Veljača 2019.

“Sve što imaš to je strah”

Posted in DAMAR, Damar, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , u 5:32 pm autora/ice Magičar

DAMAR : Damar

“Sve što imaš to je strah” jedan je od najupečatljivijih stihova s albuma Damar (rock skupine istog naziva) koji autorski potpisuje moj prijatelj Emir koji danas živi u Aarhusu u Danskoj, ali je zato nekada živio u “onom Sarajevu”… A kada kažem “onom Sarajevu” mislim na grad koji je nekoć krasila iznimna i nikad prežaljena atmosfera tolerancije i kozmopolitizma, u kojem je djelovala zavidna glazbena, dramska i svaka druga kulturna scena, u kojem se slušao nezaboravni Omladinski program Drugog programa Radija Sarajeva, i u kojem je vladalo to, iz vizure ovog današnjeg doba, gotovo nestvarno bratstvo i jedinstvo ljudi koji su njemu živjeli; dakle, mislim upravo na to, ali danas više nemoguće – prijeratno Sarajevo!

Stoga, mislim da neću pogriješiti ako napišem da je Damar album posvećen svim onim, u ono vrijeme (a tu još uvijek govorim o vremenu prije rata) tankoćutnim mladim ljudima s ovih prostora, a pogotovo iz tog danas “nestvarnog” Sarajeva, koji nisu mogli podnijeti ono što se ovdje dogodilo, sav taj besmisleni rat, pa su, čim im se ukazala prilika – otišli. Odrasli na “Cheovom motoru socijalizma“, odnosno vjeri da je čovjek bolje biće nego što jest, u ratu su mogli vidjeti samo događaj iz zone sumraka, koji jednostavno nisu mogli shvatiti.

Ili kao što stoji u pjesmi Na motoru, bili su voljeni “posve čisto”, ali ratom “izdani su”, pa su “prodali sve” i otišli, a u državama u koje su stigli “upalili mrak” i “zaronili do dna”. Potpuno je krivo misliti da su ti mladi ljudi, za koje Emir kaže: “previše nas ima” – bili kukavice, da su otišli jer nisu imali hrabrosti sudjelovati u ratu. Oni su otišli, jer nisu htjeli, a ni mogli – a što je jednom nacionalističkom umu potpuno neshvatljivo – podići ruku na bližnjega svoga, komšiju, susjeda, na onoga s kojim su do tada dijelili dobro i zlo jednog života, pa makar je on podigao na njih… Naravno, puno je bilo i onih koji nisu mogli otići, i njihova tragedija je tim strašnija.

Što se mene tiče, čini se da me je Emir sa svojim pjesmama pogodio u jedan predio nutrine koji je devedesetih izrastao na strahu od ljudi tog doba. Strah nisam osjećao u tolikoj mjeri zbog rata koliko zbog promjene koju sam vidio da se u ljudima događala. Počeli su mi izgledati kao da su za vrijeme Titove Jugoslavije nosili nekakve prigodne maske, koje su sada odlučili “svečano” strgnuti sa sebe. Pri pogledu na njih, čovjeka je mogla hvatati samo jeza; na njihovim licima više nije bilo tragova altruizma, solidarnosti, a kamoli – bratstva i jedinstva, dakle, svega onog što je ta lica, u očima jednog tinejdžera, krasilo u 1980-im. Sada se mogla iščitati samo vlastita korist. Čini mi se da sam se upravo nje – te besprizorne pragmatičnosti  najviše plašio promatrajući ljude u devedesetim… Sve što sam onda imao bio je samo strah, strah od tih ljudi. U ratu su samo pokazali na što su bili dodatno sposobni.

Damar je album od devet pjesama. Redom to su: Slon, Vrati, Znam, Strah, Mlada, Pičkoometen, spomenuta Na motoru, Mrak i Malo. Mom čuđenju nije bilo kraja kada je na moju sadašnju adresu stigao vinil albuma. Emir je insistirao da mi pošalje album i u tom, za ovo vrijeme, nepojmljivom obliku. Dugo je tražio pjevača, na kraju je odlučio većinu pjesama sâm otpjevati. Tek u Malo, najminucioznijoj stvari s albuma, u refrenu čujemo glas drugog pjevača… kao i u Vrati, glas već legendarnog Dine Šarana iz grupe Letu Štuke. Vrati je pjesma koja bi trebala otključati vrata ukusa mlađe publike i pokušati pronaći svoje mjesto na top-listama. Vrhunska produkcija ove pjesme staje uz bok danas najvećih producentskih uspješnica u svijetu…

Ovo vrijeme hladno linearno.
Sve te šeme, sranje generalno.
Svi bi banalno i nemoralno.
Normalno je samo nenormalno (Vrati, autor Dino Šaran).

Ali s kojim albumima s današnje glazbene scene usporediti Damar? Je li to uopće moguće učiniti? Ako kažem da je Emirova glazba najbliža glazbi jednog Radioheada, kraljeva današnjeg postmodernog artrocka, je li se to čini pretencioznim…? Ne. Damar jest dijelom balkanski Radiohead, otvaranje albuma potpuno je u Radiohead stilu; pjesmu Slon kao da je producirao sâm Nigel Godrich

Ti si slon.
Ti pravednim snom sanjaš me da se davim.
Iznova, a duga je noć (Slon, autor Emir Pašić).

…ali Damar je i nešto drugo, nešto u potpunosti “svoje”… neusporedivo s bilo čim drugim. I doista, ako se poslušaju ostale pjesme s albuma usporedba s Radioheadom nestaje, ali u pozitivnom smislu. Znam i Mrak već zvuče kao što bi možda zvučala Ekatarina Velika u 2010-im…!

Jedino na šta možeš da računaš su drhtaji koji ne prolaze.
Dok te razjareni filantropi šutiraju cipelom pačjeg kljuna.
A ti još uvijek razmišljaš o pobjedi.

Za bijes nemaš snage, bijes je pravo drugih.
Samo su ti psovke glasne a i njih se bojiš.
Pogledaj oko sebe, nikoga ne poznaješ i ni(t)ko te ne poznaje (Strah, autor Emir Pašić).

Strah i mrak najčešće su riječi koje se spominju u stihovima pjesama. “Odakle strah, odakle sad stid plave nas ko plima?!”, “Upalili smo mrak”, “U grlima nam strah”, “Ostao je strah, ostao je mrak.” “Zin’o si na sve, a progut’o si mrak.!” i konačno – “Sve što imaš to je strah”; dovoljno da trajno utisnu mračnu i turobnu atmosferu u sve pjesme s albuma.

Polako počinješ da osjećaš vrijeme
Nataloženo u kostima,
Ni za čim ne žališ više nego za blaženim neznanjem bubuljičavog pubertetlije.
I već se sjećaš svega što si ikada želio kao da si to isto proživio.
Te provalije žude da se zatrpaju lažima ko asfaltom.
Sve ovo liči na čekanje na stanici,
neizbježno gubljenje vremena kojeg sve manje imaš
i koje kurvinjski klizi između prstiju
Zino si na sve, a proguto si mrak (Mrak, autor Emir Pašić).

Damar je mračan album; svjedoči o jednom životu i njegovoj istini, a još od Nietzschea znamo da nijedna istina nije lijepa. Teško da ćete danas, izvan hip-hop scene, poslušati pjesme koje su napisane “krvlju” svoga autora, što je on to uistinu proživio ili proživljava u svom životu… Lako ćete pronaći pjesme koje su stvorene za lajkanje, ali ne i one koje iznose istinu koju danas živimo. Svaka pjesma, danas više nepostojećeg banda, R.E.M. bila je više od pjesme, izražavala je i kritiku i nadu u bolji svijet, današnje pjesme izražavaju samo želju za lajkanjem, egoistične su kao i njihovi autori. Zbog toga se ne trebamo čuditi tom nepodnošljivom egoizmu mladih ljudi koji danas imamo prilike susresti na svakom koraku.

U Mladoj čini mi se da je on upravo i “opjevan”.

Ja sam mlada i bitna (Mlada, autor Emir Pašić)

Ona je “mlada i bitna”, ta pogledajte je kako se samo šepuri ispred kioska, kao da će upravo pozirati za naslovnicu nekog časopisa, a ne da ide u Pepko kupiti neku majicu na sniženju za trideset kuna… U 2010-im grad su preplavile Jennifer Lopez, sestre Kardashian i slične iako u njihovim osobnim iskaznicama piše da se zovu Sare, Dore i Anite. Ako je Emiru i meni preostao samo strah, onda je njima u ovom dobu preostao samo egoizam, vlastita prazna osoba u svojoj nebitnosti. No opasnosti vrebaju na svakom koraku. Ispod privida bitnosti razgolićuje se pravi smisao njihova postojanja. Opravdati bitnost za “mladu” znači zavesti te “pse iz tame” i protiv svoje volje, i zatim dospjeti na više mjesto hijerarhije ljudskih odnosa… Ledenost svijeta kao da je time postala za nijansu veća.

U Pičkoometenu pak nalazimo ispovijed čovjeka za kojeg nas veže osjećaj da smo ga već imali prilike susresti u Houellbecqovim romanima, poglavito u Širenju područja borbe, a donekle i Elementarnim česticama. U bezuspješnoj potrazi za sretnom vezom, on ne traži nego “lovi ljubav” na toj novoj, proširenoj pozornici borbe ljudskih individua. Još je francuski pisac devedesetih pisao da naše vrijeme kronično pati od nedostatka ljubavi. Ljubav je danas nemoguća, napisao je on u jednom svom esejističkom tekstu i zatim stvorio djelo koje to stanje opisuje. Širenje područja borbe oda je iščeznuću ljubavi u odnosima muškarca i žene koja se poput virusa događa u visokorazvijenim kapitalističkim društvima… Čemu još svo to flertovanje i zavođenje koje se događa između pripadnika homo sapiensa različitog (a nekada i istog) spola, osim tomu da vas uzdigne na ljestvici društvenih odnosa? Seks u službi koristoljublja, seks kao zadovoljenje prvenstveno egoističkih pobuda, konačno, seks kao novo proklamirano područje nadmetanja ljudskih jedinki… Kasnije će u Elementarnim česticama Houellbecqov junak samo “evoluirati” konačno se prepuštajući čistoj pornografiji, užitku bez ljubavi, koja završava u čistoj bizarnosti.

Konačno, “Sada sebe znam i zavoljeh se”, taj toliko začudan, intiman stih iz pjesme Znam pomalo mi razdire dušu. “Kako si to sebe sazn’o, Emire?”, pitam se. Možda smo i mi takvi kao ti? Možda i mi  “…žalimo za neznanjem bubuljičavog pubertetlije”? Zašto nam onda ne izgovoriš tu našu istinu, istinu mladih ljudi bivše države koji su odrasli na tom neobično jarkom svjetlu kozmopolitskih osamdesetih a zatim sazrli u neželjenom mraku pragmatičnih i nacionalističkih devedesetih…? Kako glasi? Ali malo-pomalo, dolazim do spoznaje da Emirovi stihovi možda i nemaju tu namjeru. Oni su tu samo kako bi amenovali našu izdvojenost, našu nepripadnost, naše gađenje spram vremena u kojem živimo, konačno, inherentnu beznadnost naše sudbine. Na kraju krajeva, ne možemo ništa učiniti, i kad smo sebe saznali – osim – zavoljet’ se, sebe i svoju izdvojenost, svoju samoću. Hoće li doći doba koje će biti zainteresirano za našu istinu, više nisam siguran… Nisam siguran čak ni hoće li Damar danas itko slušati, moj Emire… Sudbina svake iznesene istine je da se na kraju urušava u samu sebe… Moguće je da sam svim ovim uzaludnim nastojanjima u vezi pisanja svih tih godina i ja spoznao sebe, kao što si ti učinio sa svojim glazbenim pjesmama; u tom slučaju, i meni još jedino preostaje – u svom pisanju zavoljet se…

Bandcamp račun banda na kojemu možete preslušati sve pjesme s albuma nalazi se na adresi: https://damardk.bandcamp.com/album/damar

Prosinac 2018.

Metafizika patnje

Posted in Biblija, HOUELLEBECQ, NIETZSCHE, Ostati živ, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , , , , , , u 3:55 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
BIBLIJA

Možemo li zamisliti život koji ne živi na račun drugog života (i sveg drugog oko sebe) nego samim svojim postojanjem okolini čini dobro i samo dobro? Možemo li zamisliti život koji za svoj rast traži dopuštenje drugih bića, a zauzvrat dariva one koji mu to omoguće? Napokon, možemo li zamisliti egzistenciju bez inherentnog nasilja koje je upisano u njenu bit, kao i u bit danoga prostorno-vremenskog okvira u kojem se svi mi odreda rađamo i umiremo i nazivamo “svijetom”? Dakako da je možemo zamisliti, ali, čini se, samo to… Kada bi u danom prostorno-vremenskom okviru sva bića bila svjesna i kada bi razmišljala kao mi možda bi se naša zamišljena, nenasilna egzistencija mogla doista pretočiti u djelo. Ali kao što znamo, to nije slučaj. To je (bio i ostao) samo ideal.

No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta, nije li on – sâm život – gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život

Je li stvar u “materijalnosti” svijeta u cjelini, prostoru i vremenu, ili svemu pomalo, no, stječe se dojam da je ovaj svijet svemu što postoji u njemu odista dan kao ‘rasprostrta patnja’. Patnja je bitak postojanja u prostorvremenu. Svijet je ostvaren tako da se u njemu pati, sve što postoji na svijetu pati, jer ono što je rođeno ili stvoreno, rođeno je ili stvoreno kao pojedinačno pored drugoga, rođenog ili stvorenog, pojedinačnog do sebe. I premda jedno drugo u vremenu mogu zavoljeti, najprije moraju patiti, boriti se za svijet koji im je dan. “Rat je otac svih stvari!” – ne zvuči li vam to poznato?

Bili mi i najpravedniji na svijetu, puni ljubavi za sva bića, ovu neugodu svijeta ne možemo otkloniti.

*

*  *

Svijet je rasprostrta patnja. U njegovom ishodištu postoji čvor patnje. Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje.

napisao je i francuski pisac Michel Houellebecq na početku svog eseja Ostati živ koji je presudno oblikovao moj spisateljski duh. No dugo vremena nisam razumio zašto bi patnja bila u ishodištu svega. Zašto u ishodištu svega ne bi kraljevala ugoda a ne neugoda? Zašto postojanje, u svom čistom, neskrivenom obliku, kako bi kazao Heidegger, ne bi moglo biti sretno? Tek kada sam naišao na filmove Larsa von Triera u dvadeset i prvom stoljeću shvatio sam zašto to ne može biti tako.

Postojanje može postati sretno samo ako se čovjek prepusti zaboravu – zaboravu patnje kao osnove života, odajući se varljivim iluzijama svoga Duha koje ga jamačno opčinjavaju na svakom koraku. Nekima od nas, na koncu, teško je to priznati, ali Duh imamo samo kako bismo djelomično ublažili, a u nekim prilikama i u potpunosti otklonili svoje misli od patnje kao osnove postojanja. Tu bih čak na sâm Duh mogao primijeniti one Heideggerove kategorije pravosti i nepravosti i reći da pravi Duh shvaća da jedino što može učiniti je naučiti se s patnjom nositi, dok nepravi Duh vjeruje da se ona ipak može otkloniti (ali uvijek putem ove ili one iluzije)…

K tomu, kad je čovjek mlad, i ako je poput nas, upravo tom porivu traganja za osnovom postojanja nikako neće moći umaći. I zamišljat će sve drugo kao osnovu postojanja samo ne patnju. To je i razumljivo. U tim godinama njegovo tijelo je zdravo, boleštinama je rijetko izložen, kako bi mu onda moglo pasti na pamet da je temelj sveg postojanja, ali i svijeta u cjelini, neugoda, a ne ugoda – patnja, a ne sreća?

Svi inteligentni pojedinci (pa čak i oni koji su u značajnoj mjeri religiozni) kad tad dođu do uvida da je život besmislen s obzirom na svoju krajnju svrhu. Nje, jednostavno, nema. No to je i prva patnja s kojom se suočavaju u duhu. Jedini mogući smisao života onda mora biti sadržan u prostom življenju, reći će sebi, u trajanju bez krajnje svrhe, i to može čak biti i podnošljivo s obzirom na strasti, volju i nagone koje posjeduju… A upravo potonji su ti koji će im najprije odvratiti pogled od grozote stvarnosti jedne egzistencije – patnje… Prepustit će im se u poslovičnom zaboravu i u tom zaboravu uglavnom provesti svoj život. No pitanja Čemu? i Zašto? i dalje će se njihati iznad njihovih glava, i tek povremeno proizvoditi onu nesnosnu “buku besmisla” u njihovim mislima zbog koje će uvijek iznova patiti.

Ali svejedno; i pored svega iznesenog, mi ne možemo znati je li Bog, na kraju krajeva, postoji. Zbog toga nikada nećemo oduzeti dostojanstvo jednom kršćanskom vjerniku koji je uvjeren u njegovo postojanje, kao što ga nećemo oduzeti ni jednom ateisti koji to poriče. Uvijek ćemo ostati stajati pod tom skeptičkom nišom iz koje nas neće moći istjerati. Tako “naša istina” ne može biti istinitija od kršćanske a ni od ateističke istine, ali i obrnuto. Radije ćemo se vladati poput onih Nietzscheovih “filozofa budućnosti” koje on veselo spominje u S onu stranu dobra i zla – koji su puni ljubavi za istine do kojih su sami došli, ali koje upravo zbog toga ljubomorno čuvaju samo za sebe, jer ne žele da one budu istine za svakoga!

*

*  *

Prije samog oblikovanja “moje istine” o patnji kao bitku postojanja, nešto se dogodilo u mom životu… tog osamnaestog studenog dvije tisuće osamnaeste… a što mu je, po svemu sudeći, bilo okidač… Ne mogu reći da je to bio događaj sličan onomu koji je doživio Pascal u svojoj prosvjetiteljskoj noći dvadeset trećega istog mjeseca samo davne tisuću šesto pedeset i četvrte. I nikako ne mogu reći da sam nakon tog događaja kao Pascal postao istinskim kršćanskim vjernikom… Jedino sam u strahovitom proplamsaju uvida shvatio u čemu je sadržana stvarna veličina tog mučenika nad mučenicima iz kršćanske tradicije. I ovaj uvid opalio me kao i svi drugi koje sam imao u životu, iz nekakvog neuhvatljivog središta u meni samom. Ukratko, došapnuo mi je da je prava Kristova veličina sadržana, ne toliko u moći iskupljenja grijeha, koliko u spektakularnome, i potpuno neočekivanom, dobrovoljnom pristanku na patnju… Naime, Isus je među prvima pokazao kako se suočiti i živjeti s patnjom na ovom svijetu. Patnji se, pokazao je On, treba dobrovoljno prepustiti, a ne ju nastojati ublažiti ili otkloniti… Patnja oblikuje čovjeka, nadodat će stoljećima kasnije Nietzsche. Sve što je iz njega dobro i loše izraslo on ima zahvaliti patnji kojoj je izložen

I Buddha je, kao što znamo, spoznao da je patnja osnov svijeta, međutim, samo je Isus osmislio učinkovitu praksu življenja s tim groznim uvidom.

U sakramentu euharistije ili svete pričesti, koji je danas sastavni dio svete mise kršćanske Crkve, sadržana je spomen na ovaj Isusov čin. Ali baš taj najvažniji od svih sakramenata najmanje sam mogao razumjeti. Ideja vjere u Boga u ovom besmislenom svijetu racionalno mi je bila shvatljiva od samog početka, ali konsekracija odnosno misterij pretvorbe običnog kruha u tijelo Kristovo u meni je mogla izazvati samo najveću nevjericu. Osim toga, kako bi “tijelo Kristovo” uopće bilo u stanju iskupiti grijeh vjernika ako ga on pojede?! Na kraju krajeva, čemu uopće tako kompliciran, kanibalistički ritual stran svakom ratiu…? Bio sam dojma da ga ni najdublji teolozi sebi ne mogu racionalno objasniti. No sakrament svete pričesti stoljećima je ugrađen u obred svete mise, i što je najvažnije, kao takav, začuđujuće dobro funkcionira! Zašto bi ga mijenjali, ako je u stanju učiniti da se čovjek nakon njega osjeća iskupljeno i pročišćeno? To što se racionalni osnov vremenom izgubio, to ne treba nikoga plašiti, ionako smo ga naslijedili od svojih predaka, koji su ga pak naslijedili od svojih predaka i tako dalje… Sakrament svete pričesti dio je jedne duge tradicije i zato ga možda i ne treba dovoditi u pitanje. Tako otprilike o euharistijskom slavlju moraju razmišljati današnji kršćanski teolozi.

No, u isto vrijeme, čini se da nisu svjesni da je upravo njegova iracionalnost element koji će odbiti mnoge pojedince današnjeg društva, dovoljno inteligentne da u tom činu, neobjašnjivom za njihov um, vide samo primitivni akt, ravan molitvi, koji upravo dokazuje suprotno – zašto se u Boga ne treba vjerovati. Hej, jedem kruh i trebam misliti da je to tijelo Kristovo! No way, neću to činiti! Pa tako, samo egoistični pojedinci kojima je tek do toga da iskupe svoje osobne, i s ovog stanovišta, beznačajne grijehe, taj čin neće dovoditi u pitanje. Njima nimalo nije važna njegova pozadina, smislena utemeljenost, stalo im je samo do toga da u svojim očima ponovno postanu čisti. Zbog svih tih razloga, tužno je to reći, Crkva je danas više mjesto okupljanja egoističnih pojedinaca, nego istinskih ljudi duha.

I na ovom mjestu više vam ne mogu tajiti; a vjerojatno ste me već i prozreli. Tog osamnaestog studenog nazočio sam svetoj misi u jednoj crkvi. Ja, polubezbožnik, sjedio sam u klupi, i u polulaičkoj i polusvetačkoj šutnji nazočio svetom kršćanskom obredu, mozgajući o prirodi euharistijskog slavlja koji me započeo kopkati odmah nakon što sam dovršio čitanje Pascalovih Misli… A uskoro je red došao i na njega. Tik prije same (ipak to moram reći – samo simboličke) pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, nastupa nesvakidašnji trenutak, crkvom se prolomi zatomljeni zvuk pričesnika koji ničice padaju na svoja koljena, a potom uslijedi neobična tišina za prostor ispunjen ljudima, tišina one “božje prisutnosti”, samo s glasom svećenika u pozadini, koju povremeno prekida mukli zvuk turobnog zvona. Svaki put osjetim tu tišinu, i čini se kao da je u tim trenucima svaki vjernik u Crkvi suspregnuo svoj dah… Žena mi je poslije rekla da su neki svećenici mogli vidjeti pravo tijelo i pravu krv u peharu, ali u to nisam sklon povjerovati. Sudim po razumu, a Pascal me je poučio da se i putem razuma može stići do vjere. Nisam trebao odlaziti do oltara da bih se uvjerio kako se ništa natprirodno nije dogodilo, a to nije bilo ni važno. Simbolički naboj oduvijek mi je bio dovoljan, jer se “čitav” odigrava u duhu. Pozorno sam stao pratiti svećenika dok je prenosio Isusove riječi:

“Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati!”

a zatim:

” Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv, Novoga i Vječnog saveza, koja će se za vas proliti i sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!”

Što bi ove zagonetne riječi mogle značiti? Zašto Isus ne govori o svom duhu, a ne tijelu? Zašto dopušta da se apostoli (svećenici) napiju njegove krvi, a narod najede njegova tijela? Vjerojatno postoje knjige, teološke i ne-teološke provenijencije, u kojima se nadugačko i naširoko raspravlja o ovim riječima koje je Isus izgovorio u odsutnim trenucima Posljednje večere i koje ja, bezbožnik, nisam čitao. Možda već postoji napisano ono što ću sada iznijeti, u to ne ulazim, ali time se ne smatram većim ili manjim laikom u kršćanskom smislu. Patnja, prema mom mišljenju, dolazi prije kršćanstva, prije svake religije, štoviše, ona je njihov povod, a ne posljedica, a iz razloga što je osjećam više nego ikada u životu, uzimam si pravo govoriti samo o Njoj i isticati veličinu Isusa kao čovjeka samo po Njoj, a ne prema biblijskoj činjenici da je on i Božji sin. Stvari kršćanstva ostavljam po strani i neka mi na tome kršćani oproste. S druge strane, to me ne sprečava da same kršćane, kao i vjernike drugih religija, po pitanju njihova odnosa prema patnji ne doživljavam svojom braćom!

*

*  *

I ono što na kraju ovog teksta slijedi postulati su jedne nove metafizike – metafizike patnje. Možda se radi i o postulatima neke “nove religije u rukama filozofa”, koju je u S onu stranu dobra i zla zazivao Nietzsche…? Ipak, ne želimo biti pretenciozni. Neka ovo učenje bude i ostane samo naša istina.

Nitko nije patio kao Isus Krist. Njegova patnja na križu nesumjerljiva s bilo kojim drugim oblikom patnje. Iako se u fizičkom smislu mogu navesti gori oblici patnje od patnje na križu, recimo, komadanje tijela, ili nabijanje na kolac, nećemo cjepidlačiti: Isusova patnja je za sve ljude, ako ništa drugo, a ono barem simbol najveće moguće patnje koju čovjek može iskusiti. I onda, što nam je Isus svojim dobrovoljnim pristankom na Nju, želio poručiti?

Prvo, ako patimo zbog nasilne prirode života samoga (kako smo to pokazali u prvom odjeljku), krivi smo već i samom činjenicom što smo živi. Ta je krivnja istinski “praotački grijeh” koji spominje i Pascal. Stoga da bismo krivnju (samog života) otkupili, patnju moramo dobrovoljno prihvatiti, a ne je izbjegavati.

Drugo, kako patnju izdržati? Na ovom mjestu dolazi do izražaja pravo značenje sakramenta svete pričesti u svom arhetipskom, i rekao bih, potisnutom, a možda i u potpunosti, zaboravljenom obliku. Stavljam ga u vlastitoj interpretaciji u misli ili riječi samog Spasitelja upućene učenicima na Posljednjoj večeri:

“Ako će moje tijelo biti izvrgnuto najvećoj patnji na ovom svijetu i ako sam ja na tu patnju dobrovoljno pristao, neće li svatko, tko se bude sjećao moje muke, u (ipak samo) simboličkom jedenju moga tijela i pijenju moje krvi, osnažiti i svoj duh i svoje tijelo; duh – za odluku da se dobrovoljno prepusti patnji, a tijelo – kako bi tu istu patnju mogao izdržati. Drugim riječima, neće li i mali komadić moga tijela pridodan vašem tijelu, pa i na simboličkoj razini, učiniti vaše tijelo poput moga, te će ono biti u stanju izdržati patnju na koju je vaš duh dobrovoljno pristao. Tu patnju ću ja sutra na križu prvi izdržati, patnju koju prije toga nitko nije bio u stanju izdržati. Iza toga to ćete činiti i vi – meni na spomen!”

I konačno, treće:

“Sjećanjem na moju patnju vaša patnja, kakva god bila, ne može se usporediti s mojom. I to će vam znanje uliti dodatnu snagu da svoju patnju izdržite. Patnja je križ života. A ja pokazujem kako taj križ nositi.

Jasno je po čemu je onda Krist – Spasitelj: po pokazivanju načina kako se treba nositi s patnjom života! U kontekstu izloženih postulata jedne nove i osobite metafizike patnje postavlja se i pitanje uloge Boga u cijeloj priči. Ne ulazeći u druge religiozne aspekte i Božje uloge (stvaratelja i sličnih), uloga Boga u kontekstu metafizike patnje svodi se na ulogu “javnog bilježnika” odnosno jamca istinitosti Isusova nauka. Za obične ljude to je nužno u onom istom smislu koji je spominjao i Pascal govoreći o nužnosti vjerovanja običnih ljudi u pravednost zakona (iako su svi redom oni po sebi nepravedni). Za ljude višeg ukusa ili duha nije nužno da Bog postoji kao jamac Isusova nauka. Isusov nauk vezan uz dobrovoljno prepuštanje patnji, kao takav, samodovoljan je pred razumom. No problem je razuma u tome što do te istine može doći samo zaobilaznim putom, odnosno tek nakon što se otklonio od svih svojih pojmova u koje je bezrezervno vjerovao, poput istine, pravde i sličnih. Tek nakon toga razum ostaje oči u oči samo s jednim pojmom, za koji nije siguran je li ga prvog stvorio, ili je taj “prapojam” stvorio njega – patnjom. Ne bi ga bilo da nema patnje! Ne bi ga čovjek imao da ne pokušava čitavo vrijeme otkloniti patnju iz svoje egzistencije… Ali sada razum tu duboku spoznaju može dohvatiti i… postati religiozan.

Poučeni “učenjima” Larsa Von Triera, Blaise Pascala, Friedricha Nietzschea i konačno, Isusa Krista možemo iscrtati konture nečega čemu smo dali jedan, možda i pomalo pretenciozan naziv – Metafizika Patnje, svojevrsni “patnjizam”. Jer, sve što kažemo, kažemo u Duhu, i dovoljno je daleko od Života i fizike, ali zato blizu Duha i metafizike…

Svijet kao prostorno-vremensko-materijalni okvir, za sva bića koja obitavaju u njemu, rasprostrta je patnja. Patnja je sadržana u samom načinu postojanja upojedinačenog bića u cjelini i ne može se otkloniti. No Duh se rađa kako bi nas poučio kako se s patnjom nositi. Na ovaj način i pomalo neočekivano, on našem životu (i u posljednji tren) ipak uspijeva uliti smisao.

Listopad 2017.

Damar književnosti

Posted in HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Lanzarote i drugi tekstovi, Ostati živ tagged , , u 12:42 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV

Svoj putopis po Italiji Marko Pogačar, jedan od naših najperspektivnijih književnika, odlučio je nasloviti Talijanske sveske. Izvadak putopisa dobio sam priliku poslušati u nedjeljno jutro u emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija, onako polubudan, u krevetu. Sve je na svom mjestu. Marko ne samo da vlada putopisnim žanrom, stilskim figurama, “radnjom putopisa”, nego je zadivljujuće i njegovo poznavanje korpusa hrvatskog jezika. Posjet nekom malom neuglednom seocetu u sjevernoj Italiji on opisuje s barem dvadesetak riječi čije značenje ne poznajem. Izbrušen je to tekst do najsitnijih detalja, i kad bih sebe uzimao kao nekog ozbiljnog pisca, bilo bi mi teško priznati da Marko piše bolje od mene… Talijanske sveske po svemu su vrhunsko putopisno štivo i tu nema nikakvog spora…

Međutim – ah to moje “međutim”, u kojemu nikako ne želim pronaći nekakav trag ‘naknadne’ ljubomore, a što je kod pisaca uobičajena stvar – ovoga puta odnosi se na nešto drugo. Ono me je već počelo golicati kod saznanja samog naslova putopisa Talijanske sveske. Naime, malo-pomalo, počelo mi se vrzmati glavom: ta, nije valjda otputovao u Italiju samo zato kako bi mogao pisati…? I znači li to da putopis nije proizišao spontano iz unaprijed planiranog (ili neplaniranog) putovanja…? Nekako, više nisam u stanju podnijeti pisce koji su “u potrazi za inspiracijom”. Ne kažem da je Marko takav pisac, ali čini mi se važnim to reći. Jednostavno, pisanje, kao i sve drugo na svijetu što je dodatak životu a ne sâm život, nikako se ne bi smjeli graditi toliko ozbiljnima, niti je pisac u tolikoj mjeri ozbiljan stvor, da bi se do te mjere uzimao ozbiljno i radio nešto drugo kako bi mogao pisati! Ako ćete ikada staviti nešto na papir, stavit ćete to isključivo iz duboke unutarnje potrebe, u bilo kojoj životnoj situaciji, imali ili ne imali vremena za to; ukratko, neovisno od toga što se trenutno događa u vašem životu… To je jedina legitimacija umjetnika, druge nema!

I sada vidim Marka u društvu etabliranih zvijezda hrvatskog književnog bunjišta, u kojemu pokorno prima savjete kako bi se trebala odvijati njegova književna karijera, o čemu bi on to zapravo trebao pisati… Nevjerojatno je to u kojem broju slučajeva danas mladi pisac pristaje na ovaj način ‘slavno propasti’, prihvaćajući savjete starijih kolega i urednika izdavačkih kuća te započeti pisati o temama koje nikada nisu bile i nikada neće biti njegove teme… Ne kažem da je tako i u Markovom slučaju, ali neka sjena mojih misli šapuće mi da su u njegovu slučaju te teme možda upravo njegovi putopisi… kao ‘službeno’ opravdanje za odgodu pisanja romana…

Žao mi je što je moja žaoka usmjerena prema kretanju na lokalnoj književnoj sceni ponovno oplela po onom do kojeg mi je zapravo stalo… Jer, čitajući još njegovu poeziju, u Marku Pogačaru vidio sam damar, onu životnu snagu koja je preostala u tijelu hrvatske književnosti prije njezine konačne smrti kao istinske književnosti; premda bi bilo ispravnije reći – prije njezinoga potpunog potonuća u Coelhovsku književnost podilaženja čitatelju… Ono što će se dogoditi s ostatkom, ili se već uvelike događa, možda bi se još moglo nazvati “stilskim vježbama” à la Milko Valent, ili pak “književnost radi književnosti” prema slavnijoj analogiji l’art pour l’art

Je li važna hrvatska književnost? Nije. Je li uopće važna bilo koja druga književnost? Nije! Je li, onda važno, što uopće pišemo? Jest, ali samo ako pisanjem zapravo izdržavamo život i svu patnju koju sa sobom nosi. Ako u tome što pišemo možemo pomoći drugima na isti način – onda se već možemo nazvati i piscima! Ali ako život ne osjećamo kao patnju, onda ne trebamo pisati, onda možemo i samo podilaziti čitatelju i ‘štancati’ detektivske romane, ljubiće, krimiće, sf-ove… drugim riječima proizvoditi kapitalistička dobra kao i svaka druga, uključiti se u borbu za čitalačku publiku na književnom tržištu, popularizirati se preko društvenih mreža i sl.

*

*  *

O tome kako stoje stvari na ovome svijetu, kao i o istinskom, ali danas zaboravljenom pozivu pisca u izloženomu smislu, ne mogu se zasititi čitajući kratki esej Ostati živ Michaela Houellebecqa podijeljen u četiri dijela, znakovitih naziva: Najprije patnja, Artikulirati, Preživjeti, Udariti gdje treba. Prema ovome eseju, Michael Houellebecq i rock zvijezda Iggy Pop, inače bliski prijatelji, snimili su film. To vam je to, dragi pisci, samo trebate slijediti ovaj naputak kako ostati živ, ako pišete da biste svladali patnju koju osjećate u svom postojanju…

Zašto najprije patnja? Zato što je…

…svijet… rasprostrta patnja… Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje… Svijet se sastoji od patnje, zato što je, po svojoj biti, slobodan. Patnja je nužna posljedica redovitog funkcioniranja sustava. To morate znati, i [to morate] reći!

Tako, dakle, stoje stvari na ovome svijetu. A kako onda artikulirati patnju? Jednostavno, stavite je u strukturu, savjetuje Houellebecq.

Vjerujte u strukturu. Osim toga, vjerujte u nekadašnje metrike. Versifikacija je snažno oruđe za oslobađanje unutrašnjeg života… Ne uspijevate li artikulirati svoju patnju u dobro definiranu strukturu, gotovi ste. Patnja će vas smazati sirove, iznutra, prije nego što budete imali vremena napisati bilo što… [I] nikada nemojte raditi; pisati pjesme nije posao; to je naboj.

Nakon što ste uspjeli (ili neuspjeli) artikulirati svoj izraz, kako preživjeti? Često će vam se održavanje na životu učiniti bolno beskorisnim i prestat ćete pisati…

Ako ne pišete više, možda je to uvod u promjenu forme. Ili promjenu teme… Ili je to možda doista uvod u vašu stvaralačku smrt. No o tome ne znate ništa. Nikada nećete točno upoznati taj dio sebe koji vas nagoni na pisanje… Možete odabrati …strategiju à la Pessoa: naći neku službicu, ništa ne objavljivati, mirno čekati smrt…

Trebat ćete se obilno koristiti mehanizmima društvene solidarnosti (naknada za nezaposlenost, itd.), kao i financijskom pomoći bolje stojećih prijatelja. Ne razvijajte pretjeranu krivicu u tom smjeru. Pjesnik je posvećeni parazit.

Ne morate se tući. Tuku se boksači; ne pjesnici. No, ipak, treba malo objavljivati, to je nužan uvjet da bi se moglo dogoditi posthumno priznavanje… Bili vi i najsavršeniji genij, neki ćete trag morati ostaviti; i imati povjerenja u literarne arheologe da iskopaju ostatak.

Nijednom nemojte misliti na sebe dok pišete, na sebe možete misliti u životu, s kojom ćete ženom/muškarcem završiti u krevetu, od koje(g) prijatelja/prijateljice ćete zatražiti financijsku pomoć, ali dok pišete usredotočite se samo na to kako da ovom svijetu izreknete svoju i njegovu istinu; samo to; to je i poruka zadnjeg dijela ovog iznimno motivirajućega, izvanrednog eseja.

Jer vaše je najdublje poslanje dupsti do Istine… Istina je sablažnjiva. No, bez nje, nema ničega što bi vrijedilo… Što se vas tiče, jednostavno recite istinu, ni više ni manje.

Daljnje riječi Michaela Houellebecqa moraju vas natjerati barem na drhtaj; ja ga svaki put osjetim:

Ne možete voljeti i istinu i svijet. Ali već se odabrali. Sada se problem sastoji u tome da se držite toga odabira. Pozivam vas da sačuvate hrabrost. Ne da biste se imali bilo čemu nadati. Naprotiv, znajte da ćete biti vrlo sami. Većina ljudi nagodi se sa životom, ili pak umru. Vi ste živi samoubojice.

Kako se približavate istini, tako raste samoća. Građevina je raskošna, ali pusta. Hodate praznim dvoranama, koje vraćaju jeku vaših koraka. Okružje je prozračno i nepromjenjivo; predmeti kao da su postali kipovi. Katkad zaplačete koliko je okrutna jasnoća vizije. Rado biste se vratili nazad, u magle neznanja; no zapravo znate da je već prekasno.

Nastavite. ne bojte se. Najgore je već prošlo. Dakako, život će vas još uvijek razdirati; ali vi, sa svoje strane, s njim više nemate toliko posla. Sjetite se: od vrha do dna, već ste mrtvi. Sada ste licem u lice s vječnošću.

Drugim riječima, dragi Marko, ako se sasvim dobro provodiš po tulumima, književnim susretima itd. i nekako ti polazi za rukom završiti u krevetu su curama s kojima to upravo želiš – što ti fali? Zašto trebaš još i pisati? Možda to činiš kako bi u krevet odveo još više cura. To je sasvim prihvatljiv odgovor za mladića. Ali kada te, jednoga dana, ta unutarnja, mahnita potreba ščepa za gušu, bez izuzetka, bez osvrtanja na sve tvoje prijatelje, i svo tvoje lijepo mišljenje o sebi, što ćeš učiniti? Hoćeš li joj se napokon prepustiti i otkazati sva književna okupljanja, susrete po Skandinavskim zemljama i predstavljanja po sajmovima knjiga…? To pitanje, na kraju krajeva, trebao bi sebi postaviti svaki čovjek koji u životu kani nešto ozbiljno napisati; dakle, neću još reći pisac. Kristian Novak vjerojatno si ga je postavio, pa otišao u Berlin i za nekoliko mjeseci napisao izvanrednu Črnu mati zemluRobert Perišić odgovor na to pitanje već dulje vremena živi; zamijenivši dan za noć, poput pravog vješca novije hrvatske književnosti, stvorio je besprijekorne romane koji se nažalost ne cijene u onoj mjeri u kojoj bi se, prema autoru ovih redaka, trebali cijeniti… Vjerojatno se nešto slično dogodilo i Damiru Karakašu dok je pisao Kino Liku… Ali već odavna znamo  da vrijednosti društva nisu naše vrijednosti, i ne moramo to sto puta ponavljati!

I ne zamjeri Marko, što sam tebe ‘uzeo za zub’ u ovoj osobitoj kritici coelhovske preobrazbe ne samo hrvatske, nego i svjetske književnosti… Ovo je samo dobronamjeran tekst upućen svim mladim ljudima koji uživaju u pisanju, da se ne daju navesti, kako to Paolo Coelho predlaže, na podilaženje čitatelju, osobitoj žanrovskoj izobrazbi, i općenito pisanju o temama koje nemaju nikakve veze s njima. Uživati pisati, to se samo tako kaže u početku, u kasnijim fazama života ono postaje naš lijek za stvarnost, a ako do kraja slijedimo naputke iz eseja Ostati živ, pisanje može postati i naša sudbina…

Studeni 2015.

Suvremena bajka o kulturnom identitetu i starosti

Posted in Dubrovačke mišolovke (kritika), GOTOVAC, KNJIŽEVNOST - DRAMA tagged , , u 12:46 pm autora/ice Magičar

MANI GOTOVAC: Dubrovačke mišolovke

maslinaOno što je možda najveća anomalija današnjih društava tiče se zaborava istine na koji način nastaje jedna kultura. Zaboravlja se da ono što trenutno živimo u konačnici i u daleko većoj mjeri izgrađuje jednu kulturu, a ne obratno, da obrasci postojeće, ‘negdašnje’ kulture, iako dominantni i odgovorni za manji utjecaj, izgrađuju nas. Drugim riječima, ‘odrednice’ jedne kulture koje su se formirale u jednom dobu ne moraju vrijediti u drugom! Kultura je nešto što se neprestano mijenja i nešto što se neprestano mora stvarati. Međutim, nerijetko, mi ustrajavamo na starim kulturnim obrascima namećući ih životu koji se danas živi.

Ovaj pomalo zbrkani fragment, neuobičajeno kulturnopolitički intoniran, napisao sam prije polaska na jednu konferenciju, na još jedan čarobni Jadranski otok, na kojem sam, između ostalog, prisustvovao i predavanju Mani Gotovac, naše proslavljene dramaturginje, esejistice, kazališne djelatnice, intendantice, spisateljice, kritičarke i što sve ne!

I evo me, u Uredu otočkog gradonačelnika, u kojemu se širi limunast miris dalmatinskih fritula, dok moderatorica sesije najavljuje njezino izlaganje. Žvačući i gutajući dalmatinsku slasticu jednu za drugom, proučavam izgled Mani Gotovac. Bujna kosa i bujno lice ispod naočala, u isto vrijeme i blijedo i crveno; blage, duhom ispunjene, oči. Oko dlana lijeve ruke omotan joj je steznik, gotovo bih rekao da je baršunastoplave boje, iako takva boja ne postoji, podsjećajući me, ne znam zašto, na film Davida Lyncha ‘Plavi baršun’. Ali iako se trudim izbjeći taj izraz, ne mogu; Mani Gotovac je strašno ostarjela! Osobno, ne bih volio baš na taj način biti star, premda, upravo to se može dogoditi. Svoju starost zamišljao sam drugačije. Pun nade da ću je jednog dana provoditi na nekom sličnom Jadranskom otoku, u glavi mi se roje slike moje, na suncu preplanule, staračke kože na kojoj se, možebitno, bude nalazilo čak i nešto istetovirano…I dakako, tu je vedro i mudro lice.

Naravno da iz ovih ‘srednjih godina’ vapim za onom staračkom vedrinom kojom je zračila i moja baka nekoliko dana pred smrt, kad ju je, pored čira na želucu i sto drugih muka, pogodila i tipična staračka demencija. Kad smo je došli u posjet u bolnicu, na umirujuće riječi moje majke, gotovo deriddijanski je odapela:

– Sve je to laž, moj sinko! Cijeli život te lažu, pa evo i sad! – Pritom me je nastavila blago gledati, više se ne uznemiravajući zbog te i takve istine.

U nastavku donosim tekst o starim ljudima koji sam napisao u vremenu prije nego što sam svoje misli počeo iznositi na ovom blogu.

Promatrati sve te stare ljude što se vuku ulicama, nadasve je dirljiv prizor. Usprkos godina, i dalje odolijevaju životu. Starost, sama po sebi, možda i nije loša, ali definitivno nosi nekoliko neugodnosti s kojima se čovjek treba suočiti. Prvo, nema više ‘starijih ljudi’, vi ste prvi ‘za odstrel’. Drugo, nije isto željeti u dvadesetoj i sedamdesetoj godini života. U sedamdesetoj želje, ako ih još budete imali (a nema ništa ljudskije od toga) vjerojatno potamne, i u sebi počinju sadržavati ponovno nešto živčano i neiživljeno, kao i u mladim danima. Kad bi se i ostvarila, želja bi ostavljala dojam neostvarenosti. Istinsko zadovoljstvo ispunjenom željom u starosti, zapravo, izostaje. I treće, ovo ‘žal-nabrajanje’ može se nastaviti unedogled kad bi se htjelo…

Prednosti staračkog života pak ogledaju se u sve većoj opuštenosti. Kod nekih uzvišenijih priroda koje svoj život nisu posvetile samo utrci za lovom, javlja se mudrost. Sagledavanje vlastitog života, gdje se pogriješilo a gdje dobro postupilo, obično je najčešća operacija starog mozga.

Na ulici pogledom okrznem gojaznu staricu koja je baš u tom trenutku zaplakala pred svojom vršnjakinjom prepričavajući joj vjerojatno neku tužnu sudbinu starog čovjeka, možda i svoju!? A što se tu, pobogu, ima ispričati? Neka bolest se odnekud pojavila i stala nagrizati dotada zdrav, ali star organizam. Neće minuti ni godina dana a stare kosti će završiti u grobu i bit će svršeno sa životom kojeg su nosile.

Zbog svega nabrojanog, u dirljive prizore ubrajam i one koji uključuju promatranje starih ljudi na ulici. Imajte to na umu, neće proći mnogo vremena u kozmičkim relacijama i vi će te biti oni, i ja ću biti oni, pogureni, skutreni, kakvi već jesmo pred kraj života, mi, stari ljudi.

listopad, 2010

Ali kad je Mani Gotovac napokon progovorila, ustanovio sam da starost tijela nikako ne može naškoditi duhu koji zaprima. Naime, to je još uvijek ona ista ‘stara’ Mani, žena za kojom svaka kultura vapi, uvijek pripravna za nešto novo, što je uzdrmava i što joj nerijetko podjarmljuje temelje… Možda Duh i ne može ostarjeti, pomislio sam. Ako sam u pravu, eto mi jedne divne utješne istine pod stare dane.

Uspevši se na govornicu Ureda otočkog gradonačelnika, odmah na početku svog izlaganja, Mani Gotovac, u svom stilu, protisnu:

Izdaja identiteta vodi obnovi identiteta!

Sačekavši trenutak da izrečena misao pristigne do sinapsi naših uspavanih mozgova, nekoliko trenutaka samo se smješkala. Meni posljednja fritula skliznu niz grlo.

U predavanju koje je uslijedilo, manje-više, okomila se na organizatore Dubrovačkih ljetnih igara i njihov bojkot dramske predstave Elementarne čestice francuskog pisca Michela Houellebecqa. Vjerojatno ste o tome ponešto načuli. Objasnila je – preda mnom živim – kako je Michel Houellebecq jedan od najvećih, ako ne i u ovom trenutku najveći svjetski pisac, preveden na četrdeset svjetskih jezika, dobitnik nagrade Goncourt za roman Karta i teritorij itd. itd. Morao sam se u sebi i slatko i gorko nasmijati, baš poput likova u njegovim romanima, jer ja, za razliku od ove cijenjene i uvažene gospode oko mene, o Michelu Houellebecqu – sve znam! Ali tako je to kad godinama djelujete iz podruma, kad ste anarhist, ali samo u papučama. Dospijete u jednu paradoksalnu situaciju u kojoj se ponekad u isto vrijeme i naslađujete i pepelom posipate… Kao što u izvrsnoj knjizi Teorija književnosti Milivoja Solara nećete pronaći ništa o poststrukturalizmu, dekonstrukciji i ostalim avetima kraja filozofije zapadnoeuropskog kruga (koji su se nepobitno morali odraziti i na književnu kritiku), tako ni na današnjoj filološkoj konferenciji nećete pronaći ljude koje bilo kakvo subverzivno djelovanje u području današnje kulture istinski zanima. Uvijek će pristajati uz poznate ‘mainstreamske‘ niše, pa ih tako jedan eklatantan primjer subverzivnog pisca današnjice i neće pretjerano zanimati…

Na kraju predavanja, na moje iznenađenje, rasplela se živa rasprava o akcentologiji drama Marina Držića koju sam, premda laik u tom području, uz izvjestan napor, nekako ipak mogao pratiti. I onda, je li se Držićeve drame danas unutar dubrovačkih zidina igraju na izvornom akcentu (onom kojim se govorilo u Držićevom dobu) kao što to lokalni kulturni radnici tvrde ili se radi o uobičajenim preradama (kojima obično podliježe i akcent u dramskim tekstovima) kao što to tvrdi Mani Gotovac, jer su preradama mahom izložena sva stara djela dramske umjetnosti – osim tekstova koji su se čuvali u samim kazalištima? Nadalje, polemika se uskoro vratila na Houllebecqa: je li u tom gradu i dalje ‘na vlasti’ rigidno-elitni, kulturni provincijalizam (koji inače tako dobro stoji Dubrovniku!) i koji se čini sam sebi dovoljno zanimljivim da ostane gluh na potrebu da tu i tamo, s vremena na vrijeme, na daske svog slavnog kazališta pripusti i nekog stranog, ‘izvanzidinskog’ autora? Ili će se napokon stvari promijeniti i grad Dubrovnik započeti živjeti u skladu sa svojim negdašnjim duhom slobodnog grada, Grada Republike, srednjeeuropske prijestolnice kulture otvorene drugim kulturama, svima i za sve? Mani Gotovac je dovodeći jednog Houellebecqa na daske dubrovačkog kazališta upravo to željela postići. Međutim, naišla je na otpor koji je, budimo otvoreni, pritajeno i priželjkivala. I Mani je stara lija; u svom poodmaklom dobu još uvijek zna napipati bolna mjesta jedne kulture i ‘čvrsto pritisnuti’. Jedino, ona je bila uvjerena da taj otpor dolazi iz uobičajenog izvora, zadrtih, anakronih, nacionalističkih glava koje su u našoj državi još uvijek, i nažalost, naše prirodno okruženje. Možda je i u pravu. Dosta s tim nacionalizmom, započnite se graditi kao pravi Europljani, i tako ćete obnoviti svoj kulturni identitet, željela je poručiti.

Ono što sam pak ja htio kazati Mani Gotovac, a na kraju to, naravno, nisam učinio, bilo je natuknuti da se spomenuti otpor dubrovačkih kulturnih djelatnika možda nalazi u nekoj dubljoj atavističkoj crti od one epizodne, nacionalističke… Možda se nalazio upravo u onoj samotnoj atavističkoj svijesti žitelja Grada Republike o onome što je oduvijek unutar i oduvijek izvan zidina ovoga srednjovjekovnog grada-bisera? Upravo toj svijesti, koja definitivno može biti tema neke nove kazališne predstave (a možda već i jest, ali ju ne znam) bio sam svjedokom kada sam u sklopu jedne druge konferencije pohodio isti ovaj grad. U jednom trenutku, virtuozni gitarist koji nas je sve uveseljavao svojom svirkom ‘između zvijezda i Straduna’ povjerio nam je kako ne vjeruje konobarici koja mu je donijela piće jer je ona ‘ona izvan zidina’

Možda vas cijela ova suvremena bajka o kulturnom identitetu pretjerano ne zanima, pa ću na ovom mjestu stati. Svejedno, napisao sam je… možda i zato što je ‘u paketu’ nosila i tu snovitu atmosferu otoka na kojoj se događala…

Nakon konferencije, dospjeli smo na krajnju točku otoka, koja mi se momentalno učini kao kakav kraj ili početak svijeta; valjda i zbog sve te upadljive snovitosti koja je ‘bit će’ baš mene ‘uzela na pik’! Počeo sam razmišljati o tome kako je baš ovo mjesto možda ono u koje bih naselio svoju dušu potkraj života. Uskoro, u mini džipovima, poput onih iz filma Jurassic Park, odvezli smo se do staroga, tisućgodišnjeg maslinika. Oduševljeno otkrivam da su pojedine masline u masliniku stare i do tisuću i petsto godina! Voditelj maslinika povjerava mi da za jednu sumnja da je stara čak dvije i pol tisuće godina! A ovoj, koju najviše hvale, i koja je navodno stara tisuću i šesto godina, on osobno, ne bi dao više od tisuću i četiristo godina! Malo pomalo, gubim se u svim tim brojkama. Dok pijuckam posluženi čaj od masline, u glavi zamišljam rimskog vojnika kako naslanja svoje koplje pilum ili svog gladijusa na koru maslinovog stabla… na koju sam se zbog toga i ja odlučio nasloniti… U istom tom trenu, osjetim, postao sam star; kao ova maslina, ili Mani Gotovac, ili cijela jedna kultura, sa svim svojim dopuštenim i nedopuštenim, obznanjenim i prešućenim, mijenama… Lijep je to osjećaj, mislim se, biti ovako star … I duh može biti star, konačno shvaćam, ali duhu je starost njegovo bogatstvo.

Prosinac 2013.

Što se događa u Rusiji?

Posted in HOUELLEBECQ & HENRI-LEVY, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , u 12:21 am autora/ice Magičar

Michel Houellebecq & Bernard Henri-Levy: DRŽAVNI NEPRIJATELJI

houellebecq_levyŠto se događa u Rusiji? – to pitanje ravno je onom za milijun kuna; kao da ste pitali što se će dogoditi s čovječanstvom u budućnosti. Nećemo pogriješiti ako kažemo da Rusija polako postaje mjesto u koje mnogi započinju polagati svoje nade ili strahove za budućnost.

Bizarnosti i pretjeranosti u svakom pogledu, sveti križevi i go-go plesačice, deliriji i praznina, na pomalo šokantan opis današnje Rusije nailazite u izvanrednom osvrtu Petera Pomerantseva u jednom od posljednjih brojeva Zareza. Supermoderni terenci, zatamnjenih stakala, svako malo zalijeću se preko Crvenog trga. Oligarhija je Rusima u krvi. Biti svoj gazda na svome. Ipak… nekako ne biste išli tamo… Ne vuče vas beskrajna ravnica i golemi oblaci energije koji isparavaju iz zemlje, ili možda iz krvi ljudi koji tamo žive. Ali barem oko nečega moramo se složiti: Rusi nisu mrtav, depresivan narod, što se već ne bi moglo tvrditi za neke današnje europske narode; ako već jesu nešto, onda su mrtvi pijani i strahotno okrutni… kako prema drugima tako i prema sebi.

Dostojevskom vjerojatno ne bi predstavljalo čast slikati se Noćnim vukovima, ruskom okrutnijom verzijom Hells Anglesa koja se danas bizarno stavlja u ulogu eksluzivnog zaštitnika pravoslavlja; ipak, neupitnost kolanja života ruskim podnebljem besprijekorna je. Možda je to u ovom trenutku kaos,  kaos života u kojem smo prisiljeni zaboraviti na svaki viši ukus, ali i u njemu takvom nailazimo na  očitovanja avangardističkih pobuda koje se toliko krasile doba Dostojevskog; primjerice, na aktivnosti feminističke skupine Pussy Riot (čijih nekoliko članica upravo ovih dana dočekaše slobodu nakon služenja zatvorske kazne zbog “provociranja i uvrede vjernika”).

U svojoj super zanimljivoj prepisci teme Rusije dotakla su se i dva, u svojoj zemlji omražena, kako od milja sebi vole tepati, francuska intelektualca – Bernard Henri-Levy i Michel Houellebecq. S jedne strane, tako, dobili smo ‘do zuba’ intelektulano angažiranoga Henri-Levyja koji se bez zadrške s više frontova (političkog, moralnog, čak i ideološkog) obrušava na današnju Rusiju, dotle, na drugoj strani imamo neuobičajeno smirenog Houellbecqa koji mu oponira na sebi svojstven – houellebecqovski način.

I dok Henri-Levy u današnjoj Putinovoj Rusiji prepoznaje generator svih suvremenih boljki državnih sustava,  Rusiji za koju kaže da “… vodi rat u Čečeniji…i …ubija Anu Politkovskaju na stubištu njezine zgrade… koja [istu tu Rusiju] malo prije nego što će biti ubijena, opisuje u onoj lijepoj knjizi Bolna Rusija… Rusij[i] koja ima muda objašnjavati da što će njoj demokracija i ljudska prava kad ona ima svoju demokraciju… Rusij[i] rasističkih bandi koje su usred Moskve progonile ‘neetničke’ Ruse… Rusij[i]… [koja] ne vjeruje ni u što, doista ni u što, samo u religiju tržišta, potrošnje i maraka… [toj] Rusij[i] [kojoj] kao da je netko isprao mozak i kulturu…” itd., dotle Houellebecqa raduje “… što živi u jednom pomirenom svijetu, u kojem je moralna žica rijetko pozvana da se napne, u kojem je većina djela moralno neutralna.” On, sa svojim književnim pajdašem, Frederic Beigbederom, bez ikakve grižnje savjesti posjećuje ruske noćne klubove, i uvaljuje se raskošnim plavušama po dobro poznatoj, u svojim knjigama itekako “opjevanoj jednadžbi”, a kad se vraća kući na Zapad ima isti osjećaj kao i Ivan Karamazov, da se vraća u mrtvilo – “groblje svih grobalja.” Dakako, nikada neće biti za Putina, ali podržava sirovu energiju, po njemu, zdravog ruskog naroda. Vrlo uvjerljivo to pokazuje kroz prepričavanje susreta s bivšim namještenikom Ruskog Ministarstva vanjskih poslova, u jednom trenutku i doslovno mu stavljajući ove riječi u usta:

“Zapravo, može biti da je sve to zdravo; to dokazuje da društvo ima vlastite snage i da su sustav vladanja koji se na njega nadograđuje, njegova pravila, njegovi dužnosnici, tek neka vrsta parazita.”

I tako smo došli do toga da ćemo vječno u glavi preturati to pitanje: što se događa u Rusiji? Ne radi se više o komunizmu, kako primjećuje Henry-Levy, nego o “…postkomunizmu… koji je možda, testna platforma naše budućnosti”, i u kojem će vrhuške vlasti možda postati manje važne… a možda i neće.

Ako danas zamišljate Rusiju kao kulturnu pustinju – varate se – tamo knjižare posluju s izvanrednim uspjehom. Čita se više nego ikad. I premda se predsjednik države katkad ponaša kao šef oligarhijskog klana, književna, glazbena, umjetnička, alternativna, koja god scena, održavaju svoj neprestani provokativni naboj. Dovoljno je spomenuti posljednji slučaj ruskog umjetnika Petra Pavlenskog koji je i doslovno dao prikovati svoje spolovilo za kaldrmu Crvenog trga, pa da shvatimo koliko je tu sirove, nepatvorene snage, čak i u jednom umjetničkom činu.

Što će se zbiti s Rusijom? I hoće li se to dešavanje odraziti na ostatak čovječanstva kako sluti Henri-Levy? Što će biti s nama, malenom životinjskom vrstom, kratkotrajno uznapredovalom, na jednoj beznačajnoj planeti u jednoj isto tako beznačajnoj galaksiji? Pritom, netko me u prolazu dobrohotno podsjeća na Božje poslanstvo… Svejedno, odgovaram mu… Pitanje ostaje…

Bez obzira na događaje u i oko Rusije, ljubomorno gledam i na prepisku francuskih intelektualaca koji, premda omraženi u svojoj domovini, svojim ‘perima’ itekako uspijevaju podići prašinu u nečemu što bi se još moglo nazvati kulturnim miljeom jedne države. Ako ništa, tamo ih još uvijek uzimaju zaozbiljno. Čitava kulturna javnost bruji o njima, čak i časopisi poput Marriane (koja bi se mogla svrstati u rang naše Glorije) to čine. Kod nas se to, nažalost, ne može dogoditi. Naš narod, a što je bolno dokazano nedavnim istraživanjima o čitateljskim navikama, sve manje čita. Još manje se zanima za intelektualne teme. Ne promišlja kraj metafizike, a kamoli da je zainteresiran oko kryoničkih mogućnosti zamrzavanja ljudskog tijela nakon smrti za potrebe testiranja nekih optimističnih naznaka post– i transhumanizma u svezi ovladavanja besmrtnošću.

Osim toga, nitko u našoj državi neće trpjeti Srećka Horvata i Zorana Roška ako koji slučajem povedu raspravu o potrebi i načinima konačnog ukidanja ‘svete’, božjim poslanjem ili kletvom zadane političke bipolarnosti – podjele na ustaše i partizane – a kamoli dopustiti im da se i jednom suvislom rečenicom osvrću na svjetske prilike dovodeći ih u vezu s prilikama male i primitivne  balkanske države iz koje dolaze. Mi imamo svoje teme, svoje ‘za’ i ‘protiv’, koje groteskno konvergiraju u stanovito pitanje koje u najkraćim crtama opisuje duh naroda iz kojeg smo ponikli – što nam to susjed misli!? – a koje se prosječnom građaninu, dajem ruku u vatru, neprestano mota mislima…

Svibanj 2013.

Versificiranje stvarnosti

Posted in IVANKOVAC, KNJIŽEVNOST - POEZIJA tagged , u 12:50 pm autora/ice Magičar

Davor Ivankovac: FREUD NA FACEBOOKU

freud001Pisanje je ograda. Ograda kojom se štite od stvarnosti. Da biste punim plućima živjeli trebate prestati pisati. Tako sam otprilike mozgao dohvaćajući knjižuljak, plav poput safira ili zaglavlja stranice Facebooka, otkrivši da se u naslovu doista pojavljuje riječ Facebook. ‘Freud na Facebooku’ pisalo je na nebu plavom poput boje sučelja danas najpopularnijeg softvera društvene mreže.

Zanimljivo, zbirka je to pjesama jednoga od rijetkih magičara kojega je moj Naručitelj imao prilike upoznati u Nadstvarnosti. Definitivno, neće imati potrebu svraćati u ovu melankoličnu Prostoriju s Kolom koja je smještena u nepreglednoj ektaplazmičkoj pustoši Naručiteljevog uma i koju od milja nazivam pustopoljinom.

Njegova pustopoljina (ili Prostorija s Kolom, kako god hoćete) premda oblika i funkcije jednaka mojoj, tek neznatno sliče jedna drugoj. Moja, ispunjena teškim riječima, glomaznim rečenicama, predugačkim odlomcima te pravopisnim nedosljednostima i dvoumljenjima, stoji nasuprot njegovoj, preplavljenoj lakim i jednostavnim izričajem, zaraznom spontanošću i bolnom dubinom, tom uzvišenom igri riječi – poezijom. Drugim riječima, pustopoljina pjesnika kojega je moj Naručitelj imao prilike upoznati u Nadstvarnosti bila je ispunjena onime što je nedostajalo mojoj. Njegova pustopoljina podsjeća da je svijet u svojoj srži poezija. Želite li izreći istinu o svijetu, možete to učiniti samo ako napišete pjesmu. Ako vam ne to ne polazi za rukom, a pjesnika je danas u svijetu odista malo, znači da živite u laži vlastite spoznaje svijeta – osobitoj ‘kvazispoznaji’, povezanoj uz ovo doba više nego i uz jedno drugo. Mnogi žive u vlastitoj ‘kvazispoznaji’ svijeta. Misle da nam se svijet nadaje preko čula, a ne shvaćaju da svijet tek kroz nas uopće postaje svijetom. Možda i vjeruju da je kapitalizam najljepša poezija, istina ovoga svijeta. Kažem, mnogi su u to uvjereni, premda griješe. Samo se poezijom može doseći istina svijeta. Pjesnici jednostavno poznaju stvari.

Jutros mi je rekla dok smo prali zube
zaljubljen si u svoju jebenu sintaksu i glagole
ne u mene, i sve ono
što ja jesam

Uočavate već malo naziranje istine; ‘tipa’ (parafraziram naredne stihove) kako pjesnik može „pokraj nje ovakve“ više voljeti pravopis i gramatiku, primjerice, „pravilnu uporabu genitiva“, a ne nju. Ako niste tip sklon poeziji, potrebna vam je mala pomoć. Pjesnik, na sebi svojstven način (ne pada mi na pamet bolji izraz) kazuje što ljudi misle o poeziji. Odgovor pjesnika je tu od iznimne važnosti. Njegov odgovor otkriva pravu narav svijeta.

Htio sam joj reći da su i njene sise samo
Pitanje sintakse, stvar jezika i pravilne uporabe

Ali eto, nije znao kako, nije imao ideje jer ga je „napustila inspiracija“. Kasnije on kaže kako je ona još nešto rekla, ali da je on nije čuo jer je već bio zaokupljen „pitanjima sintakse i pravilne uporabe svega“ (moj kurziv). Vidite kako je versificirajući stvarnost lako doći do istine.

Samo u odnosu na dobru poeziju piše se dobra proza riječi su Michela Houellebecqa. Tu sa stidom moram ukloniti pogled. Zašto sam prije nekog vremena prestao pisati poeziju odgovora nema. Premda je curila na kapaljku i bila intrinzično filozofska, dakle, loša poezija, na kraju se potpuno obustavila. Neko vrijeme bio sam pravi metrofob. Naznake moga oporavka pojavile su se kada sam započeo redovito posjećivati nekoliko pjesničkih blogova ( među njima ističem bornaijin blog). Na koncu shvatih da je poezija (osim što je jezik za izricanje istine svijeta) i ključ za vlastitu dubinu, prolaz kojim dolazimo do samih sebe. Kako moje pisanje izdržava bez nje čak i danas – ni sâm ne znam. Vjerojatno je to onda loše pisanje, ali svejedno, to ništa ne mijenja na stvari u pogledu potrebe za pisanjem koja ne jenjava. Vaša umjetnost može biti promašaj, i često je promašaj, kako veli naš dragi Michel, ali to nikako ne može predstavljati razlog da se prestanete baviti njome!

Vraćam se na poeziju. Dakle, tu se ne radi više o tome da se ovjenčate slavom ili kakvom financijski izdašnom književnom nagradom (premda je ovaj pjesnik dobi – ovjenčao se Goranovim vijencem za najboljeg mladog pjesnika u 2012) . Radi se o tome da produbite svoj jezik, da se upoznate s pravom naravi svijeta, a samo u poeziji ona biva dosegnuta. Kada pjesnik kaže da su sise njegove djevojke ‘samo stvar jezika i pravilne uporabe’ shvaćate da na mjesto sisa može doći bilo što drugo u što nepokolebljivo vjerujete: recimo, kapitalizam ili nužnost društvene hijerarhije. I tu, ovoga puta na neki meni svojstven način, mogu reći da sam došao do semiotike… i onih „sustava značenja koji nisu jezik“, kojima je poezija magični, inherentno-neprevladivi metajezik…

Nakon svega, vjerojatno je preostalo još samo to – da se napokon vratim versificiranju stvarnosti, započnem pisati pjesme – pa makar one u prozi…

Svibanj 2012.

Tko je bio Friedrich Nietzsche II. (ili “Sjena filozofa” u filozofu)

Posted in FILOZOFIJA, Friedrich Nietzsche (GRLIĆ) tagged , , u 11:21 pm autora/ice Magičar

Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE

U životnom sam dobu kada se duboko pitam kako pomiriti život i duh, prozaične životne potrebe i uzvišenost vlastitih misli; barem ih ja takvima uzimam. Zamislite sljedeću scenu: prije nego li će dovršiti svoj slavni aforizam o volji za moći u „S onu stranu dobra i zla“ Nietzsche je možda morao na zahod. Ostavio je olovku i sjurio se u nužnik koji se nalazio dva kata ispod njegovog sobička u ljetnikovcu na Sils-Mariji. Dok se malo kasnije brisao toaletnim papirom (ako je takav u to doba postojao) zasigurno je morao misliti o nedovršenom aforizmu. Ali nakon nužde morao se i papirom obrisati! Tu je otvoren taj jaz. Nietzscheov stvaran život u ljetnikovcu na Sils-Mariji nije se razlikovao od života obična čovjeka koji u životu, po pravilu, u ničemu bitnom ne uspijeva. Zajedno sa svojim crijevima i želucem, svojom nesanicom, svojim živčanim smetnjama i nadasve lošom probavom Nietzsche je pisao svoja znamenita djela. Dok se Zarathustra objavljivao seljacima u dolini, na štednjaku je kuhala voda za zeleni čaj koji je probavu filozofu činio mnogo lakšom.

„Jadni i ništavni“ smo u ‘šestovljevskom’ smislu svi mi koji smo ostavljeni da se batrgamo sa svojim mislima, da iz života izvodimo „i ovo i ono“ dok on – život, pored nas prolazi gotovo neprimjetno, „bučno“ se manifestirajući samo kroz te kratke epizode bjesnila bioloških potreba. To je bio i Nietzscheov slučaj. Koliko god da je bio na strani života, i slavio ga pisanom riječju i mišlju, sam život kao da mu se narugao, ostavljajući ga „jadnim i ništavnim“ u odnosu na svoju okolinu, prepuštenim njegovu i samo njegovu „carstvu misli“. A što je, onda, Nietzsche tako epohalno učinio? Učinio je da to „carstvo misli“, taj dar umjetnosti, nepojmljive stvaralačke snage, postavi upravo kao najveću vrijednost tog istog života! Poruka Danka Grlića, koju kao testament pronalazim ostavljenu u njegovoj knjizi o Friedrichu Nietzscheu, i kao odgonetnutu i na sunce izvučenu osobnu tajnu filozofa nakon godina proučavanja, glasi: došlo je doba u kojem se umjetnost približava životu, više mu ne želi biti utjeha, niti njegovo uljepšavanje – želi biti njegova najafirmativnija mogućnost, njegovo najintimnije biti. U ovom se smislu nedavno, kroz jedan čitav roman izrazio i francuski spisatelj M. Houellebecq (inače, slova njegova imena su u cloudu oznaka ovoga bloga druga po veličini, odmah iza Nietzcheovih): karta postaje zanimljivija od teritorija; nedvojbeno i umjetnost od života.

Kao što se u postmodernom dobu nenadano razgolitilo da svoju najveću sreću ljudsko biće povezuje sa životom u velikoj, prozračnoj, suncem obasjanoj, i skupo namještenoj kući (sjetimo se reklama!), a što, onda, u privilegiran položaj postavlja preduvjet ‘materijalnog’ naspram svakog ‘duhovnog’ osjećaja, a u koje spada i osjećaj sreće, tako je i Nietzsche, samo u obrnutom smislu, zavalio pljusku prozaičnom životu, kazavši mu: tu si samo kako bih ja mogao stvarati.

Ali daleko smo još od tog da razotkrijemo cjelovitu bit učenja njemačkog filozofa.

Na osnovi izrečenog želio bih vam otkriti još jednu tajnu vezanu uz ime ovog filozofa. Njegova riječ, misao, nekad i šutnja namijenjeni su pojedincu, ali samo onom pojedincu koji se osjeća drugačije u odnosu na druge, na svoju okolinu. Vidite! Prepisao sam svrhu bloga iz vlastita tumačenja Nietzscheove ostavštine! Poanta učenja njemačkog Zarathustre tako je samo jedna: izgraditi samo sebi svojstven umjetnički svijet i na njemu temeljiti svoj život. I kad napada institucije, poput kršćanske crkve, najviše zbog morala, to čini samo zbog toga kako bi vas otjerao iz stada, osjećaja pripadnosti zajednici. Njega i doslovno ne trebaju čitati svi. Koliko je truda samo uložio u to da ga ne razumiju! Probajte krenuti s čitanjem Zarathustre i ubrzo ćete otkriti na što mislim. Probijte se kroz šumu tih simbola oružjem razumijevanja, dođite i ispričajte mi što je pisac time želio reći i predat ću vam korisničko ime i lozinku ovog bloga te ga, ukoliko to budete željeli, možete nastavite dalje uređivati. Jasno je da pogotovo Nietzsche nije želio biti popravljač čovječanstva, pa ipak, njegovim se opusom poput aveti provlači sjena „nekakvog“ Nadčovjeka, duboko zagonetni Vječni Povratak Jednakog poigrava se na vjetru neke nove religije dok Volja za Moći mnogima danas služi kao životni princip. Avaj, usamljeniče, što si to učinio? Narod, stado si zaveo! Zašto?

Odgovor je jednostavan i vraća nas na početak priče: zbog filozofovih “crijeva i želuca”. Da je bio zdraviji, i manje usamljen, da je naišao na barem jednog čovjeka sličnog njemu s kojim bi svoju muku mogao podijeliti, možda mu ne bi trebala ta mala nesvjesna osveta čovječanstvu: da mu, adresirano na njegovo ime, zada ono nerješivo. Dok god se obraća čovječanstvu, filozof je u krivu, nigdje ne stiže osim do nekog novog farizejstva, lakomog opovrgavanja starih ploča, udaranja po moralu nekim novim moralom. Kao da je u igri svojevrsna anomalija u mišljenju našeg filozofa, neka njegova davna osobnost koja se samo povremeno vraća i tjera ga da se obraća čitavom čovječanstvu a ne samo pojedincu. Slutim da se radi o sjeni onog filozofa koji je kao jadan i ništavan propatio u onoj đenovskoj zimi 1879, i koji je u jednom trenutku, ipak, morao potpisati privremenu kapitulaciju, i tim činom izgleda zapečatio nekakav nerazjašnjen dug čovječanstvu. O tom psihologijskom momentu Nietzscheova životna puta možda je pisano, možda ne, ali ja ga smatram važnim za objašnjenje niza ideja koje, u stilu „novih ploča“, izgledaju kao da su namijenjene cijelom čovječanstvu, a ne pojedincu koji je iznad sebe „objesio svoju volju i svoj zakon“.

Zbog te „sjene filozofa“ u filozofu, koju neki poput Karla Schlechte razotkrivaju tek kao bezočno falsificiranje (od strane Nietzscheove sestre Elisabeth Förster Nietzsche), Nietzscheovog Nadčovjeka započinju svojatati svakojaki slabići, između ostalih i oni u nacističkim uniformama, dok volju za moći čitavo jedno doba, kao što je ovo postmoderno, proglašava svojim životnim principom. A zapravo, za Nietzschea, stvarnog Nietzschea „bez sjena“, Nadčovjek je biće koje se u potpunosti umjetnički ostvaruje i nikako drugačije, koje ima moć kako nad samim sobom tako i nad svim životnim potrebama, kojem jedna osveta a kamoli stid više ništa ne znače. Stoga će se autor monografije o Nietzscheu, u završnom dijelu prvog poglavlja knjige, duboko zapitati:

… ili je Nietzsche bio bolestan i cijela je njegova filozofija samo patološki eksces, ili je njegova pojava svjetski povijesna veličina; u takvom se prosuđivanju ni na trenutak ne pomišlja da je oboje istodobno moguće.

Tom mogućnošću neočekivanog i dubokog zaključka Danko Grlić, dakako, pred nas postavlja još jednu zagonetku. Ali tragati za njezinim rješenjem čini mi se, barem u ovom trenutku, svrhom ovoga mog malog i jadnog života…

Ožujak 2012.

Osjećati mislima

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PESSOA, Poetične misli tagged , , u 1:15 pm autora/ice Magičar

Fernando Pessoa: POETIČNE MISLI

Knjižica Fernanda Pessoe privuče moju pažnju na polici. ‘Poetične misli‘ čine se kao dosjetljiv naslov urednika. Na poleđini knjige pronalazim i druge knjižice u ediciji: Kafkine Crne misli, Einsteinove Genijalne misli, Wildeove Zločeste misli; bio sam u pravu. Urednik je bio taj koji se dosjetio misli Fernanda Pessoe prozvati poetičnim. Ali sada sam se i ja nečeg dosjetio. Na jednom književnom portalu imao sam priliku pročitati osvrt na tu knjižicu portugalskog mislioca nastalu preradom njegova mnogo poznatijeg djela – Knjige nemira. Tada sam naišao na misao koja je umnogome utjecala na to što danas o Fernandu Pessoi pišem ove retke.

Većina ljudi misli o svojim osjećajima, dok ja osjećam mislima.

(Zapravo, radi se o mojoj prepravci prijevoda Pessoine misli koja je u samoj knjižici, prema mom sudu, nezgrapno prevedena kao: „Većina ljudi misli svojom osjećajnošću, dok ja osjećam mislima.“ Moje je stav da se Fernando Pessoa mogao izraziti jedino onako kako sam to ja preveo, jer između “misliti svojom osjećajnošću” i “osjećati mislima”, po meni, nema razlike; osim toga, to „većina ljudi“ i ne čini. Zbog ove ozbiljne prijevodne omaške razmišljam čak kontaktirati izboriteljicu tekstova Marinu Šur Puhlovski i upozoriti je na učinjen propust koji može imati za posljedicu jedno i suviše površno razumijevanje istinskog bića ovog portugalskog pustinjaka. Čak i da to ne odgovara istini i da se svi prevoditelji svijeta s portugalskog na hrvatski slože da se Pessoina misao može prevesti samo onako kako je to i učinjeno u maloj smeđoj knjižici naslova Poetične misli – ne bih popustio. U tom slučaju, uvjeren sam da bi sam Fernando Pessoa, kratko provirivši iz svog groba, potvrdio kako je svoju misao, zapravo, i želio oblikovati onako kako sam ju ja preveo i nikako drugačije. Pih!)

Sasvim dovoljno da Fernanda Pessou primim u svoje odabrano društvo Magičara od zanata. Nazovem tetku i dam joj upute u skladu s tim. Kolo se začudilo kako ono samo nije primijetilo jednu tako ingenioznu misao.
–  To je zato što je čovjek slabo objavljivao za života. – rekao sam – Više manje, želio je zadržati anonimnost pišući pod raznim heteronimima.
„Osjećati mislima“, nad tim izrazom čovjek se uistinu mora zamisliti. Uzimam knjigu i listam je. Prekrasno uobličene misli slijede jedna iza druge:

Za svakog filozofa, Bog je u njegovu mišljenju.

Nepostojanje bogova također je jedan Bog.

Možda… postojimo samo da bismo stvarali.

Željeti znači ne moći. Tko je mogao, htio je to tek pošto je mogao, a ne prije. Tko hoće, nikada neće moći, jer se gubi u htijenju. Vjerujem da su ova načela osnovna.

U današnjem životu svijet pripada samo glupima, bezosjećajnima i buntovnicima. Pravo na život i na pobjedu osvaja se danas gotovo istim osobinama kojima se osvaja smještaj u nekoj ludnici, a to su: nesposobnost da se misli, nemoralnost i hiperuzbuđenje.

I, zasvagda, slavom ovjenčana misao koja na najsažetiji način izriče i smisao ovog bloga:

Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi težili svi ljudski napori…

Tu su i neke potpuno otkačene misli koje u sebi kao da sadrže i nešto od ovog našeg, u mislima raspuštenog, dvadeset prvog stoljeća:

Boli me glava i svemir.

Potrebno je imati malo Europe u duši.

Kada pišem, veličanstveno stižem sebi u posjet.

Kad god vidim mačku na suncu, podsjeti me na čovječanstvo.

Duša mi je danas tužna čak do tijela.

Oko uskogrudnog, samozatajnog lika muškarca sa šeširom na glavi i tankim brčićima neprestano je plovio oblak ingenioznih misli. Michel Houellebecq spominje Fernanda Pessou kao književnika koji je odlučio za života ništa ne izdavati, pronaći neku službicu i samo pisati. Usput je kazao da taj način ne preporuča pjesnicima. Morate barem nešto izdati, kazao je, kako bi vaše djelo jednog dana mogli iskopati „literarni arheolozi“. Iako mi se svidio upotrijebljen izraz „literarni arheolozi“, na ovom se mjestu ne bih u potpunosti složio s Houellebecqom. Izdavati umjetnost je isto što i nametati svoj način osjećanja svijeta drugima. Pessoa kaže:

Objavljivati znači dati [svoj unutarnji] svijet drugima… Što drugi imaju sa svijetom koji je u meni?

Biti shvaćen znači prostituirati se

Jedina dostojanstvena sudbina pisca koji objavljuje ona je u kojoj on ne postiže zasluženu slavu. Ali prava dostojanstvena sudbina je sudbina pisca koji ne objavljuje.

Malo kasnije, ipak, prihvaća pravila igre:

Pišem da bih se rasteretio življenja, i objavljujem jer je to pravilo igre.

Drugim riječima, radije neka jedan od prikazivača djela jednog dana obradi vašu umjetnost u nekakav oblik prihvatljiv svima, ako je to društvu uopće korisno i potrebno. Možda će to biti i sasvim novo djelo, ali će se naslanjati na vaše i vi ćete to znati, ako vam je uopće potrebno to znati… jer vi već imate svojih briga, poput:

Nema umjetnikova djela koje bi moglo biti savršenije. Teško umjetniku koji to primjećuje, koji makar jedan dan pomisli na to.

Iza toga, nema više razmišljanja i idete na „posao“! Izraz “formiranje svog djela” umjetniku je sinonim za živjeti.

Siječanj 2012.

Najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, POGAČAR tagged , , , u 5:04 pm autora/ice Magičar

MARKO POGAČAR: Poslanice običnim ljudima
–    …
–    Tko da je došao? – ponovim pitanje.
–    Neki malac; želi te vidjeti pod svaku cijenu.
–    I što hoće?
–    Pojma nemam; pitaj ga sam.
Tetka je provirivala kroz ključanicu sobička u koji sam se sklonio ne bih li barem zakratko počinuo. Ovo Kolo mi ne dopušta ni trenutak mira. Duboko uzdahnem i istupim iz sobe. Upitno kimnem tetki, a ona uzvrati identičnim kimanjem samo na drugu stranu, u smjeru doista pristiglog mladića. Koji je tebe vjetar nama nanio, pomislim.

Svakog jutra prethodiš stvarima
Kao što neke druge prethode Tebi

Stajao je i gledao ispred sebe odsutno. Imao je bradu zanesenjačkog tipa, a la Dostojevski, i dječački nevin pogled koji ga je, iz nekog razloga, barem u mojim očima, još više činio sličnim tom fanatičnom Rusu. U rukama je držao tanku knjižicu. Ponudim ga da sjedne, ali odmahnu glavom. Bio je u vidnom šoku kojeg kao da mi je želio prenijeti riječima.
–    Vidite gospodine – počeo je – Ni sam ne znam kako sam dospio ovdje, do vas; sjećam se da sam upravo zapisao dva posljednja stiha pjesme koja me dugo mučila i da se onda dogodilo to – našao sam se ovdje s vama, vašom gospođom i tim nadasve čudesnim Kolom…
Činilo se da nikako nije mogao skriti svoje oduševljenje duhovnom skalamerijom koja se sada ponosno okretala u njegovu prisustvu. Kolo na sve djeluje ili kako bi kazao jedan norveški pisac, a moj dobar znanac: „ i nikog ne ostavlja bez svog traga u sebi“.
–    Dođite, pokazat ću vam ga izbliza. – dobrohotno rekoh i povedoh mladića do Kola – Došli ste ovuda! – te mu pokazah središnji otvor onog manjeg Kola koje se vrtjelo na osovini većeg. To manje Kolo potpuno je zadiralo u sobu, gotovo se moglo tretirati kao dio namještaja, dok se ono veće, puno moćnije, već gubilo u vanjskom prostranstvu čudesnog žutog odsjaja.
–    Ne razumijem… – prošaptao je.
–    Ništa strašno, pjesma je bila povod da vas manje Kolo uzme pod svoje. Naime, vi pripadate sadašnjosti, a u ovom trenutku u kojem teče ovaj naš razgovor, teče i vaš život izvan ove prostorije… Dakle,…  – pritom podignem tanku knjižicu u mladićevim rukama kako bih pročitao ime autora – … Marko, možda se sada krećete jednom od zagrebačkih ulica u susret svojoj dragoj kako biste joj objavili da ste danas imali sreće i napisali jednu duboku pjesmu, a možda idete samo u susret prijateljima kako bi se još jednu noć namrtvo napili…
–    Čekajte! – povikao je Marko – Doista sam se kretao jednom zagrebačkom ulicom i zastao na jednom osvijetljenom mjestu, izvadio notes i zapisao ta posljednja dva stiha, ali nisam išao svojoj dragoj ni svojim prijateljima, išao sam u Booksu… znate, to vam je jedan književni kafić odnosno kafić u kojem se okupljaju književnici… Tamo se, naime, održavala večer poezije, a ja sam bio domaćin-urednik…
Manje Kolo na to zaškripa i na svom ekranu prikaza tu malu pustaru duha s pjesnicima. Pjesnici su svako malo zazivali Markovo ime, ali ne u ulozi vehementnog pjesnika već više u kontekstu organizacije pjesničke večeri. „Marko će to srediti, on je dobar dečko“, „Prepustite to Marku“… čulo se sa svih strana za potrebe osiguravanja dovoljnog broja stolica za publiku, pića i umjerene količine slastica, kako je to već uobičajeno na pjesničkim večerima.
–    Eto, povlače vas na rukav na svakom koraku, kako biste im služili… Vjerojatno vam još uvijek udjeljuju i savjete kako da pišete, je li tako? – podrugljivo se osmjehnem.
–    Gospodine, nemate uopće pravo…
–    Baš ste skroman mladić! – bez mog dopuštenja i tetka se ubaci u razgovor. Na prvu se moglo zamijetiti da je ostala zatečena mladićevom pojavom i da je spremna bacit se na njega upravo ovog trenutka.
–    Hvala, gospođo, ali ja zaista… – zbunio se Marko.
–    Za vas sam tetka, samo tetka – reče Tetka sneno pružajući mu svoju ruku s crveno nelakiranim noktima.
Stvari za trenutak kao da mi počeše izmicati iz ruku. Manje Kolo pojača svoju vrtnju i ja dograbim Tetkina ramena i okrenem ih u smjeru kuhinje.
–    Siguran sam da je naš gost žedan. Đus, grejp ili nešto drugo, mladiću? – upitao sam na brzinu zbunjena mladića.
–    Može sok od jabuke – na kraju je skrušeno zatražio.

Nikog nema na tavanu
znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
tavana.
kuće.
svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
već sam rekao,
nema tavana.
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo.

Ponovno uzeh u ruke mladićevu tanku knjižicu. Naslov je glasio Poslanice običnim ljudima, iznimno duboka i zahtjevna poezija. Iznenađujuća za ovo doba…Možda svi pjesnici tako dobro pišu, ali teško je u to povjerovati, trebalo bi pitati onog Tomicu Bajsića, on to sve prati.
–    Slušajte mladiću, iako izgledam kao da imam godina kao i vi, uzimam si za pravo ocjenjivati vašu poeziju i vaš život kao da mi je dvostruko više. Ona, to jest vaša poezija, iako iznimna, hrvatskom društvu je apsolutno bespotrebna – u ovom obliku. Ono danas počiva na mnogo beskrupuloznijim zasadama kao i mnoga druga tranzicijska društva danas.
–    Jedino mi se francusko čini iznimkom! – povikala je tetka iz kuhinje – Pročitala sam neki dan da su Francuzi najdepresivniji narod od svih! Ti su sigurno ludi za poezijom i romanima!
Naše poglede zakratko okrenute tetki vratismo jedan na drugoga.
–     Ljude ne zanima poezija. Nikad ih i nije zanimala. – nastavio sam – Poezija zanima samo pjesnike, pišeš pjesme isključivo zbog sebe kako bi sebe podržao u svijetu, kako bi uopće preživio. Naravno, te tvoje pjesme mogu zanimati još samo ljude koji isto tako pišu pjesme. S romanima je drugačije. Njih čitaju i ljudi koji nisu pisci. Jedino još romani, kako tako, drže vodu. Drugim riječima, pokušajte napisati roman ukoliko želite otisnuti svoj bitak u prašinu bivanja…
–    Ali, ja ne želim pisati ono što, kako kažete, ljude zanima. Pjesme su u meni i izlaze kad one to hoće…
–    Da, razumijem…još ste mladi. Sve u svoje vrijeme. Nego… jeste li upoznali onog Perišića? – povedem razgovor u drugom smjeru.
–    Da, imao sam ga prilike upoznati, nekoliko puta smo bili na pivi u Gjuri…
–    Noćna ptica, taj Perišić – promrmljam – Za sebe tvrdi da je Velik Igrač ali i dalje nikako da se udostoji napisati jedan pravi i veliki roman…
–    Ali kako se piše ‘veliki roman’, gospodine, ako smijem znati? – mladić je sada postao znatiželjan iako se vidjelo da ne očekuje bog zna kakav odgovor.
–    Zamisli najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš i eto ti velikog romana! – kazao sam bez većeg razmišljanja – Kao primjer mogu ti poslužiti romani onog Šveđanina, Larssona, Stieg Larssona. Za njega danas tvrde da je predvidio pojavu onog ubojice Brevika u skandinavskom društvu, a on je samo zamislio najgori mogući scenarij…
U tom trenutku stiže tetka sa sokom.
–    Evo, mladiću moj – reče tetka i pruži Marku čašu zelena soka popravljajući punđu drugom rukom.
„Dostojevski“ obori oči.
–    Čula sam – poče tetka kao obraćajući se meni – da ti je 50 eura na Silvestrovo kazao da je Brevik učinio nešto epohalno: onaj idealan život u skandinavskim zemljama, o kojem smo svi dosada maštali, da je porušio kao kulu od karata…
Bilo je očigledno da je željela pred mladićem ispast pametnija nego što je to bila. Ali on kao da nije obraćao pažnju na nju. Uperio je svoj dječački pogled prema meni.
–    A što bi mogao biti najgori mogući scenarij društva u kojem živim? – upitao je.
Vratim smiješak na lice kao Toni Soprano pred Christopherom Moltisantijem u čudesnom umjetničkom serijalu.
–    To je na tebi – da ga prepoznaš, uočiš, izmisliš – što god! – kazah nastavljajući oponašati stil televizijske gangsterske zvijezde zakratko hvatajući mladića za ramena.

Ali u tom trenutku prostorija u kojoj smo boravili iz temelja se zatrese; jednom, pa onda još jednom. Netko je bio vani, netko izvan ovih zidova, hodao je ovom zemljom, i bio očito jako velik. Mladić uplašeno pogleda u nas.
–    Je li ovo stvarnost? Je li se ovo uistinu događa? – upita nas uplašeno.
–    Probaj ovo prepričati svojim pjesnicima u Booksi! – podrugljivo kažem – Ne mogu podnijeti misao o kulturi koja nije skopčana sa stvarnošću. Riječi se ispisuju krvlju i moraju moći zaboljeti dok se čitaju, samo ih treba znati moći napisati na pravi način. Evo ti jednog koji upravo tako čini! –pokazah u smjeru prozora odakle je dolazilo sve veće podrhtavanje. Postajalo je sve jasnije da je podrhtavanje dolazilo od koraka koji su se približavali, koraka iznimno velikog bića.
– Inače, ne moraš ništa brinuti, on je samo jedan od Magičara na proputovanju Izgubljenom Zemljom Uma.
Uskoro, ogromno lice francuskog pisca Michela Houellebecqa, nalik licu stare kornjače, proviri kroz jedan od visokih prozora. Natprirodne veličine morao se sagnuti kako bi zavirio u prostoriju, toliko je bio ogroman.
–    Ta nije li i ovo samo jedna od mojih maštarija uma? – prošapta kao za sebe zavirujući nehajno u unutrašnjost prostorije.
Potom se uspravi i uz podrhtavanje tla udalji nastavljajući svoje, po svemu sudeći, beskrajno lutanje…

Prosinac 2011.

Književnost i zbilja

Posted in HOUELLEBECQ, Karta i teritorij tagged u 11:17 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: KARTA I TERITORIJ

Michel Houellbecq napisao je neopisivo dobar roman, prema mojemu skromnom mišljenju, svoj najbolji; roman na kojem bi mu svaki pisac trebao pozavidjeti, ali svakako ne zbog istančanih lirskih opisa prirode à la Lamartine ili pronicljivosti u pronicanju psihologije likova svog romana u stilu Dostojevskog, više zbog kretanja oko i u srži bitka književnosti odnosno odašiljanja jedne vrlo ingeniozne romaneskne kritike društva u kojem živi. Krajnji je cilj svakog romana, složit ćete se, na najbolji mogući način oslikati vrijeme u kojem živimo, i u kojem je roman nastao, prikazati sve njegove bitne momente, događaje i likove, sažeti bit vremena kao i društva u cjelini; a pogotovo, ne libiti se tom istom vremenu odnosno društvu, pritom, otvoriti njegove najbolnije rane. Na tome mu zavidim, jer te je ciljeve Michel Houellebecq ovim romanom maestralno ostvario. Napokon, i književna kritika u Francuskoj morala je odložiti svoje oružje kojim ga je prethodnih godina bespoštedno ranjavala – Michel Houellebecq je za roman Karta i teritorij napokon dobio i Goncura – najprestižniju književnu nagradu u Francuskoj.

Pisati i neprestano doticati bitak, na to se ukratko svodi pisanje M. H. Pisati lepršavo, opušteno, čak i o malim i nevažnim stvarima zanimljivo, a s druge strane ludički kompetentno, pa i o najzahtjevnijim temama, s pregršt osobnih i inih referenci na stvarne nazive ulica, vina, osoba, regija, jela, pa čak i vrsta slikarskih uljnih boja – to može samo pisac od formata kakav M. H. jest. Ipak, u tom svjetlu ne mogu ne spomenuti optužbu jednog književnog časopisa za „Houellebecqovo besramno citiranje Wikipedije“. Što reći? Sâm pisac odgovorio je da je ono što je našao na Wikipedijinim stranicama – a Wikipedija mu očigledno služi kao nepresušan izvor književne građe – samo književno obradio, a što osobno smatram sasvim prihvatljivim odgovorom.

„Djelo u meni se mora najprije skrutnuti da bi izišlo van“ kaže na jednom mjestu pisac, zapravo, citirajući sam sebe. O čemu je riječ? H. je upotrijebio vrlo zanimljiv fabularni postupak koji se možda i ne mora smatrati originalnim u tolikoj mjeri, koliko može postati vrlo primamljiv za pisce u ovom stoljeću – naime, kao jedan od likova romana pojavljuje se i sâm autor, upravo kao „slavni francuski pisac Michel Houellebecq“ i o kojem se govori kroz prizmu pogleda Jeda Martina, slikara-umjetnika, a zapravo glavnog lika romana odnosno kroz prizmu trećeg lica kroničara njegova života. Naravno, da H. nije izdržao i da mu je takva forma romana omogućila britke i neuvijene odgovore francuskom medijskom establishmentu na njegova redovita prozivanja.

Reputaciju pijanca stvorili su mi novinari, znate; čudno da nijedan nije shvatio da ja puno pijem u njihovoj prisutnosti samo zato da ih mogu podnijeti… Kako ćete se naći s nekim  tko radi za Marianne ili Le Parisien libere, a da vam isti čas ne dođe da se izbljujete. Glupost i konformizam tiska su ipak nepodnošljivi…

I kako nakon tih rečenica ne steći neprijatelje? Kada se o društvu danas progovara kroz umjetnički izričaj onda književnost postaje najnezahvalnija umjetnost od svih a književnicima najteže od svih, jer začuđujuća nedvosmislenost riječi toliko nemilosrdno otvara rane u društvenom tkivu oko sebe da se autori ubrzo nađu opkoljeni čitavom vojskom neprijatelja. To se jednostavno ne može izbjeći, društvo je danas u takvom stanju kakvom jest, stoga, sudbina dobrog pisca je danas, recimo to otvoreno – vrlo zajebana.

U središte svog romana H. tako smješta slikara-umjetnika oko kojeg se ispleće više-manje uspješno-tužna životna priča svakog velikog umjetnika. Njegova platna uspijevaju dostići basnoslovne cijene na tržištu umjetnosti dok on, s druge strane, svršava sa svojim životom bez osjećaja bilo kakve ispunjenosti i smisla, ako se o tome uopće može govoriti kad se analizira život umjetnika. Hladno bi se moglo ustvrditi jedino to da je kao umjetnik poštivao nekakav unutarnji glas koji ga je vodio od jedne do druge umjetničke faze u svom stvaralaštvu.

… biti umjetnik značilo je, u njegovim očima, prije svega biti netko poslušan. Poslušan misterioznim, nepredvidivim porukama što ih je, u pomanjkanju boljega i zbog nepostojanja svakog religioznog vjerovanja, valjalo okvalificirati kao intuicije, porukama koje su međutim zapovijedale na neodložan, kategorički način, ne ostavljajući ti ni najmanju mogućnost da se izvučeš –  osim gubeći svaki pojam integriteta i svako samopoštovanje. Te poruke mogle su podrazumijevati da uništiš neko djelo, odnosno cijelu skupinu djela, da bi se uputio u radikalno novom smjeru, a katkada i bez ikakva smjera uopće… Po tome, i samo po tome, mogao se položaj umjetnika katkada okvalificirati kao težak.

Nesretno djetinjstvo, gorka adolescencija, samoubojstvo majke, razočaravajući životni put oca, težak i napet odnos s njim, sve su to preduvjeti, poučava H., za oslobođenje umjetnika u nama, onog koji nikada „nije prianjao uz život“. Pa iako mu je u romanu priuštio i spavanje sa zavidnim ljepoticama putenom Malažankom Genevieve ili neodoljivom Ruskinjom Olgom, Jed Martin se tvrdoglavo drži svog osnovnog, iluzornog nauma koji ga malo-pomalo na kraju odvodi u potpunu samoću – objektivno prikazati svijet kakav jest, naravno, više u onom smislu kako je to ustvrdio Heidegger, nego sa stanovišta nekog „tko poznaje život“ odnosno njegovu praktičnu stranu plaćanja režija ili borbe za vlastitu državu.

Naravno, u tome djelomično uspijeva, i s uljepšanog prikaza proizvoda industrijskog doba putem fotografske tehnike prelazi na Photoshop obradu Michelinovih karata regija Francuske, da bi se u narednoj fazi stvaralaštva iskazao i kao klasični slikar. Vraćajući se temi industrijske ere na jedan kolosalan način započinje stvarati seriju platana ljudskih zanimanja: „Maya Dubois, asistentica teleodržavanja“, „Voljena, escort-girl“, te izrijekom u romanu najuspjelije platno „Bill Gates i Steve Jobs razgovaraju o budućnosti informatike: konverzacija u Paolo Altu“ primjeri su umjetničkih djela koja već samim svojim nazivima u današnjem čitatelju asociraju na nešto poznato i vrlo utjecajno iz društvenog miljea, stvarnost, moguću svakodnevicu koju proživljavamo ili ne proživljavamo. Nemoguće je ovdje ne uočiti profinjenu ironiju kojom neprestano pršti Houellebecqova proza i koja nam tako dobro sjeda, nama, čitateljima s početka 21. stoljeća. Jedna od najprivlačnijih spisateljskih crta francuskog pisca jest upravo način na koji iskazuje ironiju. Pitamo se, zar je moguće da su moderna društva utemeljena u laži u tolikoj mjeri da svaki istinit tekst o njima neizbježno mora biti prožet tom neugodnom stilskom figurom? Čini se da jesu.

U vezi „serije zanimanja“ zanimljivo je primijetiti da se Jed Martin slama u onom trenutku kad pokuša prikazati vlastito zanimanje na platnu – „zanimanje“ samog umjetnika. Pa tako, „Damien Hirst i Jeff Koons međusobno dijele tržište umjetnosti“ postaje neuspjela ali i u dovoljnoj mjeri indikativna slika ove faze. Koonsovo lice je nemoguće prikazati, lice u kojem se miješaju asketizam i razvrat, lice, kako piše H., „mormona pornografa“ koje Jed retušira u više navrata, svaki put bezuspješno. Protivnost na kojima počiva svaka umjetnička priroda nužno za samog umjetnika ostaje tajna, on je nikad neće doznati, a što je još gore –  nikad je neće biti u stanju izraziti.

U posljednjem dijelu romana, povukavši se u bakinu kuću na selu, Jed Martin živi odvojen od ljudi, i tek pred samu smrt, u bezazlenom intervjuu nekom umjetničkom glasilu, razotkriva čime je bio umjetnički zaokupljen u svojih posljednjih deset godina života: propadanjem, kako samog života tako i njegovih „proizvoda“, ljudske civilizacije u cjelini, u kojem do izražaja dolazi, u vremenu sporo-nastupajuća, s ljudske točke gledišta teško primjetljiva, ‘agresivnost biljaka’. Izrađuje video-uratke u kojima izgleda simbolizira uništenje ljudske vrste. Sve rukom čovjeka stvoreno nestaje kao i sâm čovjek.

Tonu, na trenutak kao da se otimaju, a onda ih uguše naslage bilja. Zatim se sve smiruje, ostaju još samo biljke što ih miče vjetar. Trijumf vegetacije je totalan.

Karta i teritorij roman je, a ujedno i esej, o suvremenoj umjetnosti, u njemu se spominju najveći umjetnici našeg doba, međutim, slikarstvo se razmatra više s ‘esencijalističkog’ nego ‘formalističkog’ stajališta. Povratkom na, uvjetno rečeno, figurativno slikarstvo, esencija ponovno zadobiva na važnosti, a odatle i slikarski motiv, ono što slika prikazuje, dok formalističko gledište, po kojem su uporaba boja, svjetla-sjene i sl. ono primarno u djelu – pada u drugi plan.

Houellebecqovo pisanje nalazim kao ono pisanje koje oslikava književnost 21. stoljeća, „figurativno“ u književnom smislu, sa strukturom, radnjom, likovima i svim ostalim, a opet tako nepredvidivo, zanimljivo i uzbudljivo da ga je uopće ne moguće opisati, jedino citirati. Za kraj zato izdvajam nekoliko citata (s mojim podnaslovima) koji na najbolji način reprezentiraju osebujni književni izričaj meni omiljenog pisca:

O ekonomiji
Helenino zanimanje za ekonomiju tijekom godina se jako smanjilo. Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.

O potrebi za novcem
Čudno je to, čovjek bi pomislio da je ta potreba da se izraziš, da ostaviš neki trag u svijetu, moćna sila; a ipak, obično to nije dovoljno. Ono što najbolje funkcionira, ono što ljude najsilovitije gura da nadmaše sebe, i opet je čisto i jednostavno, potreba za novcem.

O Olgi
Vrlo blijedog, gotovo prozirnog tena, platinasto plave kose i naglašenih jagodica, savršeno je odgovarala slici slavenske ljepote kakvu su poslije pada SSSR-a popularizirale manekenske agencije i časopisi.

O sebi (riječi lika romana Michela Hoeullebecqa, slavnog francuskog pisca)
Najdraži mi je, sada, konac prosinca, noć padne u četiri. Onda mogu obući pidžamu, popiti tablete za spavanje i ići u krevet  s bocom vina i knjigom. Ja tako živim već godinama. Sunce iziđe u devet; dobro, dok se opereš, dok popiješ kave, skoro je podne, ostane mi da izdržim četiri sata dana, najčešće uspijem bez većih šteta…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: