Prosinac 2018.

Jesmo li ikad bili stvarni?

Posted in EKATARINA VELIKA, Par godina za nas, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , u 11:39 am autora/ice Magičar

EKATARINA VELIKA: Samo par godina za nas

Ništa me (u tako snažnom naletu) ne podsjeti na slom bivše države kao pjesme Ekatarine Velike s albuma Samo par godina za nas. Objavljene 1989., posljednje godine u kojoj je bivša država još uvijek nalikovala na državu, bez vlasti nacionalističkih stranaka, pjesme s tog albuma duboko su mi se urezale u srce. Kada se danas prisjetim 1989., dojma sam da su te godine umjetnička, i uopće, duhovna klima, kao i kultura u cjelini, u bivšoj državi bile na svom vrhuncu. Ništa čudno. Jugoslavija 1980-ih bila je država iz koje je politika iseljavala, pa je i u doslovnom smislu izgledala kao država-čardak – ni na nebu ni na zemlji. A sve se to događalo ne na osnovi nekakvog plana, ostvarenja “kulturne politike” nekad davno zacrtanog cilja socijalističke države, nego iz jednostavnog razloga što je nakon Titove smrti domaćim nacionalizmima trebalo neko vrijeme da se organiziraju kako bi započeli borbu koja će je na koncu usmrtiti. Na privremeno upražnjenoj pozornici političkih, društvenih i drugih vrsta previranja u Jugoslaviji 1980-ih, čini se, boravila je još samo kultura… A Prema Nietzscheovoj “formuli” – slaba država = jaka kultura – to se čini prilično shvatljivim.

U skladu s tim, Samo par godina za nas možda je jedan od posljednjih, originalnih kulturno-umjetničkih artefakata nastao pod sponzorstvom te neponovljive, kulturi i umjetnosti sklone, duhovne klime 1980-ih u državi na umoru… (iako treba naglasiti da su se i tijekom 1990-e pod njenim “sponzorstvom” još uvijek objavljivali izvrsni albumi poput onog Najvažnije je biti zdrav novosadskog Obojenog programa ili Bloodylon ljubljanske Mile Dojke Youneed). Sumoran i apokaliptičan početak istoimene pjesme s tog albuma u to vrijeme nije u meni budio toliku zabrinutost; ipak, ostavio je trag koji će u godinama koje dolaze presudno oblikovati moju nutrinu.

Moj prijatelj i ja
Sedimo na klupi
Gledamo zvezde
Slušamo vesti
Što su upravo stigle
Kažu da imamo
Još samo par godina za nas

Tako će me tridesetak godina kasnije turobna, defetistička atmosfera pjesama s tog albuma, pogotovo onih s druge, B strane, lako privesti u to, nikada zaboravljeno, vrijeme mojih devetnaest godina u kojima nisam znao kud bih sa sobom. Ono u čemu sam živio najavljivalo je svoj kraj, a ono u čemu ću živjeti još nije bilo stiglo… Osim toga, neprestano će me podsjećati na slom nečega davnog i velikog, dobrog i fantastičnog. Kako je kultura iz mjeseca u mjesec u bivšoj državi sve više cvjetala, a bivša država, pak, poput Svjetske Lade iz Džonijeve pjesme, bila u iščekivanju svog kraja, to se iz dana u dan činila sve nestvarnijom. Nisam li onda i ja, koji sam u njoj takvoj odrastao, morao u sebi zadržati nešto od te nestvarnosti…? Jer, ne zanimaju li me(ne) teme koje danas upravo nikog zanimaju, i ne pišem li o onome o čemu danas nitko ne piše…? Kako me, onda, pogotovo danas, neće pogađati stihovi koje je tada otpjevao Milan Mladenović, frontmen banda dječačkog lica, u pjesmi Ona mi je rekla s albuma Par godina za nas:

Ona mi je rekla
Tebe nema
Nikad nisi bio stvaran

Ipak, nije li baš pjesma Samo par godina za nas s istoimenog albuma istinski epitaf bivšoj državi, i njenoj pasioniranoj nestvarnosti, njenim “igrama na sreću”, u okružju vrlo stvarnih i u stvarnosti okorjelih država koje su iz prikrajka čekale na njenu krv? Ne iščitavamo li iz nje njenu povijest, čak i u ideološkom smislu?

Imali smo igračke
i živeli smo sve
Sve one igre na sreću
One igre za ljude
Što je smislio neko
Pre samo par godina za nas…

…i slavimo neke bezvezne stvari
Neke bezvezne priče
Što je smislio neko
U samo par godina za nas

Milan Mladenović znao je da im se bliži kraj; njemu i toj ničim objašnjivoj “kulturnoj slobodi” u Jugoslaviji 1980-ih, i da ono što dolazi više neće imati ničega umjetničkog i kulturnog po sebi. “Treba mi svet, otvoren za pogled otvoren za trčanje” neće se više moći pojaviti ni u primisli. Isto tako, i njegova gušterača kao da je to znala kada se konačno prepustila fizičkom pandanu onoga što ga je počelo gušiti u psihičkom… Sve to, možda i prije Milana, znao je Bojan Pečar, basist grupe, kada se bez prevelike pompe i nekog suvislog objašnjenja odselio u London upravo nakon albuma Samo par godina za nas. Možda je smatrao da je to i posljednji album Ekatarine…? Bilo kako bilo, Milan je s Margitom i novim basistom i bubnjarom snimio još dva albuma, ali, ostaje dojam, bez one umjetničke snage i intuicije koju je utrošio na Samo par godina za nas

Na sličnu pasioniranu nostalgiju koju osjećam prema vremenu kraja 1980-ih, i državi u kojoj sam odrastao, na svoje iznenađenje, naišao sam u filmu AI Stevena Spielberga; zadobila je začuđujući oblik “programirane nostalgije” za majkom umjetno-inteligentnog robotskog dječaka. Film je valjda htio pokazati da kada su emocije u pitanju, da nas čak i najperfidnija aplikacija umjetne inteligencije može zavarati. Iako programirana, emocija koju robotski dječak demonstrira kroz cijeli film pogađa nas kao da se radi o ljudskoj emociji. I kada ga glavna junakinja (koja je robotskog dječaka kupila kao proizvod) u jednom trenutku napusti, robotski dječak će je grozničavo, kroz cijeli film, nastojati ponovno pronaći, jer mu je program usadio u glavu da je ona njegova majka. Čak i nakon nekoliko stoljeća koje provede na morskom dnu, isključen, a čovječanstvo, u međuvremenu, nestane s lica Zemlje, kada ga neimenovana vanzemaljska vrsta pronađe, robotski dječak će i pred njima iskazati ponovno svoju jedinu svrhu – želju biti s njom, sa svojom “majkom”… i oni će mu ispuniti želju. Zahvaljujući sačuvanoj vlasi njene kose, privest je u postojanje na samo jedan dan, kako bi se on, robotski dječak, ponovno osjetio sretnim, jer je s njom uspio proživjeti ono za što je bio stvoren… (Možda je, gledajući robotskog dječaka, ta neimenovana vanzemaljska vrsta pomislila kako su ljudi bili prilično empatična vrsta…?) Bilo kako bilo, film ima za posljedicu našu nerazumnu uvjerenost da bi ovo što trenutno osjećamo u glavi moglo preživjeti stoljeća, baš kao ta programirana nostalgija robotskog dječaka… Pritom, Mind uploading nam prvi pada na pamet…

Mogu li, onda, zamisliti da netko, a mogu to biti čak i ja, zahvaljujući neslućenim mogućnostima tehnologije, preslušava(m) album Samo par godina za nas 2518. godine evocirajući atmosferu jednoga izgubljenog vremena na način na koji to činim danas? Vremena, koje je, zapravo, jedina istinska kuća našeg bitka? Oduvijek mu se želimo vratiti i samo to; biti tamo, u vremenu koje nas je izgradilo, u mom slučaju, u vremenu u kojemu je Par godina za nas tek objavljen, svjež i neisviran, i u kojem mi se “zavlači pod kožu” “programirajući” svojevrsne označitelje, podsjetnike na emocije koje sam tada proživljavao… I nisu li ti umjetno stvoreni označitelji-podsjetnici prebivali u mojoj nutrini, šćućureni u nekom kutku mojih uspomena baš kao i “programirana nostalgija” u robotskom dječaku, da bi nakon godina i godina mogli oživjeti i samo jednim preslušavanjem tog albuma…?

Iako već poodavno mrtvi, možda i zbog svega ovoga što sam naveo, Milan i Ekatarina Velika su za mene – “nestvarnog”, stvarniji nego ono što danas gledam na televiziji, ili što mogu opipati rukom. Moj duhovni prostor utemeljio se na duhu vremena države u svom propadanju. Jasno je da se mi, koji baštinimo taj prostor, danas doista činimo kao da nikada nismo bili stvarni. Nikada se nisam prilagodio na život u kojemu je “kulturna sloboda” postalo samo jedna od strategija kasnog kapitalizma, a ne “stvarnost od krvi i mesa”, i toj svojoj istini više ne mogu umaći.

Svibanj 2018.

O umjetničkoj slobodi ili kako zbori mladi ničeanac? (ničeancije xvi.)

Posted in Budi sam na ulici, EKATARINA VELIKA tagged , , u 2:49 pm autora/ice Magičar

Ekatarina Velika: BUDI SAM NA ULICI

97.

Često me zahvati osjećaj da ću se u jednom trenutku (svog života) probuditi, kao iz (nekog) dugog sna, i ponovno se naći, iz ove perspektive, u nekom trenutku svoje prošlosti. I da će mi se učiniti kao da sam čitav život nakon tog trenutka samo prosanjao; da moj život koji danas živim nije stvaran. Ni ova prorijeđena kosa, ni ovo lice izbrazdano borama, pa ni ovaj, samo meni svojstven – ugaslo-živi pogled koji upućujem ogledalu. Ali o kojem trenutku prošlosti se radi? Može li uopće govoriti o nekom konkretnom trenutku kojem bi se, osobitim činom buđenja, napokon mogao vratiti…?

U ovom trenutku ‘sna svoga života’ ne vidim nijedan drugi osim onoga koji se dogodio 15. svibnja 1999. na tulumu moga kuma i prijatelja Alana u kojem sjedim na kanapeu za stolićem na kojem se nalazi flaša votke i moja čaša, i u kojem bjesomučno pijem, ne znajući da li od sreće ili od već čiste i zabrinjavajuće navike. Naime, točno na taj dan prije devetnaest godina, prekinuo sam sa svojom bivšom djevojkom.

*

Sve je počelo prije neki dan kad me je nešto navelo da pomislim kako je početak pjesme Budi sam na ulici Ekatarine Velike dobar za opisivanje nečega određenog; raspoloženja, neke stvari, bilo čega. I onda sam se dosjetio tog svibanjskog jutra nakon noćne kiše i nakon Alanovog tuluma. Pomislio sam kako bih mogao napisati da je svibanjsko jutro u kojem sam se probudio nakon Alanovog tuluma izgledalo upravo kao početak te pjesme, presvijetlo, razljeveno, i pomalo apstraktno. I da kišne kapi na obližnjoj, razlistanoj brezi upravo svjetlucaju kao što svjetlucaju staklene iskre’ u Milanovoj pjesmi

Moja bivša djevojka i ja u to rano jutro razišli smo se nakon devet godina. Nakon tog dana, a u sljedeća tri mjeseca, gotovo svaki trenutak mog života izgledao mi je poput tih Milanovih ‘svjetlucavih iskri’, predivan, prebožanstven. Kao da mi je pošlo za rukom versificirati se u njegovu pjesmu…

*

Je li moguće, onda, da je to taj trenutak u kojemu ću se sada probuditi? I shvatiti da je sve ono što se poslije odigralo bilo samo san, san mog života, ništa stvarno…? Doista mi se čini da ću se jednom uspjeti ponovno naći za tim stolom, pod svojim zvonom, i vidjeti NJU zagrljenu od ostalog društva kako partija kao nikada… Kao i da sam pijući tu votku zapravo samo zamišljao cijeli moj život koji je uslijedio… Da, sad ću se probuditi i ponovno imati 29 godina… Ne, ne mislite valjda da to činim jer sam zažalio što sam tu večer prekinuo sa svojom bivšom djevojkom, nikako! Ne bih ništa promijenio, osim jedne male sitnice u svom ponašanju… U svom daljnjem životu ostavio bih svijest za nešto drugo!

U malenim žućkastim notesima koje sam u to vrijeme grozničavo ispisivao ostalo je svjedočanstvo na te čudesne dane koji su uslijedili nakon tog 15. svibnja… I premda nisu potrajali, kao što ništa na ovom svijetu ne potraje, u svijesti ih uvijek lako mogu prizvati…

98.

20.05.1999.

Sâm sam svoju kožu zaderao. Kroz nju sada lipti svježa i topla krv. Krv moje zagušene mladosti. Očaja i beznađa koji su me znali zahvatiti zbog izdaja, izdaja samoga sebe. Cvijet opet miriše. Sunčani sat je započeo svoje trajanje. U vječnost, u neizmjerje, poput glazbe! Lipti moja ‘krv’.

28.05.

Moja sopstvenost se odnedavno budi (zajedno) sa mnom. Ona koju sam još kao dječak zamijetio, uvijek živa, kao [stablo], cvijet ili ptica, i koju više ne mogu iznevjeriti. [Odnedavno, ona] ponovno buja i u tomu je više [nitko] i ništa ne može spriječiti.

Ovaj vid kreativne praznine ne osjećam u sebi panično. Naprotiv, tek sad, u pokretu, razgovoru i uzdahu naslućujem neki viši ukus koji me tek sad [privodi] istinskoj umjetnosti.

03.06.

[Ali] ono stvaralačko u meni, sad kad je slobodno, kao da se želi samo igrati, kao da je lijeno bilo što stvoriti. Kao da mi govori: “Nećeš me više moći natjerati da na silu stvaram!” Sad kad je slobodno ono se šali sa mnom, ne žuri, pušta vrijeme da teče kako teče. I zaista, odjednom više nisam opterećen potrebom stvaranja!

Nekad mi se čini da je Nietzsche obradio sve bitne teme života.

99.

U sve stvari [do kojih mi je stalo] bilo mi je oduvijek teško proniknuti. Njihova zagonetnost opreka je mojoj ljubavi spram njih. [Recimo], glazba! Što je glazba? Do odgovora, naravno, nikada neću stići…

Mi koji smo bez EGA, koji smo razgradili svoju osobu, svoje “ja”, nama još prije stoji propasti nego ojačati. Ali [u]zalud! Hitamo dalje, nas móri to dalje. Mi više ne možemo stati. Što će biti s nama? Neka lijepa životnost položena u stvari, neka moć rasuđivanja na ivici ludosti za ovdašnje prilike. Mi smo, u svakom slučaju, budućnost.

U meni najednom stvoriše sjajnu kuglu! Buđenja sam napokon dohvatio, vedra i čista. I zrakoplov i orade, sve je moje, [čak] i zlatni zub Yucatana! Tako ludo zbori moje stvaralaštvo. U red, zaista, ne mogu da [ga] dovedem.

100.

05.06.

Mi gušteri što vazda ležimo na suncu, ne žurimo nigdje i nama je katkad potrebno nametnut red i rad, da [se] dobar i viši ukus koji posjedujemo [ne bi] prometnuo u ono što niže duše u nama svakako vide – naime – lijenost…

Sveta riječ usamljenost! Ono osjećanje izdvojenosti i nepripadnosti, ona sumnja u sama sebe zbog toga, onaj jalovi pokušaj snishodljivosti u ophođenju s ljudima, pa odustajanje, ona zamišljenost i isključenost, na koncu, pomirenost sa sudbinom – sve se to da svesti pod izraz usamljenost.

Neki čovjek velikih mogućnosti ako tokom svog života svoju oštricu inteligencije [daruje] ili pak usmjeri spram, npr. ‘znanstva’ i tzv. realitete potkrepljuje činjenicama, njemu prodor u onostrano, izvan tih realiteta, u umjetnost – iako dostupan – čini se kao pogled u bunar sred tvrde zemlje. On [je] iz te dubine [u stanju] samo površinski zahvaćati [položenu bit svijeta] te pisati [uvijek] jedne te iste pjesme, koje je pisao u mladosti dok je bunar još bio [neograđena] provalija. Za kakvu proznu umjetničku formu on nikada neće sazrijeti…

101.

08.07.

Odlazak na Cres kao ulazak u Crkvu; kao zakletva ili prinošenje žrtve, jedna svetkovina duha.

13.07.

Na koncu, postoji samo put. Vinuti se iz dubina mora i pristati uz otok. Krenuti po njemu, po tom golom kamenjaru što izgleda poput Mjesečevog, kao po zrakopraznom prostoru, praznini… Proći kameni i glazbeni grad i tamo, iza granice, utonuti u mistični svijet ženskih anđela, vina i smijeha. Kao duboka nužnost stvorena je misterija. Duša je samu sebe izbavila s moći zamišljanja. Duša je sama stvorila magiju kojoj više ništa nije moglo stati na put. Svi veliki umjetnici imaju to: sposobnost prerušavanja svijeta u magično. Svijet nije magičan po sebi ili od strane nekog boga. On je takav jer ga [gleda] duša koja jest magična. I vino je magija; naša hrana (za takve duše).

Ono žensko u [ženi] osvaja mene. Njena sopstvenost skupljena u njeno ime – to je najmanje što me zanima. Njena kvaliteta se tim više gubi što ona ozbiljnije gleda na svoje ime.

Ona je nebitno božanstvo. Živi za sebe, [uvijek] pri nekim lijepim mislima, gleda svakoga, pozna svakoga, sa znanjem o svijetu. Ali [je] bojažljiva od tog svijeta, nepovjerljiva [spram] ljudi, ali i sažaljiva i blagonaklona, isto tako. Nju ne zanimaju ljudske teme, kao što ljude ne zanimaju njene, ali ne mari. Ipak, u njenoj blizini svaki čovjek bezmalo [je] začaran te trtlja o sebi otkrivajući svoje najintimnije [tajne], a da toga nije ni svjestan. Ljudi znaju da je ona, nebitno božanstvo – dobro, ali i bezlično, i da [se ne snalazi] u ‘praktičnim stvarima’; zbog toga je uostalom i smatraju nebitnom, a kat-kad i dosadnom i suvišnom. Ipak, znaju da ako ima božanstva na ovom svijetu da je ono baš takvo.

102.

18.07.
[Dok sam boravio na otoku] budio sam se u san i išao spavati u odumrli ostavljeni život.

Praznina na koncu rasplinjuje smisao. Nismo ništa. Samo ukočen creski kamen u daljini; ali [zato] – puni slutnji. Do kraja života i samo to. Još nedovoljno umjetnici, još nedovoljno pitaoci, dostatno tek tehničari [misli]. Ne znamo tko nam daje život, život u [nama], ali mi ćemo taj život, život u sebi, odigrati po cijenu svake muke, mimo pogleda, mimo svjetskih kretanja, sami. Koja su naša pitanja, kakav je naš pogled u daljinu, ostaje zamućena tajna. A što ako se varamo? Ako smo još tu samo da još jednom, čvrstoga duha, mi, moralni čistunci, odigramo staru partiju života. Bez stvaralaštva, bez misli, pošteno i do kraja? U ovakvom dualitetu mi smo rođeni i u njemu ćemo umrijeti. Mi, do zla boga, nekonkretni!

Lipanj 2016.

O Rock & Rollu kao glazbi mira

Posted in EKATARINA VELIKA, Par godina za nas, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , u 12:16 am autora/ice Magičar

EKATARINA VELIKA: (Samo) Par godina za nas

ekvRock & Roll oduvijek je bio glazba mira; mogli ste svirati & slušati rock, (ako i) samo ako ste i sami bili mirotvorni po sebi. Stoga, držim da na ovim prostorima nije bilo isto slušati rock prije i nakon prvog ispaljenog metka. Nakon prvog ispaljenog metka, u vrlo kratkom vremenu, rock and roll je izgubio nevjerojatnu količinu vlastite snage i primamljivosti što ga je trenutačno strahovito udaljilo od ljudi. Slušati rock and roll nakon prvog ispaljenog metka u balkanskom ratu, ne znam kojemu po redu, postala je stvar utopističke prakse. I čini se da je to bio osnovni razlog zašto se Johnny (upravo to naslutivši) na kraju odselio u Nizozemsku, a Milan iz Ekatarine 1989. napisao stih/pjesmu ‘Par godina za nas‘. Taj mirnodopski karakter rock and rolla kao fenomena suvremenog doba (i društva) često se zaboravlja. Ne možete biti istinski rocker, ako niste pacifistički nastrojeni u svom umu. Sjetite se protesta protiv rata u Vijetnamu. Tko je u njemu bio najglasniji? Naravno, rockeri…

Zbog ove, često prešućene, srži rocka, naravno da mnogi, ‘nazovi’ rockeri, u pravom smislu te riječi, to zapravo nisu, ma koliko tvrdili suprotno.
– Misliš na Thompsona i Vucu? – oglasi se Tetka s fotelje ne skidajući pogled s televizora.
– Ne moram ih baš imenovati.. – uzvratih suho – …ali ako već pitaš, mislio sam samo na prvog, drugi ‘bog zna šta je’…
– A-ha – reče Tetka i dohvati kokice sa stolića u blizini.
– I Tetka… rekli smo, bez tih imena na ovom blogu…
– Šta? Pa zar se ti to opet bojiš? Da ti ne bi u Prostoriju s Kolom banuo neki od komentator-čudovišta ispod političkih vijesti…? Ne brini se ti ništa, pusti toga meni, ako naiđe…

Dakle, gdje sam ono stao… ono što takvim glazbenicima doista mogu zamjeriti ne odnosi se na njihovu često, meni nimalo prihvatljivu ideološku pozadinu, pa čak ni na kvalitetu glazbe koju proizvode (što u krajnjoj mjeri i jest stvar ukusa) nego na činjenicu da su rockera u sebi falsificirali… Kad bi ih optuživao za neprimjereno raspirivanje govora mržnje ili čiste gluposti u njihovoj, nazovi glazbi, to bi im odgovaralo, jer bi to bila ‘voda na njihov mlin’. Međutim, kad bi im se osporilo bivstovanje kao ‘rockerskih bića’, to bi im, ako im je uopće stalo do ovakve rasprave, predstavljalo tek istinsku neugodnost… Na neki način, ovaj tekst postaje uputom kako danas treba kritizirati… U kritici se ne trebate ‘tući’ s nekim. Ljude ne trebate i ne možete kritizirati u vezi onoga što oni jesu, nego u vezi onoga što, prema vašem mišljenju, nisu (a samo se predstavljaju da jesu)…

Za razliku od rock & rolla, a valjda je to svakome postalo jasno, turbo-folk tipična je glazba rata. Uz fanfare i nezamisliv kič, najavljen krajem 1980-ih, turbo-folk sam je postao najava rata koji se približavao. Definitivno, i danas tvrdim da nema ciničnije scene nekog filma od scene iz filma “Lepa sela lepo gore” koja se pojavljuje na samom početku i koja prikazuje tipičnu ratnu strahotu – palež sela – koja se odvija uz zvukove pjesme “Igra rock and roll cela Jugoslavija“. Ta scena me, i usprkos nategnute svodivosti na bilo koju metaforu ili simbol, ne znam zašto, podsjeća na scenu, nećete vjerovati, Isusovog razapinjanja na križ, s tom razlikom da je ulogu Isusa u ovom slučaju na sebe preuzeo rock and roll. U toj sceni, pored svih ostalih značenja, rock and roll kao da je izložen ruglu i vlastitoj sramoti, jer mu se na najgrozomorniji način ukazuje u što su se pretvorili oni koji su ga do prije koju godinu neizmjerno štovali.

U ratu, kao što je nekima poznato, često se događalo da su ‘ovi s ove’ i ‘oni s one’ strane ratne linije slušali jednu te istu radio stanicu iz samo jednog razloga – jer je na njoj treštao ubiquities turbo-folk; stoga, pogrešno je tvrditi kako je danas, po pitanju glazbe, to samo stvar ukusa. U postmodernom dobu, to je jednostavno postalo i stvar svjetonazora.

Ako ćemo u vezi glazbe pokušati biti do kraja pošteni, možda bi trebali dati za pravo Milanu Kunderi koji je ustvrdio kako je glazba odavno svršila sa svojim životom, možda još tamo negdje 1920-ih u Schönbergovim kakofonijama, ili 1950-ih u konceptualnim izmišljajima Johna Cagea. Ovo danas možda i doista više nije glazba, premda se tim imenom naziva. Zanimljivo, do istog uvida u jednom intervjuu, ali iz svoje ‘rockerske niše’, došao je i Koja iz Discipline kičme, premda je  mislio na rock glazbu. Za njega je čak i rock završio… a ono što je od njega preostalo samo su ostaci… Za Kunderu rock više i nije bio glazba… Netko će možda pomisliti da je jedina istinska glazba danas ona eksperimentalna koju možemo poslušati u emisijama poput Izloga sadašnjice na HRT3… Ali kako onda sve ove silne svršetke glazbe pomiriti?

Osobno držim da je glazba nastavila sa svojim postojanjem, ali da je dospjela u neko čudno stanje i doba koje od nje više ne traži da bude samo glazba, već i nešto drugo. Glazba danas posjeduje drugačiju bit u odnosu na onu koju je posjedovala, primjerice, u moderni. Onda je bila samo glazba… umjetnička forma i ništa više… i kud ćeš više, ali danas, ona je prisiljena biti i nešto drugo.

Već nakon drugog svjetskog rada, s polaganim ulaskom u postmoderno doba, glazba se započinje rabiti ‘u druge svrhe’. Gotovo iznebuha, postala je izraz svjetonazora ili stila života, kao i mnogo što drugo na ovom svijetu. Postmoderno doba sve je prihvaćalo. Međutim, kad je rock nastajao, krajem 1940-ih, u isto doba započinjao je i ‘hladni rat’. Globalnom pacifističkom svjetonazoru koji je mu se suprotstavljao, legendarnom peace brother peace rock je postao način izraza. I sasvim je moguće da je to bio razlog zašto se rock and roll na koncu suštinski oblikovao kao glazba mira.

Ali osim mirnodopske, držim da u rock & rollu postoji i, meni naročito dopadljiva, antikapitalistička crta. Rock, kao svaka umjetnost, od samog svog početka težio je biti originalnim glazbenim izričajem, premda, i ne više u tolikoj mjeri kao ozbiljna glazba (usporedite samo broj ponavljanja dionica u ozbiljnoj i rock glazbi i sve će vam biti jasno). I kao da se na mjesto ‘povlačeće’ originalnosti uselila moć izražavanja stavova o svijetu oko sebe. Kao što u početku niste mogli rock and roll svirati s kravatom oko vrata (to je postao tek naknadni marketinški, a u nekim slučajevima i umjetnički trik), tako i niste mogli izbjeći porivu da pustite dugu kosu. Kao nijedna glazba prije njega, rock je, pored izražavanja osjećaja, mogao propagirati i određeni način življenja; s druge strane, kao glazba mira, u sve konfliktnijem svijetu, sve teže se prodavao. Tek s njegovom izvedenicom – pop industrijom zabave, čini se da je kapitalizmu pošlo za rukom obuzdati tu njegovu, po kapitalizam, neprobavljivu pacifističku crtu. 1980-ih pojavljuju se pjesmuljci koje već ‘svatko može slušati’, disco-glazba, heavy metal, radijski hitovi, pa čak i tipovi s kravatama koji sviraju rock… Karijera jednog David Bowieja tužni je epitaf takvom razvoju događaja. Pogledajte Bowieja s kraja 1970-ih, koji živi u Berlinu najrockerskijim mogućim načinom života sa svojim kompanjonom Iggijem Popom, drogirajući se i seksajući na svakom koraku… stvorivši u samo godinu dana tri vrhunska albuma (jedan Iggijev i dva svoja)… i Bowieja iz 1980-ih koji sa svojom zlaćanom kosicom i šminkerskim odjelom s Tinom Turner pjeva Tonight glumeći na pozornici ‘odraslu zvijezdu’…

Od 1980-ih, ono što bi se moglo nazvati pravim rockom definitivno tone u ono što se već u to doba nazivalo alternativnom glazbom, a kasnije art-rockom… I danas mislim da je punk bio samo odgovor rocka na prvi pokušaj kapitalizma da ga iskoristi… Jesu li Pixies stvarali glazbu kako bi prodali svoje ploče ili su to činili zbog čiste umjetničke potrebe…? Današnji čovjek prati stanje svog bankovnog računa usporedo s brojem lajkova na sadržaj koji je objavio putem društvenih mreža te je sretan ili nesretan zbog toga; mi smo bili sretni kad bismo dobili priliku poslušati novi album Pixies ili nekog drugog inovativnog banda na Drugom programu ondašnjeg Radio Zagreba u emisiji Rock-express koju je vodio Ante Batinović subotom od 17:32 do 19:00…

Drugim riječima, sadržaj glazbe, same pjesme, danas uglavnom nikoga ne zanimaju, važno je da znate tko drugi to sluša i da drugi znaju da ti to slušaš… čini se da više nije važno što konkretno slušaš…

Tako se ovaj post pretvorio u jadikovanje zbog smrti rock and rolla, što mu nije bila prvotna namjera. Ali ako nećete biti spontani u svom pisanju, čemu ono uopće? Sami izvucite poantu. Da paradoks bude veći, rock and roll na ovim prostorima, zapravo, nije mrtav. Znači li to da bi se Johnny jednoga dana ipak mogao vratiti iz Nizozemske? Znači, jer i on (u simboličkom smislu), baš poput Isusa ili neke od Derridainih sablasti, posjeduje tu moć: uskrsnuti svaki put kad se mi iznutra izmijenimo u pravcu zauzdavanja tog natjecateljsko-ambicioznog i ratnohuškačko-nacionalističkog duha koje u nama pogoni kapitalizam i ‘loša’ volja za moć. Ali kad bi se to moglo dogoditi, teško je reći…

(Ovdje je važno napomenuti da se ovaj tekst uglavnom odnosio na mogućnost slušanja & sviranja rock’n’rolla u našim krajevima; situacija u drugim krajevima, primjerice Engleskoj ili Americi, bitno je drugačija: tamo rock’n’roll postojano kopni uslijed istih – ali i niza drugih razloga – desetljećima. Iz Engleske se nitko naprasno nije odselio, ali je malo pomalo prestao sa svojim djelovanjem, poput, recimo, meni vrlo dragog, banda R.E.M.)

%d bloggers like this: