Lipanj 2013.

Iz bure mladićkog u prazninu zrelog doba

Posted in Nowhere, RIDE, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , u 10:27 pm autora/ice Magičar

Ride: NOWHERE

RideGrupu Ride slušao sam s dvadeset i jednom. In a Different Place i Paralysed vrtio sam na svom vokmenu iz dana u dan ‘autizirajući’ se za rat koji je iz prikrajka vrebao. A onda, nekoliko godina kasnije, u onoj svima dobro znanoj ‘poslijeratnoj amneziji’ u kojoj mnoge stvari čovjek svjesno ili nesvjesno ‘pozaboravlja’, dogodilo se da sam zaboravio i Ride. U poslijeratnoj drugoj polovici 1990-ih, u mojoj glazbenoj memoriji preživjeli su i The Pixies i The Sonic Youth, čak i jedni The Stone Roses, jedino Ride ne. Zašto; nisam znao.

A onda, prije neki dan, dogodilo se da su iznenada ‘iskrsnuli’ u mojemu umu. Apokaliptični gitarski rifovi koji kao da su svih ovih godina bili dijelom mene, najednom su izronili u bazenu moje svijesti. Najprije oni iz Seagulla koje smo poneki puta znali čak i u ono vrijeme  ‘otprašiti’ na probi. Na brzinu utipkam Ride u YouTube tražilicu i nakon nekoliko pokušaja pretraživanja pronađem Nowhere – album prvijenac grupe koji se, eto, nakon više od dvadeset godina, ponovno počeo razlijegati mojim ušnim školjkama…

Što se događalo s bandom u onim godinama u kojima sam na njega potpuno zaboravio, bilo je sljedeće logičko pitanje. Zamislio sam sljedeći scenarij: članovi grupe mirno su se razišli i započeli raditi nešto drugo. Njihovo vrijeme kao glazbenika je prošlo, jednostavno došlo je vrijeme da odrastu i započnu raditi nešto drugo. Ali koje drugo? Pa… to da postanu informatičari, sveučilišni profesori, eksperti za rudarsku tehnologiju ili možda samo obični obiteljski ljudi koji se brinu o svojoj djeci. Jedino mi je takav scenarij, ne znam zašto, padao na pamet.

Neumoljiva logika umjetnosti sugerira nam da se prestanemo baviti njome kad iscrpimo svoja stvaralačka vrela. Ride su, pomislio sam, upravo to i napravili. Raspali su se 1996. i uskoro uistinu završili kao informatičari, sveučilišni profesori, eksperti za rudarsku tehnologiju ili  samo kao mirni, povučeni obiteljski ljudi… Nerijetki su primjeri umjetnika koji su na sličan način postupili. Recimo, jedan Arthur Rimbaud već je sa osamnaest godina iza sebe imao dovršen pjesnički opus kojim će zauvijek obilježiti francusko i svjetsko pjesništvo da bi ostatak života proveo baveći se nečim drugim (zapravo, s ove pozicije gledano, vrlo prizemnom trgovinskom djelatnošću). Ako vas na to ne tjera nikakva neumoljiva logika umjetnosti, ne morate se i u zrelom dobu nastaviti baviti onim čime ste bili zabavljeni u mladosti. Ride nisu stvorili nikakav grandiozan umjetnički, pa čak ni rock and roll opus (poput, recimo, Beatlesa ili Radioheada), ‘glazbeno su živjeli’ na način kojeg je lijepo opisao upravo jedan od frontemena grupe, Andy Bell:

Nastojimo stvarati glazbu i pritom ostati u potpunosti anonimni…

pa ipak, ono što ih je činilo posebnima bila je činjenica da su bavljenje umjetnošću shvaćali  kao dio svoga osobnog razvoja ne sluteći da nakon burnog mladićkog doba obilježenog iznimnim stvaralaštvom ono što jedino može uslijediti je, s umjetničke pozicije, praznina zrelog doba.

Bolji poznavatelji iscene 1990-ih znaju da je slična sudbina zadesila i talentirane momke iz grupa The Stone Roses i Slowdive… pretpostavljam, i mnoge druge. Ali isto tako znaju da ista sudbina, recimo, nije zadesila i jedan Radiohead… Kao da je to ‘prijelomno vrijeme’ u političkom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom smislu na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e iznjedrilo i jednu osobito izgubljenu generaciju mladih ljudi kojoj su Ride možda bili i najbolji glasnogovornici… (Radiohead su svoj prvi album objavili tek u ‘novom dobu’). Na kraju našega sazrijevanja koje se događalo u jednom dobu prebačeni smo naglo u sljedeće… zaustavljeni smo od Velike Promjene koja je svaki naš suvisao napor u starom dobu učinila beznadežno beznačajnim u dobu koje je uslijedilo… Nikada se nećemo moći priviknuti na ‘novo doba’… nikada… O tome, eto, čini mi se, svjedoči i glazba grupe Ride… Zbog toga mi se i čini da sa sobom i u sebi uvijek nosim i tog zbunjenog dvadesetjednogodišnjaka, kao emotivnu olupinu, čije rane nikada do kraja neće zacijeliti…

Dakako, članovi Ridea nisu postali informatičari i sveučilišni profesori, nastavili su egzistirati kao glazbenici, Andy Bell se nakon raspada banda čak priključio i Oasisu, a neki i danas snimaju i objavljuju, mahom beznačajne albume. Mogu ih zamisliti i u ulogama producenata, studijskih glazbenika, ton-majstora, ali sva ta zanimanja ne mogu izdržati usporedbu s onim što su Ride bili s početka 1990-ih… – klinci koji kroz dobru vlastitu umjetnost stasavaju…u ništa…

Vjerojatno sam ovim tekstom želio nešto drugo reći, a što mi, uviđate, neprestano izmiče pod prstima. Izraziti nekakav osjećaj nalik na tugu, nostalgiju ali koji nije tuga, i nije nostalgija, naposljetku, koji se promeće u filozofa spremnog potražiti odgovor na ključno pitanje naše mladosti: jesmo li barem danas u prilici biti ono što bismo postali još onda, da nije bilo te Velike Promjene…

Ožujak 2012.

Postati ‘obrnuti’ Diogen

Posted in DIOGEN IZ SINOPE, FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK, Životi i mišljenja istaknutih filozofa (DIOGEN LAERTIJE) tagged , , u 11:33 am autora/ice Magičar

Diogen Laertije: ŽIVOTI I MIŠLJENJA ISTAKNUTIH FILOZOFA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA (DIOGENES IZ SINOPE – ČOVJEK-PAS, FILOZOF, NIŠTARIJA)

Dok izvodim jutarnju gimnastiku volim da je uključen radio. Hrvatski Drugi program posebno mi je drag. Dobra, umjerena glazba, umjereni i profesionalni glasovi spikera za razliku od glazbe i spikera nekih drugih, najčešće lokalnih stanica, koje držim napornim. Ipak, sve češće prisiljen sam svoj Radio-CD player i s HR2 prebaciti na CD s Bachovom glazbom. I danas se događa nešto slično. Odličnu kompoziciju Ane Oxa, pobjednice festivala San Remo iz 1999., prekidaju dioničarskom emisijom. Dok marljivo određujem dvadesetak trbušnjaka na podu svog dnevnog boravka jedino još mogu čuti glas koji priča o izdašnim dividendama nekog državnog poduzeća.

Drugačije i ne može biti u bivšim socijalističkim društvima u kojima se državna poduzeća igraju kapitalizma. Bach je već krenuo sa svojim 4. Brandenburškim koncertom a ja s posebnim vježbama za razgibavanje ruke koja je prošla operaciju. Međutim, još uvijek razmišljam o naravi vremena u kojem živim.

Čini se da je ekonomiji pošlo za rukom pokupiti sve vrijedne umove u svim državama svijeta. Dioničarska filozofija se, tako, danas može pohvaliti najinteligentnijim pristalicama. Recimo, moj kum, jedno nadasve inteligentno biće, nakon odricanja od svakog umjetničkog djelovanja, poput Rimbauda koji je svu svoju poeziju napisao do osamnaeste a zatim se otisnuo put Afrike na nekom trgovačkom brodu, danas prati kretanja na burzama, čita i povremeno mi šalje članke s Banka Magazina; uostalom i zaposlen je u jednoj od banaka korporacijsko-globalnog tipa. S jedne strane, razumijem potrebu da se prate aktualnosti, vrlo dobro shvaćam da je moć danas pohranjena u globalnim korporacijama bankarskog tipa, ali i dalje ne razumijem da čovjeka može samo to zanimati.

Tko stoji uz bitak vremena, nekad se pitam, ja koji kako-tako još uvijek držim do neprolaznih stvari poput Bachove glazbe koju i po osamtisućiti put preslušavam  – ili moj kum – koji se drži prolaznih izvjesnosti koje danas vladaju na burzi a sutra se mogu pročitati u Banka Magazinu?

Diogen, poznati grčki filozof iz bureta, imao je zanimljivu biografiju. Prvo se bavio financijama, pokušavajući živjeti od novčanih prevara, a potom se prometnuo u filozofa lutalicu kojeg pamtimo i danas. Moj kum, a vjerujem i mnogi drugi inteligentni pojedinci u današnjem društvu, svoju su mladost obilježili na vrlo umjestan način, kakvim umjetničkim angažmanom ili barem prijateljskim druženjima protkanim znatiželjama za znanjem svakog tipa. A onda su krenuli u život Diogenovog tipa – ali iz njegove prve faze; one zbog koje samog Diogena ne bismo nikad zapamtili.

Možda su i samo nepretenciozni pojedinci koji ne žele da ih se zapamti zbog bilo čega, razočarani u poredak svijeta. Možda, ali mi se nekako čini više ono prvo.

Na ovom mjestu donosim nekoliko Diogenovih izreka preuzetih iz knjige jednog drugog Diogena – Laertija. Nemojte reći da tu knjigu – Životi i mišljenja istaknutih filozofa – nemate na svojoj polici!? Pored onih, vjerujem svima dobro poznatih izjava poput “Makni mi se sa Sunca!” (Aleksandru Velikom) i “Tražim čovjeka!” (sa svijećom u ruci na atenskom trgu u pol bijela dana) Diogen Laertije spominje i sljedeće:

Kad su Diogena pitali kakvu korist ima od filozofije odgovorio je: “Ako ništa drugo onda da budem spreman na svaki udarac sudbine”

A kad su ga pitali zašto ga smatraju psom rekao je: “Onima koji mi nešto daju mašem repom, onima koji mi ne daju ništa – na njih lajem, a ujedem one koji ne valjaju”…

[… ili kad su ga kanili prodati kao roba a on uskliknuo pokazujući na jednog kupca: “Prodaj me ovom; ovom treba gospodar!”]

[… ili kad ga je neki čovjek jednom poveo u nekakvu raskošnu kuću i zabranio mu da u njoj pljuje na što je Diogen pljunuo čovjeku ravno u lice pravdajući se kako nije našao prikladnije mjesto za to.]

Diogenu iz Sinope Peter Sloterdijk u svojoj knjizi Kritika ciničkog uma posvećuje cijelo jedno poglavlje:

Svijet on ne osjeća ni tragično ni apsurdno. Oko njega nema ni traga melankolije, koja prianja uz sve novovjekovne egzistencijalizme.

Građanin se bori sa utvarama taštine i teži za bogatstvom, s kojim on i ne može započeti ništa više od onoga, što je u elementarnim užicima kiničkog filozofa samorazumljivost, što se ponavlja iz dana u dan: ležati na suncu, promatrati zavrzlamu svijeta, njegovati svoje tijelo, radovati se i ništa ne očekivati.

Za samog Diogena, pak, piše:

Približiti se sa smiješkom “punim razumijevanja” već bi bio nesporazum.

Na nj ostavljaju dojam samo karakteri, koji se s njim mogu nositi u pogledu prisutnosti duha, spremnosti za uzvraćanje udaraca, budnosti i neovisna čuvstva života.

Slobodan od potreba, kako Diogen nastupa, on bi prije mogao sloviti kao praotac misli o samopomoći, dakle asket u smislu samopomagalaštva distanciranjem i ironiziranjem potreba, za zadovoljavanjem kojih većina ljudi plaća slobodom.

Njegovo spektakularno siromaštvo je cijena slobode, to valja ispravno razumijeti. Da je mogao biti imućnim a ne izgubiti neovisnost, on zacijelo ne bi imao ništa protiv. No, nijedan se mudrac ne smije dati izludjeti takozvanim potrebama. Diogen je naučavao da i mudrac jede kolače, premda jednako može i bez njih.

Dovoljno da ga pokušam dovući u Prostoriju s Kolom i upoznam s tetkom. 🙂

Prosinac 2011.

Slova-ljudi

Posted in KNJIŽEVNOST - POEZIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA, RIMBAUD tagged u 11:14 am autora/ice Magičar

Arthur Rimbaud: SAMOGLASNICI

A crno, I rujno, O modro, E bijelo
U zeleno – evo postanja vam tajnih…

Negdje u nekoj praznini i pustoši dosjetio sam se kako prekratiti vrijeme: antropomorfizirati slova. Slovo A je žena u klasičnom smislu riječi. Duboko u tridesetim, još uvijek lijepa i šutljiva. Slovo B je muškarac. Slovo C je također muškarac, ali lakonskog izgleda moguće s kicoškom kapom. Blizanac u horoskopu. Slova Č i Ć su, naravno, djed i baba. Slovo D je šutljivi muškarac koji slijedi B, njegov tjelohranitelj. Slovo E opet jedna žena slična A, ali jezičava. Slova F i G opet muškarci. G se bavi body buildingom. F je profesor. I, J, K, L su mlade djevojke prijateljice, članovi društva u kojem K vodi glavnu riječ, L je najljepša, I se kikoće a J je sramežljva. Njima se povremeno može pridružiti LJ, debela i ružna djevojka koju ne vole. M je sredovječna gospođa s naočalama, N je dvospolac, osoba za koju jedino nisam siguran da li je muško ili žensko. Nj je dijete, derište. O je gospodin sa štapom i frakom, P je ambiciozna žena, R je zločesta žena, S je žena ljubavi i putenosti, Š je gospodin smlata, T je debeljko, moguće bez kose, U je ratnik, V je također šutljivi muškarac, Z je muškarac u kostimu, Ž je, nevjerojatno, opet muškarac ali u ženskom kostimu… Neka slova sam preskočio, ali praznina vremena je preda mnom. Stoga, svaki povratak na  izložen proces je moguć… Čitajući ovaj tekst, tetka se od srca smijala.

%d bloggers like this: