Prosinac 2017.

O pojmu i osjećaju uzvišenoga… i uzvišenom tipu čovjeka

Posted in FILOZOFIJA, KRIVAK, Suvremenost(i) tagged , , , , at 2:40 pm autora/ice Magičar

MARIJAN KRIVAK: Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture)… i filma

Ovih dana, stigao sam se zapitati gdje je nestao onaj Nietzscheov uzvišeni tip čovjeka koji se tako korjenito provlači(o) njegovim spisima? Što se s njim dogodilo? Je li, uopće, živ ili je umro negdje u zakucima suvremenog doba skutren u kutu blještave police još blještavijeg supermarketa koji se otvorio u njegovu susjedstvu….? Općenito, može li današnji čovjek kao potrošač, konzument, pripadnik suvremenog kapitalističkog društva još stići biti i uzvišen…? Očito je da nekim pojmovima u neoliberalizmu strašno opala vrijednost; i to je, nažalost, prema mom sudu, slučaj s pojmom, ali i osjećajem uzvišenoga. Čovjek koji bi ustrajno odbijao živjeti kao što danas živi prosječan pojedinac, a to znači redovito odlaziti u supermarket, držati upaljen televizor, svako malo u rukama preturati mobitel, drugim riječima, koristiti sve pogodnosti koje u materijalnom smislu nudi kapitalizam, i koji bi, dakle, usprkos svemu tomu, nastojao živjeti uzvišeno – po Nietzschevu receptu, a to, pak, uključuje osamljenost, posvećenost kontemplaciji, empatiji i sl. – stigao bi dotle da bude prepoznat kao obična luda, a ne kao uzvišeni tip čovjeka…

Tko u Uzvišenome nije kod kuće, taj Uzvišeno ćuti kao nešto neprijatno i lažno.

poručivao je Nietzsche iz Sils Marie, ali, čini se da je došlo doba u kojemu više nitko nije u Uzvišenome kod kuće… I naposljetku, što je, uopće, uzvišeno? Jesu li današnji predsjednici Amerike i Rusije uzvišeni tipovi ljudi na koje je mislio Nietzsche?! Pritom, podsjetimo kako je Nietzsche samo uzvišenim tipovima ljudi bio spreman podariti vlast nad narodom. Tako je! Onim pojedincima “…koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se”. Podne čovječanstva, kaže Nietzsche, nastupit će u onom trenutku kada uzvišeni tip čovjeka iziđe iz svoje sjene. Mogućno da je to nadčovjek; upravo onaj bezbožnik koji je u isto vrijeme i “smio do neobuzdanosti”. Njegov zadatak je da ubuduće zajedno sa svojim narodom propituje mogućnosti ljudske volje i općenito onoga što je moguće na ovom svijetu. Ali zašto se čini da današnji predsjednik Amerike i predsjednik Rusije ipak ne udovoljavaju slici ‘uzvišenog tipa čovjeka’ kakvu je zamislio Nietzsche? I zašto se čini da su oni jako daleko od utjelovljenja slike onih pojedinaca koje je Nietzsche opjevao svojim najdubljim i najzanosnijim mislima?

Imamo problem. Pojam i osjećaj ‘uzvišenoga’ se otrcao. Čovječanstvo kao da je krenulo drugim smjerom. Više nimalo nije nadahnuto pukim postojanjem. Vođe naroda i dalje se unedogled prepucavaju preko leđa toga istoga, svog naroda i ničim, ali zaista ničim, ne iskazuju želju da ga povedu u područje neistraženih mogućnosti postojanja na ovom svijetu… U ovom dobu, tako je lako zadobiti idiosinkraziju –  onaj mučaljivi dojam da se oni na vrhu ne razlikuju po svojim sklonostima i, recimo to – ‘stupnjem uzvišenosti’, ‘čistoće’, od onih na dnu… Možda se tek razlikuju po stupnju bezobzirnosti… A bezobzirnost, iako graniči s glupošću, danas je itekako poželjna osobina, gotovo sinonim za uspjeh u današnjem društvu…

U svojoj knjizi Suvremenost(i), u sažetom pregledu doba postmoderne, Marijan Krivak se, između ostalog, također (pri)sjetio pojma uzvišenosti o kojemu se u postmodernističkim 1980-im još uvijek ozbiljno razglabalo. Štoviše, pojam uzvišenog, ‘ideolog postmoderne’ – Jean-François Lytorad u to je vrijeme uzdigao na pijedestal postmodernističke ‘relikvije’ dovodeći ga u vezu s pojmom neprikazivoga u umjetnostima. Iz današnje perspektive, međutim, čini se da mu je tim činom samo navukao omču oko vrata:

…Jean-François Lyotard biva autorom koji je stvorio temelje navlastite “postmoderne estetike”. U njoj pojam ‘uzvišenosti’ igra glavnu ulogu…

On [Lyotard ] će reći da pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti. Namjesto njih, sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice. Ambigvitet, agitacija, uznemirenost, kontradikcija… osobine su doživljaja koji dominira postmodernom umjetnošću.

Kakvo je doista ono ‘uzvišeno’?

Radi se specifičnom osjetilnom iskustvu koje je karakterizirano snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi. Tako da svjedočimo stalnoj napetosti  između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano i onog što nužno ostaje neprikazivim. Dakle, prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo! To je paradoks uzvišenog.

Međutim, nakon takva uvida, suvremena umjetnost mogla se samo još više uvući u svoju ljušturu, a običan je čovjek s olakšanjem zasvagda isključiti iz svog ukusa. Preostala je šačica onih koji su je u sebi nastavili baštiniti, dok je na koncu nije u potpunosti pomela ona, nama dobro poznata i u duhovnom smislu ubitačna, ‘praznina početka 21. stoljeća’– oličena ‘dobom pseudomodernizma’ koje je upravo započinjalo… Na početku ‘pseudomodernizma’, pojam ‘uzvišenog’ gotovo u potpunosti iščezava iz diskursa ili se rabi, kao i sve drugo, samo deklarativno… a zatim, njegovo upražnjeno mjesto, čini se, u potpunosti zauzima parodija. Parodija, koja je svoje blistave trenutke već doživjela u postmoderni, i možda ponajviše u filmskim klasicima montyphyjtonovaca, danas se poput ‘slatke pošasti’ širi društvenim mrežama. Sve kulturno na ovom svijetu može se parodirati zato što je samo deklarativno takvo kakvim se prikazuje. Prava pozadina stvari oslonjena je na staru formulu ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ – sve kulturno je tu kako bi se (dobro) prodalo. Kultura, u ovo današnje doba, samo je još jedno ekonomsko dobro.

Međutim, za nas, preostale slobodne duhove, zaostale u nekom drugom, izgubljenom vremenu, ‘uzvišeno’ je još uvijek druga riječ za stapanje s prirodom i ponos životom; ‘uzvišeno’ se odnosi na neprocjenjivi uvid u bezizlaznost sudbine; ono ‘znati istinu’ i trpjeti je – to je uzvišeno. Uzvišeno je i pomiriti se s tim da kapitalizam možda nikada neće proć’, pa opet živjeti kao da ga nema, živjeti to svoje dragocjeno sada i ovdje, kako je u Mojoj borbi napisao Karl Ove Knausgaard, u svom prostoru i vremenu, a koji nam se danas čine dalekim, neuhvatljivim i izmanipuliranim… Uzvišeno je normalno stanje svakog slobodnoga duha, a ne samo predodređenog vođe, kao što je to mislio Nietzsche… Uostalom, nisu li naše vođe, u velikom broju slučajeva, a na što nam je ukazalo ovo naše doba, samo isplivalo smeće na vrhu jednog naroda…?

I što sad? Ono posljednje što se će se u nama ugasiti, po svemu sudeći, bit će osjećaj ‘uzvišenog’… Dok je u nama i mi ćemo biti živi, i slobodni duhovi, a kad ga više ne bude, who cares, ako budemo još uvijek pisali – vjerojatno nas više nećete razlikovati od većine ‘kulturnih djelatnika’ s televizijskih ekrana i kulturnih rubrika danas…

Rujan 2012.

Preintenzivna stvarnost

Posted in KNJIŽEVNOST - KRITIKA, Paranoidnije od ljubavi zabavnije od zla, ROŠKO tagged , , at 10:08 am autora/ice Magičar

Zoran Roško: PARANOIDNIJE OD LJUBAVI, ZABAVNIJE OD ZLA

Zorana Roška doživljavam kao jednog od najnačitanijih duhova u našem društvu. Bivši urednik Zareza (danas Libre Libere) čini se, barem deset sati dnevno, zatvorenim u neki svoj prostor – sobicu, knjižnicu ili samo um – predan uglavnom čitanju, možda i pisanju. Otvorite stranicu jednog od njegovih blogova (primjerice, http://roskofrenija.blogspot.com/) i sve će vam postati jasno.

Osim toga, njegova genijalnost je neupitna. Roškovo stvaralaštvo, koje se uglavnom usredotočuje na britke i snažnih uvide u srži drugih književnih djela (citirani dijelovi odnose se na književno djelo Fernanda Pessoe) i duha vremena u cjelini, zasuknuto je, kako se sâm lijepo izrazio, preintenzivnošću same zbilje:

Svijet je psihička televizija: čovjek, hipnotiziran vlastitim životom, bulji u prazni ekran svojega postojanja, i odjednom, paf, na njemu iskrsavaju neke slike, neki osjećaji, neke misli, neka iskustva. Svaka je pojava demon koji nas progoni i projicira se u oko našeg duha.

Nigdje nisam imao priliku pročitati tako ingeniozan uvid u našu postmodernu prirodu. Gotovo pa da sliči kakvu religioznu uvidu!

Zbilja će biti presnažna, pregusta, preprisutna, preintenzivna da bi je mogla amortizirati samo jedna naša osoba – morat ćemo eksplodirati kako bismo uhvatili korak s eksplozijom same zbilje.

[Stoga će budući] “normalni” čovjek „morati u sebi imati mnoštvo osoba jer će samo tako moći kanalizirati višestrukost same zbilje, njezinu pretjeranu teleprisutnost koja nas bombardira iz svih smjerova.

Znam da zvuči suludo optuživati nekog za pretjeranu načitanost u ovom vremenu sveopće nenačitanosti, ali ukoliko vam je stalo do pisanja ili nekog drugog vida stvaranja, čitanje vremenom može postati prevelik uteg. Francuski filozof Bernard Stiegler lijepo nam savjetuje: “Prijeći na djela!” te u ovom vremenu predlaže odricanje od svake kritike, analize, teorije.

Sjećam se da sam jednom prilikom banuo na neki forum i kad je krenula rasprava, da su mi sa svih strana odjednom počeli pristizati prijedlozi za čitanje. ‘Kad pročitaš tu knjigu bit će ti jasnije što želim reći’. Ali ja sam jedva stizao napisat postove, mislio sam u sebi, a kamoli imao vremena prepustit se čitanju tolikih knjiga. Uvijek sam za opciju ‘meni omiljenih četrdeset pisaca’ čija ću djela za života pročitati možda i više puta, za razliku od tisuću i četrdeset kojima će se, barem velikoj većini, u mom umu vjerojatno vrlo brzo zametnuti svaki trag. Ubrzo sam shvatio da se s takvim čitalačkim duhovima ne mogu nositi te sam se s tog foruma brže bolje povukao.

Zato sada pažljivo baratam s ‘knjiškosti’ Zorana Roška i promatram je isključivo u odnosu na njegovo stvaralaštvo. Kada dođe vrijeme i čovjek je prisiljen otkriti sebe, u jednom kriku uskliknuti svoje poslanje na zemlji, u tim rijetkim trenucima, siguran sam – ne treba čitati. Treba bježati od knjiga, i osluškivati samo svoje srce. Ipak, pozicija Zorana Roška je bitno drugačija od moje. Čovjek se uglavnom bavi književnom i društvenom kritikom. Zbog toga je, dakle, prisiljen toliko čitati. U redu, ali onda ostaje moj osobni žal što jedna takva priroda nije na našoj strani, strani stvaratelja, a ne isključivo kritičara društva. (Istina, najnoviji Roškov roman Ljepota jede ljude iz 2011., koji još nisam stigao uzeti u ruke, možda me u svemu ovdje izrečenom na najbolji način pobija.)

Ako poznajete ‘Zarezovce’ onda bi vam ulomci teksta iz knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla, trebali učiniti kao ‘Zarez na eks’! Međutim, ne čine li se upravo ‘Zarezovci’ već dulje vremena zatvorenima u nekakvom svom bunaru istine, ali iz kojeg više nitko ne pije, da ustrajno, na rubu zadrtosti, ogrezaju u briljantnoj i suptilnoj kritici hrvatskog društva, ali koju svi stupovi istog, gospodski pažljivo, možemo reći i naučeno, s dužnim strahopoštovanjem – ignoriraju? Zarez je ono što jedna tiskovina koja se bavi kulturnim i društvenim zbivanjima danas mora biti, u ovakvu društvu, jer nešto drugo i ne može biti: poligon za iskaljivanje frustriranosti svih duhovnih priroda ove zemlje na neduhovnu i bolesnu stvarnost iste. Ipak, jednog dana umorite se i poželite od svega toga podići ruke. Zoranu Rošku, pretpostavljam, upravo to se dogodilo i otišao je (premda se i danas potpisuje u Zarezu u svojstvu nakladnika). Danas on, u odnosu na naše društvo, stoji na nekoj svojoj ‘vlastitoj udaljenosti’, vlastitoj ‘tele’ što god, i tek tu i tamo promoli svoj nos. Po svojoj genijalnoj prirodi ostaje primjereno neshvaćen i na marginama utjecaja koji bi mogao proizvesti. Takvim duhovima preostaje ili odijeliti se, otići u potpunosti, asimilirati se u neko veće društvo, recimo poput Kundere koji je silom prilika otišao iz Češke u Francusku ali se više nije vraćao kada je to postalo moguće, i tamo se pokušati boriti za poziciju genijalca, čudaka, što god, s likovima poput M. Houellebecqa i sličnih… ili… započeti graditi jednu Prostoriju s Kolom poput moje… za neka buduća vremena.

Nema druge, vjerojatno je, već davnih dana, u svojem umu izgradio jednu Prostoriju s Kolom… Međutim, slutim, ako doista postoji, onda je Prostorija s Kolom Zorana Roška daleko veća od moje, možda čak i s više prostorija a možda čak i… Tetki. U njegovoj Prostoriji s Kolom, osjećam to, likovi razgovaraju na više jezika; općenito, bučnije je i prometnije. Samo Kolo vjerojatno je sastavljeno od više manjih kola i ispisano s više nepoznatih i neobičnih simbola dok su tetke prema gostima ljubaznije i uslužnije; i siguran sam da ne gledaju televiziju. Kada govorimo o Prostoriji s Kolom Zorana Roška možda se radi o čitavim dvoranama, a tetke ne nose minice već se mnogo primjerenije oblače. A možda mu ponekad, a mogu sada i tu misao sebi dopustiti, uspijeva i voditi ljubav s njima?

Drugim riječima, Zorana Roška vrlo lako mogu zamisliti kao glavnog lika nekog svog budućeg romana…

Kolovoz 2012.

Književni ljetni intermezzo

Posted in FILOZOFIJA, LYOTARD, Odgovor na pitanje: što je postmoderna? tagged , , at 10:14 pm autora/ice Magičar

Jean-Francois Lyotard: ODGOVOR NA PITANJE: ŠTO JE POSTMODERNA?

Prošao sam joj rukom kroz kosu, dodirnuo vlažno čelo koje je blistalo osobitim sjajem. Nije se bunila, sad kad je napokon tu sa mnom. Nije imala kud pobjeći. Život je jednostavan, pomislio sam. Nikud ne treba srljati, stvari se kad-tad same od sebe poslože. Uzeo sam njenu malu ruku u svoju. Gledali smo more, strmu obalu, kupače na vjetru. Pod našim nogama više nije bilo pijeska pod kojim bi mogli nestati, rasplinuti se poput pustih sanja. Ostat ćemo u ovom položaju do kraja života. Meditiram nad tom opijenom mogućnošću. I riječi više nisu potrebne. Lijek riječi postaje suvišan. Pogled govori sve.

U daljini, neko svjetlo, vjerojatno trgovačkog broda ili tankera; putnički brodovi plove mnogo bliže obali.
– Sada ćemo prestati govoriti – kazao sam.
– Kako to misliš? – upitala je.
– Ne znam.
Duboko dolje u bezdanu uma i dalje je tinjala vatra vremena. Mi smo u tijeku vremena, mi smo zarobljenici opetovanih sljedećih trenutaka. Ništa ne možemo potvrditi za sva vremena.
– Znaš – rekla je – Možda jednog dana neću više biti tvoja.
– Da, znam.
– Ne ljuti te to.
– Ne, ali čekaj! – povikao sam.
Ali nisam mogao ništa učiniti. Pokret je bio suvišan. Svodio se na dodir, zagrljaj, poljubac, kopulaciju. Riječi kriju strahotniju stvarnost. One su svemoćna bića. Treba ih početi uzimati zaozbiljno. Kazao sam joj to. Nije ništa rekla. Privinula se uz mene i mi smo nastavili gledati more, strme obale i kupače na vjetru.

U tom trenutku u džepu moje jakne zazvoni mobitel. Tko drugi – nego tetka!
– Šta je, pobogu tetka, sad?
– Tu si, dakle, mladiću… – rekla je promuklo.
– Daj, molim te, upravo sam u jednoj romantičnoj sceni i nikako ne želim da me itko smeta…
–  S onom… kako se već zove… – vragolasto prispodobi tetka.
– Nije bitno s kojom! – odbrusio sam pokrivajući slušalicu rukom kako me Ona ne bi čula.
– Nema od nje ništa, to sam ti već i ranije govorila. – zaletjela se tetka sto na sat.
– Ma šta ti znaš o tome? – gotovo da sam povikao.
– Ja!? Ništa. – napravi se tetka glupom. – Ah bože moj. Tko bi tebi ugodio!
– Ajde, brzo reci što trebaš…
Okrenuo sam se prema njoj i pogledao je podižući obrve u znak isprike.

– Ovdje su ti u posjet došla dva gospodina, oba teoretiziraju o nekakvoj post moderni, navodno dobu u kojem još živimo ili smo živjeli. Zapravo, jedan gospodin tvrdi da još živimo, a drugi da više ne živimo.
Prevrnuo sam očima.
– Dobro, daj mi ime ovog koji tvrdi da u tom dobu još živimo.
Čujem tetku kako pita gospodina kako se zove, a potom čujem njegov odgovor s francuskim reskim akcentom: Jean-Francois Lyotard.
– Lotar? – upita tupavo tetka.
Oui, madam.
– Zove se Lotar – reče tetka kad je ponovno primakla slušalicu svome uhu. – A to mi nekako zvuči poznato. Kao da je neki strip junak …
– Dosta tetka! Pitaj ga još što ima kod sebe, treba mi neki njegov stav.
Kad ga je tetka zamolila za svoj stav francuski filozof u slušalicu reče:

Treba postati jasno da u ovom (jel’, postmodernom) dobu naša dužnost nije isporučiti zbiljnost, već pronaći aluzije na mislivo koje ne može biti prikazano.

– Dobro,  a drugi? – pitao sam nestrpljivo tetku.
– Kako se zovete? – opet čujem tetku kako se obraća drugom gospodinu.
– Rip Kirby – reče ovaj sniženim ali nadmenim glasom.
– Znaš šta! – zagrmi tetka u slušalicu – Ova dvojica te očigledno zajebavaju. Ovaj drugi zove se kao jedan crtani lik u Stripoteci koju sam gutala kad sam bila mala, zamisli samo: Rip Kirby – privatni detektiv. A sada sam se sjetila odakle mi je poznato ime onog prvog. Lotar je također ime jednog crtanog lika, najboljeg prijatelja mađioničara Mandraka. Nemoj reći da ne znaš Mandraka?
– Znaš šta, tetka… – samo sam stigao protisnuti.

Iza toga veza se prekinula. I kako se sad ponovno vratiti u jednu prekrasnu romantičnu scenu…

Travanj 2012.

Aktivno i reaktivno zalijevanje i okopavanje cvijeća

Posted in FILOZOFIJA, LUC FERRY, Naučite živjeti: filozofija za početnike tagged , , , at 2:52 pm autora/ice Magičar

Luc Ferry: NAUČITE ŽIVJETI: FILOZOFIJA ZA POČETNIKE

U rukama mi je napokon jedan svjetski bestseler, debeljuškasta knjižica s bijelo-plavim omotom (naprijed bijela, odostraga plava) i očekivanim populističkim naslovom Naučite živjeti: filozofija za početnike. Jedno „ma nemoj“, otrgnu mi se ravno iz kolopleta moga uma. Međutim, ubrzo pogled mi pade na ime autora knjige: Luc Ferry. Nisam mogao suspregnuti iznenađenje. Nije li to francuski filozof kojeg sam svojedobno slušao na III. programu Hrvatskog radija, odnosno njegov tekst o aktivnim i reaktivnim silama kojim je, moram mu to i danas priznati, vrlo dojmljivo istumačio Nietzscheovo učenje? Sjećam se da sam tekst smjesta transkribirao i objavio u samizdat underground listu kojeg smo, s vremena na vrijeme, objavljivali moj kum (prije faze postajanja obrnutim Diogenom) i ja. Tekst je nosio naziv Je li Nietzsche najveći filozof 20. stoljeća, međutim, sada, kad sam ga pronašao i otvorio na svojem prijenosnom računalu, u njemu se nisu spominjale nikakve aktivne i reaktivne sile. Ferryjev se tekst temeljio na tri podnaslova u uobičajeno dosadnom analitičkom stilu. Ali u samoj bijelo-plavoj knjižici naišao sam na poglavlje koje je nosilo naziv Postmodernizam. Slučaj Nietzsche koje je u potpunosti bilo posvećeno učenju mog omiljenog učitelja; i što je bilo još važnije – spominjale su se aktivne i reaktivne sile.

Pogledao sam oko sebe. Prostorija s Kolom ispunila se proljetnim mirisima. Na svom prozoru, tetka je zalijevala je cvijeće u saksijama. Njeni cvjetovi bili su u raznim bojama, bilo je tu visibaba, tratinčica i maslačka, čak i ljubičica i jaglaca, a pogled mi pade i na grm forzicije smješten na posebnoj prozorskoj dasci povrh tetkine glave. Učinilo mi se neobičnim da tetka u saksijama drži cvjetove koji su se mogli pronaći na svakoj livadi.
U mojem dijelu prostorije nisam držao cvjetove koji su cvjetali. Držao sam filodendrone, fikuse i kaktuse. Iz nekog razloga nisam mogao podnijeti da me nešto rascvjetano promatra.
Kolo se, čini se, odmaralo. Jutros se požalilo na proljetni umor i utonulo u ravnodušno dremuckanje. Vrtjelo se lagano između francuskih klasicista i njemačkih idealista, kad sam mu prišao i predložio mu da se ponovno okrene na Nietzschea.
– Nemoj opet Nietzschea! – kao da mi je htjelo poručiti.
Slegnuo sam ramenima i sam podesio mehanizam. Ako je postojalo nešto što nisam trpio to je bio lijen duh; ne više, otkako sam sa svojom lijenošću duha raskrstio. A u posljednje vrijeme svakomu je valjda jasno da se Kolo Duha Svijeta ulijenilo. Mrtvo-hladno, u tražilicu sam upisao „aktivne i reaktivne sile“ i Kolo Duha Svijeta bi prisiljeno prikazati mi odgovore na moj upit iz knjige Luc Ferryja.

Počnimo analizom reaktivnih sila: to su one koje se mogu raspršiti po svijetu i u njemu proizvesti sve svoje učinke samo ako potisnu, ponište ili preobraze druge sile…

Nietzsche smatra da je [Sokratovo] ponašanje suštinski negativno i reaktivno ne samo zato jer se istina koju traži ukazuje isključivo pobijanjem ostalih istina, nego i zato jer ne izjavljuje ništa rizično, ne izlaže se, ne predlaže ništa pozitivno.

[Odatle] filozofija i znanost mogu „funkcionirati“ samo suprotstavljajući „razumski svijet“ „osjetilnom svijetu“, na način da prvi neizbježno obezvrijedi drugi.

Za razliku od reaktivnih sila, aktivne sile pojavljuju [se] u svijetu i djeluju u njemu bez potrebe za oštećivanjem ili potiskivanjem drugih sila. One pronalaze svoj životni prostor u umjetnosti, a ne više u filozofiji i znanosti… umjetnik postavlja vrijednosti ne raspravljajući … smišlja nove svjetove bez potrebe pokazivanja zakonitosti u onome što nudi. … Mogu ti se sviđati Chopin, Bach, rock ili techno, flamanski ili suvremeni slikari i nitko te ne može prisiliti da biraš. Što se tiče istine, naprotiv, u određenom trenutku treba odlučiti.

Tetka je započela s okopavanjem zemlje u lončanicama s velikim žutim cvjetovima kojima nisam znao imena kad sam dovršio čitanje. Iz drugog pokušaja uspjelo mi je na prijenosnom računalu pronaći traženi tekst o aktivnim i reaktivnim silama objavljenom u našem underground listu. Međutim, kao autor tog teksta navodi se neki André Comte-Sponville. K tomu, tekst ima drugi naslov: Ključevi za čitanje i razumijevanje Nietzschea (kratko tumačenje). Zagooglam André Comte-Sponvillea i na Wikipediji saznam da se također radi o francuskom filozofu koji je, između ostalog, napisao jednu knjigu s Luc Ferryjem. Tu smo! Vjerojatno sam pogriješio u vezi autorstva tog kratkog tumačenja Nietzscheova učenja. U tom malom tekstu pronašao sam sve bitne momente koji se javljaju i u bijelo-plavoj knjižici populističkog naslova koju sam sada držao u rukama. Nedvojbeno, barem kao koautor teksta Ključevi za čitanje i razumijevanje Nietzschea (kratko tumačenje) javlja se i Luc Ferry. Naposljetku, u underground listu nailazim i na treći tekst, Zašto (ni)sam Ničeanac, autor je ponovno André Comte-Sponville ali sa svim primjesama Ferryjevog duha iz knjižice Naučite živjeti: filozofija za početnike.

Razmišljam o tome da sva tri teksta objavim na zasebnim stranicama bloga. Vjerojatno ću to i učiniti. Usporedo, nastavljam gledati tetku u svom poslu okopavanja i zalijevanja cvijeća. Proljeće je i kao da je nastupilo malo mira u našoj nastambi.

%d bloggers like this: