Veljača 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: Duh i Ego (III. dio)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , u 12:41 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

044.jpgSve što u Duhu zamislim, dakle, produkt je svjetlosti ‘umnog sunca’, kojemu, naravno, ni Lévinas ne može umaći. Međutim, i to ne-ustrajavanje u dokučivanju i spoznavanju Drugog koje, po Lévinasu, nažalost, ne prakticiraju fenomenologija i ontologija (i zbog toga su za njega ‘metafizike nasilja’), samo je nova ideja/svjetlost u naravi istoga, starog ‘umnog sunca’. No ono što predstavlja relativnu novost u razmišljanju odnosi se na činjenicu da Lévinas, a zajedno s njim, čini se, i Derrida, pozivaju na razvrgavanje ‘tajnovitog saveza između Svjetlosti i Moći’. Nažalost, to su, prema mome mišljenju, učinili jednom, krajnje nevinom, ali, vrijeme će pokazati, možda ipak nespretnom mišlju, mišlju koja će, kao i desetke srodnih misli koje su u tom dobu nicale kao gljive poslije kiše, zadati kobni udarac zapadnoeuropskom mišljenju u prošlom stoljeću i prirediti pozornicu za divljanje jednog osobito bezduhovnog ‘ideala’ početkom ovog stoljeća, pored drugih – ideala okrenutosti Egu. Ta misao glasi:

Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.

Osim što ćemo ustvrditi da se tu ponovno radi o onoj istoj vrsti ‘prevare’ kojom se razotkrilo da je u naravi našega uma ‘da hoće više no što može’ (Sloterdijk) i zbog koje je, po nekima, jedan modernizam bio primoran prepustiti mjesto postmodernizmu, uočimo zadah praznine i neke nove egzistencijalističke samoće koja na nas odatle vreba… Ali, ako se zadržimo u etičkim okvirima i malo bolje razmislimo, jedino u tom obliku, navedena misao osigurava da se u ime bilo kakve ‘svjetlosti’ (čitaj ideala, a tu mislimo i na ‘ekonomske ideale’ neoliberalističkog tipa, vjerske dogme, pa čak i ‘zdravorazumske’ znanstvene uvide) više ne može počiniti nikakvo nasilje. Ipak, zbog onog ‘izgleda’, teistima je ostavljena mogućnost da se iz vlastita uvjerenja mogu s olakšanjem osmjehnuti. U visokom stilu, podsjećajući na najbolje dane filozofskog mišljenja, Derrida zaključuje:

Borges je u pravu: „Možda je sveopća povijest tek povijest nekoliko metafora.“ Od tih nekoliko temeljnih metafora, svjetlost je samo jedan primjer, ali kakav! Tko će njome ovladati, tko će ikada izreći njezin smisao, a da prethodno ne bude njome izrečen?

Premda naoko slavodobitan, ovaj zaključak nije nam donio ničega dobrog u godinama koje su uslijedile. S neslućenih umnih visina, bili smo prisiljeni spustiti se dolje i gotovo priznati da je prosvjetiteljska filozofija na kraju porazila samu sebe. Je li to i doista učinila, vrijeme će pokazati…

Tek što sam otkrio da se moje JA, u koje sam blesavo vjerovao, može preslikati na prapočelni Duh, da se mogu poistovjetiti s ‘umnim suncem’ koje je preslika usamljena Duha koji je ‘lebdio nad Vodama’ u trenucima prije stvaranja svijeta (u onom obliku u kojem ga znamo) i čije je porijeklo  jedino može biti ne-prostornovremensko… Derrida me spušta na zemlju, mrtvo-hladno ukazujući mi da sam JA stvaratelj toga Duha, i potpuno je nevažno kojim ga slovima pišem… Jasno je da se s tim ne mogu pomiriti i da je došao čas u kojem ću svog učitelja ili prevladati ili napustiti.

Je li moguće živjeti i ne vjerovati u ništa, moji prosvjetitelji? Ako negdje još uvijek postoji kakva nova sudbina Magičara, onda bi se jedna mogla sastojati od toga da se prosvjetitelje privede stvarima duha, u religioznom smislu. Nihilizam se mora okončati, drugovi moji. Morate započeti ponovno vjerovati. Ne nužno u nekog današnjeg Boga, ali svakako u nešto duhovne prirode na kojemu i vama omražene religije počivaju… kako god to nazvali… Zašto? Pitate me zašto? Zato što nema ničeg paradoksalnijeg u današnjem društvu od prisvajanja Duha od strane onih koji drže samo do svog JA i koje prepoznajemo pod uglađenim imenom konzervativaca!

Jer, što će se dogoditi (a mnogi će se složiti da se već dogodilo), ako to, u dogledno vrijeme, ne učinimo? Što je alternativa?

Alternativa je povratak na početnu zagonetku, dihotomiju JA -SVIJET, ali sada s otvrdnutim i mrzovoljnim JA, bačenim-u-SVIJET JA, u njemu nezanimljivi SVIJET, bez ideala (i bez ideja), kojemu jedino on sâm (JA) može biti ideal. To je jednadžba života u sumornoj JA-zemlji, JA-landu. I u DRUGOM (ISTOM KAO JA) prepoznajem još jedan JA. Promatrat ću ga odsad samo kroz naočale svoga JA, ono što ja želim vjerojatno želi i on i obratno… Ja sam On, On je JA…

Mimo jezika, nasilja, totaliteta, beskonačnosti i sl. pojmova koji zaokupljaju Derridu dok je uronjen u čitanje Lévinasa (ipak, oni to cijelo vrijeme raspravljaju o mnogo čemu drugom), mi smo ostali zainteresirani samo za dvojicu igrača u našoj umnoj igri: sebe i Drugog. Nakon silnih i (ne)dopuštenih igara preslikavanja, našu temeljnu metafizičku dvojbu ponovno smo vratili u okvire dihotomije. I sada se pitamo, što nam taj ‘ogoljeni’ JA može reći o Drugom, bez upliva nečeg izvan sebe, a što ne predstavlja njega samog? Na ovom mjestu, Derrida prvi put napušta Lévinasa i otkriva nam na čemu to počiva naša samorazumljiva, ‘izvanreligiozna’ dihotomija JA-SVIJET kad jednom počnemo u nju vjerovati:

To da sam i ja esencijalno drugi od drugog, da to znam, neobično je simetrična činjenica, čiji se trag u Lévinasovim opisima nigdje ne pojavljuje. Bez te činjenice ne bih mogao željeti (ili) poštovati drugog u etičkoj [transcendenciji]…

I malo dalje:

drugi je apsolutno drugi samo ako je ego, to jest na neki način isto što i ja.

Na ovaj način, postigli smo da prvi put vlastito biće započinjemo promišljati kao Ego, JA je Ego, pojedinačnost u cjelini. I jedini način da drugog poštujem jest u njegovu Egu. Ništa drugo mi nije preostalo nakon abdiciranja Svjetlosti s trona Duha Svijeta, nakon saznanja da sam sâm tu Svjetlost Uma iznjedrio u Svijet, ja kao Ego. Moje iskustvo svijeta samo je moje, bilo kakvo odnošenje spram znanja nemoguće je, i jedino simetrična spoznaja vlastite drugosti u očima drugog utemeljuje u meni jedini moral…

Eto do čega je dovela ta nes(p)retna misao koju pronalazimo u Pisanju i razlici na str. 97 u Šahinpašićevom izdanju (i nisam siguran je li postoji još koje u prijevodu na naš jezik?). Ipak, ono što me jedino može utješiti odnosi se na ‘Derridino dopuštenje’ odnosno mogućnost da ponovim simetriju u mišljenju. Nitko ne bi trebao osporiti nalaz da se spomenuta rečenica može pripisati koliko Duhu, toliko i Egu, jedinim igračima koji su ostali na pozornici ove kostimirane ljudske drame. Duh, za koji smo u konačnici otkrili da nije ništa drugo doli Cjelina prostornovremenske zbilje, a naročito to da je misao o toj Cjelini (odakle izvire porijeklo svih sestara duha), predak ‘nemislivog’ (nevažno je li se radi o Bogu, Bitku, Velikom Prasku ili nečemu četvrtom) i Ego, Pojedinačnost koja se treba odlučiti vjeruje li u pripadnost toj Cjelini (religiozni osjećaj) ili ne (pa ju izražava, kvazi-ostvaruje, sredstvima moći). Najzanimljiviji uvid, ipak, ostavio sam za kraj. Ma, koliko bio u stanju u svoje JA pripustiti Duha (kršćanstvu zahvaljujem na tom čudesnom glagolu) oslabivši Ego i obratno – ma koliko bio okrenut svome Egu istiskujući Duh iz sebe (manje sretan izraz) i tu dramu vidjeti da se događa i u DRUGOM (ISTOM KAO JA) – Duh se ne može svesti na Ego i obratno. U Derridinoj interpretaciji, koja će ga, u konačnici, odvesti do njegove slavne misli o jeziku, to zvuči ovako:

Ja i drugi [u novoj terminologiji – Duh i Ego, u različitim omjerima u Ja i drugom] ne dopuštaju da se nad njih nadvije, da ih totalizira pojam odnosa. Prije svega zato što se pojam (jezična tvar), uvijek dan drugome, ne može sklopiti nad drugim, shvatiti ga. Ta se dativna ili vokativna dimenzija jezika koja otvara izvorni smjer jezika, ne bi mogla bez nasilja shvatiti i preobraziti u akuzativnu ili atributivnu dimenziju objekta. Jezik, dakle, ne može totalizirati vlastitu mogućnost i u sebi shvatiti vlastito podrijetlo i svrhu. [kao izravna posljedica nemogućnosti svođenja Cjeline na Pojedinačnost i obratno]

U završnom dijelu ove igre uma, premda sam mislio da ga neće biti, još nam je preostalo baciti pogled na pozornicu na kojoj obitava naše današnje JA, od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća – prepušteno samo sebi. Ja kao Ego gotovo da više ne primjećuje Duh (u nekom praktičnom smislu – njegovu mogućnost). Danas se nalazimo u novoj zemlji, koja je na jednak način stvarna ili nestvarna kao što je to bila bilo koja ‘zemlja umnog sunca’ – ona Svijeta Ideja, Carstva Nebeskog ili Plavog Noja, ali koja to još ne zna – zemlji Egolanda, u kojoj kao da živimo, a zapravo samo preživljavamo… [nastavit će se…]

Siječanj 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: etička transcendencija (II. dio)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , u 7:54 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

‘Eshatološka dosjetka’ na kraju prošlog posta možda je tu samo kako bi nam ukazala na dubinu na koju se spustio Emmanuel Lévinas sa svojim ‘umnim suncem’, svojim mislima, a za njim i jedan od posljednjih velikih filozofa Zapada – Jacques Derrida; na čudnovatu, nedokučivu prirodu i iskustvo Drugoga. Duh ostaje bez riječi nad Vodom. Ona je tu pod njim, ali u isto vrijeme i beskrajno daleko. Na djelu su oduvijek: ‘apsolutna blizina i apsolutna udaljenost’.

Apsolutna drugost trenutaka, bez koje ne bi bilo vremena, ne može nastati –  konstituirati se – u identitetu subjekta ili postojećeg. Ona vremenu dolazi preko Drugog.

Ovaj šokantan ‘ontologijski nalaz’ dovodi nas do ne manje šokantnoga ‘ontičkog pitanja’: je li vrijeme teklo prije ‘svjetlosnog’ (u našem slučaju) stvaranja svijeta? Očigledno, u tim ‘pra-trenucima’ Duh nije bio sâm. Kada bi, recimo, logiku spomenutog ‘ontologijskog nalaza’, po kojemu vrijeme osjećamo isključivo preko Drugoga, primijenili na hindusku religioznu tradiciju, došli bismo do sljedećeg zaključka: hindusko Jedno, dok je bilo Jedno, vrijeme nije poznavalo; nije ni moglo; tek kad se na tajnovit način podijelilo na Dva, poteklo je i samo vrijeme… U kršćanskoj tradiciji, pak, Bog je taj koji iz ničega stvara Nebo i Zemlju, što je, kako smo to i prije naglasili, filozofski neuporabljiva činjenica (zbog svoje inherentne dogmatičnosti). U kršćanskom stvaranju ne kaže se da je Bog iz sebe stvorio Nebo i Zemlju ili iz bilo čega drugog, što bi barem u natruhama dovelo do primisli o egzistenciji Pra-Jednog prije stvranja svijeta; ne. Božje stvaranje je silovit čin koje Boga i ‘njegovu dimenziju bivstvovanja’ u potpunosti ostavlja u tami, a sam čin stvaranja (prostora i vremena) misterijom nad misterijama… Prema pak najnovijim znanstvenim spekulacijama, predstavljenima u posebnom izdanju časopisa Scientific American posvećenom upravo temi prirode Vremena (A Matter of Time), vrijeme ne predstavlja fundamentalni gradivni blok svijeta već ‘izrasta’ s porastom skupa čestica koje su prisiljene zauzeti međusobni odnos. Na neki način, prema ovom tumačenju, jedna čestica drugoj otkucava njeno vrijeme… Zašto naglašavamo vrijeme? Zato što se vodimo pretpostavkom da bi temporalnost, kao evidentna činjenica u našemu, hipotetskomu procesu stvaranja svijeta (prvo je Duh ‘lebdio nad vodama’, onda ‘bi Svjetlost’, nakon čega se ukazao Svijet), mogla biti zastupljena i u ‘formuli’ Trojstva. Pitamo se: je li održiva eshatološka konstrukcija po kojoj je ‘najprije’ obitavao Duh, onda Otac, a zatim Sin? Možemo li nad njom meditirati, a da još uvijek budemo kršćani (ili vjernici bilo koje druge vjere) s obzirom da smo Boga Oca postavili na drugo mjesto vremenske skale? Njega, stvaratelja Svijeta? Ili je Božja uloga u svijetu u kojemu je vrijeme poteklo naprosto nevažna i sve Božje poslove na sebe može preuzeti njegov Duh?

Stoga, najprije se usredotočimo na ideju početka, čina stvaranja. Ako želimo biti pošteni u svom razmišljanju, ne možemo previdjeti da je ideja početka, ideja stvaranja svijeta, na svom početku… još samo ideja. Za Bibliju, to je bila ideja Boga, ali za Boga smo već naučili da nije prostornovremensko biće (čak ne možemo o njemu govoriti ni kao biću, upozorit će nas opravdano skolastici); za nas, to je bila ideja nikoga drugog doli ingenioznog Duha (kako našeg ‘pravremenskog’ predaka, tako i ovoga (duha) u nama koji piše i razumijeva ovaj tekst)…Ideje padaju na pamet jedino u vremenu, a’u društvu’ s Tamom, Bezdanom i Vodom nikome ne može na pamet pasti previše toga… No jedno stvaranje svijeta nije na odmet! Ali zašto ne bismo, uopće, pomjerili čin stvaranja svijeta s pustih Neba i Zemlje na trenutak kad je tek stvorena Svjetlost a za njom i čitav Svijet…? Odatle, preslikati Boga na Svjetlost, a njegova sina na Svijet, čini se logičnim izborom, čak i za jednog filozofa. Čitav Svijet jest najprije onaj Drugi u našim očima. Bogu preostaje samo očinska odgovornost za stvoreno…

Tako sam razmišljao sve do trenutka dok u u igru (uma) nisam uveo DRUGOG (ISTOG KAO JA). Prije toga, odnos prema Bogu Ocu nije mi se činio problematičnim, postojao ili ne postojao, stvari ostaju iste… Imate jednu dvojbu koju za života ne morate razriješiti. Svejedno je li stvoritelj Bog ili Veliki Prasak; imate molitve, imate znanstvene metode – poslužite se. Ono što nas istinski muči, dakle, ne bi trebalo više biti pitanje postoji li Bog ili ne, ili je li svijet stvoren ili je oduvijek bio, nego… kako živjeti (na ovom ubogom planetu) dok ste živi

…lišiti se drugog (ne nekim odvajanjem… što upravo znači odnositi se prema njemu, poštovati ga, nego ignorirajući ga, to jest spoznavajući ga, identificirajući ga, asimilirajući ga), lišiti se drugog znači zatvoriti se u samoću (lošu samoću postojanosti i samoidentiteta) i potisnuti etičku transcedenciju.

Ovdje se nalazi ključ naše eshatološke komutacije. Dakle, potreban nam je netko tko će pokazati kako živjeti… Možemo li ga prepoznati u DRUGOM (ISTOM KAO JA) o kojemu ćemo se odnositi upravo onako kako se ON najprije bude odnosio prema nama?

Prethodno, pokazali smo da laički pokušaj preslikavanja ‘trojstva’ JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA) na konstituente kršćanskog Trojstva ne može teći glatko. Međutim, ništa nas neće koštati ako se pozovemo na nikad dokazano, ali ni opovrgnuto, načelo nespoznatljivosti ‘stvari po sebi’ koje je ugrađeno u temelje funkcioniranja našega ‘umnog sunca’ (kršćani će se na ovom mjestu prisjetiti Stabla Spoznaje, a filozofi Immanuela Kanta): pored DRUGOGA (kako tvrdi Lévinas) i Boga (što se dade iščitati iz Biblije, „ja sam onaj koji jesam“), nespoznatljiv ‘po sebi’ mora biti i sâm SVIJET koji nas okružuje (premda će fizičari još dugo lomiti zube na ovom uvidu). Stoga, ništa nas ne sprječava da zamijenimo uloge, i da Boga preslikamo na SVIJET! Svjetlost i Svijet neka budu Jedno – Bog Otac… (što, zapravo, i nije daleko od nalaza jedne druge igre uma, koju smo nedavno proveli)

Što nam preostaje? Božji Sin kao utjelovljenje DUGOGA (ISTOG KAO JA!), kao djelić svjetlosti koja se smilovala i spustila na onoga što je zarobljen u solilokviju uma. Božji Sin kao onaj koji je došao pokazati kako živjeti na ovom ubogom planetu (samo preuzimam Nietzscheove riječi iz Antikrista), a Derridinim riječima: kao onaj koji ljudima otkriva kako etički transcendirati. Istinska vrijednost kršćanskog nauka, tako, u potpunosti se razotkriva u načinu života Isusa Krista. Jedino to možemo učiniti s DRUGIM – pomagati mu, solidarizirati se s njim, nikako – posjedovati ga, spoznavati ili dokučiti.

Da se drugo može posjedovati, dokučiti, spoznati, ono ne bi bilo drugo. Posjedovati, spoznati, dokučiti, sinonimi su moći. (Vrijeme i drugo, E. Lévinas)

Na ovom mjestu, uputimo na izjavu koja će se morati duboko urezati u dušu čovječanstva u dvadeset i prvom stoljeću, ako želi preživjeti:

„Ovdje smo kako bismo jedni drugima pomogli izdržati sve ovo, što god da to jest“.
(Marc Vonnegut, sin pisca Kurta Vonneguta)

U ovoj izjavi (zapravo, radi se o jednoj rečenici iz pisma ocu) čini se da je etička transcendencija, na koju se poziva Derrida, pronašla svoj puni izraz. Pitanje porijekla postaje nevažno („što god da to jest“ čitamo kao „postajao Bog ili ne“), dok istodobno i altruizam i filantropija ostaju bez teorije; osim toga, čak se ni jedan humanizam ne može tako lako dovesti u vezu s ovom vrstom pomaganja; „jedni drugima“ može se odnositi i na životinje, biljke, bilo što. S ovom mišlju, teorijski ćorsokak stići će i ideje mizantropije, privatnog vlasništva, čak, vjerujemo, i volje za moći… sve ih tamo mora odvesti ova nova svjetlost umnog sunca, svjetlost čije konture, istina, tek trebamo iz-fokusirati slijedeći Lévinasa i Derridu… [nastavit će se…]

Siječanj 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: igra preslikavanja (I. dio)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , , u 1:35 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

Emmanuel LevinasOduvijek sam smatrao da postoji samo jedna anagogična suprotnost: JA – SVIJET na kojoj sam temeljio izvođenje svih stvari ili ‘sestara duha’ – Religije, Umjetnosti, Filozofije i Znanosti – no danas mi je postalo jasno da se ta suštinska suprotnost može shvatiti i kao trojstvo: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA), nakon čega me zahvatio neobičan osjećaj da je kršćanstvo, možda i pukim slučajem, u nečemu u pravu.

Drugi/Drugo. Što je to? Neprijatelj? Puka Nepoznanica? Jedina Izvjesnost pokraj mene…? Sve ono što nisam ja sâm…? A što sam ja sâm? Što me čini, što pripada meni? Moja ruka… je li to Drugo ili je to samo neosviješteni dio mene samog?

Pitanjem Drugog na svoj se način bavio i francuski filozof Emmanuel Lévinas čiju kritiku fenomenologije razmatra i Jacques Derrida u eseju „Metafizika i nasilje“ u svojoj knjizi Pisanje i razlika. Na svega dvije stranice teksta smjestila se Lévinasova „nemisliva istina živog iskustva“ zboreći lucidnije i dublje od većine knjiga filozofije koje sam dosada imao prilike pročitati, o nečemu, zapravo, sasvim jednostavnom – našem iskustvu Drugog (Derrida ga nekada piše malim, nekada velikim slovom; ja ga želim naglasiti i zato ga pišem velikim slovom).

U dosadašnjoj ‘teoriji i praksi’ – filozofi bi rekli – ‘ontičkog iskustva’ i ‘ontološkog odnošenja’, Drugo se javlja ili kao protivnik, neprijatelj, odnosno netko s kim se valja boriti za mjesto pod suncem ili kao netko s kim možemo podijeliti muku bivanja u zajedničkom podnošenju životnih nedaća. „Svijet svjetlosti i jedinstva“ (Derrida) odnosno „filozofija svijeta svjetlosti, bezvremena svijeta“ (Lévinas) glavni su sponzori ljudske solidarnosti koja će ideal društvenog tražiti u stapanju njegovih subjekata u kolektivnu predstavu zajedničkog ideala:

Zajednica [je ta]… koja kaže „mi“, koja, okrenuta prema umnome suncu, prema istini, osjeća drugog pokraj sebe, a ne pred sobom.

Međutim, i Lévinas i Derrida, žele nas upozoriti da ova dva odnosa s Drugim nisu izvorna. Ona su uzrokovana uplivom našega ‘umnog sunca’, ali koje je na pozornicu života stupilo tek naknadno. Pravo stanje stvari je da smo na početku i oduvijek suočeni s nedokučivim ‘licem’ Drugog o kojem zapravo ništa ne znamo. Drugo nije ni pokraj, niti stoji nasuprot nas, ono je jednostavno pred nama. U našem odnosu s Drugim, ako uopće o nečemu takvome možemo govoriti, uvijek su na djelu „apsolutna blizina i apsolutna udaljenost“. Taj ‘nepojmljeni eros u zapadnome mišljenju’ kako kaže Derrida, polazna je misao za Lévinasa i njegovu filozofiju.

Bez posrednika i bez sjedinjavanja, ni posrednost, ni neposrednost, takva je istina našeg odnosa s drugim, istina prema kojoj je tradicionalni logos zauvijek negostoljubiv. Nemisliva istina živog iskustva…

Dosadašnja metafizika, koja velikim dijelom uključuje i fenomenologiju i ontologiju, umnogome se oslanjala na prirodnu istinoljubivost ‘umnog sunca’ koje, po njima, i nije sposobno odaslati nekakvu ‘lažnu svjetlost’ u svijet, nekakav oksimoron ‘lažne istine’. Međutim, Lévinas nas sada hoće uvjeriti da ‘lice’ Drugoga prethodi svakoj umnosti. Istina ili bilo koja druga ideja našeg uma, u ovom ‘troodnosu’ – dolazi tek kao treća!

Čemu ova razglabanja? Zapravo, ne znam. Možda zbog osobite igre uma koja mi je naknadno pala na pamet, kao i sve dosad, inspirirana onim što trenutno čitam i preturam po svojoj glavi… U svakom slučaju, radi se ponovno o još jednoj igri uma u kojoj su mi (poput pravog mistika), mimo svih katehističkih pravila, dopuštene svakojake igre preslikavanja eshatoloških konstituenata različitih metafizičkih i religioznih tradicija. U prvom redu, mislim na igru preslikavanja eshatoloških konstituenata jednog privatnog svijeta misli s istima jedne, naočite religiozne tradicije; sve to pod dojmom misli Emmanuela Lévinasa o našemu izvornom iskustvu Drugoga (o kojemu saznajem iz eseja Jacques Derride).

S eshatološkim konstituentima jednog privatnog svijeta misli (mog vlastitog, naravno) već ste se upoznali: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA). Njihov upadljiv trihotomijski odnos tvori strukturu koja u startu mora podsjetiti na strukturu na koju je želimo preslikati (strukturu Trojstva kršćanske tradicije). Dakako, prema potrebi, pozivat ćemo se i na eshatološke konstituente (i strukture) drugih filozofskih tradicija poput Derridinog ‘umnog sunca’ ili Platonovog svijeta ideja. Međutim, pravo pitanje je mogu li se svi ti eshatološki konstituenti, doista, preslikavati jedan na drugi unedogled, a da se, pritom, ipak zadrži religiozna i filozofska ozbiljnost? Drugim riječima, možemo li svi naučiti tu sakralnu igru koju su i stari mistici upražnjavali na osamljenim mjestima pustinjskih spilja i planinskih vrhova? To su pitanja na koja bi većina filozofa i religioznih vođa odgovorila odrično, pa ipak… ovo je samo igra!

Dakle, ono što me od početka mami da učinim jest sljedeće: da misleće JA, moje privatne filozofije, s početka ovog teksta, preslikam/poistovjetim, što god, s ‘umnim suncem’ filozofa, tom Svjetlošću našega i samo našega uma koja svim stvarima koja nas okružuju jedina daje smisao. Uz neke ograde, vjerujem da to mogu učiniti. Premda ih Lévinas zagonetno razlikuje („Postoji… solilokvij uma i samoća svjetlosti“), Derrida će dopisati:

Solipsizam nije ni zastranjenje, ni sofizam; on je sâma struktura uma.

Od ovih riječi čovjek se (već) mora naježiti. Gdje si, kršćanstvo? Pomagaj! Može li mi u ovome tvoj nauk pomoći? Jer, što učiniti s onim što nisam ja sâm, a koje evidentno mogu iskusiti; što učiniti i kako se mogu odnositi prema Drugom? Gdje ga smjestiti? U koju ‘ladicu’ uma? Čini mi se nemogućim da je Svjetlost mog vlastitog uma jedina odgovorna za to kako vidim ovaj Svijet. Da je Svijet jedno veliko JA bez izlaza?

I kao što je poznato, pitanje Drugog kršćanstvo je riješilo eshatologijom Svetog Trojstva – inherentnom božjom trihotomijom. U njoj se javljaju: nedostupni Bog na nebesima (moguće da je i izvan ovoga svijeta), njegov dostupni čovječji Sin i naposljetku, zagonetka po sebi – Duh Sveti. U ulogu potonjeg u kršćanskoj tradiciji običnom smrtniku teško je proniknuti. Kršćani će olako kazati da je Duh ljubav između Oca i Sina, ali čini se, barem s filozofske točke gledišta, da je on puno više od toga. Ono što o Duhu Svetom znamo proizlazi iz oskudnoga, poetičnoga i poslovično dvosmislenog biblijskog izvora i uglavnom se svodi na dvije stvari/činjenice: prva govori o tome da je netom nakon čina stvaranja svijeta upravo on – Duh – ‘lebdio nad vodama’ i mnogo kasnije, da je omogućio začeće božje emanacije u ljudskom obliku.

Nije nam namjera opovrgnuti kršćanski nauk o Trojstvu (u izlaganju, s prvog lica jednine polako prelazimo na prvo lice množine). Zato, ono što sada slijedi, predstavlja samo komutaciju nad kršćanskom ‘jednadžbom’, objašnjenje, koje u konačnici vodi istom ‘rezultatu’.

Dakle, ako započnemo s prebacivanjem ‘varijabli’ eshatoloških konstituenata s početka stvaranja svijeta, ‘s jedne na drugu stranu’ ‘jednadžbe’ Trojstva, odnosno, započnemo li se ponovno baviti ‘nemislivim’, sâmim činom stvaranja, vrlo brzo ćemo doći u poziciju (napast) da svjetski pra-Duh shvatimo kao neku vrst inkarnacije filozofskog ‘umnog sunca’, odatle i svakog mislećeg JA. Drugim riječima, dovest ćemo ga u vezu s našim i samo našim neukrotivim, dubokim mislima… Zbog toga ćemo se na ovom mjestu prisjetiti Ivana, ‘našega Ivana‘, autora jedinog Evanđelja bliskog gnosticizmu, a možda i prvog post-strukturalistu uopće, koji na početku svoje biblijske poslanice na čudesan način spaja početak s krajem zapadnjačke misli (o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu):

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ.

Ako će i Lévinas i Derrida devetnaest stoljeća kasnije, kao ‘okorjeli’ pripadnici post-strukturalizma, završnog pokreta zapadnjačkog mišljenja u cjelini, uglas deklamirati „Misao je jezik“, ne možemo li pretpostaviti da je Ivanov nauk o stvaranju svijeta, pod zlatnim sponzorstvom Riječi, ključeve tog stvaranja u potpunosti predao osamljenu Duhu, kojemu je Riječ, odatle i jezik – sama supstanca postojanja? Sve to ulijeva nam dodatnu hrabrost za najveću blasfemiju: zamisliti situaciju u kojoj lik Boga, onako kako ga zamišljaju ljudi, kao Oca u Svetom Trojstvu, i nije postojao prije nego što ga je porodio osamljeni Duh. Dakle, situaciju, u kojoj se on (lik Boga) konstituirao tek s pojavom Svjetlosti koju spominje i slavni dictum s početka Knjige Postanka i na koji se, upravo zbog toga, podjednako naježe i teisti i ateisti? Jer, kako kaže Ivan? Iako ‘Riječ bijaše u Boga’ („Neka bude svjetlost“) ‘i Bog bijaše Riječ.’ Uočimo da se ovdje radi o komutaciji i samo komutaciji, jer ne gubimo ništa od božje providnosti: ono esencijalno božansko već je prisutno u samome Duhu prije stvaranja svijeta.

(Dakako, ovdje propuštamo reći da Biblija na čin stvaranja ne gleda ‘tim očima’. Za nju Bog ostaje nedostupno i nespoznatljivo biće koje je u prvoj rečenici Knjige Postanka na misteriozan način stvorilo Nebo i Zemlju, da bi zatim sišlo u svijet Tame u obliku Duha, i susrelo bez ikakva objašnjenja i Vodu… Na neki način, kao da se radi o pripremi pozornice za ‘pravo’ stvaranje svijeta koje je uslijedilo s Božjim imperativom “Neka bude svjetlost!” Jasno je da su u nekoj filozofskoj raspravi to neuporabljive činjenice. Čak i za jednu igru uma, one su na početku takve te ih moramo zaobići. O takvome Bogu teško da se još nešto suvislo može reći. Međutim, dajemo obećanje da ćemo im se vratiti na kraju.)

Mnogi ateisti, kao što je poznato, nemaju ništa protiv ideje da je Duh, a tu u prvom redu misle na ljudski Duh, tvorac svega, uključujući tu i, po ovim pitanjima, nezaobilaznog Nietzschea. Uostalom, mnogima je poznata izjava: „Najveća čovjekova nesebičnost bila je to što se divio i obožavao, a znao tajiti sebe, što je baš on bio taj koji je stvorio ono čemu se divio“ čiji je Nietzsche autor.

Ali, s druge strane i na ovom stupnju, sve smo više pobornici ideje da Svijet, sa svim svojim spoznatljivim i nespoznatljivim zakonima, nije mogao postati, nastati, dok ga na svoj način nije iznjedrila Svjetlost, dok ga nije stvorio Bog. Je li nam onda dopušteno da u ovoj osobitoj igri uma Boga preslikamo na samu Svjetlost? Gledano iz tog kuta, Svijet i Svjetlost, stoje u istom odnosu kao Sin i Otac u kršćanskoj ‘jednadžbi’ Trojstva. Jesmo li spremni Boga poistovjetiti samo sa Svjetlošću, a njegovog Sina s nastalim Svijetom? Međutim, nešto u ovom preslikavanju ne štima. Osim što smo Boga degradirali na stupanj Svjetlosti, pitamo se i što činiti s preostalim, trećim konstituentom našeg privatnog svijeta misli – DRUGIM (ISTIM KAO JA)? Možemo li ga dovesti u vezu s prethodno spomenutim eshatološkim konstituentima? Ako nam to pođe za rukom, predmnijevamo, može se dogoditi da kršćanstvo dovedemo u neslućene visine ‘filozofski mislivog’, koje kao da su samo nekim filozofima dostupne…

Ponovimo: ako smo prihvatili da s druge strane jednakosti kršćanske ‘jednadžbe’ Trojstva stoji Duh i samo Duh, kao jedini tvorac svega (kako Svjetlosti i Svijeta u filozofskom smislu, tako i Oca i njegova Sina u kršćanskoj eshatologiji) – gdje se u toj cijeloj priči smjestilo Drugo/Drugi? Međutim, nakon čitanja Lévinasa, dolazimo do čudesnog uvida: upravo taj i takav Duh, prije samog čina stvaranja svega, morao je iskusiti ‘lice’ Drugoga – ‘lice’ Vode nad kojom je lebdio…  [nastavit će se]

Travanj 2014.

Prijelom duha i ‘zatamnjenje’ označenoga & …povratak Tetke!

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, Pisanje i razlika, SLOTERDIJK tagged , , , u 6:32 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

PRIJELOM DUHA I ‘ZATAMNJENJE’ OZNAČENOGA

Da sumiramo: ono što ja mislim da se dogodilo s čovječanstvom na prijelazu stoljeća jest – prijelom, svojevrstan prijelom, a kad to kažem, mislim i govorim samo o prijelomu po pitanju stvari duha. Pod neizdrživim pritiskom Praznine i Besmisla, ali znatno ojačanima uslijed rasta kapitalističke bezobzirnosti, veći dio duha čovječanstva masovno se okrenuo starim vrijednostima.

I kao što je poznato (premda začuđujuće neznatnom broju slobodnih duhova), ovaj događaj (ili proces) iznio je na svijet novo doba – doba pseudomodernizma. I sama riječ nas zaboli kad je se spomene, i teško nam je priznati, barem većini nas koji se još uvijek smatramo nekom vrstom duhovnih nomada, da smo pseudomodernisti (ili pak pseudopostmodernisti). Ali što danas može biti Peter Sloterdijk, autor britke, sjajne, iznimno duboke, možda i najdublje knjige dvadesetog stoljeća, Kritike ciničkog uma, koji danas uzvikuje kako mu je ‘dosta rasprave o jeziku’ i da smo ‘čitavo dvadeseto stoljeće potrošli na nj’, ako ne – proklamirani pseudomodernist! Što smo mi, intelektualci, piskarala po lokalnim novinama i portalima, kolumnisti, opinion-makeri, koji se više ne stide ni pred samim sobom dok svoj talent spisatelja troše na dnevno-politikantske teme, ako ne prokušani, pasionirani, kakvi god, ubitačno-istiniti – pseudomodernisti. Dok se objavljujemo svijetu, vjerujemo u vrijednosti koje su mrtve. Vjerujemo u vrijednosti kojih nema, koje smo sami raskrinkali kao ne-vrijednosti.

Ali neka se neki drugi autori bave ‘pseudozbiljom’ koja nas samo još više rastače, kojoj smo na neki način i sami ‘kumovali’, i koja je dovela do toga da se kotač duhovne povijesti okrene unatrag te nas prisiljava ponovno proći sva razdoblja ljudskog duha u ‘pseudoobliku’ – pseudomodernizam, pseudoegzistencijalizam (možda i pseudofenomenologiju), pseudorealizam, pseudoromantizam, pseudobarok, pseudorenesansu… – nego se okrenimo onom malom ostatku ‘duhovnog čovječanstva’ koje je, neznano kako, zadržalo svoj smjer, i koje sada kroči poststrukturalističkom tminom koju nam je zavjetovao posljednji inovatorski filozof zapadnjačke misli – Jacques Derrida. Na što tu još možemo naići?

Neki će opovrgnuti da je Derrida bio poststrukturalist, dok će drugi spremno potvrditi da su se strukturalizam i poststrukturalizam – ta dva grobara zapadnjačke misli, odvijali usporedo. Za čitavu priču, to je najmanje važno. Ono što je važno, ali što sâm Derrida možda nikada nije izgovorio na ovaj način – neuvijeno, bez diskursnih akrobacija kojima je oduvijek bio sklon (ili nije, možda ga je tomu ‘prisiljavao’ samo njegov tekst) – tiče se objave smrti I(i)dentiteta (s velikim ili malim ‘i’),  te konkatedrale našega duha u koju smo bili tako radi skloniti se pred svim olujama strukturalističkih i poststrukturalističkih teorija; Onu ‘pravu’ katedralu duha pak oduvijek smo spremno tražili izvan sebe, filozofi u bitku, vjernici u Bogu itd. Kada književni teoretičari danas viču na sav glas: “Gdje je subjekt?“, oni uvijeno još uvijek stignu misliti o toj smrti.

Zanimljivo da je tu smrt već bio najavio i objavio, premda u duhu istočnjačke filozofije kojoj je u to vrijeme bio vrlo blizak, današnje utjelovljenje pseudomodernističkog (ili čak pseudopostmodernističkog) filozofa, Peter Sloterdijk, u svojim čuvenim ‘kritikama ideologije’ u Kritici ciničkog uma. Pod završnom, osmom kritikom, Kritikom privatnog privida, tako stoji (dijelove izvatka već sam citirao u jednom postu, ali u drugom kontekstu):

Kako jastvo [identitet] dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo [identitet] je rezultat programiranja… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo [ja naglasio], koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Na kraju devetnaestog stoljeća ‘umro je Bog’, na kraju dvadesetog – Identitet – preostaje pitanje, kome se još možemo obratiti? Ako mislite da je odgovor ‘nikome’ (nobody), onda lako skliznete u baruštinu pseudomodernizma, jer, dakako da nitko ne može izdržati živjeti u takvu odgovoru. On je inicijalna vatra ‘pseudodoba’. Međutim, odgovor koji je ponudio Jacques Derrida nije oduzimao nadu, kako to mnogi misle, možda je samo želio biti manje pretenciozan (i više kompliciran), glasio je: différance, osobito  strujanje u jeziku, zasnovano na ‘nošenju’ (fra. différer, engl. to defer)  i ‘odgodi’ (fra. différer, engl. to differ) značenja; ako ćemo pravo, odgovor je bio: sâm tekst. I premda Derridaovski uvijen i nejasan, ovaj odgovor izvan njegovih spisa, čini se, do dan danas, nije promišljen u svim svojim mogućnostima. Ono što mi, ‘post-metafizički-mislioci’, želimo, jest krenuti tim stopama, ‘tragovima’ (izraz koji je volio i ‘Učitelj’) i pokazati kako je duhovno čovječanstvo imalo priliku, a možda je još uvijek ima, za novi uzlet, novu avanturu duha, obogaćujući svoje životno duhovno iskustvo i opet – do neslućenih granica…

Zamislimo da prihvatimo da budemo samo tekst ili struja misli, koja tek otjelovljena lovi svoj smisao i svoje značenje, spremni da se bacimo u tu značenjsku ‘kupku za pomlađivanje’, neiscrpni izvor mogućnosti; ipak, još jednom, neugodni glas do nas stiže i opominje: oko značenja samog teksta ne možemo graditi, kaže. I samo značenje je, baš kao i identitet, iluzija. Značenje teksta, ako u nekom obliku postoji i valja ga zasnovati, izgrađeno je samo na pukim razlikama! Vrhunac razmatranja, kazao bi Nietzsche. Međutim, po nekima, ovaj naš zaključak mogao bi se protumačiti i kao: “To naš ocvali postmodernitet hvata sâm sebe za gušu.” Filozofski pak zaključak, nevin poput djeteta, zaključio bi: “Dakle, ne postoji ono za čim tragamo.” Ne samo filozofija, već i znanost (da ne govorim o religiji), osjećala bi se ugroženom ovim nalazom. Svi oni koji ‘imahu’ svoje ‘predmete’ proučavanja. ‘Zar se više ne smijemo ni pitati?’, površno su tumačili čudan nalaz francuskog filozofa filozofi i znanstvenici…

Nesuglasje (le differend), razlika (la différence) između Dioniza i Apolona, između poleta [snage, života] i strukture, ne briše se u povijesti, jer ona nije u povijesti. Na neki neobičan način, ona je i izvorna struktura: podrijetlo povijesti, sama povijesnost. Razlika naprosto ne pripada ni povijesti ni strukturi. Ako valja kazati, kao što to čini Schelling, da “sve tek je Dioniz“, onda valja i znati – a to znači pisati – da Dioniza, kao čistu snagu, opsjeda razlika [ja naglasio]. On vidi i vidljiv je. I bode (sebi) oči. Oduvijek je u vezi sa svojim izgledom, s vidljivom formom, sa strukturom, kao i sa svojom smrću. Takvim se sebi i pokazuje.

Pojam différance, koji je Derrida namjerno doveo u homonimijsku vezu s pojmom ‘razlike’ (fra. la différence), za razliku od svega ostalog filozofskoga pojmovnog arsenala, čini se – ne dopušta graditi u ‘prostoru uma’ – ni pomoću samog tog pojma, ni oko njega. To mu je samo dodatno priskrbilo prilično neugledan status kod generacije filozofa koja je u to doba, 1970-ih i 1980-ih, stasavala. I danas teško mogu objasniti činjenicu da se cijela jedna vojska filozofa u 1980-im posvetila znanosti i njezinim metodama poučavanja a da do kraja nisu promislili ovaj krucijalan pojam, koji je ostao stršati nad provalijom, u svakom slučaju, još uvijek ‘filozofskog mora’. Većina ih se bacila na fiziku, neki se i dan danas koprcaju u ‘mreži’ Einsteinove teorije relativnosti, dok se drugi naslađuju opojnim mogućnostima koje potiče ta, nevjerojatno bizarna, kvantna teorija, predstavljajući školski primjer izvora neiscrpne potrebe za filozofiranjem u znanosti.

Ali što mogu na to reći? U ovom trenutku, ništa, osim pozvati vas da napokon započnemo ozbiljno razmišljati o tom prijelomu (po pitanju stvari duha) koji nam se dogodio na prijelazu stoljeća, zašto smo skliznuli u rijeku ‘pseudodoba’, u kojoj se poput lososa sada nastojimo ‘uzvući’ natrag prema njenu izvoru, i možemo li se uopće iz nje još izvući i oteći niz opasne, stjenovite rukavce kanjona poststrukturalističke misli, koja, na prvi pogled, ne ostavlja nikakvu nadu?

Po mom mišljenju, radi se doista o strašnom prijelomu u razvoju ljudskog duha, u analogiji ili metafori, ravno onom Titanika u spektakularnom potonuću, nakon kojega je jedan, od dva prelomljena dijela broda, odmah pohitao svome dnu, dok se drugi tek uzaludno nastojao izviti u visinu kako bi nagnao glavne glumce ove drame – nas, ‘post-metafizičke-mislioce’ – da se uspu do samog pramca, i ‘rukama dotaknu zvijezde’… prije no što će iskusiti istu neumitnu sudbinu ‘svršetka igre’ na dnu mora.

Prije toga, ipak, usudio bih se navijestiti odgovor na pitanje o zabrani pitanja nakon poststrukturalističkih uvida u prirodu našega mišljenja… Dakako da o tome nema ni govora. Možete se pitati (a time i vjerovati, stvarati i spoznavati), štoviše, pitanja će biti više nego ikad, ali ono označeno pitanjima, odgovorom, tekstom – pukim označiteljima – neće više biti obvezujuće precizirati. Nastupa novo doba – doba ‘zatamnjenja’ označenoga u prostoru uma, koje se pak vraća samome životu…

…POVRATAK TETKE!

U trenutku dok sam dovršavao svoje ‘strujanje misli’, netko zakuca na vrata Prostorije s Kolom. Ustao sam se, odgegao do ulaza i pogledao kroz špijunku. Dva nepoznata muškarca stajala su pred vratima s nečim Velikim i Bijelim iza sebe. Pa da, to su bili Dostavljači! Otkračunao sam veliki lokot na vratima i širom ih otvorio:
– Kasnite! – rekoh prijekorno.
– Žao nam je gospodine, ali nije bilo lako…
Drugi muškarac odrješitom kretnjom prekinu prvoga.
– Ovdje potpišite! – reče i pruži mi mali pohabani notes.
Nakon što sam u dostavljački notes upisao veliko T i veliko M, izdam naredbu:
– Molim vas unesite je…i stavite ovdje! – rukom sam pokazao mjesto ispred televizora gdje bi se dostavljački paket, a zapravo ogromanjska kocka leda trebala smjestiti…

Kada su otišli, zagledam se u bijelo, prozirno, kockasto zdanje koje je postalo novi stanar Prostorije s Kolom. Je li se baš radilo o novom stanaru? Negdje u sredini te ‘geometrizirane zime’, uhvaćena u pokretu onog svog odvratnog smijeha, sleđena Tetka se keserila zatvorenih očiju, u poluležećem položaju na smrznutom kanapeu, zagledana u sliku ‘sto-jedan-inčnog’ isto tako smrznutog SMART TV-a. Paradoksalno, zaledila se u svom Ljetnikovcu, ili pak u dobu koje ju je zanimalo, koje je odlučila promatrati i na svoj način proučavati. Kako je nekoć javno obznanila, nastojala se zanimati “…za samog čovjeka… njegovu  osobnost, a ne za ono čime se hvalio da je napisao, stvorio ili postigao”. U jednom trenutku, čak se zapitala: “Otkud izvire naša, gotovo bolesna, fasciniranost nečijom osobnošću danas?” (A odgovor možda i glasi: iz žalovanja za izgubljenim Identitetom) Nakon toga, iselila se iz Prostorije s Kolom u obližnji Ljetnikovac, upravo kako bi prionula uz ‘osjećaj stvarnosti’, “Uz onog tvog Dioniza!”, kako je govorila; naprosto željela je biti uronjena u vrijeme Nadstvarnosti a ne u vrijeme Prostora Uma, jer je željela doživjeti iskustvo čiste snage. I vidi što joj se dogodilo? U kojem se danas stanju mora nalaziti ta ‘čista snaga’ o kojoj je nekoć maštao Derrida a i danas to čine anarhisti poput Johna Zerzana ili Hakim Beya, da bi Tetku dovela do ovoga – da se zamrzne u kocku leda u svom Ljetnikovcu – u vlastitom ‘prostoru snage’?

Očito, nešto je pošlo po krivu. Možda se nešto nepredviđeno dogodilo s onim njenim nejakim suncem? Izračunao sam da će mi trebati vremena popraviti ga i da će se za to vrijeme kocka leda otopiti. Baš fino! Pored svih ingenioznih uvida u ljudski bitak i načine mišljenja koji u Prostoriji s Kolom u posljednje vrijeme kulminiraju, opet ćemo imati i vrisku, i ciku i gizdanje, i neprestano uključen televizor, i sapunice a da ne spominjem nekad prikriveno, a nekad otvoreno  omalovažavanje svih mojih duhovnih napora. Tja!

Siječanj 2013.

Ne znati u kojoj si mjeri bio u pravu

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , , , u 12:47 am autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

Mislim da će Jacques Derrida u mjesecima što dolaze postati moja opsesija. U Prostoriji s Kolom više ništa nije isto. Kada glasno spomenem njegovo ime veće se Kolo oglasi prodornim tonom kao da sam spomenuo Nietzschea ili Heideggera. Definitivno, Jacquesa Derridau pozvat ću jedan dan na ručak ili večeru. Njegov duh sići će negdje s osamljenih visina i pridružiti mi se ćaskanju o toj nedokučivoj umotvorini kulture čovječanstva – jeziku. I ne samo jeziku, razgovarat ćemo, dakako, i o značenju, i pisanju i razlici.

U posljednje vrijeme Prostorija s Kolom ispunila se neobičnim likovima. Nije to više onaj stari prostor opsjena u koji povlačim svoj duh. Slike na zidovima su oživjele, namještaj se po prostoriji započeo pomicati uzduž i poprijeko, a sinoć mi se dogodilo da sam na kanapeu koji je Tetka ostavila za sobom usnio i primjeren san svim tim promjenama. Sanjao sam da se krećem iz jedne Prostorije s Kolom u drugu, sa sve većim Kolom Duha Svijeta koje sam na koncu započeo zvati Kolom Prostora Uma.

Portret Fridricha Nietzschea smješten ponad kamina pomicao je svojim usnicama ispod gustih brkova. Uvijek je nešto imao za reći, taj gard misli! Dočim, ovoga puta usnice nisu proizvodile nikakav zvuk. Tromo sam se pokrenuo do preimenovanog Kola. I ono se vrtjelo nestalnom brzinom. Nešto se događalo, a ja sam morao utvrditi što.

Privremeno, ušutkat ću portret Sloterdijka koji se smjestio nedaleko od Nietzscheova. Želim još jednom čuti tu priču o jeziku iz usta njegova ‘dekonstruktora’, a zapravo mogućnosti koje je ostavio za sobom.

Što se to dogodilo na prijelazu stoljeća? U što smo uronili kada smo u nadnevke započeli pisati dvojku i nule? Zašto smo se počeli ponašati kao da Jacquesa Derridau nikada nismo čitali, zašto ignoriramo mogućnosti koje nam je ostavio za sobom? Zašto se danas ponovno vraćamo na strukturaliste, istinu, smisao i Boga, zašto vapimo za čvrstim temeljima kad smo ih tako lijepo ‘dekonstruirali’. Međutim, ako ste mislili da je filozofija Jacquesa Derridae jedna od najpesimističnijih filozofija u povijesti filozofiji – varate se. Njegova teorija o stvaranju i osipanju značenja. Pogotovo njegovo strujanje u jeziku nazvano différance okvir je na kojem sada nastojim postaviti svoju teoriju… Dovoljno sam drzak da to učinim. Nitko mi ne može tomu stati na put… premda, isključivo za sebe i u svom umu.

Pisanje i razliku valja čitati fragmentarno, malo tu, malo ovdje, ukoliko bi se čovjek prihvatio nekakvoga linearnog slijeda čitanja, vjerujem, ne bi daleko dogurao. Pisanje i razlika uglavnom su sastavljeni od eseja koji predstavljaju osvrte na učenja drugih filozofa ili pak osvrte na druge filozofe koji se osvrću na učenja trećih filozofa; možda su u igri i četvrti filozofi/autori na koje se osvrću treći filozofi/autori i tako u beskraj… Bitno je shvatiti, tradicija je filozofskog mišljenja duga i teška. Kada i pomislimo nešto novo, to novo obvezni smo usporediti sa starim, u ovom slučaju, s nebrojenim mišljenjima filozofa koji su živjeli prije nas i ostavili razumljiv pisani trag. Tako to čini i Derrida. Piše o Levinasu (drugi autor) koji se osvrće na Heideggerovo učenje (treći autor), a pošto je u igri i fenomenologija, odatle i na Husserla (možebitni četvrti autor), a da ne spominjemo Platona (kao n-tog autora) koji se čini u korijenu svakog mišljenja. Ili, pak, piše o Batailleu (drugi autor) koji je, pak, pisao o Hegelu (treći autor) itd. Uglavnom Derrida će poput lukave lije, skriven iza filozofa-analitičara, potkopavati stavove proslavljenih filozofa da bi tek vrlo rijetko, istina, u proplamsajima neviđene filozofske oštroumnosti, natuknuo i nešto ‘svoje’. S ovakvim načinom čitanja na izraz ‘dekonstrukcija’ još nisam naišao, dok se diferancija (différance ) prvi put pojavljuje tek na dvjesto i nekoj strani… Ali poslušajmo samog Derridau:

Pisati […] znači i ne moći postići da značenje apsolutno prethodi pisanju: time na ljestvici spuštamo značenje, ali istodobno podižemo upisivanje… Pisati znači znati da ono što se još nije dogodilo u slovu nema drugog prebivališta, ne čeka nas kao propis […] ili u nekom božanskom razumu. Značenje mora čekati da bude izrečeno ili napisano da bi samo sebe nastanilo i postalo ono što za razliku od sebe jest: značenje […] Književni čin tako na vlastitu izvoru pronalazi istinsku moć.

Pisanje je opasno i tjeskobno zato što je inauguralno, u izvornom smislu riječi. Ono ne zna kamo ide, nikakva ga mudrost ne štiti od tog esencijalnog hitanja prema značenju što ga uspostavlja i koje je prije svega njegova budućnost. Hirovito je, međutim, samo zbog kukavičluka. Nema, dakle, osiguranja, protiv izlaganja takvoj opasnosti.

Ipak, jesam li, do ovog trenutka, pravilno razumio Derridau? Sam francuski filozof reći će da ga mnogi nisu razumjeli. Možda ga razumijem, ali na sebi svojstven način, i možda to nije onaj način s kojim bi se on složio… Osim toga, koristi prokleto težak jezik. Ne samo da je težak, stil mu je zamoran, zapetljava se u vratolomije s riječima, tu i tamo iskrsne po koja književna metafora, ali uglavnom bez onog literarnog šarma kojeg pronalazimo, primjerice, kod Nietzschea. Evo, probajte se uhvatiti u koštac s ovom Derridinom rečenicom:

Ta estetika koja neutralizira trajanje i snagu, kao razliku između žira i hrasta, nije kod Prousta i Claudela autonomna.

Ako ste prisiljeni ovu rečenicu još jednom pročitati da biste je shvatili, definitivno, nemate, baš kao ni ja, afinitet za stil Jacquesa Derridae. U mom slučaju, to je ozbiljna poteškoća. Za čitatelja kao da pretpostavlja nekog tko je u najmanju ruku pročitao potpuno iste knjige kao i on. Definitivno, to nije razumljivo pisanje, bez obzira na dobar ili loš prijevod, premda shvaćam da se filozofi vole ‘gubiti’ u pojedinostima i biti razumljivi jedino filozofima.

Osim toga, postoji još jedna stvar koja me kod French philosophera odbija a to je – bezrezervni hegelijanizam. Postavio me je u mučnu nedoumicu citirajući na početku jednog poglavlja Georgesa Bataillea koji je za Hegela ustvrdio kako „nije ni znao u kojoj je mjeri u pravu“. I što sad? Neće li me ta, iz moje perspektive, začuđujuća podrška Hegelovom šematizmu, apsolutnom duhu i ostalim hegelijanštinama koje sam dosada smatrao običnim filozofskim bedastoćama, natjerati da u ruke uzmem štivo za koje sam vjerovao da, u najmanju ruku, pripada naličju moga duha – tu notornu Fenomenologiju duha (za koju sam, btw, svugdje ponosno naglašavao da je nikada nisam i nemam namjeru pročitati)? Razumijem da se sva ljudska umna djelatnost može svesti na tekst i da ta struja značenja koja obavija stvari ovog svijeta ne podliježe nikakvim pravilima, Bogu ili bitku, osim i jedino drugom značenju, ali ne razumijem kakve to veze može imati s Hegelom, običnom filozofskom usjedalicom koji je filozofiju usmrtio u svom pokušaju da od nje načini sustav. Ali kad Bataille kaže da Hegel „nije ni znao u kojoj mjeri je u pravu“ onda to nekako pritajeno razumijem. Priroda nikada nije postojala, ali je zato postojalo mišljenje… U mišljenju doista možemo graditi sustave koji nemaju nikakve veze sa stvarnim životom, premda toga, kao u slučaju Hegela, ne moramo biti ni svjesni. I Bataille i Derrida su, zbog toga uvida, iznad Hegela, a to je ono što me u cijelom filozofskom mišljenju i jedino zanima, to neprestano izdizanje u misli…

Na kraju valja upitati: je li se danas moguće misaono izdići iznad jednog Derridae? Ne vidim razloga kako to ne bi bilo moguće. Filozofija koja se, možda i zbog Derridae, desetljećima činila mrtvom za novi iskorak, danas mi se čini u stadiju prikupljanja odvažnosti… Isto tako, zašto svaki novi iskorak u filozofiji ne bi bio takav, pa da je u stanju za svoje prethodnike ustvrditi ono isto što je Bataille ustvrdio za Hegela – kako nisu ni znali u kojoj su mjeri bili u pravu. Za ‘naš’ iskorak – to bi trebali reći za Derridau. Na kraju krajeva, nikome ne odricati pravo, ali neprestano podizati svijest o izrečenom. I ne bi li bilo divno kad bi se razvoj filozofije događao upravo na taj način…

%d bloggers like this: