Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE

ČEMU NIETZSCHE?

Nietzsche u jednom svom pismu (Nietzsches Briefe I., str. 534), između ostalog, piše: “…Volja za moći, knjiga za razmišljanje, ništa više; pripada onima kojima mišljenje pričinja zadovoljstvo, ništa više… U najmanju je ruku nesuvremeno da je napisana njemački: želio sam da bude napisana francuski, kako ne bi izgledalo da služi ojačanju bilo kakvih aspiracija Njemačkog Carstva. Današnji Nijemci nisu više mislioci, na njih utječe i njima pričinja zadovoljstvo nešto drugo.” Na kraju Nietzsche dodaje ironično: “Volja za moći kao princip bila bi njima već razumljivija.”

ŠESTOVLJEVA KRITIKA NIETZSCHEA

Šestov – nešto pojednostavljeno rečeno – smatra da je Nietzsche, kao ponosan čovjek htio sakriti od radoznalih pogleda svoje rane, pa se zbog toga morao pretvarati i lagati. Istodobno, on je mislio da ga čekaju značajni, važni poslovi, što je, međutim, bila samoobmana, varka. Da bi dosljedno obranio svoju psihološku konstrukciju i što uvjerljivije protumačio ne samo mnogobrojne unutarnje borbe, već i bolesne ekscese, Šestov ne preže ni pred tim da otvoreno zastupa i ovakve apsurdne teze: „Pokazalo se da nije bio u pravu – on je bio ništavan i jadan čovjek.“

»Da je život poštedio Ničea slučajnih komplikacija, on bi vjerojatno do duboke starosti sačuvao i ljubav i odanost za svoje učitelje«. Stoga životne komplikacije, ili direktnije rečeno lues, a ne filozofija, kao nikad smireni misaoni napor u krčenju novih puteva, dovode Nietzschea do promjene ranijih uvjerenja. I dalje: »Povrh svega toga bolest je uzimala sve više maha i sve više na takav način da je bio prisiljen napustiti profesorski poziv, koji mu je ranije bio ispunjavao pola dana, i da po čitavih dvadeset i četiri sata ostaje sam, besposlen, sam sa svojim mislima i uspomenama. Čak mu ni noć nije donosila odmora i mira jer je patio od nesanice, poznate suputnice teških nervnih oboljenja. I evo, takav čovjek postaje pisac …« (Ibid str. 167)

Tako se Nietzsche, po Šestovu, nije mogao »pozvati na neku svoju darovitost«, on čak »ne umije pje-
vati«, on je »duhom siromašan« licemjer koji će »odbaciti najsvetije svoje ideale i priznati da sva kultura, čitav svijet, ničemu ne služe i ne vrijede mnogo, ako se ne može spasiti on, lično Niče«. (Ibid str. 179). Takvo prekapanje po navodno skrivenim motivima Nietzscheove duše, već ovim gotovo smiješno uvredljivim zaključcima jer čak i najljući njegovi neprijatelji (npr. Lukcás) ne odriču Nietzscheu izuzetnu darovitost pa i intelektualno i ljudsko poštenje- pokazuje plauzibilno kamo nas može odvesti jednostrani psihologizam čak i kod čovjeka šestovljeve senzibilnosti, pa i filozofskog formata.

[Ipak], ne valja  zaboraviti da … [Šestov] ima [i] lucidnih zapažanja o izvorima i metodama Nietzscheova filozofiranja. Na primjer: „Od psihologizma i materijalizma on je uzimao oružje za borbu sa idealizmom, ali i obrnuto, jer je u sebi duboko i najiskrenije želio propast svim pogledima na svijet koji su ljudi izmislili.“

NEKE HISTORIJSKE PRETPOSTAVKE SHVAĆANJA NIETZSCHEA

Nietzscheu se ne može, što često čine baš njegovi površni poznavaoci, odati priznanje samo za uzvišeni stil, pjesnički zanosnu rečenicu, bujan temperament i ljepotu u izrazu. Nietzsche je nesumnjivo imao sve te osobine, ali on je i nešto mnogo više. Nietzsche, kako je dobro ustvrdio Lefevbre, piše svojom krvlju. Srušiti religiju i pri tome pokušati da se u samom rušenju ne izgradi druga, pokazati čovjeku njegova vlastita dostignuća i sposobnosti, zadiviti čovjeka njime samim, pokazati mu da je on tvorac svijeta kome se divi i svu odgovornost staviti na njegova vlastita leđa, postaviti konačno na dnevni red dotad najradikalnije pitanje moralnosti morala, srušiti boga a da se čovjek ne osjeti osamljenim, pokušati negirati hipostazirane i apstraktne odnose subjekta i objekta, bitka i stvari po sebi, postaviti pitanje o imanentnim snagama čovjekovim, o njegovoj volji za moći, izdržati unatoč vječnom vraćanju, jednostavno opstati kao čovjek sve to pokazuje Nietzschea kao nosioca jedne iracionalne buntovničke zamisli, kao onog koji vrši besprimjernu kritiku dotadašnje filozofije i njemu suvremenog svijeta, da sam nikad sasvim ne odgovori na sva pitanja koja je postavio, i da strastveno proklinjući i paleći staro, nikad potpuno ne izgradi pozitivno novo.

MOĆ UMJETNIČKOG

Sve što je Nietzsche ikada mislio i pisao, sva njegova osjećajnost, intelekt, volja, mašta, patos i snaga čitavog njegovog bića može se sažeti u jedno jedino htijenje: umjetnički preobražaj svijeta. Stoga nije Nietzsche – kako se često misli prišao lijepoj književnosti tek u pjesničkim vizijama Zaratustre, on nije čak nikad ni primjenjivao neke teoretske projekcije na “području” umjetnosti i tu iskušavao poput nekih egzistencijalista njihovu vrijednost. On je od samog početka umjetnik i krucijalna ideja njegova pothvata i jest da u njoj za sebe i za druge prepozna najelementarniju, kozmičku snagu što ništi mrtvilo egzistencije, prevladava postojeće i iskazuje svoju moć i nad najmoćnijim silama univerzuma.

Kad je stoga Nietzsche prometejskom snagom otpočeo svoj pohod protiv čitave hipokritske kulture, amoralnog morala, idola i bogova, protiv samozadovoljne sreće građanina, njegova blažena mira i protiv svih ustaljenih shvaćanja tradicije, on je od samog početka bio nošen vizijom jedne umjetničke transpozicije besmislenog i bijednog svijeta na razmeđu vjekova. Taj je, gotovo nadljudski napor da putem moći umjetničkog preobrazi ovaj svijet, završio tragično: Na kraju tog puta s ludilom u očima i umu, s rezignacijom u klonulom, iscrpljenom srcu bezbožnika, na kraju tog užarenog hoda među sitnim bogobojažljivim dušama, filistarskim filozofima, među svim tim “posljednjim” ljudima što imaju “mala zadovoljstva za dan i mala zadovoljstva za noć”, na kraju svega, kad već sjene budućeg potpunog mraka pokrivaju njegovo čelo, on se kao umjetnik i kao čovjek osjetio potpuno sâm.

Negiranje je estetike postalo, osobito u posljednje vrijeme, moderna pozicija ontologije. No, Nietzsche ne polazi čak ni od ontologijskog uvida u fenomen umjetnosti, on ne govori pomoću kategorija bilo koje izgrađene filozofske discipline i ne »ispituje« umjetnost, ona za nj nije »predmet« ni spoznajnoteoretskih ni ontologijskih preokupacija, već je fenomen umjetnosti toliko u središtu svega onog što on jest i što uopće može biti, da je i svaki svoj uvid u sam bitak formulirao umjetnički. Tako on u Zaratustri ne teoretizira o umjetnosti, nego filozofira na način umjetnosti, i misli toliko pjesnički da mu ni sam problem odnosa poezije i filozofije nije spekulativni, teoretski, već umjetnički problem. Iz umjetnosti se može shvatiti i filozofija i znanost, ali ne i obratno.

Štoviše, svijet je u svojoj realnosti, u svojoj “istini” kao vječno vraćanje istog, neizdrživ. Umjetnost je najbolje sredstvo da se takav svijet ipak izdrži. Umjetnost je, dakle, važnija i vrednija od istine. Ona čak predstavlja nešto dijametralno suprotno istini: “Nije dostojno jednog filozofa da su dobro i lijepo jedno te isto: ako bi dodao i ‘istinito’, trebalo bi ga išibati. Istina je ružna. Mi imamo umjetnost da ne
bismo propali zbog istine” (Volja za moći, afor. 828).

%d bloggers like this: