Veljača 2013.

‘Fighting each other’

Posted in LETEĆI CIRKUS MONTYA PYTHONA, Smisao života, UMJETNOST - FILM tagged , u 11:46 am autora/ice Magičar

Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA

Ono zbog čega jedan ljudski život doista može postati stravičan jesu ljudski odnosi. Pojedinac je uvijek savršen; nesavršeni su ljudski odnosi. Ako za nekoga otkrijemo da nam zbog svojih odlika čini dobro to ne znači da u njemu nećemo naći i bezobrazluke koji nam mogu zagorčati život. Prvi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa. Osim toga, za svako dobro i protiv svega lošeg u ljudskim odnosima, čovjek je uvijek prisiljen boriti se. Drugi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa.

Morate biti spremni na to da vam odnosi s drugim ljudima mogu donijeti kako najveću sreću tako i najveće patnje. Ipak, ono što moj um, pa tako i život, najviše tišti neprestana je borba na koju ljudski odnosi prisiljavaju – bilo za naklonosti i ljubav drugoga, bilo za stjecanje moći nad njim, bilo za pukim preživljavanjem u njegovu društvu…

Monthypajtonovci u filmu „Smisao života“, zrelu fazu ljudskog života prigodno nazivaju Fighting Each Other (u slobodnome prijevodu Međusobna borba), što je ujedno i naslov trećeg dijela filma, a ne, recimo, Zrelost ili Odraslost. Svu bizarnost ljudskih odnosa najbolje nam dočarava uvodna scena upravo spomenutoga trećeg dijela filma koja za svoje prostorno-vremensko određenje odabire 1. svjetski rat i prikazuje časnika koji u rovovskoj bici, na položaju, za svoj rođendan prima prigodne darove od svojih vojnika i suboraca. Dok oko njih grmi artiljerijska paljba iz svih mogućih oružja, simbolizirajući na neki način sve ono loše u ljudskim odnosima, dotle, ganutljiva tankoćutna obzirnost vojnika, a koji će netom poginuti, prema svojemu komandantu, podsjeća na sve ono dobro što oni mogu iznjedriti…

Naši interesi nisu tipični ljudski interesi. Zapamtimo to. Oko njih se ne treba boriti. Za zagledavanje u svemir nije potrebna puška, ‘mač u ustima’, ili leden pogled. Na borbu, stoga, ne možemo uzvratiti borbom. Neka to netko i nazove kukavičlukom, briga nas. Možda se i doista radi o nekoj vrsti kukavičluka, ali to jednostavno nije naš način.

Kada na sebi osjetimo podsmješljive poglede ljudi ‘koji se u životu bore’ i koji našu ‘neborbu’ doživljavaju kao naivnost – a što ona svakako nije – takvima tek budimo spremni dodijavati sa svojim gandijevskim inicijativama i govoriti kako se jedino na taj način može promijeniti svijet.

Nekada se neprijateljstvo, i općenito snaga, ono što se hoće, otvoreno iskazivalo. Jači je jeo slabijega, što bi se reklo, na danjem svjetlu, nije to morao skrivati. Dapače, u današnje doba ‘jači’ su prave noćobdije, užinaju samo u okrilju noći, skriveni; neka nitko ne sazna da ću te pojesti! Čak i oni stvarno fizički jaki postaju hrana ovim vampirima moći kojima postaje nemoguće uteći, ne zato što su oni uistinu najjači, u nekakvome  fizičkome, muskulatornom smislu – nego zato što su najlukaviji. Danas je na stvari jedna od manje slavnih i nemoralnih pobjeda duha.

Ali to nama, neborcima, daje stanovitu prednost, dobivamo na vremenu! Kada se nekome zamjerimo u društvu – neće nas odmah napasti! Sačekat će diskretniju priliku. Kakva pirova utjeha! Ali što možemo učiniti u tim zadobivenim trenucima? Ono što jedino možemo jest javno izložiti ono što će nam se naposljetku dogoditi ili već jest, kao što je to činio i Diogen iz Sinope. Nakon što je dobio batine od mladića, sinova gradskih uglednika, onako izubijan i plav, izvjesio je na sebe tablu s imenima počinitelja i takav prošao gradom. Kud ćeš više od te sveprisutne riječi današnjice – transparentnosti!

Jedino istinski transparentno društvo nosi nadu. Sve što radite pokažite! Pokažite kako najbolju tako i onu najgoru moguću izvjesnost, nismo više djeca, i stisnite zube… U nekakvom teološkom smislu, danas su ljudi prisiljeni ispovjediti i samo ono što su vidjeli…

Ožujak 2012.

Bog uistinu postoji, ili postoji sumnja?

Posted in LETEĆI CIRKUS MONTYA PYTHONA, Smisao života, UMJETNOST - FILM tagged , , , , u 9:31 pm autora/ice Magičar

Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA

U prostoriji me dočekao muškarac zalizane kose, odjeven u smoking. Sjedeći za nekakvim uredskim stolom kemijskom je olovkom doticao desno uho neprestano se svladavajući da nešto ne kaže. Najednom, kroz otvoren prozor, na mojoj strani Prostorije, uđe daljinski vođena filmska kamera na pokretnom stalku. Muškarac zalizane kose u smokingu podiže svoj pogled, okrenu se kameri i na čistom engleskom s jakim londonskim naglaskom kaza:
And Now for Something Completely Different!
Sada sam prepoznao muškarca, zapravo njegovu masku; nepoznati lik držao je na svom licu masku možda najpoznatijeg montypythonovca Johna Cleesea što je značilo samo jedno: da sam se sa svojom Prostorijom, Kolom i nepripremljenom tetkom našao u središtu jedne od epizoda Letećeg cirkusa Montya Pythona.

– Što imamo? – retorički se najprije upitao lik s maskom Johna Cleesa na svom licu – Jednog momka u crnoj rolci s uvijek istih dvadeset i devet godina, jednu tetku u crvenoj minici i nekakvu skalameriju koja se izdaje za Kolo Duha Svijeta, pa da vidimo… Na početku jedno lagano pitanje za vas – tu se „John Cleese“ okrenu prema nama – Zašto smo ovdje, mislim, na ovoj maloj ubogoj planeti, a ne u ovoj ektaplazmičnoj prostoriji nečijeg uma? Vjerojatno ćete brzo odgovoriti pa da možemo brzo preći na drugo pitanje…

Tetka i ja razmijenismo dug i neodlučan pogled; kao da mi se učinilo da je i samo Kolo učinilo isto.
– Ovaj… – rekoh
– Ovaj… – ponovi za mnom tetka, a Kolo se oglasi tupim udarcem.
– Mmmmmm… u redu, vrijeme je isteklo! – oglasi se montypajtonovac. – Bili ste vrlo blizu odgovora, ali što se može. Idemo na sljedeće pitanje, ništa lakše: Što nam je činiti? Vrijeme za odgovor je ovoga puta ograničeno na šezdeset sekundi…
Prođe tridesetak sekundi nakon kojih se tetka nesigurno oglasi :
– Pa možemo, valjda, činiti što god nas je volja… – tu me gurnula laktom kako bih valjda i ja pripomogao davanju odgovora na ovo besmisleno pitanje.
Lik s maskom Johna Cleesea pogleda je ispod oka.
– Je li to vaš konačni odgovor?
– Hm, pa da. – odgovori tetka.
Na to se montypaytonovac okrenu kameri i u svojstvu prekaljenog TV voditelja najavi:
– Reklame, pa se vraćamo u studio!

Kad je to izrekao lik Letećeg cirkusa Montya Pythona zaustavi se u vremenu. Potom se na tetkinom televizoru započe izvoditi isječak iz filma Smisao života leteće družine koji problematizira postavljeno pitanje kao i općenito – filozofiju i filozofe. U isječku, uglađeni konobar (ponovno John Cleese) sredovječnom paru za restoranskim stolom (Michel Palin i Eric Idle)  iz menija za razgovor ponudi filozofiju…

– Filozofija.
– Je li to sport?
– Ne, to je pokušaj stvaranja uvjerljive hipoteze kojom bi se objasnio SMISAO ŽIVOTA.

– Zgodno. Bi li razgovarala o smislu života, dušo?
– Zašto ne?
– Filozofija za dvoje?
– Da.
– Soba?
– 259.
– Kako…
– Želite da ja započnem?
– Voljeli bismo.
– U redu. Jeste li se ikad zapitali zašto ste ovdje?
– Pa, lani smo bili u Miamiju, a preklani u Kaliforniji…
– Ne, zašto smo mi ovdje, na ovom planetu?
– Ne.
– U redu. Je li vas ikad zanimalo o čemu se uopće radi?
– Ne.
– Fino. Tijekom povijesti mnogi su muškarci i žene pokušavali riješiti tajnu postojanja.
– Divno.
– Njih nazivamo filozofima.
– A o tome je sad riječ!
– Tako je.
– Baš zgodno!
– Čini se da shvaćate. Evo vam kartice za razgovor. Na njima su zapisane filozofske metode, imena. Evo. Želim vam ugodan razgovor.
– Najljepša hvala.

Lik koji nam je na početku postavio dva pitanja sada je skinuo masku i stajao pred nama u šarenoj košulji i hlačama s tregerima. Bijelu bradicu je zagladio prstima.
– Dobro večer, dopuštate da se predstavim… – počeo je – Ja sam Monty Python!
– Vi nas zajebavate – osorno reče tetka – Monty Python kao lik uopće ne postoji.
Ali samoprozvani Monty Python se samo jetko osmjehnu.
– A kao da je to uopće bitno! Možete o tome misliti što hoćete, da postojim i da ne postojim, ali ne možete poreći da sa mnom razgovarate. Uzmite me kao duha glasnogovornika same serije Leteći cirkus Montya Pythona i riješen problem. Vidim da ste ovdje, u ovoj Prostoriji, redovito zainteresirani za glasnogovornike toga tipa. Svako magično djelo, svakog Magičara tjerate da unajmi svog glasnogovornika s kojima biste komunicirali. Ah ta, postmodernistička narcisoidnost, ali, no, sve je dopušteno. Stoga, opustimo se i razgovarajmo!
Shvatio je bit naše Prostorije za manje od šezdeset sekundi.
– Onda, mogu li…? – upitao je.
– Da, svakako… – odgovorio sam i učinio da ovaj neobični lik koji je baštinio ono najbolje od britanskog humora druge polovine 20. stoljeća preuzme trenutačno kontrolu zamišljanja u našoj Prostoriji.

Prvo što je po tom pitanju učinio bilo je to da je naše ozbiljno Kolo Duha svijeta pretvorio u obični ringišpil kakav se viđa po zabavnim parkovima. Na Kolu-ringišpilu ubrzo su se pojavile nekakve šare i čudni likovi velikih glava, a tobože božji prst svako se malo s neba spuštao i okretao ga. Monty Python nas pozva da se popnemo u jedna kolica i zajedno s njim provozamo na ringišpilu. Pomislio sam kako je cijelu stvar s našim Kolom izokrenuo naglavce i učinio nas smiješnim.
– Ali  u smijehu je spas, ne brinite. – kazao je kad se ringišpil zavrtio. – Ionako vas, preko svake mjere, optužuju za crnilo koje svojim postojanjem širite svemirom. U ovom blesavom vremenu Smijeh je samo odraz one ‘svete tuge’ koju svako malo ovdje spominjete. Znate li da je Nietzsche proglasio smijeh svetim? U postmoderni ne možemo drugačije nego se neprestano smijati ako želimo, kako tako, na svijet još gledati ozbiljno. To je taj paradoks postmoderne.
– A na bilo kakav smisao ste pogotovo kivni… – rekoh. – U Smislu života ste od pitanja u njemu napravili pravu smijuriju…
– Ali vjerujte mi, to je bio najozbiljniji mogući pristup jednom takvom pitanju u našem vremenu. Vidite, pitanje o smislu života dosad je bilo pitanje kojim se najviše manipuliralo ljudima. Uporno se previđalo se da moglo živjeti i ne pitajući se na tako bizaran način…
– Ali ako želimo nešto od svog života postići…?
– Postići…!? Eto ti ga na! Opustite se mladiću! Dosta više s tim ‘postizanjem’. Čega se plašite? Smrti? Ma dajte! Čovjek se može samo plašiti vlastitih misli koje je iskonstruirao o bilo čemu pa tako i o smrti. Vjerujte mi na riječ.
Tu je Monty Python ponovno zagladio svoju bijelu bradicu.
– Ne znam, nekad sam tako shrvan patnjom i spoznajom da na svijetu postoje stvari koje je najbolje ne znati… – rekao sam pognute glave.

Monty Python više ništa nije rekao. U trenutku kad se na tetkinom televizoru nastavio prikazivati isječak iz filma Smisao života Letećeg Cirkusa ovog ovdje čovjeka s kojim smo razgovarali – ringišpil se zaustavio.

– Baš je zgodan.
– Vrlo susretljiv.
– Nisam znala da je Schoppenhauer bio filozof.
– Pa da! Ime mu počinje sa S.
– Da, kao i Nietzsche.
– Počinje li Nietzsche sa S?
– Postoji S u Nietzsche.
– Tako je! Imaju li svi filozofi S u imenu?
– Mislim da većina ima.
– Zar je i Selina Jones filozof?
– Moguće.
– Pjeva o SMISLU ŽIVOTA.
– Imaš pravo.
– No zar sama piše pjesme?
– Ne.Možda joj ih piše Schoppenhauer.
– Ne, nego Burt Bacharach.
– On nema S u prezimenu.
– A ni Hal David.
– Tko je on?
– Tekstopisac.
– Burt sklada. No sad je oženjen s Carol Beyer Seger.
– Konobar, ovaj nam razgovor ne odgovara.
– Žao mi je.

%d bloggers like this: