Travanj 2016.
U jednom dahu kazati Da i Ne
DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche
Nikad nisam bio bliže životu… Nikad u takvom iskušenju da napustim zemlju duha… Da se, poput Arthura Rimbauda, otisnem na trgovačkom brodu put Afrike ili kao Srđan Šaper postanem direktor supervažne ili pak supernevažne kompanije, ovisno kako na to gledate… Što me je (to) zahvatilo? Neznano kako, ponovno me je nagrizla sumnja u potrebu opstanka ovakovog razmišljanja na svijetu. Možda je za nj doista došao kraj…
Prije neki dan, žena me pita: zašto već jednom (na ovaj način) ne prestanem pisati… Tko još danas tako piše? Piši, brate, ako od toga imaš neke koristi, ako nemaš, mani se ludog posla… Najgore što nam se može dogoditi – a što se izgleda većini ljudi upravo događa, je da nam to pragmatično, dijabolično, kapitalističko mišljenje postane zdravorazumsko…
Moj net prijatelj, s kojim dijelim slične duhovne sklonosti, u svom zadnjem emailu napisao mi je nešto zastrašujuće… da kad odluči staviti nešto na papir da mu dođe povraćati… Situacija je postala ozbiljna. Svi ćemo možebitno dosegnuti njegovo stanje uma. Ali zar se ipak ne bi trebali zapitati: kakav je to naš život postao, ako nas duhovna djelatnost u njemu počela tjerati na povraćanje…?
Netko može pomisliti da je to zato što se danas njome svi bave (osim toga, velika većina žele je i naplatiti!), i ne bi bio daleko od istine. Sjećam se da sam i sam nekoć pisao o ‘uzdržavanju od proizvodnje sadržaja‘… ali nekako osjećam da tu ne leži odgovor.
Kapitalizmu je u naravi crpsti sve čega se dotakne. Zahvaljujući njemu imamo linearno, a ne cikličko vrijeme. Jednoga dana, to je sasvim očito, zalihe će presušiti, majčica Zemlja u sebe će se urušiti, i mi ćemo s njenog lica nestati. U ovom trenutku, ne vidim drugi scenarij za ‘posljednji dokumentarni film’ naziva “Sudbina čovječanstva”. S takvim naukom, s kojim se paradoksalno, slaže i kršćanstvo sa svojim učenjem o Sudnjem danu, nećemo preživjeti… Jednoga dana, dakle, osvanut će taj – Sudnji dan, u kakvom god obliku, te započeti posljednji dan čovječanstva na Zemlji. Tako nam je – kako nam je. Mi smo kapitalističke životinje po svojoj krvi; drugačije – ne da ne znamo – nego i ne možemo! U vrlo skoroj budućnosti, znanosti će poći rukom otkriti postojanje tih intrinzičnih ili nanosićušnih, kapitalističkih gena u svih u upojedinačnih bića na svijetu, pa ćemo postati potpunoma sigurni da nismo pogriješili, i ostati ‘mirni’, a zapravo, divlji u svom postojanju…
I, ako je tomu tako, čemu onda još Duh? Čemu filozofija, umjetnost, religiozne predaje…? Možda jedino tomu da vrijeme propasti malo uspore… U nekim trenucima, kao što je to ovaj, ne vidim drugog rješenja. Naravno da većinu vremena provodim sanjajući o tome da će se dogoditi obrnuto, da će čovječanstvo kad-tad prihvatiti da mu i smije biti malo dosadno u tom vražjem kozmičkom uprizorenju, te da će znati ‘stati na loptu’ i prihvatiti cikličko vrijeme… “Rad je sramota” znao je izvikivati Nietzsche u onim svojim najdrskijim, a možda i najlucidnijim trenucima, koji se vjerojatno ne mogu opravdati, ali koje možda i najviše volim… Međutim, isti taj Nietzsche, čitam u njegovoj izvanrednoj biografiji Danka Grlića, duhovni princip kapitalizma – ‘volju za moć’, uzdiže na pijedestal ‘istine bića’. Volja za moć, kaže, dolazi prije same spoznaje! Kako sad to?
Ja i stvari, subjekti i objekti, djelo i djelatelj, zapravo su samo fikcije volje za moći… Tako je svaka spoznaja fenomena zasnovana na fikciji, jer već pri samom početku spoznavanja postoji volja za moći. Pojmiti, po Nietzscheu, možemo samo onaj svijet koji smo sami stvorili.
Tako volja za moći uopće nije predmet spoznaje, već je obratno… sama spoznaja predmet [je] volje za moći. Stoga je u krajnjoj liniji promašena i namjera pokušati spoznati volju za moći, jer na određenom stupnju volje za moći tek spoznajemo.
Za Nietzschea su uopće sve namjere, svi smjerovi, svi ciljevi, svaki smisao samo načini izražavanja i metamorfoze jedne volje, inherentne svem zbivanju: volje za moći.
“Imati namjere, ciljeve, smjerove, htijenje uopće – isto je što i htjeti biti jači, htjeti rasti – i htjeti uz to i sredstva za to” (Volja za moći).
Ali i kao takva:
…volja za spoznavanjem ostaje… ograničena, kao i sama volja za moći, na istinu bića a ne bitka.
Zbog toga, vjerujem, da je Danko Grlić izveo zaključak po kojemu je Nietzsche ‘volju za moć’ držao nečim prisilnim za sva upojedinačena stvorenja, nečim čemu se teško usprotiviti; s druge strane, smatrao ju je negativitetom ‘svim kretanjima bitka samog’, odnosno nečim što neprestano mora svladavati i druge energije, pokrete i stremljenja Pra-Jednog. Katkada je i sâm Nietzsche karakterizirao volju za moći “opasnošću koja nikad ne dovodi do smirenja”. Valjda smo, zbog sveg nabrojanog, do vraga, i u tolikoj ljubavi s kapitalizmom danas! Svijet je, na svu sreću, jedno divno i komplicirano mjesto i vjerujem da ga se nikada neće moći svesti na samo jedan tako isključujući, i tako okrutan princip…
Upravo pojava još jedne ideje u Nietzscheovom mišljenju – ideje ‘vječnog vraćanja jednakog‘, možda nam to najbolje potvrđuje. ‘Vječno vraćanje istog’ stoji nasuprot ‘volji za moći’ kao umjetnički i kao duhovni princip, kako god je uzeli, ali ponajprije, ‘vječno vraćanje istog’ je ideja koju ona, ‘volja za moći’, ne može svladati. Uzaludnost svakog napora u ovom svijetu više je nego evidentna, sve će jednoga dana postati ‘prah i pepeo’, uključujući i nas same… (ipak o samom ‘vječnom vraćanju jednakog’ pisat ću nekom drugom prilikom)
Pored svega toga, ne znam kako je Danku Grliću pošlo za rukom iskopati knjigu Ludwiga Klagesa s možda prvom, ozbiljnijom, psihološkom analizom Nietzscheova lika i djela. U svakom slučaju, Klages je za nas, zbog nje, neizmjerno vrijedan. Upravo je on, među prvima, uočio dva suprotstavljena svjetonazora u Nietzscheovu mišljenju koja se ničim ne daju podvesti pod zajednički nazivnik:
[po Klagesu] u Nietzschevoj filozofiji… spojene su dvije nespojive moći: duhovna volja za moći i ono što [on] zove “nužnošću doživljavanja ritmičkih kretanja kozmičkog života”.
S jedne strane, kaže Klages, imamo ‘pozitivnu’ ‘filozofiju orgijazma”, a s druge, ‘negativnu’ “filozofiju volje za moći”. Odatle, nastavlja Grlić:
Čak i njegovo ludilo Klages objašnjava tako da je Nietzsche čvrsto stajao na dva potpuno različita stajališta, onom bezuvjetnog života i onom bezuvjetnog potvrđivanja volje, koja je neprijatelj svakom životu. A što je besmislenije, pita se Klages, “nego u jednom dahu kazati Da i Ne“.
Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće reda – u mišljenju. Ovo dvadeset i prvo – više nije takvo. Samo je kapitalizam, kao ideologija volje za moći svoje vrste, zadržao svoj vlastiti red u iscrpljivanju svega čega se dotakne; druga mišljenja nisu. Zato nas valjda i u tolikoj mjeri privlače iracionalnosti filozofa, znanstvenika, umjetnika; njihova protuslovlja, a nema boljeg primjera takvog mišljenja od mišljenja našeg Učitelja! Sâm Nietzsche, a mi to vrlo dobro znamo, bio je svjestan toga, što je Klagesu, kao i mnogim drugim analitičarima, promaklo. Ovaj psiholog nikada nije dospio uvida da su Nietzsche, odnosno njegovih ‘tristo pročelja’, ponekad namjerno igrali tu igru samopobijanja. Ali promislimo malo! On i njegovih ‘tristo pročelja’ prkosili su svakoj namjeri, cilju, svrsi koja bi iz njih mogla proizići, jer su upravo i jedino na taj način, mogli biti protuteža toj ubitačnoj volji (za moći) koju je tek jedan dio tih ‘pročelja’ zagovarao… Da, gospodine Klages, ako se želite suprotstaviti nagonu za saznanjem (a kako nedavno razotkrismo – samo previjanijem nagonu volje za moći), kojeg možda i niste svjesni da posjedujete, trebate i vi moći biti proturječni, iracionalni, samopobijajući… kakav je bio Nietzsche u bitku svog bića (ako se može tako reći). Drugim riječima, upravo onakvi, kakvi bi se mogli suprotstaviti ideologiji današnjice, besprizornoj duhovnoj praznini u nagonu jedne tupe volje, koja se ogleda u samo jednoj svrsi, cilju i razlogu postojanja…
Pojačana do neslućenih razmjera u današnjem vremenu, ona je ta koja guši druge porive i energije u čovjeku, tjerajući ga da povraća, ako se njoj ne povinuje. To je moj odgovor na pitanje s početka ovoga teksta. Možda će mojemu net prijatelju odgovor biti prihvatljiv, a možda i ne… Dakako, nikada neću tvrditi da sam u nečemu u pravu. Iako sam postao blizak životu, očito je da duh još uvijek ‘držim’ uza se!
Svibanj 2012.
Tko je bio Friedrich Nietzsche II. (ili “Sjena filozofa” u filozofu)
Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE
U životnom sam dobu kada se duboko pitam kako pomiriti život i duh, prozaične životne potrebe i uzvišenost vlastitih misli; barem ih ja takvima uzimam. Zamislite sljedeću scenu: prije nego li će dovršiti svoj slavni aforizam o volji za moći u „S onu stranu dobra i zla“ Nietzsche je možda morao na zahod. Ostavio je olovku i sjurio se u nužnik koji se nalazio dva kata ispod njegovog sobička u ljetnikovcu na Sils-Mariji. Dok se malo kasnije brisao toaletnim papirom (ako je takav u to doba postojao) zasigurno je morao misliti o nedovršenom aforizmu. Ali nakon nužde morao se i papirom obrisati! Tu je otvoren taj jaz. Nietzscheov stvaran život u ljetnikovcu na Sils-Mariji nije se razlikovao od života obična čovjeka koji u životu, po pravilu, u ničemu bitnom ne uspijeva. Zajedno sa svojim crijevima i želucem, svojom nesanicom, svojim živčanim smetnjama i nadasve lošom probavom Nietzsche je pisao svoja znamenita djela. Dok se Zarathustra objavljivao seljacima u dolini, na štednjaku je kuhala voda za zeleni čaj koji je probavu filozofu činio mnogo lakšom.
„Jadni i ništavni“ smo u ‘šestovljevskom’ smislu svi mi koji smo ostavljeni da se batrgamo sa svojim mislima, da iz života izvodimo „i ovo i ono“ dok on – život, pored nas prolazi gotovo neprimjetno, „bučno“ se manifestirajući samo kroz te kratke epizode bjesnila bioloških potreba. To je bio i Nietzscheov slučaj. Koliko god da je bio na strani života, i slavio ga pisanom riječju i mišlju, sam život kao da mu se narugao, ostavljajući ga „jadnim i ništavnim“ u odnosu na svoju okolinu, prepuštenim njegovu i samo njegovu „carstvu misli“. A što je, onda, Nietzsche tako epohalno učinio? Učinio je da to „carstvo misli“, taj dar umjetnosti, nepojmljive stvaralačke snage, postavi upravo kao najveću vrijednost tog istog života! Poruka Danka Grlića, koju kao testament pronalazim ostavljenu u njegovoj knjizi o Friedrichu Nietzscheu, i kao odgonetnutu i na sunce izvučenu osobnu tajnu filozofa nakon godina proučavanja, glasi: došlo je doba u kojem se umjetnost približava životu, više mu ne želi biti utjeha, niti njegovo uljepšavanje – želi biti njegova najafirmativnija mogućnost, njegovo najintimnije biti. U ovom se smislu nedavno, kroz jedan čitav roman izrazio i francuski spisatelj M. Houellebecq (inače, slova njegova imena su u cloudu oznaka ovoga bloga druga po veličini, odmah iza Nietzcheovih): karta postaje zanimljivija od teritorija; nedvojbeno i umjetnost od života.
Kao što se u postmodernom dobu nenadano razgolitilo da svoju najveću sreću ljudsko biće povezuje sa životom u velikoj, prozračnoj, suncem obasjanoj, i skupo namještenoj kući (sjetimo se reklama!), a što, onda, u privilegiran položaj postavlja preduvjet ‘materijalnog’ naspram svakog ‘duhovnog’ osjećaja, a u koje spada i osjećaj sreće, tako je i Nietzsche, samo u obrnutom smislu, zavalio pljusku prozaičnom životu, kazavši mu: tu si samo kako bih ja mogao stvarati.
Ali daleko smo još od tog da razotkrijemo cjelovitu bit učenja njemačkog filozofa.
Na osnovi izrečenog želio bih vam otkriti još jednu tajnu vezanu uz ime ovog filozofa. Njegova riječ, misao, nekad i šutnja namijenjeni su pojedincu, ali samo onom pojedincu koji se osjeća drugačije u odnosu na druge, na svoju okolinu. Vidite! Prepisao sam svrhu bloga iz vlastita tumačenja Nietzscheove ostavštine! Poanta učenja njemačkog Zarathustre tako je samo jedna: izgraditi samo sebi svojstven umjetnički svijet i na njemu temeljiti svoj život. I kad napada institucije, poput kršćanske crkve, najviše zbog morala, to čini samo zbog toga kako bi vas otjerao iz stada, osjećaja pripadnosti zajednici. Njega i doslovno ne trebaju čitati svi. Koliko je truda samo uložio u to da ga ne razumiju! Probajte krenuti s čitanjem Zarathustre i ubrzo ćete otkriti na što mislim. Probijte se kroz šumu tih simbola oružjem razumijevanja, dođite i ispričajte mi što je pisac time želio reći i predat ću vam korisničko ime i lozinku ovog bloga te ga, ukoliko to budete željeli, možete nastavite dalje uređivati. Jasno je da pogotovo Nietzsche nije želio biti popravljač čovječanstva, pa ipak, njegovim se opusom poput aveti provlači sjena „nekakvog“ Nadčovjeka, duboko zagonetni Vječni Povratak Jednakog poigrava se na vjetru neke nove religije dok Volja za Moći mnogima danas služi kao životni princip. Avaj, usamljeniče, što si to učinio? Narod, stado si zaveo! Zašto?
Odgovor je jednostavan i vraća nas na početak priče: zbog filozofovih “crijeva i želuca”. Da je bio zdraviji, i manje usamljen, da je naišao na barem jednog čovjeka sličnog njemu s kojim bi svoju muku mogao podijeliti, možda mu ne bi trebala ta mala nesvjesna osveta čovječanstvu: da mu, adresirano na njegovo ime, zada ono nerješivo. Dok god se obraća čovječanstvu, filozof je u krivu, nigdje ne stiže osim do nekog novog farizejstva, lakomog opovrgavanja starih ploča, udaranja po moralu nekim novim moralom. Kao da je u igri svojevrsna anomalija u mišljenju našeg filozofa, neka njegova davna osobnost koja se samo povremeno vraća i tjera ga da se obraća čitavom čovječanstvu a ne samo pojedincu. Slutim da se radi o sjeni onog filozofa koji je kao jadan i ništavan propatio u onoj đenovskoj zimi 1879, i koji je u jednom trenutku, ipak, morao potpisati privremenu kapitulaciju, i tim činom izgleda zapečatio nekakav nerazjašnjen dug čovječanstvu. O tom psihologijskom momentu Nietzscheova životna puta možda je pisano, možda ne, ali ja ga smatram važnim za objašnjenje niza ideja koje, u stilu „novih ploča“, izgledaju kao da su namijenjene cijelom čovječanstvu, a ne pojedincu koji je iznad sebe „objesio svoju volju i svoj zakon“.
Zbog te „sjene filozofa“ u filozofu, koju neki poput Karla Schlechte razotkrivaju tek kao bezočno falsificiranje (od strane Nietzscheove sestre Elisabeth Förster Nietzsche), Nietzscheovog Nadčovjeka započinju svojatati svakojaki slabići, između ostalih i oni u nacističkim uniformama, dok volju za moći čitavo jedno doba, kao što je ovo postmoderno, proglašava svojim životnim principom. A zapravo, za Nietzschea, stvarnog Nietzschea „bez sjena“, Nadčovjek je biće koje se u potpunosti umjetnički ostvaruje i nikako drugačije, koje ima moć kako nad samim sobom tako i nad svim životnim potrebama, kojem jedna osveta a kamoli stid više ništa ne znače. Stoga će se autor monografije o Nietzscheu, u završnom dijelu prvog poglavlja knjige, duboko zapitati:
… ili je Nietzsche bio bolestan i cijela je njegova filozofija samo patološki eksces, ili je njegova pojava svjetski povijesna veličina; u takvom se prosuđivanju ni na trenutak ne pomišlja da je oboje istodobno moguće.
Tom mogućnošću neočekivanog i dubokog zaključka Danko Grlić, dakako, pred nas postavlja još jednu zagonetku. Ali tragati za njezinim rješenjem čini mi se, barem u ovom trenutku, svrhom ovoga mog malog i jadnog života…
Svibanj 2012.
Tko je bio Friedrich Nietzsche?
Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE
Rijetko koju ću knjigu toplo preporučiti, ali svima vama koji posjećujete ovaj blog, nije mogla promaći veličina slova njemačkog filozofa, istaknuta u tzv. cloudu oznaka, koja je najveća moguća, i koja vas upozorava na, u isti mah, i ciničnu i bezazlenu prirodu autora pustopoljine, i otkud on to crpe svoju mahnitu inspiraciju. Knjigu Danka Grlića „Friedrich Nietzsche“ ne samo da vam preporučam, tu knjigu proglašavam obveznom literaturom za sve čitatelje bloga (drugo je pitanje kako do nje doći, a ja sam imao puno sreće kada sam na nju naišao u jednom zagrebačkom antikvarijatu prije mnogo godina).
Tko je bio Friedrich Nietzsche? To pitanje i danas postavljam dok u rukama držim Nietzscheovu monografiju utjecajnog filozofa iz zagrebačke praxisovačke škole, do čije interpretacije Nietzscheova učenja duboko držim. Tko je bio Danko Grlić, možda se trebam pitati. Čovjek koji je znao s riječima? Definitivno! Ono što je Nietzscheu njega privuklo, privuklo je i mene. Za „zamalo njemačkog“ filozofa u uvodnom poglavlju piše:
Neke su njegove [Nietzscheove] teze izrečene toliko specifičnim, gotovo neponovljivo osobnim akcentom i u jednoj posebnoj povišenoj ničeanskoj klimi da ih je gotovo nemoguće učiniti općim, racionalizirati ih, jer ih se može razumjeti isključivo iz njih samih, putem filozofe vlastite riječi.
Ali upravo taj osobni akcent Nietzscheove filozofije postao je vremenom predmetom rasprava filozofa i izglednim mjestom na kojem se Nietzschea može napasti. Na ovom mjestu Grlić piše o „radikalnoj, i često dubokoj interpretaciji Nietzschea“ ruskog filozofa Lev Izakovič Šestova:
Šestov – nešto pojednostavljeno rečeno – smatra da je Nietzsche, kao ponosan čovjek htio sakriti od radoznalih pogleda svoje rane, pa se zbog toga morao pretvarati i lagati. Istodobno, on je mislio da ga čekaju značajni, važni poslovi, što je, međutim, bila samoobmana, varka. Da bi dosljedno obranio svoju psihološku konstrukciju i što uvjerljivije protumačio ne samo mnogobrojne unutarnje borbe, već i bolesne ekscese, Šestov ne preže ni pred tim da otvoreno zastupa i ovakve apsurdne teze: „Pokazalo se da nije bio u pravu – on je bio ništavan i jadan čovjek.“
([Ipak], ne valja zaboraviti da … [Šestov] ima [i] lucidnih zapažanja o izvorima i metodama Nietzscheova filozofiranja. Na primjer: „Od psihologizma i materijalizma on je uzimao oružje za borbu sa idealizmom, ali i obrnuto, jer je u sebi duboko i najiskrenije želio propast svim pogledima na svijet koji su ljudi izmislili.“)
Je li to doista moguće, pokušavamo se pitati u Nietzscheovu slučaju? Na početku biti gotovo bolesno ambiciozan u svojoj najprije filološkoj, potom filozofskoj i inoj karijeri, zatim iznenadno potonuti, zapasti u depresije i fizičke bolesti, u vlastitu ništavnost, a onda se, istom tako, nenadano podići, doživjeti svoju zoru i buđenje da bi se u uzvišenom ozračju švicarskih planinskih vrhova isključivo moglo posvetiti stvaranju svoga djela, vrijeme je pokazalo – nenadmašnog po mnogo čemu.
Drugim riječima, Nietzscheova zagonetka može glasiti i ovako: kako je ništavnom i jadnom čovjeku kojemu ništa nije polazilo za rukom i kojeg je društvo izgnalo, uspjelo podići se iz pepela i uzvratiti mu ne osvetom, nego grandioznom umotvorinom duha koja i više od jednog stoljeća nakon nastanka plijeni svojom ingenioznom i drskom mudrošću?
Ako nekog filozofa možemo smatrati drskim onda je to svakako Friedrich Nietzsche. Njemu se zasigurno ne bi dopalo ako bi o njemu mislili kao o ljubitelju čovječanstva, pukom altruisti. Ali danas, sa sigurnošću i jamstvom jednog postmodernog doba u pozadini, vrlo dobro znamo da je svaki čovjek sastavljen od komponenti vlastite suprotnosti. Koliko god bilo drskosti i bezobzirnosti u mislima ovog filozofskog gorštaka toliko je u njemu bilo i samilosti i filantropije koje su najvjerojatnije dolazile do izražaja u običnu životu.
Nije zgorega podsjetiti da se pred kraj svjesnog života započeo zamjenjivati za Dioniza, grčkog boga vina i Raspetog. Njegova borba protiv kršćanstva crpila je snagu iz njegove duboko potisnute ljubavi prema istom, smatra i Karl Jaspers.
Na ovom mjestu moram zastati, i promisliti. Na pamet mi je pala odveć začudna misao koja potrebuje kratki test vremena. Pomalo patim i od osvrtanja na prošlost. Evo, za koji dan će i godišnjica pisanja ove pisanije. Možda želim i jubilarni, svečarski post ostaviti ponovno za “uzvišenu razvalinu” ako ne čisto njemačke a ono zasigurno zapadnoeuropske filozofije i tek tada otkriti vam njegovu tajnu… A u igri je i jedan sasvim praktični razlog, o Nietzscheu se danas ne mogu tek tako lako zaustaviti pisati. Stoga, za koji dan, slijedi nastavak…
Travanj 2012.
Staro krležijanstvo protiv duha provincijalizma
Charles Baudleire: JADNA BELGIJA
Charles Baudelaire me razoružava kratkim bilješkama koje je kanio iskoristiti za pisanje putopisa iz Belgije. Osupnut sam načinom na koji se jedan književni tekst porađa. Ogoljene natuknice, natruhe misli, nekad sastavljene i od samo dvije riječi, u meni izazivaju euforiju. Čak i samim nabrajanjem natuknica Baudelaire je stvorio stil. Pročitajte samo ovu jezično rapsodičnu, stilski savršenu, uvodnu bilješku o Bruxellesu, (i doslovno) – „jednoj prijestolnici majmuna“:
Kažu da svaki grad, svaka zemlja ima svoj miris. Kažu da Paris ima, ili je imao, miris kupusa. Capetown ima miris ovce. Neki tropski otoci mirišu na ružu, mošus ili kokosovo ulje. Rusija ima miris kože. Lyon ima miris ugljena. Istok obično ima miris mošusa i strvine. Bruxelles ima miris crnog sapuna. Hotelske sobe imaju miris crnog sapuna. Ubrusi imaju miris crnog sapuna. Pločnici imaju miris crnog sapuna. Pročelja i pločnike peru i kad pljušti kiša. Nacionalno, opće ludilo. Sav je život bljutav. Cigare, povrće, cvijeće, voće, kuhinja, oči, kosa, sve je bljutavo, sve je otužno, neukusno, uspavano… Jedino su psi živahni; psi su belgijski robovi.
Nesuđeni putopis trebao je nositi naslov Jadna Belgija; bilo kako bilo, barem ga nose sačuvani pabirci u formi zabilješki objavljeni u izdanju Europskog glasnika br. 9. iz kojeg je navedeni citat i preuzet. Osim što se Belgijci i njihova država u zabilješkama svode na narod kokošara i život u kokošinjcu, Baudelaire nas slobodom pisanja, formiranja zabilješki, igrom riječima, krasnim i dubokim poredbama, ipak čini iznenađujuće ravnodušnim na činjenicu da je ovim tekstom izrečen moralni sud o narodu i državi smještenoj sjeverno od Francuske – vrlo negativan.
Je li treba glasno ili šaptom reći, kao što to čini stidljivi re-izdavač Baudelairovog teksta, kako je „Jadnu Belgiju“ moguće danas čitati i kao „Jadnu Europu“, i kako je Baudelaire, zapravo, vizionar koji nam je u amanet ostavio futuristički pamflet o samoj Europi odnosno o onome u što se sama vremenom pretvorila? Ja ću biti stroži i u geografskom smislu ograničeniji. Nikad dovršeni putopis „Jadna Belgija“ može se odnositi, manje-više, na sve male državice koje u svom duhu njeguju duh provincijalizma a koji Baudelaire, na samo sebi svojstven način, poetskim majstorstvom napada iz svih smjerova. Pritom uz nj veže najgore moguće izraze kojih se može dosjetiti poput prostaštva, neuljudnosti, konformizma i sveopće bljutavosti; a tu su i oni nešto ‘profinjeniji’ poput “prijeteća tupost”, “čudovišna pretilost” i „močvarna nabreklost“. Neki možda naslućuju da se približavam samoj srži onoga što želim reći. Da, drage moje sugrađanke i sugrađani, manite me hrvatske kulture, progovara iz mene staro krležijanstvo kao gorak usud; duh provincijalizma odavna je zavladao i našim, hrvatskim društvom, putopis „Jadna Belgija“ odavno se može čitati i kao „Jadna Hrvatska“, ali da me ne bi proglasili vječitim nezadovoljnikom pridodat ću da ne smatram da je to oduvijek bilo tako.
Postojalo je doba na ovim prostorima, u ovoj državi, kojih se u znanstvenom i kulturnom smislu nikada nećemo sramiti. Doba, koje je u različitim poljima djelovanja čovjekova duha ostavilo neizbrisive tragove i dalo naslutiti da se u njemu provincijalizam nikako nije mogao ukorijeniti. Pokušat ću navesti tek nekoliko meni poznatih primjera po granama djelatnosti čovjekova duha s mišlju da ostajem nepravedan prema onima koje neću spomenuti, a koji su u njemu također bili izrazito plodni. U slikarstvu je, primjerice, to doba iznjedrilo jednu Gorgonu, umjetničku avangardnu skupinu koja je, na neko vrijeme, uspjela okupiti velika umjetnička imena na hrvatskoj umjetničkoj sceni i doslovno, u svom okrilju, neko vrijeme stvarati izrazito visoku umjetnost. O Gorgoni, o kojoj zasada na Wikipediji postoji zapis samo na engleskom jeziku, i u koju su bili uključeni umjetnici poput Ivana Kožarića, Julija Knifera, Đure Sedera i dr. moj prijatelj slikar Zlatko mogao bi, vjerujem, danima pričati. U filozofiji, recimo, to je doba oblikovalo mislioce poput Branka Bošnjaka, Milana Kangrge, Danka Grlića i dr., okupljenih u tzv. praxisovačkoj školi, kojima je pošlo za rukom afirmirati, usudio bih se reći, filozofsku poziciju s koje se odsad moglo izricati začuđujuće nepristrano mišljenje o prijeporu uvijek zavađenih mišljenja, onog Istoka i Zapada. Na koji je samo dubok i očaravajući način Danko Grlić napisao knjigu o Friedrichu Nietzscheu to će i piscu ovih redaka ostati zadivljujuće i uznemirujuće nejasno; dovoljno je reći da se upravo sada po drugi put spremam istu knjigu uzeti u ruke… U znanosti, to se doba, između ostalog, očitovalo i kroz izgradnju i potom strelovit razvoj Instituta Ruđer Bošković pod vodstvom, a što reći, našeg genija – Ivana Supeka; i tako dalje i tako dalje…
A eto, danas, možemo se pronaći tek u čitanju „Jadne Belgije“ i pisanju sličnih putopisa iz vlastite zemlje dok smo, istovremeno, i sami dio te “jadnosti”. Ako se nekome ovaj post učinio angažiranim u bilo kojem smislu – ne poričem.
O Duhu i njegovim Moćima 