Kolovoz 2017.

Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja

Posted in FILOZOFIJA, HEISENBERG, Kontakt, Kontakt, NIETZSCHE, Promjene u osnovama prirodne znanosti, ROBERT ZEMECKIS, SAGAN, UMJETNOST - FILM, Volja za moć, ZNANOST tagged , , , , u 11:00 am autora/ice Magičar

Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI

Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…

U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.

Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.

Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.

Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.

Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…

A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:

Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.

U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.

Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.

Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…

Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.

Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:

…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.

Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂

Srpanj 2017.

Genij – u znanstvenom i moralnom smislu!

Posted in Fizika i filozofija, HEISENBERG, ZNANOST tagged , , , , , u 10:38 pm autora/ice Magičar

Werner Heisenberg: FIZIKA I FILOZOFIJA

Načelo ili princip neodređenosti Wernera Heisenberga, njemačkog znanstvenika, pripadnika one struje fizičara koja je stvarala kvantnu teoriju te bila vezana uz poznatu (i tako čudnu) Kopenhagensku interpretaciju iste  – o stvarnosti izriče doista nešto neobično. Princip ‘kaže’ da postoji prirodna granica preko koje ljudska spoznaja ne može prijeći. Pa tako, u strogom fizikalnom smislu, ako želimo saznati položaj neke čestice u prostoru, nećemo moći na isti način precizno izmjeriti njezinu brzinu i obrnuto. Pogledajmo kako se o istom problemu izjašnjava i sâm Heisenberg:

Moglo se doduše govoriti o mjestu i brzini elektrona kao u Newtonovoj mehanici, mogle su se, također, promatrati i mjeriti veličine. Ali se obje veličine nisu mogle istodobno odrediti s proizvoljnom točnošću. Utvrdilo se da se umnožak obje te netočnosti ne može učiniti manjim od Planckove konstante podijeljene s masom čestice o kojoj se pri tome radi. Slične su se veze mogle formulirati za druge eksperimentalne situacije. One su se nazvale relacije nesigurnosti ili princip neodređenosti

Ali po čemu se Werner Heisenberg među drugim fizičarima ‘kvantne generacije’ posebno isticao bilo je tumačenje kvantne teorije u odnosu na filozofska promišljanja o svijetu u kojemu živimo. Pod fizičarima ‘kvantne generacije’ koji se nisu u tolikoj mjeri zanimali za posljedice kvantne teorije na filozofsku misao o prirodi u cjelini mislim na Maxa Plancka, Nielsa Bohra, Louisa de Brogliea, Maxa Borna, Paula Diraca, Wolfganga Paulija i dr. uz možda iznimku Erwina Schrödingera koji je o posljedicama kvantne teorije na prirodu i cjelokupnu ljudsku misao volio mozgati možda istim žarom kao i Heisenberg (primjerice, vidi njegovu knjigu What is Life).

Tako je, među prvima, Heisenberg shvatio da kvantna teorija posjeduje implikacije koje će se strahovito odraziti na naše dosadašnje poimanje prirode, a poglavito, prirodnih znanosti u cjelini. Pogledajte samo nazive njegovih predavanja koja je u godinama nakon 2. svjetskog rata držao po cijelom svijetu uključujući tu i našu, bivšu državu: Promjene u osnovama prirodne znanosti, Slika svijeta suvremene fizike, Uloga suvremene fizike u sadašnjem razvitku ljudskog mišljenja… Poglavito, predavanja koja je održao na škotskom sveučilištu St. Andrews u zimskom semestru 1955/56 – poznata kao Gifford-Lectures, i kasnije objavljena u knjizi Fizika i filozofija, čini se da su Heisenberga odvela najdalje u tom smjeru.

Posebice jedna Heisenbergova postavka isticala se među drugima, prkoseći metafizičkim pretpostavkama ontološke realnosti svijeta, i kao takva, bila trn u oku čak i jednom Albertu Einsteinu. Na uvijen način, tvrdila je da su promatrač i promatrano, u fizikalnom eksperimentu, neodvojivi jedno od drugoga. Drugim riječima, bilo koja opažena pojava, čak i u Kantovu smislu, ne postoji, dok ju u samom eksperimentu promatrač ne opazi. Vrlo brzo postalo je jasno da je ovim nalazom poljuljana vjera u staru Kantovu ideju ‘stvari po sebi’ i nadu o postojanju nekakve objektivne, ontološke realnosti koja se jednoga dana može u potpunosti spoznati. Nama, naviklima na realnost vanjskog svijeta, ili bolje rečeno, na vjeru u realnost vanjskog svijeta, koju mislimo da uvijek možemo neposredno iskusiti – ovo se nimalo ne može svidjeti! Priroda stvarnosti koja nas okružuje naprosto nije takva, ustvrdili su Bohr i Heisenberg u Kopenhagenskoj interpretaciji kvantne teorije. Pogledajmo samo s koliko obzira (prema starim metafizičarima) Heisenberg piše rečenice koje se tiču navedene problematike:

Kad hoćemo opisati što se događa u atomskom procesu [fizikalnom eksperimentu na mikroskopskoj razini], moramo poći od toga da se riječi “događa se” mogu odnositi samo na motrenje, a ne na situaciju između dva motrenja… Ne možemo opisati što se “događa” između tog motrenja i sljedećeg… [Kvantna teorija] ne dopušta prostorno-vremenski opis onoga što se događa između dva motrenja. Svaki pokušaj da se nađe takav opis vodio bi do protuslovlja. To znači da se već pojam “događanja” mora ograničiti na motrenje. To je svakako značajan rezultat  za koji se čini kako pokazuje da motrenje igra odlučujuću ulogu kod događaja i da je stvarnost različita prema tome motrimo li je ili ne… [i ne samo to!] … ono što motrimo nije priroda sama, nego priroda koja je izložena našem načinu postavljanja pitanja.

Čast da mu bude bliski suradnik i prijatelj pripala je našem znamenitom fizičaru Ivanu Supeku. Na više mjesta u svojim knjigama, predgovorima i pogovorima drugih knjiga, člancima i osvrtima, Ivan Supek piše o Werneru Heisenbergu s iskrenim štovanjem i divljenjem. I ne samo zbog dosega u kvantnoj mehanici!

Bio je tako skroman da bi u sveučilišnoj nastavi govorio impersonalno (učinilo se), gdje je trebalo iznijeti vlastita otkrića. Više je isticao Bohra u Kopenhagenskoj interpretaciji [kvantne teorije], premda je njegov udio bio veći. Njegovo ponašanje može bit uzor znanstvenicima koji sebi pripremaju proslave sa stotinama publiciranih radova, a koji sve skupa ne vrijede jednog njegova. On ih, naime, ima svega desetak, protivan onoj američkoj devizi publish or perish.

Na ovom mjestu, netko se ipak mora zapitati: nastranu njegovi iznimni dosezi vezani uz kvantnu teoriju; čemu svi ovi hvalospjevi kada se vrlo dobro zna da je Werner Heisenberg bio jedan od rijetkih velikih njemačkih znanstvenika koji je za vrijeme 2. svjetskog rata ostao u Njemačkoj i pod patronatom nacističkog režima vodio tim znanstvenika koji je trebao izgraditi atomsku bombu?

Tu, manje poznatu, biografsku crticu Heisenbergova života dobio sam priliku rasvijetliti gledanjem, prilično razvikane i izreklamirane, ali nepobitno, izvanredne visokobudžetne serije Genij (u produkciji kanala National & Geographic) o jednom drugom genijalnom fizičaru; naravno, radi se o Albertu Einsteinu. Serija se temelji na cijenjenoj, romansiranoj, Einsteinovoj biografiji Einstein: his life and universe pisca Waltera Isaacsona,  zbog čega nimalo nisam sumnjao u autentičnost prikazanog. Dakako, mnogi događaji prikazani u seriji vjerojatno se nisu dogodili na isti način u stvarnosti, ali nekako odaju dojam da odražavaju uvjerenja glavnih protagonista.

Serija Genij tako otkriva da je po pitanju znanstveno-moralnog stava spram izgradnje atomske bombe, Werner Heisenberg nadvisio Alberta Einsteina u barem dvije stvari! Ali idemo redom! Prvo, obojica su se slagala u tome da atomska bomba u rukama luđaka nije dobra opcija za čovječanstvo; drugo, obojica su bila složna i u sumnji da atomsku bombu uopće treba razvijati, s tim da svoje stavove Heisenberg, dakako, nije mogao iznositi javno za vrijeme rata. S druge strane, sam Einstein bio je zgranut činjenicom da je njegova čudesna formula (E=mc2) uopće mogla iznjedriti  jednu takvu mogućnost! (Podsjetimo da ona nevino izriče kako čak i mirujuća čestica posjeduje ogromnu energiju!)

Ali u čemu je to, onda, Heisenberg u moralnom smislu nadvisio Einsteina?

Ovaj dodatni aspekt razotkriva se u izvanrednoj sceni u kojoj Heisenberg i njegov tim, na kraju rata, kao već ratni zarobljenici, od čuvara doznaju da su Amerikanci na kraju ipak bacili atomsku bombu na Hiroshimu. Čuvar im lakonski dobacuje: “Opet su vas Amerikanci prestigli!”, a na unezvijereno pitanje jednog zarobljenog njemačkog znanstvenika “Kako su je uspjeli napraviti?” Heisenberg, s vidnim olakšanjem, odgovara: “Dođite, pokazat ću vam, prilično je jednostavno!”

Ako se za vrijeme gledanja te scene niste naježili od nekakvih moralnih trnaca i neopisive tuge koja razara vaše srce  – nećete nikada!

Osim što nije želio stvarnim radom i naporom sudjelovati u izgradnji atomske bombe  – Heisenberg nije želio da u povijesti ostane zapisano kako je njegova zemlja bila ta koja je atomsku bombu prva izgradila i upotrijebila! “Prilično je jednostavno”, ali nikada to nisam kanio učiniti! To je strahotno moralan odgovor čuvaru koji mu se htio narugati! I ne samo to! Heisenberg se usrdno trudio ostati na čelu jalovog tima stručnjaka koji je, kao bio, posvećen njenoj izgradnji, riskirajući čak i vlastiti život, samo kako bi spriječio nekoga drugog da dođe na njegovo mjesto i da ju ipak konstruira! I sad recite, nije li to doista najviše u moralnom smislu što je jedan znanstvenik mogao učiniti po pitanju opstanka čovječanstva?

Znam, ostario sam; sve više moraliziram, ali ne mogu si pomoći. Društvo ne mogu popraviti, ali barem se povremeno mogu diviti onim pojedincima koji nekom svojom gestom podsjete da čovječanstvo ipak nečemu vrijedi, i da se njegova vrijednost ne može svesti na onih nekoliko Bachovih djela koja, prema onom ‘moralnom čistuncu’ Emilu Cioranu, jedini opravdavaju njegovo postojanje na zemlji… Ovaj post bio je prilog tom uvjerenju.

Veljača 2016.

‘Spekulacijom na spekulaciju’ (ili u kraljevstvu matematike mogućeg)

Posted in Physics at the Limits, SCIENTIFIC AMERICAN, ZNANOST tagged , u 11:07 am autora/ice Magičar

Joshua Frieman: SEEING IN THE DARK // SCIENTIFIC AMERICAN

naslovnica001Novi Special Collector’s Edition Scientific Americana mi je u rukama i odmah upozoravam čitatelje na ono što slijedi. Dakako, ponovno se radi o, ne znam iz kojeg razloga meni osobito dragoj, spekulaciji o prvim i posljednjim stvarima… Stoga, ako ste isključivo osjećajna bića kojima je do saznanja koliko do crnog ispod noktiju, hladno pređite preko ovog teksta. Nikada nisam bio jedno. Uvijek sam se u životu tješio i osjećajima (sklonost ka književnosti) i intelektom (sklonost ka filozofiranju i znanstvenoj spekulaciji). Jedno drugo bi smjenjivalo u određenim vremenskim razmacima. Nikada nisam bio tip kojeg bi sâm život sa svojim opscenim mogućnostima mogao utješiti; novac, moć, seks, dobra hrana – nikada nisu bile moje opcije tješenja zbog činjenice da sam na životu, da postojim. Ono što mi život najviše može ponuditi kao utjehu možda se jedino odnosi na mogućnost putovanja

Svraćam pogled na naslovnicu časopisa i pomalo razočarano otkrivam da nosi naslov Physics at the Limits. Nisu li i nedavno objavljena specijalna izdanja ovog časopisa (a koja su također prošla kroz moje ruke) također prežvakavala slične teme, nazivajući ih jednom ‘ekstremnom fizikom’ (Extreme Physics), drugi put ‘tajnama svemira’ (Secrets of the Universe), a sad evo i ‘fizikom na granicama’? A možda je to i jedini način da specijalno izdanje jednog ovakovog časopisa ostvari pozitivnu bilancu vlastite prodaje? Znanstveno spekulirati, pa makar se i ponavljajući?

Koliko je pitanje ostvarivanja pozitivne bilance od prodaje nekog ukoričenog znanstvenog djela važno, govori nam i slučaj Newtonove Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica. Britansko Kraljevsko društvo (Royal Society), koje je trebalo pokriti troškove tiskanja, ostalo je nepredviđeno bez novca, jer je prethodne godine sav svoj budžet potrošilo na objavljivanje knjige History of Fishes, koja nije polučila nikakvu zaradu, a kamoli vraćanje uloženih sredstava… Nesretnog Newtona i Principiu tada je spasio Edmund Halley koji je vlastitim novcem pokrio troškove objavljivanja, pa je možda i najveće djelo novovjekovne znanosti moglo ugledati svjetlo dana…

U mom gradu, pouzdano znam, barem će jedan primjerak Special Collector’s Editiona Scientific Americana na temu spekulativne fizike uvijek biti prodan i zbog toga sam ludo-ponosan! Premda, zbog te izvjesnosti katkada i nisam pretjerano sretan. Često se prisjetim komentara prodavačice (koji je uslijedio) nakon što sam prvi put s oduševljenjem kupio primjerak specijalnog izdanja. Uljudno sam je zamolio da mi do sutra ostavi još jedan, jedini preostali primjerak, koji sam kanio odnijeti prijateljici nakon što se s njom konzultiram, a ona će na to meni :

– Ne morate brinuti, gospodine, nitko to ne kupuje…

Ali i kolege fizičari valjda postaju svjesni u što se to svijet pretvara. Vrlo brzo, društvo ih više neće trebati, u ovom današnjem obliku, kao što već ne treba ni filozofe, umjetnike ili neke nove religiozne propovjednike. Možda će uskoro na CERN-ovu adresu stići zahtjev da se što prije ‘prešaltaju’ na proizvodnju komercijalno isplativih ‘svjetlosnih’ ili-ti ‘laserskih’ mačeva iz Star Warsa i da prestanu svoje vrijeme i novac poreznih obveznika trošiti na potragu za sve sitnijim i beskorisnijim česticama…

Iako Physics at the Limits donosi nova autorska imena, od kojih me neka podsjećaju čak i na ona iz ovih naših krajeva, pregršt je starih tema: crne rupe i kvantna gravitacija, misterije tamnog svemira: tamna energija i tamna materija, pa neutrina, kvazari, nezaobilazno pitanje što je stvarno(st)? i nadasve ubikvitetno ‘putovanje kroz vrijeme’… Skoro, pa ih sve znam napamet.

Recimo, topic tamne energije, koji moju malenkost kao po nekoj nuždi privlači, mogao bih i prije čitanja ovog broja lijepo zaokružiti s dva do tri odlomka, čak i ne-fizičarima razumljivih rečenica; ostatak je, kako sam to sâm nazvao, samo matematika mogućeg

Podsjećam, tamna energija je ‘otkrivena’ nakon što je kozmologe započela kopkati neobična pojava u tzv. ispražnjenim (void) prostorima svemira. U njima je na djelu opažen neobičan i energetski iznimno jak, anti-gravitacijski učinak. U tom učinku prepoznat je otpor gravitacijskoj sili postojeće materije koja je trebala voditi sažimanju svemira, pa je on postao uzrokom obrnutog fenomena – njegovog sve ubrzanijeg širenja. Nekolicina znanstvenika predložila je da pojavu nazovu ‘tamnom energijom’ aludirajući pritom, pomalo nespretno, na energiju vakuuma koju u svojim proračunima predviđa kvantna mehanika. Izračun ukupne materije i energije u svemiru vrlo brzo je pokazao nevjerojatnu činjenicu: na vidljivu, barionsku materiju otpada svega 5% ukupne materije & energije svemira, na tzv. tamnu materiju 25%, a na tamnu energiju – čak 70 % ukupne energije & mase svemira! (Ovaj način rezoniranja dopušta nam slavna Einsteinova jednadžba o ekvivalenciji energije i mase.)

I što su znanstvenici poduzeli kako bi ispitali tu neobičnu pojavu zakriljenu tamom našeg nerazumijevanja – tamnu energiju? O tome pobliže saznajemo u novom specijaliziranom izdanju Scientific Americana, u članku Seeing in the Dark Joshue Friemena… Riječ je, dakako, o huge projektu!

Negdje u vrletima Anda, u sjevernom Čileu, izgrađen je supermoderni teleskop s ultramodernom kamerom kojom će se obaviti snimanje južnog zvjezdanog neba… Slike oko 200 milijardi galaksija šalju se potom superbrzom mrežom – a gdje drugdje – nego u Ameriku, na Sveučilište u Illinoisu. Znanstvenici na tom sveučilištu (kao i na uključenim partnerskim sveučilištima) odlučili su promatrati četiri stvari putem kojih se nadaju doći bliže razrješenju ove misterije: ‘u opticaju’ su ponovno supernove koje su i dovele do otkrića sve ubrzanijeg širenja svemira, zatim gravitacijsko zakrivljenje svjetlosti, međusobnu udaljenost clustera galaksija i na koncu, a što se čini iznimno zanimljivim i uzbudljivim, distance između galaksija će mjeriti i nečim što se naziva signatures of primordial sound waves… U detalje, na ovom mjestu, ne mogu ulaziti…

Istraživanje će testirati dvije glavne ideje u vezi tamne energije. Najjednostavnije objašnjenje čini se suprotno našoj intuiciji: da se radi o energiji praznog prostora… [prema] drugoj ideji… tamna energija je možda uzela oblik još nedetektirane čestice, [i pazite sad], koja bi mogla biti ‘udaljeni rođak’ nedavno otkrivenog Higgsovog bozona…

Dakako, tip sam koji čvrsto stoji uz prvu ideju, uostalom i vrijeme lagano pokazuje da sam u pravu s obzirom na ono što sam izrekao sebi (a usput i na stranicama ovog bloga) prije nekih godinu i pol dana. Drugu ideju proglašavam onom ‘jadnom spekulacijom’ koja pokušava – ne više nešto otkriti – nego se samo još dopasti javnosti. S jadnim spekulacijama oduvijek je išlo tako: treba vam nešto od ‘nedavne slave’ (Higgsov bozon) kako biste dalje gradili… na taj način stvara se privid da znanost i dalje linearno napreduje u svom razvoju. Sad kad smo otkrili ‘Higgsa’, sad ćemo pomoću njega otkriti i što je tamna energija… E baš! Naravno, progutat ću svako slovo ovog teksta, ako se pokaže suprotno!

Rezigniran, kako to samo ja znam biti, usput bacam pogled i na nekoliko prvih članaka specijalnog izdanja. ‘Crna rupa na početku vremena’, ma mo’š se mislit!  Kako uopće netko može pomisliti da može saznati što je bilo prije bing-banga? Kad čak ni taj bing-bang nije dokazan u njihovim matematičkim proračunima… Ali, zaista, zaista vam kažem, nisam više uvjeren da to čine iz one iskonske znatiželje svojstvene znanosti, nego prije zbog straha, ili kako bi doista zadovoljili apetit javnosti koja ih sve više pritišće…

Ono čega sam se duže vrijeme pribojavao, čini se, da se napokon dogodilo. Fizičari su popustili porivu za ‘spekulacijom na spekulaciju’; dakle, ne više onom poželjnom spekulacijom koja spekulira na dokazanim, stvarnim činjenicama (iako bi se i o tome moglo kritički govoriti), i koja odista nastoji uspostaviti novi pogled na stvarnost, kako bi se u toj novoj stvarnosti tek uspostavila i neka nova znanost, nego prije onom ‘jadnom spekulacijom’ koja pokušava zadovoljiti apetit javnosti, da se spekulira o stvarima o kojima to može činiti i običan čovjek. Otisnuli su se na nemirno more luckastih nagađanja, maštovitih predviđanja i koječega sve ne… koje potkrepljuje jedino još ta – matematika mogućeg, samo zato kako ih netko ne bi sutra prozvao, optužujući ih da ništa korisno ne rade, da uzalud troše novce poreznih obveznika, i da nisu proizveli ništa novo, kao što to, potpuno nekažnjivo, u više i nego opasnoj namjeri već nekoliko stoljeća čini ubikvitetni kapital iscrpljujući naš planet do krajnjih granica…

A iz razloga što moja namjera pisanjem nikada nije bila samo informirati i kritizirati… pripremite se i za drugi, neobičniji dio posta…

*

* *

Ruke mi sada već podrhtavaju, dok iz caffe-automata donosim, tko zna koju po redu, kavu s hladnim mlijekom, ja database administrator ‘velikih podataka’ instituta u blizini prekrasnog švicarskog jezera, a prije no što ću vas podsjetiti na moju veliku bezumnu, a opet genijalnu zamisao… poslušajte je ponovno… poput je neke Bachove fuge ili kantate… tako jednostavna, tako pitka, i glazbena po sebi… govori nam… da prostor i vrijeme izviru iz nas samih, zapravo, iz svake materije, i da je tamna energija samo fenomen ništavila, pouzdan znak da u blizini ne postoji ništa što bi prostor i vrijeme stvaralo. Ja, koji s matematikom definitivno nisam na ti, usuđujem se postaviti jednu tako drsku hipotezu i k tomu još – tražiti od matematičara da mi je dokažu! Onom svojom luckastom matematikom mogućeg, ako već ne ide drugačije!

Ah, moralo se i to dogoditi! Dok sam u svojoj glavi zamišljao sve moguće varijante ovog ‘nemogućeg’ scenarija prirode, kava mi se prosula ravno po hlačama… Ali dok sam jurio na WC isprati veliku tamnu mrlju koja se povećavala u području bedara, u međuvremenu, odvažio sam se na još smjeliju hipotezu: zašto ne bismo prostorom nazivali negativnu gravitaciju koja izvire iz nas, a vremenom negativnu gravitaciju koju primamo od drugih? Nisu li i neki fizičari došli do uvjerenja da Drugi zapravo otkucava naše vrijeme i da vrijeme doživljavamo jedino u odnosu na Drugog?!

U nekakvoj, još uvijek neizmišljenoj, matematičkoj jednadžbi s jedne strane trebala bi se naći gravitacijska sila, a s druge, njena negativna protuteža – negativna gravitacija… Kud bi onda spadala ‘tamna energija’? Ili energija ‘ne-prostora’ i ‘ne-vremena’? Baš sam se to počeo pitati u svojoj vlastitoj ‘spekulaciji na spekulaciju’ kad moji serveri, jedan za drugim, počeše ‘padati’. Sustav se gasio na moje opće iznenađenje! Što se događalo?

Upalio sam televizor i na vijestima čuo da su otkriveni gravitacijski valovi… Ah vi mali, do milijarditog dijela atoma, sitni valići, vi ste te dilatacije u prostoru i vremenu koje su uzrokovale kolaps mog sustava…! Ne, ipak je to bio neki iskopčan kabel… Ali možda ćete vi pomoći rasvijetliti ovu tajnu?

Lipanj 2015.

O značenju (ničeancije iv.)

Posted in FILOZOFIJA, NÖTH, Priručnik semiotike, ZNANOST tagged , , , , , u 10:57 am autora/ice Magičar

Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE

znacenje19.

Ono što se oduvijek “provlači mojim spisima” dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio još Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije od pitanja istine. Kada se i dođe do istine vrlo brzo se otkriva da se radi o samo jednoj strani istine ili medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je sama istina u funkciji vrijednosti. Istinito je ono najvrjednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o “istini po sebi”. Tomu nas uči “istina značenja” koju upravo pojmismo.

20.

“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Noth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Noth:

Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.

Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nema kraja…

21.

Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom ideologijom) “lupimo po glavi”, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, do onih dubljih, skrivenijih i nerijetko dvosmislenijih značenja u našem duhu!

22.

Po Platonu, značenje je “svjetlo” Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta. Po Derridi, značenje je “svjetlo” našeg Uma koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta.

Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu – ako je dopušteno da upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, nedokaziv po sebi.

Jacques Derrida, kao uostalom i ostatak “znanstvene svojte”, vjerovao je da naš um stvara značenja. Naravno, ni on to nikada nije mogao dokazati.

*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.

 23.

Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima koje nas okružuju doista “nisu od ovoga svijeta”? Možemo li zamisliti slučaj u kojemu to “strujanje u jeziku” (Derridain différance) odnosno sama mogućnost uspostavljanja značenja u jeziku ipak dolazi iz izvora izvan samog čovjeka, pa čak i izvan ove prostornovremenske zbilje? Konkretno, možemo li značenju pripisati ulogu silueta Platonova Svijeta Ideja koje nas povezuju s njim? I ako da, jesmo li, onda, pripuštajući Duh u sebe, pripustili i samu ‘pramogućnost’ poznačivanja stvari koje ‘vidimo’ oko sebe, a samim tim i njihovo primordijalno značenje po sebi koje im Svijet Ideja dodjeljuje?

24.

Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna spontano proizišla mogućnost iz našega iskustva, a ne, zaokružena i zasvagda određena ideja u Platonovu smislu. Značenja bi u međuovisnoj “igri stvaranja” jedni drugih slijedila tu ‘struju mogućnosti’ iskustvenog svijeta te bi ih se moglo mijenjati, djelomično po svome (interpretativna, mahom apstraktna značenja) a djelomično putem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje (činjenična značenja)… Drugim riječima, mi bismo bili ti, stvaratelji značenja našega cjelokupnog iskustva, odnosno – naš um.

25.

Bilo kako bilo, i htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam “značenja svijeta” dolaze. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz sfera izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali i okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za “značenja svijeta” odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda).

Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive odnosi se na činjenicu da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom “značenju značenja”, značenje je pojmovni most s nepatvorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje “nalazi u razlici” (Derrida), da predstavlja “pojmovni sadržaj” (Nöth) ili da “utjelovljuje smisao” (Frege), i kada ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću jastva, mislimo na to kako u misaonom, intelektualnom i svakom drugom duhovnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… i kojeg zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z.

Lipanj 2015.

O znanstveno-tehničkom napretku (ničeancije iii.)

Posted in Cosmos, SAGAN, ZNANOST tagged , , u 5:38 pm autora/ice Magičar

Carl Sagan: COSMOS

13.

Za znanstveno-tehnički napredak nekad se vjerovalo kako je isključivo posljedica djelovanja znanstvenika i inovatora te da naši egoistični vladari i moćnici svijeta nemaju nikakve veze s njim. Danas se, međutim, razotkriva da na znanstveno-tehničkom napretku u jednakoj mjeri moramo biti zahvalni i našim egoističnim vladarima i moćnicima svijeta. Drugim riječima, da nije bilo njihove motivacije za zgrtanjem što više novca, moći i utjecaja, ne bi bilo ni znanstveno-tehničkog napretka u ovakvom obliku i obimu! Zapravo, tek manji, premda inicijalni, dio znanstveno-tehničkog napretka djelo je entuzijastičnih znanstvenih ruku. Sve ostalo spada u glupavu ustrajnost pohlepnih. Tko ovo ne poima, nije napravio ni prvi korak prema znanstvenoj čestitosti.

14.

Znanstveno-tehnički napredak u postmodernom dobu razotkriva se kao čista iluzija, a za one naivnije – kao čisto razočarenje. Ničemu čovječanstvo ne stremi doli tomu da neki pojedinci – obično drskiji i bezobrazniji od drugih – kroz vrijeme ostvaruju što veći utjecaj, umnažajući pritom svoja materijalna bogatstva.

15.

Uobičajeno na neku ‘tehničku stvar’ u svojoj okolini gledamo kao na otjelotvorenje znanstveno-tehničkog napretka kao takvog. Ali ovdje nam valja priznati jednu neugodnu činjenicu: svaka takva stvar, na koju u svojoj okolini nailazite češće od ostalih, tu je isključivo zahvaljujući ustrajnosti materijalno motiviranih. Bilo da se radi o kantama za smeće, semaforu sa satnim mehanizmom ili šalici kave koju upravo ovog trenutka ispijate, svi ti znameni znanstveno-tehničkog napretka nisu inicijalno stvoreni kako bi, recimo, podigli standard našeg života nego stoga jer je neki pojedinac izračunao da bi njihovim umnažanjem mogao dobro zaraditi. Zato možemo reći da je na djelu tipična materijalna motivacija za djelovanje koja je oduvijek većinski upravljač znanstveno-tehničkog napretka čovječanstva.

16.

Na ovom mjestu, ne možemo a da ne progovorimo i o našoj ‘najgoroj’ osobini, nas duhovnih – a to je otpor prema bilo kakvom radu. Većinu nas, čovjek nikada ne bi mogao natjerati da radi poslove koji se ponavljaju, pa i po cijeni našeg ‘spektakularnog siromaštva’! Rad ne spada u našu motivaciju, kao i bilo što drugo materijalne prirode – i to je u našoj najdubljoj prirodi. Nezadovoljna duha uvijek ćete vidjeti tamo gdje je on dopustio da mu radna svakodnevica savije leđa! I kako bismo, onda, mi bili ti kojima bi trebalo zahvaljivati za postavljenu uličnu rasvjetu ili organiziran prijevoz smeća! Nažalost, izgradili smo takvo društvo u kojem, u ovom trenutku, bez onih, materijalno motiviranih, čini se, ne bi opstali

17.

Nakratko, probajmo zamisliti svijet/društvo isključivo duhovnih ljudi. Ono što bi nam odmah moralo upasti u oči je… da u njemu ne bi bilo nijedne jednake stvari… Možda bi i dalje živjeli u zemunicama ili daščarama, u najboljem slučaju – montažnim kućicama, ali bi svoje vrijeme i dalje trošili na čistu znanost i ostale sestre duha (što se tiče montažnih kućica slutite da bi svaka bila na svoj način posebna; odatle, serijska proizvodnja bila bi proizvodnja non grata našega i svakog drugog duhovnog društva). I dalje bi imali LHC, međunarodnu svemirsku postaju i vjerojatno samo jednu aviokompaniju. Ali ne bi imali makroekonomiju! I nikada nas ne bi zanimala izgradnja (većih) gradova. Živjeli bi uz mora i oceane, na otocima i(li) planinama, u zajednicama od stotinjak ljudi, i svaka zajednica bila bi po nečemu posebna. U jednoj bi živjeli pojedinci zaljubljeni u fiziku, u drugoj u filozofiju, u trećoj u pjesništvo, u četvrtoj u teologiju itd. Svakom članu zajednice usadili bi nepovratnu ljubav prema kuhanju, pripremi hrane, da ne kažem, skupljanju bobica i tako osigurali opstanak vrste … Tako je! Naše zajednice bi po pitanju opstanka bile prvobitne, ali po pitanju napretka – duhovne! Na jednu takvu, uostalom, mislim da sam naišao u filmu La Belle Verte

Dakako da bi bio omogućen prelazak iz jedne zajednice u drugu! Ali nikada, baš nikada, ne bi išli za tim da zajednice povežemo u nastojanju da izgradimo nekakvo globalno društvo (za nas, to je samo druga riječ za globalno tržište)… te glupave povezanosti svih sa svima. Osim možda sporta, nijedna druga vrsta natjecanja/takmičenja u našem društvu ne bi bila podržana. I ne bi imali internet nego bezbroj različitih mreža u ovisnosti od sklonosti pripadnika pojedine zajednice. Sve u svemu, jasno je čemu naginjemo: podjeli društva kako bi svaki pojedinac u njemu ponaosob mogao biti sretan.

18.

Za kraj ovog posta, prisjetimo se nikad prežaljenog Carl Sagana i njegovog izvanrednog dokumentarca Cosmos. U njemu je, ovaj bard popularizacije znanosti, često znao ganutljivo govoriti o znanstveno-tehničkom napretku kao izravnoj posljedici razvoja same znanosti i čak možebitnom smislu čovječanstva uopće! Ali ako je netko, nakon sveg izrečenog, pomislio kako Carl Sagan nije bio svjestan ‘zapaljivog spoja neznanja i moći’ koji smo ‘dobili’ s ovim i ovakvim znanstveno-tehničkim napretkom neka brzo pročita sljedeći citat:

Organizirali smo civilizaciju čiji svi bitni elementi duboko ovise o znanosti i tehnologiji, koji istodobno nitko ne razumije. To je siguran recept za katastrofu. Zapaljivi spoj neznanja i moći, prije ili kasnije, eksplodirat će nam u lice.

I samo zbog ovih riječi, kapa ti dolje, zvjezdoznanče!

Svibanj 2015.

S neoliberalizmom u rukavicama

Posted in Kapital u 21. stoljeću, PIKETTY, ZNANOST tagged , , u 9:36 am autora/ice Magičar

Thomas Piketty: KAPITAL U 21. STOLJEĆU

Ponovimo! Ljudi žele više no što im je potrebno kako bi se izdigli iznad drugih ljudi. ‘Volja za moć’ samo je ideja pored drugih. Sjetimo se slogana iz filma Klub boraca: ‘Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, sa novcem koji nemamo, da bi impresionirali ljude koje ne volimo.‘ Zapravo ‘bezgranične mogućnosti’ koje ‘naš’ Duh nudi – ljudi ne žele. Žele biti posebnim, ali posebnim u odnosu na druge. Nimalo ih ne privlače druge mogućnosti i da u pravom smislu riječi žive…

E sad, ako vam kažem da taj osjećaj odvojenosti iz Cjeline svijeta, koji vas sve više zahvaća, i koji vas tjera da se sve više posvećujete svom Egu, stvara ideologija neoliberalizma utkana u većinu današnjih pojedinaca s kojima dolazite u kontakt, hoćete li mi povjerovati…? Hoćete li mi povjerovati ako vam kažem da na duševno raspoloženje može utjecati jedan ekonomski sustav? A upravo to je slučaj.

Najviše nas boli što je neoliberalizam stavio šapu i na stvari do kojih nam je najviše stalo: naš ukus, naše izdvajanje i našu slobodu. Niste li zadivljeni reklamom u kojoj prikazuju mlade, naoko, slobodne ljude, koje na nekom ludom ljetovanju oduševljava spoznaja o aktivaciji superpovoljnih tarifa mobilne telefonije? Barem jednim dijelom svojega bića željeli biste biti kao oni, slobodni kao oni, provoditi se kao oni, pa eto, makar usput nešto i reklamirali…

Bebe koje se neodoljivo na vas smiju s reklama nesvjesno trže profit. Sve do čega vam je stalo u životu – obiteljske ljubavi, sloge, sreće među ljudima – gleda na vas s ekrana televizora, kina, panoa, zarobljeno profitom i jednom od reklama… Djedica koji se nevino osmjehuje u reklami za životno osiguranje profitabilan je stvor baš kao i bakica koja peče kolače u reklami nekog posuđa.

Više nego ikada prije zapetljali smo se o užad kapitalističke prakse. U ovim trenucima, svjetska ekonomija neoliberalizma crpe posljednje djeliće nas samih. U prvo vrijeme mislilo se da će kapitalizmu biti dovoljno samo crpsti materijalne resurse planeta Zemlje, no danas se pokazuje da je njegov apetit nezasitan. Kroz svoju najnoviju bešćutnu praksu neoliberalizma okomio se on na čovjeka samog, kako na njegov duh tako i njegovu dušu. Sve se odsada prodaje na tržištu kapitala: uz dionice propalih poduzeća i rabljene automobile na njemu se sada izlažu i ljudska pamet i ljudski osjećaji.

Gotovo da nema kutka na planeti kamo se danas od neoliberalizma možemo sakriti.

Na jednom (neo)libertarijanskom blogu (koji kod nas niču kao gljive poslije kiše) mislim da sam naišao na informaciju o istraživanju britanskih liječnika koji su pokazali da se neoliberalizam loše odražava na mentalno zdravlje ljudi. Međutim, (neo)libertarijance to obično ne sprječava da kažu kako se i na njihovo psiho-fizičko zdravlje odražava to što imaju priliku pročitati ‘gomilu gluposti’ na račun svoje ideologije koja ‘jedino’ slavi slobodu. Ako za njih reputacija britanskih liječnika nije dovoljna za ozbiljno promišljanje i kritiku vladajuće ideologije u svim ‘slobodnim državama svijeta’, onda je bolje s takvim tipovima izbjegavati svaku diskusiju. Osim toga, nerijetko, ‘počastit’ će vas s pregršt neprimjerenih, uvredljivih, ničim izazvanih etiketa u kojima će miješati sve sa svačim, pa ćemo biti obilježeni nemogućim konstrukcijama tipa ‘socio-fašistički’, ‘totalitarno-neosocijalistički’ i sličnima. Stoga, svaki takav komentar, i kad bi se slučajno pojavio, unaprijed najavljujem da ću obrisati jer mi nije namjera s (neo)libertarijancima ulaziti u diskusiju.

Ali moram priznati da sam se bio iskreno ponadao da će s s njima ipak biti moguće ostvariti dijalog, pogotovo nakon posjeta jedne mudre, i po mom sudu, nepristrane ekonomske glave našoj zemlji – pogađate – Thomasa Pikettyja. Autor knjige Kapital u 21. stoljeću, kao što je poznato, nedavno je pohodio Filozofski teatar Srećka Horvata čime se ovaj događaj svrstao u red najvažnijih kulturnih događaja godine u našoj zemlji! Međutim, nakon pregleda nekoliko (neo)libertarijanskih blogova, a nakon posjeta uglednog ekonomskog stručnjaka, uvidio sam da sam se grdno prevario. Francuski ekonomist u ‘(neo)libertarijanskoj blogosferi’ u najmanju ruku optužen je za veleizdaju načela ‘slobodnog tržišta’ i stvaranje nekakve buduće superdržave koja bi od ‘jadnih’ (neo)libertarijanaca naplaćivala valjda sve moguće poreze opasno lelujajući na rubu totalitarizma.  Stoga, tekst koji slijedi podastirem tek s namjerom da vidite u kojem sam smjeru raspravu želio usmjeriti… a prije nego što bih (vjerojatno) bio ‘medijski iscipelaren’…

Ideologija neoliberalizma (za razliku od one liberalizma), kako sam ju nedavno sâm sebi protumačio (dakle, samo sebi, ne pozivam na diskusiju), temelji se naoko na bezazlenoj premisi – trebate odnosno želite slobodu, jedino i još samo, kako biste u neograničenim količinama zgrtali novac; ništa drugo, samo novac. Nikakva težnja slobodi zbog neke druge navade (a recimo da je ona doista postojala u doba ‘starog’ liberalizma, premda se danas više nitko ne sjeća kako je izgledala, možda je to čak navada stvaranja?). Samo novac je bitan. Na ovom mjestu, poželio sam, dakle, onako više za sebe, da me neke dublje (neo)libertarijanske duše, kako sam ih zamislio, one koje ne spadaju u red izrazito gramzivih (ako takve postoje), uvjere kako se novcem u neoliberalizmu zapravo kupuje  – dodatna sloboda. Pazite, neoliberalizam koji je sav organiziran oko te slobode, napokon, istu može kupovati u ‘svom dobu’! To je možda najviše što jedan takav sustav čovjeku može ponuditi. Da sloboda upravo postaje roba u neoliberalizmu, eto, to sam htio čuti od (neo)libertarijanca u nekoj našoj diskusiji. Po tom nazoru, nikada novcem ne kupujete moć, utjecaj ili materijalna dobra; kupujete samo svoju slobodu i zaobišli ste optužbu za gramzivost. Međutim, paradoks neoliberalizma tek tu postaje očigledan: iznad suštinske ideje slobode u koju se svaki (neo)libertarijanac zaklinje, u neoliberalizmu postoji još jedna suštinska ideja koja je prvoj nadređena – ideja novca.

Za kraj, vratimo se Pikettyju. Što je toliko naljutilo (neo)libertarijance u njegovoj računici? Premda će neki reći da se samo radi o najopsežnijem prikupljanju ekonomskih podataka ikad… Njegova formula uzroka sadanje ekonomske krize je sasvim jednostavna: smanjivanje oporezivanja najbogatijih (u materijalnom smislu), koje je započelo 1980-ih, dovelo je do drastičnog porasta nejednakosti – u istom smislu. Kad je o ekonomiji riječ uvijek je smisao materijalan, a to nekima od nas treba naglasiti. Kao što se, s druge strane, neolibertarijancima on podrazumijeva. Smisao za njih i ne može biti drugi – doli materijalan.

U svakom slučaju, kad se sve zbroji, dobijete jednu ‘lijepu’ ‘ekonomsku depresiju’  s početka 21. stoljeća koja je mogućno dovela do ekonomske krize čije posljedice osjećamo i danas. Međutim, namjera francuskog ekonomista nije bila ponuditi neko rješenje za nastalu situaciju. Na kraju svog predavanja, pred prepunim auditorijem Hrvatskog narodnog kazališta, on lakonski rezonira da se, očigledno, ‘kapitalizam može bolje organizirati’. Time ne samo da je naljutio (neo)libertarijance, nego i velik broj njihovih oponenata. Međutim, budimo realni – knjiga Thomasa Pikettyja možda je najsnažniji udarac u lice koji u ovom trenutku možemo uputiti kapitalističkoj praksi neoliberalizma. I nedvojbeno, Thomas Piketty uputio ga je džentlmenski – u rukavicama! Stoga, ne tražimo previše!

Kolovoz 2014.

Bezumna genijalnost (književna crtica, a možda i ne?)

Posted in EINSTEIN, FILOZOFIJA, KANT, KNJIŽEVNOST - PROZA, Kritika čistog uma, Moja teorija, ZNANOST tagged , , , , u 10:39 pm autora/ice Magičar

Albert Einstein: MOJA TEORIJA

einsteinOvih dana uzdrman sam poprilično čudnim mislima. I Albert Einstein mi je ponovno u njima… on i njegove savršene teorije… I zamislite, potakle su me da i ja smislim svoje! Pa tako sam, uslijed očaranosti teorijama relativnosti, njihovom neusporedivom elegancijom i dubinom, i ja osmislio svoje teorije o prirodi svijeta koji nas okružuje. Naravno da su na tragu Einsteinovih, ali bojim se da će me zbog njih ovdje, u Institutu pokraj prekrasna jezera (premda malo dalje od tog prekrasnog jezera), najvjerojatnije pokopati i ismijati… A možda me poneki blagonaklon duh i uzdigne? Pa što? Ako sam sve stvorio u svojoj glavi, neka me, onda, znanstveno pokopaju i umjetnički uzdignu! Jako mi se dopala misao koja mi je pala na pamet prije neki dan, dok sam u svojoj sobici na petom katu staklenog institutskog zdanja backupirao podatke jednog od detektora –  da, ako ništa, barem pomičem granice ljudske mašte… Nije li i to, u neku ruku, dovoljno…? Ne opravdava li i ‘samo to’ bilo kakav duhovni napor…?
[stanka]

Zašto sam baš ja stvorio teoriju relativnosti? … Čini mi se da je razlog sljedeći: Normalno odrastao čovjek uopće ne razmišlja o prostoru i vremenu. Po njegovom mišljenju, on je s tim pitanjima raščistio još u djetinjstvu. Ja sam se, međutim, razvijao tako sporo da su prostor i vrijeme zaokupljali moje misli kad sam bio već odrastao…”

Čini se, eto, da sam baš ja pozvan biti Einsteinovim nastavljačem. Mo’š se mislit’! Ja, momak iz nekog kutka neta koji pošteno u ruke nije uzeo nijednu knjigu do svoje dvadeset i pete godine! Osim toga, backup administrator podataka znanstvenih istraživanja u ovom staklenom zdanju s kojeg ipak ne seže pogled do prekrasna jezera u njegovoj blizini! Ali, tako je to. Osjećam se poput Kung-Fu Pande na kojeg je – ne njegovom voljom – pao prst Velike Kornjače (Oogwaya), koja je baš u njemu prepoznala, dugo očekivanoga, Zmajskog Borca. Vjerojatno ludim, ali teorije, i usprkos tomu, iz mene hoće van… Ja ih jednostavno moram staviti na papir! Malo je reći da su nadobudne u svojoj srži, i da najradije ne bih o njima… svejedno, nekakav glas unutar mene nalaže mi da ih moram obznaniti… Jedna govori o izviranju prostorvremena iz nas samih (i, u malo kompliciranijem smislu, iz drugih stvari), a druga o tome da je materija zgusnuta svjetlost. Bezobrazno drsko stanu u jednu rečenicu, toliko su jasne, toliko elegantne… upravo onakve, kakve bi poželio svaki znanstvenik… I ne znam što činiti, osim, do kraja ih formulirati, onako kako to želi moj unutarnji glas.

Nikada se ne može stvoriti predstava o tome da ne postoji prostor, premda se sasvim lijepo može zamisliti da se u njemu ne nalaze nikakvi predmeti. Prostor nikako nije neki empirički pojam koji je apstrahovan iz spoljašnih iskustava… Jer, da bi se izvesni osjećaji odnosili na nešto izvan mene (tj. na nešto na drugome mjestu prostora, izvan onoga na kome se ja nalazim), isto tako, da bi ih ja mogao predstaviti kao jedne izvan drugih i jedne pored drugih, to jest ne samo kao različne već i na različitim mjestima, toga radi predstava prostora mora da leži već u osnovi… Prostor se predstavlja kao jedna dana beskonačna veličina… nijedan pojam kao takav ne može se zamisliti kao da u sebi sadrži beskonačnu množinu predstava… Prostor nije ništa drugo doli samo forma svih spoljašnih čula, to jest subjektivni uslov čulnosti pod kojim je spoljašnje opažanje za nas jedino moguće. (Immanuel Kant, Kritika čistog uma)

To drsko pojednostavljivanje ukida sve antinomije, gospodine Kant. Imali ste vraški dobru intuiciju, prostor i vrijeme su naš private look… ovime se sve lijepo može objasniti… ali možda to objašnjenje ne žele čuti, neki osobit znanstveni lobi koji djeluje u tajnosti; no, znate kako to ide – kako ne bi izgubio posao… Možda saopćenje tih jednostavnih činjenica odgađaju kako bi zadržali izdašno financiranje vlastitih projekata… Jer, ako ćemo pravo, što bi radila znanost nakon njihove objave? Što bi od znanosti ostalo kad bi se saznalo da je sve svjetlost koju se može oblikovati kako vam padne na pamet, i da mi, kao zgusnuta ‘živa’ svjetlost, možemo biti samo umjetnici, nikako znanstvenici…?
[stanka]
A da nisam možda neki pseudo-…tip? Definitivno sam pseudo-, jer – nije li sve ovo… samo jezik? Ovo je samo jedna igra u jeziku – jezična igra, kako bi kazao Jacques Derrida, moje zadnje svjetlo u tunelu filozofije nakon kojeg, ako želite ići dalje, prevladava samo tama… Jer, što nam, nakon tog namćorastog filozofa (valjda je namćorastiji jedino bio Cioran?), može još pasti na pamet u jeziku, a da nije pseudo- po sebi…? Imam dvije pseudo-teorije pod miškom i to je sve! U redu je, dragi ljudi – ne morate ih uzimati zaozbiljno… naravno, sve do… sve do trenutka… dok se eksperimentima ne potvrde…he, he, he! Kada naš, dragi Veliki Hadronski C, na kraju priče o sudaračima čestica (možda već do sredine stoljeća?), pri najvišim energijama ikad postignutim, recimo oko 100 ili 1000 TeV (zasada je sposoban dosegnuti mizernih 14 TeV), u čudesnom raspadu elektrona ‘izbaci’ samo fotone… što ćete, onda, na to reći? I dalje nećete vjerovati da je materija samo ‘dobro zgusnuta’ svjetlost?

photons

A što će se tek dogoditi kada napokon dobijete pristanak četiri milijarde ljudi na jednoj strani Zemljine polutke da sudjeluju u nesvakidašnjem eksperimentu promatranja Mjeseca… kako bi njih i sebe uvjerili da se, u ovisnosti o našoj pažnji, našim prostorvremenima, on [Mjesec] neznantno mijenja… kada napokon shvatite da je objektivnost ovoga svijeta samo suma sumarum naših ispreplićućih subjektivnih svjetova… ispreplićućih prostorvremena… U svojim poznim godinama, imali ste vraški dobru kontra-intuiciju, gospodine Einstein, onu koja se izokrenula u svoju suprotnost… jer, doista, Mjeseca ne bi bilo, barem ne u ovom obliku, kad ga nitko ne bi gledao… a upravo to moja teorija tvrdi…
Ili kad shvatite da sva ta silna ‘tamna energija’ sa svojim tobožnjim antigravitacijskim poljem i nije ništa drugo doli praznina u kojoj se i samo prostorvrijeme slomilo, jer u blizini jednostavno nema nikoga i ničega da ga stvara… Kad shvatite da je svemir izbušen poput sira tim džepovima ništavila tobožnje ‘tamne energije’…? Hej, a prema vašim proračunima na ‘tamnu energiju’ otpada gotovo sedamdeset posto ukupne mase svemira…
[stanka]

Čitatelj bi mogao pomisliti da je ovakvo opisivanje svijeta posve neprikladno. Što to znači ako ja nekom događaju pripišem određene koordinate x1, x2, x3, x4, ako te koordinate same po sebi ništa ne znače? … Jedine izjave koje se tiču ovih točaka, a koje mogu isticati pravo na fizičku stvarnost su, ustvari, izjave o susretima ovih točaka… [gdje] …promatrane… točke imaju neki sklop koordinatnih vrijednosti  x1, x2, x3, x4 za zajednički. Čitatelj će nakon zrelijeg razmišljanja bez sumnje priznati da su takvi susreti zapravo jedini stvarni dokazi prostorno-vremenske zbilje koju susrećemo u fizikalnim izjavama.

A možda se i samo dobro zabavljam, a da toga nisam svjestan… Ipak, odlučio sam, poslat ću ih [svoje teorije] u Science ili Scientific American (čini mi se da bi potonjeg mogalo više zanimati s obzirom da dobro zarađuje na svojim Special Collector’s Editions-ima), pa ćemo vidjeti… Nakon njihove objave, tko zna, možda primim poziv i jednog Googlea te se prebacim u njegove, velom tajne prekrivene, urede (koji se nalaze možda pod zemljom ili negdje na dnu oceana) i u kojima se, definitivno, danas događaju najuzbudljivije stvari u znanosti i oko nje… Možda ću tamo surađivati s još jednim luđakom, naravno – onim Ray Kurzweilom, na razvoju umjetne inteligencije; doista, tko zna!? Ray ne zna pošteno skuhati ni šalicu kave, ali zato ubitačno dobro predviđa razvoj umjetne inteligencije… Predvidio je da će računalo pobijediti čovjeka u šahu do 1998, a do 2029 proći Turingov test… Što da vam dalje pričam… Hi Ray, I’m a Magicians of Old Wasteland and would like… Ili me ova moja gospoda iz Instituta, u blizini prekrasna jezera, ipak unaprijede od običnog administratora podataka znanstvenih istraživanja u nešto mnogo bliže njima…?
[stanka]
Nemojte mi vjerovati… ili mi vjerujte, ali na neki svoj, otkačeni način… Znam da ste u biti takvi, slutim to, jer zašto biste bili ovdje, zašto biste sve ove notorne gluposti preturali po svojoj glavi…? Zato imam prijedlog za vas: sjednite za stol i sami pokušajte smisliti neku svoju interpretaciju svijeta! Neku svoju teoriju! Vjerujte mi, dobro ćete se osjećati! Nakon stvaranja teorija o materiji kao zgusnutoj svjetlosti, koja, dakako, predstavlja nastavak Einsteinove specijalne teorije relativnosti te izviranju prostorvremena iz nas samih, koja je teorija-sljednik opće teorije relativnosti – ja se sjajno osjećam! Osjećam se kao da sam uhvatio konce svemira svojim rukama i potežem ih kad mi je volja! Jedino što tražim od vas je da svoje teorije ne namećete drugima, protivno njihovoj volji; ali zato, budite dosljedni u njihovu stvaranju… Stvorite ih jednostavne i elegantne. Ne pretjerujte! I ne ostavljajte mogućnost da budu krivo shvaćene, trudite se da ih takvima ne učinite. Korijen želje za krivim shvaćanjem nalazi se u vašoj taštini… to je ona Nietzscheova taština… Pogledajte do čega je dovelo krivo shvaćanje jednog marksizma ili ničeazima! Razmislite malo, kad-tad vaše će teorije pokušati iskoristiti za svoje potrebe… Možda ih zato i ne trebamo objavljivati…? Možda ih zato trebamo ostaviti da čuče u nama…? Priznajem, u pogledu takvih pitanja, više nisam siguran što činiti…

…specijalna teorija relativnosti ne može polagati pravo na neograničeno područje važenja; njeni rezultati važe samo tako dugo dok se ne obaziremo na utjecaj gravitacijskog polja na pojave (na primjer na svjetlost)… protivnici teorije relativnosti [često su] tvrdili da je opća teorija relativnosti srušila specijalnu teoriju relativnosti… [Ali] …da li je… elektrostatika bila srušena Maxvellovim jednadžbama polja elektrodinamike? Nipošto! Elektrostatika je sadržana u elektrodinamici kao granični slučaj… Najljepša je sudbina neke fizikalne teorije ako utre put za stvaranje jedne općenitije teorije u kojoj ona i dalje živi kao granični slučaj.

Dakle, bez straha! Zapamtite, ukoliko mogućnostima ostavite prostora da žive u vama, dobili ste život najačeg intenziteta. Proživjet će te ga poput Dioniza! Ničeg se libiti: ni riječi, ni matematike, ni tobože nespoznatljivih stvari ovoga svijeta! Nakon svega, nastavljam ispijati svoj Cherry Brandy  ispod zelenog suncobrana u kafiću ispred Instituta, polako dovršavajući ovaj tekst… Nakon što ga dovršim, preostaje mi nazvati jednog matematičara kako bih od njega zatražio da postane ‘moj Maxwell‘ – da za moje teorije stvori matematičke formule… Čini mi se da mi u mojoj bezumnoj genijalnosti jedino još to nedostaje!

Veljača 2014.

Najvažniji neriješeni problem u znanosti

Posted in RAMANCHADRAN, Vide li Marsovci crveno?, ZNANOST tagged , , , , u 1:34 pm autora/ice Magičar

Vilayanur S. Ramanchandran: VIDE LI MARSOVCI CRVENO? (iz Europskog glasnika br. 15, 2010)

Neću reći: pisanje ili život… jer… pisanje je život. Isto tako, neću više govoriti: pisanje je ograda kojom se štitimo od stvarnosti… kad je pisanje također jedna vrsta stvarnosti; još jedan svijet pored postojećeg – vaš svijet. Na koncu, neću se više truditi da vas uvjerim kako je pisanje tu da vam bude utjeha. Ono je jednostavno tu jer ste i vi jednostavno tu; nosite taj svijet u sebi.

Objektivnost o kojoj su vas učili u školama ne postoji dulje od jednog trenutka. Ako je na ovom svijetu išta objektivno, onda je to priroda iskustva, bolje rečeno, svojevrsna struktura kojom omatamo naše iskustvo, percepciju, doživljaje. Orgazam je, ako izuzmemo subjektivne osjećaje njegove ‘snage’, izražene u stupnjevima, uglavnom, isti za sve; osjećaj jastva, vjerujete mi – također. U čemu je onda razlika? To još ne mogu objasniti. Drugim riječima, kada bih za trenutak drugim očima mogao promotriti ovaj svijet, vjerujem da ne bih ostao pretjerano iznenađen. Ugledao bih ponovno isto ovo sunce iznad sebe, kao i oblake, pojmio bih svu objektivnost svijeta u jednom jedinom trenutku, ali isto tako, vjerujem da bih već u sljedećoj milisekundi taj osjećaj ispario, zagonetno se povukao u pozadinu i da bi moj pogled u potpunosti, i u doslovnom smislu, postao pogled onog ‘zagonetnog’ drugog. Kada to kažem, mislim na pogled bez mog sjećanja i mog jastva, ma od koliko privida bilo sazdano, … s tuđim sjećanjima i tuđim jastvom, ma koliko god to čudno zvučalo. Vjerojatno bih nekim drugim stvarima posvećivao više pažnje nego što sam to činio dok sam ja bio ja, ali svijet se definitivno ne bi urušio, a ja, u toj prvoj milisekundi tuđeg iskustva, ponavljam, definitivno ne bih ostao pretjerano iznenađen.

U eseju naziva “Vide li Marsovci crveno?Vilayanur S. Ramanchandran, indijski neuroznanstvenik, propituje upravo prirodu naših subjektivnih osjećaja jastva, svijesti i sl. lansirajući pomalo nevjerojatnu ideju da bi se pojedini segmenti subjektivnih iskustava ‘drugih’ mogli prenijeti u naše subjektivno iskustvo. Premda na račun biheviorista zbija šale, njegov pogled čini se nepobitno bliskim njihovom. Uostalom, na Wikipedijinoj stranici pronaći ćete informaciju da je svoj znanstveni doprinos načinio upravo u području bihevioralne neurologije. Ipak, njegov stil pisanja oslobađa me sumnji da se ne radi o nadasve zanimljivom znanstveniku kojemu znanstvena spekulacija, shvaćena u pozitivnom smislu, nije stran pojam. Tako će, u veselom tonu, odmah na početku svog eseja, koji sam iščačkao iz jednog ‘starijeg’ broja Europskog glasnika, navijestiti, po njemu, ‘najvažniji neriješeni problem znanosti‘:

Središnja je tajna kozmosa, što se mene tiče, sljedeća: zašto uvijek postoje dva paralelna opisa svemira – prvoosobni (“Vidim crveno!”) i trećeosobni (“On kaže da vidi crveno kada su određeni putovi u njegovu mozgu izloženi elektromagnetskim valovima duljine šesto nanometara”)? …

Zašto ne postoji samo ovaj drugi, ‘trećeosobni’ opis stvarnosti, koji ujedno predstavlja i znanstveni pogled na stvari? Zašto posjedujemo subjektivne osjete, ako nam oni nisu potrebni za dosezanje znanstvene spoznaje? Filozofi su ovaj problem, na koncu, detektirali kao problem qualia odnosno problem subjektivnih osjeta. Zanimljivo da će identično pitanje pitanju koje muči i Magičara u mojemu satiričnom romanu pri susretu s Crvenim potokom i njegovom neslućenom tajnom, samo iz suprotnog kuta, postaviti i indijski neurolog:

Kako može tok iona i električnih struja u sitnim želatinoznim točkicama – neuronima u mojemu mozgu – stvoriti sav subjektivni svijet osjeta, poput crvenoga, topline, hladnoće ili boli?

(Za usporedbu, Magičaru se isti problem javlja u obliku Crvenog potoka, osobite ‘nadute vodurine’ koja nikome u Pustopoljini nije draga i o kojoj govori na sljedeći način: “Odakle je [Crveni potok] izvirao, kamo je otjecao, to nitko nije znao. Nijedna pustopoljinska basna nije ga spominjala. Bio je poput uljeza. Neki su govorili da se radi o odvodnom čepu velikog kanalizacijskog sustava Pustopoljine. On nikoga nije volio, zauzvrat, njega nitko nije volio. A na takav netrpeljiv vokabular, koji je rabio u komunikaciji s drugim entitetima, teško da biste negdje drugdje mogli naići.”)

Vilayanur S. Ramachandran će problem qualia okarakterizirati kao ne nužno znanstveni problem, jer je znanstveni opis, u njegovu slučaju, potpun. Za njega, on je zapravo epistemološki problem, nakon čega predlaže i njegovo rješenje:

Ustvrdio bih da … barijera [između dva opisa stvarnosti] zapravo ne postoji, da u prirodi nema nikakva visoka zida između uma i tvari, supstancije i duha. Štoviše, uvjeren sam da je ona samo prividna, a za njezin nastanak odgovoran je jezik. Takva se prepreka javlja pri svakom prijevodu iz jezika u jezik. … Postoji samo jedan svijet s mnoštvom prevoditeljskih prepreka…
…Što ako [preskočimo jezik] i neuronskim provodnikom (uzgojenim u kultri tkiva ili uzetim od druge osobe) spojimo [odgovarajuća] područja [, primjerice,] za boju u mojemu mozgu s onima u vašemu?… Vi, u načelu, možete iskusiti qualia drugog stvorenja…

Naravno, na ono na što ja ciljam, ne cilja i Vilayanur. On nudi rješenje za prenošenje iskustva pojedinačne qualia, primjerice, osjeta pojedine boje ili osjećaja elektriciteta električne ribe, ali ne i cjelokupno iskustvo bivanja električnom ribom odnosno ‘drugim’. Ipak, ništa me ne sprečava da zamislim da će jednoga dana doista biti moguće prenijeti se i doslovno u ‘kožu drugoga’. Zato mi je samo potrebna dovoljno gusta mreža ‘neuronskih provodnika’ koje nalaže Vilaynur, i onda bi se, u tim trenucima, možda i doista mogao osjetiti poput ‘drugoga’, možda osjetiti i njegovo ‘ja’…,  naravno, sve to, ako ovaj bihevioristički model ‘drži vodu’. A drži li?

Biheviorizam kao biheviorizam, odavna je stvar prošlosti. Prema B. Berčiću, program je napušten, i preostali su još samo vicevi o bihevioristima. Evo jednog: susretnu se dva biheviorista i jedan kaže drugomu: “Vidim da si ti dobro, a kako sam ja?” 🙂 Drugim riječima, upravo to ‘ja’ najviše problema zadaje bihevioristu, kao uostalom i sama njegova/naša svijest, jer za to dvoje nema mjesta u njegovu modelu. Premda se čini opravdanim poricati postojanje ‘ja’, kako prispodobljuje i sam Ramachandran i čitava istočnjačka religiozna i filozofska tradicija, ipak se ne čini uputnim to raditi s biheviorističkog stajališta.

Kako se problem qualia razrješava u mojemu romanu? Nikako! Zar je velike tajne uopće moguće razriješiti? Uvjerenja sam da se oko njih može samo cupkati i poigravati, u najboljem slučaju, zabavljati se u razgovoru u dobrom društvu za stolom…  Ako to ne ide, onda svakako pisati, dajući joj pritom samo svoj vlastiti pečat osobnosti… Evo, kako je to na kraju ‘ispalo’ u mojemu slučaju:

Govorilo se kako je on sâm [Crveni potok] bio nekakva granica; na neki način, i sâm sam to slutio. Iako ga se moglo preskočiti i otići dalje, ipak je, u nekom u neodredivom smislu, ostajao granicom prema nečemu što nisam bio u stanju sebi objasniti. Ali da je to nešto, međutim, bilo toliko različito od svijeta koji sam poznavao, u to sam bio siguran kao u postojanje jednog takvog čudesnog kraja kao što je to bila naša Pustopoljina. Naposljetku, o kakvom je otjecanju bila riječ o kojem je Crveni potok zborio? Zagledao bih se u njegovu prozirnu vodu i naravno, na prvi pogled, ne bih u njoj našao ništa posebno. Ni traga nekakvom crvenilu koje je baštinio u imenu. Ali u trenutku popuštanja pažnje, nenamjernog skretanja pogleda, dakle, u jednom vrlo osobitom trenutku, iznenada, njegova voda bi postala crvenom, crvenijom od bilo čega što sam mogao zamisliti. I ne samo to; u tom jednom djeliću sekunde, čitava Pustopoljina učinila bi mi se ispresijecana tim malenim crvenim potocima, do kud bi mi sezao pogled. Kao da je zaprimala dvostruku prirodu, i istovremeno mogla biti dvije stvari odjednom: osim naše drage, vjetrovito-pjeskovite zamišljaonice – i ružičasto-mlohava želatina ispresijecana tim zlokobnim crvenim potočićima. To je bila ta tajna Crvenog potoka zbog koje se vjerojatno i držao tako nadutim i nepristupačnim.

[Vjerujte mi: spominjanje ‘crvenila’ u radu indijskoga neuroznanstvenika i spominjanje Crvenog potoka u mojemu romanu – čista je koincidencija!]

Lipanj 2013.

Mi, ekstremni fizičari!

Posted in Extreme Physics, SCIENTIFIC AMERICAN, ZNANOST tagged , , , u 1:21 pm autora/ice Magičar

Scientific American: EXTREME PHYSICS

Neki dan, za vrijeme šetnje s djecom, nepredvidiva dječja žeđ natjera me da svratim po vodu u obližnji kiosk. Međutim, ubrzo shvatim kako se više ne radi o običnom kiosku. Sada je riječ o novom, velebnom zdanju od tamnih staklenih ploča, pri čemu me jedna od njih, dok sam im se približavao, uporno podsjećala na činjenicu kako više nisam mlad. Kada dospijete u prostor ‘modernog kioska’ osjetite se gotovo nelagodno što imate namjeru kupiti samo običnu vodu. Stoga se jednom izvještačenom kretnjom osvrnem oko sebe i svoj pogled zaustavim na polici s časopisima. Kad tamo, je li me to oči varaju ili doista vidim naslov Extreme Physics? Jest, uvjerim se da se radi o specijalnom izdanju Scientific Americana za ovo ljeto posvećenom rubnim dijelovima fizike. Postoji ekstremna desnica i ekstremna ljevica, na nedavnom InSubversive festivalu saznao sam da postoji čak i ekstremni centar, ali eto, postoji i ekstremna fizika, i potonja činjenica, ljude poput mene, najviše tješi. Pitam prodavačicu koliko dođe. Sedamdeset i četiri kune, kaže. Na to se zahvalim i iziđem van.

Naravno, do sutradan prežalio sam tih, za moja mjerila, bezobrazno-skupih sedamdeset i četiri kune (spadam u onaj red ljudi koji svoj osjećaj za cijene još nije izliječio od sveopće epidemije poskupljenja kojoj smo bili izloženi unazad nekoliko godina) i sutradan, već u ranim prijepodnevnim satima nacrtao se ispred ‘svemirskog broda’ od kioska u iščekivanju njegovog otvaranja… Nakon nekog vremena – imam ga u rukama – fantastično ilustrirano izdanje posvećeno ‘prvim i posljednjim stvarima’, a zapravo odnosu koji suvremeni fizičar trenutno zauzima prema njima…

O čemu će pisati u Extreme Physics ako ne najprije o našem ‘starom poznaniku’, Higgsovom bozonu, koji je relativno nedavno ‘otkriven’. Otkriće čestice nalik na Higgsovu (jedan naprema tri milijuna, kažu znanstvenici, da to nije tako odnosno da se radi samo o vakuumskim fluktuacijama), premda konstantno izaziva kontroverze, definitivno je najznačajniji događaj suvremene fizike. Ipak, krajičkom oka u sadržaju okrznem i neke druge teme poput onih tamne energije i tamne materije, postanka svemira i crnih rupa; tu je i intervju s ‘bad boyem’ suvremene fizike Leonardom Susskindom, međutim, koji trenutak kasnije, i moja je pažnja već sasvim usmjerena na izvještaj o okončanju mitske potrage za primordijalnom česticom koja u svih stvari uzrokuje ‘osjećaj težine’ odnosno svojstvo mase. Do u tančine je u uvodnom članku izdanja opisano otkriće čestice čije je postojanje predvidio škotski fizičar Peter W. Higgs još prije pedesetak godina, a opis događaja nije mogao ne započeti uzbudljivijim tonom:

Kasno navečer 14. lipnja 2012. grupa diplomiranih i poslijediplomskih studenata započela je zavirivati u tek otvorene podatke istraživanja koje je Large Hadron Collider izgenerirao tijekom prethodnih mjeseci…

Kao najveći, ATLAS i CMS detektori u okviru LHC-a dobili su zadatak pronalaženja Higgsove čestice te su radili odvojeno jedan od drugoga. Već 15. lipnja u popodnevnim satima, u sobi 222 CERN-ovog instituta, zavladalo je neobično uzbuđenje. Mladi fizičari koji su od prethodne večeri proučavali podatke istraživanja CMS detektora izvijestili su starije kolege o opipljivim dokazima o postojanju ‘Higgs-like’ čestice, odnosno o činjenici da se na 125 GeV (GeV – jedinica za masu i energiju u fizici čestica) doista događa neko ‘okrupnjavanje’ iza kojeg bi, po svemu sudeći, trebala stajati nova čestica. Nekoliko dana kasnije, točnije 25. lipnja i grupa istraživača oko ATLASA, drugog LHC detektora, dobila je potvrdu sličnih rezultata. Na koji su način znanstvenici dokazivali postojanje čestice nalik Higgsovoj? Uglavnom, u želji da izbjegnem komplicirana fizičarska objašnjenja, podsjetit ću da je Higgsov bozon ‘supermalo’ ćudljivo stvorenje koje se ponaša vrlo nepredvidivo. U kratkom djeliću svoga očitovanja u svijetu nakon sudara sklono je raznoraznim transformacijama. Grupe znanstvenika okupljenih oko ATLAS i CMS detektora proučavale su raspade Higgsovog bozona u fotone, leptone i kvarkove na način da bi izračunali ukupnu energiju čestica proizišlu iz raspada. U svim navedenim slučajevima zbroj ukupne energije kretao se uvijek oko jedne te iste vrijednosti, pretpostavljene mase Higgsove čestice – 125 GeV. Cijeli postupak popraćen je sljedećim riječima:

Otkriće ‘Higgs-like’ čestice statističke je prirode tako da se ne može reći da je jedan konkretni sudar i raspad čestice doveo do otkrića.

Eto, dokle nam je stigla suvremena fizika!

Objava trenutno najvećeg znanstvenog otkrića u ovom stoljeću ostavljena je za 4. srpanj 2012. Naime, odlučeno je da se toga dana u CERN-u održi poseban seminar. Iz razloga što su informacije po CERN-ovim kantinama bile nedostatne da se u javnosti već prije tog datuma potvrdi otkriće neuhvatljive čestice s nestrpljenjem se gledalo na praznu stolicu u prvom redu konferencijske dvorane CERN-ovog instituta neposredno pred sam njegov početak. Tko je na nju trebao sjesti? I naravno, kada je kao posljednji u dvoranu ušao škotski fizičar Peter W. Higgs dvoranom se prolomio pljesak – svi su znali što je na stvari – te su formalne dokaze koje su uskoro pred njih započeli iznositi direktori CERN-a popratili tek s razdraganim smiješkom na licu…

U Prostoriji s Kolom nešto prozuja. Okrenem se oko sebe. Ništa. A onda opet. Ovoga puta bio sam brži. Kad ono – ‘Higgs’, supermali bozon. „Zalijepit ću te na ovo Kolo, znaš ‘Higgs’“, kažem mu. “U redu gospodine, samo me nemojte ozlijediti”, zavapila je čestica… I kao što sam to nekad u srednjoškolskim danima činio sa žvakom, zalijepim malenu zujeću česticu na Kolo, na njegovu najnižu lopaticu. Kolo objavi da je sada kompletno. „I što ti to sada znači?“, upitah ga. „Uskoro ćeš vidjeti…“, samo reče…

Lipanj 2013.

Kome bi svemir, prostor i vrijeme bili još zanimljivi…

Posted in Elegantni svemir, ZNANOST tagged , u 2:30 pm autora/ice Magičar

Brian Greene: ELEGANTNI SVEMIR

Uđoh onako smeteno u ured i prva stvar koja mi pade na pamet bila je raširiti mokar kišobran da se osuši. To grozno vrijeme! Nikada nećete biti spremni na kišu i devet stupnjeva u svibnju! Zbog posljednje misli učinio sam to energično, kako to ne činim u životu, i iz čiste pristojnosti ispričao se stolici koja je na sebe, htjela-nehtjela, morala primiti jato sićušnih  kapi koje su se s kišobrana razletjele po sobi.
– Ništa, ništa… – odgovori mi stolica.
Zapanjen zastanem i okrenem se četveronožnom predmetu koji koristimo za sjedenje.
– Ti govoriš… – promucah.
– Naravno da govorim! – reče stolica.
– Ali kako… i zašto to prije nisi činila?
– Zato što mi se nitko nije obraćao! A što se tiče govorenja – ono je najlakša stvar u svemiru!
– Čula si za svemir? – priglupo upitah.
– Kakvo je to pitanje? – reče osorno stolica – U trenutku u kojem se jedna stolica udostojila po prvi put uspostaviti kontakt s ljudskim bićem, ti započinješ prežvakanu priču o svemiru… Imamo mi i pametnijih stvari za priču… ako smo već pokrenuli tamo neki ‘razgovor’. Ali kad već spominješ svemir… ona knjiga tamo zapela mi je za oko.
– Elegantni svemir…? – ponovno se glupo oglasih.
– Ma da, bila je otvorena na stranicama koje nisam mogla ne pročitati… Govorile su o kretanju u prostoru i vremenu… Po tom ćaknutom autoru, čak se i ja krećem u prostoru. Smatrala sam da ću svoju smrt dočekati u sudbinski bolnoj statičnosti jer sam bila uvjerena da se svo moje ‘kretanje’ odvija u vremenu, kad ono – stvari ne izgledaju onakvima kakvima se čine…
– Pa da… – rekoh smušeno. – Brian Green na tim je stranicama lijepo objasnio zašto vrijeme sporije teče za nekoga tko je u pokretu za razliku od nekoga tko je statičan… poput tebe…
– Da čujem! – reče zvonko stolica.
– Zapravo, vrijeme sporije teče za nekoga u pokretu, ali sa stanovišta nekoga tko promatra tog nekoga tko je u pokretu… Ovaj… možda nije loša ideja da ipak pročitam taj dio naglas, ako nemaš ništa protiv…?
Da je mogla napraviti bilo kakav pokret stolica bi ga vjerojatno napravila, nešto kao ‘moj naklon’ da to učiniš. Ovako, izgledalo je da se statični predmet za koji trenutak još više ‘udrvenio’.
– Najprije zamisli dva zrcala jedno iznad drugoga i foton koji se kreće između njih… – započeh objašnjavati otvarajući knjigu.
– U reeedu… imam ih! – reče stolica.
– A sada zamisli da se zrcala ne miču… Foton udara u jedno zrcalo i pod pravim kutom odbija se do drugoga i tako unedogled…
– Ne samo da mogu zamisliti, to mogu i osjetiti… – reče tugaljivo stolica.
– U redu, a sada pokušaj zamisliti što bi se događalo kada bi se zrcala s fotonom nalazila u relativnom gibanju u odnosu na nas koji ih gledamo… Na ovom mjestu Brian Green elegantno, bez mistificiranja, objašnjava zašto za zrcala i foton u pokretu s našeg gledišta vrijeme sporije teče… Slušaj!

Budući da se, s našeg gledišta, sat (zapravo, misli na dva zrcala i foton) giba, foton mora putovati pod kutom (u odnosu na zrcala)… Da [foton] nije išao tom [dijagonalnom] putanjom promašio bi gornje zrcalo i odletio u svemir… [što se ne događa; probaj baciti kamen kroz prozor jurećeg vlaka! U redu, ti to ne možeš učiniti, ali probaj zamisliti nekoga tko to može…]… Jednostavna ali bitna poanta [cijele priče] u tome je da je dvostruka dijagonalna putanja kojom… prolazi foton dulja od izravne putanje kojom foton putuje u nepokretnom satu [od donjeg zrcala prema gornjem i natrag]… [A] budući da mora prevaliti veću udaljenost kako bi ostvario otkucaj, otkucavat će manje često … vidimo da se prolaženje vremena usporilo za pokretni sat.

Nakon pročitanog stolica ne reče ništa, već ubrzo, na moju žalost, skrenu temu razgovora na drugu stranu… Pa da, kome bi svemir, prostor i vrijeme još bili zanimljivi! I tu se nesmotreno raspričah s drvenim predmetom o svemu pomalo, ponajviše o njezinom životu i osjećanju kako je to ‘biti stolica’, ne pretpostavljajući u kakvu sam zamku upadao. Ne bih vam više duljio jer život stolice ni po čemu nije poseban, nema se tu što prepričavati, stojite i samo stojite, a onda netko dođe i sjedne na vas. Sada trpite ali i dalje stojite i u tome je sva poanta ‘stoličkog’ života. To što imate neke misli sasvim je u redu jer zasigurno ne biste takav način života dugo izdržali.

Ubrzo, svaki put kada bih ulazio u svoj ured, morao bih nekoliko minuta svog dragocjenog vremena odvojiti na stolicu i razgovor s njom; ako ne bih pozdravio, učinila bi to stolica. Ne jednom pod svaku cijenu željela je da razgovaramo o potpuno nevažnim stvarima, recimo, o tome kako je nešto načula da će stol u susjednoj kancelariji prefarbati u boju koja mu se nije sviđala. U ladicama mi se kuhalo stotinu neobavljenih poslova a ja sam morao slušati jadikovke svoje stolice. Jedna od njih odnosila se i na sobnu vješalicu koja se mojoj stolici, iz meni još nejasnih razloga, strašno zamjerila. Isprva, nekoliko puta sam ju blago upozorio da imam uistinu jako puno posla i da sada nemam vremena za razgovor, međutim uznemiravanja su se nastavila. Više nikada nije razgovarala o svemiru. A knjigu Briana Greena jedva da je    još jedanput spomenula (mislim čak u pejorativnom smislu). Brbljala je o svemu i svačemu, a ja sam sve više šutio, nastojeći prikupiti bar malo koncentracije za posao koji sam obavljao na laptopu.

Situacija je postajala sve gora. Uskoro su krenule i uvrede. Jadan ‘stolički’ život uzrokovao je u moje stolice da me započne optuživati za njega… Ustvari, optuživala me je za sve, za trpljenje moga tijela kojeg svakodnevno mora podnositi, za svaku svađu s ostalim uredskim namještajem u sobi, naposljetku i za kišu koja je danima padala tamo napolju u potpunosti izvan dosega njezinoga svijeta. Bolje je da vam ne kažem što mi je odgovorila kad sam joj kazao: “Pa ti si stolica, to ti je smisao, podnositi nekoga dok sjedi na tebi!”…

Što sam na kraju mogao učiniti? Jedino dopustiti da je zamjene novom. A s novom stolicom nije mi padalo na pamet započinjati bilo kakve razgovore. U očekivanju nove stolice neko vrijeme stojećki sam obavljao svoje poslove na laptopu i lako mogao dokučiti kako se to neće dobro odraziti na moju kralježnicu… Statičnost nije dobra, bez obzira da li vaše vrijeme ubrzava ili usporava u odnosu na nekog drugog…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: