Ožujak 2012.

Zašto se umjetnost i kapitalizam ne vole?

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, MANN, Smrt u Veneciji tagged , , u 4:16 pm autora/ice Magičar

Thomas Mann: SMRT U VENECIJI

U sobi visokog stropa s crvenim zastorima na prozorima vjerojatno ću umrijeti. Četiri su sata popodne i kroz otvoren prozor čuje se zvonik s obližnje crkvice. Mjesec je studeni a ja sam došao na more umrijeti. Zadnjih dana bolovi su se pojačali do nesnosnosti. Odlučio sam se spakirati i doći ovdje, u sobu s crvenim zastorima na prozorima. Zašto? Možda zato što sam sanjao da ću u jednoj ovakvoj sobi umrijeti.

Nakon nekoliko dana ispostavilo da sam samo bio iscrpljen. Smrt je samo odgodila svoj dolazak. U mojim je mislima samo postala izvjesnija, neizostavnija, na nju u svakoj prilici moram računati.

I ispod šarenila i blesavoće postmodernog doba u koji je svijet dospio, i dalje se nalazi strah od smrti kao pokretač svih viših stvari čovječanstva. Mi ga možda na prvi pogled nismo svjesni ali on je tu, bdije nad nama, poput Mjeseca.

Obukao sam tamnoplavi pulover i hlače od crnog samta. Okrenuo sam ključ u bravi i nestao iz sobe s visokim stropom i crvenim zastorima na prozorima. Spustio sam se u aulu hotela, ostavio ključ sobe na recepciji i izišao u prohladnu noć.

Sada sam mogao dobro osmotriti crkvicu pored hotela. Bila je dražesna u turističkom smislu, pravi mali religiozni ukras u turističkoj ponudi mjesta. Opet me spopala misao o kapitalizmu. Zašto se umjetnost i kapitalizam ne vole?

Već sasvim uživljen u ulogu Gustava Von Aschenbacha, ali koji je, umjesto u Veneciju, došao ovdje u Opatiju umrijeti, pružio sam svoj korak po prekrasnoj stazici uz more. Noć je bila tamna, bez mjeseca i čuo se samo šum valova uz umjetnu obalu. Poput Gustava Von Aschenbacha sada bih se trebao i zaljubiti, ali možda ipak u kakvu zgodnu usamljenu damu na koju ću sada naići. Možda je i ona odlučila svršiti sa svojim životom. Tim bolje, kratkotrajna ljubav će biti strasnija. Ali vidiš, ne mogu i neću se zaljubiti jer o tome mislim. Mislim kako ću se zaljubiti i kako je to sasvim poželjno. Takvi ljudi se nikad ne zaljubljuju. Na takve ljude Bog baca prokletstvo emocionalne hladnoće. Oh, kako dugo nisam nikoga volio!

U mrklini noći prema moru nazirala su se slaba svjetla udaljena otoka. Prostor koji se pružao između podsjećao je na prazninu koju sam u sebi udomio. Bolest uz odgodu kraja. Neizdrživa noć neizdrživih misli.

%d bloggers like this: