Ožujak 2012.

Zašto se umjetnost i kapitalizam ne vole?

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, MANN, Smrt u Veneciji tagged , , u 4:16 pm autora/ice Magičar

Thomas Mann: SMRT U VENECIJI

U sobi visokog stropa s crvenim zastorima na prozorima vjerojatno ću umrijeti. Četiri su sata popodne i kroz otvoren prozor čuje se zvonik s obližnje crkvice. Mjesec je studeni a ja sam došao na more kako bih završio sa svojim životom. Zadnjih dana bolovi su se pojačali do nesnosnosti. Odlučio sam se spakirati i doći ovdje, u sobu s crvenim zastorima na prozorima. Zašto? Možda zato što sam sanjao da ću u jednoj ovakvoj sobi umrijeti.

Nakon nekoliko dana ispostavilo da sam bio samo iscrpljen. Smrt je odgodila svoj dolazak. No u mojim mislima ona je sada postala izvjesnija, neizostavnija, i na nju u svakoj prilici moram računati. I ispod šarenila i blesavoće postmodernog doba u koji je svijet dospio, i dalje se nalazi strah od smrti kao pokretač svih viših stvari čovječanstva. Mi ga možda na prvi pogled nismo svjesni ali on je još uvijek tu i bdije nad nama – poput Mjeseca.

Obukao sam tamnoplavi pulover i hlače od crnog samta. Okrenuo sam ključ u bravi i nestao iz sobe s visokim stropom i crvenim zastorima na prozorima. Spustio sam se u aulu hotela, ostavio ključ sobe na recepciji i izišao u prohladnu noć. Sada sam mogao dobro promotriti i crkvicu pored hotela. Bila je dražesna, u turističkom smislu, pravi mali religiozni ukras u turističkoj ponudi mjesta. Odjednom, opet me spopala misao o kapitalizmu. Zašto se umjetnost i kapitalizam ne vole?

Već sasvim uživljen u ulogu Gustava Von Aschenbacha, koji je, umjesto u Veneciju, došao ovdje u Opatiju umrijeti, pružio sam svoj korak po prekrasnoj stazici uz more. Noć je bila tamna, bez mjeseca i čuo se samo šum valova uz umjetnu obalu. Poput Gustava Von Aschenbacha sada bih se trebao i zaljubiti, ali možda ipak u kakvu zgodnu usamljenu damu na koju ću sada naići. Možda je i ona odlučila svršiti sa svojim životom. Tim bolje, kratkotrajna ljubav će biti strasnija. Ali vidiš, ne mogu i neću se zaljubiti jer o tome mislim. Mislim kako ću se zaljubiti i kako je to sasvim poželjno. Takvi ljudi se nikad ne zaljubljuju. Na takve ljude Bog baca prokletstvo emocionalne hladnoće. Oh, kako dugo nisam nikoga volio!

U mrklini noći prema moru naziru se slaba svjetla udaljena otoka. Prostor koji se pružao između podsjetio me je na prazninu koju sam udomio u sebi. Kao nekakvu bolest uz odgodu kraja. Definitivno, ovo je bila neizdrživa noć neizdrživih misli!

%d bloggers like this: