Kolovoz 2012.
Sveta inertnost
Željko Kipke: VODIČ KROZ SUBTERRANEUS
Izvaljen onako na kanapeu u dnevnom boravku, u društvu svoje djece, iscrpljen i obamro, sve više započeo sam sumnjati da je u našem stanu, osim nas, još netko prisutan. Mogla bi to biti žena koju je moja supruga unajmila nakon svog odlaska sa zadatkom da nam pere, pegla, čisti i koji put ponešto skuha.
Ali kako objasniti zvukove iz kuhinje u rana jutra, dok djeca još čvrsto spavaju, a ja uobičajeno budem izvaljen na stomaku, prije ustajanja, rastežući ukočene leđne mišiće? Unajmljena žena nije mogla nikako ući kroz zaključana vrata. Ali tek što bih se pridigao sa svog ležaja i zavirio u kuhinju, tamo opet nikoga ne bih zatekao. Bilo kako bilo, nakon svih tih zvukova i landaranja, mi bi opet imali – svježe pripremljene – ručak i večeru, i naša dadilja, koja dolazi čuvati djecu dok sam ja na poslu, teta Ranka, ponovno bi mogla oblizati svoje prste.
Nekoliko puta misteriozni zvukovi dopirali bi iz kupaonice, ali kad bih došao provjeriti što se to događa, jedino što bih zatekao bila je uredno očišćenja i pospremljena kupaonica. Nikoga drugog tu nije bilo. Barem moja djeca i ja tu osobu nismo mogli zamijetiti. Nema druge, to je mogla biti jedino žena koju je moja supruga unajmila, i koja je imala tu, hvale vrijednu, sposobnost – ostati neprimjetna. Sa stajališta razmišljanja o ženama za čišćenje i pospremanje, čovjek se mora složiti da je to vrlo poželjna osobina tako da dalje nisam želio istraživati. Pomirio sam se s činjenicom da tu ženu vjerojatno neću nikad ugledati, ali da ću redovito zaticati pospremljen stan i kupatilo, opran i opeglan veš te svježe pripremljeno jelo.
U isto vrijeme, u meni se gasio duh spisatelja, ako je ikad i postojao. Djeca su ga, na kraju, u potpunosti dokrajčila. Mali bi se s vremena na vrijeme prikopčao na moj mozak i osjetio bih kako ga svojom bezumnom prisutnošću pretvorenom u kratke srkove lagano isisava. U njegovim ustima nestajale su stranice i stranice duhovnog štiva koje sam, u vremenu puno sretnijim od ovog, sa slašću iščitao. Nakon jedne takve seanse isisavanja mozga, moj bi se duh u potpunosti ogolio i samo bih još tupo gledao ispred sebe.
U tim trenucima očaja posegao bih za nekom knjigom s police kako bih nadoknadio taj gubitak duha u sebi. Ovoga puta u ruci mi se nađe neugledna knjižica na kojoj je pisalo Vodič kroz subterraneus i u mojem umu zasvijetli spasonosno svjetlo. Slikar Željko Kipke, čija platna golicaju znatiželju vodećih računalnih geekova, poželio je riječima izraziti ono što nije uspio kistom.
Uvijek se nastoji prikloniti:
– ne onom što je lakše, nego onom što je teže
– ne onom što je ugodnije, nego onom što je neugodnije
– ne onom što je ukusnije, nego onom što pruža manje užitka
– ne onom što je počinak, nego onom napornome
– ne onom što je utjeha, nego bezutješnosti
– ne onom što je više, nego onom što je manje
– ne višem i dragocjenijem, nego nižem i vrijednijem prezira
– ne onom što znači nešto željeti, nego onom što znači ništa ne željeti
– ne tražiti ono bolje u vremenitim stvarima, nego ono gore.
Potencijalnom korisniku devet pravila mora biti jasno da odstupanje od kretanja – što vjerujem, upada u oči odmah po prvo čitanju natuknica – zapravo podrazumijeva intenziviranje aktivnosti da bi se u klimaksu, uvjetno rečeno klimaksu gorućeg raspoloženja, pohvatali konci svete inertnosti.
Tu sam, ponovno s djecom u sobi, ali sada rasterećen i otpušten. Misli mi se poigravaju u slatkom opoju. Barem simuliram da sam u stanju svete inertnosti, spreman za uvid u jednu od posljednjih istina.
Podizati djecu najteži je posao na svijetu. Pogotovo ako je to čovjek prisiljen sâm činiti. Ako mi je duh još negdje bio upaljen i radio, stizao je promišljati takve istine. Tu je bila još jedna: sve zlo svijeta potječe od stanovitih nepravilnosti, anomalija koje se javljaju u istom postupku, postupku podizanja, da izbjegnem riječ odgajanja, djece. I nakon sve igre i razmjene nježnosti u jednom trenutku nastupa pa barem blaži oblik zlostavljanja. Pritom, zlostavljanje je obostrano. Dijete zlostavlja roditelja, nakon čega roditelj zlostavlja dijete; to je nepisano pravilo i tomu sam se davno prestao čuditi. Ako želite dobro svojoj djeci, morate pustiti da vas zlostavljaju, do trenutka dok vas ne slome i situacija se obrne. Oni koji tvrde suprotno vjerojatno se nikada nisu ‘trošili’ na djecu. Oni djecu ni ne primjećuju. Djeca su s njima, ali kao da to nisu, prepuštena sama sebi, djeca se snalaze na svoje vlastite načine koje obično ne rezultiraju dobrim stvarima.
Napokon, jedne večeri nakon opetovanih misterioznih zvukova koji su naizmjence dopirali iz kuhinje i kupaonice, moj sin otrči da vidi što se to tamo događa. Uskoro sam mogao čuti njegovo pojačano „ghhh“ i „taf“ i „fa“; u kupaonici se doista nešto događalo, u kupaonici moj je sin na nekoga naišao. Ako je to bila gospođa za čišćenje bespotrebno ću je gnjaviti svojom pojavom. Stoga pozovem dijete:
– Ivane, dođi na laptop!
Uskoro mali klipan osvanu na vratima dnevnog boravka zagonetno se smješkajući i gestikulirajući rukama, i pokazujući u smjeru kupaonice. Prvi put ga nije zanimao laptop i neka od epizoda Tomice i prijatelja nego čudnovata zbivanja u kupaonici.
– Što je Ivane? Reci tati.
Uzeo sam malog stvora u naručje. I dalje je pokazivao rukama u smjeru kupaonice, smješkajući se.
– Tamo je samo teta koja nam pomaže. Ona čisti, pere i kuha, nije tu da provodi vrijeme s nama.
Ali malac je postao uporan, pod svaku cijenu želio mi je pokazati tetu koja se brine za nas. Naposljetku, morao sam, s njim u naručju, otići do kupaonice. U redu, prvi put ću se susresti s tetom koju mi je žena ostavila u amanet dok se ona ne vrati. Ništa strašno, upoznat ćemo se, razmijeniti nekoliko uljudnih riječi. Možda i nije bilo u redu to što je već nisam upoznao. Teta je bila okrenuta leđima. Prala je pod kupaonice držeći čvrsto jelensku kožu među prstima. Mali zatraži da ga spustim te potrči teti. Pokušao sam ga zaustaviti, ali bilo je prekasno. Objesio joj se na leđa, grleći je s takvom dragošću da mi to nije moglo promaći. Što se događalo? Je li moj sin već poznavao tu ženu?
Teta je prekinula svoj posao da bi oprala ruke u lavoru pored njenih nogu te ih posušila suhom krpom. Bila je spremna okrenuti se i dijete uzeti u naručje. Kad je to napokon učinila, od zaprepaštenja nisam mogao udahnuti zrak. S mojim malim sinom u naručju, pomalo tupo, a više rezignirano, gledalo me je itekako poznato lice – lice moje žene.
– Jesmo li se dogovorili da ćeš ti čuvati djecu dok ja čistim, perem, peglam i kuham? Onda – evo ti mali, drži ga! – rekla je, tutnuvši mi klinca u naručje i zatvarajući za sobom vrata.
Svibanj 2011.
Život u snu
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
“Polako i sigurno kako odmiče, život nam sve više nalikuje na ružan san koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, a iz kojeg se, koliko god se trudili, ne možemo probuditi. Međutim, kako nam ‘život u snu’ postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja to nam konačno uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro, u istim bojama u kojim smo ga osjećali onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja, s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.” [ (Post)ničeancije ]
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.
A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo, postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše ‘ja’ rodi, odraste pa ostari i nestane, pritom samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt, po kojem se naše ‘ja’ uvećava sve dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.
Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeli se u krug, ili bacili svoj pogled ka oblacima, a potom dugo vremena gledali samo u jednu točku ovog svijeta pomno je proučavajući. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka “života bez ‘ja'” krasi prestanak mišljenja o tome što drugi misle o vama, što vi mislite o sebi, životu; lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Većina mislilaca od Platona do Heideggera govori o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek svoju situaciju komplicira? Na to pitanje izgleda da je teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.
Tako je ovaj tekst stigao dotle da se okomljuje i na ono čovječanstvu danas najdragocjenije – njegovo znanje. To je možda zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter Sloterdijk kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara duha završava ovim riječima:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
O Duhu i njegovim Moćima 