Kolovoz 2012.
Književni ljetni intermezzo
Jean-Francois Lyotard: ODGOVOR NA PITANJE: ŠTO JE POSTMODERNA?
Prošao sam joj rukom kroz kosu, dodirnuo vlažno čelo koje je blistalo osobitim sjajem. Nije se bunila, sad kad je napokon tu sa mnom. Nije imala kud pobjeći. Život je jednostavan, pomislio sam. Nikud ne treba srljati, stvari se kad-tad same od sebe poslože. Uzeo sam njenu malu ruku u svoju. Gledali smo more, strmu obalu, kupače na vjetru. Pod našim nogama više nije bilo pijeska pod kojim bi mogli nestati, rasplinuti se poput pustih sanja. Ostat ćemo u ovom položaju do kraja života. Meditiram nad tom opijenom mogućnošću. I riječi više nisu potrebne. Lijek riječi postaje suvišan. Pogled govori sve.
U daljini, neko svjetlo, vjerojatno trgovačkog broda ili tankera; putnički brodovi plove mnogo bliže obali.
– Sada ćemo prestati govoriti – kazao sam.
– Kako to misliš? – upitala je.
– Ne znam.
Duboko dolje u bezdanu uma i dalje je tinjala vatra vremena. Mi smo u tijeku vremena, mi smo zarobljenici opetovanih sljedećih trenutaka. Ništa ne možemo potvrditi za sva vremena.
– Znaš – rekla je – Možda jednog dana neću više biti tvoja.
– Da, znam.
– Ne ljuti te to.
– Ne, ali čekaj! – povikao sam.
Ali nisam mogao ništa učiniti. Pokret je bio suvišan. Svodio se na dodir, zagrljaj, poljubac, kopulaciju. Riječi kriju strahotniju stvarnost. One su svemoćna bića. Treba ih početi uzimati zaozbiljno. Kazao sam joj to. Nije ništa rekla. Privinula se uz mene i mi smo nastavili gledati more, strme obale i kupače na vjetru.
U tom trenutku u džepu moje jakne zazvoni mobitel. Tko drugi – nego tetka!
– Šta je, pobogu tetka, sad?
– Tu si, dakle, mladiću… – rekla je promuklo.
– Daj, molim te, upravo sam u jednoj romantičnoj sceni i nikako ne želim da me itko smeta…
– S onom… kako se već zove… – vragolasto prispodobi tetka.
– Nije bitno s kojom! – odbrusio sam pokrivajući slušalicu rukom kako me Ona ne bi čula.
– Nema od nje ništa, to sam ti već i ranije govorila. – zaletjela se tetka sto na sat.
– Ma šta ti znaš o tome? – gotovo da sam povikao.
– Ja!? Ništa. – napravi se tetka glupom. – Ah bože moj. Tko bi tebi ugodio!
– Ajde, brzo reci što trebaš…
Okrenuo sam se prema njoj i pogledao je podižući obrve u znak isprike.
– Ovdje su ti u posjet došla dva gospodina, oba teoretiziraju o nekakvoj post moderni, navodno dobu u kojem još živimo ili smo živjeli. Zapravo, jedan gospodin tvrdi da još živimo, a drugi da više ne živimo.
Prevrnuo sam očima.
– Dobro, daj mi ime ovog koji tvrdi da u tom dobu još živimo.
Čujem tetku kako pita gospodina kako se zove, a potom čujem njegov odgovor s francuskim reskim akcentom: Jean-Francois Lyotard.
– Lotar? – upita tupavo tetka.
– Oui, madam.
– Zove se Lotar – reče tetka kad je ponovno primakla slušalicu svome uhu. – A to mi nekako zvuči poznato. Kao da je neki strip junak …
– Dosta tetka! Pitaj ga još što ima kod sebe, treba mi neki njegov stav.
Kad ga je tetka zamolila za svoj stav francuski filozof u slušalicu reče:
Treba postati jasno da u ovom (jel’, postmodernom) dobu naša dužnost nije isporučiti zbiljnost, već pronaći aluzije na mislivo koje ne može biti prikazano.
– Dobro, a drugi? – pitao sam nestrpljivo tetku.
– Kako se zovete? – opet čujem tetku kako se obraća drugom gospodinu.
– Rip Kirby – reče ovaj sniženim ali nadmenim glasom.
– Znaš šta! – zagrmi tetka u slušalicu – Ova dvojica te očigledno zajebavaju. Ovaj drugi zove se kao jedan crtani lik u Stripoteci koju sam gutala kad sam bila mala, zamisli samo: Rip Kirby – privatni detektiv. A sada sam se sjetila odakle mi je poznato ime onog prvog. Lotar je također ime jednog crtanog lika, najboljeg prijatelja mađioničara Mandraka. Nemoj reći da ne znaš Mandraka?
– Znaš šta, tetka… – samo sam stigao protisnuti.
Iza toga veza se prekinula. I kako se sad ponovno vratiti u jednu prekrasnu romantičnu scenu…
O Duhu i njegovim Moćima 