Ožujak 2013.
Zašto je nebo crno?
Edgar Allan Poe: CRNI MAČAK
Rijetki znaju da je E. A. Poe među prvima ponudio odgovor na jedno, na prvi pogled, sasvim trivijalno pitanje: zašto je nebo crno. Još manje ih zna da nam odgovor na to pitanje pruža, rijetko dostupno, neupitno znanje o prirodi svemira. U svojoj Eureci, koju je pisao potkraj života, nadahnuto je naveo da je nebo crno zato jer svjetlost zvijezda koje ne vidimo nije imala dovoljno vremena da dođe do nas. Rekli bi, sasvim obična rečenica s kojom se danas bezrezervno slažemo, da iza sebe ne krije čudesne implikacije upravo po pitanju našeg znanja o prostornim i vremenskim granicama svijeta u kojem živimo. O čemu je riječ?
Poeov odgovor, ako ga se, recimo, uzme kao istinitog, svemiru nužno nameće jednu granicu – onu vremensku; nebo je crno zato što svemir nije vječan, zato što ima svoj početak u vremenu. Naime, ako te granice nema i svemir je vječan, onda je svjetlost zvijezda trebala imati dovoljno vremena (sâmo vrijeme je vječno) da stigne do nas i nebo iznad nas bilo bi zasljepljujuće svijetlo. Dakako, to nije slučaj – nebo iznad nas je crno. (Gotovo bi mogli reći da je E. A. Poe među prvima svojom tvrdnjom postulirao teoriju Velikog praska.) Međutim, crnilo neba može se objasniti i na drugi način. To bi bio slučaj u kojem se Poeovom odgovoru uskraćuje istinitost, i u kojem bi svemir bio vječan. U tom slučaju da bismo zadržali crnilo neba morali bismo ga ograničiti u prostoru. Drugim riječima, morala bi postojati neka vrst ‘prostorne granice’ svemira, nakon koje i doslovno više ne bi bilo zvijezda. I na ovaj način pošlo bi nam za rukom nebo ‘zadržati crnim’ odnosno uskladiti teoriju s opažanjima.
Time smo saznali da odgovor na pitanje zašto je nebo crno sa sobom ipak nosi neko znanje. Nebo je crno zato što je svemir ograničen – ili u prostoru ili u vremenu, ali nikako i u jednom i u drugom! Svemir je ili vječan ili bezgraničan, ali ne i oboje!
Daleko od svakog daljnjeg umovanja o prirodi našeg svemira, vraćam se američkom književniku. Što bih još mogao napisati o Edgaru Allanu Poeu kao o svom omiljenom piscu? Da je ‘književni vrag’ koji me uopće natjerao pisati? To je istina. S ovim književnim ekscentrikom, definitivno, moramo dijeliti neke karakterne crte. Njegovu mrzovolju na primjer, ili sklonost morbidnim temama, ili još bolje – njegov stil pisanja! Upravo stil pisanja ovoga prvog američkog boema (Walt Whitman u ‘travu je legao’ puno kasnije) ono je što nas trenutačno mora zaraziti, pogotovo ako se nalazimo na pragu spisateljske karijere. Za izražavanje snažnih emocija, kojih u svakoj mladoj duši nikada ne nedostaje, nećete moći ne posegnuti za aoristom ili imperfektom! Kada, primjerice, pročitate:
Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi.
intuitivno slutite da se tu nešto iza brda valja, da se zapravo radi o liku vrlo nemirne i ćudljive naravi – i to samo zbog ovoga ‘bijah’! (Premda će netko kazati da je to stvar prijevoda – ne bih se složio!).
Sjećam se da sam svoju prvu pravu priču napisao upravo u duhu Edgara Allana Poea, njegovim jezikom, njegovim stilom. U to vrijeme, dakako, čitao sam Crnog mačka (Poe se izgleda rijetko udaljavao od teme ‘crnoga’!), omanju pripovijetku iz njegova opusa i prvi put shvatio da u pisanju, u tzv. ich-formi slobodno mogu uzeti lik, osobnost, koja je (barem naizgled) daleko od one kojom se predstavljam u stvarnosti. Ali nikada ne reci nikad! Ne poreci da i tu i takvu osobnost ne skrivaš u nekom kutku vlastite nutrine! Možda je svojim pisanjem Edgar Allan Poe želio i samo to: isporučiti nam susret sa samim sobom, sa svim tim silnim proturječnostima od kojih se sastojimo i koje nam razdiru nutrinu. Tko bi ga znao!
Što se tiče Crnog mačka, morbidna je to pripovijest o čovjeku kojega iznutra razdiru različiti porivi i raspoloženja. Premda gaji općenitu ljubav spram životinja i ljudi, konkretno, svoga crnog mačka i svoje žene, u danom trenutku, doživi promjenu. S iznenađenjem u sebi otkriva sasvim drugačije porive za koje tek usputno kaže kako mu ih je donio alkohol: mrzovolju, gađenje, bijes. A zapravo, riječ je o ‘duhu nastranosti’, o kojem čak ni jedna „filozofija ne vodi brigu“. Crni mačak, tako je priča o duhu nastranosti, jednom „od najiskonskijih poriva ljudskoga srca“.
Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što zna da ne bi smio? … Ovaj duh nastranosti, rekoh, uzrokovao je moju konačnu propast. Bijaše to ona nedokučiva težnja duše da izjeda samu sebe – da vrši nasilje nad vlastitom prirodom – da čini zlo samo radi zla sama…
U naletu pomahnitaloga, pijanskog ludila on će svome mačku najprije iskopati oko, a onda ga, i nedugo potom, bezočno objesiti. Sam čin vješanja opisan je jednom od ‘književno najljepših’ rečenica koje sam u životu ikada pročitao, i za koju sam siguran da pripada ‘vrhu vrhova’ Poeovog književnog opusa općenito:
Jednoga jutra, posve hladnokrvno, nabacih mu omču oko vrata i objesih ga o granu nekog drveta – objesih ga dok su mi suze curkom curile iz očiju, i s najgorim kajanjem u srcu – objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio – objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh – smrtni grijeh, koji će toliko ugroziti besmrtnu mi dušu da će se naći – ako je to uopće moguće – van dosega beskrajnog milosrđa Najmilosrdnijega i Najstrašnijega Boga.
(U toj rečenici nalazi se puno više toga, od tek izvanrednog uprizorenja ‘duha nastranosti’.) Ipak, pomahnitalom grižnjom savjesti (čak i grižnja savjesti njime mahnita!) glavni lik ove morbidne pripovijesti nabavit će sebi novoga, zaprepašćujuće istog mačka, s jednakim biljegom ‘nastranoga duha’ – iskopanim desnim okom. Iz odlomka u odlomak pomračenje njegova uma se nastavlja, kao i prakticiranje nasilja. Naposljetku, potonjeg neće biti pošteđena ni njegova žena. U novom pijanskom deliriju, dokrajčit će je sjekirom te, začuđujuće mirne savjesti, uzidati u podrumski zid kuće. Policija će uzalud tragati za ženom luđaka dok se ovaj zaprepašćujuće smiren vraća uobičajenom životu. U odsutnom trenutku, tek banalnim događajem ipak biva razotkriven. Nakon što je (polunamjerno, polusvjesno) lupnuo o podrumski zid kuće, baš na mjestu na kojem je uzidao leš vlastite žene, kroza nj, do policijskih službenika će doprijeti „…vrisak, potpuno neprirodan i neljudski – urlik…“ životinje. Ispostavit će se da se radi o kriku zamjenskog crnog mačka kojeg je, eto, živog, nehotice i ne znajući, glavni lik pripovijesti zajedno sa ženinim tijelom uzidao u podrumski zid kuće. U posljednjoj sceni policijski službenici će u hipu razrušiti zid i pronaći leš…
…već u stanju znatnog raspadanja… [koji se] pojavio … uspravan pred promatračima. Na njegovoj glavi, crvenih razjapljenih usta i s jednim jedinim rasplamsanim okom, sjedila je ona jeziva zvijer koje me prepredenost mamila u umorstvo, i koje me izdajnički glas izručio krvniku. Zazidao sam tog monstruma unutar grobnice!
Tim riječima završava kratka novela E. A. Poea, od koje svakome duhu, iole osjetljivom na književnost, mora zastati dah.
Nažalost, danas više ne mogu pisati na taj način. Ne mogu, jer su računala ušla u moj život. Osjećam da su iz mene isisala tu moć opijenosti riječima i jezikom. Na neki način, moram se pomiriti sa znanjem što ga posjedujem iz uvoda ovoga posta, odgovorom na pitanje Zašto je nebo crno kojega, eto, barem ponosno, u svakom trenutku, mogu u tančine svakome obrazložiti. Ali na tom crnom nebu iznad svoje glave, siguran sam, nerijetko ću ugledati ‘mačkasti’ obris zvijeri koja će mi nedostajati, moga simbola one opojne poeovske moći pisanja koju sam u međuvremenu izgubio, i čijim sam gubitkom zacijelo platio cijenu svoje današnje znanstvenosti…
O Duhu i njegovim Moćima 