Ožujak 2015.
‘Egzaktno’ pjesništvo (ili ono koje se ne zamara time hoće li biti čitano)
Ivan Slamnig: KVADRATI TUGE
Ivan Slamnig, pjesnik, prozaik, esejist, prevoditelj. Što bih još mogao napisati? Zanimljivo da se nekako uspio sakriti od mog ukusa, zaodjenuvši ‘odijelo’ hrvatskog književnika, a moja nevoljkost spram hrvatskih književnika (ne znam koliko vam je to poznato) ima duboke korijene… Ako je Ivan Slamnig samo ‘jedan od njih’, onda postajem pomalo sumnjičav…
A kad već spominjem tu nevoljkost spram hrvatskih književnika, naravno da tu ne mislim na sve hrvatske književnike. Mislim samo na one koji se čvrsto ne vezuju uz svoje mjesto i doba u kojem žive, svoje kobi sudbine, i koji pridjevu ‘hrvatski’ prilaze kao svakom drugom, a ako ga uopće uzimaju zaozbiljno. Drugim riječima, nisam nevoljak spram onih hrvatskih književnika koji lako odustaju od svog Ega zarad biti pisanja… A naravno da imate popriličan broj književnika, ne samo hrvatskih, koji se upravo toga ne mogu riješiti, pa pišu o etiketama koje nose, a ne o stvarnom životu koji žive…
Stoga sam u prvo vrijeme s dosta nelagode prevrtao u rukama Slamnigova sabrana djela koja sam netom podigao u knjižnici na preporuku ‘blogerskog komšije’, koji se svrstao u red jednog od najvećih njegovih apologeta…. i počeo čitati…
Prva pjesma prati dječaka u vihoru rata. Bezazlena pjesma o tramvaju… u vihoru drugog svjetskog rata. I prva priča je takva… Rečenice jednostavne, nepretenciozne, kao da ih je napisao s istih četrnaest u kojima je počeo pisati i koje su se u njemu uspjele održati, kao ovih naših ‘devetnaest’… nimalo se ne zamarajući time hoće li biti čitane ili ne.
U Slamnigovu djelu nema sputanosti, autor piše što mu se piše. Nema dvojbi u vezi redoslijeda riječi u rečenici i ne osvrće se na opomene lektora i dušebrižnika ondašnjeg srpsko-hrvatskog jezika. Greške u enkliticima kao da namjerno čini (op. kolege blogera). Slijedi vlastiti impuls, riječi imaju neki svoj ritam… čini se kao da su njegove pjesme i priče napisane na srpsko-hrvatsko-slamnigovskom jeziku… Slamnigova proza nema nikakvih ambicija, nije ‘uzbuđena’, i kad napiše nešto što bi se moglo iskoristiti u funkciji podizanja zanimanja čitatelja, to zvuči ravnodušno. Na primjer: “Mislim da sam u to doba jako strahovao za svoj život.” Ali upravo na taj način on(a) doseže svoju dubinu…
Ipak, najintrigantnijom, kao i većini njegovih čitatelja i kritičara, pretpostavljam, čini se njegova pjesma KVADRATI TUGE koja uokvirena stoji i u hodniku zgrade mog fakulteta, slaveći kako Slamniga tako i njegove Dane – skup posvećen njegovu radu koji se nekoliko puta održao ovdje. Tko zna što je Slamnig ovom pjesmom htio poručiti? Nije mi u ruci nijedan zbornik s tog skupa. Ali nekako sam uvjeren da bi se i Slamnig s tim složio, da kažem isključivo svoje mišljenje o pjesmi, a ne ono što su o njoj kazali izvanredni i redoviti sveučilišni profesori… Meni se jednostavno čini da je Slamnig pjesmom KVADRATI TUGE htio poručiti da pjesništvo može biti na neki svoj način egzaktno kao što je to matematika. I nakon toga se šeretski nasmiješiti, kao što bi vjerojatno i on to učinio… 🙂
Ivan Slamnig živio je u dobu u kojem su se zanimljiva književna ostvarenja vrlo brzo sabirala u sabrana djela. Bilo je takvih ljudi koje je književnost zanimala, i koji su mogli živjeti od književnosti. Pisali su osvrte, uvodnike, pogovore za književna djela, afirmirajući sebe i pisce o kojima su pisali. Međutim, u današnjem vremenu, Slamniga mogu zamisliti tek kao ‘susjeda’ blogera koji i dalje piše kako mu se piše, bez osvrtanja na mišljenje urednika ili publike… Hvala ti ‘današnji Slamniže‘ zbog toga što, između ostalih stvari, ukazuješ i na to kako pjesnik danas može (i treba) živjeti! Jesam li sad tu gramatički/pravopisno pogriješio… barem u ovom tekstu, neću mariti… 🙂
O Duhu i njegovim Moćima 