Svibanj 2016.

O izmišljanju (ili ne očajavajte ako novi razlog za život tek trebamo izmisliti)

Posted in The Numbers (A Moon Shaped Pool), The Radiohead tagged , , , u 1:55 pm autora/ice Magičar

RADIOHEAD: The Numbers (A Moon Shaped Pool)

coverUzeo sam gitaru i uputio se prema laptopu. Prekrasno je svibanjsko jutro, žena je odvela djecu kod svoje mame, sâm sam u kući, pa sam odlučio skinuti akorde pjesme The Numbers (u prvoj verziji ‘Silent Spring’), prekrasne balade Thoma Yorka koja upozorava na klimatske promjene u svijetu, a koja me je oduševila još prije nekoliko mjeseci, kada sam na nju nabasao grozničavo upisujući u YouTube tražilicu “radiohead new song”… Moram priznati, pomalo sam razočaran produkcijom iste pjesme u studijskoj verziji; mislim da su je Greenwood i Godrich, protivno volji samog Thoma, bespotrebno začinili s R&B & jazz atmosferom… Taj dosadni klavir koji već u startu pjesme nehajno prebire u pozadini! Ali zato su onaj komplicirani ‘Johnny’s bit’, središnji dio pjesme, na koji se simpatično ‘žali’ i Thom Yorke u živim verzijama pjesme prije objave albuma, popratili uistinu fenomenalni ‘ženski stringovi’. Međutim, snaga Thomovih početnih gitarističkih akorda upravo je fascinantna i morao sam si dati truda naučiti ih. Na video filmiću Warrenmusica saznajem da se radi o posebnom štimungu gitare, žice su otpuštene za čitav ton, pa se, primjerice, C-dur, svira kao D-dur! Osim toga, šesta, najgornja žica otpuštena je za dodatni ton te daje duboki C. Sve to postaje silno uzbudljivo i komplicirano za moje gitarističko umijeće, ali ne odustajem, i uskoro, osim uvježbanosti sviranja u ritmu, pod mojim prstima proizlazi The Numbers u mojoj verziji, koji ću ovo ljeto odašiljati u svijet sa svog balkona…

It holds us like a phantom
The touch is like a breeze
It shines its understanding
See the moon smiling

[…]

We are of the earth
To her we do return
The future is inside us
It’s not somewhere else

*
*  *

Kob ovog doba: sve što pišem odnosi se na izmišljanje. Sve što napišem, izmislio sam. Tako stoji s riječima, tako stoji s mislima, gotovo sa svim. Ne mogu si pomoći. Riječi mi trebaju kao i veo iluzije koji zakriljuje moj život. Ali, tako je i s vama. Niste u ništa boljem položaju od mene; stoga, izmišljajmo!

Tko je krivac za saznanje ove ‘grozne istine’? Dakako, jedan od naših Učitelja: doktor Jacques… hvala @Caninhu koji mi je proslijedio link na ovaj video (i podsjetio na film “Derrida” iz 2002 iz kojega je klipić ‘izrezan’), i na kojem ‘preoštroumni’ filozof govori o nesvjesnom strahu zbog onoga što je učinio (samog sebe optužujući da je lud…) A što je učinio? Prava sitnica: samo je pokopao zapadnoeuropsku misao na neko vrijeme dokazavši da se bavila samo izmišljanjima…

Ali izmišljanja ne moraju biti nešto u strogom smislu loše. Sâm Nietzsche tvrdio je da život može imati samo estetski smisao, pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što i estetski pogled, nakon nesagledivog haračenja dekonstrukcije po ljudskoj moći zaključivanja, na ovom svijetu polako odumire. I premda sâm život ne može naći drugog smisla doli estetskog, današnji čovjek, razmjerno mržnji koju pritajeno osjeća spram sveg religioznog, ili smislenog po sebi, sklon je razviti nevjerojatno iluzionističko-prolazne smislove života. Jedan se ogleda u skrbi za novcem, drugi u ostvarivanju moći, treći u postajanju slavnim. I ne radi se toliko o tome da ‘prijašnji čovjek’ nije želio biti bogat, moćan i slavan, koliko o tome da ‘današnji’ robuje čistim pojmovima bogatstva, moći i slave; drugim riječima, nimalo se neće zamarati pitanjem na koji se to način obogatio, postao moćan ili slavan, sve dok je – pogađate – bogat, moćan i slavan. Tako je svoje bogatstvo mogao steći na prijevaru, svoju moć ostvariti kroz prisilu, a slavu izgraditi na nekoj gluposti, ništa ga od toga ne zanima, osim čistog bogatstva, moći i slave. Takav čovjek, definitivno, više ne prianja uz život, kao prijašnji… On ga se zasitio. Ako u nečemu još uživa, onda je to samo u vlastitom izmišljenom stanju, koliko je to moćan i slavan, odnosno koliko ga drugi ljudi u svojim izmišljajima drže takvim. Da ne postoje drugi ljudi i njihovi izmišljaji koji mu to priznaju, bio bi ništavan.

Kad kažem da estetski pogled polako odumire na ovom svijetu mislim i na to da suvremeno doba mrzi sve što je originalno, i da odatle, iz dna duše mora mrziti i umjetnost. U pravilu, u kapitalizmu originalno se teže prodaje, i zato je nepoželjno. Stoga me pretjerano i ne iznenađuju kritike glazbenih kritičara novog albuma grupe Radiohead u kojima, na momente, kao da izbija čuđenje da jedan takav band još postoji , band koji, eto, još uvijek stvara originalnu glazbu (npr. vidi kritiku Denisa Leskovara na HRT3). Nekako me obuzima dojam da se i sami članovi kultnog banda čine zatečenim trenutnim položajem na glazbenoj sceni, kao i percepcijom onoga što su stvorili.

U tom trenu, eto ti Tetke, gotovo niotkud:

– Hej, slušam ovaj tvoj radijski ‘glavati band’, kako se već zove … I daj mi reci, kako im je samo pošlo za rukom stvoriti nešto novo? Nikome to više ne polazi za rukom… I zašto to još rade? Je li stvarno misle da je to nekome više potrebno…? Zašto jednostavno ne miješaju postojeće, kao što svi rade, onda ih mogu staviti u neku kategoriju, ovako su kategorija za sebe… – za trenutak je zastala te se udaljila kako bi mogla pročitati natpis u Playeru – The Radiohead, jedini, donekle i mainstream, band koji danas još stvara originalnu glazbu… I još nešto! Ne pati te što su zato malčice demode za ovu današnju dječicu? ”
– Pa, ako još nisi primijetila, i ja sam malčice demode… – rekoh suho i za Tetkom zatvorim vrata.

We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie

…počeo sam sviruckati upravo naučenu pjesmu i pjevušiti je kao što majstor pjevuši neku pjesmicu s radija dok zavrće šaraf na karoseriji starog automobila. Kapitlizam is a lie, ali brojevi ostaju nedužni. Ne zaboravimo, matematika, a s njom i znanost i tehnologija, tu su samo kako bi nam dale odgovor na pitanje ‘kako živjeti’, ali prethodno, mi sami moramo odlučiti zašto… I nemojte očajavati ako novi razlog za življenje budemo prisiljeni tek izmisliti!

Listopad 2015.

Stvarni život vs. ideje (može li se osjećaj dekonstruirati?)

Posted in Bračni zaplet, EUGENIDES, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , , , u 12:24 pm autora/ice Magičar

JEFFREY EUGENIDES: Bračni zaplet

Derrida, Barthes, dekonstrukcija; dekonstrukcija dekonstrukcije, studentski život s početka 1980-ih u Americi… ali kakve to veze može imati s bračnim zapletom, pitate se dok sumnjičavo prevrćete knjigu Jeffreyja Eugenidesa na čiji ste prikaz onom, već posvećenom, ‘serendipidnošću’ nabasali na Trećem programu Hrvatskog radija…? Vjerojatno postoje i oni koji su pomislili upravo suprotno preturajući knjižnicu uzduž i poprijeko u potrazi za kakvim lakim štivom uz koje bi se samo opustili, pa im se ovaj roman, s obzirom na njegov naslov, učinio idealnim za takvo što. Posudivši ga s primisli da se radi o zgodnoj ljubavnoj sapunici, zasigurno su se morali razočarati. Jer, kako drugačije objasniti nedostupnost ovog romana u knjižnici moga grada? Derridinu knjigu Pisanje i razlika, jedinu u fondu knjižnice mog fakulteta, držim u svom uredu, evo, skoro pa već dvije godine (sada već i namjerno toliko dugo), samo kako bih se uvjerio da je nitko više nikada neće posuditi; istu stvar sada ću ponoviti i s knjigom O gramatologiji zbog dobrih knjižničnih veza s knjižnicom iz mog rodnog grada, pa opet Eugenidisova knjiga je u većini knjižnica razgrabljena i teško do nje možete doći, bez obzira što se u njoj citiraju rečenice upravo iz ‘Gramatologije’.

Bilo kako bilo, jasno je da se Jeffrey Eugenides u svom romanu na svoj način poigrao s poststukturalističkim teorijama Zapadnog kruga. Stavljajući ih u odnos sa stvarnim životom te na taj način izgrađujući svoju kritiku, međutim, mora se priznati da od njih nije ništa ni oduzeo, tako da čak i neupućen čitatelj može dobiti brzi uvid o čemu se tu radi.

Derrida govori da se moramo koristiti razumom jer, znate već, razum je jedino što postoji. Ali istodobno morate biti svjesni da je jezik sam po sebi nerazumski. Morate izrezonirati put iz [ne]razumnosti.

I, ako ćemo pravo, Jeffrey Eugenides nije učinio samo to; njegova dobrohotno-subverzivna namjera (koja krasi svakog dobrog književnika) ticala se pokušaja dekonstruiranja same ideje dekonstrukcije ukazivanjem na bjelodanu i samodovoljnu prozaičnu stranu svakog života koji izgleda nikada u tolikoj mjeri neće ovisiti o idejama koje čovjeku padnu na pamet. Svoju namjeru Eugenides je sproveo, između ostalog, i premještajući radnju romana u polje ženskog pogleda na život. Madelaine Hanna, dvadesetdvogodišnja studentica engleske književnosti, čija ljupka posebnost čitatelju odmah mora upasti u oči, poslužila mu je za tu priliku.

Prospekt Odsjeka za angloameričku književnost bio je za Madeleine isto što i katalog velike robne kuće za njezine cimerice.

Međutim, svojevrsno iznenađenje može predstavljati činjenica da je fokus romana doista na ‘bračnom zapletu’, omiljenoj temi slavnih prethodnika viktorijanskog doba; drugim riječima, starim dobrim ljubavnim jadima.

Madeleinini ljubavni jadi započeli su u vrijeme kad je francuska teorija koju je čitala dekonstruirala sam pojam ljubavi.

Dakle, baš u vrijeme njenog zaljubljivanja u naočitog, na dekonstrukciju činilo se otpornog, momka Leonarda Bankheada, Eugenides joj u ruke ‘daje’ čitati Fragmente ljubavnog diskursa, jednog drugog barda dekonstuktivizma, Roland Barthesa.

Bart. Tako se dakle izgovara. Madleine si to pribilježi, zahvalna što je pošteđena poniženja.

Kada bih u ovom trenutku imao dvadeset i dvije godine bio bih lud za Madeleine, kao što sam se nekoć, k’o od šale, zaljubljivao u ženske likove Dostojevskog (Nastasja Filipovna iz Idiota je u tom pogledu apsolutno neprikosnovena). Međutim, što je učinio Jeffrey Eugenides? Dvoje mladih ljudi u svom romanu posvađao je upravo zbog dekonstrukcije! U trenutku, u kojem Madeleine Leonardu izjavljuje ljubav, sričući mu na uho „Volim te!“, on poseže za Barthesovim štivom i u njemu nalazi rečenicu sljedećeg sadržaja:

Nakon prvog priznanja, „volim te“ ne znači više ništa.

Što je drugo preostalo jadnoj Madeleine nego da mu istog trena tu istu knjigu baci u glavu i prekine vezu. Osim toga, u trenutku u kojemu Leonard dekonstruira Madleininu ‘dekonstrukciju’ Barthesovog ljubavnog diskursa – jer kako drugačije nazvati njenu istinsku, uzavrelu ljubav u danom kontekstu, i koja je, jasno, stvar života, a ne teorije – i Eugenides izriče svoj blagoironični stav spram najnaprednije književne teorije koju je čovječanstvo ikad iznjedrilo:

Stabla magnolije… djelovala su kao u plamenu. Iz njih su strujali mirisi i ulazili kroz prozore Semiotike 211. Stabla magnolije nisu čitala Rolanda Barthesa. Ona nisu mislila da je ljubav mentalno stanje; magnolije su insistirale na tome da je ona prirodna, vječna.

Pa tako, i usprkos tomu što je (od Barthesa) saznala „da je ljubav kultuloroška konstrukcija“ i da su njeni „simptomi isključivo mentalne prirode“ i da je „biti zaljubljen“ tek ideja, Madeleine se nikako nije mogla „osloboditi njezine tiranije“. („Biti zaljubljen“ da je tek ideja, nisam li nešto slično donedavno pokušao s „voljom za moći“?) Ljudski život pleše po crti razuma i nerazuma, baš kao i magnolije. Ali očigledno da magnolijama to bolje ide.

I na ovom mjestu trebao bih upasti ja, kako bih nastavio ovu igru bez kraja i konca i pokušati dekonstruirati i samu Eugenidesovu ideju dekonstrukcije ‘dekonstrukcije’ dekonstrukcije, ako sam ih sve dobro prebrojao… No, ponovimo; na početku imamo Barthesovu dekonstrukciju ljubavnog diskursa koju Madeleine na svoj način ‘dekonstruira’ zaljubljujući se u Leonarda upravo u trenutku dok je uronjena u njeno čitanje (dajući joj potpuno drugo značenje), zatim Leonarda koji njenu ljubav (izjavu ljubavi u riječima ‘Volim te’) nepažljivo ponovno svodi na obične riječi, tekst (dekonstruira ju!)… i na kraju imamo Jeffreyja Eugenidesa koji kroz usta magnolija u cvatu ustvrđuje da je ljubav ipak prirodna i vječna i da nikako ne može biti podložna pogubnim teorijskim dosjetkama…

Ipak, ovoga puta to neću učiniti… neću stati u obranu dekonstrukcije. Jer, ma kako okrutan bio, životu ponekad ne treba oduzeti njegove stvarne mogućnosti, pogotovo ne njegovu moć da nas u danom trenutku otrijezni od ideja kojima smo možda i malo previše zaokupljeni. Zbog toga je ovaj roman važan. Budimo pošteni, Derridina filozofija, u danom trenutku, iako čista semiotika, počela je trijezniti čovjeka čak i od onoga što je doživljavao u svom stvarnom životu! A to je već malo previše! Ne moramo to nikako nazvati (pa ga nećemo moći ni dekonstruirati), to nadimanje u grudima, uzbuđenje i blagu izgubljenost kada se draga osoba pojavi u našoj blizini, i opet ćemo to isto osjećati… Osjećaj, prema Madeliene, ne možemo dekonstruirati. To što on jest kemijska reakcija u fizičkom, materijalnom pogledu, to je manje važno s obzirom na to da kao ljudska bića osjećamo. I na tim postavkama Eugenides je ‘raspeo jedra’ svog romana. Iako je zamislivo, da će se i na tim razinama situacija jednoga dana raspasti, jer sve se u krajnjoj liniji mora raspasti, jedna tanašna nada da to ipak neće uslijediti tako brzo, kao da se upalila nakon čitanja ovog romana, čak i u nutrini jednog derridijanca poput mene…

Srpanj 2015.

Ići za promjenama ili o beznačajnosti (ničeancije vi.)

Posted in FILOZOFIJA, Prijeći na djelo, STIEGLER tagged , , , u 10:09 pm autora/ice Magičar

Bernard Stiegler: PRIJEĆI NA DJELO

33.

U Egu ništavan, u Duhu besprijekoran! Moj život prelomio se na pola, kad sam stigao do ovog sudbinskog uvida… A možda se jednoga dana nešto slično dogodi i s vašim životom…?
A kad samo pomislim što sam sve činio u životu kako bih sačuvao svoj Ego, a ne Duh! Naravno, činio sam to samo zato što Duha u dovoljnoj mjeri još nisam imao. No, sada je to lako. Odmah na početku reći da je Ego tu samo kako bi očitovao Duh koji zaprima, da je to prava misija Ega, ali koja je, eto, u ovom vremenu tako duboko skrivena i obmotana ljudskim ispraznim mislima da ju je gotovo nemoguće doseći.

34.

Za jedan Ego, u krajnjim slučajevima, Duh može biti ili Bog ili Ništavilo, sve u svemu, nešto izvan Prostora i Vremena. Iz Božjeg nauma ili Ništavila mi smo rođeni, Bogu ili Ništavilu mi se vraćamo. Ali sada je jasno da se i Bog i Ništavilo, s ne-Ego perspektive, mogu uzeti zajedno, kao nekakva ‘Cjelina Svijeta’, zbroj ‘bezgraničnih mogućnosti’, dakle, kao sâm Duh. Kako god uzeli, Duh je i teistički i ateistički.

35.

Jedino Duhom zauzdan Ego dolazi do bezazlenosti u svom djelovanju. Nijednoj mogućnosti on ne daje prednost. Njegov jedini cilj zapravo je dopustiti sebi što više mogućnosti! U praktičnom smislu to znači: ići za promjenama. Svaku od mogućnosti izvući iz svoje beznačajnosti, i dati joj značenje, možda i na način koji spominje francuski filozof, inače Derridin učenik, Bernard Stiegler u svom djelu Prijeći na djelo.

Kada govorim o značenju i beznačajnosti, [to je] čisto moja odgovornost. Samo moj odnos prema stvari njoj daje ili ne daje značenje: to je vrlo dobro pokazao Barthes koji je iz bilo kojeg elementa svakodnevice oslobađao njegovu snagu značenja svijeta, protivno beznačajnosti za koju se čini da je svakodnevica obično konstituira. Ne-običnost svijeta jest ono što nalazi onaj koji zna kako nadići beznačajnost stvari koje je učinio običnima ne-odnosom što je sklopio s njima i koje je tako zaboravio.

Stiegler ovime ujedno pokazuje zašto smo pasionirani neprijatelji svakodnevice!

36.

Čovjek, taj Bernard Stiegler, pet je godina proveo u zatvoru i tamo otkrio – filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je preostala i koja mu je omogućila da preživi… I kako je sâm napisao, ‘osamljen, mogao je eksperimentirati’…

Nema ničeg beznačajnog po sebi… ono što može biti beznačjano nisu same stvari ili stvari po sebi, nego odnosi koje održavam ili ih, zapravo, ne održavam sa stvarima takvima kakvima ih artikuliram i raspoređujem…
I u mjeri u kojoj mi se svijet pojavljuje kao beznačajan, i na neki način mi se ne pojavljuje, ja sam sâm beznačajan – znam to i patim zbog toga: sloboda je teška.

Da mu se nije dogodila filozofija ili bi poludio ili postao potpuno asocijalan. Pa ipak, dvadeset i pet godina nakon ‘prijelaza na djelo’, koji ga je ‘odveo prema djelatnoj filozofiji’ (u međuvremenu, izišao je i iz zatvora), svijet mu se i dalje čini ‘užasno negostoljubivim’. Izgleda mu kao da se organizirao ‘za ohrabrivanje stava u kojem prevladava beznačajnost, pa čak i ne-značenje’. Ljudi mu se čine ‘prestrašeni i utučeni životom, zaglupljeni reklamama i medijima’ i katkad udaljeni ‘ne samo od filozofije nego i od svake vokacije za mogućim filozofiranjem…’

37.

Moramo se mijenjati jer, kao što kaže pučka izreka, samo se budale ne mijenjaju. A istovremeno moramo prebivati… ostati vjerni ostacima. A činjenica je da pamćenje iznevjerava…

Dakle, ‘budući da je krhko i pogrešno, pamćenje je nevjerno’ veli Stiegler. Proces reminiscencije odvodi nas u ono što on zove Naknadnošću, a sama Naknadnost je ‘nepopravljivi proizvođač fantazija i fikcija’! Drugim riječima, ‘nemoguće je ne proizvoditi fikciju u ovome što upravo govorim’ (a tu se misli kako na njega tako i na mene). Teškoće koje su nas ovdje zadesile posve je nemoguće riješiti. Ipak, na kraju svoje ‘litanije’, Stiegler napominje:

Mislim da je jedina vjernost koja vrijedi ona koja se hvata u koštac s tim problemom naknadnosti. Na izvjestan način, to čini religijsko.

Još jedan (filozofski) uvid da s religijskim nismo završili… i da vjerojatno nikada nećemo završiti!

38.

Naoko bilo koji put, uvijek se svodi na onaj jedan, jedini put.

Lipanj 2015.

O značenju (ničeancije iv.)

Posted in FILOZOFIJA, NÖTH, Priručnik semiotike, ZNANOST tagged , , , , , u 10:57 am autora/ice Magičar

Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE

znacenje19.

Ono što se oduvijek ‘provlači mojim spisima’ dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije pitanje od pitanja istine. Do istine, i kad se dođe, vrlo brzo se otkriva da se radi o istini samo jedne strane medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je istina u funkciji vrijednosti. Istinito je zapravo ono najvrjednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o istini po sebi. Tomu nas uči ‘istina značenja’.

20.

“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Noth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Noth:

Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.

Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nikad kraja…

21.

Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom ideologijom) ‘lupimo po tikvi’, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, stvarati dublja, skrivenija i nerijetko dvosmislenija značenja u našem duhu!

22.

Po Platonu, značenje se odnosi na ‘svjetlo’ Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po ‘stvarima’ ovoga svijeta. Po Derridi, značenje je ‘svjetlo’ našeg Uma koje ‘pada’ po ‘stvarima’ ovoga svijeta.

*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.

 23.

Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima koje nas okružuju (kao i našim vehementnim mislima) doista ‘nisu od ovoga svijeta’? Možemo li zamisliti slučaj u kojemu to ‘strujanje u jeziku’ (Derridin différance), a da ne budimo preoštri, recimo – ta ‘mogućnost značenja u jeziku’ ipak dolazi iz duhovnog izvora izvan samog čovjeka, čak i izvan ove prostornovremenske zbilje? Konkretno, možemo li značenju pripisati ulogu siluete Platonova Svijeta Ideja koja nas povezuje s njim? Mi, koji priznajemo da smo sastavljeni uvijek u nekom omjeru Ega i Duha, mi, ‘Ego-Duhovni‘, nadajemo se kao neoplatonisti! Jesmo li mi, onda, oni, koji pripuštajući Duh u sebe, pripuštaju i samu ‘pramogućnost’ značenja kao takvog, a možda čak i samo značenje svih stvari koje ‘vidimo’ u/oko sebe. Polako shvaćamo kako to možemo postići: s dosta vjere u takav slučaj, to nam ne bi bio nikakav problem. Eto kako nastaju religije!

24.

Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna mogućnost, ali ne, zaokružene i zasvagda određene, ideje u Platonovu smislu, nego ‘struje mogućnosti’ iskustvenog svijeta koju je moguće prekrajati i mijenjati, djelomično po svome a djelomično temeljem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje… Drugim riječima, sa svojom ‘teorijom značenja’ mi bismo se najradije ugurali negdje između Platona i Derride

25.

Jacques Derrida, kao uostalom i sva naša ‘znanstvena svojta’, vjerovao je da naš um stvara značenja. To, naravno, nikada nije mogao dokazati. Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu (ako je dopušteno da za njega upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela), smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, također nedokaziv po sebi. Htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam značenje svijeta zapravo dolazi. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz duhovnih sfera, izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali istinski okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za naš ‘svijet značenja’ odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda). Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive gledanja jest to da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom značenju značenja, značenje je pojmovni most s nepatovorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje ‘nalazi u razlici’ (Derrida), da predstavlja ‘pojmovni sadržaj’ (Nöth) ili ‘utjelovljuje smisao’ (Frege), i kad ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću (ja), mislimo na to kako u duhovnom, hoće-reći misaonom, intelektualnom i svakom drugom sličnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… (i kojega zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z)

Veljača 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: Duh i Ego (III. dio)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , u 12:41 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

044.jpgSve što u Duhu zamislim, dakle, produkt je svjetlosti ‘umnog sunca’, kojemu, naravno, ni Lévinas ne može umaći. Međutim, i to ne-ustrajavanje u dokučivanju i spoznavanju Drugog koje, po Lévinasu, nažalost, ne prakticiraju fenomenologija i ontologija (i zbog toga su za njega ‘metafizike nasilja’), samo je nova ideja/svjetlost u naravi istoga, starog ‘umnog sunca’. No ono što predstavlja relativnu novost u razmišljanju odnosi se na činjenicu da Lévinas, a zajedno s njim, čini se, i Derrida, pozivaju na razvrgavanje ‘tajnovitog saveza između Svjetlosti i Moći’. Nažalost, to su, prema mome mišljenju, učinili jednom, krajnje nevinom, ali, vrijeme će pokazati, možda ipak nespretnom mišlju, mišlju koja će, kao i desetke srodnih misli koje su u tom dobu nicale kao gljive poslije kiše, zadati kobni udarac zapadnoeuropskom mišljenju u prošlom stoljeću i prirediti pozornicu za divljanje jednog osobito bezduhovnog ‘ideala’ početkom ovog stoljeća, pored drugih – ideala okrenutosti Egu. Ta misao glasi:

Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.

Osim što ćemo ustvrditi da se tu ponovno radi o onoj istoj vrsti ‘prevare’ kojom se razotkrilo da je u naravi našega uma ‘da hoće više no što može’ (Sloterdijk) i zbog koje je, po nekima, jedan modernizam bio primoran prepustiti mjesto postmodernizmu, uočimo zadah praznine i neke nove egzistencijalističke samoće koja na nas odatle vreba… Ali, ako se zadržimo u etičkim okvirima i malo bolje razmislimo, jedino u tom obliku, navedena misao osigurava da se u ime bilo kakve ‘svjetlosti’ (čitaj ideala, a tu mislimo i na ‘ekonomske ideale’ neoliberalističkog tipa, vjerske dogme, pa čak i ‘zdravorazumske’ znanstvene uvide) više ne može počiniti nikakvo nasilje. Ipak, zbog onog ‘izgleda’, teistima je ostavljena mogućnost da se iz vlastita uvjerenja mogu s olakšanjem osmjehnuti. U visokom stilu, podsjećajući na najbolje dane filozofskog mišljenja, Derrida zaključuje:

Borges je u pravu: „Možda je sveopća povijest tek povijest nekoliko metafora.“ Od tih nekoliko temeljnih metafora, svjetlost je samo jedan primjer, ali kakav! Tko će njome ovladati, tko će ikada izreći njezin smisao, a da prethodno ne bude njome izrečen?

Premda naoko slavodobitan, ovaj zaključak nije nam donio ničega dobrog u godinama koje su uslijedile. S neslućenih umnih visina, bili smo prisiljeni spustiti se dolje i gotovo priznati da je prosvjetiteljska filozofija na kraju porazila samu sebe. Je li to i doista učinila, vrijeme će pokazati…

Tek što sam otkrio da se moje JA, u koje sam blesavo vjerovao, može preslikati na prapočelni Duh, da se mogu poistovjetiti s ‘umnim suncem’ koje je preslika usamljena Duha koji je ‘lebdio nad Vodama’ u trenucima prije stvaranja svijeta (u onom obliku u kojem ga znamo) i čije je porijeklo  jedino može biti ne-prostornovremensko… Derrida me spušta na zemlju, mrtvo-hladno ukazujući mi da sam JA stvaratelj toga Duha, i potpuno je nevažno kojim ga slovima pišem… Jasno je da se s tim ne mogu pomiriti i da je došao čas u kojem ću svog učitelja ili prevladati ili napustiti.

Je li moguće živjeti i ne vjerovati u ništa, moji prosvjetitelji? Ako negdje još uvijek postoji kakva nova sudbina Magičara, onda bi se jedna mogla sastojati od toga da se prosvjetitelje privede stvarima duha, u religioznom smislu. Nihilizam se mora okončati, drugovi moji. Morate započeti ponovno vjerovati. Ne nužno u nekog današnjeg Boga, ali svakako u nešto duhovne prirode na kojemu i vama omražene religije počivaju… kako god to nazvali… Zašto? Pitate me zašto? Zato što nema ničeg paradoksalnijeg u današnjem društvu od prisvajanja Duha od strane onih koji drže samo do svog JA i koje prepoznajemo pod uglađenim imenom konzervativaca!

Jer, što će se dogoditi (a mnogi će se složiti da se već dogodilo), ako to, u dogledno vrijeme, ne učinimo? Što je alternativa?

Alternativa je povratak na početnu zagonetku, dihotomiju JA -SVIJET, ali sada s otvrdnutim i mrzovoljnim JA, bačenim-u-SVIJET JA, u njemu nezanimljivi SVIJET, bez ideala (i bez ideja), kojemu jedino on sâm (JA) može biti ideal. To je jednadžba života u sumornoj JA-zemlji, JA-landu. I u DRUGOM (ISTOM KAO JA) prepoznajem još jedan JA. Promatrat ću ga odsad samo kroz naočale svoga JA, ono što ja želim vjerojatno želi i on i obratno… Ja sam On, On je JA…

Mimo jezika, nasilja, totaliteta, beskonačnosti i sl. pojmova koji zaokupljaju Derridu dok je uronjen u čitanje Lévinasa (ipak, oni to cijelo vrijeme raspravljaju o mnogo čemu drugom), mi smo ostali zainteresirani samo za dvojicu igrača u našoj umnoj igri: sebe i Drugog. Nakon silnih i (ne)dopuštenih igara preslikavanja, našu temeljnu metafizičku dvojbu ponovno smo vratili u okvire dihotomije. I sada se pitamo, što nam taj ‘ogoljeni’ JA može reći o Drugom, bez upliva nečeg izvan sebe, a što ne predstavlja njega samog? Na ovom mjestu, Derrida prvi put napušta Lévinasa i otkriva nam na čemu to počiva naša samorazumljiva, ‘izvanreligiozna’ dihotomija JA-SVIJET kad jednom počnemo u nju vjerovati:

To da sam i ja esencijalno drugi od drugog, da to znam, neobično je simetrična činjenica, čiji se trag u Lévinasovim opisima nigdje ne pojavljuje. Bez te činjenice ne bih mogao željeti (ili) poštovati drugog u etičkoj [transcendenciji]…

I malo dalje:

drugi je apsolutno drugi samo ako je ego, to jest na neki način isto što i ja.

Na ovaj način, postigli smo da prvi put vlastito biće započinjemo promišljati kao Ego, JA je Ego, pojedinačnost u cjelini. I jedini način da drugog poštujem jest u njegovu Egu. Ništa drugo mi nije preostalo nakon abdiciranja Svjetlosti s trona Duha Svijeta, nakon saznanja da sam sâm tu Svjetlost Uma iznjedrio u Svijet, ja kao Ego. Moje iskustvo svijeta samo je moje, bilo kakvo odnošenje spram znanja nemoguće je, i jedino simetrična spoznaja vlastite drugosti u očima drugog utemeljuje u meni jedini moral…

Eto do čega je dovela ta nes(p)retna misao koju pronalazimo u Pisanju i razlici na str. 97 u Šahinpašićevom izdanju (i nisam siguran je li postoji još koje u prijevodu na naš jezik?). Ipak, ono što me jedino može utješiti odnosi se na ‘Derridino dopuštenje’ odnosno mogućnost da ponovim simetriju u mišljenju. Nitko ne bi trebao osporiti nalaz da se spomenuta rečenica može pripisati koliko Duhu, toliko i Egu, jedinim igračima koji su ostali na pozornici ove kostimirane ljudske drame. Duh, za koji smo u konačnici otkrili da nije ništa drugo doli Cjelina prostornovremenske zbilje, a naročito to da je misao o toj Cjelini (odakle izvire porijeklo svih sestara duha), predak ‘nemislivog’ (nevažno je li se radi o Bogu, Bitku, Velikom Prasku ili nečemu četvrtom) i Ego, Pojedinačnost koja se treba odlučiti vjeruje li u pripadnost toj Cjelini (religiozni osjećaj) ili ne (pa ju izražava, kvazi-ostvaruje, sredstvima moći). Najzanimljiviji uvid, ipak, ostavio sam za kraj. Ma, koliko bio u stanju u svoje JA pripustiti Duha (kršćanstvu zahvaljujem na tom čudesnom glagolu) oslabivši Ego i obratno – ma koliko bio okrenut svome Egu istiskujući Duh iz sebe (manje sretan izraz) i tu dramu vidjeti da se događa i u DRUGOM (ISTOM KAO JA) – Duh se ne može svesti na Ego i obratno. U Derridinoj interpretaciji, koja će ga, u konačnici, odvesti do njegove slavne misli o jeziku, to zvuči ovako:

Ja i drugi [u novoj terminologiji – Duh i Ego, u različitim omjerima u Ja i drugom] ne dopuštaju da se nad njih nadvije, da ih totalizira pojam odnosa. Prije svega zato što se pojam (jezična tvar), uvijek dan drugome, ne može sklopiti nad drugim, shvatiti ga. Ta se dativna ili vokativna dimenzija jezika koja otvara izvorni smjer jezika, ne bi mogla bez nasilja shvatiti i preobraziti u akuzativnu ili atributivnu dimenziju objekta. Jezik, dakle, ne može totalizirati vlastitu mogućnost i u sebi shvatiti vlastito podrijetlo i svrhu. [kao izravna posljedica nemogućnosti svođenja Cjeline na Pojedinačnost i obratno]

U završnom dijelu ove igre uma, premda sam mislio da ga neće biti, još nam je preostalo baciti pogled na pozornicu na kojoj obitava naše današnje JA, od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća – prepušteno samo sebi. Ja kao Ego gotovo da više ne primjećuje Duh (u nekom praktičnom smislu – njegovu mogućnost). Danas se nalazimo u novoj zemlji, koja je na jednak način stvarna ili nestvarna kao što je to bila bilo koja ‘zemlja umnog sunca’ – ona Svijeta Ideja, Carstva Nebeskog ili Plavog Noja, ali koja to još ne zna – zemlji Egolanda, u kojoj kao da živimo, a zapravo samo preživljavamo… [nastavit će se…]

Siječanj 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: etička transcendencija (II. dio)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , u 7:54 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

‘Eshatološka dosjetka’ na kraju prošlog posta možda je tu samo kako bi nam ukazala na dubinu na koju se spustio Emmanuel Lévinas sa svojim ‘umnim suncem’, svojim mislima, a za njim i jedan od posljednjih velikih filozofa Zapada – Jacques Derrida; na čudnovatu, nedokučivu prirodu i iskustvo Drugoga. Duh ostaje bez riječi nad Vodom. Ona je tu pod njim, ali u isto vrijeme i beskrajno daleko. Na djelu su oduvijek: ‘apsolutna blizina i apsolutna udaljenost’.

Apsolutna drugost trenutaka, bez koje ne bi bilo vremena, ne može nastati –  konstituirati se – u identitetu subjekta ili postojećeg. Ona vremenu dolazi preko Drugog.

Ovaj šokantan ‘ontologijski nalaz’ dovodi nas do ne manje šokantnoga ‘ontičkog pitanja’: je li vrijeme teklo prije ‘svjetlosnog’ (u našem slučaju) stvaranja svijeta? Očigledno, u tim ‘pra-trenucima’ Duh nije bio sâm. Kada bi, recimo, logiku spomenutog ‘ontologijskog nalaza’, po kojemu vrijeme osjećamo isključivo preko Drugoga, primijenili na hindusku religioznu tradiciju, došli bismo do sljedećeg zaključka: hindusko Jedno, dok je bilo Jedno, vrijeme nije poznavalo; nije ni moglo; tek kad se na tajnovit način podijelilo na Dva, poteklo je i samo vrijeme… U kršćanskoj tradiciji, pak, Bog je taj koji iz ničega stvara Nebo i Zemlju, što je, kako smo to i prije naglasili, filozofski neuporabljiva činjenica (zbog svoje inherentne dogmatičnosti). U kršćanskom stvaranju ne kaže se da je Bog iz sebe stvorio Nebo i Zemlju ili iz bilo čega drugog, što bi barem u natruhama dovelo do primisli o egzistenciji Pra-Jednog prije stvranja svijeta; ne. Božje stvaranje je silovit čin koje Boga i ‘njegovu dimenziju bivstvovanja’ u potpunosti ostavlja u tami, a sam čin stvaranja (prostora i vremena) misterijom nad misterijama… Prema pak najnovijim znanstvenim spekulacijama, predstavljenima u posebnom izdanju časopisa Scientific American posvećenom upravo temi prirode Vremena (A Matter of Time), vrijeme ne predstavlja fundamentalni gradivni blok svijeta već ‘izrasta’ s porastom skupa čestica koje su prisiljene zauzeti međusobni odnos. Na neki način, prema ovom tumačenju, jedna čestica drugoj otkucava njeno vrijeme… Zašto naglašavamo vrijeme? Zato što se vodimo pretpostavkom da bi temporalnost, kao evidentna činjenica u našemu, hipotetskomu procesu stvaranja svijeta (prvo je Duh ‘lebdio nad vodama’, onda ‘bi Svjetlost’, nakon čega se ukazao Svijet), mogla biti zastupljena i u ‘formuli’ Trojstva. Pitamo se: je li održiva eshatološka konstrukcija po kojoj je ‘najprije’ obitavao Duh, onda Otac, a zatim Sin? Možemo li nad njom meditirati, a da još uvijek budemo kršćani (ili vjernici bilo koje druge vjere) s obzirom da smo Boga Oca postavili na drugo mjesto vremenske skale? Njega, stvaratelja Svijeta? Ili je Božja uloga u svijetu u kojemu je vrijeme poteklo naprosto nevažna i sve Božje poslove na sebe može preuzeti njegov Duh?

Stoga, najprije se usredotočimo na ideju početka, čina stvaranja. Ako želimo biti pošteni u svom razmišljanju, ne možemo previdjeti da je ideja početka, ideja stvaranja svijeta, na svom početku… još samo ideja. Za Bibliju, to je bila ideja Boga, ali za Boga smo već naučili da nije prostornovremensko biće (čak ne možemo o njemu govoriti ni kao biću, upozorit će nas opravdano skolastici); za nas, to je bila ideja nikoga drugog doli ingenioznog Duha (kako našeg ‘pravremenskog’ predaka, tako i ovoga (duha) u nama koji piše i razumijeva ovaj tekst)…Ideje padaju na pamet jedino u vremenu, a’u društvu’ s Tamom, Bezdanom i Vodom nikome ne može na pamet pasti previše toga… No jedno stvaranje svijeta nije na odmet! Ali zašto ne bismo, uopće, pomjerili čin stvaranja svijeta s pustih Neba i Zemlje na trenutak kad je tek stvorena Svjetlost a za njom i čitav Svijet…? Odatle, preslikati Boga na Svjetlost, a njegova sina na Svijet, čini se logičnim izborom, čak i za jednog filozofa. Čitav Svijet jest najprije onaj Drugi u našim očima. Bogu preostaje samo očinska odgovornost za stvoreno…

Tako sam razmišljao sve do trenutka dok u u igru (uma) nisam uveo DRUGOG (ISTOG KAO JA). Prije toga, odnos prema Bogu Ocu nije mi se činio problematičnim, postojao ili ne postojao, stvari ostaju iste… Imate jednu dvojbu koju za života ne morate razriješiti. Svejedno je li stvoritelj Bog ili Veliki Prasak; imate molitve, imate znanstvene metode – poslužite se. Ono što nas istinski muči, dakle, ne bi trebalo više biti pitanje postoji li Bog ili ne, ili je li svijet stvoren ili je oduvijek bio, nego… kako živjeti (na ovom ubogom planetu) dok ste živi

…lišiti se drugog (ne nekim odvajanjem… što upravo znači odnositi se prema njemu, poštovati ga, nego ignorirajući ga, to jest spoznavajući ga, identificirajući ga, asimilirajući ga), lišiti se drugog znači zatvoriti se u samoću (lošu samoću postojanosti i samoidentiteta) i potisnuti etičku transcedenciju.

Ovdje se nalazi ključ naše eshatološke komutacije. Dakle, potreban nam je netko tko će pokazati kako živjeti… Možemo li ga prepoznati u DRUGOM (ISTOM KAO JA) o kojemu ćemo se odnositi upravo onako kako se ON najprije bude odnosio prema nama?

Prethodno, pokazali smo da laički pokušaj preslikavanja ‘trojstva’ JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA) na konstituente kršćanskog Trojstva ne može teći glatko. Međutim, ništa nas neće koštati ako se pozovemo na nikad dokazano, ali ni opovrgnuto, načelo nespoznatljivosti ‘stvari po sebi’ koje je ugrađeno u temelje funkcioniranja našega ‘umnog sunca’ (kršćani će se na ovom mjestu prisjetiti Stabla Spoznaje, a filozofi Immanuela Kanta): pored DRUGOGA (kako tvrdi Lévinas) i Boga (što se dade iščitati iz Biblije, „ja sam onaj koji jesam“), nespoznatljiv ‘po sebi’ mora biti i sâm SVIJET koji nas okružuje (premda će fizičari još dugo lomiti zube na ovom uvidu). Stoga, ništa nas ne sprječava da zamijenimo uloge, i da Boga preslikamo na SVIJET! Svjetlost i Svijet neka budu Jedno – Bog Otac… (što, zapravo, i nije daleko od nalaza jedne druge igre uma, koju smo nedavno proveli)

Što nam preostaje? Božji Sin kao utjelovljenje DUGOGA (ISTOG KAO JA!), kao djelić svjetlosti koja se smilovala i spustila na onoga što je zarobljen u solilokviju uma. Božji Sin kao onaj koji je došao pokazati kako živjeti na ovom ubogom planetu (samo preuzimam Nietzscheove riječi iz Antikrista), a Derridinim riječima: kao onaj koji ljudima otkriva kako etički transcendirati. Istinska vrijednost kršćanskog nauka, tako, u potpunosti se razotkriva u načinu života Isusa Krista. Jedino to možemo učiniti s DRUGIM – pomagati mu, solidarizirati se s njim, nikako – posjedovati ga, spoznavati ili dokučiti.

Da se drugo može posjedovati, dokučiti, spoznati, ono ne bi bilo drugo. Posjedovati, spoznati, dokučiti, sinonimi su moći. (Vrijeme i drugo, E. Lévinas)

Na ovom mjestu, uputimo na izjavu koja će se morati duboko urezati u dušu čovječanstva u dvadeset i prvom stoljeću, ako želi preživjeti:

„Ovdje smo kako bismo jedni drugima pomogli izdržati sve ovo, što god da to jest“.
(Marc Vonnegut, sin pisca Kurta Vonneguta)

U ovoj izjavi (zapravo, radi se o jednoj rečenici iz pisma ocu) čini se da je etička transcendencija, na koju se poziva Derrida, pronašla svoj puni izraz. Pitanje porijekla postaje nevažno („što god da to jest“ čitamo kao „postajao Bog ili ne“), dok istodobno i altruizam i filantropija ostaju bez teorije; osim toga, čak se ni jedan humanizam ne može tako lako dovesti u vezu s ovom vrstom pomaganja; „jedni drugima“ može se odnositi i na životinje, biljke, bilo što. S ovom mišlju, teorijski ćorsokak stići će i ideje mizantropije, privatnog vlasništva, čak, vjerujemo, i volje za moći… sve ih tamo mora odvesti ova nova svjetlost umnog sunca, svjetlost čije konture, istina, tek trebamo iz-fokusirati slijedeći Lévinasa i Derridu… [nastavit će se…]

Siječanj 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: igra preslikavanja (I. dio)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , , u 1:35 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

Emmanuel LevinasOduvijek sam smatrao da postoji samo jedna anagogična suprotnost: JA – SVIJET na kojoj sam temeljio izvođenje svih stvari ili ‘sestara duha’ – Religije, Umjetnosti, Filozofije i Znanosti – no danas mi je postalo jasno da se ta suštinska suprotnost može shvatiti i kao trojstvo: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA), nakon čega me zahvatio neobičan osjećaj da je kršćanstvo, možda i pukim slučajem, u nečemu u pravu.

Drugi/Drugo. Što je to? Neprijatelj? Puka Nepoznanica? Jedina Izvjesnost pokraj mene…? Sve ono što nisam ja sâm…? A što sam ja sâm? Što me čini, što pripada meni? Moja ruka… je li to Drugo ili je to samo neosviješteni dio mene samog?

Pitanjem Drugog na svoj se način bavio i francuski filozof Emmanuel Lévinas čiju kritiku fenomenologije razmatra i Jacques Derrida u eseju „Metafizika i nasilje“ u svojoj knjizi Pisanje i razlika. Na svega dvije stranice teksta smjestila se Lévinasova „nemisliva istina živog iskustva“ zboreći lucidnije i dublje od većine knjiga filozofije koje sam dosada imao prilike pročitati, o nečemu, zapravo, sasvim jednostavnom – našem iskustvu Drugog (Derrida ga nekada piše malim, nekada velikim slovom; ja ga želim naglasiti i zato ga pišem velikim slovom).

U dosadašnjoj ‘teoriji i praksi’ – filozofi bi rekli – ‘ontičkog iskustva’ i ‘ontološkog odnošenja’, Drugo se javlja ili kao protivnik, neprijatelj, odnosno netko s kim se valja boriti za mjesto pod suncem ili kao netko s kim možemo podijeliti muku bivanja u zajedničkom podnošenju životnih nedaća. „Svijet svjetlosti i jedinstva“ (Derrida) odnosno „filozofija svijeta svjetlosti, bezvremena svijeta“ (Lévinas) glavni su sponzori ljudske solidarnosti koja će ideal društvenog tražiti u stapanju njegovih subjekata u kolektivnu predstavu zajedničkog ideala:

Zajednica [je ta]… koja kaže „mi“, koja, okrenuta prema umnome suncu, prema istini, osjeća drugog pokraj sebe, a ne pred sobom.

Međutim, i Lévinas i Derrida, žele nas upozoriti da ova dva odnosa s Drugim nisu izvorna. Ona su uzrokovana uplivom našega ‘umnog sunca’, ali koje je na pozornicu života stupilo tek naknadno. Pravo stanje stvari je da smo na početku i oduvijek suočeni s nedokučivim ‘licem’ Drugog o kojem zapravo ništa ne znamo. Drugo nije ni pokraj, niti stoji nasuprot nas, ono je jednostavno pred nama. U našem odnosu s Drugim, ako uopće o nečemu takvome možemo govoriti, uvijek su na djelu „apsolutna blizina i apsolutna udaljenost“. Taj ‘nepojmljeni eros u zapadnome mišljenju’ kako kaže Derrida, polazna je misao za Lévinasa i njegovu filozofiju.

Bez posrednika i bez sjedinjavanja, ni posrednost, ni neposrednost, takva je istina našeg odnosa s drugim, istina prema kojoj je tradicionalni logos zauvijek negostoljubiv. Nemisliva istina živog iskustva…

Dosadašnja metafizika, koja velikim dijelom uključuje i fenomenologiju i ontologiju, umnogome se oslanjala na prirodnu istinoljubivost ‘umnog sunca’ koje, po njima, i nije sposobno odaslati nekakvu ‘lažnu svjetlost’ u svijet, nekakav oksimoron ‘lažne istine’. Međutim, Lévinas nas sada hoće uvjeriti da ‘lice’ Drugoga prethodi svakoj umnosti. Istina ili bilo koja druga ideja našeg uma, u ovom ‘troodnosu’ – dolazi tek kao treća!

Čemu ova razglabanja? Zapravo, ne znam. Možda zbog osobite igre uma koja mi je naknadno pala na pamet, kao i sve dosad, inspirirana onim što trenutno čitam i preturam po svojoj glavi… U svakom slučaju, radi se ponovno o još jednoj igri uma u kojoj su mi (poput pravog mistika), mimo svih katehističkih pravila, dopuštene svakojake igre preslikavanja eshatoloških konstituenata različitih metafizičkih i religioznih tradicija. U prvom redu, mislim na igru preslikavanja eshatoloških konstituenata jednog privatnog svijeta misli s istima jedne, naočite religiozne tradicije; sve to pod dojmom misli Emmanuela Lévinasa o našemu izvornom iskustvu Drugoga (o kojemu saznajem iz eseja Jacques Derride).

S eshatološkim konstituentima jednog privatnog svijeta misli (mog vlastitog, naravno) već ste se upoznali: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA). Njihov upadljiv trihotomijski odnos tvori strukturu koja u startu mora podsjetiti na strukturu na koju je želimo preslikati (strukturu Trojstva kršćanske tradicije). Dakako, prema potrebi, pozivat ćemo se i na eshatološke konstituente (i strukture) drugih filozofskih tradicija poput Derridinog ‘umnog sunca’ ili Platonovog svijeta ideja. Međutim, pravo pitanje je mogu li se svi ti eshatološki konstituenti, doista, preslikavati jedan na drugi unedogled, a da se, pritom, ipak zadrži religiozna i filozofska ozbiljnost? Drugim riječima, možemo li svi naučiti tu sakralnu igru koju su i stari mistici upražnjavali na osamljenim mjestima pustinjskih spilja i planinskih vrhova? To su pitanja na koja bi većina filozofa i religioznih vođa odgovorila odrično, pa ipak… ovo je samo igra!

Dakle, ono što me od početka mami da učinim jest sljedeće: da misleće JA, moje privatne filozofije, s početka ovog teksta, preslikam/poistovjetim, što god, s ‘umnim suncem’ filozofa, tom Svjetlošću našega i samo našega uma koja svim stvarima koja nas okružuju jedina daje smisao. Uz neke ograde, vjerujem da to mogu učiniti. Premda ih Lévinas zagonetno razlikuje („Postoji… solilokvij uma i samoća svjetlosti“), Derrida će dopisati:

Solipsizam nije ni zastranjenje, ni sofizam; on je sâma struktura uma.

Od ovih riječi čovjek se (već) mora naježiti. Gdje si, kršćanstvo? Pomagaj! Može li mi u ovome tvoj nauk pomoći? Jer, što učiniti s onim što nisam ja sâm, a koje evidentno mogu iskusiti; što učiniti i kako se mogu odnositi prema Drugom? Gdje ga smjestiti? U koju ‘ladicu’ uma? Čini mi se nemogućim da je Svjetlost mog vlastitog uma jedina odgovorna za to kako vidim ovaj Svijet. Da je Svijet jedno veliko JA bez izlaza?

I kao što je poznato, pitanje Drugog kršćanstvo je riješilo eshatologijom Svetog Trojstva – inherentnom božjom trihotomijom. U njoj se javljaju: nedostupni Bog na nebesima (moguće da je i izvan ovoga svijeta), njegov dostupni čovječji Sin i naposljetku, zagonetka po sebi – Duh Sveti. U ulogu potonjeg u kršćanskoj tradiciji običnom smrtniku teško je proniknuti. Kršćani će olako kazati da je Duh ljubav između Oca i Sina, ali čini se, barem s filozofske točke gledišta, da je on puno više od toga. Ono što o Duhu Svetom znamo proizlazi iz oskudnoga, poetičnoga i poslovično dvosmislenog biblijskog izvora i uglavnom se svodi na dvije stvari/činjenice: prva govori o tome da je netom nakon čina stvaranja svijeta upravo on – Duh – ‘lebdio nad vodama’ i mnogo kasnije, da je omogućio začeće božje emanacije u ljudskom obliku.

Nije nam namjera opovrgnuti kršćanski nauk o Trojstvu (u izlaganju, s prvog lica jednine polako prelazimo na prvo lice množine). Zato, ono što sada slijedi, predstavlja samo komutaciju nad kršćanskom ‘jednadžbom’, objašnjenje, koje u konačnici vodi istom ‘rezultatu’.

Dakle, ako započnemo s prebacivanjem ‘varijabli’ eshatoloških konstituenata s početka stvaranja svijeta, ‘s jedne na drugu stranu’ ‘jednadžbe’ Trojstva, odnosno, započnemo li se ponovno baviti ‘nemislivim’, sâmim činom stvaranja, vrlo brzo ćemo doći u poziciju (napast) da svjetski pra-Duh shvatimo kao neku vrst inkarnacije filozofskog ‘umnog sunca’, odatle i svakog mislećeg JA. Drugim riječima, dovest ćemo ga u vezu s našim i samo našim neukrotivim, dubokim mislima… Zbog toga ćemo se na ovom mjestu prisjetiti Ivana, ‘našega Ivana‘, autora jedinog Evanđelja bliskog gnosticizmu, a možda i prvog post-strukturalistu uopće, koji na početku svoje biblijske poslanice na čudesan način spaja početak s krajem zapadnjačke misli (o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu):

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ.

Ako će i Lévinas i Derrida devetnaest stoljeća kasnije, kao ‘okorjeli’ pripadnici post-strukturalizma, završnog pokreta zapadnjačkog mišljenja u cjelini, uglas deklamirati „Misao je jezik“, ne možemo li pretpostaviti da je Ivanov nauk o stvaranju svijeta, pod zlatnim sponzorstvom Riječi, ključeve tog stvaranja u potpunosti predao osamljenu Duhu, kojemu je Riječ, odatle i jezik – sama supstanca postojanja? Sve to ulijeva nam dodatnu hrabrost za najveću blasfemiju: zamisliti situaciju u kojoj lik Boga, onako kako ga zamišljaju ljudi, kao Oca u Svetom Trojstvu, i nije postojao prije nego što ga je porodio osamljeni Duh. Dakle, situaciju, u kojoj se on (lik Boga) konstituirao tek s pojavom Svjetlosti koju spominje i slavni dictum s početka Knjige Postanka i na koji se, upravo zbog toga, podjednako naježe i teisti i ateisti? Jer, kako kaže Ivan? Iako ‘Riječ bijaše u Boga’ („Neka bude svjetlost“) ‘i Bog bijaše Riječ.’ Uočimo da se ovdje radi o komutaciji i samo komutaciji, jer ne gubimo ništa od božje providnosti: ono esencijalno božansko već je prisutno u samome Duhu prije stvaranja svijeta.

(Dakako, ovdje propuštamo reći da Biblija na čin stvaranja ne gleda ‘tim očima’. Za nju Bog ostaje nedostupno i nespoznatljivo biće koje je u prvoj rečenici Knjige Postanka na misteriozan način stvorilo Nebo i Zemlju, da bi zatim sišlo u svijet Tame u obliku Duha, i susrelo bez ikakva objašnjenja i Vodu… Na neki način, kao da se radi o pripremi pozornice za ‘pravo’ stvaranje svijeta koje je uslijedilo s Božjim imperativom “Neka bude svjetlost!” Jasno je da su u nekoj filozofskoj raspravi to neuporabljive činjenice. Čak i za jednu igru uma, one su na početku takve te ih moramo zaobići. O takvome Bogu teško da se još nešto suvislo može reći. Međutim, dajemo obećanje da ćemo im se vratiti na kraju.)

Mnogi ateisti, kao što je poznato, nemaju ništa protiv ideje da je Duh, a tu u prvom redu misle na ljudski Duh, tvorac svega, uključujući tu i, po ovim pitanjima, nezaobilaznog Nietzschea. Uostalom, mnogima je poznata izjava: „Najveća čovjekova nesebičnost bila je to što se divio i obožavao, a znao tajiti sebe, što je baš on bio taj koji je stvorio ono čemu se divio“ čiji je Nietzsche autor.

Ali, s druge strane i na ovom stupnju, sve smo više pobornici ideje da Svijet, sa svim svojim spoznatljivim i nespoznatljivim zakonima, nije mogao postati, nastati, dok ga na svoj način nije iznjedrila Svjetlost, dok ga nije stvorio Bog. Je li nam onda dopušteno da u ovoj osobitoj igri uma Boga preslikamo na samu Svjetlost? Gledano iz tog kuta, Svijet i Svjetlost, stoje u istom odnosu kao Sin i Otac u kršćanskoj ‘jednadžbi’ Trojstva. Jesmo li spremni Boga poistovjetiti samo sa Svjetlošću, a njegovog Sina s nastalim Svijetom? Međutim, nešto u ovom preslikavanju ne štima. Osim što smo Boga degradirali na stupanj Svjetlosti, pitamo se i što činiti s preostalim, trećim konstituentom našeg privatnog svijeta misli – DRUGIM (ISTIM KAO JA)? Možemo li ga dovesti u vezu s prethodno spomenutim eshatološkim konstituentima? Ako nam to pođe za rukom, predmnijevamo, može se dogoditi da kršćanstvo dovedemo u neslućene visine ‘filozofski mislivog’, koje kao da su samo nekim filozofima dostupne…

Ponovimo: ako smo prihvatili da s druge strane jednakosti kršćanske ‘jednadžbe’ Trojstva stoji Duh i samo Duh, kao jedini tvorac svega (kako Svjetlosti i Svijeta u filozofskom smislu, tako i Oca i njegova Sina u kršćanskoj eshatologiji) – gdje se u toj cijeloj priči smjestilo Drugo/Drugi? Međutim, nakon čitanja Lévinasa, dolazimo do čudesnog uvida: upravo taj i takav Duh, prije samog čina stvaranja svega, morao je iskusiti ‘lice’ Drugoga – ‘lice’ Vode nad kojom je lebdio…  [nastavit će se]

Studeni 2014.

Vedrina duha za dvadeset i prvo stoljeće

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PALMER, The Dream of Perptual Motion tagged , , , , u 11:52 am autora/ice Magičar

Dexter Palmer: THE DREAM OF PERPETUAL MOTION

“…riječi nisu ideje nego samo tintni znakovi, zvukovi nisu ništa drugo do valovi… jezik nije nešto definitivno i izvjesno, već u sebi nosi beskonačne mogućnosti; bez utješne iluzije smislenog reda [prisiljeni smo] buljiti u lice besmislenog nereda; bez osjećaja točno određenog značenja, nalazimo se zatrpanima svim stvarima koje riječi mogu značiti.”

Citat pripada, meni (i Wikipediji), potpuno nepoznatu piscu, stanovitom Dexteru Palmeru, kojim sam, eto, barem neko vrijeme poželio započinjati dane u svojemu životu… Ako negdje u Sjedinjenim Američkim Državama živi barem jedan ‘deridijanac’ poput nas, onda je Dexter Palmer danas, pored Richarda Rortyja nekad, njegov najizgledniji kandidat. Čitajući ovaj odlomak, s mišlju na djelo francuskog filozofa, vrlo brzo shvatite da nije sve tako crno u pogledu jezika, čovjeka i njihovih sudbina u okrilju prirode. Pogotovo nakon onoga dijela u kojem se spominju ‘beskonačne mogućnosti’ koji vas nadahnjuje svojim neizmjernim potencijalom. Govorite to sebi s prvim naznakama ‘dvadesetprvostoljetne’ vedrine jer ako nešto želite – to su beskonačne mogućnosti. Pritom, volja za moć u vama pritajeno šišti od ugode i usprkos vaših ‘dobrih’ i opominjućih, svjesnih misli. Tako je to, mogućnost beskonačnih mogućnosti platili smo cijenom vječne neodređenosti, sakralne dvosmislenosti u jeziku, pa što!

Zato predlažem da odlomak Dextera Palmera i vi, barem neko vrijeme, ponavljate poput mantre; možete to činiti prije ili za vrijeme tjelovježbe, ali svakako prije doručka, prije onog trenutka u kojem ćete u svoj tanjur istresti hrpu kukuruznih pahuljica i zaliti ih tekućim jogurtom; svakako to učinite i prije nego što vam životni partner naloži nešto u vezi praktičnih stvari vezanih uz vođenje običnog života – da odete kupiti kruh ili bacite smeće, a pogotovo to obavite prije no što vas ‘pojede’ rijeka ljudi na ulici, ljudi poput vas – začuđenih životom, koji su ga spremni neprestano propitivati – ali koji su to zaboravili i vjerojatno se, dok je neoliberalizma, više toga neće sjetiti… A pogotovo to učinite prije no što vam na misao padne ona, sada već svakodnevna, pogubna misao da je bolje da se niste ni rodili kad niste u stanju razrezati tu lažnu opnu stvarnosti koju vam nameće poslovična laž društva (ne samo neolibelarističkog!) koja, iz dana u dan, oko vas raste, a kako biste ugledali pravu stvarnost za koju vjerujete da je skrivena ispod nje…

Manje pogibeljno i manje dramatično, želim vas zapitati: jeste li ikada razmišljali o tome što stvarno želite u svom životu? Ogolite stvar, ne mislite na bogatstvo, ljubav, sreću, moć i slične nestvarne ideje; ako mi dopustite, evo kako bih ja formulirao tu vašu želju: jednostavno, želite utjecati na stvari izvan sebe… želite pronaći odraz vas samih, vaših ruku i vaših razmišljanja u vašoj okolini. Da se razumijemo, to nimalo nije nezdrav, tašt osjećaj! Želite ostaviti traga u svijetu oko sebe, u prirodi, ljudskim dušama s kojima dolazite u doticaj, drugim riječima, ne želite živjeti samo u sebi… i u tome nema ništa loše.

Ono što čovjek najprije želi, dakle, nije moć, kako je to mislio Nietzsche, već to da može utjecati na stvari izvan sebe… na bilo koji način utjecati… recimo, od skupljenih hranjivih namirnica skuhati neko ukusno jelo, ili svojim razmišljanjima zadiviti prijatelje i druge ljude, naučiti svirati klavir, svirati ga za sebe i uživati, svirati ga pred drugima i uživati… Ne možete živjeti samo u sebi. Tek u kasnijoj fazi svjesnog razmišljanja i osvještavanja, nakon ‘uvida u sve svoje snage i slabosti’, ova želja se izvitoperuje i postaje čisto stremljenje k moći koje se sada lako prepoznaje kroz želju za posjedovanjem materijalnih dobara, novca, slave, političkog utjecaja u društvu i čega sve ne.

Neki selfhelp autori vašu želju dovest će u vezu sa željom za prihvaćanjem (od ljudi ili društva), ali i tu se radi o pogrešnom tumačenju vaše izvorne želje. Ne želite ništa od toga – ne želite biti prihvaćeni od društva, niti ga pokoriti – želite jednostavno i prosto utjecati na stvari izvan sebe, u svakom trenutku utjecati, i ništa od toga zadržavati; to i samo to neopisivo vas usrećuje…

Isto tako, shvaćate  da vaš utjecaj povlači utjecaj drugoga na vas, da svoj utjecaj ne možete zadržati od pretvaranja u moć ako drugome ne dopustite da utječe na vas; to je ta vječna igra na kojoj mislimo graditi dvadesetprvostoljetnu vedrinu duha… mi ‘deridijanci’, s koje god strane ‘velike bare’ dolazili…

Kolovoz 2014.

Bezumna genijalnost (književna crtica, a možda i ne?)

Posted in EINSTEIN, FILOZOFIJA, KANT, KNJIŽEVNOST - PROZA, Kritika čistog uma, Moja teorija, ZNANOST tagged , , , , u 10:39 pm autora/ice Magičar

Albert Einstein: MOJA TEORIJA

einsteinOvih dana uzdrman sam poprilično čudnim mislima. I Albert Einstein mi je ponovno u njima… on i njegove savršene teorije… I zamislite, potakle su me da i ja smislim svoje! Pa tako sam, uslijed očaranosti teorijama relativnosti, njihovom neusporedivom elegancijom i dubinom, i ja osmislio svoje teorije o prirodi svijeta koji nas okružuje. Naravno da su na tragu Einsteinovih, ali bojim se da će me zbog njih ovdje, u Institutu pokraj prekrasna jezera (premda malo dalje od tog prekrasnog jezera), najvjerojatnije pokopati i ismijati… A možda me poneki blagonaklon duh i uzdigne? Pa što? Ako sam sve stvorio u svojoj glavi, neka me, onda, znanstveno pokopaju i umjetnički uzdignu! Jako mi se dopala misao koja mi je pala na pamet prije neki dan, dok sam u svojoj sobici na petom katu staklenog institutskog zdanja backupirao podatke jednog od detektora –  da, ako ništa, barem pomičem granice ljudske mašte… Nije li i to, u neku ruku, dovoljno…? Ne opravdava li i ‘samo to’ bilo kakav duhovni napor…?
[stanka]

Zašto sam baš ja stvorio teoriju relativnosti? … Čini mi se da je razlog sljedeći: Normalno odrastao čovjek uopće ne razmišlja o prostoru i vremenu. Po njegovom mišljenju, on je s tim pitanjima raščistio još u djetinjstvu. Ja sam se, međutim, razvijao tako sporo da su prostor i vrijeme zaokupljali moje misli kad sam bio već odrastao…”

Čini se, eto, da sam baš ja pozvan biti Einsteinovim nastavljačem. Mo’š se mislit’! Ja, momak iz nekog kutka neta koji pošteno u ruke nije uzeo nijednu knjigu do svoje dvadeset i pete godine! Osim toga, backup administrator podataka znanstvenih istraživanja u ovom staklenom zdanju s kojeg ipak ne seže pogled do prekrasna jezera u njegovoj blizini! Ali, tako je to. Osjećam se poput Kung-Fu Pande na kojeg je – ne njegovom voljom – pao prst Velike Kornjače (Oogwaya), koja je baš u njemu prepoznala, dugo očekivanoga, Zmajskog Borca. Vjerojatno ludim, ali teorije, i usprkos tomu, iz mene hoće van… Ja ih jednostavno moram staviti na papir! Malo je reći da su nadobudne u svojoj srži, i da najradije ne bih o njima… svejedno, nekakav glas unutar mene nalaže mi da ih moram obznaniti… Jedna govori o izviranju prostorvremena iz nas samih (i, u malo kompliciranijem smislu, iz drugih stvari), a druga o tome da je materija zgusnuta svjetlost. Bezobrazno drsko stanu u jednu rečenicu, toliko su jasne, toliko elegantne… upravo onakve, kakve bi poželio svaki znanstvenik… I ne znam što činiti, osim, do kraja ih formulirati, onako kako to želi moj unutarnji glas.

Nikada se ne može stvoriti predstava o tome da ne postoji prostor, premda se sasvim lijepo može zamisliti da se u njemu ne nalaze nikakvi predmeti. Prostor nikako nije neki empirički pojam koji je apstrahovan iz spoljašnih iskustava… Jer, da bi se izvesni osjećaji odnosili na nešto izvan mene (tj. na nešto na drugome mjestu prostora, izvan onoga na kome se ja nalazim), isto tako, da bi ih ja mogao predstaviti kao jedne izvan drugih i jedne pored drugih, to jest ne samo kao različne već i na različitim mjestima, toga radi predstava prostora mora da leži već u osnovi… Prostor se predstavlja kao jedna dana beskonačna veličina… nijedan pojam kao takav ne može se zamisliti kao da u sebi sadrži beskonačnu množinu predstava… Prostor nije ništa drugo doli samo forma svih spoljašnih čula, to jest subjektivni uslov čulnosti pod kojim je spoljašnje opažanje za nas jedino moguće. (Immanuel Kant, Kritika čistog uma)

To drsko pojednostavljivanje ukida sve antinomije, gospodine Kant. Imali ste vraški dobru intuiciju, prostor i vrijeme su naš private look… ovime se sve lijepo može objasniti… ali možda to objašnjenje ne žele čuti, neki osobit znanstveni lobi koji djeluje u tajnosti; no, znate kako to ide – kako ne bi izgubio posao… Možda saopćenje tih jednostavnih činjenica odgađaju kako bi zadržali izdašno financiranje vlastitih projekata… Jer, ako ćemo pravo, što bi radila znanost nakon njihove objave? Što bi od znanosti ostalo kad bi se saznalo da je sve svjetlost koju se može oblikovati kako vam padne na pamet, i da mi, kao zgusnuta ‘živa’ svjetlost, možemo biti samo umjetnici, nikako znanstvenici…?
[stanka]
A da nisam možda neki pseudo-…tip? Definitivno sam pseudo-, jer – nije li sve ovo… samo jezik? Ovo je samo jedna igra u jeziku – jezična igra, kako bi kazao Jacques Derrida, moje zadnje svjetlo u tunelu filozofije nakon kojeg, ako želite ići dalje, prevladava samo tama… Jer, što nam, nakon tog namćorastog filozofa (valjda je namćorastiji jedino bio Cioran?), može još pasti na pamet u jeziku, a da nije pseudo- po sebi…? Imam dvije pseudo-teorije pod miškom i to je sve! U redu je, dragi ljudi – ne morate ih uzimati zaozbiljno… naravno, sve do… sve do trenutka… dok se eksperimentima ne potvrde…he, he, he! Kada naš, dragi Veliki Hadronski C, na kraju priče o sudaračima čestica (možda već do sredine stoljeća?), pri najvišim energijama ikad postignutim, recimo oko 100 ili 1000 TeV (zasada je sposoban dosegnuti mizernih 14 TeV), u čudesnom raspadu elektrona ‘izbaci’ samo fotone… što ćete, onda, na to reći? I dalje nećete vjerovati da je materija samo ‘dobro zgusnuta’ svjetlost?

photons

A što će se tek dogoditi kada napokon dobijete pristanak četiri milijarde ljudi na jednoj strani Zemljine polutke da sudjeluju u nesvakidašnjem eksperimentu promatranja Mjeseca… kako bi njih i sebe uvjerili da se, u ovisnosti o našoj pažnji, našim prostorvremenima, on [Mjesec] neznantno mijenja… kada napokon shvatite da je objektivnost ovoga svijeta samo suma sumarum naših ispreplićućih subjektivnih svjetova… ispreplićućih prostorvremena… U svojim poznim godinama, imali ste vraški dobru kontra-intuiciju, gospodine Einstein, onu koja se izokrenula u svoju suprotnost… jer, doista, Mjeseca ne bi bilo, barem ne u ovom obliku, kad ga nitko ne bi gledao… a upravo to moja teorija tvrdi…
Ili kad shvatite da sva ta silna ‘tamna energija’ sa svojim tobožnjim antigravitacijskim poljem i nije ništa drugo doli praznina u kojoj se i samo prostorvrijeme slomilo, jer u blizini jednostavno nema nikoga i ničega da ga stvara… Kad shvatite da je svemir izbušen poput sira tim džepovima ništavila tobožnje ‘tamne energije’…? Hej, a prema vašim proračunima na ‘tamnu energiju’ otpada gotovo sedamdeset posto ukupne mase svemira…
[stanka]

Čitatelj bi mogao pomisliti da je ovakvo opisivanje svijeta posve neprikladno. Što to znači ako ja nekom događaju pripišem određene koordinate x1, x2, x3, x4, ako te koordinate same po sebi ništa ne znače? … Jedine izjave koje se tiču ovih točaka, a koje mogu isticati pravo na fizičku stvarnost su, ustvari, izjave o susretima ovih točaka… [gdje] …promatrane… točke imaju neki sklop koordinatnih vrijednosti  x1, x2, x3, x4 za zajednički. Čitatelj će nakon zrelijeg razmišljanja bez sumnje priznati da su takvi susreti zapravo jedini stvarni dokazi prostorno-vremenske zbilje koju susrećemo u fizikalnim izjavama.

A možda se i samo dobro zabavljam, a da toga nisam svjestan… Ipak, odlučio sam, poslat ću ih [svoje teorije] u Science ili Scientific American (čini mi se da bi potonjeg mogalo više zanimati s obzirom da dobro zarađuje na svojim Special Collector’s Editions-ima), pa ćemo vidjeti… Nakon njihove objave, tko zna, možda primim poziv i jednog Googlea te se prebacim u njegove, velom tajne prekrivene, urede (koji se nalaze možda pod zemljom ili negdje na dnu oceana) i u kojima se, definitivno, danas događaju najuzbudljivije stvari u znanosti i oko nje… Možda ću tamo surađivati s još jednim luđakom, naravno – onim Ray Kurzweilom, na razvoju umjetne inteligencije; doista, tko zna!? Ray ne zna pošteno skuhati ni šalicu kave, ali zato ubitačno dobro predviđa razvoj umjetne inteligencije… Predvidio je da će računalo pobijediti čovjeka u šahu do 1998, a do 2029 proći Turingov test… Što da vam dalje pričam… Hi Ray, I’m a Magicians of Old Wasteland and would like… Ili me ova moja gospoda iz Instituta, u blizini prekrasna jezera, ipak unaprijede od običnog administratora podataka znanstvenih istraživanja u nešto mnogo bliže njima…?
[stanka]
Nemojte mi vjerovati… ili mi vjerujte, ali na neki svoj, otkačeni način… Znam da ste u biti takvi, slutim to, jer zašto biste bili ovdje, zašto biste sve ove notorne gluposti preturali po svojoj glavi…? Zato imam prijedlog za vas: sjednite za stol i sami pokušajte smisliti neku svoju interpretaciju svijeta! Neku svoju teoriju! Vjerujte mi, dobro ćete se osjećati! Nakon stvaranja teorija o materiji kao zgusnutoj svjetlosti, koja, dakako, predstavlja nastavak Einsteinove specijalne teorije relativnosti te izviranju prostorvremena iz nas samih, koja je teorija-sljednik opće teorije relativnosti – ja se sjajno osjećam! Osjećam se kao da sam uhvatio konce svemira svojim rukama i potežem ih kad mi je volja! Jedino što tražim od vas je da svoje teorije ne namećete drugima, protivno njihovoj volji; ali zato, budite dosljedni u njihovu stvaranju… Stvorite ih jednostavne i elegantne. Ne pretjerujte! I ne ostavljajte mogućnost da budu krivo shvaćene, trudite se da ih takvima ne učinite. Korijen želje za krivim shvaćanjem nalazi se u vašoj taštini… to je ona Nietzscheova taština… Pogledajte do čega je dovelo krivo shvaćanje jednog marksizma ili ničeazima! Razmislite malo, kad-tad vaše će teorije pokušati iskoristiti za svoje potrebe… Možda ih zato i ne trebamo objavljivati…? Možda ih zato trebamo ostaviti da čuče u nama…? Priznajem, u pogledu takvih pitanja, više nisam siguran što činiti…

…specijalna teorija relativnosti ne može polagati pravo na neograničeno područje važenja; njeni rezultati važe samo tako dugo dok se ne obaziremo na utjecaj gravitacijskog polja na pojave (na primjer na svjetlost)… protivnici teorije relativnosti [često su] tvrdili da je opća teorija relativnosti srušila specijalnu teoriju relativnosti… [Ali] …da li je… elektrostatika bila srušena Maxvellovim jednadžbama polja elektrodinamike? Nipošto! Elektrostatika je sadržana u elektrodinamici kao granični slučaj… Najljepša je sudbina neke fizikalne teorije ako utre put za stvaranje jedne općenitije teorije u kojoj ona i dalje živi kao granični slučaj.

Dakle, bez straha! Zapamtite, ukoliko mogućnostima ostavite prostora da žive u vama, dobili ste život najačeg intenziteta. Proživjet će te ga poput Dioniza! Ničeg se libiti: ni riječi, ni matematike, ni tobože nespoznatljivih stvari ovoga svijeta! Nakon svega, nastavljam ispijati svoj Cherry Brandy  ispod zelenog suncobrana u kafiću ispred Instituta, polako dovršavajući ovaj tekst… Nakon što ga dovršim, preostaje mi nazvati jednog matematičara kako bih od njega zatražio da postane ‘moj Maxwell‘ – da za moje teorije stvori matematičke formule… Čini mi se da mi u mojoj bezumnoj genijalnosti jedino još to nedostaje!

Lipanj 2014.

‘Religija bez religije’ (ili kako umaknuti pseudo-dobu u nastajanju…)

Posted in FILOZOFIJA, Kontigencija, ironija i solidarnost, RORTY tagged , , , u 9:31 pm autora/ice Magičar

Richard Rorty: KONTIGENCIJA, IRONIJA I SOLIDARNOST

A sada se vratimo našem prijelomu [duha]. Na prigodnoj slici koju zamislih u ‘ludilu sreće’ uslijed naslućivanja jedne osobite teorije koja se tu valja, nama je ostavljen izbor, svojevrsna dvojna pozicija – ili se nalazimo nešto iznad ključne točke prijeloma te smo nastavili putom koji uspostavljeno ‘pseudo-doba’ više ne može slijediti; ili smo također samo pseudo-relikti, štoviše, prva izravna posljedica tog prijeloma.

Što se tiče ‘pseudo-doba’ ono se, u nekom duhovnom smislu, više ne može uzdizati, jedino spuštati. U svom spuštanju, na svakoj razini, svakom stupnju, čemu god, proizvest će jedno ‘pseudo-djelo’, analogno ‘izvornom’ djelu, djelu originalu iz ‘ne-pseudo-doba’. Slijedeći takvu liniju razmišljanja, postavlja se pitanje, nisu li upravo Sloterdijkove Sfere ‘pseudo-djelo’ koje u potpunosti odgovara Spenglerovoj Propasti zapada, djelu koje je nastalo u ‘srcu’ moderne? Također, na isti se način možemo  zapitati koje će ‘pseudo-djelo’ – ili to već jest – pokrilo problematiku, primjerice, jednog Bitka i vremena? Na kraju krajeva, sa samog vrha ‘duhovne frakture’, možemo misliti jednu i za nas odveć uznemirujuću misao: nisu li i ovi postovi zapravo samo pseudo-pandan Derridainim odvažnim mislima? Drugim riječima, možda ništa nije u tolikoj mjeri ‘pseudo’ od ‘Derridanca’ koji misli da svog učitelja može prevladati…

Osim toga, nakon uvida u ‘alternativnost’ našeg pogleda u odnosu na onaj uobičajeni, akademski uvid u povijest duhovnih sklonosti čovječanstva, moramo uvesti još jednu korekciju. Svi moji ljubimci duha – filozofi, književnici, umjetnici – svi redom, odane su pristalice alternativnoga pogleda na stvarnost, a ne onog koji prevladava u udžbenicima filozofije, književnosti i umjetnosti (nisam uzalud napisao da ne pišem za svakoga). Tako je bilo sa Spenglerom, tako se, po svemu sudeći, dogodilo s Derridom, a danas se događa sa Sloterdijkom. ‘Akademski pacificizam’ nema živaca za filozofije koje se ne mogu lijepo usustaviti i izložiti studentima. Međutim, dogodilo se da mi Sloterdijkovo buntovništvo, kao takvo, pored znanog Spenglerovog i slutećeg Derridinog, umalo promakne.

Bez obzira na prethodni uvid, i dalje držim da je fenomen ‘prijeloma duha’ ono što nam je, Heideggerovim diskursom, ‘ontički nametnuto’ a ne nešto ‘ontologijski izmišljeno’. Svejedno jesmo li akademici ili priučeni filozofi, oni koji gaze po ‘ravnom’ ili ‘zaobilaznom’ putu, ‘prijelom duha’ sve  stiže, sve pogađa. Ono po čemu se razlikujemo samo su različite interpretacije tog fenomena koji danas neumoljivo i bez prestanka aficira naša čula, odatle i naš um.

Sâm vrh piramide prijeloma, zanimljivo, ne pripada nekoj ‘besperspektivnoj’ i ‘beskrvnoj’ Derridinoj misli, čak ni misli Paula de Mana, možda najvećeg ‘praktičara’ dekonstrukcije, nego pomalo nezgrapnom izrazu ‘autoreferentne nekonzistencije’ (self-referential inconstitency), koji je, između ostalih, problematizirao i američki postmodernistički (meta)filozof Richard Rorty. Taj izraz, u ovdje naveliko prolongiranoj meta-maniri, zahvaća bit onih misli koje u svoju tvrdnju uvlače same sebe.  Najbolji primjer predstavlja rečenica “Ova rečenica nije istinita” za koju možemo reći da je istinita kad je lažna i obrnuto. Lako je dokučiti da su gotovo sva umovanja post-strukturalista zapravo podložna kritici ‘autoreferentne nekonzistencije’. Ako opovrgavamo izvjesnost istine, kao što to čini Derrida, što reći za samu takvu izjavu; je li ona istinita, pita se Rorty? Ako jedan Derrida može tvrditi da je sve tekst, ‘lijepa priča’, je li to znači da je i njegova teorija dekonstrukcije, pa čak i rečenica u kojoj izriče “kako je sve to ‘lijepa priča'” – samo ‘lijepa priča’?! Kako tvrdnja da nema istine – može biti istinita? Jasno je da smo ovim načinom izlaganja bliski onomu koje je nekoć uzdrmalo i same temelje matematike – jer u sâm jezik nastojimo ‘ući’ na sličan način na koji je u matematiku nekoć ‘ušao’ Kurt Gödel – potkopavajući ju u temelju vlastitim apsurdnim, logički nekonzistentnim tvrdnjama. Za razliku od Gödela, mi se samo koristimo profinjenijim oblikom apsurdne tvrdnje – koja se odaziva na ime ‘autoreferentne nekonzistencije’. Budimo pošteni, nakon nje, ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična.

Međutim, upravo na ovom mjestu Rortyju možemo uputiti jedan ozbiljan prigovor, prigovor koji bi nas trebao vinuti iznad, ili ponad točke prijeloma koju sama ‘autoreferentna nekonzistencija’ sačinjava (ona je sama taj prijelom) ili joj je uzrok (kap koja je prelila čašu), u onaj zrakoprazni prostor u kojemu tek moramo izgraditi stepenice kojima se kanimo dalje penjati. Taj prigovor javlja se u obliku pitanja: zašto ponovno pitati je li nešto istinito, ako smo samoj istini prethodno oduzeli izvjesnost postojanja? Za Derridinu ili bilo čiju tvrdnju da istina ne postoji nema smisla (a ni obveze) utvrđivati je li ona, kao takva, istinita. Za nju više ne možemo tvrditi ni da je istinita, ni da je neistinita. Mi je samo možemo slijediti, s njom se držati iznad prevladane istine i vidjeti do kud će nas dovesti. Tu se, međutim, postavlja još jedno važno pitanje: je li uopće moguće dalje graditi bez oslanjanja na istinu, ili barem na ‘vjeru u istinu’ ili bilo koji drugi pojam/označitelj koji smo sami stvorili? Po svemu sudeći, odgovor na ovo pitanje danas ne možemo znati jer naša post-metafizička misija tek započinje. Otvoreno polje je tu, pustopoljina, Prostor Uma u kojem je odsada sve moguće, na kojem obezglavljeni pojmovi ‘stvari duha’, kao vojnici Metafizike nakon izgubljene bitke, čeznutljivo snatre za novim gospodarom. ‘Taj’ što dolazi, ali još nije na vidiku, ne mora biti njihov gospodar, ali mora biti netko/nešto tko/što će se za njih, u određenom smislu, pobrinuti.

Svejedno, sâm Rorty naš će ‘alternativni pogled na stvarnost’ nazvati ‘privatnom filozofijom’, onom nezainteresiranom za ‘javne probleme’. Neće htjeti izvoditi ništa novoga transcendentne prirode a sâm će docnije postati jedan od najvećih pragmatičara u filozofiji. Vjerojatno je u pravu. Odvajanjem od vrha piramide ljudskog duhovnog razvoja, točke ‘prijeloma duha’, završili smo u svojevrsnom mjehuru od sapunice koji se svaki čas može rasprsnuti. I tu, uljuškani vjetrovima potpuno novog razmišljanja (ili nam se samo tako čini, jer ipak nismo toliko načitani, i ne možemo sa sigurnošću znati je li bilo slobodnih duhova koji su nešto slično prije nas mislili) dajemo život jednoj (novoj? ne vjerujem!) anticipaciji Derridinih misli: predlažemo istini egzistenciju oduzeti samo po pitanju ‘stvari duha’, dakle, po pitanju onoga što smo u umu/duhu izveli iz stvarnosti. Drugim riječima, jedino ‘stvari duha’ ne možemo vrednovati po kriteriju istinitosti, dok sa samim ‘stvarima stvarnosti’ to možemo činiti.

Pojasnit ćemo to na praktičnom primjeru. Kada kažemo: “Vidim jabuku” i pred nama se nalazi označeno koje smo proizvoljno označili označiteljem ‘jabuka’ – ta tvrdnja je istinita. Sve dok su označitelji puki signali (prema Derridi) (prema Heideggeru, fenomeni), možemo se usuditi kazati – informacije (u podatkovnom smislu, bez značenjskog aspekta), uključivo i performacije – ima smisla govoriti o istini. Mogli smo označeno označiti bilo kojim označiteljem, tvrditi da se ispred nas nalazi, primjerice, ‘rorty‘ – opet bi tvrdnja, s čisto praktičnoga, informacijskoga, performativnoga gledišta, bila istinita jer, općenito – mi, doista, ‘ispred’ ‘sebe’ nešto percepiramo/osjećamo, kako god to nazvali, i što je još bolje, to ‘nešto’ može se pretvoriti u električne signale i bauljati amo-tamo, bilo po našem mozgu ili računalu, u potrazi za svojom svrhom/ispunjenjem – nekim vidom procesuiranja. (Spominjanje informacijskog i performativnog gledišta/stajališta u ovom kontekstu usmjerava nas prema jednom potpuno novom području, slobodno možemo reći – najvećim svojim dijelom još uvijek neistraženim zemljama uma/duha na našem putu; primjerice, vidi Luciano Floridi: Filozofija informacije, knjiga je objavljena 2011.).

Ali vratimo se Rortyju. Njegov zaključak, na osnovi izrečenog, u potpunosti se drži pragmatičkih zasada te glasi: “Kultura je jedina stvarnost za čovjeka”. Njime, on se pridružuje svojemu postmodernističkom kompanjonu [Derridi] u izricanju kontroverznih tvrdnji ‘autoreferentno nekonzistentnog’ predznaka. [Prisjetimo se, Derrida je na jednom mjestu zapisao: “Priroda nikada nije ni postojala.”] Možemo se zapitati, o kojoj to stvarnosti Rorty ‘lamentira’? Dakako, i dalje o onoj kojom smo okruženi, ali koja je, po Rortyju, nama uvijek nekako i najprije ‘kulturno prilagođena’, i koja se čudesno mijenja čak i dok ju zahvaćamo putem pojmova/označitelja – ‘istine’, ‘slobode’, ‘ljepote’, ‘dobrog’ itd. koje smo prethodno sami stvorili. Stvarnost ne može biti neljudska, kao da nam želi poručiti Rorty, kao što Bog ne može postojati bez čovjeka, kako nam je to lijepo ‘razotkrio’ Sloterdijk. Daleko od toga da se radi o nekakvoj pravoj, po svojoj naravi, čak i zasvagda ‘nespoznatljivoj’ stvarnosti, za Rortija je stvarnost ono što čovjek doživljava, ono što mu nešto znači, a što je u potpunosti u analogiji i sa Spenglerovim uvidom iz Propasti Zapada. [Na početku trećeg poglavlja prvog dijela Propasti zapada Spengler će ‘znakovito naznačiti’: “Ovdje, dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo”]. K tomu, kada malo duže vrijeme meditiramo nad rečenicom “Neprolazna misao je iluzija” (također iz Propasti zapada) shvaćamo da ona stoji u istoj ravni sa svojom oprekom – ono što tvrdi zapravo poriče i odatle je iste – ‘autoreferentno nekonzistentne boje’. Stoga, da budemo bolno jasni, ‘stvari duha’ i ne mogu biti ništa drugo doli književnost, ‘lijepa priča’, ali koja i danas, na čudnovat način, nadahnjuje. U vječitom previranju, one [‘stvari duha’] postaju ono za što su samog Derridu i njegovu filozofiju optuživali – ‘religija bez religije’. Književnost je književnost koja je oduvijek znala da je književnost. Filozofija je književnost koja je upravo saznala da je književnost. [Smijem li napisati da je i znanost književnost koja još ne zna da je književnost? 🙂 Zbog neistraženosti novih zemalja uma/duha – informacija i performacija – to još ne mogu i ne smijem napisati, premda ne mogu poreći da mi se ne dopada na znanost gledati kao na jedan oblik stvarnosne, ili još bolje, ultrastvarnosne književnosti.]

Na kraju, potpuno otvorenih karata, bez preimućstva bilo kakve ideje – ‘duhoviteta’ – u svom umu, pokušajmo se prisjetiti riječi biblijskoga Ivana na početku njegova slavna Evanđelja: “Na početku bijaše Riječ…” Taj čudni uvid koji ne spominje nikakve tame ni bezdane, morao je sve začuditi. Kako Riječ? Zašto Riječ? A kada se propovijed nastavi “…i Riječ bijaše od Boga…” potpuno smo s njim, i uz njega, pripravni da čujemo najveću tajnu ljudskog duha ili uma uopće, svejedno, koja glasi: “…i Riječ bijaše Bog“… Zbog tih riječi sada u sebi tiho vrištimo jer shvaćamo da je ono što smo ovdje izrekli, i što je izrekao Derrida i ostala njegova ‘post-strukturalistička svojta’, već davno izrečeno ovim  anagogičnim, očaravajućim uvidom…

Dalje, nećemo. Bilo da se gubimo u visinama, za većinu čovječanstva, izgubljenoga duhovnog razvoja, bilo da poput pseudo-Derridijanaca samo snatrimo o tome, to pitanje ostavljamo po strani. Makar i ne vidimo komad zemlje na kojoj stojimo – do zla boga znatiželjni – sada se pitamo što smo u tom ‘zrakopraznom’ prostoru uopće u mogućnosti stvoriti. Neka se generacije koje dolaze nakon nas bave odgovorom na pitanje: na čemu smo to ‘stajali’ – mi, ne-sljedbenici pseudo-doba – dok smo i u ovom stoljeću nastavili stvarati naše grandiozne označitelje i na osnovi njih – naša grandiozna djela…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: