Svibanj 2019.

“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva!

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK tagged , , , u 7:05 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava vrlo sličan nauk uz bitnu korekciju. Uči me razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. … A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? U svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti.

Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.

Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.

Promislite dobro, vi, koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? …

Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:

Život može izgubiti jedino sâm sebe.

Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:

…naš um uvijek hoće više nego što može.

Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan.

Za sam kraj, ponovno Sloterdijk, kao i ovaj tekst, kojim smo nekad davno i započeli ovu pisaniju:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

Ožujak 2012.

Postati ‘obrnuti’ Diogen

Posted in DIOGEN IZ SINOPE, FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK, Životi i mišljenja istaknutih filozofa (DIOGEN LAERTIJE) tagged , , u 11:33 am autora/ice Magičar

Diogen Laertije: ŽIVOTI I MIŠLJENJA ISTAKNUTIH FILOZOFA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA (DIOGENES IZ SINOPE – ČOVJEK-PAS, FILOZOF, NIŠTARIJA)

Dok izvodim jutarnju gimnastiku volim da je uključen radio. Hrvatski Drugi program posebno mi je drag. Dobra, umjerena glazba, umjereni i profesionalni glasovi spikera za razliku od glazbe i spikera nekih drugih, najčešće lokalnih stanica, koje držim napornim. Ipak, sve češće prisiljen sam svoj Radio-CD player i s HR2 prebaciti na CD s Bachovom glazbom. I danas se događa nešto slično. Odličnu kompoziciju Ane Oxa, pobjednice festivala San Remo iz 1999., prekidaju dioničarskom emisijom. Dok marljivo određujem dvadesetak trbušnjaka na podu svog dnevnog boravka jedino još mogu čuti glas koji priča o izdašnim dividendama nekog državnog poduzeća.

Drugačije i ne može biti u bivšim socijalističkim društvima u kojima se državna poduzeća igraju kapitalizma. Bach je već krenuo sa svojim 4. Brandenburškim koncertom a ja s posebnim vježbama za razgibavanje ruke koja je prošla operaciju. Međutim, još uvijek razmišljam o naravi vremena u kojem živim.

Čini se da je ekonomiji pošlo za rukom pokupiti sve vrijedne umove u svim državama svijeta. Dioničarska filozofija se, tako, danas može pohvaliti najinteligentnijim pristalicama. Recimo, moj kum, jedno nadasve inteligentno biće, nakon odricanja od svakog umjetničkog djelovanja, poput Rimbauda koji je svu svoju poeziju napisao do osamnaeste a zatim se otisnuo put Afrike na nekom trgovačkom brodu, danas prati kretanja na burzama, čita i povremeno mi šalje članke s Banka Magazina; uostalom i zaposlen je u jednoj od banaka korporacijsko-globalnog tipa. S jedne strane, razumijem potrebu da se prate aktualnosti, vrlo dobro shvaćam da je moć danas pohranjena u globalnim korporacijama bankarskog tipa, ali i dalje ne razumijem da čovjeka može samo to zanimati.

Tko stoji uz bitak vremena, nekad se pitam, ja koji kako-tako još uvijek držim do neprolaznih stvari poput Bachove glazbe koju i po osamtisućiti put preslušavam  – ili moj kum – koji se drži prolaznih izvjesnosti koje danas vladaju na burzi a sutra se mogu pročitati u Banka Magazinu?

Diogen, poznati grčki filozof iz bureta, imao je zanimljivu biografiju. Prvo se bavio financijama, pokušavajući živjeti od novčanih prevara, a potom se prometnuo u filozofa lutalicu kojeg pamtimo i danas. Moj kum, a vjerujem i mnogi drugi inteligentni pojedinci u današnjem društvu, svoju su mladost obilježili na vrlo umjestan način, kakvim umjetničkim angažmanom ili barem prijateljskim druženjima protkanim znatiželjama za znanjem svakog tipa. A onda su krenuli u život Diogenovog tipa – ali iz njegove prve faze; one zbog koje samog Diogena ne bismo nikad zapamtili.

Možda su i samo nepretenciozni pojedinci koji ne žele da ih se zapamti zbog bilo čega, razočarani u poredak svijeta. Možda, ali mi se nekako čini više ono prvo.

Na ovom mjestu donosim nekoliko Diogenovih izreka preuzetih iz knjige jednog drugog Diogena – Laertija. Nemojte reći da tu knjigu – Životi i mišljenja istaknutih filozofa – nemate na svojoj polici!? Pored onih, vjerujem svima dobro poznatih izjava poput “Makni mi se sa Sunca!” (Aleksandru Velikom) i “Tražim čovjeka!” (sa svijećom u ruci na atenskom trgu u pol bijela dana) Diogen Laertije spominje i sljedeće:

Kad su Diogena pitali kakvu korist ima od filozofije odgovorio je: “Ako ništa drugo onda da budem spreman na svaki udarac sudbine”

A kad su ga pitali zašto ga smatraju psom rekao je: “Onima koji mi nešto daju mašem repom, onima koji mi ne daju ništa – na njih lajem, a ujedem one koji ne valjaju”…

[… ili kad su ga kanili prodati kao roba a on uskliknuo pokazujući na jednog kupca: “Prodaj me ovom; ovom treba gospodar!”]

[… ili kad ga je neki čovjek jednom poveo u nekakvu raskošnu kuću i zabranio mu da u njoj pljuje na što je Diogen pljunuo čovjeku ravno u lice pravdajući se kako nije našao prikladnije mjesto za to.]

Diogenu iz Sinope Peter Sloterdijk u svojoj knjizi Kritika ciničkog uma posvećuje cijelo jedno poglavlje:

Svijet on ne osjeća ni tragično ni apsurdno. Oko njega nema ni traga melankolije, koja prianja uz sve novovjekovne egzistencijalizme.

Građanin se bori sa utvarama taštine i teži za bogatstvom, s kojim on i ne može započeti ništa više od onoga, što je u elementarnim užicima kiničkog filozofa samorazumljivost, što se ponavlja iz dana u dan: ležati na suncu, promatrati zavrzlamu svijeta, njegovati svoje tijelo, radovati se i ništa ne očekivati.

Za samog Diogena, pak, piše:

Približiti se sa smiješkom “punim razumijevanja” već bi bio nesporazum.

Na nj ostavljaju dojam samo karakteri, koji se s njim mogu nositi u pogledu prisutnosti duha, spremnosti za uzvraćanje udaraca, budnosti i neovisna čuvstva života.

Slobodan od potreba, kako Diogen nastupa, on bi prije mogao sloviti kao praotac misli o samopomoći, dakle asket u smislu samopomagalaštva distanciranjem i ironiziranjem potreba, za zadovoljavanjem kojih većina ljudi plaća slobodom.

Njegovo spektakularno siromaštvo je cijena slobode, to valja ispravno razumijeti. Da je mogao biti imućnim a ne izgubiti neovisnost, on zacijelo ne bi imao ništa protiv. No, nijedan se mudrac ne smije dati izludjeti takozvanim potrebama. Diogen je naučavao da i mudrac jede kolače, premda jednako može i bez njih.

Dovoljno da ga pokušam dovući u Prostoriju s Kolom i upoznam s tetkom. 🙂

Kolovoz 2011.

Prikopčati se na Stvarnost – isključiti Misleće ‘ja’

Posted in Buđenje svijesti, DE MELLO, FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, RELIGIOZNOST, SLOTERDIJK tagged , , , u 12:39 pm autora/ice Magičar

Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI

Nekada mi se čini da je uvid u stvarnost, realnost, zbilju – kako god to nazvali, glavna preokupacija mog duha i ušće u koje se ulijevaju sve moje misli. Ali kako ga steći? Kako postaviti pitanje? I da li ga uopće postaviti…? Što je stvarnost? Ili možda, što želim sa stvarnošću: spoznati je, osjetiti ili nešto treće? Želim živjeti najviši život koji mi svojom naravi dopušta. Ali kako? Misli kao da mi se odbijaju o stranice hermetičke kutije u kojoj su zatvorene. Priroda stvarnosti čini se da je i u srži svih ljudskih duhovnih nastojanja počev od religije pa do znanosti. Na kraju krajeva, slutim da možemo misliti samo to što možemo misliti i da postoje područja o kojima jednostavno ne možemo misliti, ma kako primamljiva bila. Možda je stvarnost upravo jedno takvo područje…

No uobičajeno mišljenje svodi se na nešto drugo, jednu posebnu točku svijeta – naše jastvo i njegove prilike. Sve što mislimo ide na uštrb ili niz vjetar tog našeg jastva. Krajnji smisao dobrih ili loših misli jest ono – malo, bijedno i ograničeno – jastvo. I što, onda, činiti? Kako izmaći toj neumitnoj sudbini upojedničenja?

Albert Einstein na samom početku knjige Moj pogled na svijet, magičnom štivu per se, daje svoj sud o vrijednosti nečijeg života. Einstein tvrdi da se on sastoji u tome koliko se pojedinac udaljio od svojeg vlastitog ‘ja’. Čudesno bezazlena izjava velikog znanstvenika koji je porodio jednu takvu magičnu teoriju poput teorije relativnosti. No kakve veze ona ima sa stvarnošću?

Anthony de Mello, jezuitski svećenik koji je većinu svog života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi Buđenje svijesti izlaže sasvim jednostavnu ideju načina života. Kaže nam da se probudimo i time  učinimo najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Ako se probudimo, ostvarujemo kontakt sa stvarnošću, a stvarnost, osim što je Bog, čudesna je. Nikada više nećemo poželjeti vratiti se u isti, refleksivni žrvanj uma. Što moramo žrtvovati? Prije svega to ‘ja’ – a to znači da od drugih ne očekujmo ništa, kao što ni Drugi od nas ne trebaju ništa očekivati . Drugim riječima, trebamo se riješiti ovisnosti o drugim ljudima. To nas privodi sebi te predstavlja najjaču duhovnu sedaciju. Zatim slijedi samopromatranje kako bi se „osvijestila“ svijest, onaj dobro poznati postupak „izdvajanja iz sebe“ koji se već poslovično spominje u literaturi popularne psihologije. Ali što god mislili o njemu – on uistinu pogađa! Naravno da nismo nikud izišli iz sebe, pogotovo ne umakli iz vlastite kože; sve to činimo samo „u duhu“, zamisli.

Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.

Ako želimo istu stvar zahvatiti filozofskim diskursom, pronalazimo ga kod Sloterdijka:

Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”…   U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Tu je i Nietzsche sa svojom prekrasnom izjavom da smo „za stvari samo oranica“:

Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće veći obujam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo takvi biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.

Kontakt sa Stvarnošću omogućuje nam da zaobiđemo nastojanje oko njene spoznaje. Cilj nam nije spoznati stvarnost, cilj nam je postati je svjestan, drugim riječima, samo bivstvovati u njoj, a vjerujte mi, to je dovoljno da bi se život ispunio ili rječnikom većine ljudi – bude sretan. Promjena nastupa sama od sebe. Ne morate ništa činiti osim biti svjesni.

Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog zadovoljstva, nemoguće je živjeti.

Tako se na neobičan način otkriva kako je “prikopčavanje” na Stvarnost povezano s isključivanjem Ega, onog našeg, taštog „mislećeg“ Ja kojeg nam je itekako „pun kufer“. Vi nikad niste to “ja”, shvatite to i počet će te živjeti u Stvarnosti. Za početak, vrlo sažet i dovoljan naputak za sve slobodne duhove!

Svibanj 2011.

Život u snu

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK tagged , , , u 12:47 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

“Polako i sigurno kako odmiče, život nam sve više nalikuje na ružan san koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, a iz kojeg se, koliko god se trudili, ne možemo probuditi. Međutim, kako nam ‘život u snu’ postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja to nam konačno uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro, u istim bojama u kojim smo ga osjećali onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja, s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.” [ (Post)ničeancije ]

Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.

A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo, postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše ‘ja’ rodi, odraste pa ostari i nestane, pritom samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.

Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.

Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.

Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt, po kojem se naše ‘ja’ uvećava sve dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.

Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeli se u krug, ili bacili svoj pogled ka oblacima, a potom dugo vremena gledali samo u jednu točku ovog svijeta pomno je proučavajući. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka “života bez ‘ja'” krasi prestanak mišljenja o tome što drugi misle o vama, što vi mislite o sebi, životu; lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:

Život može izgubiti jedino sâm sebe.

Većina mislilaca od Platona do Heideggera govori o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.

Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek svoju situaciju komplicira? Na to pitanje izgleda da je teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što:

…naš um uvijek hoće više nego što može.

Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.

Tako je ovaj tekst stigao dotle da se okomljuje i na ono čovječanstvu danas najdragocjenije – njegovo znanje. To je možda zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter Sloterdijk kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara duha završava ovim riječima:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

%d bloggers like this: