Svibanj 2014.

‘Dvojedna’ filozofija (ili zašto sloboda može biti samo privremena)

Posted in FILOZOFIJA, Propast zapada, Sfere, SLOTERDIJK, SPENGLER tagged , u 10:30 am autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: SFERE
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

Osim nejasnog, proturječnog stava spram učenja Jacquesa Derride, još nešto me muči u vezi Petera Sloterdijka. Nikako se ne mogu pomiriti s njegovim odnosom prema mojemu drugom omiljenom filozofu –  ‘njemačkoj filozofskoj mašini’ – Oswaldu Spengleru. Nalazim ga neprimjerenim iz jednostavnog razloga: zbog negiranja bilo kakvog utjecaja koji je autor Propasti Zapada mogao proizvesti na autora Sfera. Uostalom, i sami se uvjerite kako se ‘morfolog ljudske historije’ Sloterdijk izražava o ‘morfologu ljudske historije’ Spengleru [Sloterdijkovi citati preuzeti su iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010]:

Nategnuto je – doduše, na genijalan način – već i to što je [Spengler]… svaku kulturu uzeo zasebno, kao “živo biće najvišeg ranga” i proglasio je jedinicom koja nema prozore, i nastaje i nestaje držeći se isključivo imanentnih pravila; a pravo forsiranje je bilo kada je svaku od njih pokušao da tumači kao hiljadugodišnje carstvo regionalnog duševnog raspoloženja.

…izloženi životopisi osam kultura… mogu da pretenduju na počasno mjesto… [spomenik] velikoj, možda i jedinstvenoj energiji spekulacije i kombinatorike… Stoga tom uzoru naš pokušaj nema mnogo da zahvali [ja naglasio] – osim kao uvjerljivoj pouci šta bi u budućnosti trebalo izbegavati.

Nakon ovakve rečenice u publici, koja je pročitala oba djela, može nastati samo tajac, možda i ravan onome (da budemo i zabavni) na dvoru kraljice i kralja Tamo Tamo Daleko, u trenutku povratka njihove voljene kćerkice Fione u društvu svog zaručnika i osloboditelja Shreka (iz ‘kule dvorca okruženog lavom’), u kojem oni s neprikrivenim užasom otkrivaju, zajedno sa svim okupljenim građanima, da se proročanstvo ispunilo – naopačke – umjesto da joj vrati prvotni lik lijepe princeze, Fionu je ‘ostavilo (na cjedilu’) u tijelu ogrice, a to se dogodilo iz  sasvim prozaičnog razloga – sam princ-spasitelj bio je ogar. Drugim riječima, Sloterdijkova ‘teorija sfera’, kao jedna tipična morfološka teorija, iste je vrsti kao i Spenglerova; osim toga, ne vidim nijedan razlog zašto se ove dvije teorije ne bi mogle nadopunjavati. Radi se, u principu, o istoj morfološkoj metodi koja, od autora do autora, na sebi svojstvene načine ‘sagledava’ ljudsku tragediju na Zemlji a koju filozofi tipa Jurgena Habermasa nikako nisu mogli podnijeti. Stoga, ne mogu biti uvjeren da ‘[Sloterdijkov] pokušaj nema mnogo [Spengleru] da zahvali’. Eto, što Sloterdijku još zamjeram. Nisam se drznuo oskvrnuti u maestralno sročeno štivo Sfera, nisam i ne želim ulaziti u polemike vezane uz opću uporabu jezika, njegovu bolno razotkrivenu ograničenost, i što reći – iluzionizam, da se njime doista zahvaća istina, bit, priroda onoga o čemu pišemo… Čak ni pojam ‘unutarnjeg’ – kod Sloterdijka, iznimno dobro ‘zbrinut i uhranjen’, koji očito odnosi pobjedu/prevagu zbog svoje ‘dobrote’ nad pojmom ‘spoljašnjeg’, nisam doveo u pitanje. Sve zato, jer sam uvjeren da se radi o knjizi napisanoj iz duboke potrebe, osim toga – i velike snage, s prekrasnim sagledavanjima ljudske muke na zemlji, i plamtećim diskursom koji po svemu podsjeća na onaj mladalački iz Kritike ciničkog uma, ali ponovimo: u potpunosti u rangu s analognim umovanjima Oswalda Spenglera… I zato, ne mogu ne dići svoj glas protiv prikrivanja glavnog izvora utjecaja na, za mene, samo još jednu prekrasnu bajku povijesti čovječanstva, a što Sloterdijk čak izrijekom čini.

Nikada nisam tvrdio da je Oswald Spengler bio u pravu kada je izricao svoju istinu o kulturama kao živim organizmima…Uvijek sam mu mogao spočitnuti tu potpuno neprimjerenu nabrušenost na sudbinu i sudbinska pitanja, pogotovo u knjižici Čovjek i tehnika koju je napisao valjda pod dojmom ne prihvaćanja Propasti zapada od nomenklature tadašnjih svjetskih povjesničara i filozofa. Na Propast zapada gotovo pa da možemo gledati kao na pokušaj pisanja Druge Biblije. U izvanrednu nadahnuću, svjetlo drugačijega, svog sunca, sunca nadahnuća, upravio je on po istim, suhonjavim stvarima ovog svijeta. Za to je od bogova bio nagrađen: dobio je neslućen, nov, originalan pogled na svjetsku historiju.

Ovdje [u Propasti Zapada], dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo.

Ne odaju li već ove riječi neslućenu skromnost njezina autora da se ne petlja sa ‘stvarima bitka’, nego da svojom morfologijom ljudske povijesti jedino zadere u ljudsku dušu i njezine osjećaje?

Zbilja – svijet u odnosu na dušu – za svakog je pojedinca projekcija usmjerena u područje protežnog; ona je ono “vlastito” što se ogleda na “stranome”, ona znači samo to strano. Jednim koliko stvaralačkim toliko i nesvjesnim činom – ne ozbiljuje “ja” moguće, nego se “ono” ozbiljuje kroz mene – gradi se most simbola između “živog ovdje” i “ondje”… To je ideja makrokozmosa [ja naglasio], zbilje kao zbroja svih simbola u odnosu na dušu… Sve što jest ujedno je simbol… Simboli kao nešto ozbiljeno pripadaju [protežnomu]. Oni su postali, nisu u postajanju.

Upravo ideje makrokozmosa najprije ćemo se sjetiti kada kod Sloterdijka naiđemo na mnogo profinjeniji morfološki izraz – sferu. Ako se kod Spenglera predmet proučavanja javljao u makro obliku jedne kulture, kod Sloterdijka sfera se nadaje kao puno fleksibilniji morfološki pojam primjenjiv na mnogo drugih očitovanja ljudskog duha. I premda će priznati da se i kultura jednoga naroda može uzeti kao sfera, Sloterdijk će snagom svoje filozofske imaginacije (da ne kažemo spekulacije i kombinatorike), sferu predočiti kao najprije, svoje vrste, stanovito ‘dvojedno‘…

Dokaz egzistencije ili samo ukazivanje na pra-motiv ekskluzivnog proizvoda svog duha, on spektakularno izvodi iz biblijske priče šestog dana stvaranja koja opisuje kako je Bog stvorio čovjeka. Besprijekorno pitkim stilom, prepunim profinjenih, pažljivo osmišljenih metafora, tehničkih i inih izraza (poput ‘teotehnike’, ‘dvojednog’ i sl.), Sloterdijk nas najprije poučava kako trebamo razlikovati dvije faze u stvaranju čovjeka: u prvoj,  “…tvorac nije bio ništa drugo do keramičar kome se dopalo da od odgovarajuće sirovine napravi figuru nalik sebi, majstoru.” U drugoj pak, u tu ljudsku kreaturu on je udahnuo dušu. Obje faze su, primjećuje Sloterdijk, “izrazito tehničkog karaktera”. Međutim, dok prva faza čovjekova stvaranja ne predstavlja ništa posebno, ništa tajanstveno, šuplju glinenu posudu slična oblika svaki keramičar može izraditi, dotle druga faza predstavlja ono istinski tajanstveno što odaje istinski ‘Božji posao’, način na koji je Bog u ljudsku kreaturu udahnuo dušu, život. Tu ‘teotehniku’ Sloterdijk drži vrhunskom tajnom kojom čovječanstvo nastoji ovladati kroz svoju povijest.

…pitanje šta je to tehnika može [se] razumeti samo premeravanjem razmaka između onoga što je Bog bio kadar in illo tempore, i onoga što će čovek umeti da učini u svoje vreme… Možda ono što zovemo povesnošću nije ništa drugo do vreme koje je potrebno da se u okvirima ljudskih dometa ponovi božji trik?

[Zasada], uduvavanje života je tehničko-nadtehnička procedura koja je isključivo božji patent.

Ali čak ni tu još uvijek ne nailazimo na genijalnost onih misli na koje je Sloterdijk položio svoje sfere. Naći ćemo ih tek u izvanrednu uvidu “…da udahnjivanje odmah za sobom povlači i uzvratni udah…”, drugim riječima, nakon što je primio udah, čovjek je izdahnuo, vraćajući tim činom udah Bogu, svome tvorcu! Ova genijalna slika ipak je samo slika, metafora jednog čisto fiziološkog procesa koju ne želimo ‘raščarati’, ali ni učiniti da za njom budemo povodljivi uslijed neke nove sumnjive vrhunaravne istinitosti koju nudi. Njome želimo samo nadahnuti. I to je pravi smisao svakog teksta, svake filozofije, svake morfologije, književnosti, pa čak i znanstvene teorije. Ne možemo polagati pravo na istinu, ali ne zato što je ne možemo dosegnuti, nego zato što ona pretpostavljamo/vjerujemo – ne postoji. U ovom trenutku, kako se uzme, postoji između pet do sedam milijardi subjektivnih pogleda na svaku različitu stvar na ovom svijetu, ali ne postoji istina po sebi.

Ono što je Sloterdijk ovom slikom želio poručiti može se svesti na iskaz: diše se zapravo ‘zajednički’ kao svojevrsno ‘dvojedno’. Odatle je izvedena i ‘definicija’ sfere. Što je, onda, sfera?

sfera jedvojedan zajednički prostor doživljaja i iskustva… zahvaljujući obrazovanju sfera, dolazi do izvornog prostornog širenja onoga što tradicija naziva duhom… Kada jevrejski Bog i prototipski čovek okrenu jedan ka drugome onu svoju stranu koja je otvorena za kontakt, onda oni stvaraju zajedničku sferu unutrašnjeg prostora.

To je smisao biblijskog govora o ‘slici božjoj’. Njime se ne želi reći kako je Tvorac bio mistički solo-android koji je iznenada rešio svoju pojavu (koja se pojavljuje – kome?) prekopira na zemaljsko tijelo;  to bi bilo apsurdno kao i zamisao da je Bog žudeo za društvom naknadno stvorenih, formalno sličnih glinenih figura… Božji patent jeste mogućnost intimnog komuniciranja u primarnom dualu. On ne ukazuje toliko na vizualno opazivu sličnost između uzora i odraza koliko na izvorno dopunjavanje Boga kroz Adama i Adama kroz Boga.

S Bogom je samo ‘krenulo’; nakon prsnuća prvobitne, primordijalne sfere, činom izgona prvih ljudi iz raja, čovječanstvo se okrenulo izgradnji novih sfera. Zapravo, prema Sloterdijku, modaliteti prsnuća sfera stvaraju uvjete za historiju kultura. I dakako, zajednice koje će se u ljudskoj historiji pokazati najuspješnijima u izgradnji sfera uvijek će biti ‘religijski fundirani narodi’… Drugim riječima, samoća više nigdje ne nalazi utemeljenje. Nikada nismo sami. Sferno smo učahureni s onim Drugim, uvijek i zauvijek, većinu vremena. Nemamo pravo izbora; sloboda može biti samo privremena i započinje prsnućem sfere, unutarnjeg intimnog prostora koji se lomi i nestaje u toj neshvatljivoj, sablažnjivoj želji za slobodom… ali samo do neke nove sfere.

Svibanj 2014.

Pyramind vs. Speheremind – o razmiricama ‘piramidalnog’ i ‘sfernog’ uma

Posted in FILOZOFIJA, Sfere, SLOTERDIJK tagged , , , u 2:38 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: SFERE

“Da sam samo tekst, slovno-pretočen tok misli, neobvezujući prema bilo čemu i bilo komu, ne pretendirajući na bilo što – ‘to je ono što se oduvijek provlačilo mojim spisima'”. uzvikivao bi Derrida da je htio sličiti Nietzscheu. Međutim, nije, a možda zato što je svoj nalaz, svoju misao, sama sebe, od početka želio uviti u celofan ‘pogrešnog’ ili barem ‘odgođenog’ razumijevanja, kao što je to žarko želio Nietzsche. Nijednom misliocu nije toliko stalo do  nečega koliko do toga da ga pogrešno razumiju, napisao je njemački filozof u vrletima talijanskih Alpi. Ali svejedno, i da tomu nije tako, a vjerojatno nije (Derrida se samo izražavao dostupnim, na tom stupnju, izrazito zahtjevnim i kompliciranim filozofskim diskursom), ostaje činjenica nemogućnosti življenja u njegovoj ‘dekonstruiranoj duhovnoj stvarnosti’. Duh čovječanstva nije ga mogao slijediti.

Postavlja se pitanje, koliko naša ‘duhovna stvarnost’ uopće utječe na naš život? Je li se ona danas, kako mnogi misle, svela na puku zabavu, opuštanje u dokolici, kako bi to žarko želio kapitalizam? Tog pitanja cijelo vrijeme itekako moramo biti svjesni. U konačnici, ono može postati (i ostati) pitanje bez odgovora, ali dok postoji – i filozofija opstaje u nama.

Nešto je pošlo krivo po zapadnoeuropsku misao koju mnogi, htjeli-ne htjeli, danas slijede. To čine čak i druge kulture mada se čine uronjenima u svoj vlastiti svijet. Ali ako negdje još ima duhovnog žara onda je to u zapadnoeuropskim gradovima koji se polako, jedan za drugim, razbaštinjuju, duhovno gase, pretvaraju, pogubno i zasvagda, u velike poslovne igraonice i ‘poželjne’ turističke destinacije.

‘Tetkin led’ još malo i doći će do svog kraja. Zaboravio sam reći da mi je došao u obliku piramide, podsjetivši me na Petera Sloterdijka koji je pak za samu piramidu kazao da mu sliči na “the cumbersome objects that cannot be taken along by the spirit on its return to itself“. Ako je Tetkin duh sada unutra, on je zaleđen. Ali činjenica jest da led nestaje, da se piramida smanjuje (iako piramida ostaje!) zahvaljujući toplini savršene klimatizacije Prostorije s Kolom, osobitog  ‘imunološkog sustava’ moje nutrine. I upravo taj koncept ‘imunološkog sustava’ Sloterdijk spominje i u svojim Sferama, trotomnom filozofskom ‘mastodontu’ ‘naputaka za življenje za 21. stoljeće’, koji kanim sada uvodno predstaviti…

Siguran sam da bi se Derrida ‘rastopio’ na Sfere (baš kao i ja), ali nisam siguran jesu li njih dvojica uopće komunicirali međusobno. Jedino što sam pronašao na internetu u vezi njihova odnosa jest Sloterdijkova knjiga posvećena Derridi – što, po mom mišljenju, predstavlja njegov pomalo sarkastičan, posthumni osvrt na Derridino djelo; zamislite, knjigu je nazvao – “Derrida, Egipćanin” (Derrida, an Egyptian). Ipak, prema autoru komentatora knjige, to se ne čini tako, nego Sloterdijk u njoj “makes a contribution of its own to the preservation and continuation of Derrida’s unique and powerful work.” Mogu samo pretpostaviti da se u knjizi, na neki način, Derridino djelo uspoređuje s egipatskim piramidama koje su za Sloterdijka osobite ‘cumbersome‘ građevine, štićenice faraonove nutrine (na ovaj izraz Sloterdijk kasnije ‘stavlja’ svoju ruku/misao), duha odnosno zagrobnog života, a koje se zapravo ne mogu dekonstruirati jer same izgledaju kao da su već doživjele kolaps, dekonstrukciju! Lijepo rečeno – iako dvosmisleno. Ili sam trebao napisati: iako dvosmisleno, lijepo rečeno! Nažalost, kako do knjige zasada nisam u prilici doći, tako vam jedino mogu prenijeti čudesnu insinuaciju moga uma, koja se oslanja na ovdje već više puta demonstriranu besmislenu ili pak smislenu intuiciju, što je zapravo Sloterdijk htio poručiti ovom knjigom. S jedne strane, doista se čini da je pohvalio Derridino učenje; ono samo – (učenje) – čini se poput piramide koju nitko više ne može razoriti jer se nalazi u obliku koji je ‘nerazoriv’ ‘nedekonstruktivan’ (undeconstructible), međutim, s druge strane, kao da nam je želio poručiti da postoje oblici, ili bilo što drugo, što ostaje imuno na njegovu metodu dekonstrukcije koju je inaugurirao u tokove zapadnog mišljenja. Piramida je jedan takav oblik, u koji se povlači faraonov duh, a koji krije ono ‘nutarnje’ u svakom čovjeku, naš unutarnji život, i na kojem će upravo on, Sloterdijk, i započeti graditi svoju teoriju sfera. (I previše digresija ovdje mi pada na pamet. Zbog toga, zaobilazim osvrt na aluziju usporedbe ‘nerazorivosti’ oblika piramide s ‘nerazorivošću’ judeo-kršćanske hijerarhije, ali moram spomenuti barem jednu mogućnost njezine dekonstrukcije: mogućnost da se piramida pravilnim i rezolutnim, poglavito tehničkim postupcima, sreže u visini i pretvori u mastabu. Moram priznati da mi se mastaba intimno čini najboljim simbolom mjesta u koje se danas smjestio čovjekov duh, a možda, ironično i upravo, zahvaljujući metodi dekonstrukcije). Jesam li u pravu, pokazat će mi upravo iščitavanje ovog trotomnoga, iznimnoga, filozofskog štiva!

Ima jedna zanimljiva stvar u vezi Petera Sloterdijka: on je još živ, i bez obzira na sve izrečeno o njemu prije i poslije na ovom blogu, i dalje ga držim najvećim živućim filozofom koji, za razliku od ostalih ‘portetlija’ Prostorije s Kolom, još uvijek može promišljati o ovome ‘danas i ovdje’, a čini se, kako nikada nije bilo teže promišljati današnjicu, to ‘danas i ovdje’! U vrijeme Hideggerova intervjua Spieglu (1966) također je bilo teško, ali danas je, vjerujte mi, daleko teže! Već nakon šezdesetak stranica Sfera, zadobivam uvjerenje da se Sloterdijk hrabro odlučio suprotstaviti toj kriptiranoj, neuhvatljivoj, do boli složenoj i kompliciranoj, stvarnosti kojom smo okruženi. ‘Tko tu više koga…’, nemoguće je proniknuti. Naravno, da u takvu ozračju najviše cvjetaju egocentrizmi, hedonizmi i ‘interesizmi’ svake vrste kao i sve ostale slične kvazi-emotivne i kvazi-razumske akrobacije uma (poput, recimo, teorija zavjere).

Ipak, dojma sam da Sloterdijkove Sfere ozbiljno nastoje pročitati kôd kojom je današnja stvarnost (navodno) kriptirana. Je li mu to pošlo za rukom, više-manje, ovisi o tome jeste li tip koji vjeruje da se stvarnost još može dešifrirati nekom teorijom. Naravno, ja nisam taj tip. Bez obzira na to, Sfere čitam s takvim guštom s kakvim sam čitao, recimo, Propast zapada ili Bitak i vrijeme, a pogotovo njegovo najpoznatije djelo Kritiku ciničkog uma (dao sam si truda te osvježio stranicu s novim citatima iz tog neprikosnovenoga filozofskog štiva; bacite pogled!), jer se i danas nalazim oči u oči s vrhunskom filozofskom prozom, možda i jedinom vrijednom napisanom (barem dijelom) u ovom stoljeću.

Stoga ozbiljno (premda sa zadrškom) pomišljam na ispriku velikom filozofu (kojeg sam kritički stigao ‘zahvatiti’ u prošlom i ovom postu) jer je našu stvarnost, ono naše ‘što danas znači živjeti’ već u uvodu svog djela, iz svoje perspektive, rekli bi, ‘spasonosnih sfera’ (premda to značenje tajnovito i zamagljeno odgađamo za buduća čitanja) u potpunosti razgolitio ovim riječima (citati preuzeti iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010):

Sferno oslabljene privatne osobe život provode u samici koju su same napravile; neprotežno, slabo aktivno i, što se učestvovanja tiče, veoma siromašno Ja, provodi vreme posmatrajući, kroz medijske prozore, pejzaže pokretnih slika.

I dalje:

Nema institucije… a još manje pojedinca, i dalje hrabro udubljenog u čitanje, koji još mogu da umišljaju kako su dovoljno otvoreni za sve što prodire, oglašava se, nailazi… spoljašnost predstavlja, nužno i zauvek, ogromno mnoštvo individua, jezika, umetničkih dela, roba, galaksija, koji se nikada ne mogu asimilovati… osuđeni [ste] na svoju specifičnu ekskluzivnost; duh vremena… slavi to što, bez odgovornosti, poznaje mnogostruke spoljašnosti. Današnja istorija duha: završnica u igri koja je posvećena opažanju spoljašnjeg.

A kada kaže:

Virtuelni prostor kibernetičkih medija jeste modernizovana spoljašnost koja se ni na koji način više ne može zamisliti u formi božanskog enterijera; ona je dostupna kao tehnološki eksterijer – kao spoljašnost kojoj od samog početka ne odgovara nikakvo unutra. Kibernetskoj virtuelnosti prethodi filozofska virtuelnost koju je zasnovala platonska predstava o svetu ideja.

… on, po mom mišljenju, već u potpunosti piše jednu prolegomenu za nadolazeća pseudo-doba. Iz danog odlomka, u načelu, daju se iščitati barem dva zahtjeva za revitalizacijom, a radi se o zahtjevima za revitalizacijom dvije ‘sestre duha’ – ili majke i kćeri (kako vam više odgovara) – religijom i filozofijom. Doista, ono što je novo u ‘novom Sloterdijku‘ (iako su Mjehuri, prvi tom Sfera, prvi put objavljeni još 1998. što čini razliku od tek nekih petnaestak godina od objave Kritike ciničkog uma) jest povratak korijenima – ‘božanskom enterijeru’ i ‘filozofskoj žovijalnosti’. Iako se Kritika ciničkog uma dade iščitati kao ekskluzivna kritika prosvjetiteljstva, u njoj još nije bilo mjesta za bilo kakvu primisao na revitalizaciju religioznog prostora u čovjeku. Međutim, stjeran u ćorskokak, bezizlazje, slijedeći ideje prosvjetiteljstva, poput ‘ideje napretka’, i premda nas uvjeravajući da i dalje kroči ‘nekatoličkim stazama’, Sloterdijk nije mogao ne vratiti se unatrag. Jedna činjenica mi ipak bode oči: nije li to njegovo ‘šepurenje’ u narančastim mantijama u kojima je držao svoja predavanja 1980-ih, kako bi otvoreno naglasio svoju simpatiju spram ‘istočnjačke filozofije’, upravo skrenulo pogled s onih ključnih ‘događaja u jeziku’ koji su se netom prije odvijali na onoj pozornici zapadnoeuropske misli koju danas zovemo post-strukturalizmom? Ako i jest, definitivno, na takav razvoj događaja više ne smijemo gledati kao na propust. Nasuprot tomu, moramo reći: takav razvoj događaja bio je tipičan za Sloterdijka, bio je ‘sloterdijovski’, ‘donio’ nam je Sloterdijka u točno onom obliku u kojem ga imamo i čitamo danas. Međutim, to nas ne sprečava misliti kao netko drugi – bilo njemu suprotstavljen, bilo ‘ići mu niz vjetar’.

U jednom drugom postu već sam pisao o Pjeni, trećem tomu Sfera, u kojem je karlsrueski profesor na briljantan način (a i to samo slutim) ‘uzeo mjeru’ dobu u kojemu živimo. U Mjehurima, ‘doba pjene’ izlaže se tek u kratkim crtama:

…u peni su neophodne diskretne i polivalentne umske igre koje nas uče da živimo s mnoštvom zbunjujuće napadnih perspektiva i da se odreknemo lažne slike o tome da postoji tačka iz koje kreće vladarski pogled. Većina puteva ne vodi u Rim – stvari tako stoje, Evropljani, priznajte to.

Za što god da se tvrdi da je unutrašnje, to će se uvek, i svaki put sa sve više dokaza, razotkriti kao unutrašnjost neke spoljašnosti. Nijedna sreća nije bezbedna od endoskopije; oko svake blažene, intimne, vibrirajuće ćelije okuplja se mnoštvo profesionalnih deziluzionista, i mi sami smo među njima – među tim paparacima misli, dekonstruktivistima, poricateljima unutrašnjeg prostora, kognitivnim naučnicima, saučesnicima bez granica u pljačkanju na obalama Lete.

I tako dođosmo do već spomenutoga, otvorenog napada na Derridu i njegovu filozofsku baštinu (vidite da ga je izrijekom spomenuo!), a čiju obranu smo, ovim tekstom, već proveli. Blažene bile slatke insinuacije moga, bilo čijeg uma, samo ako se zadrže, ostanu u tekstu!

Rujan 2012.

Doba Pjene

Posted in FILOZOFIJA, Sfere, SLOTERDIJK tagged , u 10:58 am autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: SFERE

Neki dan na Trećem, slušam Petera Sloterdijka. Razočarano uviđam: misli mu danas izražavaju samo pesimizam. Dao je intervju nekom francuskom časopisu u povodu izlaska jednog toma njegovih Sfera u Francuskoj. Tužno ga je sada slušat kako drobi o imunosnim sustavima čovječanstva, i njihovim razlikovanjem u ‘sferama’ metafizike, osjećaja dobra i čisto fizičko-biološkog opstanka, prema potrebi. Ovo doba je doba Pjene; raskrinkavanja su danas na djelu, tvrdi filozof, hoćemo li to nazvati dekonstrukcijom ili ogoljavanjem – nebitno. U trenutku kada ga novinar prekida s pitanjem o jeziku, nervozno odgovara da mu je dosta jezika, da smo „potrošili cijelo dvadeseto stoljeće baveći se njime“. To nije ni sjena Sloterdijka iz 1980-ih, definitivno. Teško razočaranje na vrhuncu filozofskog mišljenja kao da mu je obilježilo život. Ali ne mogu reći da se i u mom slučaju nije nešto slično dogodilo. Možda, kad bih Sfere uzeo u ruke, možda bih promijenio mišljenje koje sada izričem, ali uvijek će mi ostati pitanje na usnicama: što je s onom ‘ciljnom ravni prosvjetiteljstva’ o kojoj je toliko pričao u Kritici ciničkog uma i u kojoj čovjek nužno završava u nekoj vrsti racionalne mistike. Znanost ga u tome može u potpunosti slijediti jer je u kvantnoj mehanici već dulje vremena na stvari magijsko djelovanje prirode. Sloterdijkov današnji pesimizam, međutim, izgleda da vuče korijene od nekamo drugdje; naravno, s nezaobilazne povijesno-društvene pozornice.

Što se to s čovječanstvom, uistinu, dogodilo na prijelazu tisućljeća? Ako se dogodio politički prevrat na prijelazu u 1990-te, i kapitalizam izvojevao pobjedu nad socijalizmom, čovjek se i dalje pita, a što se to dogodilo na prijelazu u 2000-te? Koga je kapitalizam tada oborio na pleća? Sama sebe? Kao da se odigrao nezamjetniji, ali pogubniji prijelaz u nešto što još sami sebi nismo definirali. Jedino što osjećamo jest ogromni gubitak; i to, da smo prazniji i bešćutniji nego što smo to bili koju godinu prije.

Neki misle da smo prešli u novo doba, doba pseudomodernizma u kojem je na stvari povratak na stare vrijednosti, ali u pseudo obliku. Vjerujemo u Boga, ali samo deklarativno; idemo u Crkvu, vršimo sakrament, primamo hostiju, kako bi se barem izvana stekao dojam da smo vjernici, ali smo, zapravo, pseudovjernici. Iznutra smo samo prazni i bešćutni, kako prema drugima, tako i prema samima sebi. U umjetnostima je situacija možda i gora. Razdraženo sve proglašavamo umjetnošću, a umjetnik, zbog sve većeg ismijavanja i neprihvaćanja u društvu, postaje taštiji i oholiji. Filozofi će, pak, danas, sve više slijediti znanost u sve intenzivnijem rastakanju zbilje. I u ovom slučaju, kao što sve može biti umjetnost, sve može biti i filozofija. Svaka pojava u sebi može sadržavati filozofiju, pa nam tako evo i nekih novih ‘obećavajućih’ filozofskih pravaca poput filozofije spavanja (http://philosophynow.org/issues/91/Notes_Towards_a_Philosophy_of_Sleep ) ili filozofije njege (http://juns.nursing.arizona.edu/articles/Fall%202008/personal%20%20philosophy%20of%20nursing.htm ).

Nikako da ikome postane jasno da ne možemo u životu baš kako hoćemo. Udomili smo ili nismo jednu veliku ideju u sebi i jedini je naš zadatak postvariti je… ili gledati televiziju i ogrijezati u dokolici. Biološku razinu postojanja oduvijek podrazumijevam, kao i njene potrebe, i na nju se nikad ne osvrćem.

Tetka me gurnu laktom prekidajući moje ojađeno snatrenje. Bila je spremna za izlazak van. Uobičajena crvena minica, tamni džemper i sivi kišni mantil na njoj.
– Požuri, zakasnit ćemo.
– Ja ne idem. – rekoh suvo.
– Kako ne ideš? Danas dolazi biskup. Neke tvoje ideje o Katarima i Bogumilima dobit će odrješenje od grijeha, a grijeh Crkve prema njima, po svemu sudeći, bit će priznat.
– Ja ipak ne idem. – ponovio sam.
Tetka samo kratko uzdahnu i zalupi vratima.

Promatram je kako se udaljava od zgrade. Njene štikle odjekuju po pločniku na koje je doletjelo prvo žuto lišće. U magli nazirem toranj crkvice kamo se zaputila. Dakle, i jednu crkvicu sam sada udomio u svom umu. I što sad? Možda sam trebao poći s njom i ojačati svoj imunološki sustav u Sloterdijkovom smislu? Ne radije ću prebivati u vlastitoj praznini. S mene se i pjena ovog doba davno povukla. Kako slutim, Pjena je samo drugi naziv za nešto što je dovršeno. Kada se val razbije o obalu na kraju preostane samo pjena, na to je vjerojatno mislio i Peter Sloterdijk kad je davao naziv trećem tomu svojih Sfera. I on miriše propast Zapada kao što ga je mirisao i Oswald Spengler. Čak je danas preuzeo i njegovu, morfološku metodu promatranja zbivanja s čovječanstvom. Sfere mora da su ‘prepune’ Spenglera. Nažalost, u mojoj Prostoriji s Kolom njemački jezik se ne govori. Mogu samo strpljivo čekati nekog ludog hrvatskog izdavača da u trenutku nerazumnog ushita odluči prevesti i objaviti djelo od dvije tisuće stranica ili barem jedan njegov tom. Siguran sam da u knjizi postoje i dijelovi od kojih ću se s užitkom naježiti.

%d bloggers like this: