Travanj 2018.
Psi, sapiensi i sileni (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije ii.)
ZORAN ROŠKO: Minus sapiens
Dva psa u polju čine mi se kao Cigani. Jedan je moj, a drugi susjedov, ali o kojem nitko ne brine. Svejedno, kada idemo u šetnju, izgleda kao da su oba moja. I baš taj susjedov pas, kad se onako molećivo prisagne ne bi li izmamio moje sažaljenje, i neki keksić iz moje ruke, upravo u tom trenutku, učini mi se poput romskog svirača koji pruža ruku za svoju napojnicu… Ne znam zašto sam napisao da mi se psi čine kao Cigani u polju, jer, kad bolje razmislim, samo susjedov pas čini se poput Ciganina…
Štoviše, moj pas definitivno ne podsjeća na Ciganina. Jedno oko mu je plavo, a drugo smeđe, pa ljudi odmah pomisle na haskija. Postoji jedna zanimljivost u vezi mog psa. Nekako, oštenio se u vrijeme smrti Davida Bowieja, pa sam jedno vrijeme zamišljao da me kroz to jedno plavo, a jedno smeđe oko gleda reinkarnirana duša tog rock umjetnika… no u slučaju glazbenika radilo se o nečemu sasvim drugom (anizokorija uslijed ozljede oka u tučnjavi u djetinjstvu)… Bilo kako bilo, dominantnu crtu vukao je od majke, vučjaka. S “Ciganinom” se sada počeo hrvati pred mojim očima… Vječita pseća borba, pozicioniranje u psećoj hijerarhiji, ni oni ne mogu bez nje – kao i ljudi. Mora se znati tko je jebeno gore, a tko dolje, tko gospodar, tko rob… Iako znam da se radi o igri, to me vrlo brzo počne živcirati te ih pokušavam razdvojiti. Ono što sam ovoga puta dobio zauzvrat bio je snijeg po licu; da, stigla su me poprskati ta dvojica psećih pretendenata za moju naklonost.
Dižem ruke i bacam pogled u daljinu. Zvonik crkve na Budainci nestvarno se izdiže u nebo, kao kakva ideja u apstraktnom prostoru. Polje prekriveno snijegom drijema u obamrlosti sivih oblaka koji ga pritišću nevidljivom snagom. U jednom trenutku učini mi se da je i priroda samo kulisa, da iza nje postoji puno toga što se ne vidi. Ne bih mogao izdržati bez te misli. Da barem u mislima dočaram sebi vječni, nepostojeći smisao svijeta.
Pod mojim čizmama snijeg škripi. “Ciganin” mi je za petama. Njuši moju ruku u kojoj znam držati keksiće. Gladan je kao vuk, a slobodan…. A ovaj moj sit, ali… neslobodan, po cijele dane zatvoren u boksu… Dovoljno razloga da jedan drugoga prikriveno mrze. Ipak, psi su psi. Kažu da kada dva pseća mužjaka zajedno odrastu, nikada ne mogu postati neprijatelji. U ovu postavku imam silno povjerenje.
Vraćamo se. Sada je vrijeme da im dam pravu hranu. Tu nastaju problemi. Moj pas naskakuje na moju ruku, želi da mu dam sve. “Ciganin” iz prikrajka čeka, zna da neću biti prznica i da ću nešto hrane ostaviti i za njega. Tako je i bilo.
– Kući Jerry, sve si dobio! – vičem na uho “Ciganinu”.
Jerry me tužno gleda. Na koncu, odlazi; on i Ciganin u njemu, dok ja svog, pomalo frustriranog, psa odvodim u boks.
*
* *
To poslijepodne, zavaljen u fotelju ispred kamina, u rukama držim knjigu. Radi se o romanu za koji čovjek ne može povjerovati da je izvorno napisan na hrvatskom jeziku, s obzirom na koji je način napisan – Minus sapiens Zorana Roška. Hipnotičko, nad-postmoderno štivo koje kao da dolazi s kraja postojanja čovječanstva. Rečenice – stilski savršene, samosvojne, duboko dvosmislene, na koncu, kao da doista izriču nešto o ovome besmislenom i onome smislenom, ali nepostojećem svijetu.
U ovom slučaju, pitanje za milijun kuna glasi: o čemu se u romanu radi? Moguće je da roman govori i o temeljitoj ravnodušnosti, pa i o određenoj vrsti beznađa koje je zahvatilo današnjeg čovjeka, njegovu stanju uma koje više nijedna ideologija ne može zavesti, lagano pomirljivog u odnosu na sve ekonomsko i pragmatično koje harači u njegovoj blizini, a u isto vrijeme spremnog za sve uzvišene dosege i pizdarije umjetne inteligencije; na kraju krajeva, možda je to roman koji govori i o čovjekovoj pomirenosti sa smrću, sa svime, pa i vlastitim izumiranjem kao vrste… međutim – to mu sigurno nije bila glavna namjera. Prije se radi, kao što se uvijek radi u slučaju vrhunskih djela, o osobitoj, uzvišenoj umjetničkoj igri, kakvu već znaju, s vremena na vrijeme, igrati s nama ti vehementni harlekini stvarnosti, satirski umjetnici. I kada se kotač ljudskog duhovnog razvoja 2000-ih slomio, oni su nastavili stvarati… Bilo kako bilo, umjetnost je umjetnost; svaki umjetnik zna da je dovoljno istinu izreći na glas – ali na svoj način. A Zoran Roško ju izriče, nekako baš po mom ukusu. Zavirimo, stoga, u prostor uma ovoga Silena, iz skradinskog zaleđa! Vjerujte mi, unutra nas čeka, s ovih prostora rijetko viđena – vrhunska književnost!
Ako neke ljude rađaju djedovi, a ne majke, moj grandiozni djed, najveća operna figura naše obitelji, sigurno bi bio sposoban za takav podvig. Sve je za njega bilo istovremeno uzvišeno i želučano. Dok su drugi ljudi tragali za autentičnom sudbinom, on je svoj život prepisivao od drugih, boljih od sebe, kako je govorio. Bio je avanturist, terorist, ptičar, žigolo, ljubitelj Rilkea, plavih planina, vina, škampa, tučnjava i pištolja, no u svemu je tome bio lažan i uživao je u tome. Plaćeni serijski ubojica i ubojica iz gušta, nije vjerovao u nasilje, mislio je da su strasti i nagoni samo najuporniji izrazi samoljublja, a ubojstva rutinski oblik akumulacije kapitala prečacem…
Iskreno je, poput obožavatelja, vjerovao u profinjene i kompleksne osjećaje pa je uvijek radije oponašao ono što osjećaju drugi ljudi; vlastitim osjećajima nije pridavao važnost jer nije vidio čime bi mogli zaslužiti njegovo poštovanje. Za njih je, kada bi bio baš naročito dobro raspoložen, mogao gajiti tek neku općenitu, lažnu, gotovo kršćanski okrutnu sućut. Ponosio se time što mu se u životu ne događa ništa jedinstveno i što nema nijednu originalnu zamisao, nikakav neusporediv doživljaj; svoju karijeru gradio je na krađi, krivotvorinama, preradama i prilagodbama. Kada slijediš tuđu veliku ideju, nije toliko važno jesi li je u svakoj pojedinosti dostojan, veličina koncepta nadjačava sve tvoje pojedinačne promašaje čak je i tu svoju glavnu životnu misao preuzeo od nekoga drugog. Kada bi “oponašao” ono što mu se činilo da primjerice proživio neki filmski lik, djed bi se ponekad pitao je li krađa osjećaja prava stvar, a odgovor je uvijek bio isti: naravno da jest. On sâm, mislio je, nikada neće doživjeti ne samo ništa bolje, nego čak i ništa donekle gore od toga. Zanositi se, potpuno neosnovano, očekivanjem da bi se i njemu moglo dogoditi nešto zanimljivo posebno, tvrdio je, bio bi, premda lijep, samo ekstremno slijep egoizam…
Nije želio biti izniman i samosvojan, nego duboko i u svakoj pojavnoj pojedinosti određen onime što ga je okruživalo i determiniralo. Granice iskustva drugih ljudi granice su moga svijeta, govorio je. Dok su svi gotovo religijski vjerovali žudnjama, koje su za njih bile valjda suvremeno utjelovljenje anđela, moj ih je djed ismijavao, tvrdeći da su samo seljačka zabava, da su ograničena dosega, monotone, pijane, promiskuitetne, dementne i tragično neinteligentne. Predati se vlastitim žudnjama najbolji je način da se nikada ne makneš iz svog sela, govorio je. No djed svejedno nije htio biti ništa bolji od drugih, a uvid da su drugi idioti nije htio pretvoriti u dokaz svoje nadmoćnosti, nego u još snažniju izliku da i sâm bude još gluplji. Želio je biti savršen promašaj svojega vremena, prema načelu Oslobodi svoj um za tuđa iskustva a guzica će naći opravdanje. Kvragu, jastvo je tumor svijesti, govorio je djed, ne želim biti autor, nego turist svoga života. Kroz život trebaš prošetati i izići, ne misliš valjda u nešto od toga povjerovati.
Prosinac 2017.
O pojmu i osjećaju uzvišenoga… i uzvišenom tipu čovjeka
MARIJAN KRIVAK: Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture)… i filma
Ovih dana zapitao sam se kamo je nestao onaj Nietzscheov uzvišeni tip čovjeka koji se tako korjenito provlačio njegovim spisima? Što se s njim dogodilo? Je li još ‘živ’ ili je ‘preminuo’ negdje u zakucima suvremenog doba skutren u kutu među blještavim policama još blještavijeg supermarketa koji se otvorio u njegovu susjedstvu….? Je li za današnjeg pojedinca kao potrošača, konzumenta, pripadnika suvremenog kapitalističkog društva, uopće dostižno da bude uzvišen…? Čini se da je nekim pojmovima u neoliberalizmu vrijednost primjetno opala; i to je upravo slučaj s pojmom – ali i osjećajem – uzvišenog. Čovjek koji bi ustrajno odbijao živjeti kao prosječan pojedinac suvremenog kapitalističkog društva koji redovito odlazi u supermarket, drži upaljen televizor, svako malo u rukama pretura mobitel, drugim riječima, koji koristi sve blagodati koje mu u jednom ekskluzivnom materijalnom smislu nudi kapitalizam, i koji bi, i usprkos svemu tomu, nastojao živjeti uzvišeno – po Nietzschevu receptu, osamljen, uronjen u kontemplaciju, sklon stvaralaštvu – stigao bi samo dotle da prije bude prepoznat kao luda, nego kao uzvišeni tip čovjeka…
Tko u Uzvišenome nije kod kuće, taj Uzvišeno ćuti kao nešto neprijatno i lažno.
poručivao je Nietzsche iz Sils Marie, no čini se da je došlo doba u kojemu više nitko nije u Uzvišenome kod kuće… Pa se može postaviti pitanje: što je, uopće, uzvišeno? Jesu li današnji predsjednici Amerike i Rusije uzvišeni tipovi ljudi na koje je mislio Nietzsche kada je vlast nad narodom bio spreman podariti samo uzvišenim tipovima ljudi – onim pojedincima “…koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se”. Podne čovječanstva, tvrdio je, nastupit će onda kada uzvišeni tip čovjeka iziđe iz svoje sjene. Vjerojatno je mislio na svog nadčovjeka; onog bezbožnika koji je i “smio do neobuzdanosti”. Njegov je zadatak, odsad pa nadalje, sa svojim narodom propitivati neistražene mogućnosti postojanja na ovom svijetu. Ali zašto se, onda, čini da današnji predsjednici Amerike i Rusije ipak ne udovoljavaju slici ‘uzvišenog tipa čovjeka’ kakvu je zamislio Nietzsche?
Imamo problem. Pojam i osjećaj ‘uzvišenoga’ su se otrcali. Čovječanstvo kao da je krenulo drugim smjerom. Nimalo više nije nadahnuto pukim postojanjem. Čelnici naroda i dalje igraju istu staru igru međusobnog prepucavanja preko leđa vlastita naroda… Stoga je lako zadobiti idiosinkraziju – onaj mučaljivi dojam da se oni na vrhu ne razlikuju po svojim sklonostima i, recimo to – ‘stupnjem uzvišenosti’, ‘čistoće’, od onih na dnu… možda tek po stupnju bezobzirnosti… A bezobzirnost, koja iako graniči s glupošću, danas je itekako poželjna osobina, gotovo sinonim za uspjeh u današnjem društvu…
U svojoj knjizi Suvremenost(i), u sažetom pregledu doba postmoderne, i Marijan Krivak se, između ostalog, (pri)sjetio pojma uzvišenosti o kojemu se u postmodernističkim 1980-im još uvijek ozbiljno razglabalo. Štoviše, pojam uzvišenog, ‘ideolog postmoderne’ – Jean-François Lytorad uzdigao je na pijedestal postmodernističke ‘relikvije’ dovodeći ga u vezu s pojmom neprikazivoga u umjetnostima. Iz današnje perspektive, međutim, čini se da mu je tim činom samo navukao omču oko vrata:
…Jean-François Lyotard biva autorom koji je stvorio temelje navlastite “postmoderne estetike”. U njoj pojam ‘uzvišenosti’ igra glavnu ulogu…
On [Lyotard ] će reći da pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti. Namjesto njih, sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice. Ambigvitet, agitacija, uznemirenost, kontradikcija… osobine su doživljaja koji dominira postmodernom umjetnošću.
Kakvo je doista ono ‘uzvišeno’?
Radi se o specifičnom osjetilnom iskustvu koje je karakterizirano snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi. Tako da svjedočimo stalnoj napetosti između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano i onog što nužno ostaje neprikazivim. Dakle, prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo! To je paradoks uzvišenog.
Međutim, nakon takva određenja uzvišenosti, suvremena umjetnost mogla se samo još više uvući u svoju ljušturu, a običan čovjek s olakšanjem zasvagda odahnuti i isključiti je iz svog ukusa. Preostalu šačicu onih koji su je u sebi nastavili baštiniti na kraju je pomela ona ista i dobro poznata, u duhovnom smislu ubitačna, ‘praznina početka 21. stoljeća’– ‘ukrašena’ ‘dobom pseudomodernizma’ koje je započinjalo… Na početku spomenutog doba, pojam ‘uzvišenog’ gotovo da u potpunosti iščezava iz diskursa ili se rabi, kao i sve drugo, samo deklarativno… Malo zatim, njegovo upražnjeno mjesto, čini se, u potpunosti preuzima parodija. Parodija, koja je svoje blistave trenutke već doživjela u postmoderni, i možda ponajviše u filmskim klasicima montyphyjtonovaca, danas se poput ‘slatke pošasti’ širi društvenim mrežama. Sve kulturno na ovom svijetu može se parodirati zato što je samo deklarativno takvo kakvim se prikazuje. Prava pozadina stvari oslonjena je na staru formulu ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ – sve kulturno je tu kako bi se (dobro) prodalo. Kultura, u ovo današnje doba, samo je još jedno ekonomsko dobro.
Međutim, za nas, preostale slobodne duhove, ‘uzvišeno’ je još uvijek druga riječ za osjećaj da smo jedno sa svijetom i vremenom; i za neprocjenjivi uvid u bezizlaznost sudbine… Upravo ‘znati istinu’ i otrpjeti je – to je uzvišeno. Uzvišeno je i pomiriti se s tim da kapitalizam “možda nikada neće proć’“, pa opet živjeti kao da to nije tako, živjeti to svoje dragocjeno sada i ovdje, kako je u Mojoj borbi napisao Karl Ove Knausgaard, u svom prostoru i vremenu, a koji nam se katkad danas čini dalekim i neuhvatljivim… Na koncu, uzvišeno je uobičajeno stanje svakog slobodnoga duha, a ne samo predodređenog vođe, kao što je to mislio Nietzsche…
I što sad? Ono posljednje što se će se u nama ugasiti, po svemu sudeći, bit će osjećaj ‘uzvišenog’… Dok je u nama i mi ćemo biti živi, i slobodni duhovi, a kad ga više ne bude, who cares… Ako budemo još pisali – vjerojatno nas više nećete razlikovati od većine ‘kulturnih djelatnika’ s televizijskih ekrana i YouTube portala danas…
Rujan 2012.
Preintenzivna stvarnost
Zoran Roško: PARANOIDNIJE OD LJUBAVI, ZABAVNIJE OD ZLA
Zorana Roška doživljavam kao jednog od najnačitanijih duhova u našem društvu. Bivši urednik Zareza (danas Libre Libere) čini se, barem deset sati dnevno, zatvorenim u neki svoj prostor – sobicu, knjižnicu ili samo um – predan uglavnom čitanju, možda i pisanju. Otvorite stranicu jednog od njegovih blogova (primjerice, http://roskofrenija.blogspot.com/) i sve će vam postati jasno.
Osim toga, njegova genijalnost je neupitna. Roškovo stvaralaštvo, koje se uglavnom usredotočuje na britke i snažnih uvide u srži drugih književnih djela (citirani dijelovi odnose se na književno djelo Fernanda Pessoe) i duha vremena u cjelini, zasuknuto je, kako se sâm lijepo izrazio, preintenzivnošću same zbilje:
Svijet je psihička televizija: čovjek, hipnotiziran vlastitim životom, bulji u prazni ekran svojega postojanja, i odjednom, paf, na njemu iskrsavaju neke slike, neki osjećaji, neke misli, neka iskustva. Svaka je pojava demon koji nas progoni i projicira se u oko našeg duha.
Nigdje nisam imao priliku pročitati tako ingeniozan uvid u našu postmodernu prirodu. Gotovo pa da sliči kakvu religioznu uvidu!
Zbilja će biti presnažna, pregusta, preprisutna, preintenzivna da bi je mogla amortizirati samo jedna naša osoba – morat ćemo eksplodirati kako bismo uhvatili korak s eksplozijom same zbilje.
[Stoga će budući] “normalni” čovjek „morati u sebi imati mnoštvo osoba jer će samo tako moći kanalizirati višestrukost same zbilje, njezinu pretjeranu teleprisutnost koja nas bombardira iz svih smjerova.
Znam da zvuči suludo optuživati nekog za pretjeranu načitanost u ovom vremenu sveopće nenačitanosti, ali ukoliko vam je stalo do pisanja ili nekog drugog vida stvaranja, čitanje vremenom može postati prevelik uteg. Francuski filozof Bernard Stiegler lijepo nam savjetuje: “Prijeći na djela!” te u ovom vremenu predlaže odricanje od svake kritike, analize, teorije.
Sjećam se da sam jednom prilikom banuo na neki forum i kad je krenula rasprava, da su mi sa svih strana odjednom počeli pristizati prijedlozi za čitanje. ‘Kad pročitaš tu knjigu bit će ti jasnije što želim reći’. Ali ja sam jedva stizao napisat postove, mislio sam u sebi, a kamoli imao vremena prepustit se čitanju tolikih knjiga. Uvijek sam za opciju ‘meni omiljenih četrdeset pisaca’ čija ću djela za života pročitati možda i više puta, za razliku od tisuću i četrdeset kojima će se, barem velikoj većini, u mom umu vjerojatno vrlo brzo zametnuti svaki trag. Ubrzo sam shvatio da se s takvim čitalačkim duhovima ne mogu nositi te sam se s tog foruma brže bolje povukao.
Zato sada pažljivo baratam s ‘knjiškosti’ Zorana Roška i promatram je isključivo u odnosu na njegovo stvaralaštvo. Kada dođe vrijeme i čovjek je prisiljen otkriti sebe, u jednom kriku uskliknuti svoje poslanje na zemlji, u tim rijetkim trenucima, siguran sam – ne treba čitati. Treba bježati od knjiga, i osluškivati samo svoje srce. Ipak, pozicija Zorana Roška je bitno drugačija od moje. Čovjek se uglavnom bavi književnom i društvenom kritikom. Zbog toga je, dakle, prisiljen toliko čitati. U redu, ali onda ostaje moj osobni žal što jedna takva priroda nije na našoj strani, strani stvaratelja, a ne isključivo kritičara društva. (Istina, najnoviji Roškov roman Ljepota jede ljude iz 2011., koji još nisam stigao uzeti u ruke, možda me u svemu ovdje izrečenom na najbolji način pobija.)
Ako poznajete ‘Zarezovce’ onda bi vam ulomci teksta iz knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla, trebali učiniti kao ‘Zarez na eks’! Međutim, ne čine li se upravo ‘Zarezovci’ već dulje vremena zatvorenima u nekakvom svom bunaru istine, ali iz kojeg više nitko ne pije, da ustrajno, na rubu zadrtosti, ogrezaju u briljantnoj i suptilnoj kritici hrvatskog društva, ali koju svi stupovi istog, gospodski pažljivo, možemo reći i naučeno, s dužnim strahopoštovanjem – ignoriraju? Zarez je ono što jedna tiskovina koja se bavi kulturnim i društvenim zbivanjima danas mora biti, u ovakvu društvu, jer nešto drugo i ne može biti: poligon za iskaljivanje frustriranosti svih duhovnih priroda ove zemlje na neduhovnu i bolesnu stvarnost iste. Ipak, jednog dana umorite se i poželite od svega toga podići ruke. Zoranu Rošku, pretpostavljam, upravo to se dogodilo i otišao je (premda se i danas potpisuje u Zarezu u svojstvu nakladnika). Danas on, u odnosu na naše društvo, stoji na nekoj svojoj ‘vlastitoj udaljenosti’, vlastitoj ‘tele’ što god, i tek tu i tamo promoli svoj nos. Po svojoj genijalnoj prirodi ostaje primjereno neshvaćen i na marginama utjecaja koji bi mogao proizvesti. Takvim duhovima preostaje ili odijeliti se, otići u potpunosti, asimilirati se u neko veće društvo, recimo poput Kundere koji je silom prilika otišao iz Češke u Francusku ali se više nije vraćao kada je to postalo moguće, i tamo se pokušati boriti za poziciju genijalca, čudaka, što god, s likovima poput M. Houellebecqa i sličnih… ili… započeti graditi jednu Prostoriju s Kolom poput moje… za neka buduća vremena.
Nema druge, vjerojatno je, već davnih dana, u svojem umu izgradio jednu Prostoriju s Kolom… Međutim, slutim, ako doista postoji, onda je Prostorija s Kolom Zorana Roška daleko veća od moje, možda čak i s više prostorija a možda čak i… Tetki. U njegovoj Prostoriji s Kolom, osjećam to, likovi razgovaraju na više jezika; općenito, bučnije je i prometnije. Samo Kolo vjerojatno je sastavljeno od više manjih kola i ispisano s više nepoznatih i neobičnih simbola dok su tetke prema gostima ljubaznije i uslužnije; i siguran sam da ne gledaju televiziju. Kada govorimo o Prostoriji s Kolom Zorana Roška možda se radi o čitavim dvoranama, a tetke ne nose minice već se mnogo primjerenije oblače. A možda mu ponekad, a mogu sada i tu misao sebi dopustiti, uspijeva i voditi ljubav s njima?
Drugim riječima, Zorana Roška vrlo lako mogu zamisliti kao glavnog lika nekog svog budućeg romana…
Kolovoz 2012.
Književni ljetni intermezzo
Jean-Francois Lyotard: ODGOVOR NA PITANJE: ŠTO JE POSTMODERNA?
Prošao sam joj rukom kroz kosu, dodirnuo vlažno čelo koje je blistalo osobitim sjajem. Nije se bunila, sad kad je napokon tu sa mnom. Nije imala kud pobjeći. Život je jednostavan, pomislio sam. Nikud ne treba srljati, stvari se kad-tad same od sebe poslože. Uzeo sam njenu malu ruku u svoju. Gledali smo more, strmu obalu, kupače na vjetru. Pod našim nogama više nije bilo pijeska pod kojim bi mogli nestati, rasplinuti se poput pustih sanja. Ostat ćemo u ovom položaju do kraja života. Meditiram nad tom opijenom mogućnošću. I riječi više nisu potrebne. Lijek riječi postaje suvišan. Pogled govori sve.
U daljini, neko svjetlo, vjerojatno trgovačkog broda ili tankera; putnički brodovi plove mnogo bliže obali.
– Sada ćemo prestati govoriti – kazao sam.
– Kako to misliš? – upitala je.
– Ne znam.
Duboko dolje u bezdanu uma i dalje je tinjala vatra vremena. Mi smo u tijeku vremena, mi smo zarobljenici opetovanih sljedećih trenutaka. Ništa ne možemo potvrditi za sva vremena.
– Znaš – rekla je – Možda jednog dana neću više biti tvoja.
– Da, znam.
– Ne ljuti te to.
– Ne, ali čekaj! – povikao sam.
Ali nisam mogao ništa učiniti. Pokret je bio suvišan. Svodio se na dodir, zagrljaj, poljubac, kopulaciju. Riječi kriju strahotniju stvarnost. One su svemoćna bića. Treba ih početi uzimati zaozbiljno. Kazao sam joj to. Nije ništa rekla. Privinula se uz mene i mi smo nastavili gledati more, strme obale i kupače na vjetru.
U tom trenutku u džepu moje jakne zazvoni mobitel. Tko drugi – nego tetka!
– Šta je, pobogu tetka, sad?
– Tu si, dakle, mladiću… – rekla je promuklo.
– Daj, molim te, upravo sam u jednoj romantičnoj sceni i nikako ne želim da me itko smeta…
– S onom… kako se već zove… – vragolasto prispodobi tetka.
– Nije bitno s kojom! – odbrusio sam pokrivajući slušalicu rukom kako me Ona ne bi čula.
– Nema od nje ništa, to sam ti već i ranije govorila. – zaletjela se tetka sto na sat.
– Ma šta ti znaš o tome? – gotovo da sam povikao.
– Ja!? Ništa. – napravi se tetka glupom. – Ah bože moj. Tko bi tebi ugodio!
– Ajde, brzo reci što trebaš…
Okrenuo sam se prema njoj i pogledao je podižući obrve u znak isprike.
– Ovdje su ti u posjet došla dva gospodina, oba teoretiziraju o nekakvoj post moderni, navodno dobu u kojem još živimo ili smo živjeli. Zapravo, jedan gospodin tvrdi da još živimo, a drugi da više ne živimo.
Prevrnuo sam očima.
– Dobro, daj mi ime ovog koji tvrdi da u tom dobu još živimo.
Čujem tetku kako pita gospodina kako se zove, a potom čujem njegov odgovor s francuskim reskim akcentom: Jean-Francois Lyotard.
– Lotar? – upita tupavo tetka.
– Oui, madam.
– Zove se Lotar – reče tetka kad je ponovno primakla slušalicu svome uhu. – A to mi nekako zvuči poznato. Kao da je neki strip junak …
– Dosta tetka! Pitaj ga još što ima kod sebe, treba mi neki njegov stav.
Kad ga je tetka zamolila za svoj stav francuski filozof u slušalicu reče:
Treba postati jasno da u ovom (jel’, postmodernom) dobu naša dužnost nije isporučiti zbiljnost, već pronaći aluzije na mislivo koje ne može biti prikazano.
– Dobro, a drugi? – pitao sam nestrpljivo tetku.
– Kako se zovete? – opet čujem tetku kako se obraća drugom gospodinu.
– Rip Kirby – reče ovaj sniženim ali nadmenim glasom.
– Znaš šta! – zagrmi tetka u slušalicu – Ova dvojica te očigledno zajebavaju. Ovaj drugi zove se kao jedan crtani lik u Stripoteci koju sam gutala kad sam bila mala, zamisli samo: Rip Kirby – privatni detektiv. A sada sam se sjetila odakle mi je poznato ime onog prvog. Lotar je također ime jednog crtanog lika, najboljeg prijatelja mađioničara Mandraka. Nemoj reći da ne znaš Mandraka?
– Znaš šta, tetka… – samo sam stigao protisnuti.
Iza toga veza se prekinula. I kako se sad ponovno vratiti u jednu prekrasnu romantičnu scenu…
Travanj 2012.
Aktivno i reaktivno zalijevanje i okopavanje cvijeća
Luc Ferry: NAUČITE ŽIVJETI: FILOZOFIJA ZA POČETNIKE
U rukama mi je napokon jedan svjetski bestseler, debeljuškasta knjižica s bijelo-plavim omotom (naprijed bijela, odostraga plava) i očekivanim populističkim naslovom Naučite živjeti: filozofija za početnike. Jedno „ma nemoj“, otrgnu mi se ravno iz kolopleta moga uma. Međutim, ubrzo pogled mi pade na ime autora knjige: Luc Ferry. Nisam mogao suspregnuti iznenađenje. Nije li to francuski filozof kojeg sam svojedobno slušao na III. programu Hrvatskog radija, odnosno njegov tekst o aktivnim i reaktivnim silama kojim je, moram mu to i danas priznati, vrlo dojmljivo istumačio Nietzscheovo učenje? Sjećam se da sam tekst smjesta transkribirao i objavio u samizdat underground listu kojeg smo, s vremena na vrijeme, objavljivali moj kum (prije faze postajanja obrnutim Diogenom) i ja. Tekst je nosio naziv Je li Nietzsche najveći filozof 20. stoljeća, međutim, sada, kad sam ga pronašao i otvorio na svojem prijenosnom računalu, u njemu se nisu spominjale nikakve aktivne i reaktivne sile. Ferryjev se tekst temeljio na tri podnaslova u uobičajeno dosadnom analitičkom stilu. Ali u samoj bijelo-plavoj knjižici naišao sam na poglavlje koje je nosilo naziv Postmodernizam. Slučaj Nietzsche koje je u potpunosti bilo posvećeno učenju mog omiljenog učitelja; i što je bilo još važnije – spominjale su se aktivne i reaktivne sile.
Pogledao sam oko sebe. Prostorija s Kolom ispunila se proljetnim mirisima. Na svom prozoru, tetka je zalijevala je cvijeće u saksijama. Njeni cvjetovi bili su u raznim bojama, bilo je tu visibaba, tratinčica i maslačka, čak i ljubičica i jaglaca, a pogled mi pade i na grm forzicije smješten na posebnoj prozorskoj dasci povrh tetkine glave. Učinilo mi se neobičnim da tetka u saksijama drži cvjetove koji su se mogli pronaći na svakoj livadi.
U mojem dijelu prostorije nisam držao cvjetove koji su cvjetali. Držao sam filodendrone, fikuse i kaktuse. Iz nekog razloga nisam mogao podnijeti da me nešto rascvjetano promatra.
Kolo se, čini se, odmaralo. Jutros se požalilo na proljetni umor i utonulo u ravnodušno dremuckanje. Vrtjelo se lagano između francuskih klasicista i njemačkih idealista, kad sam mu prišao i predložio mu da se ponovno okrene na Nietzschea.
– Nemoj opet Nietzschea! – kao da mi je htjelo poručiti.
Slegnuo sam ramenima i sam podesio mehanizam. Ako je postojalo nešto što nisam trpio to je bio lijen duh; ne više, otkako sam sa svojom lijenošću duha raskrstio. A u posljednje vrijeme svakomu je valjda jasno da se Kolo Duha Svijeta ulijenilo. Mrtvo-hladno, u tražilicu sam upisao „aktivne i reaktivne sile“ i Kolo Duha Svijeta bi prisiljeno prikazati mi odgovore na moj upit iz knjige Luc Ferryja.
Počnimo analizom reaktivnih sila: to su one koje se mogu raspršiti po svijetu i u njemu proizvesti sve svoje učinke samo ako potisnu, ponište ili preobraze druge sile…
Nietzsche smatra da je [Sokratovo] ponašanje suštinski negativno i reaktivno ne samo zato jer se istina koju traži ukazuje isključivo pobijanjem ostalih istina, nego i zato jer ne izjavljuje ništa rizično, ne izlaže se, ne predlaže ništa pozitivno.
[Odatle] filozofija i znanost mogu „funkcionirati“ samo suprotstavljajući „razumski svijet“ „osjetilnom svijetu“, na način da prvi neizbježno obezvrijedi drugi.
Za razliku od reaktivnih sila, aktivne sile pojavljuju [se] u svijetu i djeluju u njemu bez potrebe za oštećivanjem ili potiskivanjem drugih sila. One pronalaze svoj životni prostor u umjetnosti, a ne više u filozofiji i znanosti… umjetnik postavlja vrijednosti ne raspravljajući … smišlja nove svjetove bez potrebe pokazivanja zakonitosti u onome što nudi. … Mogu ti se sviđati Chopin, Bach, rock ili techno, flamanski ili suvremeni slikari i nitko te ne može prisiliti da biraš. Što se tiče istine, naprotiv, u određenom trenutku treba odlučiti.
Tetka je započela s okopavanjem zemlje u lončanicama s velikim žutim cvjetovima kojima nisam znao imena kad sam dovršio čitanje. Iz drugog pokušaja uspjelo mi je na prijenosnom računalu pronaći traženi tekst o aktivnim i reaktivnim silama objavljenom u našem underground listu. Međutim, kao autor tog teksta navodi se neki André Comte-Sponville. K tomu, tekst ima drugi naslov: Ključevi za čitanje i razumijevanje Nietzschea (kratko tumačenje). Zagooglam André Comte-Sponvillea i na Wikipediji saznam da se također radi o francuskom filozofu koji je, između ostalog, napisao jednu knjigu s Luc Ferryjem. Tu smo! Vjerojatno sam pogriješio u vezi autorstva tog kratkog tumačenja Nietzscheova učenja. U tom malom tekstu pronašao sam sve bitne momente koji se javljaju i u bijelo-plavoj knjižici populističkog naslova koju sam sada držao u rukama. Nedvojbeno, barem kao koautor teksta Ključevi za čitanje i razumijevanje Nietzschea (kratko tumačenje) javlja se i Luc Ferry. Naposljetku, u underground listu nailazim i na treći tekst, Zašto (ni)sam Ničeanac, autor je ponovno André Comte-Sponville ali sa svim primjesama Ferryjevog duha iz knjižice Naučite živjeti: filozofija za početnike.
Razmišljam o tome da sva tri teksta objavim na zasebnim stranicama bloga. Vjerojatno ću to i učiniti. Usporedo, nastavljam gledati tetku u svom poslu okopavanja i zalijevanja cvijeća. Proljeće je i kao da je nastupilo malo mira u našoj nastambi.
O Duhu i njegovim Moćima 