Prosinac 2018.
Metafizika patnje
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
BIBLIJA
Možemo li zamisliti život koji ne živi na račun drugog života (i sveg drugog oko sebe) nego samim svojim postojanjem okolini čini dobro i samo dobro? Možemo li zamisliti život koji za svoj rast traži dopuštenje drugih bića, a zauzvrat dariva one koji mu to omoguće? Napokon, možemo li zamisliti egzistenciju bez inherentnog nasilja koje je upisano u njenu bit, kao i u bit danoga prostorno-vremenskog okvira u kojem se svi mi odreda rađamo i umiremo i nazivamo “svijetom”? Dakako da je možemo zamisliti, ali, čini se, samo to… Kada bi u danom prostorno-vremenskom okviru sva bića bila svjesna i kada bi razmišljala kao mi možda bi se naša zamišljena, nenasilna egzistencija mogla doista pretočiti u djelo. Ali kao što znamo, to nije slučaj. To je (bio i ostao) samo ideal.
No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta, nije li on – sâm život – gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život…
Je li stvar u “materijalnosti” svijeta u cjelini, prostoru i vremenu, ili svemu pomalo, no, stječe se dojam da je ovaj svijet svemu što postoji u njemu odista dan kao ‘rasprostrta patnja’. Patnja je bitak postojanja u prostorvremenu. Svijet je ostvaren tako da se u njemu pati, sve što postoji na svijetu pati, jer ono što je rođeno ili stvoreno, rođeno je ili stvoreno kao pojedinačno pored drugoga, rođenog ili stvorenog, pojedinačnog do sebe. I premda jedno drugo u vremenu mogu zavoljeti, najprije moraju patiti, boriti se za svijet koji im je dan. “Rat je otac svih stvari!” – ne zvuči li vam to poznato?
Bili mi i najpravedniji na svijetu, puni ljubavi za sva bića, ovu neugodu svijeta ne možemo otkloniti.
*
* *
Svijet je rasprostrta patnja. U njegovom ishodištu postoji čvor patnje. Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje.
napisao je i francuski pisac Michel Houellebecq na početku svog eseja Ostati živ koji je presudno oblikovao moj spisateljski duh. No dugo vremena nisam razumio zašto bi patnja bila u ishodištu svega. Zašto u ishodištu svega ne bi kraljevala ugoda a ne neugoda? Zašto postojanje, u svom čistom, neskrivenom obliku, kako bi kazao Heidegger, ne bi moglo biti sretno? Tek kada sam naišao na filmove Larsa von Triera u dvadeset i prvom stoljeću shvatio sam zašto to ne može biti tako.
Postojanje može postati sretno samo ako se čovjek prepusti zaboravu – zaboravu patnje kao osnove života, odajući se varljivim iluzijama svoga Duha koje ga jamačno opčinjavaju na svakom koraku. Nekima od nas, na koncu, teško je to priznati, ali Duh imamo samo kako bismo djelomično ublažili, a u nekim prilikama i u potpunosti otklonili svoje misli od patnje kao osnove postojanja. Tu bih čak na sâm Duh mogao primijeniti one Heideggerove kategorije pravosti i nepravosti i reći da pravi Duh shvaća da jedino što može učiniti je naučiti se s patnjom nositi, dok nepravi Duh vjeruje da se ona ipak može otkloniti (ali uvijek putem ove ili one iluzije)…
K tomu, kad je čovjek mlad, i ako je poput nas, upravo tom porivu traganja za osnovom postojanja nikako neće moći umaći. I zamišljat će sve drugo kao osnovu postojanja samo ne patnju. To je i razumljivo. U tim godinama njegovo tijelo je zdravo, boleštinama je rijetko izložen, kako bi mu onda moglo pasti na pamet da je temelj sveg postojanja, ali i svijeta u cjelini, neugoda, a ne ugoda – patnja, a ne sreća?
Svi inteligentni pojedinci (pa čak i oni koji su u značajnoj mjeri religiozni) kad tad dođu do uvida da je život besmislen s obzirom na svoju krajnju svrhu. Nje, jednostavno, nema. No to je i prva patnja s kojom se suočavaju u duhu. Jedini mogući smisao života onda mora biti sadržan u prostom življenju, reći će sebi, u trajanju bez krajnje svrhe, i to može čak biti i podnošljivo s obzirom na strasti, volju i nagone koje posjeduju… A upravo potonji su ti koji će im najprije odvratiti pogled od grozote stvarnosti jedne egzistencije – patnje… Prepustit će im se u poslovičnom zaboravu i u tom zaboravu uglavnom provesti svoj život. No pitanja Čemu? i Zašto? i dalje će se njihati iznad njihovih glava, i tek povremeno proizvoditi onu nesnosnu “buku besmisla” u njihovim mislima zbog koje će uvijek iznova patiti.
Ali svejedno; i pored svega iznesenog, mi ne možemo znati je li Bog, na kraju krajeva, postoji. Zbog toga nikada nećemo oduzeti dostojanstvo jednom kršćanskom vjerniku koji je uvjeren u njegovo postojanje, kao što ga nećemo oduzeti ni jednom ateisti koji to poriče. Uvijek ćemo ostati stajati pod tom skeptičkom nišom iz koje nas neće moći istjerati. Tako “naša istina” ne može biti istinitija od kršćanske a ni od ateističke istine, ali i obrnuto. Radije ćemo se vladati poput onih Nietzscheovih “filozofa budućnosti” koje on veselo spominje u S onu stranu dobra i zla – koji su puni ljubavi za istine do kojih su sami došli, ali koje upravo zbog toga ljubomorno čuvaju samo za sebe, jer ne žele da one budu istine za svakoga!
*
* *
Prije samog oblikovanja “moje istine” o patnji kao bitku postojanja, nešto se dogodilo u mom životu… tog osamnaestog studenog dvije tisuće osamnaeste… a što mu je, po svemu sudeći, bilo okidač… Ne mogu reći da je to bio događaj sličan onomu koji je doživio Pascal u svojoj prosvjetiteljskoj noći dvadeset trećega istog mjeseca samo davne tisuću šesto pedeset i četvrte. I nikako ne mogu reći da sam nakon tog događaja kao Pascal postao istinskim kršćanskim vjernikom… Jedino sam u strahovitom proplamsaju uvida shvatio u čemu je sadržana stvarna veličina tog mučenika nad mučenicima iz kršćanske tradicije. I ovaj uvid opalio me kao i svi drugi koje sam imao u životu, iz nekakvog neuhvatljivog središta u meni samom. Ukratko, došapnuo mi je da je prava Kristova veličina sadržana, ne toliko u moći iskupljenja grijeha, koliko u spektakularnome, i potpuno neočekivanom, dobrovoljnom pristanku na patnju… Naime, Isus je među prvima pokazao kako se suočiti i živjeti s patnjom na ovom svijetu. Patnji se, pokazao je On, treba dobrovoljno prepustiti, a ne ju nastojati ublažiti ili otkloniti… Patnja oblikuje čovjeka, nadodat će stoljećima kasnije Nietzsche. Sve što je iz njega dobro i loše izraslo on ima zahvaliti patnji kojoj je izložen…
I Buddha je, kao što znamo, spoznao da je patnja osnov svijeta, međutim, samo je Isus osmislio učinkovitu praksu življenja s tim groznim uvidom.
U sakramentu euharistije ili svete pričesti, koji je danas sastavni dio svete mise kršćanske Crkve, sadržana je spomen na ovaj Isusov čin. Ali baš taj najvažniji od svih sakramenata najmanje sam mogao razumjeti. Ideja vjere u Boga u ovom besmislenom svijetu racionalno mi je bila shvatljiva od samog početka, ali konsekracija odnosno misterij pretvorbe običnog kruha u tijelo Kristovo u meni je mogla izazvati samo najveću nevjericu. Osim toga, kako bi “tijelo Kristovo” uopće bilo u stanju iskupiti grijeh vjernika ako ga on pojede?! Na kraju krajeva, čemu uopće tako kompliciran, kanibalistički ritual stran svakom ratiu…? Bio sam dojma da ga ni najdublji teolozi sebi ne mogu racionalno objasniti. No sakrament svete pričesti stoljećima je ugrađen u obred svete mise, i što je najvažnije, kao takav, začuđujuće dobro funkcionira! Zašto bi ga mijenjali, ako je u stanju učiniti da se čovjek nakon njega osjeća iskupljeno i pročišćeno? To što se racionalni osnov vremenom izgubio, to ne treba nikoga plašiti, ionako smo ga naslijedili od svojih predaka, koji su ga pak naslijedili od svojih predaka i tako dalje… Sakrament svete pričesti dio je jedne duge tradicije i zato ga možda i ne treba dovoditi u pitanje. Tako otprilike o euharistijskom slavlju moraju razmišljati današnji kršćanski teolozi.
No, u isto vrijeme, čini se da nisu svjesni da je upravo njegova iracionalnost element koji će odbiti mnoge pojedince današnjeg društva, dovoljno inteligentne da u tom činu, neobjašnjivom za njihov um, vide samo primitivni akt, ravan molitvi, koji upravo dokazuje suprotno – zašto se u Boga ne treba vjerovati. Hej, jedem kruh i trebam misliti da je to tijelo Kristovo! No way, neću to činiti! Pa tako, samo egoistični pojedinci kojima je tek do toga da iskupe svoje osobne, i s ovog stanovišta, beznačajne grijehe, taj čin neće dovoditi u pitanje. Njima nimalo nije važna njegova pozadina, smislena utemeljenost, stalo im je samo do toga da u svojim očima ponovno postanu čisti. Zbog svih tih razloga, tužno je to reći, Crkva je danas više mjesto okupljanja egoističnih pojedinaca, nego istinskih ljudi duha.
I na ovom mjestu više vam ne mogu tajiti; a vjerojatno ste me već i prozreli. Tog osamnaestog studenog nazočio sam svetoj misi u jednoj crkvi. Ja, polubezbožnik, sjedio sam u klupi, i u polulaičkoj i polusvetačkoj šutnji nazočio svetom kršćanskom obredu, mozgajući o prirodi euharistijskog slavlja koji me započeo kopkati odmah nakon što sam dovršio čitanje Pascalovih Misli… A uskoro je red došao i na njega. Tik prije same (ipak to moram reći – samo simboličke) pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, nastupa nesvakidašnji trenutak, crkvom se prolomi zatomljeni zvuk pričesnika koji ničice padaju na svoja koljena, a potom uslijedi neobična tišina za prostor ispunjen ljudima, tišina one “božje prisutnosti”, samo s glasom svećenika u pozadini, koju povremeno prekida mukli zvuk turobnog zvona. Svaki put osjetim tu tišinu, i čini se kao da je u tim trenucima svaki vjernik u Crkvi suspregnuo svoj dah… Žena mi je poslije rekla da su neki svećenici mogli vidjeti pravo tijelo i pravu krv u peharu, ali u to nisam sklon povjerovati. Sudim po razumu, a Pascal me je poučio da se i putem razuma može stići do vjere. Nisam trebao odlaziti do oltara da bih se uvjerio kako se ništa natprirodno nije dogodilo, a to nije bilo ni važno. Simbolički naboj oduvijek mi je bio dovoljan, jer se “čitav” odigrava u duhu. Pozorno sam stao pratiti svećenika dok je prenosio Isusove riječi:
“Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati!”
a zatim:
” Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv, Novoga i Vječnog saveza, koja će se za vas proliti i sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!”
Što bi ove zagonetne riječi mogle značiti? Zašto Isus ne govori o svom duhu, a ne tijelu? Zašto dopušta da se apostoli (svećenici) napiju njegove krvi, a narod najede njegova tijela? Vjerojatno postoje knjige, teološke i ne-teološke provenijencije, u kojima se nadugačko i naširoko raspravlja o ovim riječima koje je Isus izgovorio u odsutnim trenucima Posljednje večere i koje ja, bezbožnik, nisam čitao. Možda već postoji napisano ono što ću sada iznijeti, u to ne ulazim, ali time se ne smatram većim ili manjim laikom u kršćanskom smislu. Patnja, prema mom mišljenju, dolazi prije kršćanstva, prije svake religije, štoviše, ona je njihov povod, a ne posljedica, a iz razloga što je osjećam više nego ikada u životu, uzimam si pravo govoriti samo o Njoj i isticati veličinu Isusa kao čovjeka samo po Njoj, a ne prema biblijskoj činjenici da je on i Božji sin. Stvari kršćanstva ostavljam po strani i neka mi na tome kršćani oproste. S druge strane, to me ne sprečava da same kršćane, kao i vjernike drugih religija, po pitanju njihova odnosa prema patnji ne doživljavam svojom braćom!
*
* *
I ono što na kraju ovog teksta slijedi postulati su jedne nove metafizike – metafizike patnje. Možda se radi i o postulatima neke “nove religije u rukama filozofa”, koju je u S onu stranu dobra i zla zazivao Nietzsche…? Ipak, ne želimo biti pretenciozni. Neka ovo učenje bude i ostane samo naša istina.
Nitko nije patio kao Isus Krist. Njegova patnja na križu nesumjerljiva s bilo kojim drugim oblikom patnje. Iako se u fizičkom smislu mogu navesti gori oblici patnje od patnje na križu, recimo, komadanje tijela, ili nabijanje na kolac, nećemo cjepidlačiti: Isusova patnja je za sve ljude, ako ništa drugo, a ono barem simbol najveće moguće patnje koju čovjek može iskusiti. I onda, što nam je Isus svojim dobrovoljnim pristankom na Nju, želio poručiti?
Prvo, ako patimo zbog nasilne prirode života samoga (kako smo to pokazali u prvom odjeljku), krivi smo već i samom činjenicom što smo živi. Ta je krivnja istinski “praotački grijeh” koji spominje i Pascal. Stoga da bismo krivnju (samog života) otkupili, patnju moramo dobrovoljno prihvatiti, a ne je izbjegavati.
Drugo, kako patnju izdržati? Na ovom mjestu dolazi do izražaja pravo značenje sakramenta svete pričesti u svom arhetipskom, i rekao bih, potisnutom, a možda i u potpunosti, zaboravljenom obliku. Stavljam ga u vlastitoj interpretaciji u misli ili riječi samog Spasitelja upućene učenicima na Posljednjoj večeri:
“Ako će moje tijelo biti izvrgnuto najvećoj patnji na ovom svijetu i ako sam ja na tu patnju dobrovoljno pristao, neće li svatko, tko se bude sjećao moje muke, u (ipak samo) simboličkom jedenju moga tijela i pijenju moje krvi, osnažiti i svoj duh i svoje tijelo; duh – za odluku da se dobrovoljno prepusti patnji, a tijelo – kako bi tu istu patnju mogao izdržati. Drugim riječima, neće li i mali komadić moga tijela pridodan vašem tijelu, pa i na simboličkoj razini, učiniti vaše tijelo poput moga, te će ono biti u stanju izdržati patnju na koju je vaš duh dobrovoljno pristao. Tu patnju ću ja sutra na križu prvi izdržati, patnju koju prije toga nitko nije bio u stanju izdržati. Iza toga to ćete činiti i vi – meni na spomen!”
I konačno, treće:
“Sjećanjem na moju patnju vaša patnja, kakva god bila, ne može se usporediti s mojom. I to će vam znanje uliti dodatnu snagu da svoju patnju izdržite. Patnja je križ života. A ja pokazujem kako taj križ nositi.“
Jasno je po čemu je onda Krist – Spasitelj: po pokazivanju načina kako se treba nositi s patnjom života! U kontekstu izloženih postulata jedne nove i osobite metafizike patnje postavlja se i pitanje uloge Boga u cijeloj priči. Ne ulazeći u druge religiozne aspekte i Božje uloge (stvaratelja i sličnih), uloga Boga u kontekstu metafizike patnje svodi se na ulogu “javnog bilježnika” odnosno jamca istinitosti Isusova nauka. Za obične ljude to je nužno u onom istom smislu koji je spominjao i Pascal govoreći o nužnosti vjerovanja običnih ljudi u pravednost zakona (iako su svi redom oni po sebi nepravedni). Za ljude višeg ukusa ili duha nije nužno da Bog postoji kao jamac Isusova nauka. Isusov nauk vezan uz dobrovoljno prepuštanje patnji, kao takav, samodovoljan je pred razumom. No problem je razuma u tome što do te istine može doći samo zaobilaznim putom, odnosno tek nakon što se otklonio od svih svojih pojmova u koje je bezrezervno vjerovao, poput istine, pravde i sličnih. Tek nakon toga razum ostaje oči u oči samo s jednim pojmom, za koji nije siguran je li ga prvog stvorio, ili je taj “prapojam” stvorio njega – patnjom. Ne bi ga bilo da nema patnje! Ne bi ga čovjek imao da ne pokušava čitavo vrijeme otkloniti patnju iz svoje egzistencije… Ali sada razum tu duboku spoznaju može dohvatiti i… postati religiozan.
Poučeni “učenjima” Larsa Von Triera, Blaise Pascala, Friedricha Nietzschea i konačno, Isusa Krista možemo iscrtati konture nečega čemu smo dali jedan, možda i pomalo pretenciozan naziv – Metafizika Patnje, svojevrsni “patnjizam”. Jer, sve što kažemo, kažemo u Duhu, i dovoljno je daleko od Života i fizike, ali zato blizu Duha i metafizike…
Svijet kao prostorno-vremensko-materijalni okvir, za sva bića koja obitavaju u njemu, rasprostrta je patnja. Patnja je sadržana u samom načinu postojanja upojedinačenog bića u cjelini i ne može se otkloniti. No Duh se rađa kako bi nas poučio kako se s patnjom nositi. Na ovaj način i pomalo neočekivano, on našem životu (i u posljednji tren) ipak uspijeva uliti smisao.
Srpanj 2011.
Filozofirati znači naučiti kako umrijeti
Michel de Montaigne: ESEJI; Friedrich Nietzsche: ROĐENJE TRAGEDIJE
Volim čitati pisce koji otvoreno pišu o svom životu. Jedne godine osjetio je krizu, druge se zaljubio u neku ženu, treće se osjećao tako i tako. Onda bih, na laganoj vatri srca, sve to dovodio u vezu sa svojim životom; pa i ja sam u nekoj svojoj godini života osjetio krizu ili se zaljubio. Osobito sam volio povlačiti paralele između godina u kojima su moji omiljeni pisci započeli s objavljivanjem knjiga nadajući se da meni uvijek ostaje vremena za to. Iako danas više nije tako, jer dosada ništa značajnije nisam objavio, u sjećanjima mi je preostao taj lijepi osjećaj.
Mojim omiljenim piscima omiljena tema je bila smrt. Pisali su o njoj u svakojakim prigodama, kako je se plaše ili je ne zarezuju, neki su je veličali a neki kudili, no, svi su zaobilazili da je na kraju doista i opišu kad su se napokon s njom susreli – licem u lice, na sam dan njenog nastupanja. Zbog osobitih okolnosti u kojima nastaje smrt, to je i razumljivo; pa, ipak. Zar nijedan nije bio svjestan toga da će baš danas umrijeti? Ako je netko temi umiranja posvetio iznimnu pažnju onda je to bio Michel de Montaigne koji kao da se svojim čitavim književnim opusom pripremao za nju. Bilo mu je nevjerojatno stalo do toga da i u praktičnom smislu, dostojanstveno umre. U svojim, u nekim izdanjima i trotomnim (četvrti tom se odnosi na pisma) Esejima, Montaigne, pod naslovom odjeljka Filozofirati znači naučiti kako umrijeti, piše:
Svekolika mudrost i dokazivanje svijeta zapravo vode jednome, a to je poučiti nas kako da se ne plašimo umiranja.
Zadnje dvije godine svog života na dulje vrijeme povlačio se u svoj toranj da bi razmišljao o boli i smrti koja se približavala.
U sadašnjem sam trenutku, hvala budi Bogu, spreman otići kadgod se to Njemu bude svidjelo, ne žaleći ni za čim izuzev za životom samim – ako me njegov gubitak zadesi. Razuzlao sam sve čvorove; sa svime sam se već napol oprostio, osim sa sobom. Nema čovjeka koji se potpunije i nepomućenije pripremio napustiti svijet, cjelovitije se rastao od svega, no što sam ja naumio učiniti.
U pogovoru znamenitih Eseja ostao je kratki zapis o trenutku njegova umiranja.
Smrt je nastupila 13.rujna 1592… Tri posljednja dana uslijed paralize jezika, komunicirao je s ljudima oko sebe samo pismeno. “Naredio je da se služi misa u njegovoj odaji, i kad je svećenik došao do Corpus domini, taj se ubogi čovjek pridigne slabašno kako je mogao na svom krevetu, skrhana tijela, sklopljenih ruku, i tim posljednjim činom prepusti svoju dušu Bogu:”
Opisana stvarnost umiranja, međutim, kao da je opet izostala. Ali drugačije i ne može biti. Teško se odlučujemo na pisanje na sâm dan smrti, a kada razmišljamo o njoj to je uvijek s izvjesne vremenske distance. Tako je bilo i u slučaju Michele de Montaigna. Drugim riječima, problem je u tome što, koliko god pisali o smrti ona se, osim u slučaju teške i neizlječive bolesti, čini uvijek bezbrižno dalekom te se ne može osjetiti u svom bitku. Stoga, razmišljanje o smrti za čovjeka na životu ima sasvim drugi cilj.
Život je besmislen – hladno ću sebi dopustiti sumirati duhovni doseg čovječanstva kroz stoljeća a koji se bez većih problema na kraju iščitava u većini njegovih duhovnih dostignuća. Pa ipak, kada su upitali velikog Talesa ako je život besmislen zašto ne umre, on im je mudro odgovorio: „Zato jer je to svejedno.“ Tako se otkrilo da su već Stari Grci posjedovali svijest o prolaznosti i umiranju i k tomu nastojali je učiniti prihvatljivom, u smislu i smjeru jednog velikog opuštanja od težine i očekivanja od života. Starogrčki odnos prema smrti doseže svoj vrhunac u kratkoj anegdoti koju Nietzsche iznosi u Rođenju tragedije:
Priča drevna bajka da je kralj Mida dugo lovio u šumi mudrog Silena, Dionizijeva pratioca, a kad mu je najzad pao šaka kralj ga upita što je za ljude najbolje i najsavršenije. Ukrućen i nepomičan, demon šuti; dok najzad prisiljen kraljevim navaljivanjem uz grohotan smijeh ne prasne ovim riječima:
“O bijedni i kratkovječni rode, slučaja i tegoba porode, zašto me prisiljavaš da ti kažem ono što bi za Tebe bilo najprobitačnije da ne čuješ? Ono najbolje – za Tebe je sasvim nedostižno: NE BITI ROĐEN, ne postojati, biti ništa! A drugo po redu najbolje za Tebe, to je – DA UBRZO UMREŠ!”
Sjećam se, dugo vremena mi je trebalo da se oporavim od rečenice mudrog Silena nakon što sam je prvi put pročitao. Glavom su mi zujale sintagme NE BITI ROĐEN i DA UBRZO UMREŠ kao rojevi pčela. Strahotna mudrost koja vas trenutačno podsjeća na lakoću postojanja kao jedini prihvatljiv način bivstvovanja. A da bismo uništili svaku daljnju patnju na ovom svijetu prisiljeni smo je duboko upiti u sebe.
Razmišljanje o smrti, tako, ima za cilj čovjeka privesti sebi. U trenutku, on osjeti „nepodnošljivu lakoću“ vlastitog postojanja, ali je odjednom i u stanju izraziti svoj život. Zato smo kao ljudska bića upućeni na umjetnost. Taj trenutak i slučaj pokušao sam opisati u priči „Smrt gospodina Waldingera“ čiji ulomak i donosim u odjavi ovog posta…
Smrt kao da se već ušuljala u našu sobu. Zasjela je u kut ispod prozora strpljivo iščekujući. Preuzeo me je u neku ruku blažen osjećaj da to još nije moja smrt. Bila je riječ o smrti drugoga, smrti gospodina Waldingera. Ipak, nelagoda se nije mogla tek tako otjerati. Počeo sam razmišljati o svom životu. Susret sa smrću drugoga redovito nam to omogući. Tko sam, dakle, ja? Za koji dan oporavit ću se od operacije i opet slobodno šetati ulicama držeći se za ruke sa svojom prijateljicom, pogleda uperenog u oblake. I bit ću očišćen od svih crnih misli kojima sam bio zasuknut ovih dana.
Čovjek sam koji svoj život živi poput sretne okolnosti, bez naboja, gotovo i bez obveza. Svoj život živim na osnovi pogleda u oblake, svjesnosti jednog te istog trenutka i moći oduševljavanja svijetom i životom. Odlučio sam se ne ženiti, i to sam objasnio svojoj prijateljici s čim se složila, ne imati nikakvih obveza doli izjutra razmatrati konstelaciju boja koja se javlja na prijelazu neba i zemlje uz čitanje naglas nekog odlomka jednog od svojih omiljenih pisaca. Moji dani su svi dobri i svi beznačajni. U modernom kapitalističkom društvu lako je osigurati novčana sredstva da biste mogli živjeti jedan ovakav život. On uistinu ne zahtjeva puno. To je ta sretna okolnost mog života. Jedinu ambiciju koju imam jest napisati knjigu, jednu, a ako me krene i više njih. Zapravo, sudbina pisca jedina me još može privesti stvarnom životu u kojem bih onda pronašao svoje mjesto. Ljudi bi me prepoznavali kao pisca i ja bih ostvario legitimitet za život koji vodim. Ovako, smatraju me običnom budalom, nesposobnjakovićem, strašljivcem. Ovako, nada mnom uvijek vlada prijetnja da ću sa svojim beznačajnim životom otplutati na jednom od oblaka koje svako jutro promatram u neznanom smjeru. Ali ne žalim se, život mi je podario toliko uspomena da je dovoljno da se samo krećem u tom krugu bez izlaza, po mjestima koja me podsjećaju na vrijeme u kojem je moja snaga još bila dostatna za nošenje s drugim ljudima, a moja nada gotovo pa djelatna snaga koju je vrijedilo iskoristiti za popravljanje svijeta.
Ali je li svijet popravljiv? Je li moj život u nekom drugom svijetu može dobiti na važnosti, u to gotovo da sam izgubio vjeru da propitujem. Čitao sam neki dan članak u nekim novinama o indigo djeci, neprilagođenoj djeci koja žele popraviti svijet u kojem žive. Shvatio sam da za sebe mogu reći da sam indigo četrdesetogodišnjak samo možda sa zgasnutom vjerom da bilo što mogu učiniti.
Vrijedi napomenuti da u danom ulomku priče ipak prekoračujem granice teme jer se na njegovu kraju tužno, a za ovu filozofsku raspravu začudo pozitivno, pitam je li svijet popravljiv, pronalazeći neočekivano novog igrača u igri kao odgovor na pitanje o smislu života (‘popravljivost svijeta’). To je i stoga što čovjek nikada neće prestati žudjeti za mogućnošću da životu podari težinu iako se ta njegova žudnja u svakom novom pokušaju naplaćuje sve neizdrživijom patnjom.
Svibanj 2011.
Oplakivanje čovječanstva
Michel Houellebecq: LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI
Michael Houellebecque izgleda mi kao čovjek koji je imao priliku iz neposredne blizine promatrati propast čovječanstva. Sva ta groza i nelagoda koja se može iščitati s njegova lica, nemirne ruke kojima pripaljuje cigaretu za cigaretom, konačno, i sam zaplet njegova romana „Mogućnost otoka“, skovale su u meni tu apokaliptičku metaforu o njemu. Čini se kao da je čovječanstvo već oplakao i da se vratio u vrijeme tik pred njegovu propast mučen budućnošću bez perspektive.
Naravno da je riječ o nečemu drugom, nečemu puno intimnijem nego što je to propast svijeta a što pisac ne skriva od javnosti – radi se o proživljenoj vlastitoj životnoj traumi. Zapravo, uvijek je o tome riječ. I kada naoko govorimo o najopćenitijim stvarima i čini se da ni najmanje ne uplićemo sebe, uvijek na kraju iznjedri naše lice koje skrušeno prizna da je to samo naš vlastiti izraz u ovom svijetu. Ipak, dogodi se da se nečije sudbine na zagonetan način podudare sa sudbinama većeg broja ljudi, u vrlo rijetkim slučajevima i čitavog čovječanstva, a to je, čini mi se slučaj Michela Houellebecquea. On upravo posjeduje tu moć – pisati duboko o tom istom čovječanstvu, uzimati mu mjeru koja mu točno pripada. S tim u vezi, imam još jednu dobru metaforu o M. H.: kao da smo se približili neuglednom usjeku među stijenama prekrivenim grmljem koje kad bi razmakli i ušli u nj – vodio bi nas ravno do središta zemlje…
Bilo kako bilo, svojim ponašanjem u javnosti Michael Houellebecque otkriva i kako je teško biti pisac i pokazivati se u istoj. Koliko samo nelagode i nemira mora osjećati dok je okružen kamerama i fotoaparatima s bljeskalicama… jedino, ako ne spada među beznadno tašte umjetnike kojima to godi. No, Michel Houelebecque nije takav… Uostalom, pogledajte video!
O NEJEDINSTVU, SLOBODI I PATNJI, ZAPRAVO – SVEMU (OSVRT NA LANZAROTE I DRUGE TEKSTOVE M. HOUELLEBECQA) (objavljeno u časopisu 15 dana)
Sve nam se više čini da gubimo vjeru u prajedinstvo svijeta. Ono što svijet jest, kroz zbroj i sinenergiju svih njegovih dijelova, toliko je proturječno u sebi da je, iza toga, teško zamisliti bilo kakvu sliku pretpostavljenog idiličnog prazajedništva. Upojedničenje i sloboda – neoborivi fakti svijeta kakvog poznajemo – ne čine nam se više izmirljivim s pojmovima jedinstva i smisla.
Jedan od „krivaca“ za naš novi stav možda je i M. Houellebecq čije „druge tekstove“ u knjizi Lanzarote i drugi tekstovi upravo pročitah. Da li voljeti ili mrziti slobodu pita se Houellebecq; on sam nema dileme – svakako mrziti. „Metafizika“, koju u konačnici razvija, svoju krajnju točku će doseći u specifičnom razumijevanju pojma istine koju, po Houellebecqu „svaki književnik treba izdupsti svojim pisanjem“.
Kao osobu, Michaela Houellebecqa javnost već dulje vremena doživljava kao dokazanog anti-liberalistu odnosno osobu koja se nikako nije željela povinovati „lijevim intelektualnim svaštarenjem u kojem je ogrezlo XX. stoljeće“. S druge strane, Houellebecqa možemo smatrati i onim književnikom-misliocem čiji su kontroverzni stavovi, u jednoj sasvim postmodernističkoj maniri, svakako s metafizikom davno raskrstili. Stoga, uobičajeno „metafizičko“ značenje pojma istine nikako se ne smije pobrkati s njenim značenjem kojeg nam želi prenijeti pisac.
Houellebecq bez uvijanja kaže da vjerujemo u jedinstvo Istinitog, Dobrog i Lijepog, znači, s jedne strane nimalo nam ne brani naslađivati se plodovima starog metafizičkog vrta, dok s druge, on sam, taj napušteni vrt više ne posjećuje (pogotovo ne, kako bi prevladao egzistencijalno ništavilo sebe kao ljudske jedinke i čovječanstva u cjelini a što se zapravo jedino i činilo tijekom ljudske povijesti). Čovjeku ništa ne može pomoći, kazat će nepomućenim mirom, ali ako ništa, barem se toga mora biti bolno svjestan. Izreći tu „istinu“ naglas – to je taj posao književnika.
Uronimo sada u tu novu-staru metafiziku Michaela Houellebecqa i nastojimo pročačkati njene temelje. Sve se kod Houellebecqa vrti oko pojmova patnje, slobode i (ne)jedinstva. Patnja je iskonska zbog razdvojenosti stvari u svijetu. Sve na svijetu zbog toga pati: subjekt koji promatra, objekt koji je promatrani i neprikosnoveni sudac u svemu tome – bezlični svijet. Zagonetni odnosi između subjekta i objekta, subjekta i svijeta te objekta i svijeta nisu proizvoljni već se u gotovo svakoj epohi ljudske povijesti prepoznaju kao suštinski te uobičajeno imaju za posljedicu čitave gredice postavki humanističkih znanosti u oronulom metafizičkom vrtu.
Ipak, jedna holistička misao pokušala je još davno prevladati tu gorku razdvojenost primamljivom tvrdnjom da je svijet Jedno. Sve je Jedno, ponavljao je i svojim nedoraslim sugrađanima i antički mislilac Heraklit, međutim, „Sve je jedno“ mogao bi biti i najlakši zaključak jedne intuitivne krajnje logike koja se naspram generaliziranih postavki svijeta ponaša suviše površno bez da svoje utemeljenje zaista pronađe na osnovu činjenica vanjskog svijeta. Praizvor svemira ostaje u tami i usprkos svih nastojanja da to ne bude tako. Danas se neki od nas opravdano pitaju nije li taj „praizvor“ uopće spoznatljiv i da li uopće postoji. Čak i znanost treba uzeti s rezervom kada se zalaže za jednu, već kod izgovora, upadljivo glupu ideju o tome da se svemir širi. I o tome se, također, ne može ništa znati. Stoga, stvari treba prihvatiti kakve jesu samo u odnosu na nas, a takve su da bilo kojom metafizikom, intuicijom ili intelektom možemo razlučiti jedino „sveto trojstvo“ – subjekt, objekt(e) i svijet.
Čak i na tako niskoj razini promatranja, mogu nas agnostični cinici navući na tanak led, i sjetiti se, recimo, ideje grčkog filozofa Demokrita koja svijet svodi na „atome i prazninu“. Međutim, uz neznatne preinake, bez problema u atome možemo prevesti i subjekt i objekt(e), dok ulogu praznine u potpunosti možemo prepustiti svijetu, našem praznom svijetu i na taj način dokazati fleksibilnost našeg pogleda.
Sada dolazimo do patnje. Patnja kao takva ipak nije svrha čovjekovog bivstvovanja, kaže Michel. Ona je samo posljedica nejedinstva svijeta odnosno činjenice da je svijet na začudan način – slobodan. I na ovom mjestu riječ sloboda počinje nam se otkrivati u drugačijem, neugodnijem svjetlu. Što zapravo znači kad kažemo da je svijet slobodan? To ponajprije znači da objekti nisu ništa dužni subjektu, da svijet nije ništa dužan objektima, ali ni subjekt nije ništa dužan svijetu. Hoćemo li to izreći kombiniranim jezikom prirodnih i humanističkih znanosti, kazat ćemo: objekti nisu dužni nadavati se subjektu kako bi mu bili spoznatljivi, svijet nije dužan osiguravati nikakvu uzročno-posljedičnu povezanost objekata, ali isto tako, subjekt nije dužan ponašati se u svijetu po bilo kakvim prethodno propisanim normama. Svi smo, tako, nesretno slobodni!
Taj strahotni zaključak, međutim, trenutno nas oslobađa, ali samo za patnju. Jer, upravo u toj točci razmatranja zaista nestaje sigurnost Jednog. Nismo više uglavljeni u nekakvoj strukturi u kojoj vidimo smisao, već smo bačeni na zemlju da se na njoj sami snalazimo kako god umijemo. U takvim okolnostima, izvjesne su brojne neugodnosti i ugodnosti; primjerice, netko nam može nanijeti bol – zbog toga moramo biti neprestano na oprezu. Ali isto tako, i mi drugima možemo nanijeti bol – zbog toga se moramo neprestano samosvladavati, biti moralni. Nitko nam ništa ne može obećati, čak ni Sunce da će sutra opet izići! Sad je jasno zašto H. mrzi slobodu ali i zašto ga odatle sasvim pogrešno smatraju gnjilim desničarom. Sloboda je vraški nezgodna stvar! Također, sada tek postaje jasno zašto jedna od današnjih najutjecajnijih religija svijeta – kršćanstvo – toliko pažnje poklanja slobodnoj volji i njenom izboru. Sve se na ovom svijetu, zaista, vrti oko slobode i patnje.
Kada bih analizirao svoj život, vrlo brzo bih došao do zaključka da sam dobar njegov dio, iz ovdje nebitnih razloga, prvo proveo u osvajanju slobode, a potom, i u bježanju od nje.
Sloboda kao direktnu posljedicu ima nejedinstvo svijeta. Ali ako ne postoji nekakavo prajedinstvo svijeta onda ne mora postojati ni nekakvo jedinstveno stajalište na ovom svijetu o samom svijetu i pripadnim mu subjektom i objektima a koje nam upravo on nudi; ne postoje univerzalne formule koje mogu na bilo koji način pomoći čovjeku kao jedinki i čovječanstvu kao vrsti – u bilo čemu (sjetite se Einsteinovog „Sve je releativno!“, zbog toga nikada do kraja ne možemo povjerovati čak ni u bjelodanu znanstvenu postavku da se svemir uistinu širi ). Houellebecqov odgovor je primjenljiv, ali samo na njega sama, na njegov „skup atoma“, kao i za vrlo slične skupove atoma koje, pukim slučajem, i autor ovog teksta možda zaprima. Međutim, netko treći može reći da on uopće ne osjeća patnju, može reći da nije razumio ni riječ ovdje napisanog i dokazati kako se on, osobno i naprotiv, vrlo dobro osjeća u svijetu. Nevezano uz tekst, za tog bi Houellebecq kazao da je „blizak životinji“ a u ne-podrugljivo prenesenom značenju to bi značilo da je blizak svojim instinktima, prirodi, onomu što je bio prije nego je postao čovjek, ali u tome svakako nije „kvaka“ ovoga teksta.
A u čemu, onda, jest? Nejedinstvo svijeta, te uzrokovane sloboda i patnja na svakog čovjeka se drugačije odražavaju te, zbog toga, u njima stvaraju njihovu vlastitu „istinu“. Sam pojam istine je, dakle, nešto potpunoma subjektivno, preko kojeg onda možemo izgraditi vlastiti svijet i u njemu „imati“ vlastite objekte, što god hoćemo. Jedna od naših „istina“ onda može biti i ova Houellebecqova. Ali – a ovdje treba dobro naćuliti uši – i nečija druga „istina“ postaje moguća, pa čak i ona koja negira Houellebecqovu „istinu“ i negira nejedinstvo svijeta, slobodu i patnju. Međutim – a u tome je „kvaka“ cijelog ovog teksta – samim tim što je neka „druga istina“ moguća na ovom svijetu, nama je dovoljan dokaz opstanka „naše istine“ o tri temeljna pojma od kojih je sazdan bitak svemira – nejedinstva, slobode i patnje – upravo u onom obliku kako smo ih ovdje izložili.
Na ovaj način došli smo do srži postmodernističke filozofije, paar excallance. Sa sjetom u očima i duboko iscrpljeni metafizičkim svaštarenjem, možemo se zahvaliti gospodinu Kantu za misao koju je izrekao prije više od dvjesto godina, na početku ova turobna prosvjetiteljska puta, jer je tek danas dobro razumijemo: da svatko od nas ponaosob ima „moralni zakon u sebi“ po kojem sudi zajedničko nam „zvjezdano nebo iznad“ i da je jedina mudrost svijeta samo to.
O Duhu i njegovim Moćima 