Srpanj 2016.

O politici (ničeancije ix.)

Posted in NIETZSCHE, The Numbers (A Moon Shaped Pool), The Radiohead, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA, Uvod u Nietzschea tagged , , , , u 2:46 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
Radiohead: THE NUMBERS (A Moon Shaped Pool)

51.

U današnjem političkom prostoru možemo svašta čuti. Od najgnusnijeg govora mržnje do najplemenitijih, ikad izrečenih, misli. Pa opet, u svemu tome, izuzev ratom zahvaćenih područja, nikome ne fali dlaka s glave. Što nam to govori? Da je ovo doba samo doba laprdanja, gnjusnog ili plemenitog, svejedno; bez stvarnih posljedica… Kakav evidentan napredak po pitanju ljudskih prava!

52.

Što mislimo kad kažemo da je netko politički orijentiran desno ili lijevo? Da nije ovo: desni kaže “Ja tražim slobodu kako bih mogao raditi što god me je volja, uključujući tu i porobljavanje drugoga, ako mi to pođe za rukom i ako mi on to dopusti.”, a lijevi “ja tražim svoju slobodu, u odnosu na one koji me žele porobiti!” Ne izranja li tu, onda, onaj mučni podsjetnik na istinu ‘kako-stvari-stvarno-stoje-na-ovom-svijetu’, na onaj pra-odnos među ljudima otkako je volje za moći, pra-odnos Gospodara i Roba koji smo podjelom na ‘desne’ i lijeve’ u demokraciji samo skrili pod tepih?!

53.

Moj dojam je da su politički ‘desno’ orijentirani ljudi u pravilu ljudi orijentirani na svoj ego, na sebe same i svoje prilike u svijetu. Briga njih za druge. To su ljudi koji se bore za slobodu, kako bi u njoj mogli raditi što hoće. Njihov slogan je: „u ovom svijetu, pajdo – sâm se snađi!“ Zbog toga ne vole intervencije države, socijalna davanja, subvencije, općenito, državnu sklonost empatiji bilo koje vrste. Ali zato će uzdizati obitelj, koja, budimo pošteni, predstavlja pravi mastodont ego osjećaja! U ovom smislu valja nam razlikovati biologiju (majčinski nagon) od očinskog ‘za svoje dijete spreman sam sve učiniti!’ Upravo potonji upućuje na najjači ego koji čovjek uopće može iskazati. Na vlastitoj obitelji, htjeli-ne-htjeli, svi se razotkrivamo kao desničari!

54.

Današnje vrijeme iznjedrilo je neobične tipove ‘političkih ljudi’ u kojima se više ne zna što je ‘lijevo’, a što ‘desno’ u njima. Tako, s jedne strane, imate egoističnog i politički lijevo orijentiranog političara, a s druge, časnu sestru začudne, politički lijeve provenijencije.
– Misliš na šefa SDP-a i onu Katalonku…?
– Šuti, Tetka!

55.

Jedan od uvjeta za postajanjem vladarem odnosno moćnikom svijeta u današnje doba gotovo je trivijalan: imati što jednostavniji pogled na svijet. Po mogućnosti, na svijet gledati očima bakterije: crno-bijelo. Osim toga, kad ti odsjeku prst, da ti izraste novi. Drugim riječima, da te nitko ničim ne može povrijediti. Prava Meka za sociopate! A upravo treba biti suprotno:

U natjecanju za vlast pozvati upravo one koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se.

56.

Loša ili dobra politika? Sve su politike loše, ako streme legislativi volje za moći; sve su politike dobre, ako streme legislativi koja će doprinijeti sreći zajednice. Ali koja, onda, politika može zadovoljiti slobodan duh? Očito – nijedna! To dvoje, jednostavno, ne ide zajedno. Svaka politika za jedan slobodan duh nepoznato je i opasno područje koje on, pri najvećoj jezi, u velikom luku zaobilazi…

[Neke od] deset zapovidi slobodnog duha:
Narode niti voli niti mrzi.
Ne bavi se politikom.

57.

Važnost dobre politike za čovječanstvo!

Ako su Bližnji samo neka vrsta naših osjećanja: tad je, prema tome, vladavina sam neka vrsta sebeovladanja: a volja da se bude gospodar jednaka je najvećem svlada[va]nju vlastitog straha i sućuti, i pretvaranje drugoga u našu funkciju, – dakle uspostava jednog organizma.

Mogućnost da smo dio cjeline, može se dočarati metaforom svih stanica jednog tijela. Kao što bolesne stanice raka u tijelu napadaju zdrave stanice, tako bjesne i ratovi među ljudima. Ne može se jedna zdrava stanica obraniti od napada druge bolesne stanice. To može učiniti samo u koheziji s drugim stanicama. Zato je važna društvena sreća, sreća zajednice, drugim riječima – dobra politika, kako se bolest uopće ne bi pojavila. Ali kad se napad (bolest) ipak dogodi, svo liječenje, sve operacije, sav otpor koji pružamo ima smisla samo ako ćemo nakon toga započeti zdravo živjeti…

58.

Čini se da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu vlastitu sudbinu drži u svojim rukama, ali da to još ne primjećuje.

We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie

The future is inside us
It’s not somewhere else

Ali kad jednoga dana to ipak otkrije, bolje je da ne ide za tim da izgradi idealno društvo. Neka ga radije podijeli i to na onoliko dijelova koliko je potrebno da bi svaki pojedinac u njemu bio sretan… (uključujući tu i onog najizvitoperenijeg i najzakučastijeg pojedinca, poput nas, koji izbjegava svaku politiku i sebe još naziva slobodnim duhom!)

Svibanj 2016.

O izmišljanju (ili ne očajavajte ako novi razlog za život tek trebamo izmisliti)

Posted in The Numbers (A Moon Shaped Pool), The Radiohead tagged , , , u 1:55 pm autora/ice Magičar

RADIOHEAD: The Numbers (A Moon Shaped Pool)

coverUzeo sam gitaru i uputio se prema laptopu. Prekrasno je svibanjsko jutro, žena je odvela djecu kod svoje mame, sâm sam u kući, pa sam odlučio skinuti akorde pjesme The Numbers (u prvoj verziji ‘Silent Spring’), prekrasne balade Thoma Yorka koja upozorava na klimatske promjene u svijetu, a koja me je oduševila još prije nekoliko mjeseci, kada sam na nju nabasao grozničavo upisujući u YouTube tražilicu “radiohead new song”… Moram priznati, pomalo sam razočaran produkcijom iste pjesme u studijskoj verziji; mislim da su je Greenwood i Godrich, protivno volji samog Thoma, bespotrebno začinili s R&B & jazz atmosferom… Taj dosadni klavir koji već u startu pjesme nehajno prebire u pozadini! Ali zato su onaj komplicirani ‘Johnny’s bit’, središnji dio pjesme, na koji se simpatično ‘žali’ i Thom Yorke u živim verzijama pjesme prije objave albuma, popratili uistinu fenomenalni ‘ženski stringovi’. Međutim, snaga Thomovih početnih gitarističkih akorda upravo je fascinantna i morao sam si dati truda naučiti ih. Na video filmiću Warrenmusica saznajem da se radi o posebnom štimungu gitare, žice su otpuštene za čitav ton, pa se, primjerice, C-dur, svira kao D-dur! Osim toga, šesta, najgornja žica otpuštena je za dodatni ton te daje duboki C. Sve to postaje silno uzbudljivo i komplicirano za moje gitarističko umijeće, ali ne odustajem, i uskoro, osim uvježbanosti sviranja u ritmu, pod mojim prstima proizlazi The Numbers u mojoj verziji, koji ću ovo ljeto odašiljati u svijet sa svog balkona…

It holds us like a phantom
The touch is like a breeze
It shines its understanding
See the moon smiling

[…]

We are of the earth
To her we do return
The future is inside us
It’s not somewhere else

*
*  *

Kob ovog doba: sve što pišem odnosi se na izmišljanje. Sve što napišem, izmislio sam. Tako stoji s riječima, tako stoji s mislima, gotovo sa svim. Ne mogu si pomoći. Riječi mi trebaju kao i veo iluzije koji zakriljuje moj život. Ali, tako je i s vama. Niste u ništa boljem položaju od mene; stoga, izmišljajmo!

Tko je krivac za saznanje ove ‘grozne istine’? Dakako, jedan od naših Učitelja: doktor Jacques… hvala @Caninhu koji mi je proslijedio link na ovaj video (i podsjetio na film “Derrida” iz 2002 iz kojega je klipić ‘izrezan’), i na kojem ‘preoštroumni’ filozof govori o nesvjesnom strahu zbog onoga što je učinio (samog sebe optužujući da je lud…) A što je učinio? Prava sitnica: samo je pokopao zapadnoeuropsku misao na neko vrijeme dokazavši da se bavila samo izmišljanjima…

Ali izmišljanja ne moraju biti nešto u strogom smislu loše. Sâm Nietzsche tvrdio je da život može imati samo estetski smisao, pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što i estetski pogled, nakon nesagledivog haračenja dekonstrukcije po ljudskoj moći zaključivanja, na ovom svijetu polako odumire. I premda sâm život ne može naći drugog smisla doli estetskog, današnji čovjek, razmjerno mržnji koju pritajeno osjeća spram sveg religioznog, ili smislenog po sebi, sklon je razviti nevjerojatno iluzionističko-prolazne smislove života. Jedan se ogleda u skrbi za novcem, drugi u ostvarivanju moći, treći u postajanju slavnim. I ne radi se toliko o tome da ‘prijašnji čovjek’ nije želio biti bogat, moćan i slavan, koliko o tome da ‘današnji’ robuje čistim pojmovima bogatstva, moći i slave; drugim riječima, nimalo se neće zamarati pitanjem na koji se to način obogatio, postao moćan ili slavan, sve dok je – pogađate – bogat, moćan i slavan. Tako je svoje bogatstvo mogao steći na prijevaru, svoju moć ostvariti kroz prisilu, a slavu izgraditi na nekoj gluposti, ništa ga od toga ne zanima, osim čistog bogatstva, moći i slave. Takav čovjek, definitivno, više ne prianja uz život, kao prijašnji… On ga se zasitio. Ako u nečemu još uživa, onda je to samo u vlastitom izmišljenom stanju, koliko je to moćan i slavan, odnosno koliko ga drugi ljudi u svojim izmišljajima drže takvim. Da ne postoje drugi ljudi i njihovi izmišljaji koji mu to priznaju, bio bi ništavan.

Kad kažem da estetski pogled polako odumire na ovom svijetu mislim i na to da suvremeno doba mrzi sve što je originalno, i da odatle, iz dna duše mora mrziti i umjetnost. U pravilu, u kapitalizmu originalno se teže prodaje, i zato je nepoželjno. Stoga me pretjerano i ne iznenađuju kritike glazbenih kritičara novog albuma grupe Radiohead u kojima, na momente, kao da izbija čuđenje da jedan takav band još postoji , band koji, eto, još uvijek stvara originalnu glazbu (npr. vidi kritiku Denisa Leskovara na HRT3). Nekako me obuzima dojam da se i sami članovi kultnog banda čine zatečenim trenutnim položajem na glazbenoj sceni, kao i percepcijom onoga što su stvorili.

U tom trenu, eto ti Tetke, gotovo niotkud:

– Hej, slušam ovaj tvoj radijski ‘glavati band’, kako se već zove … I daj mi reci, kako im je samo pošlo za rukom stvoriti nešto novo? Nikome to više ne polazi za rukom… I zašto to još rade? Je li stvarno misle da je to nekome više potrebno…? Zašto jednostavno ne miješaju postojeće, kao što svi rade, onda ih mogu staviti u neku kategoriju, ovako su kategorija za sebe… – za trenutak je zastala te se udaljila kako bi mogla pročitati natpis u Playeru – The Radiohead, jedini, donekle i mainstream, band koji danas još stvara originalnu glazbu… I još nešto! Ne pati te što su zato malčice demode za ovu današnju dječicu? ”
– Pa, ako još nisi primijetila, i ja sam malčice demode… – rekoh suho i za Tetkom zatvorim vrata.

We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie

…počeo sam sviruckati upravo naučenu pjesmu i pjevušiti je kao što majstor pjevuši neku pjesmicu s radija dok zavrće šaraf na karoseriji starog automobila. Kapitlizam is a lie, ali brojevi ostaju nedužni. Ne zaboravimo, matematika, a s njom i znanost i tehnologija, tu su samo kako bi nam dale odgovor na pitanje ‘kako živjeti’, ali prethodno, mi sami moramo odlučiti zašto… I nemojte očajavati ako novi razlog za življenje budemo prisiljeni tek izmisliti!

Svibanj 2016.

Droga moći (ili o postanku ‘volje za moći’ iz sanjarenja)

Posted in Daydreaming, FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , , u 8:10 pm autora/ice Magičar

FRIEDRICH NIETZSCHE: Volja za moć
RADIOHEAD: Daydreaming

‘Moje učenje’, ukratko, moglo bi se izreći i ovim riječima: na početku, postojao je (samo) nagon za opstankom, a ‘volja za moć’ bila je (samo) prva praideja koja je iz njega proizišla.

(I unaprijed ispričavam se svima onima koji u ovom dobu opravdano zaziru od objave svake nove istine, a filozofsku raspravu koja stremi takvom cilju drže zamornom. Otklon od (nužne) subjektivnosti koje diktira ovo doba bio mi je potreban (samo) kako bih jednu svoju, dakle, ipak (samo) svoju ideju, progurao kroz rešetke starog diskursa…)

Možemo samo nagađati kako je to izgledalo u početku, tog, za svakog čovjekolikog majmuna, sumornog dana, ispunjenog strahom, patnjom i bježanjem, u kojem se praideja ‘volje za moći’ u njegovu umu konačno oblikovala, a možda upravo iz njegova tadašnjeg daydreaminga … Dižući se iz magle bitka, definitivno, njegove tamne strane, dospjela je ona u svoje vrijeme. Ali dakako, u to doba, i druge praideje morale su se motati umom prvobitnih ljudi. Praideja Boga, recimo, možda je prva praideja uopće koja je čovjeku pala na um! Znatiželja je možda izrasla iz seksualnog nagona, umjetnost iz oponašanja, a zen-budizam – sad stvarno spekuliram – možda i iz čistog ignoriranja čovjekovog nepovoljnog položaja u prirodi. Međutim, i dalje tvrditi da je sama ‘volja za moć’ nagon po sebi – u ovom trenutku i u ovom dobu – čini mi se ne samo pretjeranim nego i neprimjerenim… evo i zašto.

Najprije, zapitajmo se, što bi bila ‘volja’ kao takva? Nije li to nešto inherentno upojedinačenom živom biću? Da ono ima svoju volju naspram drugih volja? Po mom mišljenju, to je upravo slučaj. Ali ono što volju razlikuje od nagona odnosi se na njenu intrinzičnu svjesnost… Ne bismo li, onda, volju kao takvu, mogli jednostavno proglasiti kultiviranim svjesnim nagonom, nagonom koji se evolucijom stigao obrazovati, nagonom koji je postao svjestan samoga sebe? Dakako da bismo mogli. Međutim, iz toga zaključiti da je volji kao takvoj inherentno i stremljenje moći i da se zapravo radi o nagonu ‘volje za moći’ – to, iz prethodnog izlaganja, smatram, ne možemo zaključiti!

Kako god, Nietzsche se silno trudio pokazati mehanizme funkcioniranja ‘volje za moći’, pa je, između ostalih, došao i do ovog zanimljivog objašnjenja: svaka stvar na ovom svijetu (dakle, u prostoru i vremenu) sklona je rastezanju s ciljem zauzimanja cijelog prostora, ali je u tom nastojanju sprječava otpor drugih stvari, pa imamo svijet – kakav već imamo. Odatle filozofova naklonost prema ocu grčke filozofije Heraklitu koji je tvrdio: “Rat je otac svih stvari!” U načelu, to bi bila ‘volja za moć’ u svojoj osnovi. Blaža interpretacija ovog učenja kaže da se radi o čeznutljivoj težnji svih stvari da se vrate u Pra-Jedno (s takvim učenjem, recimo, mogao bi se složiti i jedan Bela Hamvas). Međutim, kad bi to bio slučaj, onda bi se umnogome trebalo dati za pravo panpsihizmu, svjetonazoru po kojemu je sve na svijetu svjesno svog postojanja, uključujući tu i tzv. ‘mrtve stvari’ – ravnodušnu, neorgansku prirodu. Panpsihizam, na ovom stupnju razvoja, teško je dokazati. Stoga je bolje da ga ostavimo postrani naših razmatranja i vratimo se privlačnijoj mogućnosti za ovo doba, i ovaj trenutak povijesti čovječanstva: razotkrivanju ‘volje za moći’ kao praideje… i ne bi se moglo reći u tolikoj mjeri ‘zločeste’, koliko, u ovom trenutku, pogubne za ljudski rod.

Sada nam valja postaviti drugo pitanje: zašto se moć u čovjeku ‘prihvatila’ i održala? Iz jednostavnog razloga: zato što se sjajno brinula o ljudskom opstanku, i zato je moć bila dobra. Donosila je sigurnost i mir, ne samo onomu koji je ju za sebe prisvojio, nego i svim njenim podanicima koji su je priznavali. O tome sam već pisao na jednom drugom mjestu.

A sada, zamislimo sljedeću situaciju: da bi otklonio vječitu neizvjesnost u vezi pronalaska hrane, u jednom trenutku, naš predak morao je doći na ideju da svoj obrok podijeli na dva dijela. Jedan dio mogao je pojesti istog trena, a drugi nekog drugog dana. Međutim, već tog drugog dana, morao je shvatiti da je, zapravo, u oba dana ostao gladan. Međutim, duboko u sebi, već je morao percipirati i pohraniti tu čudesnu brojku ‘dva’… ulaznicu za kraljevstvo ‘volje za moći’. Vidio ju je jasno pred sobom u obliku dva obroka! Ubrzo nakon toga, mogao je doći na bolju ideju: umjesto da jedan obrok podijeli na dva dijela, pribavit će istog dana dva cijela obroka, jedan za danas, drugi za sutra ili neki drugi dan, a zatim i tri, i četiri obroka itd. Moram priznati da ovaj način spenglerovskog rezoniranja upućuje na jednu, relativno neugodnu činjenicu: čitava matematika možda proizlazi iz razvoja te temeljne, turbokorisne, praideje ‘volje za moći’!

A onda se u cijelu priču ubacio novi moment. Zadovoljstvo uslijed otklonjene neizvjesnosti u vezi pronalaska hrane vremenom se pretvorilo u ovisnost. Ako nešto izaziva zadovoljstvo, i ako se kroz dulji period ‘konzumira’, neminovno mora dovesti do ovisnosti. I kao što su mnogi od nas ovisni o slatkom, pa nam svaki zalogaj čokolade izaziva užitak, tako se i moć, već u prvobitnih ljudi, morala početi osjećati kao slast! Zato tvrdim da – moć čovjeka drogira. “Tako se mora osjećati Bog dok vlada ovim svijetom!”. Moć možda i nije ništa drugo doli praideja Boga koja je ‘sišla’ u nagone.

U međuvremenu, dok sam pisao i promišljao ovaj tekst, grupa Radiohead objavila je svoj novi album koji sam godinama nestrpljivo iščekivao. Slušajući prekrasnu Daydreaming u izvanrednom spotu koji se ovih dana vrti na YouTube-u, došao sam na nevjerojatno crnu misao: ono što nam Thom Yorke i društvo žele poručiti je skori kraj čovječanstva; čitav spot učinio mi se kao primjereno ljudsko opraštanje od postojanja, povratak u spilju, i životinjski svijet… Naravno, isključivo je riječ o mojoj hudoj interpretaciji onoga što se prikazuje u spotu pjesme, a naravno da su pjesma i spot prouzročili čitav niz drugih interpretacija… a pogotovo intrigantnom čini se ona vezana uz puštanje spota i pjesme unatrag! Rekao bih da je ta verzija za one optimistične koji na razvoj ljudskog roda i dalje gledaju kao da se kreće ‘od spilje do transcendencije’… Nažalost, meni se on ne čini više takvim.

U pravilu, čovjek da bi izdržao život, prisiljen je nečim se drogirati, u duhovnom smislu. Može to biti i obična nada u bolje sutra, ili neka ‘religiozna istina’ poput obećanja zagrobnog života, ali doista, čini se da nema snažnije i učinkovitije ‘droge’ za čovjeka – od moći, od stremljenja k moći! Težina života bit će podnosiva, ako se ‘volji za moći’ prokrči put u čovjeku. Sad su tu pred njim, jasni poput podneva, jedan cilj i jedna namjera – i okrunjeni smisao života!

Problem s ‘voljom za moći’, međutim, nastaje u onom trenutku u kojemu upojedinačenih živih bića koja streme moći na jednom mjestu – postane previše. Mjesto je planet Zemlja, vrijeme – početak 21. stoljeća, a nas je skoro 7,5 milijardi! U ovakvim okolnostima, ‘droga moći’ postaje preopasna za čovječanstvo u bilo kojem smislu. Današnja zadaća filozofa nije pronaći neku novu istinu, čak ni novu drogu za čovječanstvo… Današnja zadaća filozofa možda je samo ukazati na dublji smisao ‘volje za moći’, pogotovo ukazati na njenu pogubnu stranu kad je u rukama onih koji moć osjećaju kao slast, kao drogu! ‘Dobra’, prihvatljiva, ‘volja za moć’ može biti samo ona koja posjedovanje moći doživljava kao priliku za povećanje izvjesnosti svog opstanka, a onda i ljudske vrste na ovom planetu… a što joj je, kako je pokazano, i bila prvotna namjera. To je moj zaključak.

Srpanj 2011.

Kraljevi postmoderne glazbe

Posted in The Radiohead, UMJETNOST, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , u 2:44 pm autora/ice Magičar

The Radiohead

Zašto smatram britanski sastav Radiohead kraljevima postmoderne glazbe? Zašto uopće u isti koš trpam umjetnost i rock glazbu, i otkud mi uopće pravo rock nazivati postmodernom glazbom? (U kojoj mjeri, uopće, rock glazba može biti shvaćena kao lijepa umjetnost?) Odgovore na ta pitanja ostavljam za neki drugi put (možda ih i postavim uskoro na jednom od foruma), ali za mene nema dvojbe – Radiohead su eklatantan primjer na koji način rock glazba može zauzeti umjetničku formu (čini mi se da je postmodernistički izraz za „umjetničko“ u rock i pop glazbi zapravo „alternativno“ pa se valjda odatle Radiohead smatraju alternativnim bandom).

Proljetos, kada sam dobio kratku informaciju da su izdali novi album, osjetio sam i radost i zabrinutost. Radost se dala lako objasniti, York i društvo će mi ponovno zvukovno uljepšati sate provođenja za laptopom te na neki način i obilježiti ovo vrijeme (prema glazbi koju slušam neke godine istu pamtim!), ali zabrinutost… Već dulje vremena rock glazba se nalazi na izmaku snaga, priznali mi to sebi ili ne, analizirajući današnju diskografiju i aktualne top liste da se naslutiti smrt rocka. Nedavno, nestankom pijevnih refrena, ista stvar se događa i s pop glazbom. U jednom svom tekstu sam se čak upitao ne ide li i postmoderna svom kraju. Sve ono na čemu sam odrastao, ono što sam smatrao da nikada ne može i neće proći, urušava se dan za danom. Današnja postmodernistička glazba postaje blagi užas. Hip-hop, hajde kako-tako, ali ostala smeća Lady G. tipa u glazbenom smislu prestrašna su za bilo kakav suvisao komentar. Zbog toga sam, eto, bio zabrinut. Neće li se nešto slično dogoditi i s mojim ljubimcima?

Međutim, čim sam na YouTube-u ugledao Thoma Yorka kako se onako klatari na spotu za naslovnu singlicu albuma (Lotus Flower) shvatio sam da je s Radiohead sve još uvijek u redu, a on, Thom York, da je, naprotiv, dosegao gotovo savršen stupanj umjetničke slobode. Nijedno mišljenje mu više nije važno. Odsad je stvaralac koji ne ovisi o svojoj okolini. Neznano kako, ali Radiohead kao da je uspio izvući iz samog vremena. Odsada oni stoje po strani i ne mogu biti uvučeni u sveopći potop koji popularna postmodernistička glazba doživljava dan za danom te biva zamjenjivana za internet i ‘nenadjebive’ Facebook račune i način provođenja dokolice.

Radiohead sam prvi put vidio na televiziji još kao klinac. Na MTV-ju prašili su onaj svoj Creep i ponavljali You’re so fucking special ali i manje primjetan stih I don’t belong here. U to vrijeme, a riječ je o 1992-93, nisu se ni po čemu razlikovali od tisuće ostalih budućih britpop sastava. Studentsko razdoblje života provedeno po studentskim domovima obilježio mi je drugi album grupe The Bends. Prisjetite se, moji vršnjaci iste duhovne razine, sljedeće scene: rješavate zadatke za stolom u svojoj studentskoj sobici (recimo, na Cvjetnom) dok u pozadini svira High and Dry ili Fake Plastic Trees, a onda vam u sobu bane društvo s kojim nastavite tulumariti do zore (vjerojatno kako biste iz sebe istjerali sve što ste naučili). Zvuči poznato?

Na OK Computer, moram priznati, pažnju mi je skrenuo bratić. Gotovo da sam propustio izlazak tog kolosalnog albuma. Ne bih se sada trpao u isti tor s kritičarima koji su nahvalili ovaj album na sva usta. Izdvojit ću samo dvije pjesme koje u privatne svrhe koristim kao lijek za depresiju uslijed praznine vremena u kojem živim: Lucky i The Tourists. Lucky je slična kompoziciji koja prati lik Tonija Soprana u poznatoj seriji Sopranos kroz najveće depresije. Malo zavijen ton gitare u refrenu – zbog njega je Jonny Greenwood, gitarist banda, genijalac! The Tourists nam, pak, prenosi onaj osjećaj koji nas prati kada svojim praznim pogledom pratimo isto tako praznu pojavu turista koji se muvaju bez cilja amo-tamo po „turističkim destinacijama“. Turist kao ničim opravdani način bivanja na ovoj planeti čini se poput viška na prostornovremenskoj tapiseriji života.

A onda slijede magični albumi – Kid A i Amnesiac. Od svih pjesama Radiohead, općenito, možda sam najviše vezan uz tu „dječju“ pjesmu – Kid A – koju puštam kad mi se čini da trebam kontakt sa svojom najvećom dubinom. S Kid A Radiohead lagano usmrćuju rokere u sebi i već kriju trunčicu one umjetničke slobode koju će doseći u Kralju limba. Izvitoperen glas postmodernog pojedinca, ciničnog i prezrenog od samog sebe, kao da je ponovno uhvaćen u nevinoj dječjoj igri; u sredini pjesme, nestvarno, polazi mu za rukom, kao pred smrt, susreti se s numinoznim, čistom božanskom esencijom koju utjelovljuju „septakordi“ klavijatura. Pjesma, blago rečeno, kao da izražava našu izgubljenu religioznost i nemogućnost za sreću.

Pyramid Song s Amnesiaca možete koristiti u različite svrhe, a ako ste bubnjar u usponu, onda vam predstoji doista prava muka – ući u način lupanja nemoguće nepravilnog ritma. Pyramid Song je pjesma koja se uspinje i spušta. Yorkov glas joj daje gotovo kanonski pečat a odrješito sviranje akorda na klavijaturama – prizvuk crkvene glazbe minulih stoljeća. I doista u ‘Pjesmi piramidi’ Radiohead se najviše približavaju ozbiljnoj glazbi koliko je to uopće moguće a da ih se shvati ozbiljno. Pyramid Song je kompozicija sastavljena, čini nam se, od teških akorda, kao da je sama glazba dobila na težini. U pjesmi York, čini mi se, prvi put i skače (jump) u rijeku i pliva s crnookim anđelima, međutim, na kraju proročanski utvrđuje:

There was nothing to fear and nothing to doubt

Ako trenutno slušate ovu kompoziciju i ako vas nije prožela jeza od ovog stiha, onda nemate u sebi ni trunak osjećaja pripadnosti zapadnoeuropskoj kulturi. Jer, i ova pjesma kao i sve Yorkove pjesme, govori o smrti, sasvim jasnoj izvjesnosti skorašnjeg kraja zapadne civilizacije. Nije riječ o pojedinačnoj smrti već o smrti čitavog jednog dijela čovječanstva. Tako je, nema nade; u skoroj budućnosti nećete moći gledati i sudjelovati u svijetu u ovom obliku.

2003. doživio sam izrazito depresivno ljetovanje. Sa svojim Sail to the Moon s albuma Heal to the Tief Radiohead su me nastojali održavati u srcu same depresije. Nisam si mogao pomoći, a još k tomu uporno sam nastojao pobjeći od sebe. Krivo! Naputak za oboljele od depresije: prepustiti se padu jedini je način izlječenja. Radiohead vas gotovo svakim svojim albumom vodi na tom putu, ali u tom kontekstu najupečatljiviji ostaje Heal to the Tief!

Problem koji sam imao s In Rainbows je slatke prirode: nikako nisam mogao razlikovati pjesmu od pjesme, kao da su sve kompozicije nastale iz istog glazbenog tkanja Greenwood-ove gitare. Poslušajte, recimo, Weird Fishes/Arpeggi i Reckoner i recite mi razliku! Radiohead su se s ovim albumom, čini se, i najviše napatili. Mogu samo nagađati o satima i satima dorađivanja i uvježbavanja a koji se mogu naslutiti u briljantnoj izvedbi istog albuma u BBC-evoj emisiji From the Basement. Thom York je nakon realizacije albuma izjavio da nikada više neće ići u snimanje čitavog albuma odjednom već samo pojedinih pjesama… To je bio prvi razlog za zabrinutost, a onda se ove godine pojavio The King of Limbs

The King of Limbs zvuči mi, najblaže rečeno, kao Knjiga Postanka. Zašto Knjiga Postanka? Ne znam, s Bloom sam započeo ovaj svoj blog i odmah ga postavio kao zvono na svom mobitelu. To sam tako automatski napravio da se i sam sebi čudim. Kralj limba čini mi se tako temeljnim, iskonskim da sebi to ne mogu objasniti. Sve te ‘Radiohead zvukove’ (početak Blooma, „dječje“ lupkanje u Kid A itd.) nekad mi se učini da prepoznajem u svojoj okolini. Odakle dolaze? Čini se kao iz samog središta svijeta kojim smo okruženi. Teorija struna, jedna od znanstvenih ‘teorija svega’, smatra da je svijet „sastavljen“ od titranja izvanredno sićušnih struna. Možda su one to ‘središte’ odakle Radiohead samo posuđuju svoje zvukove? Jednom teorijom naznačena je čudesna muzikalna narav svijeta; kako, onda, ne biti njezin pristalica…

Pjesma koja se već toliko duboko uvukla u moju nutrinu i koju danima uvježbavam na gitari kako bih dosegao tu zavidnu opuštenost jest Codex, odsvirana i otpjevana kao iz zaštićene privatne Yorkove zbirke. Codexom se provlači taj jednostavni stav o životu. Prekid s dosadašnjom mlitavom praksom „creepanja“ i skok. Gdje? Moj odgovor je: u nevinost postojanja.

Sleight of hand,
Jump off the end.
Into a clear lake,
No one around.

Ima li tu ikakve ambicije? Naravno da nema. Zvuk koji proizvode klavijature prije dionice samog pjevanja naznačuje da je u samoj kreaciji ponovno sudjelovala božanska esencija kao i u pjesmi Kid A. Give up The Ghost je samo logičan nastavak Codexa.

Depresija i smrt, to su vam, dakle, termini uz koje se veže, eto, taj toliko nahvaljeni Radiohead. Kako to prihvatiti? Kako obožavati grupu čija glazba je depresivna i kroz čije se tekstove zloslutno provlači skorašnji kraj svijeta u ovom obliku? To je tajna postmoderne. Prije nego li se zaputite u obližnji supermarket pomislite na to. Na depresiju i smrt. Vidjet ćete, nigdje ih nema, kao da ćete u tom supermarketu kupovati tisućama godinama, a nećete. To vam govori vaš zdravi razum. Jednog dana, ipak slomit ćete se, a jednog drugog dana ili možda istog – umrijeti. To znači da je stvarnost kojom smo danas okruženi zapravo pravi izrod lažnosti, kako bi kazao Nietzsche. Paravan kasnog kapitalizma koji nas održava na životu kako bismo u njemu ostvarili svoje životno poslanje kupca odnosno potrošača. Ono što vam Radiohead može ponuditi svojom glazbom, vama kao pojedincu, ne više društvu u cjelini, jest mogućnost povratka u nevinost prije samog svršetka svijeta, susret s izgubljenim božanskim osjećajem kao što su to učinili u Kid A, pjesmi u kojoj sada vi „pjevate“, a ne Thom York, svojim izvitoperenim glasom i dobivate posljednju utjehu, „svjetlost“ s neba u obliku prekrasnog akorda na klavijaturama (‘sumnja’ na Jonnya Greenwooda) a koji započinje točno nakon tri minute i sedam sekundi pjesme…provjerite!

%d bloggers like this: