Kolovoz 2017.
Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja
Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI
Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…
U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.
Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.
Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.
Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.
Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.
Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…
A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:
Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.
U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.
Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.
Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…
Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:
Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).
Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.
Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.
Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.
Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:
…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.
Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂
Travanj 2017.
Vodič mudrosti (književna crtica)
Johann Sebastian Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT
Nekada nas Priroda nekom svojom mogućnošću iznenadi do te mjere da smo spremni pomisliti da je cijelo vrijeme (bila) svjesna svega, i prostora i vremena i vlastitog postojanja, te da s nama samo zbija šale, mizernim ljudskim rodom, koji se u njezinu fantastičnu okrilju – pod zvijezdama, pojavio možda i greškom, kao samo jedna od njenih neizmjernih mogućnosti… A ako ćemo biti pošteni do kraja, ne radi li se tek o jednoj iznimno bahatoj mogućnosti koja je u svom postojanju uglavnom uvjerena da se svijet i doslovno vrti oko nje!
U priči koja slijedi, uzeo sam si za pravo da budem Priroda, i ako je potrebno, njen apeiron – ono iz čega (ona) proizlazi ili izvire. Svi pisci su ono nevidljivo i neiskazivo za svoje junake, a moj glavni junak neka bude čovječanstvo. U ovoj priči odlučio sam ga izložiti jednoj bizarnoj mogućnosti koja je – a to će postati očito – inspirirana jednim segmentom njegova razvoja koji se događa danas…
U skladu s tim, odlučio sam se otisnuti u svemir i dostići jednu od letjelica Voyager… a radi se o letjelicama NASA-ina programa (pokrenutog davnih 1970-ih) koje trenutačno predstavljaju najdalje objekte od Zemlje koje su nastale čovjekovom rukom… i sve to, kako bih vam postavio sljedeće pitanje: kolika je vjerojatnost da Voyagere, koji se tminom svemirskog prostranstva kreću brzinom između 15 i 30 km/s slučajno pronađe i dostigne glazbeni broj u ‘Wi-Fi obliku’ jedne internetske postaje odaslane sa Zemlje prije nekoliko dana? Dakako, vjerojatnost je vrlo mala… Jedino, ako niste sama Priroda, apeiron priče i u mogućnosti stvari posložiti na takav način, da se to doista dogodi… a što sam upravo učinio!
Poznato je što na svom putovanju prema rubu Sunčeva sustava nose Voyageri, osim tone senzora i osjetljivih instrumenata, koje su rabili za snimanje i mjerenje koječega zanimljivoga i nezanimljivoga na tzv. vanjskim planetima Sunčevog sustava i njihovim mjesecima – nose Golden Record, zlatnu ploču sa snimljenim zvukovima i slikama sa Zemlje, svojevrsnu vremensku kapsulu povijesnog razvoja čovječanstva u danom trenutku, koja je stidljivo namijenjena nekoj drugoj inteligentnoj vrsti u svemiru ili možda, prema riječima samog Carla Sagana, idejnog tvorca Ploče, nama samima u budućnosti, na nekom možebitno višem stupnju razvoja … Stoga je i popis glazbenih kompozicija na ploči pomno odabran. Osim klasičnih majstora Bacha, Mozarta, Beethovena, Stravinskog, u toj svojevrsnoj ‘boci u kozmičkom oceanu’ nalaze se i azerbejdžanska i peruanska tradicijska glazba; melankolični blues Louisa Armstronga, a kao poseban predstavnik Sjedinjenih Američkih Država svoje mjesto je zauzela i “Johnny B. Good” Chucka Berryja… Valja napomenuti da je molba Carla Sagana da se na ploču uvrsti i pjesma Here comes the sun grupe The Beatles, od EMI glazbene kuće, iz nama danas nerazumljivih pobuda, glatko odbijena… Pa ipak, čast da se pri kontaktu s vanzemaljskom inteligentnom civilizacijom prva pokrene pripala je 1. stavku 2. Brandenburškog koncerta Johanna Sebastiana Bacha, i to nakon duge i zamorne rasprave Odbora kojim je presjedao sâm Carl Sagan… Ništa se nije željelo prepustiti slučaju, premda će se jedan takav, prema mojoj zamisli, upravo dogoditi…
Naime, malo je poznato da su nesretni NASA-ini inženjeri s pločom nesretno integrirali i mehanizam za snimanje koji se neočekivano aktivirao u trenutku kada je jedan zalutali kamenčić iz Kuiperovog pojasa naletio na jednu od letjelica… Da nesreća i slučajnost budu veći, baš u tom trenutku elektromagnetski valovi glazbenog broja emitiranog sa Zemlje prije tjedan dana mimoilazili su se s letjelicom. U sljedećem trenutku, već ih je nesretni mehanizam za snimanje snimio na ploču. A da stvar bude najgora moguća, jedan drugi mehanizam, mehanizam za kontrolu redoslijeda kompozicija, upravo snimljene zvukove stavio je na prvo mjesto…
I sigurno si postavljate pitanje o kojem se glazbenom broju radi… Kojoj je to kompoziciji pripala čast da se u dalekoj budućnosti začuje iz unutrašnjosti Voyagera, kada dođe do možebitnog susreta s pripadnicima inteligentne vanzemaljske vrste…? A koja bi, istodobno, u njihovim očima, trebala uputiti na najbliže nam stanje našeg uma i naše svijesti, humanost na djelu i u duši, želju za kontaktom i utjehom u samoći svemirskog bezdana…? To je kompozicija koja počinje sljedećim stihovima:
Volim piti
Volim piti
Volim piti i ljubiti!
Takvoga me majka rodi
Takav ću i ostariti!
A sada zamislite da ovi stihovi (dočaravajući možda i smjer kojim je u međuvremenu krenulo čovječanstvo u svom ‘razvoju’…) uključujući prateću glazbu, odjekuju međuzvjezdanom tišinom… To bi se dogodilo onda kada bi neki kamenčić iz Kuiperovog pojasa, recimo, svakih tisuću godina, pogodio Voyager u prolazu. Jer – da završimo s nesretnim slučajevima – u međuvremenu se stigao pokvariti i uređaj za kontrolu reprodukcije same ploče, pa bi ju, u nekim, ali ipak rijetkim, slučajevima, pokrenuo čak i zalutali solarni vjetar… Ali dakako, to već ne možete zamisliti, jer poznato je da se zvuk u svemiru ne širi… 🙂
40 000 godina poslije, na Sveučilištu XXYYZZ na planeti pogodnoj za život zvjezdanog sustava Gliese 445, jedan znanstvenik će konačno dešifrirati stoljećima nerazumljivu poruku pristiglu s otrcane letjelice neke, pretpostavka je, super razvijene civilizacije u svemirskom susjedstvu… Poruka će uskoro postati vodič mudrosti za sva bića, mahom ženskog roda, na toj planeti, izgubljenoj, kao i Zemlja, u tmini svemirskog bezdana… “Ta bića gotovo da su dosegnula savršenstvo…”, reći će znanstvenik, dešifrator poruke, okupljenima na skupu na kojem će mu dodijeliti nagradu za životno djelo “…u jednoj pjesmi pošlo im je za rukom povezati sve ključne pojmove vezane uz život.”
Kada će mnogo, mnogo godina kasnije ljudska civilizacija, u nebrojeno puta ponovljenom, i iz ovog kuta gledanja, nezamislivom stupnju svog razvoja, naići na, u to doba, beživotni planet zvjezdanog sustava Gliese 445, na njegovoj pustoj površini, prkoseći melankoliji vremena, urezane u kamen, pronaći će sljedeće, šokantno razumljive, riječi: piti, ljubiti, roditi, ostariti.
Lipanj 2015.
O znanstveno-tehničkom napretku (ničeancije iii.)
Carl Sagan: COSMOS
13.
Za znanstveno-tehnički napredak nekad se vjerovalo kako je isključivo posljedica djelovanja znanstvenika i inovatora i da naši egoistični vladari i moćnici svijeta nemaju nikakve veze s njim. Danas se, međutim, razotkriva da na znanstveno-tehničkom napretku u jednakoj mjeri moramo biti zahvalni i našim egoističnim vladarima i moćnicima svijeta. Drugim riječima, da nije bilo njihove motivacije za zgrtanjem što više novca, moći i utjecaja, ne bi bilo ni znanstveno-tehničkog napretka u ovakvom obliku i obimu! Zapravo, tek manji, premda inicijalni, dio znanstveno-tehničkog napretka djelo je entuzijastičnih znanstvenih ruku. Sve ostalo spada u glupavu ustrajnost pohlepnih. Tko ovo ne poima, nije napravio ni prvi korak prema znanstvenoj čestitosti.
14.
Znanstveno-tehnički napredak u postmodernom dobu razotkriva se kao čista iluzija, a za one naivnije – kao čisto razočarenje. Ničemu čovječanstvo ne stremi doli tomu da neki pojedinci – obično drskiji i bezobrazniji od drugih – kroz vrijeme ostvaruju što veći utjecaj, umnažajući pritom svoja materijalna bogatstva.
15.
Uobičajeno na neku ‘tehničku stvar’ u svojoj okolini gledamo kao na otjelotvorenje znanstveno-tehničkog napretka kao takvog. Ali ovdje nam valja priznati jednu neugodnu činjenicu: svaka takva stvar tu je isključivo zahvaljujući ustrajnosti materijalno motiviranih. Bilo da se radi o kantama za smeće, semaforu sa satnim mehanizmom ili šalici kave koju ovog trenutka ispijate, svi ti znameni znanstveno-tehničkog napretka nisu inicijalno stvoreni kako bi podigli standard vašeg života, ne; oni su stvoreni kako bi neki pojedinac njihovim umnažanjem mogao zaraditi. Možemo konstatirati da je na djelu tipična materijalna motivacija za djelovanje koja je uvijek većinski upravljač znanstveno-tehničkog napretka čovječanstva, a ne entuzijastične ideje samih znanstvenika.
16.
Na ovom mjestu, ne možemo a da ne progovorimo i o našoj ‘najgoroj’ osobini, nas duhovnih – a to je otpor prema bilo kakvom radu. Većinu nas, čovjek nikada ne bi mogao natjerati da radi poslove koji se ponavljaju, pa i po cijeni našeg ‘spektakularnog siromaštva’! Rad ne spada u našu motivaciju, kao i bilo što drugo materijalne prirode – i to je u našoj najdubljoj prirodi. Nezadovoljna duha uvijek ćete vidjeti tamo gdje je on dopustio da mu radna svakodnevica savije leđa! I kako bismo, onda, mi bili ti kojima bi trebalo zahvaljivati za postavljenu uličnu rasvjetu ili organiziran prijevoz smeća! Izgradili smo takvo društvo u kojemu, u ovom trenutku, bez onih materijalno motiviranih, čini se, ni sami ne bi opstali…
17.
Nakratko, probajmo zamisliti svijet/društvo isključivo duhovnih ljudi. Ono što bi nam odmah moralo upasti u oči je… da u njemu ne bi bilo nijedne jednake stvari… Možda bi i dalje živjeli u zemunicama ili daščarama, u najboljem slučaju – montažnim kućicama, ali bi svoje vrijeme i dalje trošili na čistu znanost i ostale sestre duha (što se tiče montažnih kućica slutite da bi svaka bila na svoj način posebna; odatle, serijska proizvodnja bila bi proizvodnja non grata našega i svakog drugog duhovnog društva). I dalje bi imali LHC, međunarodnu svemirsku postaju i vjerojatno samo jednu aviokompaniju. Ali ne bi imali makroekonomiju! I nikada nas ne bi zanimala izgradnja (većih) gradova. Živjeli bi uz mora i oceane, na otocima i(li) planinama, u zajednicama od stotinjak ljudi, i svaka zajednica bila bi po nečemu posebna. U jednoj bi živjeli pojedinci zaljubljeni u fiziku, u drugoj u filozofiju, u trećoj u pjesništvo, u četvrtoj u teologiju itd. Svakom članu zajednice usadili bi nepovratnu ljubav prema kuhanju, pripremi hrane, da ne kažem, skupljanju bobica i tako osigurali opstanak vrste … Tako je! Naše zajednice bi po pitanju opstanka bile prvobitne, ali po pitanju napretka – duhovne! Na jednu takvu, uostalom, mislim da sam naišao u filmu La Belle Verte…
Dakako da bi bio omogućen prelazak iz jedne zajednice u drugu! Ali nikada, baš nikada, ne bi išli za tim da zajednice povežemo u nastojanju da izgradimo nekakvo globalno društvo (za nas, to je samo druga riječ za globalno tržište)… te glupave povezanosti svih sa svima. Osim možda sporta, nijedna druga vrsta natjecanja/takmičenja u našem društvu ne bi bila podržana. I ne bi imali internet nego bezbroj različitih mreža u ovisnosti od sklonosti pripadnika pojedine zajednice. Sve u svemu, od samog početka jasno je čemu naginjemo: podjeli društva – i fizičkoj i duhovnoj – kako bi svaki pojedinac ponaosob u njemu mogao biti sretan.
18.
Za kraj ovog posta, prisjetio sam se nikad prežaljenog Carl Sagana i njegovog izvanrednog dokumentarca Cosmos u kojemu ganutljivo govori o znanstveno-tehničkom napretku kao izravnoj posljedici razvoja same znanosti, pa čak – možebitnom smislu čovječanstva uopće! Ali ako je netko, nakon svega napisanog, pomislio da Carl Sagan nije bio svjestan svih opasnosti koje ovakav znanstveno-tehnički napredak nosi sa sobom, neka pročita sljedeći citat:
Organizirali smo civilizaciju čiji svi bitni elementi duboko ovise o znanosti i tehnologiji, koje istodobno nitko ne razumije. To je siguran recept za katastrofu. Zapaljivi spoj neznanja i moći, prije ili kasnije, eksplodirat će nam u lice.
I samo zbog ovih riječi, kapa ti dolje, zvjezdoznanče!
Lipanj 2011.
Okolnosti prisiljavaju na opsjenarstvo…
Bela Hamvas: FILOZOFIJA VINA
Želio bih da se razumijemo: osjećaj religioznosti o kojem piše mađarski ‘Hiperion’ Bela Hamvas nema nikakve veze s religioznošću glavnih svjetskih religija poput kršćanstva ili islama. Ono što nam on nastoji prenijeti je osjećaj… osjećaj religioznosti u svojoj izvornosti, kojem nije potrebno nijedno ime, čak ni ono boga. Samo i isključivo osjećaj božanske stvarnosti s kojom se čovjek susreće odmah na početku svog postojanja. Zbog toga mu Nietzcheova filozofija nimalo nije strana a njegovo pisanje kao da slijedi naputak njemačkog filozofa:
… govoriti se smije samo ovako: cinično i bezazleno, okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice!
Taj pomalo šeretski i zanesenjački pristup pitanju božanstva razotkriva i nešto od postmodernog osjećaja današnjeg čovjeka. Izvornu religioznost, baš kao što je to tvrdio i Nietzsche, možemo živjeti u svako doba – ali samo unutar nas samih. Tako ju je živio, čini se, i Bela Hamvas. Tog duhovnog pustinjaka koji je dobar dio svog života proveo u getu mnogi će tek posthumno razumjeti. Meni osobno, otvorio je puteve prema drugačijem pogledu na stvarnost te mi se oduvijek činio najboljim uzorom za početak pisanja o religioznom osjećaju u našim bićima.
Svoju „Filozofiju vina“ Hamvas neobično drsko, za jedno znanstveno doba, posvećuje ateistima prozvavši ju čak Molitvenikom za ateiste. Ali daleko od toga da se ova knjiga može shvatiti kao ozbiljan napad na ateizam ili znanost. “Filozofija vina” predstavlja poziv za proširenje vidika u poimanju jedinstvene i čudesne stvarnosti oko nas, a nikako za šuplju polemiku o postojanju i nepostojanju nekakvog vrhunaravnog „nadbića“. Kada govori o Bogu, Bela Hamvas čak predlaže i druge vrste riječi: poljubac, zanos, kuhanu šunku ili baš – vino, nastojeći u intelektualca-znanstvenika-ateiste osvijestiti taj drugačiji i neposredniji pristup stvarnosti.
Bilo kako bilo, svaka priča o religioznom osjećaju ne može izbjeći metaforu božanstva. Zašto uopće ‘religiozno’? Zašto bavljenje ‘religioznim’? Religiozni se osjećaj ovdje shvaća kao duhovna moć čovjeka ravna ostalim duhovnim moćima – spoznaji, mišljenju i stvaranju. Najkraće bi je se moglo opisati kao onu moć s kojom možemo vidjeti svijet u svojoj povezanosti, u Jednom. Međutim, prava istina o religioznosti danas je mučna. Čini se da nas je gotovo potpunoma napustila, iščezla. S njom, kao jednom od moći duha, najteže izlazim na kraj. Tek u rijetkim prilikama uspijevam je osjetiti. A ‘osjetiti’ je upravo prava riječ kada želim uputiti na ono religiozno u nama. Nažalost, ljudi iz dana u dan sve više gube taj osjećaj. Zašto je tomu tako? Plaćamo li uobičajeni danak napretka civilizacije?
Netko bi mi možda s pravom spočitnuo da miješam lončiće, da je ‘vjera’ mnogo širi pojam od ‘religije’, pod kojom se uvijek misli neka konkretna religija poput kršćanstva, islama ili hinduizma. Međutim, ispod svoje filozofske mantije imam spreman odgovor. Ako upotrijebim termin ‘vjersko’ nisam li time unaprijed označio nešto strašno dogmatsko u samoj srži te riječi, nešto što kao takvo najprije podsjeća na slijepo i zadrto vjerovanje u nešto, a što upravo želim izbjeći. Zbog toga, mnogo umjesnijim čini mi se upotrebljavati izraz ‘religiozno’, pogotovo stoga što u sebi ne nosi konotaciju na vjerovanje bilo kojeg oblika. Upravo glagol ‘osjetiti’ a ne ‘vjerovati’ predmnijevam u smislu izraza ‘religiozno u nama’.
U okviru prvog posta o religioznom u našim bićima, religiozno nastojim dovesti u vezu s barem jednom drugom moći duha i odabrao sam znanost. U knjizi „Kontakt“, neokrunjenog kralja popularne znanosti Carla Sagana, postoji trenutak kada Ellie, junakinja romana, uvjerena znanstvenica, zadobije osjećaj/vjeru u matematičku narav stvarnosti. To je onaj trenutak kada joj vanzemaljac/Veganac otkriva nevjerojatnu tajnu numinoznog (slutim da je taj pridjev bio i osobito drag autoru) broja “pi” u kojem su Veganci otkrili, nakon tko zna koliko decimala, zagonetno pojavljivanje neobično dugačkog niza sastavljenog od isključivo jedinica i nula. U tom trenutku, Ellie shvaća da matematika nije samo ljudska umotvorina koja joj omogućuje uopće nešto “sintetički apriori” zaključuje o svijetu, nego da je sama stvarnost matematička i da ona to može, pazite na riječ koju ću upotrijebiti – osjetiti. Osjetiti matematičku stvarnost – upravo tako. Pa iako se radi samo o romaneskno uobličenoj hipotetskoj tvrdnji, ona predstavlja najbolji primjer kako znanstvenika uputiti da osjeti, a ne samo spozna stvarnost. Moje je mišljenje da su svi veliki fizičari svijeta „očijukali“ s numinoznim, od Alberta Einsteina preko Richarda Feynemana, Davida Bohma, pa sve do Carla Sagana. Primjerice, sâm Albert Einstein tvrdio je kako je teoriju relativnosti, mnogo godina prije konačnog uobličenja, mogao „osjetiti“ u sebi.
Završavam zapis jednim, svojim tekstom o ‘religioznom’ inspiriran upravo “znanošću” Bele Hamvasa iz “Filozofije vina”.
Te 1999.-te, predzadnjeg dana ljetovanja na Malom Lošinju, osjetio sam prisustvo božanskog. Rukom sam mogao pokazati dio Lošinja u kojem je boravilo. Bilo je samo prisustvo, iluzorno bi bilo zamišljati nekakav lik. Do tog trenutka, mi, božji dječaci, preko dana kupali smo se u moru a navečer u vinu. Možda nam je vino sada došlo glave, možda ga je već toliko bilo u našoj krvi da nam se Bog počeo priviđati. Jer, kako kaže Bela Hamvas, na kraju ostaju samo dvojica – Bog i vino. Mi smo bili vino a Bog je bio bog.
Iduće jutro, poranio sam na plažu. Okupao sam se u uljno mirnom moru i nakon toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce izvodilo je svoju čaroliju na površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme. Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano. Sve ostale dane ljetovanja uslijed noćnih pijančevanja spavao bih do podneva i plaža me ne bi vidjela. (Tek mnogo godina kasnije, ponovno ću se ustajati rano i odlaziti na plažu rano kako bih doživio to božje vrijeme.) Dok smo u rana jutra po povratku iz grada lijegali u krevet, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je bio na kupanju i budio vjetrove, dok smo se u vrela poslijepodneva vukli do plaže, Bog je bio (već) u molitvi. Razmimoilazili smo se s njim tako cijeli dan i kad se nakon smrti s njim ponovno sretnemo – što ćemo mu reći? Da smo bili s Njim na istom mjestu, ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme? Mimoilazili smo se s Bogom po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo smrt da nas preda u njegove ruke.
O Duhu i njegovim Moćima 