(Post)ničeancije: nesuvremena razmatranja jednog ničeanca

Nakladnik: TIM Press
Godina izdanja: 2021.

Iz P R E D GOVORA

Čini se da nema filozofa, slobodnog duha ili samo čovjeka koji u dvadeset i prvom stoljeću još uvijek misli, a na kojega Friedrich Nietzsche nije utjecao svojom mišlju. Mi, ničeanci ovoga stoljeća – Nietzscheu ‘preksutrašnji’ – ponekad se činimo postničeancima kad svojim mislima započnemo eksperimentirati. Sâm je Nietzsche u S onu stranu dobra i zla takve filozofe nazvao filozofima budućnosti; to su oni filozofi, kazao je, koji će ‘vlastite’ iznađene istine ljubomorno čuvati za sebe ne hoteći da vrijede za sve! No ova knjiga nema namjeru biti nekakva filozofija budućnosti… Njezin autor samo je jedan od tisuća ničeanaca, postničeanaca, pa i antiničeanaca, koji i danas na ovom svijetu misle. Neki od njih objavljuju knjige, a neki samo misle ili žive ono što je mislio i živio njihov Učitelj.

Drugo je pitanje možemo li ovo ‘bezduhovno’ stoljeće slomiti samo putem svojih misli? Možemo li ga natjerati na uzmak ‘čistom mišlju’, koja pritom neće biti komodificirana ili iskorištena u neku drugu svrhu, proglašena post-istinom i utopljena s ostalim prozumerističkim praksama svijeta informacija i podataka u – medijima poodavno zamućenom – oceanu duha…? Jer, htjeli-ne-htjeli to priznati – na naše se misli više nitko ne osvrće. Kad im je snaga najveća, nitko ih ne primjećuje… To je naša istina; no mi smo još tu, i u tome se sastoji naša tragedija.

(Post)ničeancije obuhvaćaju ‘nesuvremena razmatranja’ jednog ničeanca od njegova najranijeg misaonog razdoblja do vremena u kojemu će se preobraziti u postničeanca. Napisane po uzoru na misli i stil Učitelja, u nekim trenucima izgledaju kao da kroz njih doista progovara pruski bard devetnaestostoljetne misli… No od ranih ničeancija, preko ničeancija, do postničeancija, put se razotkriva kao put prevladavanja svog Učitelja…

…ponekad je dovoljno i samo se osjećati poput Nietzschea… I misliti da se misli kao on! Biti, kako to on sâm kaže – “blijed, sjajan i nijem, ogroman (…) počivajući nad samim sobom” i ovom bukom naroda i gluposti svoga doba – da bi se do njegove tajne stiglo… Jer upravo u tome leži poanta: njegova istina izriče se našim ustima. Ako se nikada nismo osjećali poput Nietzschea u svom mišljenju, onda smo samo jalovi ‘lovci na istinu’ te nam istu iz ove poststrukturalističke ‘svete sredine’ i nije bilo suđeno staviti pod znak pitanja…

…

Možda će nam poći za rukom u red dovesti svoj život, ali ‘život’ ovog doba više ne. Na kraju, gledat ćemo njegovu propast onim istim egoizmom kojim smo danas okruženi na svakom koraku (…) Jedino što nam je preostalo je svijest o ovoj bezizlaznosti, o ovome ‘da nam nije dobro’ i da se na društvenom planu u budućnosti ne možemo nadati ničemu boljem. Svaka naša javna misao, ako ne bude iskorištena od vlastodržaca financijske moći, odbit će se o ‘zidove’ nezainteresiranih umova ispunjenih trivijalnim sadržajima. I ne radi se o tome da joj nedostaje snage kako bi samu sebe afirmirala, nego nešto puno jednostavnije, ali nedovoljno – nedostaje joj šifra ili vremenski kôd kako bi se uopće uspela na pozornicu na kojoj se danas vodi borba, ili rasprava, što god… Za kraj ovog Predgovora donosim posljednji odlomak Uvoda (ove) knjige za koji se nadam da dočarava onu, svim slobodnim duhovima, dobro znanu, ‘ničeansku klimu’ u kojoj sam želio napisati cijelu knjigu:

Stječe se dojam da čovječanstvo neminovno postaje nešto drugo u odnosu na ono što je bilo dosad. To drugo vjerojatno ne nosi samo oznake ‘bezduhovnije’ ili ‘primitivnije’ već i lukavije i snalažljivije, ali definitivno, bit će to čovječanstvo ‘bez Duha Svetoga’, obezduhovljena životinjska vrsta, što je i bila prije, milijunima godina. Do kad ćemo preživjeti mi, duhovni nomadi, to je možda najbolje nikada ne saznati. No možda i griješim. Možda će šačica nas uvijek moći preživjeti, poput rijetkih smrtonosnih bolesti kao što su kuga ili kolera. Negdje u nekom sloju zemlje opasni, grozomorni virusi i dalje žive do trenutka dok neko živo biće ponovno na njih ne nabasa i zarazi se. Možda je naš ‘ubogi’ ukus poput tih strašnih bolesti, otporan na sve karantene i liječenja lijekovima. Možda preživimo i zatim, jednoga dana, ‘zarazimo’ neko doba koje će se ukazati na horizontu, tako da u njega udahnemo ono što danas u nama zamire – upravo to – naš duh…, a odatle i naš dobri, ‘ubogi’ ukus.

Autor
Kopački rit, srpanj 2019.

%d blogeri kao ovaj: