Studeni 2017.

‘Američke sveske’

Posted in Amerika, VIS IDOLI tagged , , , , , at 7:57 am autora/ice Magičar

VIS IDOLI: Amerika

Posjet Sjedinjenim Američkim Državama i njihovoj prijestolnici dogodio se u onom trenutku mojega života u kojem sam, naglo i bez ikakva povoda, izgubio želju za putovanjima. Ako bih još negdje želio otputovati, vrzmalo se mojom glavom, bilo bi to u neko neistraženo područje moga uma, mojih neostvarenih mogućnosti razmišljanja, gdje bih još mogao naići na uzbudljivu ideju, vezanu uz ovu, s ničim usporedivu, stvarnost koja nas okružuje i avanturu zvanu život. Bilo kako bilo, izgradivši se u duhovnom smislu u smjeru potpuno obrnutom u odnosu na smjer duha vremena kojemu svjedočim, stižem se zanimati jedino još za neobična promišljanja o takvim stvarima. Ono što još samo rijetki promišljaju u dubini ili samo dokonosti svoga uma, te – mnogim ljudima dosadne, i beznačajne stvari vezane uz našu spoznaju i doživljaj prostora, vremena, materije, energije i svjetlosti – meni je postalo lijek za jutro i večer svakog dana. Stoga, posjet državi, koja predstavlja – a vjerujem, većina će se sa mnom složiti – otjelovljenje pragmatičnog pogleda na život, i čije državljane ‘takve stvari’ ne mogu zanimati izvan unaprijed zadane moguće koristi, sigurno nije puno obećavao.

Najprije, uočite je da je u Americi sve ogromno. Ta činjenica ne odnosi se samo na ulice, trgove i nebodere; čak i svjetiljke, u obliku fenjera, okačene na jednu vladinu zgradu u blizini Kongresa, čine se neprirodno velikima.

Usporedite veličinu čovjeka i svjetiljki na slici!

Hodnici apartmanske zgrade u kojoj smo pronašli smještaj ukrašeni su zidnim ilustracijama suvremene umjetnosti pollockovskih motiva (američku suvremenu umjetnost nemoguće je ne vezati za lik i djelo Jacksona Pollocka). Apartman za četiri osobe, koji smo unajmili, posjeduje zasigurno nekih stotinjak kvadrata. Prolazeći glatkim tepihom iz dnevne u jednu od spavaćih soba naposljetku dospijevam u sobičak, zapravo prostor koji predstavlja garderobu, u kojoj ću, osim kofera, držati još samo par košulja…

Prostor u Americi, doista, nikome nije problem. Ali čini se da nije oduvijek bilo tako. Veličina prostora Sjedinjenih Američkih Država oduvijek je sprječavala ubrzaniji razvoj ovih krajeva. Štoviše, sasvim je moguće da je uzrokovala jedan od najvećih problema ove države. Jer, tko je bio spreman obrađivati svu tu silnu zemlju? Isto pitanje sigurno su morali postaviti i prvi doseljenici… I da ste najvrjedniji ljudi na planetu, ne biste to bili u stanju. Stoga, ne čudi zašto je došlo do ideje da se radna snaga potraži negdje drugdje… No kao što je poznato, način rješavanja ovog problema neslavno je završio; osim toga, imao je visoku cijenu – građanski rat.

Eno ga Pentagon u daljini, u procijepu između zgrada!

Neobičnim se čini da sa svog balkona mogu promatrati Pentagon koji se nalazi u neposrednoj blizini naše apartmanske zgrade. Česti preleti vojnih helikoptera podsjećaju me da se nalazim u prijestolnici, najvjerojatnije, još uvijek najveće svjetske sile. I tu, htjeli-ne htjeli, dolazimo do pitanja političke, ali i stvarne moći. U svijetu u kojemu se moć smatra još uvijek najvišom vrijednošću, jedan ovakav tekst mora ostati beznačajan. Promatrati Ameriku, ali ne na način da se u njoj vidi utjelovljena moć, nego s pozicije jednoga, više duhovno nastrojenoga (u ovom kontekstu čitaj – dokonog) promatrača,  zasigurno ne može predstavljati neko zanimljivo štivo za današnjeg čovjeka uglavnom okrenutog pozicioniranju na društvenoj ljestvici moći. Jer, tom duhovnom pogledu, ponajprije, Amerika dođe kao i svaka druga država. U njen opis nastojim ući sa što je moguće manje predrasuda. I ne mogu se oteti dojmu da sam u prvim danima boravka u Washingtonu pomalo žalio Amerikance zbog te svoje nesvjesne potrebe da se pred drugima prikažu kao Amerikanci, državljani vodeće svjetske sile, a što je, prema mom mišljenju, moralo opterećivati njihove jedinstvene prirode. Čak i jedan beskućnik, učinilo mi se, ima potrebu iskazati ponos činjenicom što je Amerikanac!

Tipično američko jelo… malo salate, malo borovnice, malo oraha…i sira!

Ali kad smo se već dotakli tog pitanja nacionalnog identiteta, neki vrag mi nije dao mira, i poput Quentina Tarantina koji to poslovično dobro propituje u svojim filmovima (pogledajte samo njegovu Mrsku osmorku!), i ja sam mislima zagrebao o njihov najveći tabu: odnos crnog i bijelog stanovništva.

U Washingtonu oko šezdeset posto stanovništva čine crnci što i nije neočekivano; za vrijeme građanskog rata, većina crnaca s juga nastojala se skloniti upravo u vlastitoj prijestolnici. Prije dvanaest godina, kada sam prvi put pohodio glavni grad SAD-a, napisao sam da mi većina crnaca u Washingtonu izgleda poput Denzela Washingtona, uglađeno, kultivirano, u bijelim košuljama i hlačama na peglu. To je daleko od one uobičajene slike crnca sa zlatnim lancem oko vrata, polusklopljenim očnim kapcima i hladnim, bezizražajnim licem koju smo navikli susretati u glazbenim spotovima (uzmimo, na primjer, izgled jednog 50 Centa).

Zemlja stakla ili ogledala…? Jedan neboder guta drugi odražavajući ga…

Pa ipak, u druženju sa stanovitom Ophelijom, debeljuškastom crnkinjom, sjajnih bijelih zubi i nenametljivog kikota, naslućujem nešto neobično: preko osjećaja koji je zračila oko sebe nekako mi je pošlo za rukom osjetiti, pored te neke, bazične ravnodušnosti za razvoj tehnologije (neki je tip u tom trenu predstavljao novu verziju popularne igraće konzole), i tu potisnutu, usudio bih se reći, praiskonsku želju za prepuštanjem životu, koju na najbolji mogući način simbolizira prepuštanje jednostavnom ritmu glazbe na onaj isti način na koji su se glazbi prepuštali i njeni preci na vrelom, užarenom pijesku Afrike… Drugim riječima, preko Ophelije naslutio sam tu praiskonsku slobodu da budemo ono što ustvari jesmo, a ne nešto što društvo od nas traži da budemo. Dakako, to je samo moje ćutanje, i moj osjećaj, u kojemu netko može vidjeti i skrivenu diskriminirajuću crtu. Međutim, ponovno ću upozoriti: moje misli se uobičajeno kreću daleko iznad trenutačnih moralnih i inih vrijednosti društva, a koje su obično posljedica raznoraznih konvencija; one nastoje dupsti do stvarne sreće čovjeka, a ne do sreće naknadno, kulturom uobličenih, identiteta koji su prisiljeni ukalupiti se u onaj jedan zadani i nadređeni – nacionalni identitet.

Halloween na američki način… U Americi 31. listopada u sumrak…

Draga Ofelija, imaš prekrasne, kristalno bijele zube, predivan osmjeh, i fantastičan osjećaj za ritam, općenito glazbu, i stoga, moram ti reći istinu: američki kontinent nije postojbina ni bjelačkog ni crnačkog stanovništva. I oni i vi samo ste doseljenici na američkom tlu i tako se trebate osjećati; ali dakako, u sve manjoj mjeri kako vrijeme bude prolazilo, odnosno kako vas zajednička kultura bude ‘uzimala pod svoje’ i sve više prožimala… Naime, jedina razlika između bijelaca i vas odnosi se na činjenicu da ste vi bili prisilno doseljeni i da ste jedno vrijeme proveli, takoreći, poput (njihovih) zarobljenika. Vaša izvorna priroda, autohtonog stanovništva jednog drugačijeg kontinenta, iako duboko potisnuta, ostala je netaknuta u svoj svojoj čudesnosti i sreći jednoga života pošteđenog razvoja tehnologije…

Međutim, društvo kao društvo, s čitavim nizom predrasuda, najvjerojatnije se ne bi složilo sa mnom, i ne bi prihvatilo anarhističke pokliče ovoga tipa poput pokliča mislioca Johna Zerzana koji je čak uvjeren da je život u prvobitnoj zajednici jedini put ka našoj istinskoj sreći… Jednoga dana, a mogu to sebi sasvim jasno predočiti, doći će doba u kojemu će crnačko stanovništvo zaboraviti sve, ne samo “genetička sjećanja” na život svojih predaka koja sam htio istaknuti, nego će i poricati da su ih bijelci ikada držali robovima i takva ‘naklapanja’ tretirati kao mit! To je taj rad kulture na dulje staze; i ona je u tim stvarima neprikosnovena.

Crne limuzine i Kongres u daljini… ima li negdje Franka Underwooda?

S tim i takvim mislima, otputio sam se, naposljetku, u razgledavanje Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca… a gdje me je, malo zatim, ‘dočekala’ još jedna ‘tabu tema’ američkog habitusa – odnos prema Indijancima, jedinom autohtonom stanovništvu američkog kontinenta. Ovaj otprije od javnosti prozvan i kontroverzan muzej, prostire se na tri kata, od kojih je samo jedan posvećen sjevernoameričkim Indijancima. Ubrzo stječem dojam da se Nacionalni muzej američkih Indijanaca slobodno mogao nazvati i Muzej sklapanja (i razvrgavanja) dogovora s Indijancima… Naime, teško pronalazim informacije o ratovima i žrtvama, Little Bighornu, Biku Koji Sjedi i generalu Custeru… ali zato, na centralnom panou izložbenog prostora nalazim desetke starih fotografija koje prikazuju delegacije različitih indijanskih plemena pred Bijelom kućom. Na jednoj vidi se i predsjednik Linkoln, s vidnom nelagodom na licu, u društvu indijanske delegacije Čejena pred samim ulazom u Bijelu kuću.

Delegacija Čejena s predsjednikom Linkolnom… i njegovom nelagodom.

Malo-pomalo, shvaćam što Muzej želi istaknuti. To da su bijelci, putem legalnih dogovora s Indijancima, na kraju i legalno otkupili svu njihovu zemlju. Na kraju svakog rata, jedna indijanska delegacija uputila bi se u Washington da parafira ‘prodaju’, prethodno, u ratu otete, zemlje. U sljedećem valu, pristigao bi novi val doseljenika gladan novih posjeda i uslijedio bi novi rat, ubijanja i otimačina, pa onda opet dogovor, otplata ratne odštete, zemlje, i tako u krug. Ne čudi da je ‘Linkolnova nelagoda’, koju je morao prenijeti na svoje nasljednike, morala rasti vremenom.

Najpoznatija straćara na svijetu kao ‘savjest Amerike’… Tko će je naslijediti?

Po izlasku iz muzeja, pred Bijelom kućom, sa zapadne strane, s nemalim iznenađenjem zatičem još uvijek „savjest Amerike“, onu istu straćaru poznate aktivistice za slobodu i mir u svijetu, svjetske antiratne prosvjednice – Concepción Picciotto Connie. Iako je njezina stanovnica umrla još prošle godine, ista još uvijek ugošćava beskućnike, a nikome živom ne pada na pamet da je ukloni. Nedaleko, specijalna policija naoružana do zuba, i psi tragači, a pred straćarom dva beskućnika koji kao da se dogovaraju oko toga tko će preuzeti upražnjeno mjesto…

Otkrivam i da je negativno oglašavanje sve češća praksa u Americi. Pred samim Kongresom susrećemo kamionet pretvoren u video zid u sporoj ophodnji. Glas koji dopire sa zvučnika je poznat, ubrzo uočavamo da su strane kamioneta pretvorene u video zid. Na njemu, vitlajući jednom rukom, trenutni predsjednik SAD-a obećava smanjiti poreze srednjoj klasi građanstva. Najednom, pojavljuje se tekst na kojem piše LiarinChief! te mu začepi gubicu. Ne znam koliko je krugova kamionet napravio oko Parlamenta toga dana, ali znam da su tih dana bili izbori za nekolicinu guvernera…

Negativno oglašavanje sve je češća praksa u Americi… ili mi tek sada to primjećujemo? (Photo: https://i.pinimg.com/736x/8f/48/9a/8f489a2470b288bc1cece171df46ab3f.jpg)

Za kraj ovoga ‘poluputopisa’, želio bih još nešto reći o tome zašto su, u mom slučaju, putovanja pomalo izgubila svoju čar… Svugdje gdje dođeš dočeka te to ubitačno tipkanje u mobitele, otisak suvremene tehnologije i zapadnjačkog načina razmišljanja. A da ne govorim o gužvi s vremenom i sveprožimajućom pragmatičnosti koja se ne zamjećuje samo u ponašanju ljudi nego i osjeti u samom zraku! Svi pomalo počinjemo nalikovati jedni na druge… To je, po meni, još jedan ‘duhovni ožiljak’ koji globalni svjetski poredak i kapitalizam ostavljaju na nama i možebitni razlog zašto me putovanja sve manje privlače… Nikada mi nije bilo toliko stalo posjetiti neku egzotičnu destinaciju koliko do toga da, gdje dođem, osjetim duh tog prostora… E pa toga je, čini se, sve manje, jer svi prostori, zbog pragmatičnog načina mišljenja, postaju isti u tom, duhovnom pogledu. Ni Washington u tome nije bio izuzetak.

Listopad 2015.

Beskompromisna kritika suvremenosti (ili kako prevladati kapitalizam?)

Posted in FILOZOFIJA, Život za jednokratnu upotrebu, ŽIŽEK tagged , at 11:22 am autora/ice Magičar

SLAVOJ ŽIŽEK: Život za jednokratnu upotrebu (The Disposable Life)

Za Slavoja Žižeka slobodno se može reći da je uspio u onome čim se bavi, pa čak i po ‘kriterijima’ ovoga današnjega, nekritičkog vremena. Svima vama zainteresiranima za, kako sâm Žižek ironično kaže – ‘usrane knjige’, ovaj suvremeni filozof, k tomu još i ‘brat po mlijeku’ s ovih naših prostora, itekako mora biti poznat. Nitko od današnjih filozofa ne snalazi se tako dobro u javnom prostoru kao on, a da pritom svojom iznimnom pronicivošću nastavlja pogađati bolna mjesta bolesnog tkiva društva. Možda društvo kao društvo i nije bilo, niti će ikada biti zdravo. Ako odista počiva na jednoj tako sumanutoj ideji poput ‘volje za moći’ kako i može biti zdravo? Valja nam jedino naučiti razlikovati ‘bolja’ od ‘gorih’ mjesta u njemu; pa barem to, ako već ništa drugo, promrmljat ćemo poput Žižeka kiselo u bradu i okrenuti se pregledavanju na desetke filmića/klipova s You Tube-a u kojima je glavni akter upravo ovaj bard suvremene europske misli. (Moj prijatelj, s kojim s vremena na vrijeme ‘žižekujem’, kreirao je YouTube channel s odabranim izvacima Žižekovih misli; možete mu pristupiti na ovoj adresi: https://www.youtube.com/channel/UCjOC9XIqPn8iprpieN5pAiA ; zasada, tu je samo jedan filmić, ali, prema obećanju, uskoro bi se trebao početi puniti i drugim ‘izvacima misli’ ovog beskompromisnog kritičara suvremenosti…)

I tako je to, nakon što se pokazalo da su ideologije 20. stoljeća ‘iscurile u prazno’, na koncu konaca, nama današnjima posve je razumljivo da svaka ideologija nužno završava ‘curenjem u prazninu’, tko je još spreman povjerovati u postavku da će nam jednoga dana svima biti dobro? Čovječanstvo će najvjerojatnije svršiti onako kako predviđa Biblija, ali na način, da upotrijebimo nenadmašne riječi Georgesa Bataillea za Hegela u novom kontekstu – ‘nesvjesna koliko je zapravo bila u pravu’; jednostavno, satrt će samo sebe ‘uslijed vlastitih grijeha’ i to će upravo izgledati kao da je Bog, osobno, došao na njihovu naplatu. Dovoljno je spomenuti svrhu/misiju današnje ‘fantomske države’ koja žari i pali Bliskim istokom (kojoj ću izbjeći kazati ime kako na ovaj blog ne bih navukao ljude kojima on stvarno nije namijenjen) i koja se, prema jednom uglednom američkom profesoru, ogleda u tome, pazite – da svijet pripremi za sudnji, završni dan ovoga svijeta – pa da lagano zadrhtite zbog osjećaja da doista živite u Posljednjem dobu čovječanstva… Ali stvari nisu baš tako ochkamovski jednostavne. Na ovom mjestu, možemo se prisjetiti slavnih Hölderlinovih stihova koje je volio Heidegger: „U onom opasnom uvijek raste i ono spasonosno“; u filozofskom smislu, to znači da uvijek postoji mogućnost da u posljednji trenutak čovječanstvo izbjegne svoju propast i igra se nastavi… Kada će čovječanstvo svršiti svoju ‘velevažnu’ misiju na zemlji, tim pitanjima se, zapravo, ne trebamo pretjerano zamarati, a toga je svjestan i Slavoj Žižek. Trebamo samo biti okrenuti sadašnjosti te, u svojstvu filozofa ili pjesnika/književnika, spremno naleći na bolna mjesta društva; ako slijedimo Houellebecqa još ćemo i ‘jako pritisnuti’! A Žižek to radi s takvim manirom da ga čak i u Americi obožavaju! Osim što je vjerojatno najpopularniji filozof na YouTubu, gost je sveučilišta diljem svijeta među kojima, slobodno to možemo reći, prednjače upravo ona američka.

Na ovom mjestu postavlja se pitanje: je li moguće, pa da u Americi (a pod tim terminom u ovom tekstu misli se na Sjedinjene Američke Države) danas odista postoje (mladi) ljudi koji vjeruju da se kapitalizam može prevladati? I zašto se to uopće „moramo zapitati“? Zato što je prevladavanje kapitalizma, kao jedno od gorućih pitanja opstanka čovječanstva u cjelini (premda ne i za one koji u njemu uživaju) u posljednje vrijeme postalo i jedno od ključnih tema Žižekove filozofije. Pored svega toga, on, kao ‘klasificirani komunist’ ili ‘radikalni ljevičar’, kako sâm sebe voli nazivati, ipak je on, k tomu, i jebeni lik s ovih naših, slavenskih prostora, koji kao da su još uvijek u potrazi za društvenim uređenjem koje bi ih preporodilo. Socijalizam to nije učinio, kapitalizam još manje, pa budućnost ostaje otvorena… Ali da se razumijemo, Žižek nikada neće zagovarati nekakav povratak na ‘staro’, na ‘socijalizam’ i ‘komunizam’ koje smo već iskusili… Činjenica je da ni on u ovom trenutku ne vidi rješenje, tu se misli za neko prihvatljivo društveno uređenje, ali zato se u svezi njega neprestano i grozničavo pita… I samo zbog tog nastojanja, Žižek bi nam trebao biti simpatičan.

S druge strane, meni je nepojmljivo da se i (mladi) Amerikanci to isto pitaju! Da su zainteresirani za prevladavanje nečega što je Americi, budimo pošteni, donijelo svu tu silnu ekonomsku moć i epitet svjetske velesile, a usput i ‘iskaznicu’ ‘svjetskog policajca’, ‘pasioniranog borca protiv terorizma’ i sl.? Ako ćemo pravo, Amerika kao Amerika, postoji upravo zahvaljujući tom golemom kolanju kapitala, sveprožimajućem, ubiquitous kapitalizmu, toj, tko zna kojoj po redu reinkarnaciji ideje ‘volje za moći’; stoga, nećemo pogriješiti, i nije nešto novo, ako kažemo da je sama Amerika dijete kapitalizma, odnosno čisti nusprodukt ideje širenja tržišta, iako se, u doba njenog nastanka, stvari nisu nazivale tim imenima. Zbog toga mi je pomalo nemoguće zamisliti da postoji netko u Americi (a tu ne mislim na ‘svježe’ doseljenike iz Europe) tko bi imao ista nastojanja kao Žižek. Čast rijetkim i istinskim anarhistima poput Johna Zerzana koji bi vjerojatno razjebali sve, uključujući tu i neka druga ‘civilizacijska dostignuća’ poput, primjerice, jezika…

Isto tako, priznajem da su mi se nastojanja određenih američkih mislilaca da utječu na ‘stanje svijeta’, a koja su usmjerena prema sveopćem boljitku čovječanstva, oduvijek činila pomalo licemjernima. Vjerojatno je to zato što su svoje stavove izricali s, meni previše naglašene, pozicije pripadnika politički utjecajne nacije, a što Amerika nesumnjivo jest. Naravno da tu svoju nemuštu, pomalo rezigniranu, i po svemu sudeći, neopravdanu strelicu kritike odapinjem na mislioce poput Noama Chomskog koji se, i pored primjesa anarhizma u svojim stavovima, političkim pitanjima bavi s pozicije profesora jednog uglednog, ali ipak, američkog sveučilišta… Uostalom, nešto slično zamjera mu i John Zerzan. U američkom kulturnom miljeu, po tom pitanju puno mi je draži jedan Sean Penn koji zbog svog ‘otvorenosrčanoga’, lijevoga političkog usmjerenja, počinje otvoreno trpjeti i u svom poslu (premda se radi o praznoglavom glumačkom pozivu)… Navodno, za snimanje novih filmova sve manje poziva stiže mu iz američkih filmskih studija…

Slavoj Žižek nema tih problema. Zahvaljujući tomu, on se može baviti problemima koji otvoreno pritišću današnje društvo. I nekako se čini da je posljednjih godina njegova kritika kapitalizma dosegla svoje blistave vrhunce. Uvjerite se i sami! Pred vama je odabrani YouTube filmić/klipić – a kako bi se drugačije Žižek ‘objavio svijetu’ – naziva The Disposable Life (što sam preveo kao ‘Život za jednokratnu uporabu’) u kojem slovenski filozof sa svojim već legendarnim, i čak simpatičnim, a opet neizbježnim, tikom trljanja nosa raspravlja o tome „kako je danas sve postalo ‘potrošna roba’ te kako danas sve mora imati svoju svrhu i korist (trzišnu, kapitalnu) da bi uopće u društvu ‘opstalo i bilo vrijedno’“. Moram naglasiti da sam ovdje samo prenio riječi prijateljice koja mi je proslijedila link na video.

I nemojte misliti da su umjetnička područja izuzeta od ove kritike!

Veljača 2013.

Bjesomučna vedrina

Posted in HESSE, KNJIŽEVNOST - PROZA, Stepski vuk tagged , at 12:58 pm autora/ice Magičar

Herman Hesse: STEPSKI VUK

Nekad se pitam što pogoni moju bjesomučnu vedrinu? Zašto sam vedar i pored tmore današnjeg života? Ako na posjedovanju ove neobične pozitivne energije ne mogu biti zahvalan svojoj okolini, prožetoj nezapamćenom bijedom duha koju će zauvijek povezivati uz početak dvadeset i prvoga stoljeća – kome onda mogu? Osjećam se kao da sam priključen na nevidljive kablove kojima kolaju nezemaljske energije. Tko zna, možda vode u svemir, izvan planeta Zemlje, do nepoznatih i egzotičnih nebula ili ne manje egzotičnih i zagonetnih područja tamne energije. A možda sežu u drugom pravcu? Možda se spuštaju u dubine moga uma čiji ponori također jesu i ostat će zagonetka iste eshatološke snage zasvagda. Drugim riječima, želim se pitati na čemu počivamo, ako smo, u ovo današnje doba, vedri? (versificirana Jinx verzija istog pitanja glasi – Na čemu si ti?).

Mnogi prije mene su napisali: svijet je mračno i nesigurno mjesto, čovjek je sublimacija nesreće organskoga svijeta, i općenito živih organizama, jer je izgrađen na protivnostima. Osim što je upojedinačen i perspektivičan, sklon je i lukavstvima. Ne možete preživjeti ako ste se našli u njegovu okruženju. Otežavajuća okolnost nastupa kada ‘otkrijete’ da ste i vi ljudsko biće… da sve što ste na čovjeku detektirali… imate u sebi, samo u obliku dobro skrivenog eksploziva koji jednoga dana, može, ali i ne mora, eksplodirati…

Nosac ste svoje radosti, ali i svoje muke. Vjerojatno ste dosad shvatili i ne želim to skrivati: meni pisanje i čitanje donose moju vedrinu. Međutim, ponekad vam i ta umjetno stvorena vedrina mora prisjesti. Duboko konceptualna, zadojena neprestanim baratanjem znakovima i simbolima, na kraju je izgubila onaj neposredni dodir sa životom na koji neprestano podsjeća Zerzan. Izgubili smo Drugoga, za kojeg nam se čini da se u nekom drugom dobu činio nadohvat ruke. Pisanje i čitanje postale su danas samačke djelatnosti.

A sasvim je moguće da pisanje i čitanje doista imaju svoje korelate u stvarnom životu koje ću jednoga dana, nadam se, s užitkom otkriti. Želio bih biti C + H2O s primjesama drugih elemenata u odgovarajućim omjerima, ali bez potrebe bježanja od stvarnosti kao takve. Ne želim se plašiti svoje prirode, ali je ne želim ni obuzdavati. Ne vjerujem u čovjeka kojemu je njegov Kraj zapisan u njemu, a ne u nepažljivom kometu koji bi i prema najmanjoj vjerojatnosti ipak jednoga dana trebao doletjet iz dubina svemira i reći Bum! Shvaćate, sporazuman sam da nas dokrajči slučajnost, a ne naša priroda… Nikako se ne mogu pomiriti s tim da sam čovjek – samo kao čovjek… I s nekakavom glupavom nadom nastavljam se pitati, može li se on, čovjek, promijeniti? Može li postati biće u čijem će se društvu moći i živjeti, a ne samo pisati i čitati?

U tom trenutku, trgnuh se. Ponovno sam počeo osjećati prostor oko sebe. Nedvojbeno, nalazio sam se u Prostoriji s Kolom, ali jesam li bio živ? Glava mi se učini teškom. Ponovno sam pretjerao. U svom umovanju nemam granice… Pogledao sam kroz prozor. Koliko dugo vremena nisam pogledao kroz prozor? Priđoh mu i otvorih ga. Blagi zvukovi prigušene glazbe dopriješe do mene. Dolazili su iz Tetkinog Ljetnikovca. Čarobna svjetlost umjetnoga sunca osvjetljavala je prekrasno zdanje oko kojega se jezerce mreškalo pod lažnim i ugodnim vjetrom. Vječno ljeto. Tetka je živjela poput Boga.

Zašto sam postao takav: „blijed, sjajan i nijem, počivajući nad samim sobom“, mogu možda zahvaliti jednoj knjizi koju pročitah u nevrijeme – u doba kada je to i za jednog ‘ slobodnog duha’ bilo malčice prerano – s petnaest godina. U njoj sam se, po prvi puta, suočio s tom morbidnom istinom o čovjeku koju je njezin autor, do kraja teksta, ipak svim silama nastojao uljepšati. Osim toga, napisao je i nešto što odista, bez daljnjega, mora ulijevati nadu:

Čovjek nije čvrsto i trajno uobličenje, već je prije pokušaj i prijelaz, dakle, ništa drugo nego uzani i opasni most između prirode i duha. Prema duhu, prema Bogu, goni ga unutrašnja predodređenost – prema prirodi, prema majci vuče ga topla čežnja: između ove dvije sile plašljivo se leluja njegov život.

Riječ je ponovno o njemačkom piscu kojeg sam citirao i u prošlom postu. Ipak, Stepski vuk, iz kojega sam sada povadio citate, čini se puno zahtjevnijom i ‘opasnijom’ knjigom od Siddarthe. I premda će nepopravljivi romantičar Hesse o čovjeku napisati kako mu se čini da on „nije samo prilično razumna životinja, već i dijete Bogova, kome je određeno da bude besmrtno“ ipak mi, u ovom vremenu, dakako, mnogo bolje prijaju njegovi suprotni dojmovi o istom:

… njegov život samo jedna opaka zabluda, žestoki neuspio izrod pramajke, divlji jeziv promašen pokušaj prirode…

Uostalom, i u mojemu romanu, u jednomu dijelu, na sličan način trubim…

Prosinac 2012.

Prolegomena za Prostor Uma

Posted in Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, FILOZOFIJA, LANA & ANDY WACHOWSKI, Matrix, UMJETNOST - FILM, ZERZAN tagged , , , , , , at 10:17 pm autora/ice Magičar

Andy & Lana Wachowski: MATRIX
John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE

Od nekoliko filozofskih ideja koje su dojmljivo anticipirane u filmu Matrix, filozofska i ina javnost uglavnom raspravlja o onoj, više-manje metafizičkoj, koja drži da u pozadini naše percepcije stvarnosti, koju naposljetku uvijek oblikuje naš mozak, može stajati i neočekivano bizaran opis istog tog mozga, ali ovoga puta izvađenog iz tijela i postavljenog u bitno drugačiju okolinu; recimo da je uronjen u bačvu sa specijaliziranom hranjivom tekućinom i priključen na računalo (Brain in a Vat). Podsjetimo, ideja je to Hilary Putnama iz 1950-ih (valjda) (na koju nailazim u knjizi Borana Berčića Filozofija II.) a koji je zamislio sljedeći scenarij: nekakav ludi znanstvenik iz susjedne galaksije Alfa Centauri usudio se njemu, Hilary Putnamu, ali i svima nama, izvaditi mozak, i staviti ga u bačvu s hranjivom otopinom i spojiti ga s računalom. Od sada računalo jadnom Hilaryu šalje sve osjetilne podražaje a koje on smatra da, zapravo, dolaze iz vanjskoga stvarnog svijeta. Ako na takav način vidimo svijet, onda, on nije više nešto stvarno, već podraženo. Pronicljiviji čitatelj uočit će da se na tragu jedne takve revolucionarne zamisli moglo utemeljiti jedno čitavo razdoblje, možda čak i sam postmodernizam. Kako? Prisjetimo se samo Roškove „preintezivnosti zbilje“, Rorthyeve tvrdnje „kultura je jedina stvarnost“ ili, pak, Derridinog potpunog negiranja prirode. U takav scenarij trebali bismo još samo uklopiti i ‘način bivanja’ postmodernog stanja kroz logiku kasnog kapitalizma (Jameson) i dobili bismo sasvim solidnu skicu postmodernog duha vremena.

Matrix je samo poslužio da ta, u korijenu postmodernistička ideja, dopre do širih slojeva društva. I evo je, upakirana u popularni SF celofan, ideja o ‘mozgovima uronjenima u bačve’, zaludila je mnoge. U svojoj srži pesimistična, u postmodernom dobu ona se, štoviše, osjeća kao ugoda. Doba je opuštanja, kako veli Loytard, ne morate se ničim zamarati, čak i strašne filozofske ideje saznajete izvaljeni na trosjed ispred svoga televizora, s kikirikijem pod rukom.

Na ideju ‘podražene stvarnosti’ poziva se i Zoran Roško kada u sjajnom uvodu za knjigu Johna Zerzana (vidi prethodni post) anarhističkoj misli suprotstavlja ideju Simboličnog Matrixa, a koju izvorno pronalazi u diskursu slovenskog filozofa Slavoja Žižeka. Da se razumijemo, tek ta je ideja u svojoj srži – postmodernistička. Tako vam na svijet gledaju postmodernisti – sve se na ovom svijetu može isključivo shvatiti kao jedan lijep i prekrasan simbol i ništa više. Međutim, u postmodernističkoj priči o Matrixu, Roško ide korak dalje, te Zerzanovo poželjno življenje primitivnim životom, životom izvan civilizacije, u prirodi, proglašava, ničim drugim doli – još jednim oblikom Matrixa, samo ovoga puta, pojasnit će, radi se o Prirodnom a ne Simboličkom Matrixu. I u jednom i u drugom slučaju, kad bi se zapitali, ne bi mogli negirati ideju Matrixa koja kao kakva avet stoji u pozadini svakog poimanja života, nadajući se kao sveopća prima causa. I sveopći je zaključak, stoga, poražavajući za Roška; bilo kako bilo, kaže on, uvijek smo prisiljeni odabrati jedan od ponuđenih Matrixa kao opciju najmanjeg zla. To je jedino što možemo učiniti.

Ono što Roško možda ne primjećuje, a u skladu s njim vjerojatno i svako tipično postmodernističko mišljenje, jest da je u takav ‘pogled na svijet’ već prejudicirana ideja Matrixa kao nepobitne istine. Stvarnost nam jedino može doći u obliku televizijskog signala, kaže on, posredstvom našeg uma, a što je ‘stvarno izvan nas’ – bog te pitaj. Nekad pomislim, ne bi li na postmoderniste zbog takva stava trebalo gledati kao na neokantovce, jer mi se čini da u pozadini svog vrhunaravnog ‘matričnog učenja’ ipak vjeruju u nedokučivu ‘stvar po sebi’… ili?  Ne, reći će Roško, ne moramo vjerovati u ‘stvar po sebi’, možemo i samo tvrditi da je, neovisno o činjenici postojanja ili nepostojanja stvarnosti kao takve, način našeg bivstvovanja, općenito, uvijek nekako bolećiv – ili psihotičan ili neurotičan, a možda i nešto treće… bitno da je uman…

Međutim, ono što bi John Zerzan vjerojatno želio jest upravo umaći (sveprisutnoj, postmodernističkoj) umnosti. U prostoru života ne caruju misli već osjećaji, čuvstva. Grubo rečeno, u ‘izvanumnom’ smo prostoru, prostoru stvarnosti bez navodnika, onda, kada osjećamo, čuvstvujemo, a u Prostoru Uma kada mislimo. Prostoru Stvarnosti ne treba neko objašnjenje zašto se tako osjećamo, je li posrijedi nekakav Matrix ili nešto treće. Što je najbolje, ‘izvanumnom prostoru života’ svejedno je što se događa u Prostoru Uma, je li se o njemu domislila kakva nova teorija ili ne. Ili kao što Zerzan kaže:

Duboka se istina krije u shvaćanju da ljubavnicima ne trebaju riječi. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa licem u lice, u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju – očaranost.

Zašto bi se svijet morao shvaćati kao Matrix, kad je i Matrix samo jedna od ideja našeg uma koja vjerojatno nema blage veze s ‘arječitim bitkom’,  životom kojem nisu potrebne riječi. Svi Matrixi, sve naše misli, metafizike, pogledi na svijet, sve ikad izrečeno, pomišljeno, naslućeno, od sada može zauzeti svoje mjesto u onome što sam nazvao Prostorom Uma. Ako se hrabro složimo sa Spenglerom da je svaka misao prolazna, onda u Prostoru Uma i ne možemo ništa drugo raditi doli igrati se, kako nam, uostalom, savjetuje i ‘posljednji filozof’ koji mu je udario temelje – Jacques Derrida; jezično, misaono, kakogod – vječno se igrati, stvarajući, prepravljajući i zaboravljajući značenja stvorenoga, napisanog. Međutim, onaj ‘dio’ bitka koji je isključivo dostupan osjećaju, i koji svoj dokaz ‘postojanja’ ne pronalazi u ratiu već u povratnom osvjedočenju čula, i koji sam prozvao Prostorom Stvarnosti, o njemu definitivno više nema potrebe govoriti, pa čak ni misliti. U njemu možda nije sve moguće, ali je nadohvat ruke. Tu ni Zerzan ne primjećuje da se govorenjem o njemu samo dodatno zapetljava u mreže Prostora Uma. Stoga sam mišljenja da se o Prostoru Stvarnosti jedino može svjedočiti, ako se uopće može svjedočiti – još samo književnim putem, ponajprije poezijom… Čak je i ovaj tekst o njemu – previše…

Na kraju, vratimo se Matrixu. Ona manje poznata ideja iz filma prikazana je u jednoj od posljednjih scena u kojoj glavni junak, Neo (Keanu Reeves), nakon što je u potpunosti pronikao kako u svoju prirodu tako i prirodu svijeta koji ga okružuje, naravno, Matrixa, shvaća da od sada u njemu može činiti što god mu je volja. U Matrixu, najednom postaje sve moguće, mašta se izjednačava sa stvarnošću. Baš kao što je to odsada moguće i u Prostoru Uma. Napose, bez većih problema obračunava se s dosadnim agentom Smithom, koji, premda predstavlja supernapredni kompjutorski program za održavanje reda u virtualnom svijetu, ipak ostaje na razini supernaprednog kompjutorskog programa, pa se prosvijetljenom Neu više nije u stanju suprotstaviti. Ključna stvar, prema gledištu redatelja filma ekscentričnih, nekada braće, a sada sestre i brata Wachovsky, jest spoznaja da izvan nas nema ničega na što ne bismo mogli utjecati, naravno, u umnom, Matrix smislu. Znakovita je, pritom, scena u kojoj maleni budist pred začuđenim Neom (koji u tim trenucima još nije doživio prosvjetljenje) naoko samo svojim pogledom savija žlicu. Kad ga Neo upita kako mu to polazi za rukom dječak jednostavno odgovara:

– [Zato što] nema žlice (legendarno There is no spoon).

Spoon boy: Do not try and bend the spoon. That’s impossible. Instead… only try to realize the truth.
Neo: What truth?
Spoon boy: There is no spoon.
Neo: There is no spoon?
Spoon boy: Then you’ll see, that it is not the spoon that bends, it is only yourself.

Drugim riječima, film nam želi poručiti: sve je u našim glavama, a ja: odsada, sve je u vašem Prostoru Uma…

Prosinac 2012.

Kako smo ‘pali’ u civilizaciju

Posted in Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, FILOZOFIJA, ZERZAN tagged , , at 4:36 pm autora/ice Magičar

John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE

Pogled na svijet koji vam želim prenijeti mogao bi se opisati kao blaga anarhija. Nemojte se zanimati za globalne teme, svijet ionako nećete moći spasiti od propasti, gledajte, kako kaže Aleksa Golijanin u Zarezu, da „ne iznevjerite sebe i svoje bližnje“. Očigledno, ovo je bio tjedan u kojem sam u svijest priveo svoju anarhističku crtu. Ali kao i Aleksa, ni ja se ne nalazim u anarhizmu kojeg obilježava nasilje, a kojeg su za ostvarenje svojih ciljeva zagovarali ‘oci anarhizma’ Proudhon, Bakunjin i dr. Nisam čak ni siguran je li anarhija prava riječ za stanje kojeg me cijelog prožima. U svakom slučaju, više ne vjerujem u društvo, vjerujem isključivo u pojedince, a to je barem u natruhama anarhistički obojeno razmišljanje. Biti blagi anarhist ili pacifistički anarhist poput Juliana Becka, kako vam to zvuči?

Ipak, dugo vremena bio sam u potpuno pogrešnom uvjerenju što anarhija zapravo jest. Sa sintagmom bezvlašće ili odsustvo vlasti, a koja dakako predstavlja njenu najpoznatiju definiciju, relativno sam se kasno upoznao. Što je najbolje (ili najgore) od svega, u definiciji se uopće ne spominje odsustvo reda, a što sam u prvom redu povezivao s anarhijom. S pomisli na anarhiju u mome bi se mozgu obrazovale slike nasilja, i što je simptomatično, ponajprije odsustva reda, a ne vlasti. Anarhiju nikada nisam poimao a da je nisam povezivao bilo s nasiljem, bilo s odsustvom reda. O poveznici negiranja vlasti i anarhije uopće nisam razmišljao. I sada, odjednom, u meni se otvara pitanje, ne bi li bilo zgodno živjeti bez ikakve vlasti nad svojom glavom, bilo kakvim oblikom dominacije ili autoritarnosti? Kako da ne! Ali uz zadržavanje reda! To bi bilo sjajno, kažem sebi i dohvaćam prstima knjigu američkog filozofa Johna Zerzana Anarhoprimitivizam protiv civilizacije koju sam za 30 kuna kupio na ovogodišnjem Interliberu.

Najprije, čovjek živi, navodno, u kolibi (na drvetu!?), taj Zerzan, što upućuje da vjerojatno i ‘živi’ to što piše. Ukratko, filozof zaziva povratak primitivnom životu koji se prema najnovijim antropološkim nalazima razotkriva daleko miroljubivijim i sretnijim za ljude nego što se to prije mislilo. Usporedite slike u umu koje imate za jednog Bušmana i jednog neandertalca i vjerojatno će vam postati jasna razlika koju ovdje želim istaknuti. Bušman, pripadnik tipične lovačko-skupljačke zajednice koja danas živi ‘po uzoru’ na iste u prethistorijskom dobu, miroljubiv je, rekli bi ‘urođeno sretan’, srastao sa svojim prirodnim okruženjem; s druge strane imamo neandertalca, možda najpoznatiju ‘izumrlu vrstu roda Homo’, sinonim za divljaštvo i ne-inteligenciju, koji sve što je činio u svom životu, to činio nasilno i glupo. A što, pita se autor, ako smo većinu vremena u prethistoriji proveli kao Bušmani, a ne kao neandertalci, ne bi li to, onda, bio najpoželjniji mogući oblik života za nas – od svih koje smo dosada iskusili? Pogotovo, nakon ‘noćne more od života’ u režiji kapitalizma koju proživljavamo danas? Istina, u tom slučaju ne bismo imali kulturu – religiju, umjetnost, filozofiju i znanost – ali ne bi imali ni čireve na želucu, tumore i čitavu vojsku psihičkih poremećaja kojima je jedini uzrok – civilizacija – život u civilizaciji. Čitava priča postaje tim interesantnija kada Zerzan ustvrdi da je čovječanstvo, po svoj prilici, veliku većinu vremena svoga postojanja upravo i provelo u ‘Bušman stadiju’, lovaca skupljača, a ne u civiliziranom društvu. Naravno, svaki nalaz, svaku hipotezu koja se tiče života naših predaka u prethistoriji teško je dokazati. Zerzan je međutim neumoljiv, naši preci, veli on, živjeli su sretno, dijeleći sve između sebe, bez potrebe za uspostavljanjem bilo kakvoga oblika autokracije (tu se, recimo, misli na uloge poglavice ili vrača, šamana plemena); drugim riječima, 99% vremena svoga postojanja čovječanstvo nije imalo potrebu za uspostavljanjem autoriteta, živjelo je bez vlasti, i opet, živjelo sasvim dobro. Pojedinci su međusobno komunicirali na potpuno ravnopravnoj osnovi. Ako ga je i bilo, nasilje je bilo veoma rijetko. Priroda nije bila izvor opasnosti, već izvor ‘obilja i ugode’.

Tek kad se neki klipan dosjetio ‘podjele rada’, zasađujući u zemlju prvu rotkvicu, dakle, s ‘izumom’ zemljoradnje, među ljude su se ušuljali aveti poput ‘vremena’, ‘simbola’ a pogotovo ‘jezika’, i nepovratno ih istjerali iz prvobitnoga, i doslovnog ‘ zemaljskog raja’. Provalija civilizacije već je za nas bila iskopana. O tome što je ponukalo čovječanstvo na takav gnusni, civiliziran korak, koji je uskoro i urodio ‘padom u civilizaciju’, Zerzan šuti, u skladu s vojskom antropologa koje zaokuplja i umnogome tišti ovo pitanje. Znakovito je pripomenuti da američki filozof, pritom, citira jednog jezikoslovca koji rezignirano ustvrđuje kako ‘ne znamo kako je nastao jezik niti ćemo to ikada znati’.

Hoćete li se složiti ili ne složiti s tim pomalo neobičnim i ‘pomaknutim’ diskursom, smatram da nije ni važno. Svakako trebate pročitati Zerzana, ako ništa, zbog njegove izvanredne kritike postmodernizma, i svih ključnih simbola civilizacije poput vremena i jezika. Ostat ćete u čudu, a u vama će se stvoriti još jedan dijapozitiv kroz koji ćete moći promatrati stvarnost.

Ponavljam, ne morate zauzimati stranu, pogotovo nitko vas ne tjera da se deklarirate anarhistom, pa čak i u njegovom blagom obliku, premda, mogli ste barem raščistiti s tim izrazom. Želim da se tek zamislite nad činjenicom na koju se Zerzan često poziva u knjizi i koja mnoge antropologe i danas ostavlja bez odgovora: zašto izum izuzetno učinkovite Acheuleanske sjekire koji datira negdje prije milijun godina, nije već u to vrijeme pokrenuo znanstveno-tehnički razvoj, već se tom sjekiricom nastavilo lupati narednih milijun godina, sretno i zadovoljno, bez potrebe njenog usavršavanja? Zerzan, naravno, ima pripremljen odgovor: zato što za time nije bilo potrebe, jer se živjelo – upravo sretno i zadovoljno…

%d bloggers like this: