Lipanj 2012.

Ah, te postmodernističke ‘istine’

Posted in HOFSTADTER, ZNANOST, Čudnovata petlja sam ja tagged , , u 12:21 pm autora/ice Magičar

Douglas Hofstadter: ČUDNOVATA PETLJA SAM JA

Kuda svrstati Douglasa Hofstadtera i njegovu čudnovatu knjigu? U znanost ili filozofiju? Ili možda religiju? O kojoj je vrsti moći duha ovdje riječ? Tetka i ja se češkamo iza uha.
– Ti klasificiraj tu knjigu, to ti je, uostalom, i posao! – na kraju kiselo procijedi tetka i udalji se.
Prekrasan miris lipinog cvijeta ulazio je kroz prozor u našu Prostoriju s Kolom. Podigao sam pogled. U daljini jedan kumulonimbus obećavao je kišu. Popodne za čisto razmišljanje, a što drugo?

Ponovno sam sručio svoj pogled na knjigu profesora kognitivnih znanosti koji je za sebe ustvrdio kako se specijalizirao ‘za mišljenje o mišljenju’. Možda se radi o pažljivo smućkanom koktelu sve tri vrste moći duha – znanosti, filozofije i religioznog osjećaja – a možda na tome ne stane, možda je to tek početak, i takve knjige uskoro preplave svijet. Na kraju, završio je u znanosti, iako je to, zapravo, bilo svejedno. Ono što sam želio naglasiti i nije bila trojna priroda Hofstadterovog teksta nego ono što proizlazi iz njega kao takvog – benevolentno izricanje jedne tipične postmodernističke istine koju će mnogi danas, dakako, uzeti s rezervom, da ne kažem da je uopće neće uzeti zaozbiljno. Tako vam stoji s postmodernističkim istinama. Prisjećam se da sam negdje na nekom forumu pročitao mišljenje jednog forumaša o Hofstadterovoj knjizi, kako je sve to ‘lijepo i zanosno’, ali potpuno krivo. Ali čak mi ni taj forumaš nije izgledao kao netko tko se zna ophoditi s postmodernističkim istinama. One nikako ne mogu biti ‘u krivu’ kao ni ‘u pravu’. One su postmoderne, izriču više od jedne istine, više od jedne laži, a možda ni jedno ni drugo. Po Derridi one ništa ne izriču, tu su u svijetu kao vaša i moja svijest, dakle, samo kao jezično/misaona igra.

Druga zanimljiva stvar vezana uz ovu knjigu je što sam Hofstadter nije postmodernist (da li će Amerikanci ikad razumjeti postmoderno doba?) i njega, poput pravog djeteta, muči to, od šire javnosti, neprihvaćanje njegove ‘istine’, njegova otkrića, njegove podloge za neku novu religiju koju je svijetu obznanio još u svojoj prvoj knjizi na tu temu, a koja je objavljena 1979. Predmnijevam da je Hofstadter nesvjesni postmodernist. U predgovoru knjige ‘Čudnovata petlja sam ja’ nema kraja čuđenju kako temeljna poruka koju je odaslao u knjizi Gödel, Escher, Bach  i dalje ne dopire do ušiju čak ni njegovih čitatelja.

No usprkos popularnosti knjige, uvijek me je mučilo to što se činilo kako temeljna poruka GEB-a (kako je uvijek nazivam i po kojem je nadimku općenito poznata) uglavnom prolazi nezapaženo. Ljudima se knjiga sviđala iz kojekakvih razloga, ali rijetko, ako uopće ikad, zbog onoga što je njezin središnji raison d’etre.

Napokon, o čemu se tu radi? Ukratko, za neupućene, Douglas Hofstadter u svom ‘mišljenju o mišljenju’ nastoji povezati „pojam ljudske osobnosti i misterija svijesti s [ni manje ni više] Gödelovim šokantnim otkrićem veličanstvene zaokružene samoreferentne strukture (čudnovate petlje) [kako ju je sam poslije nazvao]“ a koja je u ono doba (1930-ih) uzdrmala same temelje matematike. O Gödelovom otkriću na ovom mjestu nećemo trošiti riječi, tek samo reći da je nezgodni austrijski matematičar preko jedne osobite ‘jezične igre’, čudnovate petlje, u kojoj matematičke varijable imaju čudnovatu moć upućivati na same sebe, uspio dokazati nepotpunost matematičkih teorema. Hofstadter tvrdi da se i naša svijest koja udomljuje to tašto i nadmeno ‘ja’ ponaša također poput te čudnovate petlje, i još gore, da je kao takva i zbog toga – samo ‘optička varka’.

Dakako, morala je to biti vrlo posebna vrsta optičke varke, iluzije koja samu sebe percipira, a da pri tome ne vjeruje kako percipira iluziju, no svejedno – to je bila iluzija. Bilo je to gotovo kao da ta prevrtljiva pojava nazvana ‘svijest’ nastaje sama iz sebe, gotovo kao da stvara sebe iz ničega, a onda se raspada opet ni u što, kad god netko u nju pažljivije upre svoj pogled.

Toliko od Douglasa Hofstadtera zasad. Zauzeo je svoje mjesto među pozvanim Magičarima duha u Prostoriji s Kolom. Njegovoj knjizi ću se zasigurno vraćati što, naravno, neće bog zna što usrećit tetku. Ali razmišljanja o porijeklu i prirodi naše svijesti i pratećeg mislećeg ‘ja’ toliko je neodoljivo za moju svijest ili misleće ‘ja’, više ne znam koga, da o njima nisam mogao šutjeti ni u svom romanu. Stoga za kraj, donosim i prigodan odlomak:

Bilo je to davno, još dok je Stari Plavi noj bio živ. Sjedili smo u dvorištu naše kuće u predvečerje kad je svečano najavio:
– Vidite djeco, uskoro će se pojaviti Čovjek. Trebamo se pripremiti za njegov dolazak.
– A koliko će ostati? – bezazleno sam upitao. Bio sam još mali Mađioničar, nerazvijenih trikova i moći zamišljanja.
– Dovoljno dugo kako bismo mu ukazali naše gostoprimstvo. – odgovorio je Stari Plavi noj – Ne možemo tek tako prijeći preko činjenice da će se pojaviti.
– A što će taj Čovjek raditi kada se ovdje pojavi? – upitao je preko jednog od svojih ekrana maleni Moćni Mehanizam.
– Vjerojatno što i mi – kazao je Stari Plavi noj – Ali ne zaboravite djeco, on je samo naš gost, a gosti dolaze i odlaze.

Djevojčica Gheta, u koju sam bio potajno zaljubljen, samo se smijuljila i nije ništa rekla. Potom je Stari Plavi noj podijelio zadatke, nama, djeci Prvog pustopoljinskog kruga, koji će se ticati Čovjeka i njegova života u našoj kući. Mene je dopalo biti to što jesam, Mađioničar Velikog Zadatka, čarobnicu Ghetu da bude moja vječna neuslišana želja, a Moćni Mehanizam izvršnu vlast u svakom pogledu, što god to značilo. Nisam to spomenuo, ali s nama je bilo još jedno dijete, uvijek plačljivo dijete koje je neobično podsjećalo na mene i koje smo zbog njegovog užasnog jaukanja „aaaaa“ pogrdno nazvali – JA. Ali upravo je Veliki Zadatak tog djeteta bio, prema riječima Starog Plavog noja, brinuti se za Čovjeka; većinu vremena provodit će s njim, uključujući i redovite šetnje izvan kuće, surovim okolnim krajem, sve zato kako bi noću mogao mirno počinuti u krevetu koji smo za njega spremili.

Trilijuntni sat zazvonio je na kuli. Netko je doista bio pred vratima. Zasigurno – Čovjek. Kakav uzbudljiv trenutak! Odškrinuo sam dvorišna vrata i zaustavio dah. Lanac je zasuna još uvijek pridržavao vrata i sprječavao ulazak pridošlice, međutim, Stari Plavi noj ga je bez razmišljanja u potpunosti uklonio.
– Nema razloga za strah, dijete – reče mi i rukom dohvati kvaku.

Po prvi put ugledali smo biće koje će neko vrijeme provesti u našoj kući. U trenutku otvaranja vrata i JA se smirilo, naslutivši da je Čovjek upravo ono biće koje je tako dugo i željno iščekivalo…

%d bloggers like this: