Lipanj 2013.

Iz bure mladićkog u prazninu zrelog doba

Posted in Nowhere, RIDE, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , u 10:27 pm autora/ice Magičar

Ride: NOWHERE

RideGrupu Ride slušao sam s dvadeset i jednom. In a Different Place i Paralysed vrtio sam na svom vokmenu iz dana u dan ‘autizirajući’ se za rat koji je iz prikrajka vrebao. A onda, nekoliko godina kasnije, u onoj svima dobro znanoj ‘poslijeratnoj amneziji’ u kojoj mnoge stvari čovjek svjesno ili nesvjesno ‘pozaboravlja’, dogodilo se da sam zaboravio i Ride. U poslijeratnoj drugoj polovici 1990-ih, u mojoj glazbenoj memoriji preživjeli su i The Pixies i The Sonic Youth, čak i jedni The Stone Roses, jedino Ride ne. Zašto; nisam znao.

A onda, prije neki dan, dogodilo se da su iznenada ‘iskrsnuli’ u mojemu umu. Apokaliptični gitarski rifovi koji kao da su svih ovih godina bili dijelom mene, najednom su izronili u bazenu moje svijesti. Najprije oni iz Seagulla koje smo poneki puta znali čak i u ono vrijeme  ‘otprašiti’ na probi. Na brzinu utipkam Ride u YouTube tražilicu i nakon nekoliko pokušaja pretraživanja pronađem Nowhere – album prvijenac grupe koji se, eto, nakon više od dvadeset godina, ponovno počeo razlijegati mojim ušnim školjkama…

Što se događalo s bandom u onim godinama u kojima sam na njega potpuno zaboravio, bilo je sljedeće logičko pitanje. Zamislio sam sljedeći scenarij: članovi grupe mirno su se razišli i započeli raditi nešto drugo. Njihovo vrijeme kao glazbenika je prošlo, jednostavno došlo je vrijeme da odrastu i započnu raditi nešto drugo. Ali koje drugo? Pa… to da postanu informatičari, sveučilišni profesori, eksperti za rudarsku tehnologiju ili možda samo obični obiteljski ljudi koji se brinu o svojoj djeci. Jedino mi je takav scenarij, ne znam zašto, padao na pamet.

Neumoljiva logika umjetnosti sugerira nam da se prestanemo baviti njome kad iscrpimo svoja stvaralačka vrela. Ride su, pomislio sam, upravo to i napravili. Raspali su se 1996. i uskoro uistinu završili kao informatičari, sveučilišni profesori, eksperti za rudarsku tehnologiju ili  samo kao mirni, povučeni obiteljski ljudi… Nerijetki su primjeri umjetnika koji su na sličan način postupili. Recimo, jedan Arthur Rimbaud već je sa osamnaest godina iza sebe imao dovršen pjesnički opus kojim će zauvijek obilježiti francusko i svjetsko pjesništvo da bi ostatak života proveo baveći se nečim drugim (zapravo, s ove pozicije gledano, vrlo prizemnom trgovinskom djelatnošću). Ako vas na to ne tjera nikakva neumoljiva logika umjetnosti, ne morate se i u zrelom dobu nastaviti baviti onim čime ste bili zabavljeni u mladosti. Ride nisu stvorili nikakav grandiozan umjetnički, pa čak ni rock and roll opus (poput, recimo, Beatlesa ili Radioheada), ‘glazbeno su živjeli’ na način kojeg je lijepo opisao upravo jedan od frontemena grupe, Andy Bell:

Nastojimo stvarati glazbu i pritom ostati u potpunosti anonimni…

pa ipak, ono što ih je činilo posebnima bila je činjenica da su bavljenje umjetnošću shvaćali  kao dio svoga osobnog razvoja ne sluteći da nakon burnog mladićkog doba obilježenog iznimnim stvaralaštvom ono što jedino može uslijediti je, s umjetničke pozicije, praznina zrelog doba.

Bolji poznavatelji iscene 1990-ih znaju da je slična sudbina zadesila i talentirane momke iz grupa The Stone Roses i Slowdive… pretpostavljam, i mnoge druge. Ali isto tako znaju da ista sudbina, recimo, nije zadesila i jedan Radiohead… Kao da je to ‘prijelomno vrijeme’ u političkom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom smislu na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e iznjedrilo i jednu osobito izgubljenu generaciju mladih ljudi kojoj su Ride možda bili i najbolji glasnogovornici… (Radiohead su svoj prvi album objavili tek u ‘novom dobu’). Na kraju našega sazrijevanja koje se događalo u jednom dobu prebačeni smo naglo u sljedeće… zaustavljeni smo od Velike Promjene koja je svaki naš suvisao napor u starom dobu učinila beznadežno beznačajnim u dobu koje je uslijedilo… Nikada se nećemo moći priviknuti na ‘novo doba’… nikada… O tome, eto, čini mi se, svjedoči i glazba grupe Ride… Zbog toga mi se i čini da sa sobom i u sebi uvijek nosim i tog zbunjenog dvadesetjednogodišnjaka, kao emotivnu olupinu, čije rane nikada do kraja neće zacijeliti…

Dakako, članovi Ridea nisu postali informatičari i sveučilišni profesori, nastavili su egzistirati kao glazbenici, Andy Bell se nakon raspada banda čak priključio i Oasisu, a neki i danas snimaju i objavljuju, mahom beznačajne albume. Mogu ih zamisliti i u ulogama producenata, studijskih glazbenika, ton-majstora, ali sva ta zanimanja ne mogu izdržati usporedbu s onim što su Ride bili s početka 1990-ih… – klinci koji kroz dobru vlastitu umjetnost stasavaju…u ništa…

Vjerojatno sam ovim tekstom želio nešto drugo reći, a što mi, uviđate, neprestano izmiče pod prstima. Izraziti nekakav osjećaj nalik na tugu, nostalgiju ali koji nije tuga, i nije nostalgija, naposljetku, koji se promeće u filozofa spremnog potražiti odgovor na ključno pitanje naše mladosti: jesmo li barem danas u prilici biti ono što bismo postali još onda, da nije bilo te Velike Promjene…

%d bloggers like this: