Prosinac 2012.

Naš dobri ubogi ukus

Posted in FILOZOFIJA, Propast zapada, SPENGLER tagged , u 1:02 pm autora/ice Magičar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

Mišljenje gospodari, usprkos svemu, jedino u „carstvu misli“…

U nekim slučajevima potrebno je da prođu stoljeća kako bi se dosegla jedna jednostavna istina o čovječanstvu. Početak dvadeset i prvog stoljeća, u povijesnim kronikama, pokazat će se vremenom u kojem se spoznala pa barem jedna takva istina – za umjetnike, filozofe, književnike, znanstvenike i ostale pregaoce duha, nažalost, izrazito bolna – ona o duhovnom razvoju čovječanstva (čast poststrukturalistima koji su je objavili još tamo krajem 1960-ih, ali na jeziku razumljivim jedino, valjda, njima, jer kao takva nikada nije doprla do šireg razumijevanja, a tu se misli na takozvano “razumijevanje izvan akademskih krugova”).

Čim je ljudska rasa stupila u povijest, nezaustavljivo nas je obuzeo osjećaj da smo postali dijelom nečeg što bi se po svim svojim manifestacijama moglo okarakterizirati ‘duhovnim razvojem’. Tako smo barem stvari predstavili u početku. O tom povijesnom trenutku i danas svjedoče svi udžbenici povijesti umjetnosti, filozofije i znanosti. U njima ćemo pročitati kako se čovječanstvo kroz povijest kretalo od jednog do drugog razdoblja u svom duhovnom razvitku, dakle, svi skupa, koliko god nas ima na planetu, i da su ta razdoblja nosila redom, iz današnje pomalo sarkastične perspektive, sve sama egzotična imena. Odatle znamo za renesansu i prosvjetiteljstvo, racionalizam i empirizam, barok i rokoko, viktorijansko i secesijsko doba kao i na stotine drugih naziva koji su se ticali umjetničkih pravaca, filozofskih škola, znanstvenih teorija poput impresionizma i kubizma, egzistencijalizma i pragmatizma, konačno i strukturalizma i poststrukturalizma, da bi, eto, početkom dvadeset i prvog stoljeća, s nezapamćenim barbarskim uplivom medija u sve pore ljudskog života, shvatili kako se taj duhovni razvoj ticao jedva jedan posto ljudi na ovoj planeti. Sva ta silna umjetnost i književnost, znanost i filozofija stvarala se i konzumirala unutar svega jedan posto čovječanstva (a možda i manje). Ostali su bili jednostavno – masa.

S rijetko viđenom razlučivošću mediji su napokon dokazali tu dugo vremena slućenu ili prikrivanu dvostruku prirodu čovječanstva. U establishmentu visokih umjetničkih krugova, odnosno ljudi duha – dakako, dugo je vremena postojala sumnja da naš narod, ili masa, kako mu ‘od milja’ tepaju sociolozi, možda baš i ne zanimaju pretjerano svi ti Laokonti, metafizike prisutnosti ili pisoari okrenuti naglavačke. Tijekom povijesti se sa zebnjom u duhovnim krugovima gledalo na svjedočanstva o pučkim zabavama po selima i u podnožjima velebnih dvoraca, koje su se, prema svim umjetničkim kriterijima, mogle svrstati jedino u obične kič parade. Pa opet, narodu se ‘gledalo kroz prste’ jer, osim što je bespogovorno ‘duhovnjacima’ priznavao povlašten status u društvu, sâm je za sebe, valjda iz čudesnih andrićevskih dubina samoga sebe, priznavao da je nizak i uprljan. „Shvatit ćemo mi to jednog dana“, kao da je prešutno obećavao narod, a svita ‘duhovnjaka’ odobravala. U očima duhovnih ljudi, narodu je išla u prilog, i ta, na kraju protumačena kao jedina stvarna duhovna djelatnost – bezgranična vjera u Boga. Kako je oduvijek bio bogobojažljiv, narod je hrlio u crkve i tamo zaticao umjetničke kipove prijekorna pogleda, nadute filozofe i književnike u prvim klupama, a od sedamnaestog stoljeća, po školama i fakultetima, znanstvenike i druge učene ljude, i vjerovao kako stvari moraju biti upravo takve kakve su mu se i pokazivale. Drugim riječima, narod nikad nije bježao od svoje gluposti.

Ali svoj ukus narod nije zadržavao samo za sebe. Valja shvatiti da su iz naroda potekli i svi ti ambiciozni plemići i kneginje, princeze i kraljevi, a danas političari, žedni vlasti. I da su oni, ako već ne iste krvi, a onda istih misli. Tako su narodni ukus, u sebi oduvijek udomljavali i kraljevi, i vojskovođe, i lijepe kneginje i lijepi prinčevi, a danas premijerke i kancelari, i koji su umjetnike, filozofe i književnike, kroz povijest ljudskog roda, više-manje tretirali kao vlastite ukrase. „Prikažite nas! Prikažite nas!“ kao da i danas čujemo vrisku s platana španjolskog slikara Diega Velazqueza čiji opus vrvi portretima vlastodržaca.

A što se to dogodilo danas, na početku, po duhovne pregaoce, po svemu sudeći, nesretnog dvadeset i prvog stoljeća? Spasiteljica naroda, demokracija, otkrila je narodu radosnu vijest – svoj ubogi ukus danas slobodno može objaviti svijetu. I što je to, onda, što bi narodu bilo lijepo? Daleko od svakog Botticelija ili Lorce, ili ne daj bože apstraktne slike nekog slikara-manijaka, narod kao narod, kako u životu tako i u estetskom smislu, iskazao je skromne potrebe.

– Ako me već želiš odvratiti od života, koji ja ne bih dao ni za što na svijetu, daj mi barem da vidim sličnog sebi, kroz neki film ili seriju, i bit ću zadovoljan. A uvijek u obzir dolazi i obična zabava.

Kad je spoznalo te jednostavne istine o ukusu naroda kapitalističko poduzetništvo u privatnim televizijama vrlo brzo je došlo do dobitne formule za povećanje svoje dobiti. U svoje televizijske programe uključilo je poznate sapunice, showbizz magazin emisije, kvizove uz igre na sreću i nešto malo sporta, po mogućnosti nogometa – i evo ga! Bijedni umjetnici i znanstvenici, književnici i filozofi – skinuti ste s trona!

Ipak, premda zgroženi, moramo se priviknuti na novonastalu situaciju, pojmiti novu vrstu beznačajnosti u koju smo, htjeli-nehtjeli, dopali. Pa tako, usredotočimo se na trenutak na to, što o razlici između ‘običnih’ i ‘duhovnih’ ljudi misli jedan Oswald Spengler. Njegove riječi nisu utješne, ali su barem poučne. Šeretski hladnokrvno, na rubu onoga „dobar sam s bogom, ali mene se to puno ne tiče“, on će u drugom svesku  Propasti Zapada napisati:

Sudbina je pojedinca napravila ovako ili onako: da rado razmišlja i da se plaši akcije, ili da bude aktivan i prezire razmišljanje…

I dalje, o učenjima, ideologijama proizišlim iz razmišljanja:

Sve su to učenja koja bez izuzetka počivaju na pretpostavci  da su svi ljudi tako nastrojeni kao autor prijedloga, naime bogati u idejama, siromašni u nagonima, i to pod pretpostavkom da autor sam sebe poznaje…

Treba shvatiti, poručuje Spengler, da je narod nešto obično, nešto „bogato nagonima“, i kojemu je, stoga, razmišljanje nepotrebno, dok su ljudi duha – ono što je neobično.

Život [svijeta] ide svojim putovima i ne brine što se o njemu misli.

Od daljnjih riječi ove ubojite filozofske mašine, vi pregaoci duha, tim više ćete se naježiti, ali samo hrabro, katarza, negdje na kraju ovog teksta, na vas ipak čeka:

Još jedino ‘djelatelj’, čovjek sudbine, živi na kraju krajeva u stvarnom svijetu, svijetu političkih, ratničkih i privrednih odluka u kome se pojmovi i sistemi ne računaju ni u šta. Tu je dobar udarac vredniji nego dobar zaključak. Ima smisla ono preziranje kojim su, u sva vremena, vojnik i državnik sa visine gledali na škrabala i književne moljce – koji su mislili da je svjetska historija tu radi duha, nauke ili čak umjetnosti. Kažimo nedvosmisleno: razumijevanje koje se oslobodilo čulnog osjećanja samo je jedna strana života, i to ne ona odlučna… Ogromna je zabluda teorijskih ljudi njihovo vjerovanje da im je mjesto na čelu, a ne na repu velikih događaja.

Danas smo svjedoci načina na koji je Spenglerova riječ, napisana počekom prethodnog stoljeća, utrla put svojoj istinitosti početkom ovog. Međutim, ništa nas ne može spriječiti da sačuvamo naš dobri ubogi ukus i u ovom vremenu. Imamo na njega pravo, pa barem u onolikoj mjeri koliko i narod na svoj.

Na ovom mjestu možda bi Spenglera neki od nas zapitali: a gdje je onaj filozof koji je kazao da će čovjek kad udovolji svojim nižim potrebama okrenut se udovoljavanju onih viših; tu se uobičajeno misli na duhovne potrebe. Gdje je taj nesretnik da se danas uvjeri koliko je imao krivo! Vjerojatno se radilo opet o nekom Starom Grku, pa dobro!

Čovječanstvo neminovno klizi prema tome da postane nešto drugo u odnosu na ono što je danas. To drugo vjerojatno ne nosi samo oznake ‘bezduhovnije’ ili ‘primitivnije’ već i lukavije i snalažljivije, ali definitivno, bit će to čovječanstvo ‘bez Duha Svetoga’, obezduhovljena životinjska vrsta što je i bila prije, milijunima godina. Do kojeg doba ćemo preživjeti mi, duhovni nomadi, to je možda najbolje nikada ne saznati.

Možda i griješim. Možda će šačica nas uvijek biti u stanju preživjeti, poput rijetkih smrtonosnih bolesti kao što su kuga ili kolera. Negdje u nekom sloju zemlje opasni, grozomorni virusi i dalje žive do trenutka dok neko živo biće ponovno na njih ne nabasa i inficira se. Možda je dobar ukus poput strašnih bolesti, otporan na sve karantene i liječenja lijekovima. Možda preživimo i onda, jednoga dana, zarazimo neko doba koje će se ukazati na horizontu, na način da u njega udahnemo ono što danas u nama zamire – upravo to – naš duh…, a odatle i naš ukus.

Lipanj 2011.

Prostor umjetnosti

Posted in Anselm Kiefer, UMJETNOST, UMJETNOST - SLIKARSTVO tagged u 1:41 pm autora/ice Magičar

Anselm Kiefer: SVAKI ČOVJEK STOJI ISPOD SVOJE NEBESKE KUPOLE

Kada sam u svom filozofiranju domišljao izraz “prostor umjetnosti” kao jedan od dva prostora “ponuđena” čovjeku ( drugi prostor je, naravno, “prostor života” oba predstavljeni nešto kao perspektive gledanja u postojanju), nisam ni slutio da on negdje već stoji oslikan simbolično i to upravo na jednom platnu ovog umjetnika nazvanom Svaki čovjek stoji ispod svoje nebeske kupole iz 1970.

JEDER MENSCH STEHT UNTER SEINER HIMMELSKUGEL

Slika prikazuje čovjeka, sićušnog u svojoj beznačajnosti, kako stoji negdje u preoranom polju prekrivenom snijegom pod SVOJOM nebeskom kupolom. Izvan kupole je ISTO takvo polje i tamni svod. Čemu kupola, pitat ćemo. Izrazita simboličnost neobičnog književnog motiva zaokuplja našu pažnju. Filozofija bi takav motiv sebi objasnila odnosom subjektivnog i objektivnog, a književnost se podičila da je napokon oslikana.

Anselm Kiefer nije slučajno prvi umjetnik o kojem pišem. Moje zanimanje za njega seže dobrano petnaestak godina unatrag kada je i nastao prethodni tekst. Inače, neosjetljiv za likovnu umjetnost, o kojoj ćete na ovom blogu čuti podosta pesimističkih izjava i predviđanja, u slučaju ovog njemačkog slikara ostao sam bez daha. Svako njegovo platno, koje uzgred možete pogledati na Artcyclopediji, nosi neodoljiv filozofsko-književni pathos promatranja svijeta oko sebe zbog kojega Kiefera tako dobro razumiju književnici.

Što znači transcendirati, ako takvo što uopće postoji, vidljivo je na spomenutom platnu. To je upravo “izići iz sebe”, barem za trenutak napustiti svoju vlastitu kupolu (a koja se ovdje može shvatiti kao vlastita perspektiva gledanja na svijet bilo kroz pragmatičnost, volju za moć ili nešto treće) i možda ugledati “stvari kakve jesu” ili se pak stopiti s prirodom u jednoj izvanredno zagonetnoj općenitosti, potpuno zaboravljajući na sebe da bi se konačno našli upravo u – “prostoru umjetnosti”. Jer, prostor izvan naših kupola nije čovjeku nedostižan prostor, čovjek ga napokon i pod svojom kupolom zamjećuje. Ali bitno je primijetiti: zamjećuje ga samo ako je svjestan kupole kroz koju gleda. Svaka umjetnost započinje promatranjem. Najbolja možda i kod nje završava. Iz takve perspektive napokon “prostor umjetnosti” za čovjeka je nešto bezgranično, ali i nešto o čemu zapravo nema iskaza.

I danas stojim iza svake zapisane riječi o ovom platnu. Kako bih naglasio taj nikad prežaljeni osjećaj uzvišenosti koji dominira Kieferovim slikarstvom, taj hudi osjećaj kojeg smo u postmoderni negdje zagubili (možda i u supermarketu pored police s mrkvom i peršinom pokraj koje se pak nalazi polica s monografijom ovog i drugih slikara), donosim još jedno njegovo platno ne manje čudesnog naziva uz primjeren i njime inspiriran književni odlomak na kraju jedne od mojih tužnih priča o životu u provinciji u 2000-im.

Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta

Naziv platna je Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta, a prigodan književni odlomak koji mu pokušava barem približno stati uz bok glasi:

Provincije su od rata na ovamo, a to sam htio ispričati ovom pričom, postale bezduhovne pustinje u kojima borave materijalizam i primitivizam. Ništa više nije isto, niti će tako ostati u budućnosti. Možda je Walter Benjamin zazivajući prošlo vrijeme kao ono koje je uvijek bolje od budućeg, utvrdio istinu zasvagda. Možda je samo naša uobrazilja da napredujemo, da se krećemo već nekamo u tmini svemira, a zapravo igramo i glumimo u samo nama razumljivom komadu zvanom ljudski život koji sve lošije završava. Dok iščitavam ove bijedne stranice o bijedi provincije, naravno, ne mogu zaobići i bijedu samoga sebe koja isijava na dnu svake priče. To su danas proplamsaji umorna čovjeka, možda promašena života, ali britke riječi. One su mi jedine još preostale i žeđaju za stvarnošću s kojom se svaki dan susrećem, s kojom žele odsad pod svaku cijenu stupiti u odnos i izgraditi neki svoj, najlakše je reći, književni svijet. Možda svjetlo toga svijeta bude dovoljno da zakrili današnju tamu onog s druge strane. Anselm Kiefer jednu je svoju sliku nazvao „Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta“; ja bih je mogao preobratiti u „Tvoja bijeda i moja bijeda, i bijeda svijeta“, ali ovoga puta ne žaleći niti svijeta kojeg ocrnih, niti sebe kao pisca ovih redaka.

%d blogeri kao ovaj: