Studeni 2016.

Adventska svjetla, kapitalizam i depresija

Posted in A Collection of Great Dance Songs, PINK FLOYD, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , u 9:19 pm autora/ice Magičar

PINK FLOYD: A Collection of Great Dance Songs

Adventska svjetla “prije vremena” postavljaju samo kapitalizam i depresija, a ove godine, toj praksi nije bilo premca. Svi veliki trgovački centri uronili su u božićno ozračje dva ili čak tri tjedna prije službenog početka došašća. Osim toga, zatekavši se u jednom istarskom gradiću, nije mi mogao promaći preuranjen praznični ugođaj koji sam zatekao na ulicama. Grad, koji u ovo doba godine (druga polovina studenog) inače zjapi pust i prazan, svijetlio je poput Betlehema. No nije novost da “morske gradove” u post-turističkom periodu napada depresija; stoga i ne čudi brižnost gradskih vlasti da se Božić na ulice “prizove” što je moguće prije.

Sada sjedim na jednoj osamljeničkoj klupi, s pogledom na obližnji otok s luksuznim hotelom, zavjetujući si stara obećanja: da ću iz života i dalje crpsti najveću uzvišenost koju mogu, iznova se čudeći svom upojedinačenju u okrilju prirode osluškujući bilo stare ideje “vječnog povratka jednakog” u “krvotoku” svojih misli. A onda mi pade na pamet da sam prije nekih dvadesetak godina, prvi put pohodeći ovaj grad, posjetio i obližnji otok na kojemu je i u ono doba postojao luksuzni hotel.

Bio je vjetrovit, poluoblačan, ljetni dan i neuobičajen izostanak turista za to doba godine (bio je osmi mjesec), doveli su do toga da sam u svojoj besciljnoj šetnji otokom znao nabasati na veliki broj praznih drvenih kućica, tzv. bungalowa koji su okruživali hotel. Na jednoj kućici netko je zaboravio zakračunati vrata te su ona ostala landarati na vjetru, lupkati o vlastiti štok, otvarajući se i zatvarajući, što je dodatno pojačavalo dojam sveopće napuštenosti. U šali, pomislio sam da je to maslo vještica otoka koje su ga nastanjivale; međutim, zlokobnost prizora nije se tako lako mogla odstraniti. Zastao sam. Prizor mi se najednom učinio poznatim; kao da sam ga negdje već vidio. Ali taj dejavu nije mogao uroditi bilo čim smislenim a što bi imalo vezu s mojim ranijim životom. Nešto drugo je bilo posrijedi. Nedugo potom, a možda i po prvi put u svom životu, zadobio sam dojam da sam ostao sam na svijetu, i da je ova kućica sve što je ostalo od čovječanstva na zemlji. Sjećam se, u glavi su mi se spontano “odvrtjeli” stihovi pjesme Wish you were here grupe Pink Floyd, s kojom ću ovaj osjećaj kasnije u životu u potpunosti poistovjetiti.

We’re just two lost souls
Swimming in a fish bowl,
Year after year,
Running over the same old ground.
What have we found?
The same old fears.
Wish you were here.

Taj bezvremeni osjećaj, koji će mi možda biti na pameti i u času smrti, vezao sam i uz druge pjesme grupe Pink Floyd. Danas je teško mladima govoriti o Pink Floyd kao o nečemu legendarnom, kad rock glazba više ne zauzima povlašteno mjesto u njihovim životima, kao ni u  društvu u cjelini. Danas sedamdesetogodišnji David Gilmuor, negdašnji vođa sastava, svoje nove pjesme najprije pušta svojoj ženi koja zatim odlučuje koja od njih će ići na njegov novi album; a nekada se znao s ostalim članovima banda zatvarati u stare engleske zamkove i tamo, uz LSD i ostale lake opijate, stvarati neprikosnovenu glazbu. Dobar primjer jednoga takvoga glazbeno-opijatskog eksperimenta iz tog vremena svakako je One of These Days koja i danas zvuči – kao da je stvorena jučer. I tu kompoziciju vrlo lako mogu dovesti u vezi sa spomenutim osjećajem ljudske prolaznosti. Sjećam se, kompilacijska ploča ironičnog naziva A Collection of Great Dance Songs na kojoj su se nalazile sve te bezvremene kompozicije (One of These Days, Wish You Were Here, Shine on You Crazy Diamond, Money, Another Brick in the Wall, a ne smijem zaboraviti ni Sheep), objavljena 1981., vrtjela se često na mom gramofonu u moje srednjoškolsko doba.

Ali kako danas prizvati taj osjećaj?

U blizini obale prošao je veliki brod ili možda luksuzna jahta nekog pripadnika “kreme društva”. Za vrijeme dok su se dolovi očigledno velikih valova približavali obali, moje uspomene utrnuše. Makinalno, ustao sam se s klupe i približio rubu betonske ploče. Uskoro, jedan za drugim, počeli su se nesmiljeno razbijati o kvrgavo obalno stijenje rastačući se u ‘kipuću’ pjenu koja bi potrajala samo tren, iščezavajući u onomu iz čega je i proizašla. U trenutku, obuzeo me je osjećaj da sam se suočio s još jednim izvanrednim simbolom i/ili metaforom ljudskog postojanja. Ta, mi smo ta pjena, odnosno to je ‘svjesni život’ koji se u prirodi neprestano ponavlja kada se njegove najneumornije energije skupe i ispolje na jednom mjestu. Igra čovječanstva ponavlja se i ponavljat će se u njenom okrilju poput pjene valova koji se razbijaju o obalu. U tome je pohranjen možda i najtajnovitiji aspekt ideje Vječnog Povratka Jednakog. Slutim da je tu metaforu netko već bio upotrijebio, netko meni poznat ili nepoznat, svejedno, ali to više nije bilo važno. Važno je bilo to što sam ponovno dodirnuo habitus svog bića. I pored tmore života, odnosno stvarnosti, barem nakratko, ponovno sam osjetio tu uzvišenost, tu katarzu duše koja je, ne znam zašto, bila nužno potrebna biću poput mene.

Bilo kako bilo, problem za tipa poput mene nastaje u onom trenutku kad postanete svjesni da ovaj osjećaj sve teže možete prizvati u modernom kapitalističkom društvu. Recimo da se nalazite u jednoj od onih savršeno uređenih, betlehemski osvjetljenih, Müller Großhandels Ltd. & Co. trgovina, na koje možete naići u svakom većem trgovačkom centru, a koje nas pomalo podsjećaju na “kućicu od kolača” iz priče o Ivici i Marici. U tom “stopostotnom” kapitalističkom okruženju, ne možete i nećete moći biti svjesni svoje prolaznosti. Štoviše, nalazit će te se u najvećoj iluziji koja to može biti, i ako ćete nešto osjećati to će biti da ste stvoreni da kupujete, i da vaša “životna pjena” zapravo nestaje s vašim praznim novčanikom. Pritom, “savršeni božićni ugođaj” na koji u Müller trgovinama možete naići već 15. studenog samo će to dodatno pojačati. Poput rajčice koju danas jedemo tijekom cijele godine, i praznici će možda postati svakodnevica velikih trgovačkih centara.

Michel Houellebecq znao je pisati o tome da depresija najčešće napada u doba praznika. Kako i neće, kad se tih istih praznika čovjek zasiti puno ranije, zahvaljujući upravo kapitalizmu, koji nam ih “prije vremena” pod nos tura na svakom koraku.

Sjećam se, prije nekih desetak godina put me odveo preko Atlantika, gdje sam prvi i jedini put dosada posjetio Sjedinjene Američke Države. Za mene jedno vrlo neobično iskustvo o kojemu sam na kraju, zbog “kronične melankolije”, zapamtio vrlo malo toga. Ipak, sjećam se da sam u jednom trenutku tog, nazovimo, bauljanja američkim sjeverozapadom, upao u lokal na čijem se glavnom zidu nalazio ogroman digitalni sat; sat u obliku štoperice odbrojavao je vrijeme: još 123 dana, 14 sati, 32 sekunde do… Božića! Čega?! Da, do Božića; dobro sam vidio. U tom odbrojavanju je, čini mi se, pohranjena najveća depresija. Ako se čovjek ne raduje ničemu drugom osim pogledu na sat koji odbrojava vrijeme do sljedećeg Božića, onda on definitivno ne može biti zadovoljan svojim životom (i moguće je da ima problema s depresijom).

Nikad, ali baš nikada, adventska svjetla nisu postavljena tako “gromoglasno” i “prije vremena” kao ove godine. Kada dođe istinsko vrijeme Božića, bit ćemo umorni od svega. S kapitalizmom kao da nema izlaza, nema spasenja. Samo vječna odgoda, uz dakako još jedan depresivan Božić pred nama… “Živjeli!”

%d bloggers like this: