Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE

ČEMU NIETZSCHE?

Nietzsche u jednom svom pismu (Nietzsches Briefe I., str. 534), između ostalog, piše: “…Volja za moći, knjiga za razmišljanje, ništa više; pripada onima kojima mišljenje pričinja zadovoljstvo, ništa više… U najmanju je ruku nesuvremeno da je napisana njemački: želio sam da bude napisana francuski, kako ne bi izgledalo da služi ojačanju bilo kakvih aspiracija Njemačkog Carstva. Današnji Nijemci nisu više mislioci, na njih utječe i njima pričinja zadovoljstvo nešto drugo.” Na kraju Nietzsche dodaje ironično: “Volja za moći kao princip bila bi njima već razumljivija.”

ŠESTOVLJEVA KRITIKA NIETZSCHEA

Šestov – nešto pojednostavljeno rečeno – smatra da je Nietzsche, kao ponosan čovjek htio sakriti od radoznalih pogleda svoje rane, pa se zbog toga morao pretvarati i lagati. Istodobno, on je mislio da ga čekaju značajni, važni poslovi, što je, međutim, bila samoobmana, varka. Da bi dosljedno obranio svoju psihološku konstrukciju i što uvjerljivije protumačio ne samo mnogobrojne unutarnje borbe, već i bolesne ekscese, Šestov ne preže ni pred tim da otvoreno zastupa i ovakve apsurdne teze: „Pokazalo se da nije bio u pravu – on je bio ništavan i jadan čovjek.“

»Da je život poštedio Ničea slučajnih komplikacija, on bi vjerojatno do duboke starosti sačuvao i ljubav i odanost za svoje učitelje«. Stoga životne komplikacije, ili direktnije rečeno lues, a ne filozofija, kao nikad smireni misaoni napor u krčenju novih puteva, dovode Nietzschea do promjene ranijih uvjerenja. I dalje: »Povrh svega toga bolest je uzimala sve više maha i sve više na takav način da je bio prisiljen napustiti profesorski poziv, koji mu je ranije bio ispunjavao pola dana, i da po čitavih dvadeset i četiri sata ostaje sam, besposlen, sam sa svojim mislima i uspomenama. Čak mu ni noć nije donosila odmora i mira jer je patio od nesanice, poznate suputnice teških nervnih oboljenja. I evo, takav čovjek postaje pisac …« (Ibid str. 167)

Tako se Nietzsche, po Šestovu, nije mogao »pozvati na neku svoju darovitost«, on čak »ne umije pje-
vati«, on je »duhom siromašan« licemjer koji će »odbaciti najsvetije svoje ideale i priznati da sva kultura, čitav svijet, ničemu ne služe i ne vrijede mnogo, ako se ne može spasiti on, lično Niče«. (Ibid str. 179). Takvo prekapanje po navodno skrivenim motivima Nietzscheove duše, već ovim gotovo smiješno uvredljivim zaključcima jer čak i najljući njegovi neprijatelji (npr. Lukcás) ne odriču Nietzscheu izuzetnu darovitost pa i intelektualno i ljudsko poštenje- pokazuje plauzibilno kamo nas može odvesti jednostrani psihologizam čak i kod čovjeka šestovljeve senzibilnosti, pa i filozofskog formata.

[Ipak], ne valja  zaboraviti da … [Šestov] ima [i] lucidnih zapažanja o izvorima i metodama Nietzscheova filozofiranja. Na primjer: „Od psihologizma i materijalizma on je uzimao oružje za borbu sa idealizmom, ali i obrnuto, jer je u sebi duboko i najiskrenije želio propast svim pogledima na svijet koji su ljudi izmislili.“

NEKE HISTORIJSKE PRETPOSTAVKE SHVAĆANJA NIETZSCHEA

Nietzscheu se ne može, što često čine baš njegovi površni poznavaoci, odati priznanje samo za uzvišeni stil, pjesnički zanosnu rečenicu, bujan temperament i ljepotu u izrazu. Nietzsche je nesumnjivo imao sve te osobine, ali on je i nešto mnogo više. Nietzsche, kako je dobro ustvrdio Lefevbre, piše svojom krvlju. Srušiti religiju i pri tome pokušati da se u samom rušenju ne izgradi druga, pokazati čovjeku njegova vlastita dostignuća i sposobnosti, zadiviti čovjeka njime samim, pokazati mu da je on tvorac svijeta kome se divi i svu odgovornost staviti na njegova vlastita leđa, postaviti konačno na dnevni red dotad najradikalnije pitanje moralnosti morala, srušiti boga a da se čovjek ne osjeti osamljenim, pokušati negirati hipostazirane i apstraktne odnose subjekta i objekta, bitka i stvari po sebi, postaviti pitanje o imanentnim snagama čovjekovim, o njegovoj volji za moći, izdržati unatoč vječnom vraćanju, jednostavno opstati kao čovjek sve to pokazuje Nietzschea kao nosioca jedne iracionalne buntovničke zamisli, kao onog koji vrši besprimjernu kritiku dotadašnje filozofije i njemu suvremenog svijeta, da sam nikad sasvim ne odgovori na sva pitanja koja je postavio, i da strastveno proklinjući i paleći staro, nikad potpuno ne izgradi pozitivno novo.

%d bloggers like this: