Prosinac 2012.
Sa selfhelpom u rukavicama
Deepack Chopra: PUT ČAROBNJAKA
Kada se mimoilazite s prolaznikom na ulici, naoko, ništa se ne događa. On vas se ne tiče, mislite u sebi i zauzimate onaj toliko odurni i s ovim vremenom neizbježno skopčan gangnam style. Ali, zapravo, ne trebate tako misliti. Kada se mimoilazite s prolaznikom na ulici za vas je to jedinstven događaj, u pukotini vremena otvorena mogućnost da s njim razmijenite malu količinu energije za koju je nebitno koji oblik zauzima. Možda će se prenijeti kratkim pogledom, možda osjećajem njegova tijela u blizini vašeg, možda će u vašu percepciju on ući zato što proizvodi pomalo nesnosnu buku, jer visokim petama udara po pločniku; to bi bio slučaj ukoliko biste se mimoilazili sa ženskim bićem u štiklama, s tamnim naočalama na licu koje nosi čak i po oblačnom vremenu i koja vam ima namjeru jedino privući pažnju; od sebe ništa ne dati, od vas ništa ne primiti.
Zbog toga, kada se mimoilazite s nepoznatim prolaznikom na ulici dosad, u najvećem broju slučajeva osjećate nelagodu, ali odsad, to više ne mora biti tako. Ono što vam, dakle, unatoč tomu, želim savjetovati je sljedeće: svakome budite spremni uputiti blag i otvoren pogled, svakome trebate naznačiti da ste svjesni njegove posebnosti, njegove jedinstvenosti, čak i u slučaju ženskog bića koje nosi tamne naočale po oblačnu vremenu. Neka potraje samo djelić sekunde, dovoljno je! I znate što! Starim ljudima koje susretnete trebate pružiti ruku i čestitati što su sve nedaće života preživjeli i dospjeli u starost! Ne stidite se toga, čak i ako vam ne uzvrate ljubaznošću.
Zamišljam performans u kojem jedna djevojka i jedan momak, obučeni u jednostavnu trenerku, s krabuljom na licu koja je otvorena jedino u prostoru usana živahno trčkaraju izuzetno prometnom ulicom i ljube prolaznike. Ljube sve, kako gangnam ženu s tamnim naočalama, tako i baku koja malaksalo kaska za njom, ljube stasitog muškaraca koji je uvjeren da je uspio u životu (jer je na čelu tvrtke koja nekoliko godina unatrag posluje s dobitkom), ali i studenta koji je sa slušalicama na ušima duboko uronjen u svoj svijet, vanjski uopće ne primjećujući. Zašto nose masku na licu? Zato što su postvarenje moje ideje o blagome, pitkome, poštujućem stavu spram jedinstvenosti nepoznatih ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici.
Jeste li svjesni o čemu govorim? Govorim o muci života, o različitim načinima da se ona skine i odbaci, ili najčešće tek prikrije, a što se nerijetko nespretno čini i poprima nakaradne civilizacijske oblike (upadljivi, topotav hod, tamne naočale, slušalice na ušima i sl.). Ne trebamo druge impresionirati dok se s njima mimoilazimo, ne trebamo odražavati postvarenu dominaciju ili objekt žudnje. Trebate samo biti biće koje je uvijek spremno nešto dati i primiti. Kada na koncu uronite u stvarnost, a tu ne mislim na propagiranu ‘stvarnost’ vladajućeg društvenog sustava ili bilo kojeg drugog pogleda na svijet, već onu o kojoj piše, primjerice Anthony de Mello, shvatit ćete da je to tako; da to i jedino može biti tako ukoliko ste zainteresirani od života dobiti najviše. Razlike među osobnostima ljudi uglavnom se temelje na različitim stupnjevima uskraćivanja prvotne mogućnosti naše prirode – davanja i primanja. Nakon ovog saznanja, može se dogoditi da neki od vas počnu sažaljivo gledati na ljude, ali nemojte u tome pretjerati, jer i to je pogrešno. Može dovesti do pogubnog umišljanja i udaljavanja od onog što vam želim prenijeti.
Osim toga, nemojte misliti da sam to stanje sâm postigao! Nažalost, samo pišem o tome. Kad biste pitali druge selfhelp pisce da li prakticiraju ono o čemu pišu otkrili biste kako su mnogi od njih u svojim odgovorima neiskreni, jer će vam, velika većina, tvrditi da to neprestano čine; jer, kako bi o tome mogli pisati? Ali vjerujte mi, oni o tome samo znaju lijepo pisati i u tome je poanta svih selfhelp tektova. Samo pisanje, kao i čitanje, već pomažu, a do stvarno uspješnog prakticiranja napisanog, uvjeren sam, samo rijetki dolaze ili možda nitko. Anthony de Mello je napisao da je nakon prosvjetljenja (otkrića da može pisati, a zapravo držati terapije samopomoći) nastavio, s vremena na vrijeme, biti depresivan. Koji će vam drugi lik selfhelp provenijencije to priznati? I zašto vam to uopće govorim?
Naime, očigledno je da se i ovaj moj tekst bez problema može dovesti u vezu s pregršt selfhelp tekstova, premda i ako me svrstate u tu branšu, nemam ništa protiv, to je vaša stvar. Ipak, moram napomenuti da moja inicijalna namjera nije pomoći vam, nego osvijetliti, po mom sudu, neosvijetljenu, a meni vidljivu, stranu bitka, naših mogućnosti bivanja… Ne mora značiti da ćete vi vidjeti svijet na isti način kako ga ja vidim, ili da ćete se sa mnom uopće složiti. Možda ćete se za gangnam ženom upadljivo okrenuti i zazviždati, a staroj ženi iza nje viknuti „Miči se s puta, babetino!“. Zašto? Jer, možda ste upravo taj gangnam momak koji vjeruje da je ‘skroz na skroz’ uronjen u vrijeme u kojem živi i da je svemu ovdje napisanom spreman uputiti prezriv pogled. Nema veze. Imate na to pravo.
Druga stvar na koju bih želio ukazati tiče se činjenice da neki vrlo dobri pisci, htjeli ne htjeli, završavaju u toru selfhelp literature premda im pisanje daleko prevazilazi tu, po svemu, ograničavajuću i preusku odrednicu. Pazite, njihove knjige mogu se i ‘tako’ čitati, kao knjige koje isključivo vama kao pojedincu pomažu da prebrodite krize psihičkog predznaka i generalno, osjećate se dobro u životu. Ali u njima postoji i onaj manje vidljiv dio koji se odnosi na neki segment osjećaja stvarnosti, ono isto osvjetljavanje mogućnosti bitka, naših mogućnosti bivanja, koji seže dalje od svakog selfhelp motiva.
Jedan takav pisac je i Deepak Chopra. Hej, odmah ćete se drznuti, pa on je baš pravi selfhelp pisac, čak se i u javnosti reprezentira kao takav! Iza sebe ima brdo ‘takvih’ knjiga i nastupa uživo! U redu, imate pravo. Ako sam i pokušao nešto reći u njegovu i svoju obranu, povlačim. Jedino što još mogu učiniti jest podastrijeti vam njegove riječi iz knjige Put čarobnjaka koju sam pročitao dovoljno mlad da bih je mogao uzeti za ozbiljno, pa da onda pokušate dati svoj konačni sud. Činjenica je da čak i danas njegove citate iz navedene knjige znam prelistati u bilježnici u koju sam ih prepisao.
Čarobnjaci ne žale za izgubljenim jer jedino što se može izgubiti je nestvarnost. Ako izgubiš sve, stvarnost će ti ipak ostati. Ispod krša uništenja i katastrofa zakopano je skriveno blago. Kad gledaš u pepeo, gledaj pozorno!
Najčišća ljubav nalazi se tamo gdje je najmanje očekujete – u nevezivanju… Kad kažeš da si zaljubljen, zapravo govoriš o tome da je zadovoljena slika ljubavi koju nosiš u sebi. Na taj način počinje vezivanje: vezivanjem za sliku… Kad nemaš dovoljno ljubavi prema sebi, stvaraš sliku koja pokriva tu prazninu… Čarobnjacima je ljubav kad su potpuno nevezani, kad nema posjedovanja…
Sada ste, pretpostavljam, dokučili odakle sam crpio inspiraciju za svoj performans s djevojkom i momkom. Osim toga, aluzije između čarobnjaka u knjizi, zapravo Merlina, arturijanskog mitološkog lika i moga pseudonima, dakako, neizmjerne su. Deepak Chopra u svojoj knjizi koristi se njegovim likom kako bi poučio (samopomoći, a čemu drugom?) mladog Arthura, budućeg kralja Engleske, a zapravo nas. Duhovno Vrelo koje sam pronašao u knjizi činilo se neiscrpno:
Zamisli za trenutak svoju vlastitu verziju savršene budućnosti… Sada ‘sjećanje’ na tu budućnost donesi u sadašnjost. Dozvoli joj da utječe na tvoje ponašanje od ovog trenutka. Pokušaj je živjeti [već] sada. Kad god se iz prošlosti pojave impulsi bijesa ili straha, ukloni ih i umjesto toga ponašaj se prema svojim ‘budućim sjećanjima’. Odbaci teret prošlosti i neka te vodi vizija ispunjene budućnosti… Počeo si živjeti unatrag u vremenu, baš kao što žive čarobnjaci [ili magičari, :)]…
I ja sam tada zamislio svoju budućnost, da negdje na moru, povremeno zagledan u nj – sjedim i pišem… I što više reći… Prožima me osjećanje da sam barem pola od toga zamišljenog života ostvario već danas…
Rujan 2011.
O ljubavi i zašto se o njoj mogu pisati samo pjesme
Pablo Neruda: NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI
Tertium Organum knjiga je koju po drugi put čitam u životu. Prvi put stao sam negdje oko sredine, a razlog sam otkrio tek danas. Radilo se o dva “dosadna poglavlja” o ljubavi i njezinoj ulozi u čovjekovu životu. Daleko od toga da sam protiv ljubavi! Jedino što sam sam pomislio je da ljubavi nije mjesto u jednoj takvoj knjizi. Objašnjavati nešto što je uzročno-posljedične ili znanstveno-filozofske prirode, i pritom, pozivati se na ljubav činilo mi se tada, a i danas, u najmanju ruku neozbiljnim. Ljubav je, u najkraću ruku, “milodar s neba” koji nas se najintimnije tiče, ali o kojem u većini slučajeva treba šutjeti, osim – u onoj pjesničkom. O ljubavi smo, ako već želimo o njoj govoriti, jedino slobodni pisati pjesme. Na primjer: „Noćas bih mogao napisati najljepšu pjesmu o tebi“…
Napisati, na primjer: “Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini.”
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Zbog toga mi se nikada nisu sviđali “duhovnjaci” koji sklope ruke i kažu „Sve je ljubav“. Deepak Chopra predstavlja najbolji primjer. On je čak magični osjećaj svijeta nazvao ljubavlju. Ponavljam, nemam ništa protiv ljubavi, ali nema nikakvog smisla izražavati ljubav svijetu oko vas. Ni on to neće činiti vama. Svijet je ravnodušna pustara i hvala bogu da je takav. Sve što učinimo u tom svijetu sami sebi činimo i sami sebe usrećujemo ili unesrećujemo.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Bio sam nekoliko puta zaljubljen u životu, kao što je i nekoliko drugih žena bilo zaljubljeno u mene. Svaki put, ljubav je u meni narasla do neslućenih razmjera uvijek zbog nekih točno određenih neodoljivih para očiju. Nije moglo biti drugačije. U tim trenucima, ljubav u vama postaje sila kojoj se teško oduprijeti. I Nietzsche ju je morao osjetiti: zbog Lou Salome, u jednom trenutku, kanio je ostaviti sve. Zasigurno bi bili uskraćeni za nekoliko velikih misli njemačkog filozofa da je ona doista prihvatila njegovu ženidbenu ponudu. „Udaj se za mene ili odoh u planine!“ šapnuo joj je na uho ili napisao kratko pisamce kakvo se već pisalo u njegovo vrijeme, u društvu prijatelja Paul Reea, dok je u njemu ljubav mahnitala pomevši u trenu sve njegove duboke misli koje su mu dotad zaokupljale um. Na kraju – otišao je u planine.
Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
[Misao] da je nemam, [osjećaj] da sam je izgubio.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
Zašto ne bismo napisali pjesmu o ljubavi koju smo netom osjećali? Umjetnost je uopće jedini način da se jedan te isti osjećaj ljubavi održi na životu. Uspomene su svetište ljubavi! Kada se prisjetite osobe kojoj ste nekoć predavali svoje srce i kad se sjetite svoje ljubavi upućene njoj, zapravo, osvijetlite odaje vaših najdubljih tajni. Anthony de Mello bi na ovom mjestu procijedio da se zaljubljujete samo u sliku koju ste stvorili o toj osobi. Žao mi je što to čujete, vi, plahe dušice, kojima je ljubav sve. Nažalost, morat ćete se svojim ručicama uhvatit za nešto drugo kako ne bi propali; takvo vam je kretanje svijeta.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Čežnju za ljubavlju ipak ne mogu osporiti. Ostaje u našem srcu i kad sve mine. Sve bi dali za nju, mi izbezumljeni ljudi! I najpronicljivija znanstvena otkrića, i najlogičnije filozofske sisteme, i najdublje religiozne istine. Možda jedino ne umjetnička djela; ali to je zato što bi ljubav njih uzela u svoju službu kako bi mogla stvoriti svoje pandane u Beatrici, Lotti, Nastasji Filipovnoj ili čak Dorian Grey-u.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Svršetkom najljepše ljubavne pjesme koju sam pročitao u svom životu odjavljujem tekstualni dio posta. A za sam njegov kraj donosim i jednu svoju – inspiriranu upravo prethodnom. Rijetko pišem pjesme, već deset godina nisam napisao nijednu, ipak, Poemu o Svjetlosti držim svojim najvećim pjesničkim dostignućem, pa tako, ako vam se ne svidi, sljedeći put kad ugledate neku moju pjesmu na ovom blogu – kliknite na nešto drugo…
POEMA O SVJETLOSTI
Na putovanju sam
Zagledan u noć što drhti zvijezdama
I čini mi se da je opet vidim
Njen srebrn lik gospodari tamom
Nepomičan i tih
Među zvijezdamaDozivam
l osluškujem jeku svojih glasova
Koji od nje dolaze
Ljubav što za nju osjećam…Noć je u meni
A vjetar je zaborav što pustoši mnomePjev’o bih joj divne pjesme
Ali brzina zvuka nedostatna je
Da dopre do nje
Da prestigne SVJETLOST
Jezik našeg sporazumijevanjaAli mi smo kadri biti SVJETLOST
Naučila me je da se vraćam sebi
A u ovim hladnim noćima to dobro je
Dug je put preda mnom
l “moje društvo” dobro će mi doć’Ne, ne bojim se samoće!
Ja odašiljem signale na sve strane
Još stignem odaslati signale…
Koje svejednako guta noć…Svemir je pust i beskrajan
Katkad ipak naiđe kakvo lice
Kakva zvijezda
Kakav avetinjski lik u noći
I zraka koju sam odaslao
Meni se vraćaJoš malo više šutim
Hladnoća je svemu razlog
l ovaj vjetar što pustoši mnomePutujem carstvom tmine i zatvaram oči
Beskraj, beskraj me zove
Iščeznuće svega što volim
A stare ruke me bole
Na put me tjera u stvari nešto lošel mislim bolestan sam
U to više nema sumnje
Kad još osjećam čeznuće
Za danima kada sam odbijen
Reflektirao se o nešto drago
Nešto što sam volioLjubav je moja presušio izvor
Možda sam zvijezda na samrti
Nešto tamno, golo i ohlađeno
Gledam si ruke
Porod njihov izostao je
l sve uzalud je
A smrt me mami
Kao što me nekoć mamio životPrepušten padam u njegovu jamu
Jer ja sam još samo tvar za razgradnju.
O Duhu i njegovim Moćima 