Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

IZ PREDGOVORA:

U uvodu [prethodnog izdanja]… rekao sam da je tu, po mome uvjerenju, nepobitno formulirana misao koja se više neće opovrgavati čim se jednom izrekne. A trebalo je da kažem – čim bude shvaćena.

Tko se ikada duboko zagledao u pretpostavke živog mišljenja, taj će znati da nam nije dan neproturječan uvid u krajnje temelje bivstvovanja… Tako mogu srž onoga što sam pronašao jedino označiti „istinitim“, istinitim za mene i, vjerujem, također za vodeće duhove razdoblja koje dolazi, a ne istinitim „po sebi“…

[Ipak, ova knjiga] sadrži samo jednu stranu onoga što vidim pred sobom, novi pogled jedino na povijest, jednu filozofiju sudbine, i to prvu svoje vrste.

Svijet razumjeti nazivam ja – svijetu biti dorastao. Okrutnost života ono je bitno, a ne pojam života.

Osjećam se ponukanim da u zaključku još jednom navedem imena onih kojima dugujem gotovo sve: Goethe i Nietzsche. Od Goethea sam preuzeo metodu, a od Nietzschea način postavljanja pitanja, i ako bih svoj odnos spram njega morao izreći u jednoj formuli, usudio bih se reći: iz njegovog vidika (njem. Ausblick) načinio sam jedan pregled (njem. das Uberblick). Goethe, pak, bijaše, a da to nije ni znao, Leibnitzov učenik u cijelom svom načinu mišljenja. Stoga, ovo što je napokon pod mojim rukama dovršeno na moje iznenađenje, osjećam kao nešto što usprkos bijedi i odvratnosti tih godina s ponosom želim nazvati: njemačka filozofija.

IZ UVODA:

Sredstvo spoznavanja mrtvih formi jest matematički zakon. Sredstvo razumijevanja živih formi jest analogija.

Nisam još naišao na nekoga tko bi se ozbiljno pozabavio izučavanjem morfološke srodnosti, koji iznutra povezuje oblikovni jezik svih područja kulture, tko bi, iznad domašaja političkih činjenica, podrobno spoznavao zadnje i najdublje misli helenske, arapske, indijske, zapadnoeuropske matematike, smisao njihove rane ornametike, njihovih arhitektonskih, metafizičkih, dramskih, lirskih temeljnih oblika, izbor i pravac njihovih velikih umjetnosti, pojedinosti njihove umjetničke tehnike i izbor materijala, a kamoli ih spoznavao u njihovu presudnom značenju za oblikovne probleme historijskog…

Namjesto one odbojne slike svjetske povijesti u obliku linije, što se održava samo ako se zatvaraju oči pred pretežnom množinom činjenica, vidim prizor mnogih moćnih kultura, koje se rascvjetavaju praiskonskom snagom iz okrilja rodnog kraja, za koji je svaka od njih tijesno vezana u cijelom toku svog bivstvovanja [poput biljke], od kojih svaka udara pečat svog vlastitog oblika svome predmetu, ljudstvu i ima vlastitu ideju, vlastite strasti, vlastiti život, htijenje, osjećanje, vlastitu smrt.

Ta odavno bi se u ‘starom vijeku’ mogao i morao sagledati razvitak koji odgovara potpuno našem, zapadnoeuropskom…

Civilizacija je neizbježna sudbina jedne kulture. Ona je kraj, neopoziv, no s najdubljom nužnošću, biva uvijek iznova postignuta. Tek tako će se Rimljanin shvatiti kao nasljednik Helena… Bezdušni, lišeni smisla za filozofiju, bez umjetnosti, rasni do brutalnosti, bezobzirno se držeći realnih ishoda, oni se nalaze između helenske kulture i ničega. Grčka duša i rimski intelekt – to je to, tako se određuje razlika između kulture i civilizacije. A to ne vrijedi samo za antiku. Uvijek se iznova pomalja taj tip duhovno snažnih, potpuno nemetafizičkih ljudi. Oni u svojim rukama drže duhovni i materijalni usud svakog kasnog doba. Oni su proveli babilonski, egipatski… rimski imperijalizam. U takvim vremenima budizam, stoicizam i socijalizam konačno stasaju… [te su kadri] još jednom zahvatiti čovječanstvo koje se gasi. Čista civilizacija, kao historijsko zbivanje, sastoji se u potpunoj razgradnji oblika što su poprimili anorganski sadržaj, što odumiru.

Što je sutrašnja civilizirana politika nasuprot jučerašnje kultivirane? U antici retorika, na Zapadu žurnalizam, i to u službi onog apstraktuma koji predstavlja moć civilizacije – novca.

Javlja se nova filozofija činjenica koja može samo da se nasmije na metafizičke spekulacije, nova literatura, koja je potrebna intelektu, ukusu i živcima velegrađanina, a provincijalac je ne razumije i mrzi. ‘Puku’ nimalo nije stalo ni do aleksandrijske poezije ni do impresionističkog slikarstva…


III POGLAVLJE: MAKROKOZMOS – SIMBOLI I PROSTOR

I. Simbolika slike svijeta i problem prostora

Ovdje, dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo.

Zbilja – svijet u odnosu na dušu – za svakog je pojedinca projekcija usmjerena u područje protežnog; ona je ono “vlastito” što se ogleda na “stranome”, ona znači samo to strano. Jednim koliko stvaralačkim toliko i nesvejsnim činom – ne ozbiljuje “ja” moguće, nego se “ono” ozbiljuje kroz mene – gradi se most simbola između “živog ovdje” i “ondje”… To je ideja makrokozmosa, zbilje kao zbroja svih simbola u odnosu na dušu… Sve što jest ujedno je simbol… Simboli kao nešto ozbiljeno pripadaju [protežnomu]. Oni su postali, nisu u postajanju.

Tu, u odlučnoj točki bivstvovanja, gdje čovjek tek postaje čovjekom i upoznaje svoju silnu usamljenost u svemiru, strah od svijeta otkriva se kao čisto ljudski strah od smrti, od granice u svijetu svjetla, do krutog prostora. Tu je porijeklo višeg mišljenja, koje je najprije, razmišljanje o smrti… Kada se oko 1000. godine misao o svršetku svijeta proširila zapadnim svijetom, rođena je faustovska duša toga prostora.

Str. 196 – Sve što je postalo prolazno je… Sve prolazno samo je usporedba.

PROBLEM PROSTORA

Tek dubina prava je dimenzija… ono što se proteže (riječ ‘dimenzija’ trebalo bi upotrebljavati samo u jednini)… Pri velikim mjerilima i daljinama, gdje doživljaj dubine potpuno ovlada slikom promatranja… forma promatranja temeljito proturiječi matematici. U svakoj aleji vidimo da se paralele na obzorju dodiruju.

“Viđeni svijet” ukupnost je svjetlosnih otpora, jer je viđenje vezano uz postojanje svjetla što zrači ili se odbija.

Kao što postajanje leži u osnovi postaloga, a neprestano živa povijest u osnovi dovršene i mrtve prirode, organsko u osnovi mehaničkog, sudbina u osnovi kauzalnog zakona… tako je pravac podrijetlo protezanja.

Potrebno je samo slijediti taj pradojam o onome što je svjetsko, da bi se vidjelo kako u zbilji postoji samo jedna prava dimenzija prostora, naime pravac od sebe u daljinu, “tamo”, u budućnost, i da je apstraktni sistem triju dimenzija mehanička predodžba, a ne činjenica života. (Za tijelo jedne biljke “sprijeda” nema nikakvog smisla.)

Vrijeme rađa prostor, ali prostor ubija vrijeme.

Vrstu protežnosti treba od sada zvati pra-simbolom kulture.

…pra-simbol antičke duše od sada ]se] označava kao TVARNO POJEDINAČNO TIJELO, a pra-simbol zapadnjačke kao ČIST, BESKRAJNI PROSTOR. Egipatska ideja pra-simbola sudbine jest PUT… Kinez šeta po svome svijetu, [njegova] ideja sudbine je nešto kao KRAJOLIK ili VRT…

Zašto antika nije posjedovala riječ za naš problem, zagonetku svih zagonetki? Antiku je zanimao drugi problem, praproblem tvarnog počela svih osjetilno-opipljivih stvari. Antički svemir, uređena količina savršeno uređenih stvari zatvorena ‘tjelesnim’ nebeskim svodom. Nema više ničeg.

1 komentar »

  1. […] Peter Sloterdijk: SFERE Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA […]


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: