Studeni 2012.
Hodajuća anegdota
F. M. Dostojevski: ZAPISI IZ PODZEMLJA
Dr. Dragutin Prohaska: FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
Tužna je strana ljudskog života ta da izražavanje, neki vid umjetnosti, ne možete podijeliti s drugima. Možete podijeliti trač, neki vid ogovaranja (drage ili nedrage osobe), ali ne možete podijeliti ono što je u vama doista vrijedno. Zašto? Zato jer je posebno, nikad prije viđeno. Ono što možete učiniti jest navući druge na vaše izražavanje, da se poistovjete s vama, da vaše muke postanu i njegove. A kada to postignete postali ste samo uspješni manipulator, ništa više.
Ipak, objavljivanje vam donosi niz prednosti praktične prirode. Možda vam privremeno riješi zapravo po svojoj prirodi nerješivu financijsku situaciju, možda vam postane lakše izlaziti pred ljude jer oni sada znaju tko ste, a možda vam takav scenarij dodatno zagorča život. Najveću prednost objavljivanja vidim u činjenici da ćete biti primorani doći u kontakt s ljudima koji su poput vas, drugačiji od drugih.
Raščistite to već jedno u sebi. Ukoliko se još uvijek osvrćete na percepciju vašeg djela i vas u javnosti, onda ste u velikoj opasnosti da prestanete biti čovjek koji se izražava, da prestanete biti ono što jeste. U tim trenucima, mnogima se u umu otvori kolektivna svijest taštine i samoljublja, te počnu razmišljati o tome što ljudi misle o njima i njihovu pisanju a ne da se isključivo posvete stvaranju svoga djela. Čak ni jedan Dostojevski nije bio pošteđen toga. U tom ste trenutku definitivno pokopani za svako daljnje umjetničko pisanje odnosno stvaranje u bilo kojem smislu te riječi… osim ako ne učinite ono što je učinio Dostojevski…
O samoljublju Dostojevskog čitam u knjizi nekog Dragutina Prohaske koju je objavio, iz vizure 21. stoljeća, svakako davne 1921., na stogodišnjicu rođenja ovoga literarnog čarobnjaka. Knjiga je stara, korice se pod mojim prstima raspadaju, već nakon nekoliko stranica primoran sam naslovnicu, koja je potpuno otpala, odložiti na stranu. Ali držim se nakladničkog pokliča „Sadržaj je kralj“ te se udubljujem u isti.
Nakon prvog uspjeha s Bijednim ljudima, Dostojevskog zahvaća euforija, doživljava „prve trnce slave“ te ga primaju u krug tada vodećeg književnog kritičara Bjelinskog. Za sve iole malo bolje poznavatelje života i djela Dostojevskog značenje tog kritičara, s društvenim afinitetom i zavidnim stupnjem socijalne inteligencije, u njegovu životu zasigurno je poznat, pogotovo, njihov međusobni raskol koji je uslijedio nakon objavljivanja Dvojnika, njegova drugog romana. Ali ono što me je sada privuklo u čitanju biografije ovoga književnog genija bilo je, mogu to slobodno reći, skandalozno ponašanje Dostojevskog, ogrezlo u samoljublju, koje je nastupilo odmah po njegovu stupanju u ugledno petrogradsko književno društvo. Asocijalni je genij zbog svog ponašanja tu doživio rijetko viđena poniženja, mahom od kolega književnika kao što je bio on sâm. Prohaska piše da su u poniženjima Dostojevskog, pisanju pamfleta protiv njega i sl. prednjačila i takva ugledna književna imena kao što su to bili Turgenjev i Njekarasov. Najsočniji izraz koji sam zapamtio a kojim su počastili Dostojevskog bio je „hodajuća anegdota“. Neshvatljivo ostaje kako se dogodilo pa da jedan izuzetno talentiran pisac, i doslovce “kralj riječi”, u svakodnevnim situacijama postane objekt za porugu.
Počeli su ga ismijavati, smijali su se njegovoj [vanjštini], očima, nosu, njegovoj nespretnosti, stasu. Bio im je hodajuća anegdota, mladi mjehurić; mučili su ga ogovaranjem, paskvilima, epigramima, karikaturama iz dana u dan.
Dostojevski nije trpio društvo, ne zato što ga nije volio po sebi, već zato što se u njemu nije snalazio. Za sebe je govorio:
Svakako, nijesam stvoren ni za kakovo društvo. Glavno što se nikako u društvu ne znam vladati. Dođem li gdje ima mnogo ljudi, uvijek osjećam, da me svi pogledi [elektriziraju]. To me naročito počinje stezati, stezati fizički…
Bio je zatvoren tip sa svojim sanjama i maštarijama, sa svojim demonima koji mu ni jedan trenutak nisu davali mira. Zbog toga je društvo doživljavao isključivo kao pozornicu na kojoj je mogao doživjeti slavu ili poniženje. Iako je Dostojevski ekstreman primjer, slično se može primijeniti na svakog pisca ili pjesnika i to je ono čega trebate postati svjesni, po mogućnosti, što je moguće ranije. Ako ste istinski stvaratelj, niste za društvo i točka. Možete biti, kako bi kazao Nietzsche, prikazivač djela koje je netko drugi stvorio i onda odatle biti miljenik društva i medija. U svakom slučaju, morate biti svjesni toga da kada se u vama i budi neki poriv za prihvaćanjem u društvu, željom za popularnošću, to je neko drugo biće od onoga koje u vama stvara. Kod Dostojevskog je to bilo bolno vidljivo. Padavica je bila cijena podvojenosti njegove ličnosti koja se od te iste podvojenosti prekasno naučila braniti. Kako? Pisanjem romana. U romanima je izlagao sebe, svaku svoju osobinu, bilo dobru ili lošu, a ponajviše je bilo onih kojih se najviše sramio. Svaku svoju slabu točku, kao i dobru, tematizirajte, pišite o njoj. Na kraju krajeva, samo pisanje štiti od samoljublja, vjerujte mi.
U Zapisima iz podzemlja, Dostojevski izriče misao dublju od čitave književnosti pisaca koji su se okupljali u krugu oko Bjelinskog, tada 1840-ih u Petrogradu. Nitko u tom trenutku nije imao ni najmanju primisao o genijalnosti toga padavičara koji će obilježiti svjetsku a ne samo rusku književnost devetnaestog stoljeća. Ali tako to ide s genijalnostima, one uvijek odabiru najteži put.
U spomenima svakog čovjeka ima takvih stvari koje on ne otkriva svima, već samo prijateljima. Ima i takvih stvari koje neće reći ni prijateljima, već jedino sebi, i to u povjerenju. Ali ima, najzad, i takvih koje čovjek ne smije ni samom sebi da otkrije, i baš takvih, svaki pristojan čovjek ima podosta.
Samoljublje je samo jedna od karakteristika Dostojevskog zbog koje je bio primoran silaziti u vlastito podzemlje. Tamo se suočavao sa stvarima s kojima se „svaki pristojan čovjek“ ni u primisli nikada ne bi mogao suočiti – i zato bio u stanju napisati velika djela… Svakome to treba postati jasno tko polaže pravo, ako ne na stvaranje dobre književnosti, a onda barem na njeno duboko razumijevanje…
O Duhu i njegovim Moćima 