Travanj 2016.

Crtice iz ‘nadreligioznog’ i ‘nadznanstvenog’ (ne bojte se! sve ste to vi!)

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , u 12:08 am autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Kada bih bio istinski religiozan molio bih ovako: Molim te, Bože, ti koji, kad otvorim oči, kroz mene svijet stvoriš, poštedi me moga ja i njegove potrebe da bude značajan u tvome svijetu. Ako mi ne bi uslišio želju, pokušao bih s drugom molitvom: Molim te Bože, ti koji, kad otvorim oči, kroz mene svijet stvoriš, učini da moje Ja bude u tvojoj službi dok smo živi – ja u tebi ili ti u meni. Možda bih, a možda i ne bih, uspio otkloniti patnju koju zbog Ega osjećam. Podsjećam, naš Ego nije ništa drugo doli najizravniji osjećaj upojedinačenja u okrilju prirode. Svijet/zbilju ne doživljavamo u svojoj sveukupnosti, iz takoreći više njegovih točaka, nego iz jedne jedine točke, a prema mom mišljenju, činimo to pomoću osobitih ‘umnih valova’ – ‘valova prostorvremena’, koje smo, na još nepoznat način, stvorili iz te točke. U najvećoj mjeri, dakle, uvjeren sam da smo mi ti – stvaratelji svijeta. I zbog toga na jednom drugom mjestu tvrdim – istina je uvijek subjektivna! Ipak, kada bih bio istinski religiozan, kao što nisam (jer u meni oduvijek ćubi jedno dobro odgojeno socijalističko dijete!), to stvaranje svijeta ‘kroz moje tijelo’ prepustio bih Bogu. Ipak, da u svemu tome ‘ima neke (religiozne) vatre’ navješćuje mi moj stari poznanik, usamljenik ‘naše vrste’, Bela Hamvas:

Nije važan temelj na kojem [čovjek] stoji nego duhovna nit o koju visi.

I dalje:

Duša u otvorenom bitku… doznaje da su i slike bogova bile opsjene… U nečuvenoj budnosti preko vremena i prostora, u vječnoj svjetlosti, u tišini, u skrovištu šutljivog srca kaže: “Ja sam jučer, ja sam danas, ja sam sutra, imam moć da se drugi put rodim. Ja sam skrivena božanska duša koja je stvorila bogove”… [I] već zna da postoji samo jedna zbilja: DUŠA.

Kada čini posljednji korak, inicirani, prepoznaje da je pod bogovima podrazumijevao najviše snage vlastite duše, njezine sposobnosti, najsjajnije zrake svoga duha i blistave slike svoje opsjene. Stigao je u nadreligijsko stanje, u Jedinstvo Bitka.

Iz znanstvene perspektive, s primjesama spekulacije, to izgleda malčice drugačije. Ovdje smo ograničeni, u krajnjem slučaju možemo biti samo stvaratelji značenja, a ostatak otpada na informaciju, taj začudni fenomen koji se razaznaje kao dihotomijski znamen objektivnosti i subjektivnosti svijeta koji nas okružuje. S obzirom na moje pozadinsko znanje, informacija može biti samo subjektivna. Ispada da među sve te silne subjektivne aspekte stvarnosti, kao što su bol, osjećaj i nada – moramo, eto, ugurati i informaciju. Ali ako je išta na svijetu objektivno, onda je to opet informacija. Ako išta potvrđuje postojanje sličnih duša poput moje na ovom svijetu, onda je to informacija. One – duše drugih ljudi, kao i svaka druga stvar – prilaze mi u mom prostorvremenu, ali njihovo prostorvrijeme dolazi mi samo kao informacija, čak i u onom ekstremnom slučaju ‘susreta prostornih točaka’ preko kojih je Einstein dokazivao objektivnost svijeta. Čak i u tom slučaju, u kojem se moje tijelo dotiče drugo tijelo na stvari je samo ‘taktilna informacija’… Ako ću do kraja biti lud, usudit ću se reći da je prostor druge duše za moju vrijeme, a vrijeme druge duše za moju dušu – informacija. Sve što, u neku ruku, nije moje je informacija…

*

*  *

– Opet si zajozio… de malo stani na loptu; tko će to čitati? – oglasi se Tetka iz svog kutka Prostorije s Kolom.

– Tetka… zar si budna?

– Budna / nebudna, svejedno, ionako više nisam čovjek… iliti žena; u međuvremenu, dok ti tako trabunjaš, postala sam Gledatelj Televizije! Sapunica u šest, kviz u sedam… I pazi ovo: i Dnevnik je u sedam, a htjedoh reći ‘Dnevnik u pola osam’… i kako ću sad gledati i kviz i Dnevnik u isto vrijeme…?

– Da, moj Magičaru, jednoga dana, i to vrlo brzo, čovječanstvo će biti prisiljeno podijeliti se na dvije vrste ljudi: Nadljude i Gledatelje Televizije… one koji u životu više neće htjeti dalje sudjelovati… I ti ćeš biti Gledatelj Televizije! Nemoj se nadati ničemu drugomu. Ta te sudbina čeka… jer, eto, nemaš zubi… Gdje su ti zubi? – derala se Tetka dok sam napuštao Prostoriju s Kolom kako bih dovršio ovaj tekst… Što sam drugo mogao učiniti? Uskoro me čeka povratak u stvarnost, i Tetka je bila u pravu… Doista, muče me zubi… Uh, kako je život težak!

*

*  *

Zašto se u ovom svijetu danas osjećam tako osamljeno? Recimo, da jedan dio odgovora odlazi na priznanje da se zapravo u njemu osjećam beznačajan… Sve moje, da tako kažem, kompetencije – gotovo pa da nikome nisu potrebne. Osim što ‘nemam zube’, truli sam mudrac čije istine, ne samo da nisu za svačije uši, nego su i današnjim ljudima potpunoma bespotrebne. Oni su se zaputili u drugom pravcu, i napadni i ambiciozni kakvi već jesu, zainteresirani su isključivo da ukrase sebe, svoju točku, jer oni svoj život žive baš kao točke, bačene na pozornicu apsolutnog prostora i vremena, s drugim točkama… Polako shvaćam zašto mi sve odbojnijim postaju Newton i Heidegger… Newton zbog onog svog ‘apsolutnog prostora’ i istog takvog vremena, a Heidegger zbog one svoje nesretne ‘bačenosti u svijet’… Kako netko, istinski religiozan, može trubiti o nekakvoj ‘bačenosti u svijet’…? Zar ga ja ovakav, podozriv, strašljiv, apriori areligiozan (ili nadreligiozan), i uvučen u sebe, trebam podsjećati da smo svi mi dio ove zbilje, dio svijeta, i da se na osnovi tog pogleda sasvim lijepo može izgraditi jedna prekrasna religija u kojoj bi mogli participirati, uvjeren sam, svi homo sapiensi uključujući tu čak i one koji se osjećaju kao ‘dobro odgojena socijalistička djeca’… Ne bi nam bio potreban ni kreacionizam ni judaizam, ni islam, ni kršćanstvo, pa čak ni hinduizam ni budizam; nikakva temporalna istina, koja bi se oslanjala na točan vremenski slijed događaja religiozne predaje… Bila bi potrebna samo vjera da nismo bitni mi nego zbilja koja nas okružuje, Duh-Bog, koji nas okružuje, i koji ulazi u nas da bi nam omogućio vidjeti i doživjeti tu ‘čaroliju svijeta’…

Međutim, ovakav pogled na svijet, kad bi kojim slučajem zaživio, momentalno bi mnogim ljudima svijet učinio dosadnim mjestom. To je zato što mnoge ljude na djelovanje pokreće ideja ‘volje za moć’, prema mom mišljenju – samo ideja, i to iz arsenala našeg dragog učitelja, ‘engadinskog delije’… Poznato je da je Nietzsche tvrdio kako svi mi dolazimo na svijet sa stanovitim ‘eksplozivnim materijalom’ koji obitava u nama kao određena psihička energija ili predispozicija, drugim riječima, da nismo ‘tabule rase’ u svojim htjenjima! Sanjam o danu kad ću se uspeti na južne Alpe i posjetit mjesto u kojem je stvarao svoja najveća djela, kako bih njegovom zamišljenom duhu, na onim stazicama, uz koje i danas pasu dobroćudne kravice sa zvončićima oko vrata, prišapnuo, obznanio, kako god hoćete, tu novu mogućnost svijeta. Ne, dragi, i ‘utjelovljeni Dionise’, tvoja ‘volja za moć’ samo je ideja koja se razvila iz nagona za preživljavanjem! To ću mu reći i onda se spustiti do danas preuređenog ljetnikovca kako bih dospio u njegovu sobicu u kojoj je ‘zapisivao svoju samoću’.

Pokušat ću biti posve jasan: znanje i samo znanje bilo koje vrste razgrađuje psihičke ‘eksplozivne materijale’ u nama. I što više budemo tonuli u zbilju koja nas okružuje, to ćemo manje biti ratoborni i nepovjerljivi, manje ćemo se odavati kultu ličnosti, predsjednika države, slavnog nogometaša, pop zvijezde ili samog Boga. Ali ono što je možda najvažnije odnosi se na činjenicu da pritom nećemo morati biti manje religiozni… manje dostojanstveni u svom ‘točkastom postojanju’. Ne moramo isključiti religiju iz naših života ako se odamo nagonu (ili možda također samo ideji) za saznanjem. Drvo spoznaje može nastaviti rasti u Rajskom vrtu, samo nam valja otjerati zmiju, onu primordijalnu ideju u nama koja znanost proglašava svemoćnom i svemogućom. Osim u ‘nadreligiozno’, dospjet ćemo i u ‘nadznanstveno’… I zato vam kažem: niti je svemoćna i svemoguća religija, niti je to znanost, ni filozofija, ni umjetnost. Sve su to samo oblici ljudskog duhovnog postojanja… Sve izvan toga je bezduhovno, sâm život, životinjska vrsta, ‘stvarnost’, o kojima nam ne valja trošiti riječi, jer riječi ni ne trebaju… u takvoj okolini prije će nam trebati zubi, ali ne oni ‘volje za moći’, nego ‘obični zubi’ za puko preživljavanje…

Kolovoz 2014.

Književno-filozofski ljetni intermezzo: o Sokratovoj ženi

Posted in FILOZOFIJA, HAMVAS, Scientia Sacra tagged , , u 5:49 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Izmišljena anegdota razotkriva zašto je pojam ‘entelehije‘ (ili možda neki drugi?) u Sokratovu promišljanju ostao nedorečen. Kažu da je toga dana na Agoru stigao dosta kasno, zadržan poslom koji mu  njegova žena bijaše naložila: da zgnječi sto glavica kupusa u kadi od smokvina pruća. Tako se dogodilo da je ondašnje besposličare i skitnice koji su se motali po atenskom glavnom trgu, a koje mi danas znamo pod otmjenim imenom filozofa – ljubitelja mudrosti – zatekao mrak a da nisu do kraja promislili temu o kojoj su tog popodneva ‘razbijali glave’. Između ostalih, pojam ‘entelehije’ koji se bio stidljivo pojavio u jednoj raspravi, za sva stoljeća koja su uslijedila, u zapadnom krugu mišljenja, osta kao onaj – najnepromišljeniji, najnerasvjetljeniji. I za tu čudnu situaciju, sada to vidimo jasno, kriva je Sokratova žena.

Međutim, isto tako, uvjeren sam, kad bi je znanstvenici budućnosti jednoga dana ponovno sastavili i probudili – iz jedne jedine stanice DNK pronađene u naramku ljudskih kostiju ispod nekog kamena, na jednom od mnogobrojnih atenskih čudesnih arheoloških nalazišta – i optužili za neprimjereno ponašanje prema svom mužu-misliocu, prema kojemu se čitava Europa danas osjeća dužnikom, zbog vehemetnih misli koje je izrekao i ostavio u amanet na korištenje, da bi spremno odgovorila:

– A zato se na Trgu zadržava’ toliko dugo! A ja sama morala obavljati popodnevne i predvečernje poslove. Da sam to znala, bogme, ta vaša Europa ostala bi ne samo bez ‘dostatne rasvijetljenosti nekog pojma’ nego i čitave filozofije!
Tako bi, uvjeren sam, zborila Sokratova žena! (A možda tako zbori, duboko u svojoj nutrini, i moja žena, svaka žena?)

Nije ‘zalud Bela Hamvas u svojoj knjizi Scientia Sacra muškaraca definirao kao ‘materijaliziran duh’, a ženu kao ‘produhovljenu materiju’! Pa ipak, stigao je napisati i ovo:

Tijekom cijelog svog života nisam imao potresnijeg iskustva. Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimon štedio jer je znao da to ne bih bio u stanju podnijeti. Žena mi je bila beskrajno važnija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaćaju svi muškarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap. Konačno sam morao uvidjeti, ali tek kada sam, da bih to izdržao, već imao snagu i nadmoćnost [ja naglasio].

Postavlja se pitanje, je li nešto slično mislio i osjećao i ‘naš’ Sokrat…? Moguće je… a da mi, koji sebe nazivamo slobodnim duhovima, tako mislimo i osjećamo – to pogotovo… 🙂

Lipanj 2012.

Posvećene riječi za posvećenu prazninu

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , , u 11:19 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Napokon jedno posvećeno štivo, s religioznošću upravo prema mome ukusu, kazao bih u intelektualnoj maniri, religioznošću koju sam kao jednu od moći duha nepravedno zanemario na ovim stranicama. Kao da mi je namjera podsjetiti intelektualce da ipak nisu sami. Da se njihova proračunata analitičko-sintaktička, kakva god, svijest ipak može ograničiti (mogao sam napisati i induktivno-deduktivna, svejedno). Pa nije li upravo osjećaj ono nešto što ne treba poimati ili griješim? I nije li osjećaj ono nešto što je, zapravo, u istoj ravni s poimanjem, što se s njim nadopunjuje, tamo gdje ne može jedno stiže drugo i obrnuto? I što je osjećaj, recite mi, vi, intelektualci? Hoćete li na to pitanje nastojati odgovoriti samo putem refleksije, mišljenja  ili uporabom riječi ili ćete jednostavno svijet pokušati osjetiti i na taj način „pojmiti“ osjećaj. Idemo pogledati što o tome kaže Bela Hamvas u svojoj knjizi:

Najviši stupanj bitka nije znanje nego osjetljivost.

A-ha. Ulaznica za kontemplaciju intelektualca i njegovo dovršenje u racionalnom misticizmu, kako je možda želio Peter Sloterdijk. Ta me tema uvijek kopka. Uvijek pišem o istom, uvijek se vraćam istom jer za moje biće postoje i nadaju se samo one teme koje ono osjeća kao svoje. Nadalje, Hamvas piše da čovjekova osjetljivost svoj najviši stupanj doseže u svojevrsnoj Budnosti. Ali kakvoj to Budnosti, uskliknuo bi moj Magičar. Dalje je potrebno vrlo pažljivo čitati filozofa vina.

Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost.

Ah, dragi Bela, ali zar metafizika nije već odavna mrtva? Što nam želiš još poručiti njome? Želio sam razgovarati, nedostajala mi je ta osjetljivost moga bića na čistu stvarnost, doći do izraza bez ijedne upotrijebljene riječi.

I u tom trenutku, kod tih misli, starac rijetke sijede kose, s buteljom vina u ruci, osvanu u Prostoriji s Kolom. Malo je uplašio tetku koja je sjedila na stolcu i ispunjavala križaljku.
– Oh, vi… – samo je stigla promrmljati. Potom se ustala i ležerno, gegajući se u hodu, odvukla do fotelje.
– Možda imate pravo, možda ‘metafizika’ više nije prikladna riječ – poče starac bez pozdrava.
– Pa da; mogli ste samo napisati da je Budnost jednostavno čovjekova osjetljivost. – kazao sam. – Danas više ne dijelimo svijet na ‘ovostran’ i ‘onostran’.
– Slažem se…

Znak raspoznavanja u bitku jest: Svijet je Jedno. Hen Panta Einai, kako kaže Heraklit… Onda, neka Budnost bude intenzitet bitka i to njegov najviši intenzitet“. – zamlatarao je rukama po zraku – Isto tako, potrebno je „Budnost razgraničiti od Svijesti.

– Što? Zar ne smatrate Budnošću ‘buđenje svijesti’ o kojem je pisao i govorio Anthony de Mello? To je vrlo zanimljivo. – kazao sam.
– Slušajte,

Povijest je… osuđenost koju čovječanstvo, ispalo iz Zlatnog Doba, mora otpatiti… U budnom stanju povijesni čovjek nije osjetljiv nego nervozan… To zatvorenu i potonulu budnost psihologija u najnovije doba zove podsviješću. A podsvijest je upravo organ budnosti ljudske duše.

–  Samo malo, previše je novih pojmova u igri… – zadržao sam starca – Spominjete nekakvo Zlatno Doba… O čemu se, zapravo, radi?

Zlatno je Doba ono vrijeme kada je život otvoren prema bitku… Carstvo Ver čini Zlatnim Dobom to da su Nebo i Zemlja povezani s devet mostova… od devet mostova osam ih je srušeno…

– Pa što će se onda dogoditi s čovječanstvom? – upitao sam.
„Apokaliptički karakter čovječanstva nakon Zlatnog Doba jest da stoji pod presudom…“ – apokaliptično je i dovršio svoje izlaganje moj gost.

Smješkajući se slušao sam ovog starca i njegov uzavreli arhaični jezik. Tko još ovako piše, tko još ovakva štiva čita? Dakako, radi se samo o jeziku koji se rabio u dobu u kojem se vjerovalo da riječi zaprimaju stvarnu moć. Danas to više nije tako. Iako se čak i danas napisane ili izgovorene riječi nastoje rabiti za manipulaciju vama, u sve češćem broju slučajeva one se koriste tek za upražnjavanje običnog egzibicionizma, dok u rjeđim slučajevima, među koje se, nadam se, može ubrojiti i pisanija s ovog bloga, proglašavaju čistim ludostima. Jedan Derrida već se odavno posrao po riječima. I kako se onda ne smješkati na ovog apologetu istih kojeg smo sada ugostili u našoj Prostoriji s Kolom.

Pa ipak, jezik Bele Hamvasa mi je i dalje drag, makar bio onkraj svakog značenja. Njegove posvećene riječi, iako samo metafore, diraju me, diraju moju posvećenu prazninu koju sam udomio u sebi. A ta se praznina, baš poput vakuuma, sada komeša i kao da time želi poručiti da nije u potpunosti prazna, da ipak fluktuira nekim tananim religioznim osjećajem pa makar se on pod supermodernim mikroskopom, kojeg će izumiti oko 2075. za potrebe provjere valjanosti teorije struna, prepoznao kao beznadni vapaj za običnim, osobnim bogom. Tako stoji i sa Scientiom Sacrom kojoj ću se ovdje vjerojatno vraćati.

Popodnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene škure prozora u Prostoriji s Kolom stvarajući pruge svjetlosti na sagu pored naših nogu. Neodređeno, kimnuo sam glavom.

– Hoćete čašu vina? – upita me starac nakon poduže šutnje.
– Kakvo imate?
– Bijelo… iz mađarskih vinograda iz 1959.
– Dajte!

%d bloggers like this: