Studeni 2012.

Hodajuća anegdota

Posted in DOSTOJEVSKI, Fjodor Mihajlovič Dostojevski (PROHASKA), KNJIŽEVNOST - PROZA, Zapisi iz podzemlja tagged , u 11:07 am autora/ice Magičar

F. M. Dostojevski: ZAPISI IZ PODZEMLJA
Dr. Dragutin Prohaska: FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI

Tužna je strana ljudskog života ta da izražavanje, neki vid umjetnosti, ne možete podijeliti s drugima. Možete podijeliti trač, neki vid ogovaranja (drage ili nedrage osobe), ali ne možete podijeliti ono što je u vama doista vrijedno. Zašto? Zato jer je posebno, nikad prije viđeno. Ono što možete učiniti jest navući druge na vaše izražavanje, da se poistovjete s vama, da vaše muke postanu i njegove. A kada to postignete postali ste samo uspješni manipulator, ništa više.

Ipak, objavljivanje vam donosi niz prednosti praktične prirode. Možda vam privremeno riješi zapravo po svojoj prirodi nerješivu financijsku situaciju, možda vam postane lakše izlaziti pred ljude jer oni sada znaju tko ste, a možda vam takav scenarij dodatno zagorča život. Najveću prednost objavljivanja vidim u činjenici da ćete biti primorani doći u kontakt s ljudima koji su poput vas, drugačiji od drugih.

Raščistite to već jedno u sebi. Ukoliko se još uvijek osvrćete na percepciju vašeg djela i vas u javnosti, onda ste u velikoj opasnosti da prestanete biti čovjek koji se izražava, da prestanete biti ono što jeste. U tim trenucima, mnogima se u umu otvori kolektivna svijest taštine i samoljublja, te počnu razmišljati o tome što ljudi misle o njima i njihovu pisanju a ne da se isključivo posvete stvaranju svoga djela. Čak ni jedan Dostojevski nije bio pošteđen toga. U tom ste trenutku definitivno pokopani za svako daljnje umjetničko pisanje odnosno stvaranje u bilo kojem smislu te riječi…, osim ako ne učinite ono što je učinio Dostojevski.

O samoljublju Dostojevskog čitam u knjizi nekog Dragutina Prohaske koju je objavio, iz vizure 21. stoljeća, svakako davne 1921., na stogodišnjicu rođenja ovoga literarnog čarobnjaka. Knjiga je stara, korice se pod mojim prstima raspadaju, već nakon nekoliko stranica primoran sam naslovnicu, koja je potpuno otpala, odložiti na stranu. Ali držim se nakladničkog pokliča „Sadržaj je kralj“ te se udubljujem u isti.

Nakon prvog uspjeha s Bijednim ljudima, Dostojevskog zahvaća euforija, doživljava „prve trnce slave“ te ga primaju u krug tada vodećeg književnog kritičara Bjelinskog. Za sve iole malo bolje poznavatelje života i djela Dostojevskog značenje tog kritičara, s društvenim afinitetom i zavidnim stupnjem socijalne inteligencije, u njegovu životu, zasigurno je poznat, pogotovo, njihov međusobni raskol koji je uslijedio nakon objavljivanja Dvojnika, njegova drugog romana. Ali ono što me je sada privuklo u čitanju biografije ovoga književnog genija bilo je, mogu to slobodno reći, skandalozno ponašanje Dostojevskog, ogrezlo u samoljublju, koje je nastupilo odmah po njegovu stupanju u ugledno petrogradsko književno društvo. Asocijalni je genij zbog svog ponašanja tu doživio rijetko viđena poniženja, mahom od kolega književnika kao što je bio on sâm. Prohaska piše da su u poniženjima Dostojevskog, pisanju pamfleta protiv njega i sl. prednjačila i takva ugledna književna imena kao što su to bili Turgenjev i Njekarasov (premda književnici koje, zbog same njihove književnosti nikada ne bih spomenuo na stranicama ovog bloga). Najsočniji izraz koji sam zapamtio a kojim su počastili Dostojevskog bio je „hodajuća anegdota“. Neshvatljivo ostaje kako se dogodilo pa da jedan izuzetno talentiran pisac, i doslovce kralj riječi, u svakodnevnim situacijama postane objekt za porugu.

Počeli su ga ismijavati, smijali su se njegovoj [vanjštini], očima, nosu, njegovoj nespretnosti, stasu. Bio im je hodajuća anegdota, mladi mjehurić; mučili su ga ogovaranjem, paskvilima, epigramima, karikaturama iz dana u dan.

Dostojevski nije trpio društvo, ne zato što ga nije volio po sebi, već zato što se u njemu nije snalazio. Za sebe je govorio:

Svakako, nijesam stvoren ni za kakovo društvo. Glavno što se nikako u društvu ne znam vladati. Dođem li gdje ima mnogo ljudi, uvijek osjećam, da me svi pogledi [elektriziraju]. To me naročito počinje stezati, stezati fizički…

Bio je zatvoren tip sa svojim sanjama i maštarijama, sa svojim demonima koji mu ni jedan trenutak nisu davali mira. Zbog toga je društvo doživljavao isključivo kao pozornicu na kojoj je mogao doživjeti slavu ili poniženje. Iako je Dostojevski ekstreman primjer, slično se može primijeniti na svakog pisca ili pjesnika i to je ono čega trebate postati svjesni, po mogućnosti, što je moguće ranije. Ako ste istinski stvaratelj, niste za društvo i točka. Možete biti, kako bi kazao Nietzsche, prikazivač djela koje je netko drugi stvorio i onda odatle biti miljenik društva, medija i Barbare Kolar. U svakom slučaju, morate biti svjesni toga da kada se u vama i budi neki poriv za prihvaćanjem u društvu, željom za popularnošću, to je neko drugo biće od onoga koje u vama stvara. Kod Dostojevskog je to bilo bolno vidljivo. Padavica je bila cijena podvojenosti njegove ličnosti koja se od te iste podvojenosti prekasno naučila braniti. Kako? Pisanjem romana. U romanima je izlagao sebe, svaku svoju osobinu, bilo dobru ili lošu, a ponajviše je bilo onih kojih se najviše stidio. Svaku svoju slabu točku, kao i dobru, tematizirajte, pišite o njoj. Na kraju krajeva, samo pisanje štiti od samoljublja, vjerujte mi.

U Zapisima iz podzemlja, Dostojevski izriče misao dublju od čitave književnosti pisaca koji su se okupljali u krugu oko Bjelinskog, tada 1840-ih u Petrogradu. Nitko u tom trenutku nije imao ni najmanju primisao o genijalnosti toga padavičara koji će obilježiti svjetsku a ne samo rusku književnost devetnaestog stoljeća. Ali tako to ide s genijalnostima, one uvijek odabiru najteži put.

U spomenima svakog čovjeka ima takvih stvari koje on ne otkriva svima, već samo prijateljima. Ima i takvih stvari koje neće reći ni prijateljima, već jedino sebi, i to u povjerenju. Ali ima, najzad, i takvih koje čovjek ne smije ni samom sebi da otkrije, i baš takvih, svaki pristojan čovjek ima podosta.

Samoljublje je samo jedna od karakteristika Dostojevskog zbog koje je bio primoran silaziti u vlastito podzemlje. Tamo se suočavao sa stvarima s kojima se „svaki pristojan čovjek“ ni u primisli nikada ne bi mogao suočiti – i zato bio u stanju napisati velika djela… Svakome to treba postati jasno tko polaže pravo, ako ne na stvaranje dobre književnosti, a onda barem na njeno duboko razumijevanje…

Srpanj 2012.

Disati riječima

Posted in A. Z., KNJIŽEVNOST - PROZA, Stvari tagged , , , u 12:16 am autora/ice Magičar

STVARI: A. Z. – ov ciklus

Disati riječima. Upravo to pokušavam dok pišem; disati riječima. Kako uhvatiti igru svemira u mrežu riječi? Rijetkima je to polazilo za rukom. Od mojih favorita tu mislim na Dostojevskog, Joyca, a potkraj života čak i na onog pokvarenjaka Bukowskog. Zaboravio sam spomenuti i gospodina Houellebecqa. Naravno, tu su i mnogi drugi pisci koje ovdje nisam spomenuo. Na koji način ti umovi pišu da u koloplet njihovih riječi bude uhvaćena igra svemira? Najljepše u književnosti je upravo to što na to pitanje nema odgovora. Nema riječi koje bi zarobile druge riječi. S tim u vezi, književna kritika samo je jedan žalostan, besplodan pokušaj da se to ipak učini. Književnost ostaje neuhvatljiva pred svijetom koji se, eto, može zahvatiti književnošću. Međutim, nemojmo se zavaravati, tek dio svijeta i svemira zahvaćen je riječima tih poluludih i polustvarnih umova pisaca. Veliki ostatak uglavnom ostaje predisati u slatkoj i besciljnoj praznini, šuteći nad samim sobom.

Umjetnost kao oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima otvoriti svoja vrata, i biti druga mogućnost, ništa više.

Čini mi se da je tako otvorila svoja vrata i autoru STVARI, bloga arhive misli, kojem ne mogu ući u trag osim činjenice da isti vjerojatno živi u Splitu.

Nekoliko mjeseci nosio sam sat koji ne radi. Osim sentimentalnih razloga, bio mi je drag jer je usporavao vrijeme, a onda sam primijetio da se kazaljke ipak pomalo pomiču; toliko sporo da bi mi život prošao u dvadeset i četiri sata. U tom strahu, prestao sam ga nositi.

Najdublji uvidi u stvari, ne daju se zapisati. Oni se zapisuju u tebe. (Stipi)

Akvarij. Ima li šta više uznemirujuće od toga da prostim okom promatraš granice jednog života.

Baba je legla na kauč da odmori; na TV-u je nogometna utakmica. Ona malo sklapa oči, a malo gleda na TV; pao je gol. Pita me Čiji su ovi šta su dali gol? I jedni i drugi su Škoti, kažem, iz Glasgowa, iz istog su grada. Aha, kaže baba. U tom trenutku sam odlučio da ako prođem šezdesetu, svako jutro ću oblačit odijelo i samo čekati smrt – tako bi volio. Uznemiruje me pomisao da umrem uz utakmicu Glasgowa i Celica. Oni su iz istog grada.

I eto, sasvim slučajno nabasao sam na hrvatskog pisca, koji možda nije ni pisac, a da tako dobro piše! Ne znam kako vi, ali meni se nakon STVARI čitava hrvatska književnost čini jako malom….

Veljača 2012.

Neutkana sveta tuga

Posted in Bjesovi, DOSTOJEVSKI tagged , , u 10:48 am autora/ice Magičar

F. M. Dostojevski: BJESOVI/DEMONI/ZLI DUSI

Fjodora Mihailoviča Dostojevskog zamišljam kao duha-zaštitnika čovječanstva. To isto ne mogu reći za, primjerice, jednog Turgenjeva ili Čehova, kamoli Tolstoja; Dostojevski je oduvijek bio moj prvi izbor među ruskim majstorima riječi ili u onom književnom klišeju koji se naziva ‘ruski roman’. Jedan od rijetkih pisaca kojeg sam čitao analitički-dosljedno, od samog početka njegova književnog puta.
S Bijednim ljudima sam krenuo još tamo sredinom devedesetih. Uslijedila je neobična pripovijest Dvojnik a onda sam u biografiji autora pročitao da je završio na robiji. U Sibiru Dostojevski provodi deset godina koje će se pokazati ključne za njegovo stvaralaštvo. O zatvorenicima, koji zajedno s njim služe kaznu, iznenađujuće pozitivno piše u Zapisima iz mrtvog doma. Svoju ljudsku i književnu dubinu Dostojevski zaprima čini mi se, upravo u sibirskom getu, o kojem piše kako bi mnogi iz njega htjeli izbjeći dok u njemu ostaju samo oni koji su spoznali pravi smisao života. Uslijedili su Zapisi iz podzemlja koji polako odmotavaju klupko izvanredne psihološke intuicije autora. Dalje sam čitao Ponižene i uvrijeđene, Kockara i Idiota, zaljubivši se nakon prvih četrdesetak strana romana u Nastasju Filipovnu; naposljetku, po drugi put sam (nakon srednje škole) pročitao možda ipak precijenjenu Zločin i kaznu i onda stigao do najmračnijeg piščeva razdoblja…

Odjednom, gotovo niotkud, zapuhao je snažan vjetar. Prozori u prostoriji su se zatresli. Pretpostavio sam da nam je netko pred vratima, ali netko snažan, velik; njegovo pojavljivanje narušavalo je konzistentnost stvari u čistom prostoru. Tko bi to mogao biti? Vrtnja Kola se ubrzala dok se kroz njegove utore započeo provlačiti vjetar stvarajući neobične zvukove. Naglo, jedan prozor se otvori i hladnoća zapuhnu unutrašnjost prostorije. Tetka dotrča do prozora i pokuša ga zatvoriti, ali nalet vjetra je bio toliko snažan da joj to ne pođe za rukom. Osvrnula se nemoćno prema meni:
–    Zar ne bi mogao pomoći, pametnjakoviću!
–    Ne shvaćaš – rekao sam joj mirno. – Upravo primamo gosta! Vjetar nam ga donosi…
Kad to izrekoh vjetar se smiri a pred nama se doista pojavi figura stasita i plećata čovjeka prorijeđene brade. Njegov pogled bijaše i vatren i hladan u isto vrijeme. Definitivno, čovjek nije potjecao iz našeg vremena. Na sebi je imao izlizan kaput koji se pružao do zemlje, ali ispod njega, zato, vrlo skupocjene, košulju i prsluk, kakvi su se nosili u Petrogradu u drugoj polovini 19. stoljeća u bogatim kućama ruskih vlastodržaca. Stajao je pred nama stavivši ruke na leđa, izbočene glave, tek nemirno vrludajući očima po prostoriji.
–    Čuo sam za ovo mjesto i danas poslijepodne, nakon samovara, odlučim ga posjetiti – reče neznanac s jakim ruskim naglaskom. – Vidim, lijepo ste ga sebi uredili… – ogledao se oko sebe devetnaeststoljetnim smiješkom.
–    U ovom vremenu moramo voditi računa i o izgledu a ne samo o smislu – uzvrati mu tetka koja je dolazila iz jednog smjera.
–    Smisao je danas čak u svemu pomalo suvišan, nije li tako Magičaru? – pridodala je nehajno se okrećući k meni. Imala je na sebi smeđi džemper obučen preko jarko crvenog kostima; bez obzira, stala je puhati u svoje dlanove.
U prostoriji je naglo temperatura pala ispod nule. Nisam znao što da joj odgovorim pa sam samo ostao stajati kao ukopan. Gost ju odmjeri pogledom za kakvim je tetka oduvijek žudjela, a onda se okrenu meni.
–    Da pređem na stvar, već znate da ON nije mogao doći, ali, eto, našao je za shodno poslati mene. Nadam se da vam to ne smeta… Sinoć ga je ponovno uhvatio napad, i obećao je to učiniti čim prije… Samo, kazao je da vas pitam, koliko sada to sve ima smisla…
–    Rekosmo da više nema smisla! – viknu tetka. – Nastupa vrijeme čiste estetike…a tu onda na scenu stupate… Vi!
Na tetkine riječi pridošlica sijevnu očima, zatim spusti svoj pogled i okrenu se prema prozoru.

Ja sam svuda ogledao svoju snagu. Ali u što snagu staviti  – to je ono što nikad nisam vidio, ne vidim ni sada, i ako sam dobivao vaše pohvale… kojima [eto, sada, vjerujem]. Ja mogu, isto tako kao i uvijek dosad uvijek poželjeti da učinim dobro djelo i osjećam od toga zadovoljstvo, usporedo s tim, ja želim i zlo, i također osjećam zadovoljstvo. Kod mene nikad ne može biti srdžbe ni stida, pa dakle, valjda ni očajanja.

–    Upravo nam takvi trebate … – izustih. – za jedno ovako bešćutno vrijeme… Samo, ne zamjećujem ili ne vidim na vama…

… svetu tugu, koju kad neka izabrana duša jednom okuša i pozna neće je docnije nikad zamijeniti jeftinim zadovoljstvom.

–    Da, svetu tugu – izustih tiho – Ne vidim je na vašem licu…
–    Ha, ha, vi ste me, onda, sigurno s nekim zamijenili, možda s mojim ocem, Stepanom Trofimovičem? – jetko se nasmija pridošlica. – Iako dobro zvuči, ja nemam ništa s njom…uostalom, ona se u romanu i spominje u njegovu kontekstu.
Ugrizoh se za usnu. Možda smo pogriješili. Prizivati lik romana koji ne baštini ono najvrjednije iz književnog opusa ruskog književnog kralja – svetu tugu – nije bilo dobro rješenje. Ali kad sam prvi put čitao Bjesove, u prijevodu su to bili Zli dusi, Nicholas mi se bio svidio, a vidi ga sad. On bi morao biti taj čovjek kojem je „svejedno živio ne živio“, ali kako se moglo dogoditi da Naručitelj (Dostojevski, op. au.) zaboravi u njega utkati svetu tugu, književni biser nad biserima?

Nicholas (Nikolaj Vsevolodovič) Stavrogin, lik romana Bjesovi kojeg smo ugostili u našoj prostoriji s Kolom, sada se nervozno vrtio na potpeticama svojih cipela. On, kao čisto oličenje snage bez moralnog posvećenja, stajao je pred nama spreman da nas ubije ili nagradi – „divlje spokojno“… Bilo je očigledno da se odluka u njemu spremala.
–    Stvoren sam da uplašim. – reče naposljetku hladno.
–    Tako je, ali vi svakako niste samo ono što su o vama pisali kritičari – kazao sam – U vašeg Naručitelja uvijek su prisutne i te pozadinske misli koje svoje likove, ako su bili prethodno napadnuti, opravdavaju i itekako im daju za pravo. Od tih pozadinskih misli se i sastoji vaša veličina. Bjesovi na površini jesu politički roman, i tako ih shvaća većina kritičara, to ne mogu poreći. Za nekolicinu nas, međutim, u ovakvim prostorijama s Kolima, Bjesovi su odvažno istraživanje ljudske prirode u slučaju kad joj fizička i duševna snaga narastu do neslućenih granica.
Rus me je gledao, ne trepnuvši.
–    Da, Nicholas, vi ste prvi pokazali Nadčovjeka u svom liku koji se desetak godina kasnije ukazao Nietzscheu, ali i to, da individualni razvoj pojedinca zapravo nikud ne vodi. Ostajete sa starim problemima koji samo poprimaju nova lica. U životu se nikad ništa ne rješava.

Kao da se zaledio u prostoru i vremenu Nicholas Stavrogin je ostao samo tako stajati neko vrijeme. Ubrzo je postalo jasno da je doista samo lik romana, satkan od misli, a ne ljudsko stvorenje od krvi i mesa. Niotkud, vjetar se podiže u prostoriji i otvori prozor pored Kola. Lik Nicholasa Stavrogina obujmi pijavica i on uskoro iščeznu pred našim očima. Otišao je kako je došao, s vjetrom ektaplazmičnih misli.
Tetka potrča zatvoriti prozor.
–    Što jest – jest – odahnula je – Gledao me je onako kako bih uvijek voljela da me gledaju muškarci, ali nek’ je otišao. Čitavo vrijeme osjećala sam neku nelagodu. I daj više prestani s tim 19. stoljećem! Znaš, nekad imam osjećaj da si fasciniran njime!

%d bloggers like this: