Svibanj 2019.
“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva!
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava vrlo sličan nauk uz bitnu korekciju. Uči me razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. … A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? U svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Promislite dobro, vi, koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? …
Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan.
Za sam kraj, ponovno Sloterdijk, kao i ovaj tekst, kojim smo nekad davno i započeli ovu pisaniju:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
Kolovoz 2018.
Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju?
STEVEN PINKER: Prosvjetiteljstvo danas
PETER SLOTERDIJK: Kritika ciničkog uma
U svojoj knjizi “Prosvjetiteljstvo danas” – čiji prikaz nedavno poslušah na Trećem programu Hrvatskog radija – ugledni eksperimentalni psiholog Steven Pinker iznio je, prema mojem uvjerenju, pomalo sumanutu tvrdnju da je prosvjetiteljstvo danas ne samo živo, nego i vrlo dobrog zdravlja, potkrijepivši to tvrdnjom da se njegove pozitivne posljedice na ljudsko društvo mogu sagledati kroz niz statističkih pokazatelja koji se, više-manje, odnose na usporedbu ovoga današnjeg i prijašnjih doba.
Nakon već nekoliko minuta radio-emisije, doista sam se uvjerio da čovjek stvarno misli na ono prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo koje je kao kulturni pokret nastalo krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog stoljeća te postalo ‘dobri očuh’ racionalnoga uma i ‘otac’ moderne znanosti, prosvjetiteljstvo kojemu su put prokrčili najveći europski umovi poput Voltairea, Jean-Jacques Rousseaua, Denisa Diderota, i naravno, Immanuela Kanta. U ovim trenucima da postoji pokret analogan onomu trljanja očiju nakon što se ugledalo nešto što se nije očekivalo, ja bih ga učinio na/sa svojim ušima. Doista, misli li on to doista na prosvjetiteljstvo koje je svoje posljednje hvalospjeve doživjelo u onoj prekrasnoj knjizi mladoga Sloterdijka Kritika ciničkog uma? Da, misli. Upravo to prosvjetiteljstvo, prema Pinkeru, još i danas drži lampu razuma nad napretkom čovječanstva i on to može dokazati.
No čime? Pokazalo se da je Pinkerov dokaz mahom kvantitativne a ne kvalitativne prirode odnosno da se odnosi na niz statističkih pokazatelja koje je, zatim, započeo revno iznositi podupirući svoj generalni stav. Radi se dakako o podacima o rođenima i umrlima, bogatima i siromašnima, obrazovanima i neobrazovanima, područjima pogođenim ratom i područjima bez rata i tako dalje. Drugim riječima, Pinker je vjerodostojno pokazao da je prema svim pokazateljima situacija u svijetu znatno povoljnija nego što je to bila u prijašnja vremena. Više je rođenih nego umrlih, više sitih nego gladnih, više obrazovanih nego neobrazovanih i naposljetku, više je područja u kojima vlada svjetski mir nego onih pogođenih ratom. U ovim trenucima, prema Pinkeru, čovječanstvo je najbrojnije, najsitije, najobrazovanije i najmirnodopskije nego što je to ikada bilo u svojoj povijesti! I da na toj činjenici trebamo zahvaliti upravo prosvjetiteljstvu! Mora biti da je tako, pa i standard nam je značajno porastao!
No ne radi li se tu o nečemu drugom, nečemu usporedivom s onim statističkim fenomenom po kojemu se u svijetu iz godine u godinu objavljuje sve više rock pjesama, dok je sam rock – kao glazbeni pravac – već poodavno završio sa svojim životom a s čim bi se, vjerujem, složila velika većina glazbenih kritičara…? Svaki glazbeni pravac, kao i sam život, kao i štošta drugo na ovom svijetu, ima svoj početak i kraj. Zbog toga, danas možemo slušati na tisuće prosječnih glazbenih rock brojeva, ali više ne možemo poslušati onu jednu, stvarno dobru, novu rock pjesmu.
Čini se da upravo u tome i jest kvaka. Gospodin Pinker dao je prednost kvantitativnoj ocjeni današnjih posljedica razvoja prosvjetiteljstva, a zanemario onu, po meni, puno važniju – kvalitativnu.
Što bi, prema mom mišljenju, bilo pravo prosvjetiteljstvo na djelu demonstrirat ću na banalnom primjeru zadržavajući se u, meni bliskom kontekstu, rock glazbe. Prije neki dan ruka mi je valjda greškom (ili je to bila ruka moje žene) na daljinskom upravljaču pronašla kanal specijaliziran za rock i pop glazbu, na kojem su se preko cijelog dana vrtjeli glazbeni spotovi. U jednom od njih simpatični momak evidentno dobrog glasa pjevao je u očajno prosječnoj pjesmi. Iako se njegovu glasu, motivaciji, i ako baš hoćete, ljubavi spram glazbe nije imalo što prigovoriti, pjesma je bila ispod svake razine. Kako je bilo moguće da on to nije primijetio, zapitao sam se. Još pod utjecajem radio emisije o knjizi Stevena Pinkera, odgovor je stigao u trenu: prosvjetiteljstvo u njemu je ‘zakazalo’! Ako ga je i bilo, utopilo se u sivilo samo još jedne vrste kapitalističkog tržišta. Pod prosvjetiteljstvom u ovom slučaju mislim na razvijenu kvalitativnu prosudbu pojedinca da je nešto dobro ili nije dobro, odnosno da je po njegovu ukusu ili to nije. Vrhunska racionalnost u pojedincu, a onda i u čitavom društvu, osim kroz nezaobilazne kvantitativne pokazatelje, morala bi se očitovati i na kvalitativan način, majku mu staru, recimo, kroz najkvalitetniji svjesni život koji pojedinac u danom trenutku može voditi.
Nakon [posljednje kritike koju prosvjetiteljstvo može izreći] logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život…
U našem primjeru ta “praksa” je život posvećen izvođenju stvarno kvalitetne, a ne šund glazbe, one koja proizlazi iz dubina duše samog glazbenika, a ne koju traži tržište, one koja, na kraju krajeva, ne mora biti čak ni rock glazba! Međutim, ovaj jadni, nadareni glazbenik, kojeg je, kao i sve ostale, odgojio ubitačni logaritam YouTube-a, nije više u stanju razlikovati dobro od lošega u području u kojemu je istinski talentiran. Razlog tomu je, po mišljenju prosvjetiteljstva moga uma, kvalitativno stanje prosvjetiteljstva u njegovu umu, a koje je, za razliku od Pinkerovih statisitičkih pokazatelja kvantitativnih odlika istog, bilo u prilično lošem stanju.
Stoga, čak i na osnovi ovog banalnog primjera, usuđujem se suprotstaviti mišljenju da je prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju. Ako je razorilo religiju i religijsko u čovjeku, kao kolateralna žrtva pala je umjetnost. Ako je neprimjereno u nekoliko posljednjih stoljeća uzdiglo znanost, kao nus-pojava tog uzdizanja javila se neprimjerena degradacija filozofije i tako dalje. (Je li umjetnost danas u dobrom stanju saznali smo prije nekoliko godina također na ovom blogu u tekstu posvećenom eseju Jeana Claira Razmišljanja o stanju umjetnosti).
Tko je, onda, odgovoran za to što je prosvjetiteljstvo u takvom stanju kakvom već jest? Tu se bolno po moj um ocrtavaju konture dva odgovora. Prema jednom, moguće je da je Steven Pinker u pravu, odnosno da se prosvjetiteljstvo prometnulo upravo u ono koje on zagovara, a zahvaljujući spomenutom razaranju religioznog i filozofskog u čovjeku, i da je zbog te činjenice to bio njegov nužan put. U tom slučaju, on, Steven Pinker, danas mu je s pravom postao najvećim zastupnikom. Prosvjetiteljstvo se svelo na čisti znanstveni pogled, bez Nietzscheovih “samoopsjena koje podaruju snagu”, ono je ono koje odsada samo računa, u svojoj srži matematičko, no kao takvo izigralo je svoje vlastite ideale jer je stalo pored čovjeka i više nije u mogućnosti ‘ući’ u njega a kamoli dospjeti do njegova središta.
Drugi odgovor je u jednakoj mjeri poražavajući, no meni puno prihvatljiviji. Prosvjetiteljstvo se, kao i sve drugo, ispeklo na dvadesetprvostoljetnoj vatri kapitalizma i ljudskog egoizma – kapitoegoizma! Drugim riječima, nestalo je u ponoru ponude i potražnje i akcijskih prodaja… Prema ovom odgovoru, Pinkerovi dosezi prosvjetiteljstva danas, stoga, nisu dosezi prosvjetiteljstva nego dosezi kapitoegoizma, koji je u ovom stoljeću ušao u jedan od svojih najprofinjenijih stadija. Iako obojan neoliberalnim bojama, nijedan trenutak ne propušta brinuti se o potrošaču, kupcu, konzumentu i u svim prigodama upravo njega stavljati na prvo mjesto. A potrošač – tko bi bio taj potrošač u današnjem društvu – pa onaj koji je prije svega brojan, sit, obrazovan i neratoboran. Pinker je jednostavno zamijenio teze. Ljudsko društvo se razvilo u smjeru u kojemu se razvilo zahvaljujući kapitoegoizmu, a ne prosvjetiteljstvu!
Možda se to čini neizvjesnim, ali predviđam da ćemo u najskorije vrijeme ući u doba koje bismo mrtvo-hladno mogli nazvati… kapitalizam s ljudskim licem. To znači da će čak i kapitoegoizam evoluirati nama u prilog, ali samo kao potrošačima…
No ono što najviše plaši je činjenica da je znanstvenika poput Stevena Pinkera danas sve više, trebamo li ih nabrajati…? To su oni koji će bez krzmanja izjavit da su religija i znanost nespojive, a u svojim odgovorima na znanstvena pitanja uvijek navoditi postotke. 10% je turista više nego lani, bruto-proizvod je porastao 2,1%, broj prometnih nesreća se smanjio za 0,5% itd. Najparadoksalnijim se čini to da se najzagriženiji znanstvenici koji se drže prosvjetiteljima danas najviše oslanjaju na znanstvenu disciplinu koja u svom nazivu i doslovno ima riječ… vjerojatnost.
No, čini se kako nitko od njih nije pročitao, ili možda zapamtio, a možda i razumio, osmu kritiku prosvjetiteljstva koju je u Kritici ciničkog uma naveo suvremeni njemački filozof ( i još jedan moj dobri učitelj) Peter Sloterdijk, onu koja se odnosi na kritiku egoizma odnosno kritiku privatnog privida… Upravo egoizam, i s njim usko povezano jastvo, ono je čega se u posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, prosvjetiteljski um mora otarasiti! Ako postoji nešto čemu sam posvetio svoj život, to je, onda, toj “praksi”, implementaciji Sloterdijkove posljednje osme kritike prosvjetiteljstva u stvarnom životu:
KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof, a za kojeg mi se nažalost čini da je danas pomalo odustao od svojih teza, na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu…
Stoga, za razliku od Pinkera, držim da je prosvjetiteljstvo danas u očajnom stanju, ako je uopće na životu. Ne vjerujem da je nasjelo prejarkom “svjetlu razuma” i preko noći postalo statističar. A to mislim zato što do dan danas, prema mom mišljenju, nije ništa poduzelo u svezi kritike ljudskog egoizma koji se danas čini na svom vrhuncu…
U konačnici, zašto mislim da je znanost samo jedna malo ‘posebnija’ vrsta umjetnosti? Zato što znanje, koje gradi i na kojem počiva, prema zbilji stoji u istom odnosu kao umjetničko djelo spram života! Znanje o zbilji nije sama zbilja, ono je njen dodatak. Analogno tomu, umjetničko djelo je uvijek dodatak životu, nikada sâm život. Znanost je odatle, baš kao i umjetnost, ljudska po sebi, ali je u stanju stvoriti objektivno znanje. To je kao da na svijet gledamo kroz naočale određene ‘pojmovne boje’, u ovom slučaju kroz naočale ‘obojane’ ljudskim znanstvenim pojmovima… No zbilja ‘po sebi’, u kantovskom i/ili nekantovskom maniru, ostaje neljudska i izvan jezika.
S druge strane, umjetnost je istinska samo ako govori istinu života… (ili kako bi Heidegger prispodobio: umjetnost je “način kako istina kao neskrivenost biva povijesnom”). Umjetnost nam putem svoji ‘naočala’ (osobitih umjetničkih sredstava, slikarstva, glazbe, književnosti itd.) otkriva kakav život zapravo jest, ali se ne može svesti na sâm život. Tako se i znanje o zbilji ne može svesti na zbilju. To su protivnosti na kojima počiva sve duhovno, sve stvaralačko!
Filozofija nije ništa drugo doli stvarateljica pojmova (Deleuze & Guattari) kojima se znanost služi i dospijeva do objektivnog znanja, dok je religija tu da nas podsjeća da su zbilja i život jedno, dijelovi jedne te iste cjeline… u tim zasadama vidim pravo prosvjetiteljstvo koje uzgajam i poput vrta uređujem u sebi!
Vjerojatno nikada nećemo saznati je li se kapitalizam zasnovao na egoizmu, vjeri u ‘ja’ ili je egoizam prolazna faza kapitalizma. Međutim, sve mi se više čini da kapitalizam možda trebamo ostaviti na miru, a sve snage usmjeriti na borbu protiv ljudskog egoizma… Ako ‘sopstvenosti cjeline’ ‘zavladaju’ svijetom, sasvim je moguće da će se kapitalizam sasušiti sâm od sebe. A kako će se novo društveno uređenje zvati možda u tim trenucima više neće biti važno…
Rujan 2012.
Doba Pjene
Peter Sloterdijk: SFERE
Prije neki dan na Trećem programu Hrvatskog radija naletim na intervju s Peterom Sloterdijkom. Povod intervjuu, objavljenom u nekom francuskom časopisu, objavljivanje je trećeg toma njegovih Sfera u Francuskoj. No, misli su mu danas, čini se, manje optimistične. Nekako mi je bilo tužno slušati ga kako deklamira o nekakvim “imunosnim sustavima čovječanstva” i njihovim razlikovanjem u “sferama” metafizike, osjećaja dobra i čisto fizičko-biološkog opstanka. Ovo doba je doba Pjene, kaže filozof, raskrinkavanja su na djelu, i hoćemo li to nazvati dekonstrukcijom ili čistim “ogoljivanjem” – to više nije važno.
U trenutku kad ga novinar prekida s pitanjem o jeziku, nervozno odgovara da mu je dosta jezika, da smo „potrošili cijelo dvadeseto stoljeće baveći se njime“. U tom trenutku, učinilo mi se da to nije ni sjena Sloterdijka iz 1980-ih. Teško razočarenje na vrhuncu svoje filozofske karijere kao da mu je obilježilo život. Ali ne mogu reći da se i u mom slučaju nije nešto slično dogodilo. Možda bih, kada bih Sfere uzeo u ruke, promijenio mišljenje koje sada izričem, ali uvijek će mi ostati pitanje na usnama: što se dogodilo s ‘ciljnom ravni prosvjetiteljstva‘ o kojoj je toliko trubio u Kritici ciničkog uma, koja čovjeka na koncu privodi stanju oslobođenom od identiteta u kojem nastavlja slobodno živjeti, u svojevrsnom modu “racionalne mistike“?
Pitanje se može postaviti i šire. Što se s čovječanstvom dogodilo na prijelazu tisućljeća? Ako se dogodio politički prevrat na prijelazu u 1990-te, i kapitalizam izvojevao pobjedu nad socijalizmom, čovjek se i dalje može pitati, a što se dogodilo na prijelazu u 2000-te? Koga je kapitalizam tada oborio na pleća? Sama sebe? Kao da se odigrao nezamjetniji, ali pogubniji prijelaz u nešto što sami sebi još nismo definirali. Jedino što osjećamo jest ogromni gubitak; i to, da smo prazniji i bešćutniji nego što smo to bili koju godinu prije.
Neki misle da smo prešli u novo doba, doba pseudomodernizma u kojem je na stvari povratak na stare vrijednosti, ali u pseudo obliku. Vjerujemo u Boga, ali samo deklarativno; idemo u Crkvu, vršimo sakrament, primamo hostiju, kako bi se barem izvana stekao dojam da smo vjernici, ali smo, zapravo, pseudovjernici. Iznutra smo samo prazni i bešćutni, kako prema drugima, tako i prema samima sebi. U umjetnostima je situacija možda i gora. Razdraženo sve proglašavamo umjetnošću, a umjetnik, zbog sve većeg ismijavanja i neprihvaćanja u društvu, postaje taštiji i oholiji. Filozofi će danas, pak, sve više slijediti znanost u sve intenzivnijem rastakanju zbilje. I u ovom slučaju, kao što sve može biti umjetnost, sve može biti i filozofija. Svaka pojava u sebi može sadržavati filozofiju, pa nam tako evo i nekih novih ‘obećavajućih’ filozofskih pravaca poput filozofije spavanja (http://philosophynow.org/issues/91/Notes_Towards_a_Philosophy_of_Sleep ) ili filozofije njege (http://juns.nursing.arizona.edu/articles/Fall%202008/personal%20%20philosophy%20of%20nursing.htm ).
Na koncu, Tetka prenu moje ojađeno snatrenje. Bila je spremna za izlazak. Uobičajena crvena minica, tamni džemper i sivi kišni mantil.
– Požuri, zakasnit ćemo.
– Ja ne idem. – rekoh suho.
– Kako ne ideš?
– Tako. Ipak ne idem. – ponovio sam.
Tetka kratko uzdahnu i zalupi vratima.
Promatram je kako se udaljava od zgrade. Njene štikle odjekuju po pločniku na koje je doletjelo prvo žuto lišće. U magli nazirem toranj crkvice kamo se zaputila. Dakle, i jednu crkvicu sada sam udomio u umu. I što sad? Možda sam trebao poći s njom i ojačati svoj imunološki sustav u Sloterdijkovom smislu? Ne radije ću prebivati u vlastitoj praznini. S mene se i pjena ovog doba davno povukla. A kako slutim, Sloterdijkova ‘pjena’ samo je drugi naziv za nešto što je već dovršeno. Nakon što se val razbije o obalu preostaje samo pjena, i na nju je vjerojatno mislio njemački filozof kad je davao naziv trećem tomu svojih Sfera. I on miriše propast Zapada kao što ga je mirisao i Oswald Spengler. Čini se da je preuzeo i Spenglerovu morfološku metodu promatranja zbilje i zbivanja s čovječanstvom. Sfere mora da su ‘prepune’ Spenglera. Nažalost, u mojoj Prostoriji s Kolom njemački jezik se ne govori. Mogu samo strpljivo čekati nekog ludog hrvatskog izdavača da u trenutku nerazumnog ushita odluči prevesti i objaviti djelo od dvije tisuće stranica ili barem jedan njegov tom. Siguran sam da u knjizi postoje i dijelovi od kojih ću se s užitkom naježiti.
Ožujak 2012.
Postati ‘obrnuti’ Diogen
Diogen Laertije: ŽIVOTI I MIŠLJENJA ISTAKNUTIH FILOZOFA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA (DIOGENES IZ SINOPE – ČOVJEK-PAS, FILOZOF, NIŠTARIJA)
Dok izvodim jutarnju gimnastiku volim da je uključen radio. Hrvatski Drugi program posebno mi je drag. Dobra, umjerena glazba, umjereni i profesionalni glasovi spikera za razliku od glazbe i spikera nekih drugih, najčešće lokalnih stanica, koje držim napornim. Ipak, sve češće prisiljen sam svoj Radio-CD player i s HR2 prebaciti na CD s Bachovom glazbom. I danas se događa nešto slično. Odličnu kompoziciju Ane Oxa, pobjednice festivala San Remo iz 1999., prekidaju dioničarskom emisijom. Dok marljivo određujem dvadesetak trbušnjaka na podu svog dnevnog boravka jedino još mogu čuti glas koji priča o izdašnim dividendama nekog državnog poduzeća.
Drugačije i ne može biti u bivšim socijalističkim društvima u kojima se državna poduzeća igraju kapitalizma. Bach je već krenuo sa svojim 4. Brandenburškim koncertom a ja s posebnim vježbama za razgibavanje ruke koja je prošla operaciju. Međutim, još uvijek razmišljam o naravi vremena u kojem živim.
Čini se da je ekonomiji pošlo za rukom pokupiti sve vrijedne umove u svim državama svijeta. Dioničarska filozofija se, tako, danas može pohvaliti najinteligentnijim pristalicama. Recimo, moj kum, jedno nadasve inteligentno biće, nakon odricanja od svakog umjetničkog djelovanja, poput Rimbauda koji je svu svoju poeziju napisao do osamnaeste a zatim se otisnuo put Afrike na nekom trgovačkom brodu, danas prati kretanja na burzama, čita i povremeno mi šalje članke s Banka Magazina; uostalom i zaposlen je u jednoj od banaka korporacijsko-globalnog tipa. S jedne strane, razumijem potrebu da se prate aktualnosti, vrlo dobro shvaćam da je moć danas pohranjena u globalnim korporacijama bankarskog tipa, ali i dalje ne razumijem da čovjeka može samo to zanimati.
Tko stoji uz bitak vremena, nekad se pitam, ja koji kako-tako još uvijek držim do neprolaznih stvari poput Bachove glazbe koju i po osamtisućiti put preslušavam – ili moj kum – koji se drži prolaznih izvjesnosti koje danas vladaju na burzi a sutra se mogu pročitati u Banka Magazinu?
Diogen, poznati grčki filozof iz bureta, imao je zanimljivu biografiju. Prvo se bavio financijama, pokušavajući živjeti od novčanih prevara, a potom se prometnuo u filozofa lutalicu kojeg pamtimo i danas. Moj kum, a vjerujem i mnogi drugi inteligentni pojedinci u današnjem društvu, svoju su mladost obilježili na vrlo umjestan način, kakvim umjetničkim angažmanom ili barem prijateljskim druženjima protkanim znatiželjama za znanjem svakog tipa. A onda su krenuli u život Diogenovog tipa – ali iz njegove prve faze; one zbog koje samog Diogena ne bismo nikad zapamtili.
Možda su i samo nepretenciozni pojedinci koji ne žele da ih se zapamti zbog bilo čega, razočarani u poredak svijeta. Možda, ali mi se nekako čini više ono prvo.
Na ovom mjestu donosim nekoliko Diogenovih izreka preuzetih iz knjige jednog drugog Diogena – Laertija. Nemojte reći da tu knjigu – Životi i mišljenja istaknutih filozofa – nemate na svojoj polici!? Pored onih, vjerujem svima dobro poznatih izjava poput “Makni mi se sa Sunca!” (Aleksandru Velikom) i “Tražim čovjeka!” (sa svijećom u ruci na atenskom trgu u pol bijela dana) Diogen Laertije spominje i sljedeće:
Kad su Diogena pitali kakvu korist ima od filozofije odgovorio je: “Ako ništa drugo onda da budem spreman na svaki udarac sudbine”
A kad su ga pitali zašto ga smatraju psom rekao je: “Onima koji mi nešto daju mašem repom, onima koji mi ne daju ništa – na njih lajem, a ujedem one koji ne valjaju”…
[… ili kad su ga kanili prodati kao roba a on uskliknuo pokazujući na jednog kupca: “Prodaj me ovom; ovom treba gospodar!”]
[… ili kad ga je neki čovjek jednom poveo u nekakvu raskošnu kuću i zabranio mu da u njoj pljuje na što je Diogen pljunuo čovjeku ravno u lice pravdajući se kako nije našao prikladnije mjesto za to.]
Diogenu iz Sinope Peter Sloterdijk u svojoj knjizi Kritika ciničkog uma posvećuje cijelo jedno poglavlje:
Svijet on ne osjeća ni tragično ni apsurdno. Oko njega nema ni traga melankolije, koja prianja uz sve novovjekovne egzistencijalizme.
Građanin se bori sa utvarama taštine i teži za bogatstvom, s kojim on i ne može započeti ništa više od onoga, što je u elementarnim užicima kiničkog filozofa samorazumljivost, što se ponavlja iz dana u dan: ležati na suncu, promatrati zavrzlamu svijeta, njegovati svoje tijelo, radovati se i ništa ne očekivati.
Za samog Diogena, pak, piše:
Približiti se sa smiješkom “punim razumijevanja” već bi bio nesporazum.
Na nj ostavljaju dojam samo karakteri, koji se s njim mogu nositi u pogledu prisutnosti duha, spremnosti za uzvraćanje udaraca, budnosti i neovisna čuvstva života.
Slobodan od potreba, kako Diogen nastupa, on bi prije mogao sloviti kao praotac misli o samopomoći, dakle asket u smislu samopomagalaštva distanciranjem i ironiziranjem potreba, za zadovoljavanjem kojih većina ljudi plaća slobodom.
Njegovo spektakularno siromaštvo je cijena slobode, to valja ispravno razumijeti. Da je mogao biti imućnim a ne izgubiti neovisnost, on zacijelo ne bi imao ništa protiv. No, nijedan se mudrac ne smije dati izludjeti takozvanim potrebama. Diogen je naučavao da i mudrac jede kolače, premda jednako može i bez njih.
Dovoljno da ga pokušam dovući u Prostoriju s Kolom i upoznam s tetkom. 🙂
Listopad 2011.
O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta I.
Peter Sloterdijk: FILOSOFSKI KVARTET (Das Philosophische Quartett)
Kako prihvatiti tu, naoko gorku i neprobavljivu, istinu Posljednje Ravni Prosvjetiteljstva koja tvrdi da, zapravo, ne postojimo i da je ovaj ‘permanentni osjećaj’ u glavi koji nazivamo svijest samo posljedica određenih kemijskih reakcija u našem mozgu i ništa više? Isto ovo tijelo, u kojem se odvijaju iste kemijske reakcije iz dana u dan, i tomu smo nadjenuli ime – ‘ja’!? Sad mi je već lakše razmišljati o tome da ne postojimo. Vrata raja ili pakla možda prođemo i neprimijećeni. No, postoje i druge mogućnosti: možda nas u svoj žrvanj dohvate druge kemijske reakcije, a možda se u krajnjem jezovitom paroksizmu u potpunosti rasplinemo poput mjehurića sapunice.
No, nije li to i ulaznica za jednu novu vrstu religioznosti, jedva se stignemo zapitati, ali već čujemo prigovor: „Ah, ta religioznost!“. Razum je više ne podnosi. Morat će se preodjenuti u nešto intelektualno daleko prihvatljivije. ‘Zašto ne!’, dovikuje Posljednja Ravan Prosvjetiteljstva. Razumom razotkriti čudesnost svijeta počinje u onom trenutku kad shvaćamo da nema toga ‘ja’ koje misli, nego da je riječ samo o određenoj količini energije svemira ‘udruženoj’ na neko vrijeme. U skladu s tim, ‘ja’ bi se moglo shvatiti i kao svojevrsno umjetničko djelo prirode…
Bilo kako bilo, to je najprije jedna razočaravajuća misao. Shvaćate da ćete proizvoditi ovaj isti osjećaj u glavi (svijest) samo dok ste živi, dok se te u ovom prolaznom tijelu. Porazna je to misao prosvjetiteljskog mislioca na kraju puta. Kao da sebi na uho govorite: „Ništa se nije moralo znati da bi se živjelo“.
S druge strane, u svemu tome ima i nečeg čudesnog. Ako sam samo zbroj kemijskih reakcija u tijelu i ništa drugo, ne budi li to u meni ustrajnog znanstvenika koji će po cijenu života sada prionuti na zadatak uspješnog premještanja istih u neke mnogo manje prolaznije tvari? Nećemo li jednog dana, kad već dosada nismo, razviti tehnologiju koja će biti u stanju preseliti naše misli… u računalo? Ili nas učiniti „mozgovima u bačvi“, kao što tu mogućnost ozbiljno razmatra i jedna odlučna grana epistemologije? Ili još čudesnije: kako bi bilo da idemo za tim da sve što zamislimo i ostvarimo?
U jednom znanstveno-hipotetičkom smislu, nema prepreka da se kemijske reakcije iz našeg tijela jednog dana ne prebace u neko drugo tijelo ili čak neki drugi oblik materije – ako mi sami kao jastva ne postojimo… Sa subjektom u igri mi smo samo nijekali čudesnost prirode u svojim mogućnostima. Ako nema nikog iza naših misli, postajemo Mađioničari/Magičari svijeta. Možemo činiti što god nam je volja i naša se mašta može odsad gubiti u beskrajnim mogućnostima bivstvovanja…
O rasplinjavanju subjekta, tog nadmenog mislećeg ‘ja’, najviše je pisao naočiti i u filozofiji još uvijek aktivni Nijemac – Peter Sloterdijk. Njegova emisija „FILOSOFSKI KVARTET“ bilježi i više nego prihvatljivu umjerenu gledanost na njemačkoj televiziji, ali čini se da ga danas zaokupljaju neke druge teme. Pogledamo li popis naslova već prikazanih emisija uočit ćemo neobičan spoj politike i religije u emisiji znakovitog naslova „Politika Benedikta XVI“ (Die Politik Benedikt XVI iz 2009) ili naslove koji se tiču manje-više svjetske financijske krize (Markt der Illusionen iz 2008, Irrationale Finanzwelt iz 2011,). Čini se kao da je batalio svoj najsjajniji filozofski biser – tezu o Posljednjoj Ravni Prosvjetiteljstva iz knjige Kritika ciničkog uma (1983) – koja se zasniva upravo na ideji rasplinjavanja subjekta. Naravno, svakomu je jasno da u ovom i ovakvom robno-tržišnom svijetu do rasplinjavanja subjekata teško dolazi. Štoviše, svjedoci smo otvrdnjavanja subjekta više nego ikad prije! Ali i u tome vidim početak njegove propasti. Jedini naslov „FILOSOFSKOG KVARTETA“ koji vam u duhu ovog bloga možda privlači pažnju jest „Svemir bez Boga“ (Unversum ohne Gott) u kojem se u natruhama spominje subjekt i njegovo možebitno iščeznuće.
Zanimljivo je i primjetiti da zbog upornog ignoriranja engleskog jezika Peter Sloterdijk ostaje zatočen unutar jezičnih barijera vlastite države. Piše i govori samo na njemačkom jeziku i nije poput onog glasnog Slovenca (Žižek) koji žari i pali na You Tube-u i katedrama zapadnoeuropskog kruga, izlažući svoju vlastitu filozofiju kroz osebujni postmodernistički diskurs na „manitu“ engleskom jeziku. Postoji jedna Žižekova izjava ili vic o tome kako je danas lako zamisliti kraj svijeta u fizičkom smislu, ali da je, u isto vrijeme, nezamislivo predočiti kraj trenutno vladajućih oblika ekonomskih odnosa, aludirajući pritom na niz filmova i knjiga apokaliptične tematike u kojima se majčici Zemlji prijeti ili udarom meteorita ili ubojitim Sunčevim vjetrovima. Jasno da je zajapureni Slovenac tu ciljao na kapitalizam. Međutim, ova rečenica već spada u sljedeći post, a koji ću nastojat povezati s ovim, pitajući se: ne nudi li nastupajući proces rasplinjavanja subjekta i mogućnost za konačan obračun s jednim, više neizdrživim, društvenim uređenjem?
Kolovoz 2011.
Prikopčati se na Stvarnost – isključiti Misleće ‘ja’
Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI
Nekada mi se čini da je uvid u stvarnost, realnost, zbilju – kako god to nazvali, glavna preokupacija mog duha i ušće u koje se ulijevaju sve moje misli. Ali kako ga steći? Kako postaviti pitanje? I da li ga uopće postaviti…? Što je stvarnost? Ili možda, što želim sa stvarnošću: spoznati je, osjetiti ili nešto treće? Želim živjeti najviši život koji mi svojom naravi dopušta. Ali kako? Misli kao da mi se odbijaju o stranice hermetičke kutije u kojoj su zatvorene. Priroda stvarnosti čini se da je i u srži svih ljudskih duhovnih nastojanja počev od religije pa do znanosti. Na kraju krajeva, slutim da možemo misliti samo to što možemo misliti i da postoje područja o kojima jednostavno ne možemo misliti, ma kako primamljiva bila. Možda je stvarnost upravo jedno takvo područje…
No uobičajeno mišljenje svodi se na nešto drugo, jednu posebnu točku svijeta – naše jastvo i njegove prilike. Sve što mislimo ide na uštrb ili niz vjetar tog našeg jastva. Krajnji smisao dobrih ili loših misli jest ono – malo, bijedno i ograničeno – jastvo. I što, onda, činiti? Kako izmaći toj neumitnoj sudbini upojedničenja?
Albert Einstein na samom početku knjige Moj pogled na svijet, magičnom štivu per se, daje svoj sud o vrijednosti nečijeg života. Einstein tvrdi da se on sastoji u tome koliko se pojedinac udaljio od svojeg vlastitog ‘ja’. Čudesno bezazlena izjava velikog znanstvenika koji je porodio jednu takvu magičnu teoriju poput teorije relativnosti. No kakve veze ona ima sa stvarnošću?
Anthony de Mello, jezuitski svećenik koji je većinu svog života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi Buđenje svijesti izlaže sasvim jednostavnu ideju načina života. Kaže nam da se probudimo i time učinimo najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Ako se probudimo, ostvarujemo kontakt sa stvarnošću, a stvarnost, osim što je Bog, čudesna je. Nikada više nećemo poželjeti vratiti se u isti, refleksivni žrvanj uma. Što moramo žrtvovati? Prije svega to ‘ja’ – a to znači da od drugih ne očekujmo ništa, kao što ni Drugi od nas ne trebaju ništa očekivati . Drugim riječima, trebamo se riješiti ovisnosti o drugim ljudima. To nas privodi sebi te predstavlja najjaču duhovnu sedaciju. Zatim slijedi samopromatranje kako bi se „osvijestila“ svijest, onaj dobro poznati postupak „izdvajanja iz sebe“ koji se već poslovično spominje u literaturi popularne psihologije. Ali što god mislili o njemu – on uistinu pogađa! Naravno da nismo nikud izišli iz sebe, pogotovo ne umakli iz vlastite kože; sve to činimo samo „u duhu“, zamisli.
Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.
Ako želimo istu stvar zahvatiti filozofskim diskursom, pronalazimo ga kod Sloterdijka:
Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Tu je i Nietzsche sa svojom prekrasnom izjavom da smo „za stvari samo oranica“:
Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće veći obujam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo takvi biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
Kontakt sa Stvarnošću omogućuje nam da zaobiđemo nastojanje oko njene spoznaje. Cilj nam nije spoznati stvarnost, cilj nam je postati je svjestan, drugim riječima, samo bivstvovati u njoj, a vjerujte mi, to je dovoljno da bi se život ispunio ili rječnikom većine ljudi – bude sretan. Promjena nastupa sama od sebe. Ne morate ništa činiti osim biti svjesni.
Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog zadovoljstva, nemoguće je živjeti.
Tako se na neobičan način otkriva kako je “prikopčavanje” na Stvarnost povezano s isključivanjem Ega, onog našeg, taštog „mislećeg“ Ja kojeg nam je itekako „pun kufer“. Vi nikad niste to “ja”, shvatite to i počet će te živjeti u Stvarnosti. Za početak, vrlo sažet i dovoljan naputak za sve slobodne duhove!
Svibanj 2011.
Život u snu
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
“Polako i sigurno kako odmiče, život nam sve više nalikuje na ružan san koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, a iz kojeg se, koliko god se trudili, ne možemo probuditi. Međutim, kako nam ‘život u snu’ postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja to nam konačno uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro, u istim bojama u kojim smo ga osjećali onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja, s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.” [ (Post)ničeancije ]
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.
A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo, postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše ‘ja’ rodi, odraste pa ostari i nestane, pritom samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt, po kojem se naše ‘ja’ uvećava sve dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.
Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeli se u krug, ili bacili svoj pogled ka oblacima, a potom dugo vremena gledali samo u jednu točku ovog svijeta pomno je proučavajući. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka “života bez ‘ja'” krasi prestanak mišljenja o tome što drugi misle o vama, što vi mislite o sebi, životu; lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Većina mislilaca od Platona do Heideggera govori o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek svoju situaciju komplicira? Na to pitanje izgleda da je teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.
Tako je ovaj tekst stigao dotle da se okomljuje i na ono čovječanstvu danas najdragocjenije – njegovo znanje. To je možda zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter Sloterdijk kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara duha završava ovim riječima:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
O Duhu i njegovim Moćima 