Kolovoz 2012.

Osviješteni osjećaj

Posted in FILOZOFIJA, NAGEL, Što sve to znači? tagged , , , u 10:32 pm autora/ice Magičar

Thomas Nagel: ŠTO SVE TO ZNAČI?

U prolazu, krajičkom oka okrznem tanku ljubičastu knjižicu koju sam za tridesetak kuna kupio na prošlogodišnjem Interliberu. Naslov joj je ‘Što sve to znači?’, a autor Thomas Nagel. Zastao sam, vratio se polici i uzeo ju u ruke. Slučajno, knjižicu otvorim na mjestu početka drugog poglavlja naslova ‘Znamo li išta?’

Ako razmislite o tom pitanju, vidjet ćete da je sadržaj vašeg uma jedino o čemu možete biti sigurni.

Opa! Vrlo dobro. Knjižicu sam pročitao za nekih sat vremena, ali su se na kraju dojmljivijim pokazale opservacije koje su mi pale na pamet u trenutku uzimanja knjige u ruke…

Ponajprije, Thomas Nagel asocirao me je na Filozofiju uma, intrigantan pravac u filozofiji novijeg datuma ali o kojem sam znao vrlo malo. Ono što sam znao svodilo se na informaciju da se o filozofiji uma danas naveliko raspravlja. Također, bilo mi je poznato da je Thomas Nagel upravo onaj filozof koji je sa svojim člankom „Kako je to biti šišmiš?“ zavrtio tu lavinu popularnosti filozofiranja o umu u ovo današnje doba.

Druga opservacija odnosila se na naslov knjige. Naime, ‘Što sve to znači’ nedvosmisleno upućuje na suvremeni ‘informacijski’ način poimanja i rezoniranja stvarnosti. Eto, više nas ne zanima što jest to čime smo okruženi već što to za nas znači. A to je bitna razlika. Svjesno ili nesvjesno, Thomas Nagel, naslovom svoje knjige, izdigao nas je na novu razinu, izmijenio paradigmu postavljanja pitanja, kontekst filozofiranja, prilagodio se vremenu i usput nemarno pridodao podnaslov s jakim konsekvencama: vrlo kratak uvod u filozofiju.

Dakle, današnji filozofi pitaju se što sve to znači, a ne što sve to jest. Krupnim koracima udaljavamo se od metafizike u susret novoj informacijskoj paradigmi koja će nas pokušati uvjeriti da smo okruženi svijetom sa značenjem. Odustali smo od mozganja o prirodi stvarnosti i usredotočili na mozganje o prirodi značenja stvarnosti – za nas i samo za nas. Ukoliko informaciju sebi protumačimo kao podatak sa značenjem, a što je jedan od vrlo pojednostavljenih načina gledanja na informaciju, onda možemo naslutiti kuda nas sve to može odvesti.

Posljednja opservacija u svezi tanke ljubičaste knjižice odnosila se na naslov drugog poglavlja po redu ‘Znamo li išta?’. U ovom slučaju, ne naglašava se samo informacija već i sam pojam znanja postaje dijelom glavnog fundamentalnog pitanja današnjih filozofa. Međutim, baš na tom mjestu onaj isti kepec sumnje i ona ista krtica nepovjerenja ponovno mi proviruju iz rukava. Kako to da je pojam znanja postao sastavnim dijelom jednog tako fundamentalnog filozofskog pitanja bez da se prije toga nismo fundamentalno zapitali o samoj prirodi znanja kao takvog? O jesmo, jesmo, uzviknut će vojska epistemologa i podastrijeti čitav niz pozitivnih uvida o prirodi znanja do kojih su došli u posljednja dva stoljeća. U redu, kažem, i ne želim sada s vama ulaziti u dublje epistemološke rasprave na tu temu. Želim se sasvim jednostavno zapitati: koliko je pojam znanja doista utemeljen u stvarnosti, koliko je objektivan po sebi, a koliko je tek samo ljudska konstrukcija u čovjekovu umu kao i sve drugo?

Jedan od mojih drevnih magičnih talenata instinktivno mi govori da svemir na nekoj ‘zamišljeno-objektivnoj’ razini svakako nije spoznatljiv. Briga svemir za čovjeka i njegovo znanje! Spoznaja je samo ljudska kategorija, dovikuje mi iz svojih nebula, spoznavati je samo jedan način postojanja! Znanje koje proizlazi kao rezultat spoznaje čovjekov je alat u okrilju prirode koji on rabi za kapitaliziranje vlastitog iskustva i ništa više. Naravno, da se s ovim mnogi neće složiti, ali bože moj, živimo u znanstvenom dobu, međutim, dopustite, svatko ima pravo na svoje mišljenje i okanite se uvredljivih komentara!

– Ti si lud! – povika tetka kao da me nije čula što sam rekao – Kako znanje možeš tako nisko postaviti? – procijedi, tresući tepih preko prozora prostorije s Kolom. Mjesecima nitko ništa ovdje nije čistio. Tetka je odlučila odustati od takve prakse.

– Nisam kazao da znanje nije važno. Kazao sam da znanje predstavlja samo još jedne naočale kojima čovjek promatra svijet oko sebe. Samo za čovjeka svijet je spoznatljiv. – ponovih uključujući usisavač u malu utičnicu za struju koju na brzinu zamislim pored vrata verande.

– A kako onda onaj dabar gradi svoju branu na potoku? – upita tetka.

Koji dab…? Gdje se samo sjeti dabra, tetka, pomislih. Ljudi 21. stoljeća izgledaju nekad tako blesavo kad se odmaknu od televizora i računala. Upalio sam usisavač i podesio ga na bezvučni rad.

– On ne zna, on osjeća kako branu treba izgraditi… Čitavo znanje, zapravo, počiva na osjećaju – mirno sam kazao – U korijenu svakog znanja samo je osjećaj. Osjećaj postaje znanje tek kada se osvijesti u umu.

– E baš si munjen! Hoćeš reći da bi jedan matematičar zapravo trebao govoriti ‘Imam osjećaj za brojeve i mogu se s njima izražavati’?

– Znam da zvuči ludo, ali tako nekako…

Više me nije slušala. Okrenula se televizoru na kojem se, pa barem dvanaest sati dnevno, vrtjela Olimpijada. Biciklisti olimpijci sada su jurili uskom cestom oko koje se smjestila šuma. Uz samu cestu, s malenim zastavicama u rukama, poredali su se gledatelji. Kamera juri za biciklistima te se na ekranu gledatelji vide samo u nejasnim kratkotrajnim obrisima. Iz sekunde u sekundu pojavljuju se obrisi novih gledatelja pored ceste. Činilo se da uz biciklističku stazu nikada neće ponestati ljudi.

– Eto, dovoljno mi je samo vidjeti ovaj špalir gledatelja koje više nikad neću nigdje vidjeti osim u ovoj mili sekundi pa da čovjek postane svjestan koliko nas je samo na ovoj planeti. – bubnu tetka i nastavi s trešnjom tepiha.

%d bloggers like this: