Svibanj 2016.

Droga moći (ili o postanku ‘volje za moći’ iz sanjarenja)

Posted in Daydreaming, FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , , u 8:10 pm autora/ice Magičar

FRIEDRICH NIETZSCHE: Volja za moć
RADIOHEAD: Daydreaming

‘Moje učenje’, ukratko, moglo bi se izreći i ovim riječima: na početku, postojao je (samo) nagon za opstankom, a ‘volja za moć’ bila je (samo) prva praideja koja je iz njega proizišla.

(I unaprijed ispričavam se svima onima koji u ovom dobu opravdano zaziru od objave svake nove istine, a filozofsku raspravu koja stremi takvom cilju drže zamornom. Otklon od (nužne) subjektivnosti koje diktira ovo doba bio mi je potreban (samo) kako bih jednu svoju, dakle, ipak (samo) svoju ideju, progurao kroz rešetke starog diskursa…)

Možemo samo nagađati kako je to izgledalo u početku, tog, za svakog čovjekolikog majmuna, sumornog dana, ispunjenog strahom, patnjom i bježanjem, u kojem se praideja ‘volje za moći’ u njegovu umu konačno oblikovala, a možda upravo iz njegova tadašnjeg daydreaminga … Dižući se iz magle bitka, definitivno, njegove tamne strane, dospjela je ona u svoje vrijeme. Ali dakako, u to doba, i druge praideje morale su se motati umom prvobitnih ljudi. Praideja Boga, recimo, možda je prva praideja uopće koja je čovjeku pala na um! Znatiželja je možda izrasla iz seksualnog nagona, umjetnost iz oponašanja, a zen-budizam – sad stvarno spekuliram – možda i iz čistog ignoriranja čovjekovog nepovoljnog položaja u prirodi. Međutim, i dalje tvrditi da je sama ‘volja za moć’ nagon po sebi – u ovom trenutku i u ovom dobu – čini mi se ne samo pretjeranim nego i neprimjerenim… evo i zašto.

Najprije, zapitajmo se, što bi bila ‘volja’ kao takva? Nije li to nešto inherentno upojedinačenom živom biću? Da ono ima svoju volju naspram drugih volja? Po mom mišljenju, to je upravo slučaj. Ali ono što volju razlikuje od nagona odnosi se na njenu intrinzičnu svjesnost… Ne bismo li, onda, volju kao takvu, mogli jednostavno proglasiti kultiviranim svjesnim nagonom, nagonom koji se evolucijom stigao obrazovati, nagonom koji je postao svjestan samoga sebe? Dakako da bismo mogli. Međutim, iz toga zaključiti da je volji kao takvoj inherentno i stremljenje moći i da se zapravo radi o nagonu ‘volje za moći’ – to, iz prethodnog izlaganja, smatram, ne možemo zaključiti!

Kako god, Nietzsche se silno trudio pokazati mehanizme funkcioniranja ‘volje za moći’, pa je, između ostalih, došao i do ovog zanimljivog objašnjenja: svaka stvar na ovom svijetu (dakle, u prostoru i vremenu) sklona je rastezanju s ciljem zauzimanja cijelog prostora, ali je u tom nastojanju sprječava otpor drugih stvari, pa imamo svijet – kakav već imamo. Odatle filozofova naklonost prema ocu grčke filozofije Heraklitu koji je tvrdio: “Rat je otac svih stvari!” U načelu, to bi bila ‘volja za moć’ u svojoj osnovi. Blaža interpretacija ovog učenja kaže da se radi o čeznutljivoj težnji svih stvari da se vrate u Pra-Jedno (s takvim učenjem, recimo, mogao bi se složiti i jedan Bela Hamvas). Međutim, kad bi to bio slučaj, onda bi se umnogome trebalo dati za pravo panpsihizmu, svjetonazoru po kojemu je sve na svijetu svjesno svog postojanja, uključujući tu i tzv. ‘mrtve stvari’ – ravnodušnu, neorgansku prirodu. Panpsihizam, na ovom stupnju razvoja, teško je dokazati. Stoga je bolje da ga ostavimo postrani naših razmatranja i vratimo se privlačnijoj mogućnosti za ovo doba, i ovaj trenutak povijesti čovječanstva: razotkrivanju ‘volje za moći’ kao praideje… i ne bi se moglo reći u tolikoj mjeri ‘zločeste’, koliko, u ovom trenutku, pogubne za ljudski rod.

Sada nam valja postaviti drugo pitanje: zašto se moć u čovjeku ‘prihvatila’ i održala? Iz jednostavnog razloga: zato što se sjajno brinula o ljudskom opstanku, i zato je moć bila dobra. Donosila je sigurnost i mir, ne samo onomu koji je ju za sebe prisvojio, nego i svim njenim podanicima koji su je priznavali. O tome sam već pisao na jednom drugom mjestu.

A sada, zamislimo sljedeću situaciju: da bi otklonio vječitu neizvjesnost u vezi pronalaska hrane, u jednom trenutku, naš predak morao je doći na ideju da svoj obrok podijeli na dva dijela. Jedan dio mogao je pojesti istog trena, a drugi nekog drugog dana. Međutim, već tog drugog dana, morao je shvatiti da je, zapravo, u oba dana ostao gladan. Međutim, duboko u sebi, već je morao percipirati i pohraniti tu čudesnu brojku ‘dva’… ulaznicu za kraljevstvo ‘volje za moći’. Vidio ju je jasno pred sobom u obliku dva obroka! Ubrzo nakon toga, mogao je doći na bolju ideju: umjesto da jedan obrok podijeli na dva dijela, pribavit će istog dana dva cijela obroka, jedan za danas, drugi za sutra ili neki drugi dan, a zatim i tri, i četiri obroka itd. Moram priznati da ovaj način spenglerovskog rezoniranja upućuje na jednu, relativno neugodnu činjenicu: čitava matematika možda proizlazi iz razvoja te temeljne, turbokorisne, praideje ‘volje za moći’!

A onda se u cijelu priču ubacio novi moment. Zadovoljstvo uslijed otklonjene neizvjesnosti u vezi pronalaska hrane vremenom se pretvorilo u ovisnost. Ako nešto izaziva zadovoljstvo, i ako se kroz dulji period ‘konzumira’, neminovno mora dovesti do ovisnosti. I kao što su mnogi od nas ovisni o slatkom, pa nam svaki zalogaj čokolade izaziva užitak, tako se i moć, već u prvobitnih ljudi, morala početi osjećati kao slast! Zato tvrdim da – moć čovjeka drogira. “Tako se mora osjećati Bog dok vlada ovim svijetom!”. Moć možda i nije ništa drugo doli praideja Boga koja je ‘sišla’ u nagone.

U međuvremenu, dok sam pisao i promišljao ovaj tekst, grupa Radiohead objavila je svoj novi album koji sam godinama nestrpljivo iščekivao. Slušajući prekrasnu Daydreaming u izvanrednom spotu koji se ovih dana vrti na YouTube-u, došao sam na nevjerojatno crnu misao: ono što nam Thom Yorke i društvo žele poručiti je skori kraj čovječanstva; čitav spot učinio mi se kao primjereno ljudsko opraštanje od postojanja, povratak u spilju, i životinjski svijet… Naravno, isključivo je riječ o mojoj hudoj interpretaciji onoga što se prikazuje u spotu pjesme, a naravno da su pjesma i spot prouzročili čitav niz drugih interpretacija… a pogotovo intrigantnom čini se ona vezana uz puštanje spota i pjesme unatrag! Rekao bih da je ta verzija za one optimistične koji na razvoj ljudskog roda i dalje gledaju kao da se kreće ‘od spilje do transcendencije’… Nažalost, meni se on ne čini više takvim.

U pravilu, čovjek da bi izdržao život, prisiljen je nečim se drogirati, u duhovnom smislu. Može to biti i obična nada u bolje sutra, ili neka ‘religiozna istina’ poput obećanja zagrobnog života, ali doista, čini se da nema snažnije i učinkovitije ‘droge’ za čovjeka – od moći, od stremljenja k moći! Težina života bit će podnosiva, ako se ‘volji za moći’ prokrči put u čovjeku. Sad su tu pred njim, jasni poput podneva, jedan cilj i jedna namjera – i okrunjeni smisao života!

Problem s ‘voljom za moći’, međutim, nastaje u onom trenutku u kojemu upojedinačenih živih bića koja streme moći na jednom mjestu – postane previše. Mjesto je planet Zemlja, vrijeme – početak 21. stoljeća, a nas je skoro 7,5 milijardi! U ovakvim okolnostima, ‘droga moći’ postaje preopasna za čovječanstvo u bilo kojem smislu. Današnja zadaća filozofa nije pronaći neku novu istinu, čak ni novu drogu za čovječanstvo… Današnja zadaća filozofa možda je samo ukazati na dublji smisao ‘volje za moći’, pogotovo ukazati na njenu pogubnu stranu kad je u rukama onih koji moć osjećaju kao slast, kao drogu! ‘Dobra’, prihvatljiva, ‘volja za moć’ može biti samo ona koja posjedovanje moći doživljava kao priliku za povećanje izvjesnosti svog opstanka, a onda i ljudske vrste na ovom planetu… a što joj je, kako je pokazano, i bila prvotna namjera. To je moj zaključak.

%d bloggers like this: