Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći II.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , u 9:53 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

monolithU teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svojemu eseju Moć u umreženom društvu (kod nas objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika), nailazim na razmišljanja iznenađujuće slična svojima… (… a za koja bih prije kazao da su ‘postfilozofska’ ili ‘pseudofilozofska’ nego filozofska u uobičajenom smislu riječi; potonja, dakako, podrazumijevaju jasan predmet o kojemu se raspravlja, sustavan pristup, ozbiljnost i sl. a što u pogledu mojih, dakako, nije slučaj… ili opet jest na neki moj način :)).

U svakom slučaju, moć u teorijama moći koje spominje Manuel Castells razaznaje se kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Pa iako mi ni na kraj pameti nije osporiti bilo koju od njih – uostalom, sve su one na svoj način u pravu, ako ih se promatra kroz naočale kakve ‘povijesti filozofije (i sociologije)’ – ipak, čini se, kako se nijedna teorija moći ne dotiče porijekla ‘volje za moći’ kao takve… Ili se porijekla ‘volje za moći’ ne dotiče… samo Manuel Castells? Dakako da ću to pitanje morati podrobnije istražiti… (ako imate prijedloge za čitanje, slobodno ih navedite u komentaru).

Bilo kako bilo, dakako da je teško nešto suvislo reći o prvim trenucima ‘zore čovjeka’ koji su se navodno zbili prije nekoliko milijuna godina (prema tvrdnjama moderne znanosti) kad danas, prema riječima matematičara Keitha Devlina ‘imamo samo prazne lubanje koje nam govore koliko su mozgovi [prvih hominida] bili veliki’. Svaka takva tvrdnja o zbivanjima u jednom tako udaljenom dobu (ljudske ili čovjekomajmunolike) prethistorije može se činiti dvojbenom uključujući tu i ovu našu koja ‘zoru volje za moći’ pokušava dovesti u vezu sa ‘zorom čovjeka’ samog! Da se razumijemo, čak i da se radi o tzv. ‘kreacionističkom razdoblju‘ od nekih desetak tisuća godina, problem ostaje…

U evolucijskom briefingu povijesti nastanka životinjske vrste sposobne za matematičko mišljenje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, ‘našu priču’ o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u nepreglednoj savanskoj pustoši, najvjerojatnije bi smjestio u doba od prije 3,5 milijuna godina. I u sinopsisu filma Odiseja u svemiru 2001. možemo iščitati da se radi o istoj vremenskoj distanci. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadnici su čopora Australopiteka, po mnogima, prve vrste hominida koja je hodala zemljom. Svejedno, i dalje smatram da vremenski okvir za cijelu priču i nije tako važan.

Zato se bez brige možemo vratiti našoj priči, jer dolazimo do njenog najzanimljivijeg dijela – onoga u kojem na scenu stupa osjećaj moći pripadnika čopora… Uobičajenoj naraciji biologije o čoporskom udruživanju životinja (u ovom slučaju čovjekolikih majmuna) radi preživljavanja u otvorenim savanskim prostorima, ‘nadodat’ ćemo i našu, o volji za moć cijeloga čopora…

Ubrzo je samoproglašeni vođa čopora primijetio i druge, iste takve, čopore u blizini… Dakle, i s njima se valjalo boriti, morao je rezonirati, ali ovoga puta, za potrebe konzumiranja Ugode cijeloga, njegovog čopora – recimo, utoljavanja žeđi u obližnjem izvoru (na ovaj način, još jednom odajemo priznanje Kubrickovom uprizorenju Dawn of Man). Angažirajmo, dakle, pripadnike moga čopora da pod mojim vodstvom ostvare zajednički cilj, otprilike na taj način morao je razmišljati i posljednji čovjekoliki majmun ili prvi hominid. Da bi to postigao započeo je primjenjivati drugo sredstvo za ostvarenje svoga cilja (produljenja perioda konzumacije Ugode) – mrkvu. Slutimo da su se upravo s uporabom mrkve razvili i ti neslućeni osjećaji sigurnosti pojedinog čovjekolikog majmuna unutar čopora, pa se mnogo godina kasnije mogla ustoličiti definicija čovjeka kao, prije svega, društvenog bića. S mrkvom kao sredstvom, međutim, uvećali su se i apetiti volje za moći vođe čopora. Sad kad su se drugi majmuni borili za njega, za konzumiranje njegove Ugode, svoju moć mogao je proširiti do neslućenih granica… Volja za moć sada je mogla zaživjeti i u drugim čovjekolikim majmunima, iako su je oni osjećali na potpuno drugačiji način… U tom smislu, možemo govoriti o osjećaju moći zbog pripadnosti ‘čoporu s vođom’ koji se doživljava kao sama inkarnacija moći. (Zvuči poznato? Ne radi li se o današnjima ‘naciji’, ‘narodu’, ‘političkoj stranci’…?) (Isto tako, ako dopustite uporabu ‘malo uvrnutog’ tumačenja, ovaj osjećaj moći bio bi ekvivalentan zamišljenom ponosu neke stvari kao ‘privatnog vlasništva’ što ima tog i takvog ‘vlasnika’!) Za razliku od uobičajenih čopora koji imaju vođu, ovaj čopor je spreman s drugim čoporom ukrstiti oružje, ne samo da bi ga otjerao od izvora vode nego i porobio…

Na ovom mjestu, prisiljeni smo priznati da ‘instinktivni’ ‘vođa čopora’ i nije ‘nešto novo’ u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (primjerice, lavovi). Zbog te činjenice, našeg samoproglašenog ‘vođu čopora’ (čovjekolikih majmuna) moramo drugačije nazvati ! Pada nam na pamet izraz – ‘čopor s priznatim-na-sili/mili vođom’ upravo zato kako bi naglasili odnose koji vladaju unutar takva čopora i koji definitivno u cijelosti nisu životinjski. Životinja ne živi u svijetu volje za moći, taj svijet je isključivo ljudski. Zato i trebamo pažljivo gledati na ključnu sekvencu uprizorenja ‘osvita čovjeka’ u Kubrickovu ostvarenju  – događaj borbe dva čopora oko izvora vode. Naime, ako je u tom okršaju cilj samo otjerati pripadnike drugoga čopora od izvora vode, kako bi se pripadnici tvoga čopora mogli iz njega napiti, onda volja za moć još nije ušla u igru; još uvijek se radi o životinjskim čoporima. Međutim, ako ste nakon okršaja drugi čopor na svoj način porobili i asimilirali u svoj, onda, definitivno, govorimo da je na djelu tipična volja za moć… Naravno, Kubrick se u Odiseji nije doticao teme volje za moći u toj mjeri. Uostalom, čini se da je 1960-ih još uvijek vladalo naivno uvjerenje kako znanstveni i tehnički napredak imaju odvojene putove od puta volje za moći.  Mnogi se slažu da je američki redatelj tom scenom samo ‘tehnički napredak’ doveo u vezu s bivanjem čovjekom kao takvim a o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu

Mnogi će danas u ovoj kratkoj pripovijesti u ‘čoporu s priznatim-na-sili/mili vođom’ prepoznati neku vrst svjetske ‘prasile’ (poput Amerike, Kine ili Rusije danas) koja, po našem mišljenju, predstavlja najprepoznatljiviji znamen volje za moći kao takve. Tek u društvenoj zajednici poput ‘čopora s priznatim-na-sili/mili vođom’, volja za moć, kao ideja, u potpunosti može zaživjeti i razviti sve svoje potencijale… Pored ideja vladara i privatnog vlasništva, ideja ‘čopora s priznatim-na-sili/mili vođom’ također nije ništa drugo doli opet samo ideja. Naša teza je da je u sve ove suštinske ideje valjalo biti duboko uvjeren, da su stvarne, da su istinite (iako to prvotno nisu bile), kako bi se u nama napokon upalio ‘vječni oganj’ volje za moći…

Za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:

Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Dakle, pored kralja i privatnog vlasništva, i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) prepoznajemo kao pozornicu za odvijanje predstave života zvane Volja za moć… ali samo jedne, pored mnogih drugih… Što ovime pokušavamo? Pokušavamo li pokazati da bilo koja druga ‘dobro oblikovana’, suštinska ideja koja bi pogodila ljudsku prirodu i njezinu inherentnu umnost u najosjetljivije mjesto, mogla, u dogledno vrijeme, i samu ideju ‘volje za moći’ zbaciti s trona…? Dakako da pokušavamo! Naravno, s više ili manje uspjeha, kao nebrojeni pojedinci poput nas! Ako je u mnogim ljudima danas Bog ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je uzelo sudbinu u svoje ruke, ne mora se više tući oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, izgleda da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno… Možda se to, na koncu konaca, i događa, i čovječanstvo postane svjesno idejne pozadine volje za moći u biću čovjeka, ali ga ubrzo neki novi barbari vrate u ‘staro okruženje’, a što, znamo, i nije tako rijedak slučaj u historiji…

Što smo ovom pričom (i popratnim tekstom) zapravo htjeli poručiti? Čovjek, u prvom redu, zahvaljujući svojoj umnosti – čitaj, sklonosti potpadanju pod utjecaj vlastitih ideja – osjeća svijet kao volju za moć (ili božje djelo). U svom korijenu, volja za moć, baš kao i svaka druga ideja, nema uporišta u stvarnosti; ona, stoga i definitivno, i ne može biti nekakva moć – osim na papiru i u glavama ljudi. Ako se o njoj, kao takvoj, želi izreći nekakav zaključak može se reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i gotovo!

Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.

Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…

A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla: ‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta. Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…

Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.

I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’?  Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)

Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos.
U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!

I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini…

Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći I.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , u 3:30 pm autora/ice Magičar

Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti  – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda, države…  – do potpunoma neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje Drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. U ovom slučaju, dakako, može doći do paradoksa: za ostvarenje potpunoma plemenitog cilja čovjek se u potpunosti može služiti sredstvima batine!

Ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste, stvari su duha. To su samo ideje u umu. Od Dobrote do Volje za moći. Od Istine do Laži. Od asketskog života uronjenog u meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva su stvarna: Mila i Sila, nerazdvojne sestre koje mrze jedna drugu, ali koje ne mogu jedna bez druge. Tako je to dok je njihovih ‘roditelja’ – Gospodina Ugode i gospođe Neugode ili Gospođe Ugode i gospodina Neugode (u ovom smislu, naravno, spol je nevažan). Kako sam došao do toga da budem ‘tako pametan’ kao svoj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.

Kratka povijest ideje Volje za Moći

U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši, postojalo je osamljeno drvo i na njemu mjesto, na kojemu se čovjekoliki majmun, koji je tisućama godina nastanjivao ovo područje, osjećao iznimno sigurno… i ugodno (u ovom smislu, nagon za pukim preživljavanjem valja razlikovati od potrebe za ugodom). Mjesto na drvetu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca, štitilo je i od prirodnih neprijatelja, pogotovo pirgastog savanskog lava koji se ni u kojim okolnostima do njega nije mogao uspeti. Slobodno možemo reći kako je mjesto na osamljenu drvetu za čovjekolikog majmuna bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta na drvetu bilo je samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba između čovjekolikih majmuna za bogom dano mjesto na drvetu. Majmun, koji bi tog dana pobijedio u borbi, tu noć počinuo bi na njemu vidajući rane. Čovjekoliki majmuni, naravno, nisu mogli vječno ostati na tom mjestu na drvetu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu s drveta te se priča svaki dan ponavljala.

A onda, jednoga dana, doslovno iz nikuda (oznaka slučajnosti), pojavili su se snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. (oznaka satiričnosti moje prirode) i jednom majmunu ‘pokazali’ kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (naravno, prema izvornoj Clarkovoj zamisli, to je ‘učinio’ monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao oružjem, majmun se s lakoćom mogao obračunati s bilo kojim drugim majmunom iz čopora, ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na drvetu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, čovjekoliki majmun je po prvi put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je cijelog prožimao; osjetio je… da je, na neki način, i on ‘povlašten’… zapravo, po nečemu poseban u odnosu na druge majmune… baš kao što je to bilo mjesto na drvetu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Povlaštenost je, dakle, nosila najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je prvi put u životu počeo razmišljati, ako se to još tako može nazvati, kako da ju zadrži. U tom trenutku, a to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći

“Bilo bi sjajno”, morao je mozgati, “kad bih mogao zadržati to mjesto na drvetu, a da se, istovremeno, ne moram boriti s drugim majmunima”. Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I jedino su mu tako na um mogle pasti dvije ključne ideje…

Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je prva pala na pamet čovjekolikom majmunu. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Na ovaj način, dobio bi priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; primjerice, mogao bi dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojega on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.

Druga ideja pak ticala se povlaštenog mjesta. Zašto ga jednostavno ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… odatle, vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja mu je ipak morala pasti na pamet mnogo kasnije) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.

U korijenu svakog oblika volje za moć nalazi se povlaštenost, također, bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su isključivo na prvotnom osjećaju povlaštenosti koji je nekako trebalo legitimirati pred Drugima. Međutim, sada se već može reći: kralj, sâm po sebi, povlaštena je osoba i… bilo što na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi, zapravo, bilo reći da se radi o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život. Odatle, volja za moć može biti shvaćena i kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je također samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć uvijek su neophodni drugi.

Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…

I odmah da se razumijemo: uloga vođe čopora, od samoga početka, nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun, koji se proglasio vođom čopora, mogao je ‘dobro’ ili ‘loše’ voditi čopor, svejedno. Smijeniti ga mogao je samo drugi čovjekoliki majmun u borbi… (nastavit će se)


Veljača 2012.

Na deset Mjesečevih udaljenosti od Zemlje

Posted in 2. Brandenburški koncert, ARAM KHACHATURIAN, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, Svita iz Gajane br. 3 (adagio), UMJETNOST - FILM tagged , , , u 12:38 pm autora/ice Magičar

Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Aram Khachaturian: SVITA IZ GAJANE BR. 3 (ADAGIO);  J. S. Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT

Netko je zatvorio poklopac. Čuo se samo zvuk, tup udarac, ništa više. Kad sam otvorio oči već sam trčao. Trčao sam u prstenu svemirskog broda Discovery One s podešenim neznatnim bestežinskim stanjem, upravo kako bih mogao besciljno kružiti bez stajanja i okretanja. Povremeno bih rukama napravio pokoji boksački potez, zauzeo gard ili uputio udarac, tek toliko, da bih i ruke održao u kondiciji. Svemirski brod vodio me je na daleko putovanje. Klizio sam u ništavilo svemira, u prazninu, bez znanja o pravom smislu misije, i pritom, spokojno trčkarao. Tko zna što me može dočekati tamo, u tami bezdana. Morao sam biti spreman na svakojake iznimne napore, a tu sam ponajviše pretpostavljao upravo one – tjelesne.

U pozadini svira glazba, Aram Khachaturian, ledeni tonovi baletne Svite iz Gajane br. 3 prate me u stopu, onako kako se prati izdvojena i osamljena životinja. Dvije violine se blago isprepliću, svita se zahuktava; ako je itko uspio osamljenost pretvoriti u glazbene tonove, onda je to pošlo za rukom ovom armenskom kompozitoru. Neobično, nije jedna violina, već dvije, ali zato mi se osamljenost koju izražavaju čini tim veća, može ih biti i na stotine, tisuće, čak i sedam milijardi, jer ovo je ipak zapis o osamljenosti ljudske vrste…

U brodu je još jedan astronaut, možda si to ti koji ovo čitaš; moraš biti isto tako osamljen kao i ja u ovom trenutku da bi postao on. Pazi! Udaljeni smo od majčice Zemlje deset udaljenosti Mjeseca od Zemlje i krećemo se prema Jupiteru samo zato što je neki manijak, navodno, iz oblaka plinovitog gorostasa detektirao nekakav signal možebitno izvanzemaljskog porijekla. I što da se radi!?

O monolitu ne znam još ništa, o njemu ne smijemo pričati. Zna ga samo HAL, naš brodski kompjutor, koji mi upravo javlja da imam uspostavljen video link. Uzimam ručnik i brišem se, nehajno ga prebacujem oko vrata i pokrećem vezu. Na ekranu se pojavljuje tetkino lice.
–    Pa jesi li ti lud!? Samo tako si nestao…
–    Ne brini, tetka. Trenutno sam u sceni filma Odiseja u svemiru 2001. Zamolio bih te da me neko vrijeme ne prekidaš…
–    Da te ne prekidam?! Znaš što ću ti reći? 2001. je davno prošla. Dosta te igrarije. U prostoriji je postalo hladno, moraš se vratiti i vidjeti što je s grijanjem…Budi malo muš…!
Ugasio sam video link. Nisam mogao prekidati ovu čaroliju pod ravnanjem Stanleya Kubricka u kojoj sam sam postao sudionikom. Tako će se, uostalom, jednog dana moći činiti u budućnosti. Moći će se odabrati knjigu, film ili čak neki stvarni povijesni događaj i sudjelovati u njemu. Moja Prostorija s Kolom mi je omogućila da to činim već danas i to je ta prednost imanja Prostorije s Kolom. Možda želite i vi jednu za sebe?

Opet sam na deset mjesečevih udaljenosti od Zemlje – od Zemlje. Igram se riječima, mogu raditi i činiti što god me volja. Krajičkom misli okrznem spravice za koje mi se čine da su u ovom trenutku jedine u moćnijem položaju od mene – Voyager-1 i 2 – svemirske letjelice, danas na rubu Sunčeva sustava, na gotovo sigurnoj udaljenosti od čovjeka, u prilici za dosezanjem nesagledivog stupnja slobode i pustoši. Nasreću ili nesreću Voyageri nisu ljudska bića, oni svoje prilike ne doživljavaju kao čovjek ili pak doživljavaju, samo što mi to ne znamo. Možda u društvu s Bachom, kojeg svako malo zavrte na svojim Zlatnim pločama, podosta nauče o čovjeku…

Zamišljam kako ogroman oblak radio-signala jednog dana zasipa zemlju. Na svim radio-frekvencijama odjednom čuju se taktovi Bachova 2. Brandenburškog koncerta. Negdje, u svemirskoj pustoši su se odbili, od nekakav ravan meteor ili čak planet, i ponovno završili na Zemlji. Međutim, ono što su donijeli na zemlju ovoga puta je, osim same glazebe, i taj osjećaj osamljenosti, „izvođenja za nikoga“ u svemirskoj pustoši…

Sve mi to pada na pamet dok se nalazim u jednoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001., dopuštam si da mi to pada na pamet. Čak pomišljam da se na Voyageru-1 ili 2 baš u ovom trenutku uključila glazba, da 2. Brandenburški pokušava osvojiti pažnju prvih meteora i svemirskog kamenja unutarnjeg ruba Kuiperovog pojasa… Ali tu već svojim načinom razmišljanja dolazim u sukob s dobro poznatom teorijom relativnosti. Ona nalaže da ne mogu razmišljati na taj način, razmišljati o istodobnosti s događajem koji je od mene, kao motritelja, udaljen više od 300 000 km, a Voyager-1 ili 2, usamljene lutajuće mašine, to svakako jesu. Mi tek pomoću svjetlosti otkrivamo prostor i vrijeme, prostor i vrijeme nama otvara svjetlost, kaže mi tutorski teorija relativnosti, a svjetlost je u tom pogledu ograničena. Ograničena je upravo tom svojom fantomskom brzinom; svedena na tih, u svemirskim okvirima, mizernih 300 000 km/s.

Nakon problema s HAL-om koji su uspješno riješeni (kompjutor je ušutkan), iznad tvoje i moje glave pojavljuje se monolit, kvadrasta crna gromada koja kruži oko broda, a potom nas odvodi do ulaza zastrašujuće crne rupe. Propadamo u crvotočinu čiji oblik u SF filmovima godinama neće biti nadmašen. Vrtimo se u svemirskom kaleidoskopu kao da stvarno putujemo kroz vrijeme.

I evo me u poznatoj bijeloj sobi koja se javlja pred kraj filma. Ali, nisam li malo preuranio? Nitko nije zakuhao kavu. Nema više ni tebe u blizini. Sam sam. Iznenada otkrivam da čitavo vrijeme sjedim pred kompjutorom u svom stanu. Ista osamljenost, isti osjećaji, isti besmisao. Tipkam slova na svom kompjutoru i duboko udišem i izdišem kao što je to činio i Frank Poole dok je mijenjao onaj pokvareni dio na Discovery-u. Kubrickova vizija je samo uljepšana stvarnost. Poslao nas je na put do Jupitera s bolesno narcisoidnim kompjutorom, naše odveć nejasno osjećanje Boga vizualizirao u crnu kvadrastu gromadu te nas, na koncu, ušuškao u krevet u čistoj bijeloj sobi nalik laboratoriju i još k tomu učinio da razmišljamo o smislu života; ali zašto? Samo zato da bi pojačali dojam ovih istih osjećaja koje imamo u našoj sobi u Nadstvarnosti dok sjedimo za računalom i dopisujemo se s poluznancima na Facebooku. Samo zato da bi se hvatao i grizao za rep, uvijek iznova; ali i samo zato da bi približio umjetnost stvarnom životu. Vječno vraćanje istog, kazao bi Nietzsche.

Osjetim nečije ruke na sebi. Tetkine su. Drmusala me je dok se u potpunosti nisam razbudio. Ali odmah razaznam da se još uvijek nalazim u čistoj bijeloj sobi s kraja filma Odiseja u svemiru 2001.
–    Hej, što tu radiš? – upitam je.
–    Ti ne razumiješ, jel’ da!? – podrugljivo prozbori tetka – Ti si u našoj prostoriji, samo što je ona sada postala to bijelo sranje iz tvog filma iz 2001…
–    Ali što se dogodilo s Kolom…? – jedva sam stigao izustiti.
Na to se tetka samo okrenu prozoru, u čijem se okviru, mogao sam to sada dobro vidjeti, upravo na mjestu Kola, slavodobitno smjestila ta kvadrasta gromada – crni monolit.

%d bloggers like this: