Studeni 2015.

Suvremena bajka o kulturnom identitetu i starosti

Posted in Dubrovačke mišolovke (kritika), GOTOVAC, KNJIŽEVNOST - DRAMA tagged , , u 12:46 pm autora/ice Magičar

MANI GOTOVAC: Dubrovačke mišolovke

maslinaOno što je možda najveća anomalija današnjih društava tiče se zaborava istine na koji način nastaje jedna kultura. Zaboravlja se da ono što trenutno živimo u konačnici i u daleko većoj mjeri izgrađuje jednu kulturu, a ne obratno, da obrasci postojeće, ‘negdašnje’ kulture, iako dominantni i odgovorni za manji utjecaj, izgrađuju nas. Drugim riječima, ‘odrednice’ jedne kulture koje su se formirale u jednom dobu ne moraju vrijediti u drugom! Kultura je nešto što se neprestano mijenja i nešto što se neprestano mora stvarati. Međutim, nerijetko, mi ustrajavamo na starim kulturnim obrascima namećući ih životu koji se danas živi.

Ovaj pomalo zbrkani fragment, neuobičajeno kulturnopolitički intoniran, napisao sam prije polaska na jednu konferenciju, na još jedan čarobni Jadranski otok, na kojem sam, između ostalog, prisustvovao i predavanju Mani Gotovac, naše proslavljene dramaturginje, esejistice, kazališne djelatnice, intendantice, spisateljice, kritičarke i što sve ne!

I evo me, u Uredu otočkog gradonačelnika, u kojemu se širi limunast miris dalmatinskih fritula, dok moderatorica sesije najavljuje njezino izlaganje. Žvačući i gutajući dalmatinsku slasticu jednu za drugom, proučavam izgled Mani Gotovac. Bujna kosa i bujno lice ispod naočala, u isto vrijeme i blijedo i crveno; blage, duhom ispunjene, oči. Oko dlana lijeve ruke omotan joj je steznik, gotovo bih rekao da je baršunastoplave boje, iako takva boja ne postoji, podsjećajući me, ne znam zašto, na film Davida Lyncha ‘Plavi baršun’. Ali iako se trudim izbjeći taj izraz, ne mogu; Mani Gotovac je strašno ostarjela! Osobno, ne bih volio baš na taj način biti star, premda, upravo to se može dogoditi. Svoju starost zamišljao sam drugačije. Pun nade da ću je jednog dana provoditi na nekom sličnom Jadranskom otoku, u glavi mi se roje slike moje, na suncu preplanule, staračke kože na kojoj se, možebitno, bude nalazilo čak i nešto istetovirano…I dakako, tu je vedro i mudro lice.

Naravno da iz ovih ‘srednjih godina’ vapim za onom staračkom vedrinom kojom je zračila i moja baka nekoliko dana pred smrt, kad ju je, pored čira na želucu i sto drugih muka, pogodila i tipična staračka demencija. Kad smo je došli u posjet u bolnicu, na umirujuće riječi moje majke, gotovo deriddijanski je odapela:

– Sve je to laž, moj sinko! Cijeli život te lažu, pa evo i sad! – Pritom me je nastavila blago gledati, više se ne uznemiravajući zbog te i takve istine.

U nastavku donosim tekst o starim ljudima koji sam napisao u vremenu prije nego što sam svoje misli počeo iznositi na ovom blogu.

Promatrati sve te stare ljude što se vuku ulicama, nadasve je dirljiv prizor. Usprkos godina, i dalje odolijevaju životu. Starost, sama po sebi, možda i nije loša, ali definitivno nosi nekoliko neugodnosti s kojima se čovjek treba suočiti. Prvo, nema više ‘starijih ljudi’, vi ste prvi ‘za odstrel’. Drugo, nije isto željeti u dvadesetoj i sedamdesetoj godini života. U sedamdesetoj želje, ako ih još budete imali (a nema ništa ljudskije od toga) vjerojatno potamne, i u sebi počinju sadržavati ponovno nešto živčano i neiživljeno, kao i u mladim danima. Kad bi se i ostvarila, želja bi ostavljala dojam neostvarenosti. Istinsko zadovoljstvo ispunjenom željom u starosti, zapravo, izostaje. I treće, ovo ‘žal-nabrajanje’ može se nastaviti unedogled kad bi se htjelo…

Prednosti staračkog života pak ogledaju se u sve većoj opuštenosti. Kod nekih uzvišenijih priroda koje svoj život nisu posvetile samo utrci za lovom, javlja se mudrost. Sagledavanje vlastitog života, gdje se pogriješilo a gdje dobro postupilo, obično je najčešća operacija starog mozga.

Na ulici pogledom okrznem gojaznu staricu koja je baš u tom trenutku zaplakala pred svojom vršnjakinjom prepričavajući joj vjerojatno neku tužnu sudbinu starog čovjeka, možda i svoju!? A što se tu, pobogu, ima ispričati? Neka bolest se odnekud pojavila i stala nagrizati dotada zdrav, ali star organizam. Neće minuti ni godina dana a stare kosti će završiti u grobu i bit će svršeno sa životom kojeg su nosile.

Zbog svega nabrojanog, u dirljive prizore ubrajam i one koji uključuju promatranje starih ljudi na ulici. Imajte to na umu, neće proći mnogo vremena u kozmičkim relacijama i vi će te biti oni, i ja ću biti oni, pogureni, skutreni, kakvi već jesmo pred kraj života, mi, stari ljudi.

listopad, 2010

Ali kad je Mani Gotovac napokon progovorila, ustanovio sam da starost tijela nikako ne može naškoditi duhu koji zaprima. Naime, to je još uvijek ona ista ‘stara’ Mani, žena za kojom svaka kultura vapi, uvijek pripravna za nešto novo, što je uzdrmava i što joj nerijetko podjarmljuje temelje… Možda Duh i ne može ostarjeti, pomislio sam. Ako sam u pravu, eto mi jedne divne utješne istine pod stare dane.

Uspevši se na govornicu Ureda otočkog gradonačelnika, odmah na početku svog izlaganja, Mani Gotovac, u svom stilu, protisnu:

Izdaja identiteta vodi obnovi identiteta!

Sačekavši trenutak da izrečena misao pristigne do sinapsi naših uspavanih mozgova, nekoliko trenutaka samo se smješkala. Meni posljednja fritula skliznu niz grlo.

U predavanju koje je uslijedilo, manje-više, okomila se na organizatore Dubrovačkih ljetnih igara i njihov bojkot dramske predstave Elementarne čestice francuskog pisca Michela Houellebecqa. Vjerojatno ste o tome ponešto načuli. Objasnila je – preda mnom živim – kako je Michel Houellebecq jedan od najvećih, ako ne i u ovom trenutku najveći svjetski pisac, preveden na četrdeset svjetskih jezika, dobitnik nagrade Goncourt za roman Karta i teritorij itd. itd. Morao sam se u sebi i slatko i gorko nasmijati, baš poput likova u njegovim romanima, jer ja, za razliku od ove cijenjene i uvažene gospode oko mene, o Michelu Houellebecqu – sve znam! Ali tako je to kad godinama djelujete iz podruma, kad ste anarhist, ali samo u papučama. Dospijete u jednu paradoksalnu situaciju u kojoj se ponekad u isto vrijeme i naslađujete i pepelom posipate… Kao što u izvrsnoj knjizi Teorija književnosti Milivoja Solara nećete pronaći ništa o poststrukturalizmu, dekonstrukciji i ostalim avetima kraja filozofije zapadnoeuropskog kruga (koji su se nepobitno morali odraziti i na književnu kritiku), tako ni na današnjoj filološkoj konferenciji nećete pronaći ljude koje bilo kakvo subverzivno djelovanje u području današnje kulture istinski zanima. Uvijek će pristajati uz poznate ‘mainstreamske‘ niše, pa ih tako jedan eklatantan primjer subverzivnog pisca današnjice i neće pretjerano zanimati…

Na kraju predavanja, na moje iznenađenje, rasplela se živa rasprava o akcentologiji drama Marina Držića koju sam, premda laik u tom području, uz izvjestan napor, nekako ipak mogao pratiti. I onda, je li se Držićeve drame danas unutar dubrovačkih zidina igraju na izvornom akcentu (onom kojim se govorilo u Držićevom dobu) kao što to lokalni kulturni radnici tvrde ili se radi o uobičajenim preradama (kojima obično podliježe i akcent u dramskim tekstovima) kao što to tvrdi Mani Gotovac, jer su preradama mahom izložena sva stara djela dramske umjetnosti – osim tekstova koji su se čuvali u samim kazalištima? Nadalje, polemika se uskoro vratila na Houllebecqa: je li u tom gradu i dalje ‘na vlasti’ rigidno-elitni, kulturni provincijalizam (koji inače tako dobro stoji Dubrovniku!) i koji se čini sam sebi dovoljno zanimljivim da ostane gluh na potrebu da tu i tamo, s vremena na vrijeme, na daske svog slavnog kazališta pripusti i nekog stranog, ‘izvanzidinskog’ autora? Ili će se napokon stvari promijeniti i grad Dubrovnik započeti živjeti u skladu sa svojim negdašnjim duhom slobodnog grada, Grada Republike, srednjeeuropske prijestolnice kulture otvorene drugim kulturama, svima i za sve? Mani Gotovac je dovodeći jednog Houellebecqa na daske dubrovačkog kazališta upravo to željela postići. Međutim, naišla je na otpor koji je, budimo otvoreni, pritajeno i priželjkivala. I Mani je stara lija; u svom poodmaklom dobu još uvijek zna napipati bolna mjesta jedne kulture i ‘čvrsto pritisnuti’. Jedino, ona je bila uvjerena da taj otpor dolazi iz uobičajenog izvora, zadrtih, anakronih, nacionalističkih glava koje su u našoj državi još uvijek, i nažalost, naše prirodno okruženje. Možda je i u pravu. Dosta s tim nacionalizmom, započnite se graditi kao pravi Europljani, i tako ćete obnoviti svoj kulturni identitet, željela je poručiti.

Ono što sam pak ja htio kazati Mani Gotovac, a na kraju to, naravno, nisam učinio, bilo je natuknuti da se spomenuti otpor dubrovačkih kulturnih djelatnika možda nalazi u nekoj dubljoj atavističkoj crti od one epizodne, nacionalističke… Možda se nalazio upravo u onoj samotnoj atavističkoj svijesti žitelja Grada Republike o onome što je oduvijek unutar i oduvijek izvan zidina ovoga srednjovjekovnog grada-bisera? Upravo toj svijesti, koja definitivno može biti tema neke nove kazališne predstave (a možda već i jest, ali ju ne znam) bio sam svjedokom kada sam u sklopu jedne druge konferencije pohodio isti ovaj grad. U jednom trenutku, virtuozni gitarist koji nas je sve uveseljavao svojom svirkom ‘između zvijezda i Straduna’ povjerio nam je kako ne vjeruje konobarici koja mu je donijela piće jer je ona ‘ona izvan zidina’

Možda vas cijela ova suvremena bajka o kulturnom identitetu pretjerano ne zanima, pa ću na ovom mjestu stati. Svejedno, napisao sam je… možda i zato što je ‘u paketu’ nosila i tu snovitu atmosferu otoka na kojoj se događala…

Nakon konferencije, dospjeli smo na krajnju točku otoka, koja mi se momentalno učini kao kakav kraj ili početak svijeta; valjda i zbog sve te upadljive snovitosti koja je ‘bit će’ baš mene ‘uzela na pik’! Počeo sam razmišljati o tome kako je baš ovo mjesto možda ono u koje bih naselio svoju dušu potkraj života. Uskoro, u mini džipovima, poput onih iz filma Jurassic Park, odvezli smo se do staroga, tisućgodišnjeg maslinika. Oduševljeno otkrivam da su pojedine masline u masliniku stare i do tisuću i petsto godina! Voditelj maslinika povjerava mi da za jednu sumnja da je stara čak dvije i pol tisuće godina! A ovoj, koju najviše hvale, i koja je navodno stara tisuću i šesto godina, on osobno, ne bi dao više od tisuću i četiristo godina! Malo pomalo, gubim se u svim tim brojkama. Dok pijuckam posluženi čaj od masline, u glavi zamišljam rimskog vojnika kako naslanja svoje koplje pilum ili svog gladijusa na koru maslinovog stabla… na koju sam se zbog toga i ja odlučio nasloniti… U istom tom trenu, osjetim, postao sam star; kao ova maslina, ili Mani Gotovac, ili cijela jedna kultura, sa svim svojim dopuštenim i nedopuštenim, obznanjenim i prešućenim, mijenama… Lijep je to osjećaj, mislim se, biti ovako star … I duh može biti star, konačno shvaćam, ali duhu je starost njegovo bogatstvo.

Siječanj 2014.

Udomljavanje osobnosti (ili na što treba paziti prilikom upotrebe riječi dekonstrukcija)

Posted in Art, KNJIŽEVNOST - DRAMA, REZA tagged , , u 4:38 pm autora/ice Magičar

Yasmina Reza: ART

“Ako sam ja ja zato što sam to ja, a ti jesi ti zato što si to ti, ja sam ja, ti si ti. Međutim, ako sam ja ja zato što si ti ti, a ti jesi ti zato što ja jesam ja, onda ja nisam onaj koji jesam i ti nisi onaj koji jesi…”

Ova fantastična, psihološka igra riječi potječe iz drame Art, prvi put objavljene 1994. koja je proslavila njezinu autoricu, francusku spisateljicu Yasminu Rezu, otada nezaobilaznu u redovitom podizanju prašine u kulturnom miljeu kako vlastite države, tako i izvan nje. Malo je reći da je ovom igrom riječi podigla ‘prašinu’ i moje nutrine. Doista, nije ‘bez vraga’ pitati se koliko mi ostajemo mi, dok se ulagujemo ili namećemo drugome u svakodnevnoj komunikaciji? Koliko je naša osobnost jedinstvena i ‘stvar karaktera’, a koliko proizvod popuštanja i utjecaja okoline? ‘Svojih’ osobnosti, čini mi se, imam bezbroj, a na tome mogu zahvaliti kako zanimljivim ljudima iz svoje okoline pod čijim sam utjecajem (pa ih nerijetko i oponašam) tako i svojim nevjerojatno disparatnim sklonostima…

Netko trguje ovim, netko onim, netko preprodaje svoje tijelo, netko dila drogu, a ja bih to, čini mi se, mogao sa svim svojim osobnostima… mogao bih trgovati sa svojim osobnostima! Nikada se sebi ne činim ja zato što sam to ja. Sa svakim čovjekom ponaosob drugačije se ponašam; osim toga, u sebi udomljujem nekoliko potpuno različitih ‘zanimanja’ – rockera, romanopisca, znanstvenika… kojima bih mirne duše mogao pridodati i filozofa, računalnog geeka, čak i zaljubljenika u društvene sportove (između ostalih, najviše u nogomet i rukomet). Na stranu uobičajenih infantilnosti kojima je svaka stvaralačka duša pretila, ja se ozbiljno zanimam za sudbinu svemira, u potrazi sam za općom teorijom informacija, a od jezovite dragosti, u osobitom poststrukturalističkom raspoloženju, naježim se na spomen riječi dekonstrukcija. Sâm za sebe tvrdim da sam antirealist i konceptualist, poststrukturalist i pseudomodernist. Doista, ne znam gdje počinjem, gdje završavam. Jednoznačno, nikako se ne mogu definirati.

Sposobnost udomljavanja različitih osobnosti jedna je od temeljnih karakternih crta čovjeka dvadeset prvog stoljeća. Nikome prije njega to nije pošlo za rukom, a možda i nikome poslije njega. Ni u jednom drugom djeliću ljudske historije neće biti toliko ostavštine na kojoj ćemo moći graditi svoje osobnosti, nikad više toliko predrasuda i mogućnosti. Zbog toga se valjda toliko prepoznajem u Yvanu, Rezinom junaku u drami Art, kojemu je riječi u epigrafu ovog teksta napisao njegov psiholog, i koje je on morao zapisati na ceduljicu jer su ‘prekomplicirane’! O samom Yvanu njegov prijatelj Marc na samom početku drame ovako rasuđuje:

…Yvan [je] tolerantan, a to je u ljudskim odnosima najveći nedostatak. Yvan je tolerantan zato što mu nije stalo.

Još jedna bolna crta udomljivača osobnosti! Mi smo ravnodušni, i zapravo hladni prema drugima, premda se za sve zanimamo. Što se tiče samog Yvana na jednom mjestu on će se pojadati Marcu “Da samo znaš kako meni predmeti idu na živce”, a na drugom, i Sergeu i Marcu, požalit će se na svoju mamu, razgolićujući gotovo u potpunosti svoj plahi i nestalni karakter:

– Je li ti drago što ćeš se oženiti? – neki me dan glupo upitala majka. “Je li ti barem drago što se ženiš?”… Zašto mi ne bi bilo drago, mama?… Kakav je to odgovor, kaže ona, ili ti je drago ili ti nije drago, na pitanje se ne odgovara protupitanjem…

Dramsko djelo Art jednostavno morate pročitati. Ono je za vas minimum minimuma čitanja francuske suvremene drame. Moja zabrinutost u ‘trajnu posuđenost’ jedinog primjerka prevedenih i objavljenih djela francuske dramaturginje raspršila se u trenu kad mi je knjižničarka, moja bivša studentica, nakon kratkog vremena od narudžbe, donijela prljavo-sivo-crvenkastu knjigu na kojoj je pisalo Četiri drame. Pored živih dvjestotinjak (ili tristotinjak) studenata croatistike osječkog Filozofskog fakulteta ja sam se, eto, bez većih problema domogao jednog takvog književnog bisera. Umjesto da mojim fakultetom već dulje vremena vlada kult Yasmine Reze, i da se ovoj knjizi u fakultetskim prostorima u potpunosti zametne trag, da ritualnim posvećenjem prelazi iz jedne u drugu ruku, čitajući se po mansardama i suterenima fakulteta na živahno-mističnim pjesničkim večerima, ja je eto bez ikakvih problema nalazim prašnjavu, možda i mjesecima ‘nepodizanu’, na polici fakultetske knjižnice…

Odmah na naslovnici, pogled mi privlači jedna informacija. Drama Art u RH prvi put je izvedena u Sisku 1998. u režiji nikog drugog doli Relje Bašića (našeg Fulira, pitat ćete? Pa da; upravo njega). Osim Relje, na pozornici su mu su pridružili i njegovi glumački pajdaši, također specijalisti za prikaz hrvatske malograđanštine, Boris Buzančić i pokojni Vanja Drach. Nemojte me krivo shvatiti ili me krivo shvatite, kako hoćete, ali ta me je informacija u početku ometala u čitanju ovog komada. Nikako nisam mogao zamisliti baš Relju Bašića, Vanju Dracha i Borisa Buzančića u tim ulogama, ulogama koje su ih, po mojem prvotnom mišljenju, nadrastale miljama… A onda sam iznenada promijenio mišljenje. Shvatio sam da glumci svakako moraju biti svjesni svojih uloga, ali da ne moraju biti svjesni i onoga što igraju; paradoksalno, da ne moraju razumjeti i sâmo dramsko djelo. Štoviše, u slučaju jednog ovakvog dramskog djela, poželjno je da ga ne razumiju, jer će ga takvog bolje odigrati! Naravno da sam pritom još uvijek sumnjičavo vrtio glavom zbog znanja da je Relja Bašić bio taj koji je dramu i režirao… I to je stajalo u popratnoj informaciji. I što onda? Pa režiser bi također komad morao razumjeti! To znači da možda i griješim i da zasigurno našeg Relju doživljavam s niz predrasuda….Ali pustimo sad na stranu izvedbu ove drame iz 1998. našeg glumačkog trojca, inače specijaliziranog za prikaz malograđanštine, i moju zamisao po kojoj bih ja u njezinoj izvedbi radije vidio glumce kalibra Zijaha Sokolovića i okrenimo se samoj drami…

Pitanje koje Yasmina Reza u njoj postavlja jedno je od najdubljih pitanja s kojim se, prema mom mišljenju, danas suočava zapadnjačko mišljenje i kultura u cjelini… Zanimljivo je da se ono upravo tiče suvremene umjetnosti a da se ne dotiče malograđanštine (Yvan, Marc i Serge, definitivno, nisu malograđani). Uostalom, kako biste se vi ponijeli u situaciji, koja čini zaplet ove drame, u kojoj netko vama blizak (recimo, prijateljica/prijatelj) za sliku, koja na sebi nema ništa drugo osim bijele boje i na kojoj, krajnjim naporom, uspijevate razlučiti tek nekoliko poprečnih bijelih linija i jednu vodoravnu, malo deblju, pri dnu, spreman dati ni manje ni više nego dvjesto tisuća kuna (u drami, naravno, franaka)? Ne čini li vam se da treba imati hrabrosti i obraditi upravo takvu temu. Svakako danas treba pričati o suvremenoj umjetnosti, opasnom i skliskom terenu, za sve one koji su u uobičajenom umjetničkom angažmanu skloni varanju… Pored toga, u drami Art nailazimo i na onaj čudovišni, samo rijetkima razumljiv (ako i rijetkima!) pojam – dekonstrukcija – koji se javlja u dojmljivim dramskim pasažima Marca, lika koji ga, istina, otvoreno ne optužuje, ali zapravo njegovu upotrebu smatra krivom za sve negativno što se danas događa u ljudskim odnosima (konkretno, između njegova prijatelja Sergea koji je sliku kupio i njega). Osvrnimo se na Marcovo rezoniranje u vezi problematičnih odnosa sa Sergeom nakon što je ovaj kupio ‘bijelu sliku’ za basnoslovan novac:

Problem je starijeg datuma…
Potječe, da budem precizan, od dana kad si bez trunke ironije, opisujući neko djelo, izgovorio riječ dekonstrukcija.
Nije me toliko oneraspoložio sam termin dekonstrukcija, koliko ozbiljnost kojom si ga izgovorio.
Upotrijebio si ozbiljno, bez distance, bez trunka ironije, riječ dekonstrukcija, kume moj.
Ne znajući kako da se postavim u toj situaciji, bubnuo sam kako se pretvaram u mizantropa, a ti si mi  odbrusio: Tko si ti, molim te lijepo? S kojim pravom to govoriš?
“Odakle ti pravo da se izdvojiš od ostalih ljudi?” napao me Serge, vrlo podlo. I vrlo neočekivano…
“Tko si ti, mali moj Marc, da sebe smatraš važnijim od drugih?”…
Tog sam mu dana trebao razbiti zube. I reći mu, kad padne na pod, izubijan, a ti, mali moj Serge, kakav si mi ti prijatelj kad ne misliš da ti je prijatelj važniji od drugih ljudi?

Zapanjujuće lakim čini se ove dubinske dvojbe iz okrilja uznapredovale zapadnjačke kulture prenijeti u naše, dakako, daleko primitivnije okruženje u kojem uobičajene ljudske vrijednosti poput prijateljstva lome zube, ako ne na umjetničkim pitanjima, a ono u susretu s onim referendumskim… Vjerovao ti ili ne, kume moj (da parafraziram Marca), kod nas prijateljstva padaju na tome jesi li zaokružio ZA ili PROTIV…

Ne možete znati čiju je stranu zauzela Reza. Otuđenje čovjeka, premda potpuno, istodobno tomu može ‘zahvaliti’ kako samo rijetkima razumljivoj teoriji i suvremenoj umjetnosti kojom se nastoji dokučiti i oponašati stvarnost, tako i ‘novim poklonicima tradicije’ koji su ‘zapanjujuće arogantni’ u preziranju tih istih teorija i suvremene umjetnosti u cjelini.

I tako sam se, dragi moji, ‘književno’ zaljubio u desetak godina stariju francusku spisateljicu kojoj je baš ovih dana objavljen i novi roman (Sretni sretnici). Ne samo da se radi o još uvijek privlačnoj pedeset trogodišnjakinji, francuskoj književnoj zvijezdi, koja se proslavila u prvom redu svojim dramskim djelima, nego i o osobi, književnom umu, koja na zarazan način misli o onome o čemu bih i ja čitavo vrijeme mislio, i koja opisuje svijet upravo na način na koji bih i ja to želio – ovdje tisuću puta ponovljenom frazom –  da bi mu kroz jedno iznimno književno ostvarenje uzela mjeru…

Veljača 2012.

Sudbinski besmislena smrt

Posted in Hamlet, KNJIŽEVNOST - DRAMA, SHAKESPEARE tagged , u 12:24 pm autora/ice Magičar

William Shakespeare: HAMLET

Hamlet – obiteljska ali i civilizacijska tragedija na djelu. Tako će svršiti Zapad. Započet će s tim da će Engleska otrovat Njemačku, Francuska usmrtit Španjolsku, a Italija dokrajčit Skandinavske zemlje, osim male Danske koja će se nekako uspjeti izvući i na spavanju ubiti Italiju te prije vlastitog samoubojstva smrtno raniti Francusku a da bi ova, zadnjim svojim snagama, nekako uspjela na drugi svijet poslati Englesku. Zapadni duh će tako nestati s međunarodne scene, osim što će Sjedinjene Američke Države, poput Bizantskog carstva, potrajat još hiljadu godina.

Hamlet kao osvjedočeni mizantrop. Tragedija tragedije je u tome što Hamlet ima pravo. Ljude se ne može voljeti. Hamletov duh dubi do te grozne istine u kojoj nitko ne predstavlja izuzetak pa tako ni sam Hamlet koji Ofelijinu smrt svakako mora nositi na srcu.

Williama Shakespeara nikada nisam doživljavao kao svog magičara, čak ni u ovom trenutku u kojem mu poklanjam ovaj zapis. Ipak, kao jednu od svojih kuća duha oduvijek osjećam duh zapadnoeuropskog mišljenja koji je sa Shakespearom povezan kao krpa i zakrpa, tako neumitno da se čini da će u trenutku propasti zapadne civilizacije nepovratno biti zagubljena i sva djela ovog dramskog pisca…

*
*  *

Najednom nekakav glas se prolomi prostorijom. Tetka pade na pod.
– Podignite ruke visoko u zrak i potom napustite prostoriju. – ponovio je dvaput.
Tetka i ja smo se grozničavo gledali. Nije bilo ničeg strašnog u tom glasu osim što je bio iznimno snažan i glasan. Stakleni zidovi sobe podrhtavali su od njega.
Kad bih znao kuda izići, poslušao bih glas.
– Ne pravite se pametni, podignute ruke visoko u zrak i napustite prostoriju! – ponovio je isti glas.
Odakle je dopirao? Iz neke šupljine mog ili tetkinog uma? Tetka se ustala s poda, popravila minicu i zatim podigla ruke visoko iznad sebe. Pritom, kao nezainteresirano, žvakala je svoju žvaku.
– A ti glupane! Zar ne razumiješ što ti se kaže! – prodera se ponovno glas.
Podignem i ja svoje ruke u zrak.
– Sada napustite prostoriju!

Ne znam kako se dogodilo da sam zatvorio oči, ali kad sam ih ponovno otvorio tetka i ja smo bili okruženi nekakvom skupinom vojnika. Vojnici su bili tu valjda da paze na nas, ali ona je već koketirala s jednim. Momak je već odložio pušku i zadovoljno se prepuštao mislima kako već miluje tetkine obline. Ona mi namignu da pokušam srediti drugu dvojicu koja su stajala sa strane ne radeći ništa. Kako ih srediti?
– Sudbina je neumitna, je li momak? – obrati mi se jedan od te dvojice.
– E, ako je neumitna uskoro ćeš to osjetiti i na svojoj koži – pakosno ustvrdi drugi.
– Ne kažem da je neumitna – kazao sam.
– A što smo onda to čuli, tamo kod vas u onoj čudnoj kući? – upita prvi. Bio je za dlaku promućurniji od drugoga.
– Jeza me prođe svaki put kad moram proći kraj te vaše kuće. Što ste joj učinili? Normalan čovjek je se plaši.
Nisam znao kako odgovoriti pa sam samo šutio. Drugi vojnik pogleda na sat a onda u svog suborca.
– Vrijeme je Antone, 1. je rujna 1939. Moramo u rat.
– Imate sreće, gospodičiću, mi zbog tih vaših ideja moramo sada poginuti i nemamo više vremena se s vama zajebavati, iako mi nekad zna biti žao.
Prvi vojnik doviknu trećeg koji je u tom trenu stigao do toga da je mogao milovati tetkinu kosu.
– Idemo Adrijane!
Adrijan kao najobičniji poslušnik proburazi se odmah u vojnika.

Trojica vojnika objesiše svoje puške na ramena i krenuše. Uskoro nestadoše u magli koja se počela spuštati. Tetka mi priđe ne odvajajući pogleda od puta kojim su se vojnici izgubili. Blagim pokretom ruke dlanovima oblikova nevidljivu kuglu i podiže je u smjeru vojnika. Uskoro smo mogli vidjeti njihovu pogibiju. Kod Staljingrada, sva trojica su izginula od granate koja je nesretno doletjela u njihov rov, 1942. Kakva sudbinski besmislena smrt, pomislim.

%d bloggers like this: