Studeni 2018.
Praznina puna Boga
Blaise Pascal: MISLI
I ponovno ću započeti post istim riječima. I dalje “…čitam Pascala posvećeno, kako to i dolikuje jednom Duhu u ovu toplu-hladnu jesen. Njegove “misli” su i moje! Njegovo dostojanstvo sadržano u njima je i moje dostojanstvo.” Ali tko bi volio ovu jesen?! Na početku, s toliko zasljepljujućeg sunca i dosadnoga, na momente nepodnošljivoga, južnog vjetra, a na kraju, sa svim tim preranim mokrim snijegom i niskim temperaturama koji me plaše oštrinom nadolazeće zime?! I tko bi znao kakav stav zauzeti prema Pascalu, koji u prvom dijelu svojih Misli na nesumjerljiv način oslikava konture ljudskog bijednog stanja, a u drugom, uporno i bez prestanka trubi o tom svom Bogu kojeg danas, jednostavno, ne mogu osjetiti (kako bi on to htio)…?
Pa to je zato, reći će Pascal, jer je Bog…
…jedan skriveni Bog, i da je on, otkako se priroda iskvarila, ostavio ljude u zaslijepljenosti, iz koje mogu izaći samo pomoću Isusa Krista, izvan koga je uskraćeno svako općenje s Bogom.
Uostalom, dokazi kršćanske religije, prema Pascalu, i “…nisu takve prirode da bi se moglo reći da su savršeno [uvjerljivi].” Štoviše, nama se čine da su više neuvjerljivi nego uvjerljivi! A na jednom mjestu, gotovo izvan svakog razuma, Pascal će napisati:
Uvidite, dakle, istinitost religije iz same njene nejasnosti.
Kako je, onda, uopće došlo do toga da čovjek povjeruje u Boga? I zašto mu je Bog potreban?
Pa iako se u drugom dijelu Misli Pascal silno trudi(o) dati odgovor na to pitanje, upravo će tu zakazati iskazujući svoju najdublju naivnost… Čitati Misli nakon sedmog odjeljka (Moral i doktrina) čisti je gubitak vremena. Njegovi razlozi za vjeru u Boga nedostatni su da u nju uvjere ljude ovog doba… Zbog toga, danas biti bez Boga ne može biti povod ni za pogrdu ni za pohvalu – (nego) samo za duboku nesreću. Zbog toga i ne mogu unaprijed osuđivati ni pohvaljivati one koji nakon razmišljanja o ovim pitanjima odustanu od daljnje potrage. Mnogi, vrlo duboki, duhovi našeg vremena zbog toga prebivaju u onoj, filozofima dobro znanoj, skeptičkoj šutnji “religioznog indiferentizma”, u koju često i sâm zapadam.
Usprkos svemu, Pascal vjeruje da su ljudske misli te koje su u mogućnosti iskupiti ove grozomorne uvide. Mi znamo da smo prolazni, a univerzum o tome ništa ne zna. Mi znamo da u sebi neprestano moramo obuzdavati zlo, a univerzum o tome šuti. I kako toj muci stati na kraj? Opet i opet, pomoću misli… Duha. I onda, kako živjeti na ovoj ubogoj planeti sa znanjem o svojoj prolaznosti i zloćudnosti? Ako se složimo s Pascalom da je znati kako živjeti s tim grozomornim znanjem upravo ‘najfilozofskije’ za čovjeka, dobit ćemo i njegov odgovor.
Mi zamišljamo Platona i Aristotela samo u dugim učenjačkim odorama. To su bili društveni ljudi koji su se, kao i drugi, [smijali] sa prijateljima; i kada su se zabavljali pišući svoje Zakone i svoju Politiku, oni su to činili razonodeći se; to je bio najmanje filozofski i najmanje ozbiljan [dio] njihovog života. Najfilozofskiji je bio: živeti prosto i mirno.
Ako su pisali o politici, to je kao da bi zaveli red u jednu ludnicu: a ako su se pravili da o tome govore kao o nekoj krupnoj stvari, to je otud što su znali da [luđaci] kojima govore misle da su kraljevi i carevi. Unosili su se u njihova gledišta da bi sveli njihovu ludost na što je mogućno manju [mjeru].
No “običan čovjek” ne može živjeti “prosto i mirno”. On uvijek dolazi na svijet sa svojim strastima. Zbog toga i Pascal, poput većine slobodnih duhova, dijeli ljude na “obične”, puk, “svjetinu”, i one koji to nisu. “Običnim ljudima” upravlja se putem navike, reći će, a “neobičnima”, “filozofima”, slobodnim duhovima, ili, kako ih je Nietzsche nazivao, “ljudima višeg ukusa” – putem uvida (u istinu). Ničim drugim doli navikom čovječanstvo dolazi do reda u svom postojanju. Što je napredak ako ne “širenje reda”, kazao je i August Comte još u 19. stoljeću. Zahvaljujući tom uvidu, na stranicama Misli koje slijede Pascal će stići do svojih možda najdubljih misli… Poslušajmo kako zbori “najinteligibilniji” Pascal, obasjan tim čudesnim, hladnim svjetlom razuma o temeljnoj crti ljudske prirode:
Može li išta biti šaljivije do to da netko ima prava da me ubije ako stanuje s one strane vode, i ako je njegov vladar u raspravi s mojim, mada ja nisam u nikakvoj raspravi s njim?
Ništa, po samom razumu, nije pravedno po sebi; sve se remeti vremenom. Običaj sačinjava svu pravičnost iz toga jedinog razloga što je usvojen; to je tajanstven osnov njegovog ugleda.
…običaja se treba pridržavati samo zato što je običaj, a ne zato što bi bio razuman i opravdan. Ali puk ga se pridržava samo iz razloga što misli da je opravdan. Da nije tako, on ga se više ne bi pridržavao, makar da je to običaj. Jer ljudi hoće da su podčinjeni samo razumu ili pravdi…
Bilo bi, dakle, dobro da se ljudi pokoravaju zakonima i običajima zato što su zakoni…
Tako im je pokoran; ali je sklon da se pobuni čim mu se pokaže da oni ništa ne [vrijede]; što se može pokazati za svakog od njih, gledajući ga s jedne [izvjesne] strane.
Međutim, baš to pokazivanje “s jedne [izvjesne] strane” da zakoni ništa ne vrijede, može se, na Pascalovu žalost, primijeniti i na sve drugo, pa tako i na pitanje postojanja Boga. Zbog toga nas tako silno čude i njegova dubina i njegova naivnost! Upravo on sâm dao nam je formulu zašto se u Boga vjeruje: zato što nam je to netko nekad davno rekao. U Boga vjerujemo – iz čiste navike! Ali to nikako nije nekakva tričarija, kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Vjerovanje u Boga iz navike je od presudne važnosti, kao i vjerovanje u zakone odnosno u red u svijetu! Vjera u Boga i zakone iz navike, u konačnici, spašava nas propasti, konačnog izumiranja! No kao da je i sama zbilja koja nas okružuje (u startu) “puna Boga”… – ona je za nas “Praznina puna Boga” te nam, kao takva, omogućava preživljavanje. Stoga, nikada nećemo biti sigurni je li naš Bog uistinu postoji ili ne. Ali poimajući Boga u smislu kako su to činili rabini u knjizi Povijest Boga Karen Armstrong kazavši da je Bog takvo biće koje ne mora čak ni postojati, a da bi opet zadržalo svoju najveću nužnost i izvjesnost u svijetu, dolazimo do toga da se tim pitanjem ne moramo čak ni zamarati. Samo se moramo potruditi u oblikovanju te dane nam “praznine pune Boga“, kako bismo stvorili onoga Boga u kojeg ćemo stvarno vjerovati. Razumom je to teško učiniti, ali zahvaljujući Pascalu, znamo da se to može učiniti! Kao što ne možemo lažirati vlastitu strast prema nečemu i nekomu, tako ne možemo lažirati ni moć da u nešto vjerujemo ili ne vjerujemo.
Na ovom mjestu, u Žižekovom maniru – a to ponekad znači i na rubu primjerenosti – ne mogu a da se ne prisjetim crtića Kung-Fu Pande koji sam nekoliko puta pogledao s djecom, svaki put ostajući potresen dubinskom porukom filma. Kada se Zmajski borac napokon domogne Svitka Palače od žada koji je bio namijenjen njemu, otkrit će da on ne krije nikakvu tajnu, štoviše, da je prazan, zrcaleći samo onoga koji ga u tom trenutku gleda, a u crtiću to je bucmasto dobroćudno lice našeg pande – izabranog Zmajskog borca. Pandu će to zbuniti, međutim, kada mu njegov “tata” – iako se radi o ptici koja ga je usvojila te se samo izdaje za njegovog “tatu” – otkrije da njegova juha nema nikakav “tajni sastojak” po kojemu je poznata i cijenjena u cijelom kraju – shvatit će poantu praznog Svitka Palače od žada. Dovoljno je samo reći da nešto vrijedi – a u slučaju Boga – da postoji, i svi će u to povjerovati čudovišnom moći navike koju posjeduje svaki život.
Tako smo na kraju, u isto vrijeme, i dali i oduzeli pravo Pascalu, kao što to znamo učiniti i sa mnogim drugim stvarima…
I Život i Duh su stvarni, i za svoju stvarnost zahvaljuju jedno drugome. Život Duhu što je život priveo u svijest, Duh Životu, jer bez Života Duh ne bi postojao. Čisti Duh, kako je to kazao još Nietzsche – čista je glupost. Život se očituje u nesvjesnom, a Duh u svjesnom, Život živi, a Duh misli… Život se mami moćima, a Duh istinom. Život ako želi preživjeti mora dopustiti Duhu misliti, a Duh ako želi živjeti mora biti položen u Život.
A ti Pascalovi “obični ljudi” koji nam se danas (sve više) čine kao lijepe, oku, ali samo oku, ugodne, životinje, upravo u njima mi vidimo toliko života, koliko malo duha. Snažniji su od nas, strastveniji, opušteniji i lakomisleniji od nas, jedino nisu nimalo skloni razmišljanju poput nas… Naša samoća na ulici nekog grada time je potpuna… Naša samoća – a to sam vam upravo želio reći – postala je ona, Pascalova…
Kolovoz 2011.
Najvažnija realnost na svijetu… koja ne postoji!
Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Nastojim pošteno tragati za religioznim u svom biću. Nekad to osjećam potrebom, a nekad dužnošću. Međutim, teško je u tome ustrajati, pogotovo u današnjem svijetu u kojem se čini da je tog religioznog sve manje i manje. I premda se istinsko religiozno iskustvo danas čini posebno neuhvatljivim, možda ga jednog dana ipak doživim, kažem sebi, te s police dohvatim knjigu Povijest Boga britanske autorice Karen Armstrong. Ne znam zašto, ali čim sam je otvorio, intuitivno sam osjetio da je „pisana za mene“, da je Karen Armstrong upravo spisateljica po mom ukusu i da je predmet njenog pisanja u žiži interesa moje nutrine. Na neki svoj način, kao da je dotakla to upražnjeno ‘mjesto za Boga’ u mojoj nutrini, „rupu“ koja je preostala nakon njegove „smrti“, kako se jednom prilikom izrazio stari egzistencijalistički lisac Jean Paul Sartre.
I pored očekivane „intelektualne strukture poglavlja” koja Boga prate od njegova „rođenja“ do „smrti“, poneki put iznenadit će vas latentna autoričina strast koja, nekad više nekad manje, proplamsa iz samog teksta peckajući vas jezikom nekad davno proživljene patnje „po božjim pitanjima“. Autorica ne krije da je u bezuspješnoj potrazi za Bogom provela dobar dio svog života (jedno vrijeme čak i u samostanu) i da je tek na kraju (vjerojatno pred početak pisanja ove knjige) shvatila kako je čitavo vrijeme osjećaj Boga zapravo trebala „promišljeno stvarati u samoj sebi“. Iskustvo koje je stekla u razgovorima s uvaženim rabinima, svećenicima i sufijama opisuje ovim riječima:
Neki rabini, svećenici i sufije ukorili bi me zbog pretpostavke da je Bog – u bilo kojem smislu – realnost „tamo vani“; upozorili bi me da ne očekujem da ga iskusim kao objektivnu činjenicu koja se može otkriti običnim racionalnim mišljenjem. Rekli bi mi da je Bog velikim dijelom proizvod kreativne mašte, kao što su poezija i muzika koje nas toliko nadahnjuju. Neki visokopoštovani monoteisti rekli bi mi mirno i odlučno da Bog u stvari ne postoji – ali da je „on“ ipak najvažnija realnost na svijetu.
Ako ste čovjek kojega Bog više ne zanima, ova knjiga ipak vas može zanimati, jer vaš ateizam objašnjava kao logičan slijed razvoja svake religije, uključujući (tu) i kršćanstvo. Mislite da ste ateisti jer ne vjerujete u Boga na nagovor svog ‘znanstvenog savjetnika’ odnosno čistoj i nepatvorenoj vjeri u znanost, međutim, Karen Armstrong s tim se sudom neće složiti. Vjerovati već u nekog Boga je prirodno za čovjeka i vaš ateizam je samo rezultat neadekvatne religije koja se nije znala obračunati s izazovima prosvjetiteljskog doba. Vaš razum, a ne intuicija, bio je prisiljen donijeti odluku o Bogu, zanemarujući religioznu stranu vašeg bića. Paradoks je u tome, a tako daleko autorica ipak ne ide, da današnji, nazovimo ih – “kršćanski ateisti” (jer je ateizam u svojoj osnovi povezan isključivo s kršćanstvom) i dalje nalikuju istinskim vjernicima iako vjeru poriču. Pomislite samo na one sramežljive, kao „kruh dobre“ pojedince iz vaše okoline koji će vas ipak gorljivo uvjeravati kako Bog ne postoji.
Ono što je autoricu knjige Povijest Boga proslavilo u svijetu svakako je njen pozitivistički stav spram islama kao tolerantne religije sretnih i uspješnih naroda. Današnji islamski fundamentalizam autorica tumači kao posljedicu neprestane represije koju islam trpi u posljednja dva stoljeća zbog fizičkog i duhovnog pritiska Zapada. Umjesto da se drži svoga Boga, musliman je u ovo vrijeme u neprestanom preispitivanju sebe i svoje civilizacije u odnosu na Zapad. Kako se vlastita religija sve više potiskuje tako rastu i ekstremi koji kulminiraju u pojavama tipa bombaša-samoubojica i sl.
I upravo je povijest islama privukla moju pažnju. Do negdje 13. ili 14. stoljeća povijest islama je (prava) profinjena religijska poezija. Čistoća pristupa pitanju o Bogu muslimanskog fajlasifa, kasnije sufije, Al-Gazalija dirnut će i najokorjelije ateiste. Kako bi racionalno dokazao postojanje Boga, Al-Gazali je doživio takav slom bića da jedno vrijeme uopće nije mogao govoriti. Kao uzrok stanja u koje je dopao, doktori su dijagnosticirali duboki unutarnji sukob u njegovoj psihi. Nakon toga, samo će mu mistični osjećaj božanskog vratiti govor. Al-Gazali je među prvima shvatio da se Bog putem ratia ne može dosegnuti i da su za to potrebne mističke discipline. Za razliku od Boga filozofa koji predstavlja dalekog Nepokretnog Pokretača koji se više ne miješa u svijet, mistici svih religija svijeta Boga će vrlo neobično ‘zaštiti’ izjavama da je on Ništa, da ne postoji, sugerirajući da je on na potpuno drugoj razini poimanja od pukog postojanja.
Kako tekst ide svome kraju nižu se sve potresniji dijelovi. Borba zapadnog uma da racionalno dokaže božje postojanje na kraju će završiti njegovim opovrgavanjem. Sve veću nemoć da osjeti Boga čovječanstvo će kompenzirati sve većim religioznim ludilom. Antinomisti, šabatijanci, hasidi i sl. nastojat će ispričati tisuću puta ispričanu priču, međutim, ostaje utisak – na sve neprirodniji i umjetniji način.
Posebno snažan dojam ostavlja na prvi pogled uobičajena analiza prodaje jednog egipatskog časopisa posvećenog religioznim pitanjima u prvoj polovici 20. stoljeća a s obzirom na dramatičnu izmjenu uređivačke politike. Pa tako, dok je časopis uređivao Al-Kidr Husein, musliman okrenut tradicionalnim vrijednostima svoje vjere, ravnodušan na mišljenje Zapada, časopis se u najsvjetlijem duhu islama bavio tek „otkrivanjem božje prisutnosti u svijetu“. No, u to vrijeme, naklada časopisa je drastično opadala. Međutim, kad je na uredničko mjesto zasjeo Farid Vađdi, čovjek s mnogo više sluha za vrijeme u kojem živi, i kad se časopis okrenuo mukotrpnom uspoređivanju Zapada i arapskog svijeta, kršćanske i islamske tradicije, prožetom dubokom nereligioznošću – naklada časopisa se udvostručila! Što nam jedna naoko nevažna analiza prodaje jednog religioznog časopisa govori? Upravo o našoj sve manjoj potrebi za religioznošću. Primjer se bez većih problema može preslikati na ljudsku stvarnost u modernom društvu. Svi mi danas slijedimo neke druge vrijednosti a ne one, teškom mukom stečene, do kojih su tijekom stoljeća razvoja došle religija, umjetnost, filozofija i znanost. Društvo zaglupljuje, kotač duhovnog razvoja kao da se započeo okretati unatrag. U takvu svijetu kao da više nema mjesta za duhovne sestre znanosti – religiju, umjetnost i filozofiju. Ekonomija, politika i populizam polako preuzimaju njihova mjesta i preko njih će odsad čovječanstvo ostavljati svoj trag u pijesku vremena. A je li to uistinu ono čemu je oduvijek težio ljudski rod? Na ovom mjestu osjetio sam kao da se nalazim u procjepu između razmišljanja dvojice urednika spomenutog časopisa. S jedne strane nastojim živjeti u duhu vrijednosti koje je nastojao promovirati Al-Kidr Husein, ali koje su u modernom dobu postale anakrone i koje je možda doista „pojeo“ zub vremena; s druge, spreman sam se u burnoj polemici obrušiti na one vrijednosti koje ih dolaze smijeniti kao „neduhovnije“ i time nedostojnije zamjenice, u potpunosti u duhu Farid Vađdija. Ali što uopće mogu promijeniti? Ljudi su ti koji su, kao prema nekom još neotkrivenom prirodnom zakonu, promijenili ukus i koji umjesto istinske meditacije o Bogu traže točan broj molitvi od svećenika koje trebaju izmoliti ne bi li se „božjih pitanja“ zapravo što prije riješili i zatim u miru udubili u praćenje trenutno aktualne sapunice na svom televizoru. Sva sreća, pa me na tom mjestu uvijek poklopi moja žena:
– Narod je oduvijek takav. A tim tvojim konstrukcijama o „neduhovnijem vremenu” u odnosu na prošlo bavili su se uvijek isti ljenivci poput tebe!
O Bogu ni danas nije sve rečeno. Iako se naše osjećanje božje prisutnosti u svijetu gasi, o njemu se priča više nego ikad. Deklarativno vjerovanje u Boga uzima maha na svim razinama, od masovnog posjeta crkvama, džamijama i sinagogama samo na vjerske blagdane do zahvaljivanja bogu na nebesima zbog zabijenog gola na nogometnim utakmicama. Zapravo, daleko smo od Al-Gazalijevog – iz vlastite nutrine – tjeranog pristupa. Danas Bog izravno nikoga ne zanima. Iako autorica završava knjigu tobože optimističnim riječima kako „čovječanstvo ne može bez Boga“ te čak spominje mogućnost stvaranja nekakve „snažne vjere 21. stoljeća“ ostaje dojam da je Bogu, barem zasad, u ovakvom svijetu, osim u deklarativnom smislu – odzvonilo. Zbog toga je možda i bilo primjereno napisati barem njegovu povijest.
>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.
O Duhu i njegovim Moćima 