Listopad 2017.

Damar književnosti

Posted in HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Lanzarote i drugi tekstovi, Ostati živ tagged , , at 12:42 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV

Svoj putopis po Italiji Marko Pogačar, jedan od naših najperspektivnijih književnika, odlučio je nasloviti Talijanske sveske. Izvadak putopisa dobio sam priliku poslušati u nedjeljno jutro u emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija, onako polubudan, u krevetu. Sve je na svom mjestu. Marko ne samo da vlada putopisnim žanrom, stilskim figurama, “radnjom putopisa”, nego je zadivljujuće i njegovo poznavanje korpusa hrvatskog jezika. Posjet nekom malom neuglednom seocetu u sjevernoj Italiji on opisuje s barem dvadesetak riječi čije značenje ne poznajem. Izbrušen je to tekst do najsitnijih detalja, i kad bih sebe uzimao kao nekog ozbiljnog pisca, bilo bi mi teško priznati da Marko piše bolje od mene… Talijanske sveske po svemu su vrhunsko putopisno štivo i tu nema nikakvog spora…

Međutim – ah to moje “međutim”, u kojemu nikako ne želim pronaći nekakav trag ‘naknadne’ ljubomore, a što je kod pisaca uobičajena stvar – ovoga puta odnosi se na nešto drugo. Ono me je već počelo golicati kod saznanja samog naslova putopisa Talijanske sveske. Naime, malo-pomalo, počelo mi se vrzmati glavom: ta, nije valjda otputovao u Italiju samo zato kako bi mogao pisati…? I znači li to da putopis nije proizišao spontano iz unaprijed planiranog (ili neplaniranog) putovanja…? Nekako, više nisam u stanju podnijeti pisce koji su “u potrazi za inspiracijom”. Ne kažem da je Marko takav pisac, ali čini mi se važnim to reći. Jednostavno, pisanje, kao i sve drugo na svijetu što je dodatak životu a ne sâm život, nikako se ne bi smjeli graditi toliko ozbiljnima, niti je pisac u tolikoj mjeri ozbiljan stvor, da bi se do te mjere uzimao ozbiljno i radio nešto drugo kako bi mogao pisati! Ako ćete ikada staviti nešto na papir, stavit ćete to isključivo iz duboke unutarnje potrebe, u bilo kojoj životnoj situaciji, imali ili ne imali vremena za to; ukratko, neovisno od toga što se trenutno događa u vašem životu… To je jedina legitimacija umjetnika, druge nema!

I sada vidim Marka u društvu etabliranih zvijezda hrvatskog književnog bunjišta, u kojemu pokorno prima savjete kako bi se trebala odvijati njegova književna karijera, o čemu bi on to zapravo trebao pisati… Nevjerojatno je to u kojem broju slučajeva danas mladi pisac pristaje na ovaj način ‘slavno propasti’, prihvaćajući savjete starijih kolega i urednika izdavačkih kuća te započeti pisati o temama koje nikada nisu bile i nikada neće biti njegove teme… Ne kažem da je tako i u Markovom slučaju, ali neka sjena mojih misli šapuće mi da su u njegovu slučaju te teme možda upravo njegovi putopisi… kao ‘službeno’ opravdanje za odgodu pisanja romana…

Žao mi je što je moja žaoka usmjerena prema kretanju na lokalnoj književnoj sceni ponovno oplela po onom do kojeg mi je zapravo stalo… Jer, čitajući još njegovu poeziju, u Marku Pogačaru vidio sam damar, onu životnu snagu koja je preostala u tijelu hrvatske književnosti prije njezine konačne smrti kao istinske književnosti; premda bi bilo ispravnije reći – prije njezinoga potpunog potonuća u Coelhovsku književnost podilaženja čitatelju… Ono što će se dogoditi s ostatkom, ili se već uvelike događa, možda bi se još moglo nazvati “stilskim vježbama” à la Milko Valent, ili pak “književnost radi književnosti” prema slavnijoj analogiji l’art pour l’art

Je li važna hrvatska književnost? Nije. Je li uopće važna bilo koja druga književnost? Nije! Je li, onda važno, što uopće pišemo? Jest, ali samo ako pisanjem zapravo izdržavamo život i svu patnju koju sa sobom nosi. Ako u tome što pišemo možemo pomoći drugima na isti način – onda se već možemo nazvati i piscima! Ali ako život ne osjećamo kao patnju, onda ne trebamo pisati, onda možemo i samo podilaziti čitatelju i ‘štancati’ detektivske romane, ljubiće, krimiće, sf-ove… drugim riječima proizvoditi kapitalistička dobra kao i svaka druga, uključiti se u borbu za čitalačku publiku na književnom tržištu, popularizirati se preko društvenih mreža i sl.

*

*  *

O tome kako stoje stvari na ovome svijetu, kao i o istinskom, ali danas zaboravljenom pozivu pisca u izloženomu smislu, ne mogu se zasititi čitajući kratki esej Ostati živ Michaela Houellebecqa podijeljen u četiri dijela, znakovitih naziva: Najprije patnja, Artikulirati, Preživjeti, Udariti gdje treba. Prema ovome eseju, Michael Houellebecq i rock zvijezda Iggy Pop, inače bliski prijatelji, snimili su film. To vam je to, dragi pisci, samo trebate slijediti ovaj naputak kako ostati živ, ako pišete da biste svladali patnju koju osjećate u svom postojanju…

Zašto najprije patnja? Zato što je…

…svijet… rasprostrta patnja… Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje… Svijet se sastoji od patnje, zato što je, po svojoj biti, slobodan. Patnja je nužna posljedica redovitog funkcioniranja sustava. To morate znati, i [to morate] reći!

Tako, dakle, stoje stvari na ovome svijetu. A kako onda artikulirati patnju? Jednostavno, stavite je u strukturu, savjetuje Houellebecq.

Vjerujte u strukturu. Osim toga, vjerujte u nekadašnje metrike. Versifikacija je snažno oruđe za oslobađanje unutrašnjeg života… Ne uspijevate li artikulirati svoju patnju u dobro definiranu strukturu, gotovi ste. Patnja će vas smazati sirove, iznutra, prije nego što budete imali vremena napisati bilo što… [I] nikada nemojte raditi; pisati pjesme nije posao; to je naboj.

Nakon što ste uspjeli (ili neuspjeli) artikulirati svoj izraz, kako preživjeti? Često će vam se održavanje na životu učiniti bolno beskorisnim i prestat ćete pisati…

Ako ne pišete više, možda je to uvod u promjenu forme. Ili promjenu teme… Ili je to možda doista uvod u vašu stvaralačku smrt. No o tome ne znate ništa. Nikada nećete točno upoznati taj dio sebe koji vas nagoni na pisanje… Možete odabrati …strategiju à la Pessoa: naći neku službicu, ništa ne objavljivati, mirno čekati smrt…

Trebat ćete se obilno koristiti mehanizmima društvene solidarnosti (naknada za nezaposlenost, itd.), kao i financijskom pomoći bolje stojećih prijatelja. Ne razvijajte pretjeranu krivicu u tom smjeru. Pjesnik je posvećeni parazit.

Ne morate se tući. Tuku se boksači; ne pjesnici. No, ipak, treba malo objavljivati, to je nužan uvjet da bi se moglo dogoditi posthumno priznavanje… Bili vi i najsavršeniji genij, neki ćete trag morati ostaviti; i imati povjerenja u literarne arheologe da iskopaju ostatak.

Nijednom nemojte misliti na sebe dok pišete, na sebe možete misliti u životu, s kojom ćete ženom/muškarcem završiti u krevetu, od koje(g) prijatelja/prijateljice ćete zatražiti financijsku pomoć, ali dok pišete usredotočite se samo na to kako da ovom svijetu izreknete svoju i njegovu istinu; samo to; to je i poruka zadnjeg dijela ovog iznimno motivirajućega, izvanrednog eseja.

Jer vaše je najdublje poslanje dupsti do Istine… Istina je sablažnjiva. No, bez nje, nema ničega što bi vrijedilo… Što se vas tiče, jednostavno recite istinu, ni više ni manje.

Daljnje riječi Michaela Houellebecqa moraju vas natjerati barem na drhtaj; ja ga svaki put osjetim:

Ne možete voljeti i istinu i svijet. Ali već se odabrali. Sada se problem sastoji u tome da se držite toga odabira. Pozivam vas da sačuvate hrabrost. Ne da biste se imali bilo čemu nadati. Naprotiv, znajte da ćete biti vrlo sami. Većina ljudi nagodi se sa životom, ili pak umru. Vi ste živi samoubojice.

Kako se približavate istini, tako raste samoća. Građevina je raskošna, ali pusta. Hodate praznim dvoranama, koje vraćaju jeku vaših koraka. Okružje je prozračno i nepromjenjivo; predmeti kao da su postali kipovi. Katkad zaplačete koliko je okrutna jasnoća vizije. Rado biste se vratili nazad, u magle neznanja; no zapravo znate da je već prekasno.

Nastavite. ne bojte se. Najgore je već prošlo. Dakako, život će vas još uvijek razdirati; ali vi, sa svoje strane, s njim više nemate toliko posla. Sjetite se: od vrha do dna, već ste mrtvi. Sada ste licem u lice s vječnošću.

Drugim riječima, dragi Marko, ako se sasvim dobro provodiš po tulumima, književnim susretima itd. i nekako ti polazi za rukom završiti u krevetu su curama s kojima to upravo želiš – što ti fali? Zašto trebaš još i pisati? Možda to činiš kako bi u krevet odveo još više cura. To je sasvim prihvatljiv odgovor za mladića. Ali kada te, jednoga dana, ta unutarnja, mahnita potreba ščepa za gušu, bez izuzetka, bez osvrtanja na sve tvoje prijatelje, i svo tvoje lijepo mišljenje o sebi, što ćeš učiniti? Hoćeš li joj se napokon prepustiti i otkazati sva književna okupljanja, susrete po Skandinavskim zemljama i predstavljanja po sajmovima knjiga…? To pitanje, na kraju krajeva, trebao bi sebi postaviti svaki čovjek koji u životu kani nešto ozbiljno napisati; dakle, neću još reći pisac. Kristian Novak vjerojatno si ga je postavio, pa otišao u Berlin i za nekoliko mjeseci napisao izvanrednu Črnu mati zemluRobert Perišić odgovor na to pitanje već dulje vremena živi; zamijenivši dan za noć, poput pravog vješca novije hrvatske književnosti, stvorio je besprijekorne romane koji se nažalost ne cijene u onoj mjeri u kojoj bi se, prema autoru ovih redaka, trebali cijeniti… Vjerojatno se nešto slično dogodilo i Damiru Karakašu dok je pisao Kino Liku… Ali već odavna znamo  da vrijednosti društva nisu naše vrijednosti, i ne moramo to sto puta ponavljati!

I ne zamjeri Marko, što sam tebe ‘uzeo za zub’ u ovoj osobitoj kritici coelhovske preobrazbe ne samo hrvatske, nego i svjetske književnosti… Ovo je samo dobronamjeran tekst upućen svim mladim ljudima koji uživaju u pisanju, da se ne daju navesti, kako to Paolo Coelho predlaže, na podilaženje čitatelju, osobitoj žanrovskoj izobrazbi, i općenito pisanju o temama koje nemaju nikakve veze s njima. Uživati pisati, to se samo tako kaže u početku, u kasnijim fazama života ono postaje naš lijek za stvarnost, a ako do kraja slijedimo naputke iz eseja Ostati živ, pisanje može postati i naša sudbina…

Studeni 2015.

Suvremena bajka o kulturnom identitetu i starosti

Posted in Dubrovačke mišolovke (kritika), GOTOVAC, KNJIŽEVNOST - DRAMA tagged , , at 12:46 pm autora/ice Magičar

MANI GOTOVAC: Dubrovačke mišolovke

maslinaOno što je možda najveća anomalija današnjih društava tiče se zaborava istine na koji način nastaje jedna kultura. Zaboravlja se da ono što trenutno živimo u konačnici i u daleko većoj mjeri izgrađuje jednu kulturu, a ne obratno, da obrasci postojeće, ‘negdašnje’ kulture, iako dominantni i odgovorni za manji utjecaj, izgrađuju nas. Drugim riječima, ‘odrednice’ jedne kulture koje su se formirale u jednom dobu ne moraju vrijediti u drugom! Kultura je nešto što se neprestano mijenja i nešto što se neprestano mora stvarati. Međutim, nerijetko, mi ustrajavamo na starim kulturnim obrascima namećući ih životu koji se danas živi.

Ovaj pomalo zbrkani fragment, neuobičajeno kulturnopolitički intoniran, napisao sam prije polaska na jednu konferenciju, na još jedan čarobni Jadranski otok, na kojem sam, između ostalog, prisustvovao i predavanju Mani Gotovac, naše proslavljene dramaturginje, esejistice, kazališne djelatnice, intendantice, spisateljice, kritičarke i što sve ne!

I evo me, u Uredu otočkog gradonačelnika, u kojemu se širi limunast miris dalmatinskih fritula, dok moderatorica sesije najavljuje njezino izlaganje. Žvačući i gutajući dalmatinsku slasticu jednu za drugom, proučavam izgled Mani Gotovac. Bujna kosa i bujno lice ispod naočala, u isto vrijeme i blijedo i crveno; blage, duhom ispunjene, oči. Oko dlana lijeve ruke omotan joj je steznik, gotovo bih rekao da je baršunastoplave boje, iako takva boja ne postoji, podsjećajući me, ne znam zašto, na film Davida Lyncha ‘Plavi baršun’. Ali iako se trudim izbjeći taj izraz, ne mogu; Mani Gotovac je strašno ostarjela! Osobno, ne bih volio baš na taj način biti star, premda, upravo to se može dogoditi. Svoju starost zamišljao sam drugačije. Pun nade da ću je jednog dana provoditi na nekom sličnom Jadranskom otoku, u glavi mi se roje slike moje, na suncu preplanule, staračke kože na kojoj se, možebitno, bude nalazilo čak i nešto istetovirano…I dakako, tu je vedro i mudro lice.

Naravno da iz ovih ‘srednjih godina’ vapim za onom staračkom vedrinom kojom je zračila i moja baka nekoliko dana pred smrt, kad ju je, pored čira na želucu i sto drugih muka, pogodila i tipična staračka demencija. Kad smo je došli u posjet u bolnicu, na umirujuće riječi moje majke, gotovo deriddijanski je odapela:

– Sve je to laž, moj sinko! Cijeli život te lažu, pa evo i sad! – Pritom me je nastavila blago gledati, više se ne uznemiravajući zbog te i takve istine.

U nastavku donosim tekst o starim ljudima koji sam napisao u vremenu prije nego što sam svoje misli počeo iznositi na ovom blogu.

Promatrati sve te stare ljude što se vuku ulicama, nadasve je dirljiv prizor. Usprkos godina, i dalje odolijevaju životu. Starost, sama po sebi, možda i nije loša, ali definitivno nosi nekoliko neugodnosti s kojima se čovjek treba suočiti. Prvo, nema više ‘starijih ljudi’, vi ste prvi ‘za odstrel’. Drugo, nije isto željeti u dvadesetoj i sedamdesetoj godini života. U sedamdesetoj želje, ako ih još budete imali (a nema ništa ljudskije od toga) vjerojatno potamne, i u sebi počinju sadržavati ponovno nešto živčano i neiživljeno, kao i u mladim danima. Kad bi se i ostvarila, želja bi ostavljala dojam neostvarenosti. Istinsko zadovoljstvo ispunjenom željom u starosti, zapravo, izostaje. I treće, ovo ‘žal-nabrajanje’ može se nastaviti unedogled kad bi se htjelo…

Prednosti staračkog života pak ogledaju se u sve većoj opuštenosti. Kod nekih uzvišenijih priroda koje svoj život nisu posvetile samo utrci za lovom, javlja se mudrost. Sagledavanje vlastitog života, gdje se pogriješilo a gdje dobro postupilo, obično je najčešća operacija starog mozga.

Na ulici pogledom okrznem gojaznu staricu koja je baš u tom trenutku zaplakala pred svojom vršnjakinjom prepričavajući joj vjerojatno neku tužnu sudbinu starog čovjeka, možda i svoju!? A što se tu, pobogu, ima ispričati? Neka bolest se odnekud pojavila i stala nagrizati dotada zdrav, ali star organizam. Neće minuti ni godina dana a stare kosti će završiti u grobu i bit će svršeno sa životom kojeg su nosile.

Zbog svega nabrojanog, u dirljive prizore ubrajam i one koji uključuju promatranje starih ljudi na ulici. Imajte to na umu, neće proći mnogo vremena u kozmičkim relacijama i vi će te biti oni, i ja ću biti oni, pogureni, skutreni, kakvi već jesmo pred kraj života, mi, stari ljudi.

listopad, 2010

Ali kad je Mani Gotovac napokon progovorila, ustanovio sam da starost tijela nikako ne može naškoditi duhu koji zaprima. Naime, to je još uvijek ona ista ‘stara’ Mani, žena za kojom svaka kultura vapi, uvijek pripravna za nešto novo, što je uzdrmava i što joj nerijetko podjarmljuje temelje… Možda Duh i ne može ostarjeti, pomislio sam. Ako sam u pravu, eto mi jedne divne utješne istine pod stare dane.

Uspevši se na govornicu Ureda otočkog gradonačelnika, odmah na početku svog izlaganja, Mani Gotovac, u svom stilu, protisnu:

Izdaja identiteta vodi obnovi identiteta!

Sačekavši trenutak da izrečena misao pristigne do sinapsi naših uspavanih mozgova, nekoliko trenutaka samo se smješkala. Meni posljednja fritula skliznu niz grlo.

U predavanju koje je uslijedilo, manje-više, okomila se na organizatore Dubrovačkih ljetnih igara i njihov bojkot dramske predstave Elementarne čestice francuskog pisca Michela Houellebecqa. Vjerojatno ste o tome ponešto načuli. Objasnila je – preda mnom živim – kako je Michel Houellebecq jedan od najvećih, ako ne i u ovom trenutku najveći svjetski pisac, preveden na četrdeset svjetskih jezika, dobitnik nagrade Goncourt za roman Karta i teritorij itd. itd. Morao sam se u sebi i slatko i gorko nasmijati, baš poput likova u njegovim romanima, jer ja, za razliku od ove cijenjene i uvažene gospode oko mene, o Michelu Houellebecqu – sve znam! Ali tako je to kad godinama djelujete iz podruma, kad ste anarhist, ali samo u papučama. Dospijete u jednu paradoksalnu situaciju u kojoj se ponekad u isto vrijeme i naslađujete i pepelom posipate… Kao što u izvrsnoj knjizi Teorija književnosti Milivoja Solara nećete pronaći ništa o poststrukturalizmu, dekonstrukciji i ostalim avetima kraja filozofije zapadnoeuropskog kruga (koji su se nepobitno morali odraziti i na književnu kritiku), tako ni na današnjoj filološkoj konferenciji nećete pronaći ljude koje bilo kakvo subverzivno djelovanje u području današnje kulture istinski zanima. Uvijek će pristajati uz poznate ‘mainstreamske‘ niše, pa ih tako jedan eklatantan primjer subverzivnog pisca današnjice i neće pretjerano zanimati…

Na kraju predavanja, na moje iznenađenje, rasplela se živa rasprava o akcentologiji drama Marina Držića koju sam, premda laik u tom području, uz izvjestan napor, nekako ipak mogao pratiti. I onda, je li se Držićeve drame danas unutar dubrovačkih zidina igraju na izvornom akcentu (onom kojim se govorilo u Držićevom dobu) kao što to lokalni kulturni radnici tvrde ili se radi o uobičajenim preradama (kojima obično podliježe i akcent u dramskim tekstovima) kao što to tvrdi Mani Gotovac, jer su preradama mahom izložena sva stara djela dramske umjetnosti – osim tekstova koji su se čuvali u samim kazalištima? Nadalje, polemika se uskoro vratila na Houllebecqa: je li u tom gradu i dalje ‘na vlasti’ rigidno-elitni, kulturni provincijalizam (koji inače tako dobro stoji Dubrovniku!) i koji se čini sam sebi dovoljno zanimljivim da ostane gluh na potrebu da tu i tamo, s vremena na vrijeme, na daske svog slavnog kazališta pripusti i nekog stranog, ‘izvanzidinskog’ autora? Ili će se napokon stvari promijeniti i grad Dubrovnik započeti živjeti u skladu sa svojim negdašnjim duhom slobodnog grada, Grada Republike, srednjeeuropske prijestolnice kulture otvorene drugim kulturama, svima i za sve? Mani Gotovac je dovodeći jednog Houellebecqa na daske dubrovačkog kazališta upravo to željela postići. Međutim, naišla je na otpor koji je, budimo otvoreni, pritajeno i priželjkivala. I Mani je stara lija; u svom poodmaklom dobu još uvijek zna napipati bolna mjesta jedne kulture i ‘čvrsto pritisnuti’. Jedino, ona je bila uvjerena da taj otpor dolazi iz uobičajenog izvora, zadrtih, anakronih, nacionalističkih glava koje su u našoj državi još uvijek, i nažalost, naše prirodno okruženje. Možda je i u pravu. Dosta s tim nacionalizmom, započnite se graditi kao pravi Europljani, i tako ćete obnoviti svoj kulturni identitet, željela je poručiti.

Ono što sam pak ja htio kazati Mani Gotovac, a na kraju to, naravno, nisam učinio, bilo je natuknuti da se spomenuti otpor dubrovačkih kulturnih djelatnika možda nalazi u nekoj dubljoj atavističkoj crti od one epizodne, nacionalističke… Možda se nalazio upravo u onoj samotnoj atavističkoj svijesti žitelja Grada Republike o onome što je oduvijek unutar i oduvijek izvan zidina ovoga srednjovjekovnog grada-bisera? Upravo toj svijesti, koja definitivno može biti tema neke nove kazališne predstave (a možda već i jest, ali ju ne znam) bio sam svjedokom kada sam u sklopu jedne druge konferencije pohodio isti ovaj grad. U jednom trenutku, virtuozni gitarist koji nas je sve uveseljavao svojom svirkom ‘između zvijezda i Straduna’ povjerio nam je kako ne vjeruje konobarici koja mu je donijela piće jer je ona ‘ona izvan zidina’

Možda vas cijela ova suvremena bajka o kulturnom identitetu pretjerano ne zanima, pa ću na ovom mjestu stati. Svejedno, napisao sam je… možda i zato što je ‘u paketu’ nosila i tu snovitu atmosferu otoka na kojoj se događala…

Nakon konferencije, dospjeli smo na krajnju točku otoka, koja mi se momentalno učini kao kakav kraj ili početak svijeta; valjda i zbog sve te upadljive snovitosti koja je ‘bit će’ baš mene ‘uzela na pik’! Počeo sam razmišljati o tome kako je baš ovo mjesto možda ono u koje bih naselio svoju dušu potkraj života. Uskoro, u mini džipovima, poput onih iz filma Jurassic Park, odvezli smo se do staroga, tisućgodišnjeg maslinika. Oduševljeno otkrivam da su pojedine masline u masliniku stare i do tisuću i petsto godina! Voditelj maslinika povjerava mi da za jednu sumnja da je stara čak dvije i pol tisuće godina! A ovoj, koju najviše hvale, i koja je navodno stara tisuću i šesto godina, on osobno, ne bi dao više od tisuću i četiristo godina! Malo pomalo, gubim se u svim tim brojkama. Dok pijuckam posluženi čaj od masline, u glavi zamišljam rimskog vojnika kako naslanja svoje koplje pilum ili svog gladijusa na koru maslinovog stabla… na koju sam se zbog toga i ja odlučio nasloniti… U istom tom trenu, osjetim, postao sam star; kao ova maslina, ili Mani Gotovac, ili cijela jedna kultura, sa svim svojim dopuštenim i nedopuštenim, obznanjenim i prešućenim, mijenama… Lijep je to osjećaj, mislim se, biti ovako star … I duh može biti star, konačno shvaćam, ali duhu je starost njegovo bogatstvo.

Lipanj 2015.

O humanistici (ničeancije ii.)

Posted in HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Pokoravanje tagged , , at 8:55 am autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: POKORAVANJE

7.

Čemu služi humanistika? Dakako, nikako ovladavanju nekakvim praktičnim znanjem. Taj hvalevrijedan, ali u suštini pragmatičan zadatak, ostavljen je drugim znanostima. Ali uloga humanistike time nije obezvrijeđena, ona je samo drugačije prirode – ona je tu da motivira…! Primarna je zadaća humanistike motivirati čovječanstvo za opstanak; drugim riječima, podariti mu smislene razloge za život; naravno, čovječanstvu smislene, a koji, dakako, ne moraju biti smisleni po sebi… U stvari motivacije, tako, spadaju Bog, moral, ontologija… i sve dosadašnje teorije značenja, jezika i smisla, kao i one buduće.

8.

Uvijek sam se bunio protiv naziva/sintagme ‘humanističke znanosti’. Humanistika, osim po svojim rubnim dijelovima (recimo, lingvistika), nikako ne može biti znanost – ona može biti samo filozofija. Zbog toga na književnu kritiku gledam prije kao na neku vrst filozofije, a ne znanosti. Da se za humanistiku uvriježio naziv ‘humanistička filozofija’ (a ne znanost), ne bih u tome vidio ništa loše; i da je netko nadalje ‘humanističku filozofiju’ razdijelio na ‘književnokritičku filozofiju’, ‘antropozofiju’, ‘lingvozofiju’ itd. Ta, ne nazivaju se bez razloga fakulteti na kojima se studiraju ‘humanističke znanosti’ – filozofskima…!

9.

Danas, u pogledu ‘humanističke filozofije’ odnosno znanosti, često oko sebe možemo čuti: „Koga to još zanima?“ Recimo, filozofija ili neki od eshatoloških pojmova poput pojma značenja. Koga oni danas još zanimaju? Kao da je na svakom čovjeku odluka hoće li se zanimati za njih ili ne, i ako da, da će mu njegovo objašnjenje doletjet na dlan samo od sebe i postati mu bez vidno jasno u svoj svojoj dosadnosti značenja.
Među svim neugodnostima (po jednog slobodnog duha) što je moderno doba donijelo sa sobom, svim tim nusproduktima demokracije koje uništavaju svaki viši ukus, nalazi  se i imperativ da je i znanje prvih i posljednjih stvari apsolutno za svakoga… A istina je upravo suprotna! Nikada se ne bi uzvišeni pojmovi duha poput smisla ili značenja toliko obezvrijedili u današnjem društvu, a obrazovanje u vezi njih srozalo, da je ostavljeno samo probranim dušama da se njima bave. Puk ne mora znati što je to značenje; ali mora dopustiti da mu ga se nametne. Međutim, na ovom mjestu vjerojatno bi mi u riječ upali svi dušobrižnici, tzv. ‘ljubitelji demokracije’, i optužili da ovom svojom izjavom jednostavno drugim ljudima uskraćujem temeljno ljudsko pravo, pravo pristupa znanju, odatle obrazovanju itd… Naravno, izvor njihove zlovolje i optužbe leži u mogućnostima manipuliranja onih koji to znanje nemaju, a koje se otvaraju onima koji ga posjeduju…
Odgovor koji im mogu uputiti neće razumjeti, jer u današnjem vremenu više nije razumljiv, premda ću ga izreći. Onaj koji, bez ikakve prisile, stupa pred te ‘presvete pojmove’, da bi u sebi, iz najunutrašnjije potrebe, zapravo, tek stvorio znanje o njima (još jedna zagonetka za dušobrižnike!) nikako ne može biti proste prirode, što znači da se ne može ponašati na prostački način kako bi znanjem koje posjeduje bilo koga s namjerom izmanipulirao… On tim znanjem drugima jedino može ponuditi motivaciju, razloge za življenje… a kojih u današnje vrijeme opasno ponestaje! Na ovaj način, ponovno smo napisali proslov humanistici. Međutim, hoće li me dušobrižnici razumjeti? Nietzschea nisu, a zašto bi, onda, mene? Pišimo, dakle, ponovno, i već poslovično – preksutrašnjima!

10.

Roman Michel Houellebecqa Pokoravanje, možda ne baš na prvu, a nekima se možda uopće neće činiti takav, jedna je oda humanistici današnjeg doba. Od britkih i jasnobolnih, za Houellebecqa nimalo iznenađujućih, uvida u slabe točke humanistike u današnjem vremenu (zbog kojih je izložena napadima sa svih strana, osobito iz smjera tzv. ‘STEM područja’), do tipične houellebecqovske pronicljivosti koja se ogleda u stavu da je humanistika jedina stvar koja u ovom dobu još može konkurirati ‘jednostavnoj opčinjenosti novcem’ današnjeg čovječanstva. Najprije citirajmo slabe točke:

Univerzitetske studije iz oblasti književnosti, kao što znamo, ne vode praktično ničemu, izuzev u slučaju onih studenata koji su najobdareniji za to da i sami postanu univerzitetski profesori u oblasti književnosti.

Nekoliko iskustava s mentorskim radom… […] …vrlo rano su me učvrstila u uvjerenju da je prenošenje znanja u većini slučajeva nemoguće, da su razlike između ljudskih inteligencija ekstremne, i da ništa ne može otkloniti, pa čak ni ublažiti tu temeljnu nejednakost.

Kao i obično, Steve [univerzitetski profesor] je pričao o izboru novih profesora i razvoju njihovih karijera unutar univerzitetske hijerarhije, i ne vjerujem daje ikada uopće načeo bilo koju drugu temu.

11.

Ipak, ne prekrižimo olako Hoeullebecqa u ulozi apologeta humanistike. Njegov, na momente, prostački, a na momente tek prostodušno zajedljiv jezik, kroz godine pisanja nekako je uspio doseći nesvjesno prosječnog zapadnoeuropljanina. Ma koliko on mislio da njegov književni sugrađanin i suvremenik pretjeruje u opisivanjima njegovih osobina, vanjskih ponašanja, a pogotovo ‘unutarnjih stanja’, što misli i što osjeća, čini se da mu je pošlo za rukom izreći upravo ono što on, zapadnoeuropljanin, u ovom trenutku osjeća, ali ne može uobličiti. Tako stoje stvari s današnjih čovjekom u Zapadnoj Europi na njenom kraju: intelektualno izmožden, do bola perverzan – kako prema drugima tako i prema sebi – mizantropski nastrojen, završava on život jedne kulture na sebi svojstven način.

12.

A sad dobre strane humanistike. Pazite sad! Slijedi jedna od najljepših misli o književnosti koju sam u posljednje vrijeme pročitao i koju, gle čuda, možete pronaći baš u romanu Michela Houellebecqa:

U čemu je književnost, kao glavna umjetnost, Zapada koji gasne pred našim očima, toliko specifična – nije nimalo teško odrediti. Kao i književnost, i muzika može izraziti jedan preokret, emocionalni obrt, tugu ili sveprožimajući zanos; kao i književnost, i slikarstvo nas može zadiviti, navesti nas da na svijet pogledamo drugačijim očima. Ali jedino književnost u vama budi to osjećanje kontakta s drugim ljudskim duhom, s tim duhom u njegovoj sveukupnosti, sa svim njegovim slabostima i veličinom, njegovim ograničenjima, niskostima, fiks-idejama, vjerovanjima; sa svime onim što taj duh [zbunjuje], zanima, uzbuđuje ili odbija. Jedino vam književnost može omogućiti da stupite u kontakt s duhom pokojnika, i to na način neposredniji, potpuniji i dublji nego što biste to postigli vodeći razgovor s prijateljem; koliko god neko prijateljstvo bilo duboko i dugovječno, nikada se u jednom razgovoru nećemo otvoriti tako potpuno kao što to činimo pred praznim listom, obraćajući se nepoznatom primaocu.

I ovo je humanistika, opjevana humanistika, humanistika koja opjevava književnost, svoj predmet; prerušena u esej nalazi se odmah na početku romana slavnog francuskog romanopisca; tog lucidnog mizantropa optuženog za islamofobiju i seksizam, čije vas nagriženo, propalo, ali još živo tijelo, plaši s naslovnice ovog posta. Mora vas plašiti! Houellebecq je danas još samo živi duh. Njegovo tijelo i više je nego znakovit simbol – ili još bolje, metafora – ‘tijela’ same zapadne kulture. A kako je sâm predvidio – zubi će mu ispasti još ove godine! ‘Neću imati za čim [žaliti]’ zadnja je rečenica njegova posljednjeg romana, i ne bih začudio da je uskoro izgovori i u svom stvarnom životu…

Listopad 2014.

‘Sunčano’ i ‘čelično’ štivo japanskog samoubojice

Posted in (čitati) EUROPSKI GLASNIK, HOUELLEBECQ, Karta i teritorij, KNJIŽEVNOST - PROZA, STIL ŽIVOTA U PROSTORU UMA, Sunce i čelik (Mishima) tagged , , at 12:59 pm autora/ice Magičar

Yukio Mishima: SUNCE I ČELIK (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)

Nekad poželim pisati kao što piše Mishima; Yukio Mishima, japanski pisac. Njegov  esej ‘Sunce i čelik‘ ovih dana me umiruje pred spavanje; ako se ležanje u krevetu otvorenih očiju i nemirnih misli, ispresijecanih kratkotrajnim snovima i odlascima na WC, može još tako nazvati. Mishima piše sebi – o sebi, ima tu, neizmjerno ljudsku, potrebu da se ogleda na tom zrcalu riječi bez obzira što će nedugo zatim umrijeti. Umro je davne 1970., u godini u kojoj sam se ja rodio… kako? Počinio je ritualnu, tradicijsku sepuku, prema starom japanskom običaju, nakon što je bezuspješno pokušao izvršiti prevrat u japanskoj vojsci. Razrezao si je trbuh i usprkos tomu što je bio pisac. Murakami mu nije ni do koljena…

Samoubojstvo je počinio u četrdeset i petoj godini života, u dobu koje sam i ja svojim životom dosegao… Trebao bih se sada kiselo osmjehnuti ili zamahnuti zastavicom koju ste mi trenutak prije dali… Prisjetio sam se čudnog osjećaja Michela Houellebecqa kad je navršio četrdeset i sedmi rođendan. To jutro, predao je svome uredniku rukopis romana “Mogućnost otoka” i mislio da će umrijeti. Nije umro, čovjek se nakon četrdesete jednostavno tako osjeća.

Moram reći da sam vrlo začuđen kad gdjegod čujem da je pisac podigao ruku na sebe. To mi se čini kontradiktornim. Molim vas, na koji to dio sebe on je podigao ruku? Nijedan pisac, ako piše iz unutarnje potrebe, ne može imati neko čvrsto jedinstvo, barem mu ne može pridavati toliko značaja, kao što mu ga pridaju drugi ljudi koji ne pišu. Zbog toga nikada nisam bio pobornik Hemingwaya i sličnih jer me njihova samoubojstva podsjećaju na žalosnu, sujetnu presudu povrijeđenih ega. Međutim, malo pažljivije zavirivanje u Mishiminu biografiju otkriva da je vlastitu smrt prikazao u jednom svom književnom ostvarenju. Nisam ga pročitao, ali mi se doista čini šašavim da se netko za života bavi zamišljanjem vlastite smrti… Čudak je bio taj Mishima.

Što god izrekao o Mishimi ostat će u sjeni onoga što je (on) napisao o riječima i praznini, u ovom melankoličnom, sjetnom eseju, izravno ga svrstavajući u Magičare moje vrste, moje kobi.

Jasnije no ikada, shvatio sam u čemu se sastoji djelotvornost riječi. One nadoknađuju prazninu [ja naglasio] u sadašnjem nesvršenom vremenu. Ta uzaludnost nesvršenoga, što može potrajati beskonačno u očekivanju apsoluta koji možda nikada neće doći, istinsko je platno na kojem su naslikane riječi. To je moguće i zato što riječi nepovratno bojaju prazninu [ja naglasio] obilježavajući je, kao što se vesele boje i motivi primaju na juzen-tkanine nakon pranja u čistoj vodi rijeke u Kyotu; tako riječi iz trenutak u trenutak potpuno upijaju prazninu Riječi su završene čim su izgovorene, čim su napisane. [ja naglasio] [Hm, ne podsjeća li vas ovo na Derridu?] Umnažajući te završetke, iz trenutka u trenutak, razbijajući kontinuitet života, riječi stječu određenu moć. U najmanju ruku, ponešto umanjuju veliku zebnju koja vlada u čekaonici prostranih bijelih zidova gdje očekujemo liječnika, to jest apsolut. I da bi nadoknadile što obilježavanjem svakog trenutka neprestano drobe osjećaj stalnosti života, riječi se ponašaju tako da bar naizgled pretvaraju prazninu u neku stvar.

Sada nam mora postati jasno zašto u ovom dobu toliko pišemo; mahnito, iz dana u dan, proizvodimo novi sadržaj. Stvar je to naše beskompromisne borbe s prazninom u kojoj nema pobjednika. Ušutimo li na trenutak, praznina će nadvladati, ali samo taj trenutak. U narednom trenu možemo ponovno progovoriti ili nešto zapisati, odaslati jednu od besmislenih poruka/misli u svijet i praznina će se povući. Zato je ovo doba brbljanja. Mahnitoga, grčevitog brbljanja o bilo čemu, i bilo komu, u kojemu ništa i nikoga ne možemo više uzimati ozbiljno. Čak ni one za koje se prvotno čini da ih je nemoguće tako uzeti – današnje moćnike svijeta. Svoje surove neoliberalističke prakse oni su razvili na osnovi teorije igara. Naravno, sama teorija igara nije nikakva dječja smicalica, međutim, konotacije koje proizlaze iz njezina naziva moj um ne može ‘ne uzeti pod svoje’. Surovost je to na djelu koja zna biti neozbiljna, lakomislena i nadasve neodgovorna u ‘donošenju odluka’, zaigrana poput djeteta, koja živi od danas do sutra… poput Leonarda di Caprija u filmu Vuk s Wall Streeta… formula današnjeg vremena. M. Houellebeck u svom romanu Karta i teritorij, vašom ‘obveznom lektirom’, ovako opisuje osjećaj koji je zadobila sveučilišna profesorica ekonomije, jedan od sporednih likova romana, na kraju svog radnog vijeka u današnjem vremenu prije odlaska u mirovinu:

Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.

I pored sveg napisanog, više nisam siguran da je kapitalizam jedini uzročnik današnjeg stanja društva, današnje praznine, kako sam to napisao u jednom od prošlih tekstova. Sve sam više mišljenja da se on samo uselio u duhom ispražnjeno područje, postavši napokon njegovom sudbinom. Ako više ne vjerujemo u ništa, i dalje nam preostaju moć i novac. Sličnu poruku kao da nam želi prenijeti i Kevin Spacey u seriji Kuća od karata (još jednoj ‘obveznoj lektiri’!) koju gledam svaku noć prije čitanjasunčanog i čeličnogštiva japanskog samoubojiceZamislite… biti sociopatom, koji je iskorijenio svaki oblik empatije… koji ima samo jedan vlastodržački cilj ispred sebe… i svekoliku prazninu oko sebe…

Prosinac 2013.

Što se događa u Rusiji?

Posted in HOUELLEBECQ & HENRI-LEVY, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , at 12:21 am autora/ice Magičar

Michel Houellebecq & Bernard Henri-Levy: DRŽAVNI NEPRIJATELJI

houellebecq_levyŠto se događa u Rusiji? – to pitanje ravno je onom za milijun kuna; kao da ste pitali što se će dogoditi s čovječanstvom u budućnosti. Nećemo pogriješiti ako kažemo da Rusija polako postaje mjesto u koje mnogi započinju polagati svoje nade ili strahove za budućnost.

Bizarnosti i pretjeranosti u svakom pogledu, sveti križevi i go-go plesačice, deliriji i praznina, na pomalo šokantan opis današnje Rusije nailazite u izvanrednom osvrtu Petera Pomerantseva u jednom od posljednjih brojeva Zareza. Supermoderni terenci, zatamnjenih stakala, svako malo zalijeću se preko Crvenog trga. Oligarhija je Rusima u krvi. Biti svoj gazda na svome. Ipak… nekako ne biste išli tamo… Ne vuče vas beskrajna ravnica i golemi oblaci energije koji isparavaju iz zemlje, ili možda iz krvi ljudi koji tamo žive. Ali barem oko nečega moramo se složiti: Rusi nisu mrtav, depresivan narod, što se već ne bi moglo tvrditi za neke današnje europske narode; ako već jesu nešto, onda su mrtvi pijani i strahotno okrutni… kako prema drugima tako i prema sebi.

Dostojevskom vjerojatno ne bi predstavljalo čast slikati se Noćnim vukovima, ruskom okrutnijom verzijom Hells Anglesa koja se danas bizarno stavlja u ulogu eksluzivnog zaštitnika pravoslavlja; ipak, neupitnost kolanja života ruskim podnebljem besprijekorna je. Možda je to u ovom trenutku kaos,  kaos života u kojem smo prisiljeni zaboraviti na svaki viši ukus, ali i u njemu takvom nailazimo na  očitovanja avangardističkih pobuda koje se toliko krasile doba Dostojevskog; primjerice, na aktivnosti feminističke skupine Pussy Riot (čijih nekoliko članica upravo ovih dana dočekaše slobodu nakon služenja zatvorske kazne zbog “provociranja i uvrede vjernika”).

U svojoj super zanimljivoj prepisci teme Rusije dotakla su se i dva, u svojoj zemlji omražena, kako od milja sebi vole tepati, francuska intelektualca – Bernard Henri-Levy i Michel Houellebecq. S jedne strane, tako, dobili smo ‘do zuba’ intelektulano angažiranoga Henri-Levyja koji se bez zadrške s više frontova (političkog, moralnog, čak i ideološkog) obrušava na današnju Rusiju, dotle, na drugoj strani imamo neuobičajeno smirenog Houellbecqa koji mu oponira na sebi svojstven – houellebecqovski način.

I dok Henri-Levy u današnjoj Putinovoj Rusiji prepoznaje generator svih suvremenih boljki državnih sustava,  Rusiji za koju kaže da “… vodi rat u Čečeniji…i …ubija Anu Politkovskaju na stubištu njezine zgrade… koja [istu tu Rusiju] malo prije nego što će biti ubijena, opisuje u onoj lijepoj knjizi Bolna Rusija… Rusij[i] koja ima muda objašnjavati da što će njoj demokracija i ljudska prava kad ona ima svoju demokraciju… Rusij[i] rasističkih bandi koje su usred Moskve progonile ‘neetničke’ Ruse… Rusij[i]… [koja] ne vjeruje ni u što, doista ni u što, samo u religiju tržišta, potrošnje i maraka… [toj] Rusij[i] [kojoj] kao da je netko isprao mozak i kulturu…” itd., dotle Houellebecqa raduje “… što živi u jednom pomirenom svijetu, u kojem je moralna žica rijetko pozvana da se napne, u kojem je većina djela moralno neutralna.” On, sa svojim književnim pajdašem, Frederic Beigbederom, bez ikakve grižnje savjesti posjećuje ruske noćne klubove, i uvaljuje se raskošnim plavušama po dobro poznatoj, u svojim knjigama itekako “opjevanoj jednadžbi”, a kad se vraća kući na Zapad ima isti osjećaj kao i Ivan Karamazov, da se vraća u mrtvilo – “groblje svih grobalja.” Dakako, nikada neće biti za Putina, ali podržava sirovu energiju, po njemu, zdravog ruskog naroda. Vrlo uvjerljivo to pokazuje kroz prepričavanje susreta s bivšim namještenikom Ruskog Ministarstva vanjskih poslova, u jednom trenutku i doslovno mu stavljajući ove riječi u usta:

“Zapravo, može biti da je sve to zdravo; to dokazuje da društvo ima vlastite snage i da su sustav vladanja koji se na njega nadograđuje, njegova pravila, njegovi dužnosnici, tek neka vrsta parazita.”

I tako smo došli do toga da ćemo vječno u glavi preturati to pitanje: što se događa u Rusiji? Ne radi se više o komunizmu, kako primjećuje Henry-Levy, nego o “…postkomunizmu… koji je možda, testna platforma naše budućnosti”, i u kojem će vrhuške vlasti možda postati manje važne… a možda i neće.

Ako danas zamišljate Rusiju kao kulturnu pustinju – varate se – tamo knjižare posluju s izvanrednim uspjehom. Čita se više nego ikad. I premda se predsjednik države katkad ponaša kao šef oligarhijskog klana, književna, glazbena, umjetnička, alternativna, koja god scena, održavaju svoj neprestani provokativni naboj. Dovoljno je spomenuti posljednji slučaj ruskog umjetnika Petra Pavlenskog koji je i doslovno dao prikovati svoje spolovilo za kaldrmu Crvenog trga, pa da shvatimo koliko je tu sirove, nepatvorene snage, čak i u jednom umjetničkom činu.

Što će se zbiti s Rusijom? I hoće li se to dešavanje odraziti na ostatak čovječanstva kako sluti Henri-Levy? Što će biti s nama, malenom životinjskom vrstom, kratkotrajno uznapredovalom, na jednoj beznačajnoj planeti u jednoj isto tako beznačajnoj galaksiji? Pritom, netko me u prolazu dobrohotno podsjeća na Božje poslanstvo… Svejedno, odgovaram mu… Pitanje ostaje…

Bez obzira na događaje u i oko Rusije, ljubomorno gledam i na prepisku francuskih intelektualaca koji premda omraženi u svojoj domovini, svojim ‘perima’ itekako uspijevaju podići prašinu u nečemu što bi se još moglo nazvati kulturnim miljeom jedne države. Ako ništa, tamo ih još uvijek uzimaju zaozbiljno. Čitava kulturna javnost bruji o njima, čak i časopisi poput Marriane (koja bi se mogla svrstati u rang naše Glorije) to čine. Kod nas se to, nažalost, ne može dogoditi. Naš narod, a što je bolno dokazano nedavnim istraživanjima o čitateljskim navikama, sve manje čita. Još manje se zanima za intelektualne teme. Ne promišlja kraj metafizike, a kamoli da je zainteresiran oko kryoničkih mogućnosti zamrzavanja ljudskog tijela nakon smrti za potrebe testiranja nekih optimističnih naznaka post– i transhumanizma u svezi ovaldavanja besmrtnošću.

Osim toga, nitko u našoj državi neće trpjeti Srećka Horvata i Zorana Roška ako koji slučajem povedu raspravu o potrebi i načinima konačnog ukidanja ‘svete’, božjim poslanjem ili kletvom zadane političke bipolarnosti – podjele na ustaše i partizane – a kamoli dopustiti im da se i jednom suvislom rečenicom osvrću na svjetske prilike dovodeći ih u vezu s prilikama male i primitivne  balkanske države iz koje dolaze. Mi imamo svoje teme, svoje ‘za’ i ‘protiv’, koje groteskno konvergiraju u stanovito pitanje koje u najkraćim crtama opisuje duh naroda iz kojeg smo ponikli – što nam to susjed misli!? – a koje se prosječnom građaninu, dajem ruku u vatru, neprestano mota mislima…

Svibanj 2013.

Versificiranje stvarnosti

Posted in IVANKOVAC, KNJIŽEVNOST - POEZIJA tagged , at 12:50 pm autora/ice Magičar

Davor Ivankovac: FREUD NA FACEBOOKU

freud001Pisanje je ograda. Ograda kojom se štite od stvarnosti. Da biste punim plućima živjeli trebate prestati pisati. Tako sam otprilike mozgao dohvaćajući knjižuljak, plav poput safira ili zaglavlja stranice Facebooka, otkrivši da se u naslovu doista pojavljuje riječ Facebook. ‘Freud na Facebooku’ pisalo je na nebu plavom poput boje sučelja danas najpopularnijeg softvera društvene mreže.

Zanimljivo, zbirka je to pjesama jednoga od rijetkih magičara kojega je moj Naručitelj imao prilike upoznati u Nadstvarnosti. Definitivno, neće imati potrebu svraćati u ovu melankoličnu Prostoriju s Kolom koja je smještena u nepreglednoj ektaplazmičkoj pustoši Naručiteljevog uma i koju od milja nazivam pustopoljinom.

Njegova pustopoljina (ili Prostorija s Kolom, kako god hoćete) premda oblika i funkcije jednaka mojoj, tek neznatno sliče jedna drugoj. Moja, ispunjena teškim riječima, glomaznim rečenicama, predugačkim odlomcima te pravopisnim nedosljednostima i dvoumljenjima, stoji nasuprot njegovoj, preplavljenoj lakim i jednostavnim izričajem, zaraznom spontanošću i bolnom dubinom, tom uzvišenom igri riječi – poezijom. Drugim riječima, pustopoljina pjesnika kojega je moj Naručitelj imao prilike upoznati u Nadstvarnosti bila je ispunjena onime što je nedostajalo mojoj. Njegova pustopoljina podsjeća da je svijet u svojoj srži poezija. Želite li izreći istinu o svijetu, možete to učiniti samo ako napišete pjesmu. Ako vam ne to ne polazi za rukom, a pjesnika je danas u svijetu odista malo, znači da živite u laži vlastite spoznaje svijeta – osobitoj ‘kvazispoznaji’, povezanoj uz ovo doba više nego i uz jedno drugo. Mnogi žive u vlastitoj ‘kvazispoznaji’ svijeta. Misle da nam se svijet nadaje preko čula, a ne shvaćaju da svijet tek kroz nas uopće postaje svijetom. Možda i vjeruju da je kapitalizam najljepša poezija, istina ovoga svijeta. Kažem, mnogi su u to uvjereni, premda griješe. Samo se poezijom može doseći istina svijeta. Pjesnici jednostavno poznaju stvari.

Jutros mi je rekla dok smo prali zube
zaljubljen si u svoju jebenu sintaksu i glagole
ne u mene, i sve ono
što ja jesam

Uočavate već malo naziranje istine; ‘tipa’ (parafraziram naredne stihove) kako pjesnik može „pokraj nje ovakve“ više voljeti pravopis i gramatiku, primjerice, „pravilnu uporabu genitiva“, a ne nju. Ako niste tip sklon poeziji, potrebna vam je mala pomoć. Pjesnik, na sebi svojstven način (ne pada mi na pamet bolji izraz) kazuje što ljudi misle o poeziji. Odgovor pjesnika je tu od iznimne važnosti. Njegov odgovor otkriva pravu narav svijeta.

Htio sam joj reći da su i njene sise samo
Pitanje sintakse, stvar jezika i pravilne uporabe

Ali eto, nije znao kako, nije imao ideje jer ga je „napustila inspiracija“. Kasnije on kaže kako je ona još nešto rekla, ali da je on nije čuo jer je već bio zaokupljen „pitanjima sintakse i pravilne uporabe svega“ (moj kurziv). Vidite kako je versificirajući stvarnost lako doći do istine.

Samo u odnosu na dobru poeziju piše se dobra proza riječi su Michela Houellebecqa. Tu sa stidom moram ukloniti pogled. Zašto sam prije nekog vremena prestao pisati poeziju odgovora nema. Premda je curila na kapaljku i bila intrinzično filozofska, dakle, loša poezija, na kraju se potpuno obustavila. Neko vrijeme bio sam pravi metrofob. Naznake moga oporavka pojavile su se kada sam započeo redovito posjećivati nekoliko pjesničkih blogova ( među njima ističem bornaijin blog). Na koncu shvatih da je poezija (osim što je jezik za izricanje istine svijeta) i ključ za vlastitu dubinu, prolaz kojim dolazimo do samih sebe. Kako moje pisanje izdržava bez nje čak i danas – ni sâm ne znam. Vjerojatno je to onda loše pisanje, ali svejedno, to ništa ne mijenja na stvari u pogledu potrebe za pisanjem koja ne jenjava. Vaša umjetnost može biti promašaj, i često je promašaj, kako veli naš dragi Michel, ali to nikako ne može predstavljati razlog da se prestanete baviti njome!

Vraćam se na poeziju. Dakle, tu se ne radi više o tome da se ovjenčate slavom ili kakvom financijski izdašnom književnom nagradom (premda je ovaj pjesnik dobi – ovjenčao se Goranovim vijencem za najboljeg mladog pjesnika u 2012) . Radi se o tome da produbite svoj jezik, da se upoznate s pravom naravi svijeta, a samo u poeziji ona biva dosegnuta. Kada pjesnik kaže da su sise njegove djevojke ‘samo stvar jezika i pravilne uporabe’ shvaćate da na mjesto sisa može doći bilo što drugo u što nepokolebljivo vjerujete: recimo, kapitalizam ili nužnost društvene hijerarhije. I tu, ovoga puta na neki meni svojstven način, mogu reći da sam došao do semiotike… i onih „sustava značenja koji nisu jezik“, kojima je poezija magični, inherentno-neprevladivi metajezik…

Nakon svega, vjerojatno je preostalo još samo to – da se napokon vratim versificiranju stvarnosti, započnem pisati pjesme – pa makar one u prozi…

Travanj 2013.

Moć knjige (ili kako živjeti neformalno)

Posted in FILOZOFIJA, HOUELLEBECQ, Lanzarote i drugi tekstovi, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , at 10:19 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV (u LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI)

Imagination by SanuyeOno što me općenito smeta u vezi (u i oko) književnosti (i publicistike) jest opći sud da se u knjigama ne nalazi ništa drugo doli zabave. Knjige se čitaju iz zabave, da se prekrati vrijeme, jer su ništa drugo doli zabavna štiva. U današnjem pojedincu ne postoji svijest da se čitanjem pojedine knjige može promijeniti njegov život. Ne postoji svijest da i knjiga posjeduje svoju moć baš kao što ju posjeduju upravni odbori tvrtki čijem članstvu streme ili notorna burza u cjelini. Moć knjige, napisanoga u njoj, istina, ne može se mjeriti apoenima novčanica, dionicama ili materijalnim dobrima, ali može se mjeriti ‘apoenima’ ljudske sreće, izostanka bolesti i depresije, vedrine i opće raspoloženosti. Krvlju napisana knjiga, kako obično nazivamo stvarno dobre knjige u stanju su pojedinca potpuno preobratiti, sačuvati ga od bolesti, podariti mu ono za čovjeka možda najvrjednije – smisao… Ne bih napisao ni retka a da nisam uvjeren u stvarnu moć riječi kojima se služim, da su u stanju jednoga dana preoblikovati život u cjelini…

Nakon ovoga, poziv piscima treba postati još smjeliji, provokativniji. Stvarajte i unatoč toga što vas ignoriraju. Napišite u čemu to živite, otvoreno, bez dlake na jeziku kao što to savjetuje i Michel Houellebecq u svom kratkom pamfletu Ostati živ; serite po onima koji medije danas koriste kao primarne izvore mediokriteta za trovanje čitatelja/gledatelja/slušatelja, ali konotativno, nikada se ne uzdižući na razinu metajezika (odnosno kritike) u Barthesovom smislu. Prije ili kasnije, polomit ćete zube. Zaobiđite kritiku i stvorite djelo, književno djelo od krvi i mesa u kojima će prikazana stvarnost društva biti u stanju zaboljeti čula. Dakle, prije svega, budite maštoviti. Nemojte stati na pola puta kao što je to učinio Robert Perišić u romanu Naš čovjek na terenu. Razgolitite zatupljujući medijski filtar stvarnosti koji se uselio u naše glave i pokušajte živjeti i doslovno neformalno…

A kada to napišem, živjeti neformalno, tu se i sam doslovno gubim. Na trenutak, kao da mi se otvaraju vrata raja, ali ne onoga ‘predcivilizacijskoga’ u Zerzanovom smislu, čak u igri nije ni ‘De Mellova svjesnost’, već nešto moje/vaše, kao da se odsada svijet isključivo povinuje mojim/vašim željama. Želite li spavati s nekom djevojkom/dečkom? Slobodno to probajte učiniti. Neki će vas odbiti, većina ipak ne, ne stvarajte ‘situaciju’ (‘legendu’ u Coelhovom smislu) oko toga, da ste upravo takvi i takvi i da zato to ne možete ili možete učiniti. ‘Situacija’ ili ‘sudbina’ u praktičnom smislu ne postoje! Kada neformalno živite sve možete! Zamislite da ste poput Nea u završnoj sceni Matrixa. Sve vam je na dohvat ruke, ali čudnovato, više nemate poriv da bilo čime ovladate. Pa i zašto bi ga imali kad vam je sve u svakom trenutku nadohvat ruke! Ali stvaranje vas ovoga puta privlači snažnije nego ikad prije. Na neki uzbudljiv i nerazjašnjen način na stvaranje ste prisiljeni jer ste odabrali živjeti neformalno! Svaki put kada pogledate oko sebe svijet morate stvoriti, a ne ga uključiti u već poznate formalne kategorije.

Dugo sam vremena sa svoga balkona na četvrtom katu promatrao brezu koja je rasla u blizini i u međuvremenu dosegla visinu na kojoj se i moj stan nalazi. Njene grane povijale su se na vjetru, listovi šuštali, nakon ljetnih pljuskova bljeskali na suncu i svaki put kazao bih, eno, breza se povija na vjetru, eno, breza sada bljeska na suncu. A onda sam zamijetio njezino čvrsto stablo koje je izrastalo iz same zemlje, i koje se zbog svoje snage nije povijalo na vjetru, a zbog neposjedovanja lišća nikada ne bi zablistalo na suncu. Kora stabla, bijela kao snijeg, s tamnim mrljama kao uobičajenim životnim iskustvima, nadala mi se kao potpuno novo biće, kao Titan koji je na svojim leđima nosio neki drugi svijet. Više nikada nisam pomislio da sa svog balkona gledam brezu. Svaki put kada svrnem svoj pogled na izraslo konglomeratsko čudo prirode pod svojim prozorom uvijek ga drugačijeg vidim. Sada je bez lišća, utonulo u spokojan mir, dok ga proljetni sokovi koji pristižu iz zemlje i kolaju njime vjerojatno spremaju na buđenje… Pored njega je još jedno čudo prirode, na čudnovat način slično, ali ne isto, nikad ne isto… U prirodi ne postoje dvije iste stvari.

Čim zaključite da gledate brezu i pored nje još jednu brezu, umrtvljujete svoja čula, formalizirate stvarnost.

Dakle, ne morate biti stvaratelji u klasičnom smislu da biste iskusili neformalnu stranu života. Ne morate za života ni retka napisati, ali možete ih na tisuće pročitati, izgraditi svoj božanski ukus i njime se u svakoj prigodnoj prilici počastiti. To vam, recimo, radi moja sestra. Isto tako ne morate komponirati, slikati, fotkati ili bilo što konkretno stvarati. Možete i samo promatrati svijet oko sebe. Promatranje je čudesni stvaralački čin i ovisi o pojedincu. Osim promatranja tu je i mišljenje, možete imati svoju filozofiju života, zašto ne! Možete misliti o stvarima oko sebe, osobama, bilo čemu. Možete, recimo, otkriti kako se vaše misli jedno vrijeme ne usuđuju ići preko neke granice, pa nakon nekog vremena, ipak odlaze. Svijet je čudesan, a tu čudesnost može zahvaliti upravo vama. Način na koji gledate ovaj svijet zapravo ste vi sami. I to vam je opet ona ista volja za moć koju spominje i naš učitelj, taj toliko puta spomenuti lik na ovom blogu, u svom istoimenom djelu:

Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos… U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!

Studeni 2012.

Što je stvarno?

Posted in (slušati) TREĆI PROGRAM HRVATSKOG RADIJA, STIL ŽIVOTA U PROSTORU UMA tagged , at 2:44 pm autora/ice Magičar

(slušati) HRVATSKI RADIO TREĆI PROGRAM

Ponovno sam odlučio izići van; napustiti Prostoriju s Kolom. Ali ne zato da bih se vratio u Prostor Stvarnosti, u kojem sam ‘nešto drugo’ od ovoga ovdje, ne; nije mi bila namjera napustiti Prostor Uma. To nisam činio ni zato kako bih nesmetano mogao promatrati što se to događa u Tetkinom Ljetnikovcu, a nešto se definitivno započelo događati, u to više nije bilo nikakve sumnje. Odlučio sam napustiti Prostoriju s Kolom kako bih jednostavno sišao dolje, u zapušteno dvorište prekriveno lišćem i tamo ostao stajati neko vrijeme promatrajući krajolik oko sebe. Otkako sam se nedavno po prvi put spustio udvorište stare kućerine, sada mi se to činilo redovitom potrebom.

Možda je i prekrasna jesen razlog moje učestale ektaplazmične mobilnosti, osjećaj šuškanja svega toga lišća pod nogama, iskustvo raznorodnih boja na svakom koraku – tko bi ga znao. A možda sam, u međuvremenu, u vlastitom Prostoru Uma razvio osjećaj za sâm prostor i želio bih to dalje istraživati. U čemu se to nalazila Prostorija s Kolom, u čemu ovo dvorište, i što se sve krije u vječnoj izmaglici koja je prekrila polje oko posjeda?

Vjerojatno ću sada, kad se Tetka odselila, sâm početi donositi teške odluke u vezi održavanja čitave ektaplazmične nastambe. Što je stvarno? Ono što živim kad sam u Nadstvarnosti, kada hodam gradskim ulicama do zgrade svog fakulteta, uspinjem se stepenicama do svog sobička u potkrovlju ili ovo u što utonem kada nakon toga otvorim svoj laptop: jedna neugledna, zapuštena Prostorija s neobičnim i živahnim Kolom Duha Svijeta koje zaprima nevjerojatnu moć da zapamti sve što sam ikad pročitao, pogledao, poslušao?

Napokon, ono što sam odlučio to sam i učinio. Po trošnim drvenim stepenicama pažljivo sam sišao u dvorište nastambe. Zakratko, pogled mi odluta u pravcu Tetkinog Ljetnikovca kojeg je obasjavalo iritantno umjetno Sunce, ali samo zakratko; nastojao sam se usredotočiti na promatranje zdanja u koje se smjestila Prostorija s Kolom. Vječna jesenja izmaglica rosila je moje lice dok sam pogledom streljao svaki kutak misaone građevine. Kako bi bilo da je malo preuredim? Zašto ne! Prisjetio sam se svoje davno napisane priče koja je nosila naziv Dvorac i u kojoj sam već činio istu stvar koju činim danas. Glavni junak priče redovito se povlačio u nastambu koju je sagradio u svom umu, slikoviti Dvorac iz trinaestog stoljeća, kako bi umakao ubitačnoj svakodnevici. Junak davne priče posjedovao je moć zamišljanja sveg živog i neživog u svojoj mozgovnoj oazi, pa tako i samog dvorca. Prekrajao je njegove zidove, mijenjao mu oblik kako je htio, osim što je u njemu i stvarao raznorazne čudne likove. Pomislio sam, eto mi prilike. Što drugo danas činim, ako ne upravo to. Danas sam u mogućnosti u potpunosti postati likom moje davne priče. Mogao bih, recimo, izmijeniti izgled građevine u koju sam smjestio Prostoriju s Kolom, mogao bih je… preoblikovati u Dvorac! Pa da! Neka Prostorija s Kolom bude samo jedna od odaja raskošnog srednjovjekovnog zdanja.

Ali prije nego ću prionuti poslu i mislima započeti provoditi promjene, jedva čujno, kroz prozor Prostorije s Kolom do mene dopre snažan glas spikera:

– Slušate Treći Program.

Kolo me je, eto, odlučilo prizvati zvukovima Trećeg programa hrvatskog radija, da se vratim u Prostoriju i prionem stvarnim poslovima, poslovima čitanja i pisanja koji su puno primjereniji bivstovanju u Prostoru Uma, a ne da izigravam nekakvog Inženjera Uma i igram se preoblikovanja njegovih usputnih građevina. Treći je program moja česta podloga za pisanje i čitanje. U skladu s tim, Jutarnji koncert idealan je ukoliko na programu ima kakvu operu, sve to „aaaaaa“ opernih pjevačica i pjevača koje vrluda tonalitetom, podiže se i spušta, podražava najbolju atmosferu za pisanje. Osim toga, tu su i druge emisije, Život glazbe nekad, a danas, recimo, Transonica. Govorne emisije već su manje pogodne za istu funkciju. Bibliovizor, Ogledi i rasprave i Gubitak središta zato slušate u podcastu.

Sada sam naćulio uši. Poruka koju sam primio putem Trećeg programa hrvatskog radija bila je nedvosmislena. Kolo me je željelo upozoriti da u Prostoru Uma ne mogu činiti onako kako to ja hoću. Ne mogu se igrati sa svojim ektaplazmičkim prostorom. On mora odražavati moju unutrašnjost kakva doista jest, a ne kako ju ja mogu zamisliti. Možda sam, uistinu, stari ‘devetnaestostoljetni’ tip, s obzirom na svu tu sklonost književnosti koju tetka stubokom prezire. Osim toga, svjestan sam da ovim područjem prolazi divovski lik M. Houellebecqa, francuskog pisca kojeg nerijetko u svojim tekstovima oponašam, uvjeren da je i ova ektaplazmična palača djelo samo njegovih misli. Na kraju, morao sam se pomiriti s tim kako je Kolo uredilo stvari, staru kućerinu ostaviti da izgleda upravo onako kako izgleda i vratiti se natrag u Prostoriju.

Ipak, prije nego li ću se vratiti u društvo Kola Duha Svijeta, pogled mi pade na stablo, ogromno stablo koje je bilo izvor sveg tog lišća pod nogama, divovski hrast lužnjak koji je rastao i u blizini zgrade fakulteta u Prostoru Stvarnosti. Eto, možda sam želio da na tom mjestu bude neki kesten, čak mi se i lipa nije činila lošim rješenjem, ali nešto u meni htjelo je da pored Prostorije s Kolom raste ovaj hrast, stariji od svega što je u njegovoj blizini. Kucnuh prstima po njegovoj kori. Ništa se nije dogodilo; vjerojatno je i on krio neku svoju tajnu koja će se jednom razotkriti u budućnosti. A sad na posao, povratak na pročitane knjige, na toliko toga pročitanog…

Listopad 2012.

Medijsko doba

Posted in HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Širenje područja borbe tagged , , , at 10:52 am autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: ŠIRENJE PODRUČJA BORBE

houellebecq1Za posljednje dane nemam drugih riječi doli onih Michel Houellebecqa – kolje me depresija. Mislim da ih je upotrijebio u romanu Širenje područja borbe, ali više nisam siguran. Možda su to bile i Elementarne čestice? Nije važno. Sjetih se Širenja područje borbe i ta je misao nadalje upravljala mojom preuzetnošću; došao sam do police i dohvatio ga svojim gipkim prstima. Roman je to po mojoj mjeri, po mojem ukusu, a mogao bi biti i po vašem, ukusu duhovnih nomada koji su preživjeli prvi barbarski nalet Medijskog doba.

Ne mogu se oteti utisku kako upravo Medijsko doba posjeduje nešto barbarsko u svom nastupanju, kako se bez problema može dovesti u vezu s barbarskim plemenima koja su nekoć provaljivala u Rimsko Carstvo, i koja su to uporno činila dok ga na kraju nisu srušila. A na čiji to ‘teritorij’ prodire Medijsko doba danas? Nezahvalnu poziciju Rimskog Carstva, u tom bezočnom pohodu, po svoj prilici, preuzeo je Duh čovječanstva. Danas se više ne ratuje kopljima i puškama, uz poneku iznimku; ‘ratuje’ se preprodajom dionica, drskim ulaganjem kapitala, dok se ‘teritorij’ osvaja legitimnim tržišnim transakcijama, najčešće kupovinom nekretnina ili zemljišta na atraktivnim lokacijama neprijatelja. Medijsko se doba u tim ‘novim ratovima’ ukazuje kao vješto obučena diverzantska skupina opskrbljena informacijskim bombama koje vaš duh pustoše jače nego bilo koje drugo oružje. U sjeni ekonomskih ratova izvan naših bića, na djelu je i jedno barbarsko osvajanje našeg unutarnjeg prostora bez premca čije ćemo posljedice trpjeti tko zna koliko dugo. Zato barbarskim pohodom, koji redovito označava kraj jedne civilizacije, jednog načina života, i nazivam taj besprimjeran upliv medija u sve pore ljudskog života.

I onda, što Michel Houellebecq kaže o izgledima za treći milenij?

Ne namjeravam vas očarati suptilnim psihološkim razmatranjima. Nije mi ambicija izmamiti vam pljesak svojom profinjenošću i humorom. Ima autora koji svoj dar uprežu u službu tankoćutnih opisa duševnih stanja, karakternih odlika itd. Nećete me svrstati među njih. Sve to gomilanje realističnih detalja koji bi trebali ocrtati jasno razdvojene likove uvijek sam smatrao, ispričavam se što to kažem, običnom bezvezarijom. Daniel je Herveov prijatelj, ali osjeća određenu odbojnost prema Gerardu. Paulove su fantazije utjelovljene u Virginiji… moglo bi se satima tako nabrajati. Jednako je zabavno promatrati jastoge koji gaze jedni po drugima u staklenoj posudi (treba samo otići u kakav riblji restoran). Uostalom, rijetko se družim s ljudskim bićima.

Kako bih postigao cilj koji sam si postavio, cilj koji je na drugačiji način filozofski, morat ću, naprotiv, pročistiti. Pojednostaviti. Mnoštvo detalja jednog po jednog uništiti. Uostalom, u tome će mi pomoći tijek povijesnog razvoja. Svijet pred našim očima postaje jednoličnim; telekomunikacijska sredstva napreduju; stanovi se obogaćuju novim uređajima. Ljudski odnosi postupno postaju nemogućima, što dodatno onemogućuje broj anegdota od kojih se sastoji život. I malo-pomalo, u punom sjaju izranja lice smrti. Krasni predznaci za treći milenij.

Svoj prvijenac M. Houellebecq objavio je 1994. Ono što danas možemo reći, iz vizure donekle već izlivenog trećeg milenija, jest – imao je prokleto pravo! Istinabog, na ovim će našim prostorima, zajedno s evidentnim otuđenjem ljudskih odnosa, u isti celofan biti upakirano i nešto malo balkanske sirovosti i primitivizma, ali to bitno ne mijenja na stvari. A možda svijet još uvijek ne osjećate toliko traumatično? Možda vas vaša iluzija još uvijek drži u čvrstom uvjerenju, koje baštinite negdje iz djetinjstva, da se on uvijek kreće prema nekom „boljem sebi“. No problem, jednog dana probudit ćete se, i shvatit ćete kako zapravo stvari stoje. Nimalo blistave, nimalo izgledne za jedan život koji se ne želi svesti na nagone.

Sada me živo zanima to tetkino istraživanje koje kani poduzeti. Zamislite samo, želi prionuti uz estetiku dvadeset i prvog stoljeća, želi biti „njihova“, kako se izrazila u svom legitimnom zahtjevu za uspostavom svog bloga/ljetnikovca upućenom nekakvoj Gospodi iz ‘dubljeg’ Prostora Uma.

U sljedećem trenutku, primijetim, i Kolo se čudno oglasilo, gotovo bolno zaškripalo, podsjećajući na krhkost svoje egzistencije koja, poput ljudske, također bijaše prostornovremenska. Jedino nisam bio siguran je li se, u slučaju Kola Duha Svijeta, radilo baš o istom prostorvremenu. Ubrzo sam shvatio da mi želi prenijeti poruku. Nepotrebno sam naćulio uši, jer u moje vidno polje uskoro upade tekst sljedećeg sadržaja.

„Tetkino je istraživanje od najvećeg značaja za sve žitelje koji danas nastanjuju tu novu zemlju i novu nadu za čovječanstvo – zemlju Prostora Uma. Uhvatiti se u koštac s ljudskim osobnostima koje početkom trećeg milenija, najblaže rečeno, divljaju svim krajolicima ljudske stvarnosti, nimalo nije laka zadaća; još k tomu, biti primoran promatrati iste kroz estetiku dvadeset i prvog stoljeća koju, a to je svima dosada moralo postati kristalno jasno, u potpunosti oblikuju mediji, nuka na povraćanje. Ali kako rekosmo, navedeno istraživanje je od najvećeg značaja. Tetka kani dati odgovor na nimalo lagano pitanje: Zašto smo danas toliko fascinirani ljudskim osobnostima? Odgovor na ovo pitanje de facto ponudit će i odgovor na drugo pitanje: zašto se mediji pokazuju kao najzavodljiviji prikazivači istih, i zašto će ovo doba budući povjesničari sa zgražanjem ili nostalgijom na kraju biti prisiljeni prozvati Medijskim dobom. Stoga, gospodine Magičaru, pustite je da odradi svoj posao, a vi se malo primirite u toj svojoj Prostoriji s Kolom. Uostalom, za to vrijeme možete bacati grah ili se baciti na obradu nekoliko intimnijih književnih djela, isključivo vama dragih.“

Potpisnici teksta: Gospoda iz ‘dubljeg’ Prostora Uma.

Mašta si je malo previše uzela na volju, pomislim. Zanemarujući način na koji je priopćena, usredotočio sam se na suštinu poruke. Ljudske osobnosti? Mediji kao najzavodljiviji njihovi prikazivači? O čemu su to trabunjala ta, kako su sebe već nazivala – Gospoda iz ‘dubljeg’ Prostora Uma? Sve u svemu, bilo je nešto vragolasto u svemu tome, gotovo u tetkinu stilu.

Otkad me je napustila, očito, postao sam mrzovoljniji, ali tim više zapaljeniji za Nietzscheovu ideju „odolijevanja“. Najvažnije je, kaže stari majstor misli, odolijevati. E baš tako! To mi je u korijenu bića; makar i ovako skutren nad laptopom i daleko od svih očiju. Ipak, vjerujem da će me ta usredotočenost na vlastitu osobu vremenom popustiti i da ću poput grupe Radiohead jednom uspjeti izići iz zagađenog kruga života i na nebu uzeti oblik blijede i sjajne zvijezde. M. Houellebecq, čini se, ili to nije želio ili to nije mogao učiniti sa svojim poslovično depresivnim likovima. Ali treba dobro promisliti o motivaciji pisca koji piše roman. Njegovi glavni likovi moraju biti utjelovljenje nekog prosjeka, prosječne osobe koja negdje skutreno živi i radi s početka ovog stoljeća, i koja se u njima, bez većih problema, može prepoznati. Tomu, uostalom, i služi književnost. Izbaviti nas od zla ovog svijeta na način da to zlo samo promatramo, postanemo ga svjesni.

Uzdahnuo sam.  Umjesto da mi se tetkinim odlaskom mozgovna aktivnost smanji na najmanju moguću mjeru, ona se čini na najvišem mogućem stupnju ikad! I sad ti prijeđi na obradu intimnih i dragih djela… Otvorio sam prozor i zamijetio neka užurbana kretanja oko tetkinog ljetnikovca. Po svemu sudeći, uskoro bi trebao primiti prve goste…

Srpanj 2012.

Disati riječima

Posted in A. Z., KNJIŽEVNOST - PROZA, Stvari tagged , , , at 12:16 am autora/ice Magičar

STVARI: A. Z. – ov ciklus

Disati riječima. Upravo to pokušavam dok pišem; disati riječima. Kako uhvatiti igru svemira u mrežu riječi? Rijetkima je to polazilo za rukom. Od mojih favorita tu mislim na Dostojevskog, Joyca, a potkraj života čak i na onog pokvarenjaka Bukowskog. Zaboravio sam spomenuti i gospodina Houellebecqa. Naravno, tu su i mnogi drugi pisci koje ovdje nisam spomenuo. Na koji način ti umovi pišu da u koloplet njihovih riječi bude uhvaćena igra svemira? Najljepše u književnosti je upravo to što na to pitanje nema odgovora. Nema riječi koje bi zarobile druge riječi. S tim u vezi, književna kritika samo je jedan žalostan, besplodan pokušaj da se to ipak učini. Književnost ostaje neuhvatljiva pred svijetom koji se, eto, može zahvatiti književnošću. Međutim, nemojmo se zavaravati, tek dio svijeta i svemira zahvaćen je riječima tih poluludih i polustvarnih umova pisaca. Veliki ostatak uglavnom ostaje predisati u slatkoj i besciljnoj praznini, šuteći nad samim sobom.

Umjetnost kao oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima otvoriti svoja vrata, i biti druga mogućnost, ništa više.

Čini mi se da je tako otvorila svoja vrata i autoru STVARI, bloga arhive misli, kojem ne mogu ući u trag osim činjenice da isti vjerojatno živi u Splitu.

Nekoliko mjeseci nosio sam sat koji ne radi. Osim sentimentalnih razloga, bio mi je drag jer je usporavao vrijeme, a onda sam primijetio da se kazaljke ipak pomalo pomiču; toliko sporo da bi mi život prošao u dvadeset i četiri sata. U tom strahu, prestao sam ga nositi.

Najdublji uvidi u stvari, ne daju se zapisati. Oni se zapisuju u tebe. (Stipi)

Akvarij. Ima li šta više uznemirujuće od toga da prostim okom promatraš granice jednog života.

Baba je legla na kauč da odmori; na TV-u je nogometna utakmica. Ona malo sklapa oči, a malo gleda na TV; pao je gol. Pita me Čiji su ovi šta su dali gol? I jedni i drugi su Škoti, kažem, iz Glasgowa, iz istog su grada. Aha, kaže baba. U tom trenutku sam odlučio da ako prođem šezdesetu, svako jutro ću oblačit odijelo i samo čekati smrt – tako bi volio. Uznemiruje me pomisao da umrem uz utakmicu Glasgowa i Celica. Oni su iz istog grada.

I eto, sasvim slučajno nabasao sam na hrvatskog pisca, koji možda nije ni pisac, a da tako dobro piše! Ne znam kako vi, ali meni se nakon STVARI čitava hrvatska književnost čini jako malom….

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: