Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE

*
*  *

“Narode Zemlje, molim pažnju”, reče glas, a zvuk je bio savršen. Bio je predivan, kvadrofonski, s tako niskim nivoima izobličenja da se čovjek rasplače.

“Govori vam Prostetnic Vogon Jeltz iz Galaktičke uprave za hipersvemirsko planiranje”, nastavio je glas. “Kao što ste bez sumnje upoznati, planovi razvoja vanjskih područja galaksije nalažu izgradnju ekspresnog hipersvemirskog prolaza kroz vaš zvjezdani sustav i, na žalost, vaš planet jedan je od onih koji supredviđeni za uništenje. Proces će trajati nešto manje od dvije vaše zemaljske minute. Hvala.”

Razglas se isključi.
Nerazumni užas zavlada medu ljudima Zemlje koji su to slušali. Strava se lagano širila kroz okupljćnu gomilu, kao da se radi o željeznim strugotinama na ploči ispod koje se kreće magnet. Izbije panika, beznadna, sumanuta želja za bijegom, ali nije bilo mjesta na koje bi se moglo pobjeći.

Kada su Vogoni ovo primijetili, oni ponovo uključiše svoj razglas. Kazali su:

“Nema svrhe da se sad pravite iznenađeni. Svi projekti i nalozi za uništenje izloženi su u vašem lokalnom odjeljku za planiranje na Alfa Centauriju već čitavih pedeset zemaljskih godina, prema tome imali ste dovoljno vremena da uložite kakvu god hoćete formalnu žalbu i stvarno je prekasno da sada počnete praviti probleme.”
Razglas se ponovno utišao, a njegov odjek orio se Zemljom. Golemi brodovi okrenuše se nebu s lakoćom. Na donjem kraju svakog od njih otvoriše se vrata, prazni crni kvadrat.
Do tog trenutka nekome mora daje uspjelo osposobiti neki radio-predajnik, odrediti valnu duljinu i emitirati poruku vogonskim brodovima, moleći ih da poštede planetu. Nitko nikada nije saznao što je rečeno, svi su čuli samo odgovor. Razglas je ponovo škljocnuo i oživio. Glas je zvučao iznervirano. Rekao je:

“Kako to mislite da nikad niste bili do Alfa Centaurija? Za ime božje, ljudi, znate da je ona samo četiri svjetlosne godine odavde? Žalim, ali ako vas ne zanimaju mjesne prilike, sami ste krivi. Aktivirajte zrake za uništenje.”

*
*  *

…jer prije milijardi godina, kada su Vogoni prvi put ispuzali iz ustajalih prvobitnih oceana Vogsfere i dahćući i brekćući polegli po djevičanskim obalama planeta… kada su ih tog jutra obasjale prve zrake blistavog, mladog Vogsunca, kao da su sile evolucije u tom trenutku digle ruke od njih, s gađenjem okrenule glavu u stranu i otpisale ih kao ružnu i nesretnu pogrešku. Nakon toga više nisu evoluirali; uopće nisu trebali preživjeti.

Činjenica da im je to ipak pošlo za rukom predstavlja neku vrstu priznanja odlučnoj, idiotskoj tvrdoglavosti tih stvorenja. Evolucija? rekoše oni, kome to treba? i jednostavno nastaviše živjeti bez onoga što im je priroda odbila pružiti, sve dok nije došlo vrijeme kad su naučili ispravljati veće anatomske nepravilnosti kirurškim putem.

U međuvremenu, prirodne sile planeta Vogsfera radile su prekovremeno da bi ispravile prijašnju glupost. Stvorile su blistave rakove s oklopima od dragulja, koje su Vogoni jeli nakon što bi zdrobili njihove oklope pomoću željeznih čekića; stvorile su visoka, ponosita stabla zadivljujuće vitkosti, a Vogoni su ih sjekli da bi na njima pekli meso rakova; stvorile su elegantna stvorenja nalik gazelama, svilaste dlake i vlažnih očiju, koja su Vogoni lovili da bi sjedili na njima. Uopće ih nisu koristili za jahanje, jer bi im vratovi pucali istog trena, ali Vogoni su svejedno sjedili na njima.

I tako je planet Vogsfera prolazio nesretne milenije, sve dok Vogoni nisu iznenada otkrili principe međuzvjezdanog putovanja. Tokom svega nekoliko kratkih voggodina svi Vogoni preselili su se u zvjezdano jato Megabrantis, političko središte galaksije i tamo formirali neizmjerno moćan oslonac galaktičke upravne službe. Pokušali su učiti, pokušali su steći stil i pristojno ponašanje, ali suvremeni Vogoni uglavnom se neznatno razlikuju od svojih primitivnih predaka. Svake godine oni sa svog rodnog planeta dovezu dvadeset sedam tisuća svjetlucavih rakovica s oklopom od dragulja i provode sretnu, pijanu noć smrskavajući ih u komadiće željeznim čekićima.

*
*  *

“Znači hoćete reći da ja pišem poeziju zbog toga što pod svojom zlom, grubom i bezosjećajnom vanjštinom zapravo želim biti voljen” rekao je. Onda zastane. “Je li tako?”
Ford se nervozno nasmije. “Pa, u stvari da”, rekao je. “Zar svi mi u dubini, znate, ne želimo…ovaj…”
Vogon ustane.
“Ne, uopće niste u pravu”, rekao je. “Ja pišem poeziju da bih što oštrije izrazio svoju zlu, grubu i bezosjećajnu vanjštinu. Ipak ću vas izbaciti iz broda. Stražaru! Odvedi zarobljenike do zračne komore broj tri i izbaci ih van!”

*
*  *

Naravno, dobro je poznato da nepažljive riječi koštaju života, ali ljudi još uvijek ne shvaćaju punu veličinu problema. Na primjer, u istom trenutku kad je Arthur rekao “izgleda da imam problema sa svojim načinom života”, u tkanju kontinuuma prostor-vrijeme otvorila se neobična crvotočina koja je prenijela njegove riječi daleko, daleko u prošlost, preko gotovo beskonačnog prostora, sve do udaljene galaksije u kojoj su čudnovata i ratoborna stvorenja bila dovedena na rub međuzvjezdanog rata.
Vođe dvije suprotstavljene strane srele su se po posljednji put.
Strašna tišina pala je na pregovarački stol kad je zapovjednik Vl’hurga, veličanstven u svojim crnim, draguljima posutim ratničkim kratkim hlačicama pogledom odmjerio predvodnika G’gugvuntta koji je čučao nasuprot njemu u oblaku zelene pare slatkastog mirisa i, s milijun elegantnih i užasno naoružanih međuzvjezdanih krstarica spremnih da prospu električnu pogibelj na jednu jedinu riječ njegove komande, pozvao podlo stvorenje da povuče ono što je rekao o njegovoj majci.
Stvorenje se pokrene u svojim isparenjima koja su se nezdravo komešala i u istom trenutku riječi “Izgleda da imam gadnih problema sa svojim načinom života” dolutaše do pregovaračkog stola.
Na nesreću, na jeziku Vl’hurga ovo je najgora zamisliva uvreda i nije mogla dovesti ni do čega drugog osim do užasnog rata koji je trajao stoljećima.
Naravno, nakon desetkovanja čitave galaksije, koje je trajalo par tisuća godina, na kraju je shvaćeno da je čitava stvar bila užasna greška i zato su dvije protivničke ratne flote zaboravile svojih nekoliko preostalih nesuglasica da bi se udružile i započele zajednički napad na našu galaksiju – koja je do tada nepogrješivo identificirana kao izvor uvredljive primjedbe.
Tisućama godina moćni brodovi plovili su beskrajnom prazninom svemira i najzad uz urlik pikirali na prvu planetu na koju su naišli – koja je slučajno bila Zemlja – gdje je, zbog strašne greške u proračunu proporcija, čitavu borbenu flotu slučajno progutao jedan pas.

2 komentara »

  1. […] Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE […]

  2. […] Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE […]


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: