Rujan 2018.

O uređivanju vrta – s napucima za vrtlara! (ničeancije xix.)

Posted in FILOZOFIJA, Friedrich Nietzsche (GRLIĆ), NIETZSCHE tagged , u 11:11 am autora/ice Magičar

Jao se onome tko je samo tlo, a ne vrtlar svoga raslinja! (Nietzsche)

DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche

118.

Pogledaj se! U životu nisi ništa ostvario što si želio! Tvojom sudbinom upravljali su drugi. Nisi birao zanimanje kojim se baviš, nisi birao mjesto u kojem stanuješ, nisi birao ni životnog sudruga ili samoću s kojom danas živiš. Na bilo koga i na bilo što u svojoj okolini zanemarivo si utjecao. Nitko se nikada nije istinski zanimao za ono što si stvorio. Kako još možeš imati ambicija u bilo čemu?

119.

Nije li, onda, bolje da se prepustiš; prepustiš životu da te valja kao što te je dosada valjao, jer za drugačiji scenario, budimo iskreni, nisi sposoban. Drugi jesu, ali ti nisi! Ali baš to prepuštanje životu daje ti priliku da svoju svijest rabiš za nešto drugo, a u tvom slučaju – jedino moguće drugo… – vođenje jednoga, nepatvorenoga, umjetničkog života! Jer, tvoja sloboda, kad malo bolje razmisliš, uvijek je bila vezana samo uz tu mogućnost – i ništa drugo!

120.

Stvoreni smo da živimo a da pravi život gotovo ne vidimo. I Nietzsche ga nije vidio. Od našega ruiniranog života uvijek preostaje samo taj ubogi, umjetnošću liječeni, ostatak koji je njegova jedina istina… Nietzsche mu je čak dao i naziv – uzvišena razvalina!

121.

U svojoj knjizi o Nietzscheu Danko Grlić je zapisao:

Sve što je Nietzsche ikada mislio i pisao, sva njegova osjećajnost, intelekt, volja, mašta, patos i snaga čitavog njegovog bića može se sažeti u jedno jedino htijenje: umjetnički preobražaj svijeta. Stoga nije Nietzsche – kako se često misli prišao lijepoj književnosti tek u pjesničkim vizijama Zaratustre, on nije čak nikad ni primjenjivao neke teoretske projekcije na “području” umjetnosti i tu iskušavao poput nekih egzistencijalista njihovu vrijednost. On je od samog početka umjetnik i krucijalna ideja njegova pothvata i jest da u njoj za sebe i za druge prepozna najelementarniju, kozmičku snagu što ništi mrtvilo egzistencije, prevladava postojeće i iskazuje svoju moć i nad najmoćnijim silama univerzuma.

Zapamtimo prethodni tekst – usudit ću se to reći – kao jedinu valjanu interpretaciju Nietzscheova učenja!

122.

Vođenje jednoga, nepatvorenoga, umjetničkog života, na koncu, prozvao sam UREĐENJEM VRTA! Uređenjem našega vrta! Shodno tomu, evo i naputaka za tog vrtlara u nama!

Prvo, i najvažnije – uređuj svoj vrt! Jutrom, s večeri, u podne, u ponoć, uvijek nađi vremena za čitanje, pisanje, filozofiranje i meditiranje.

Drugo, i najodlučnije – ne brini se oko toga koliko dugo ćeš ga uređivati, niti o tome što će biti s vrtom kad umreš! Važno je samo da ga za života uređuješ!

Treće, i najneugodnije – ne plaši se što ti druga ‘sopstvenost cjeline’ može nauditi dok se bude odmarala od uređivanja vrta u svom životu! Izdrži to, pa i po cijenu najgorega, i oprosti joj – nije to učinila namjerno! Samo ‘jastva’ namjerno čine zlo. Tko je mogao Isusa pribiti na križ ako ne ‘ja’ u čovjeku!

Četvrto, i najteže – ne srami se što će tvoja ‘sopstvenost cjeline’ nekome drugome nauditi dok se bude odmarala od uređivanja vrta u svom životu. ‘Sopstvenost cjeline’ koju udomljuješ u sebi, tvoje pravo ti, nikada nečemu ili nekome ne bi namjerno naudila. ‘Ja’ u nama – bi, samo kada bi ojačalo… Ali vašem ‘jastvu’ ovdje se i ne obraćam!

123.

Nadam se da ste shvatili, stvarnost su ‘sopstvenosti cjeline’ a ne ‘jastva’. ‘Jastvo’ je privid jedne ‘sopstvenosti cjeline’, takoreći njegova ‘pogrešna vjera’ da je on poseban a ne cjelina kroz njega. Zbog postojanja ‘jastava’, jedna ‘sopstvenost cjeline’ može nauditi drugoj. Život, kao posebna vrsta ‘sopstvenosti cjeline’, najviše od svih drugih vrsta, sklona je tom potonuću u ‘ja’. Sâm život uvjeren je da je poseban u odnosu na sve drugo. I baš zbog te svoje uvjerenosti postaje poguban za druge ‘sopstvenosti cjeline’… počinje živjeti na njihov račun, ali i na račun drugog života…

Nietsche je bio u pravu: živa stanica osvaja prostor oko sebe nauštrb svega drugoga, život se razvija kao da je zaseban od cjeline, svemira koji mu je omogućio da se razvije, život je, zbog toga, volja za moć… No i Lars von Trier je u pravu kada je kazao da je takav život zlo… Zato je njegov film Melankolija jedan od najdubljih filmova…

I na koncu, što će biti s nama koji na ovaj način razmišljamo? Ne dolazimo li upravo svojim mišljenjem u sukob s vlastitim tijelom koje počiva na njemu oprečnim životnim principima? Još gore, nisu li upravo oni izvor svih naših autoimunih bolesti koje nas zahvaćaju, jer u sebi gajimo tu temeljnu suprotnost…!? Kao da se sâm život (kao ‘ja’) u nama bori protiv sebe samog (kao ‘sopstvenosti cjeline’)!

Kolovoz 2018.

Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju?

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, PINKER, Prosvjetiteljstvo danas, SLOTERDIJK tagged , , , , u 1:15 pm autora/ice Magičar

STEVEN PINKER: Prosvjetiteljstvo danas
PETER SLOTERDIJK: Kritika ciničkog uma

U svojoj knjizi “Prosvjetiteljstvo danas” – čiji prikaz nedavno poslušah na Trećem programu Hrvatskog radija – ugledni eksperimentalni psiholog Steven Pinker iznio je, prema mojem uvjerenju, pomalo sumanutu tvrdnju da je prosvjetiteljstvo danas ne samo živo, nego i vrlo dobrog zdravlja, potkrijepivši to tvrdnjom da se njegove pozitivne posljedice na ljudsko društvo mogu sagledati kroz niz statističkih pokazatelja koji se, više-manje, odnose na usporedbu ovoga današnjeg i prijašnjih doba.

Nakon već nekoliko minuta radio-emisije, doista sam se uvjerio da čovjek stvarno misli na ono prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo koje je kao kulturni pokret nastalo krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog stoljeća te postalo ‘dobri očuh’ racionalnoga uma i ‘otac’ moderne znanosti, prosvjetiteljstvo kojemu su put prokrčili najveći europski umovi poput Voltairea, Jean-Jacques Rousseaua, Denisa Diderota, i naravno, Immanuela Kanta. U ovim trenucima da postoji pokret analogan onomu trljanja očiju nakon što se ugledalo nešto što se nije očekivalo, ja bih ga učinio na/sa svojim ušima. Doista, misli li on to doista na prosvjetiteljstvo koje je svoje posljednje hvalospjeve doživjelo u onoj prekrasnoj knjizi mladoga Sloterdijka Kritika ciničkog uma? Da, misli. Upravo to prosvjetiteljstvo, prema Pinkeru, još i danas drži lampu razuma nad napretkom čovječanstva i on to može dokazati.

No čime? Pokazalo se da je Pinkerov dokaz mahom kvantitativne a ne kvalitativne prirode odnosno da se odnosi na niz statističkih pokazatelja koje je, zatim, započeo revno iznositi podupirući svoj generalni stav. Radi se dakako o podacima o rođenima i umrlima, bogatima i siromašnima, obrazovanima i neobrazovanima, područjima pogođenim ratom i područjima bez rata i tako dalje. Drugim riječima, Pinker je vjerodostojno pokazao da je prema svim pokazateljima situacija u svijetu znatno povoljnija nego što je to bila u prijašnja vremena. Više je rođenih nego umrlih, više sitih nego gladnih, više obrazovanih nego neobrazovanih i naposljetku, više je područja u kojima vlada svjetski mir nego onih pogođenih ratom. U ovim trenucima, prema Pinkeru, čovječanstvo je najbrojnije, najsitije, najobrazovanije i najmirnodopskije nego što je to ikada bilo u svojoj povijesti! I da na toj činjenici trebamo zahvaliti upravo prosvjetiteljstvu! Mora biti da je tako, pa i standard nam je značajno porastao!

No ne radi li se tu o nečemu drugom, nečemu usporedivom s onim statističkim fenomenom po kojemu se u svijetu iz godine u godinu objavljuje sve više rock pjesama, dok je sam rock – kao glazbeni pravac – već poodavno završio sa svojim životom a s čim bi se, vjerujem, složila velika većina glazbenih kritičara…? Svaki glazbeni pravac, kao i sam život, kao i štošta drugo na ovom svijetu, ima svoj početak i kraj. Zbog toga, danas možemo slušati na tisuće prosječnih glazbenih rock brojeva, ali više ne možemo poslušati onu jednu, stvarno dobru, novu rock pjesmu.

Čini se da upravo u tome i jest kvaka. Gospodin Pinker dao je prednost kvantitativnoj ocjeni današnjih posljedica razvoja prosvjetiteljstva, a zanemario onu, po meni, puno važniju – kvalitativnu.

Što bi, prema mom mišljenju, bilo pravo prosvjetiteljstvo na djelu demonstrirat ću na banalnom primjeru zadržavajući se u, meni bliskom kontekstu, rock glazbe. Prije neki dan ruka mi je valjda greškom (ili je to bila ruka moje žene) na daljinskom upravljaču pronašla kanal specijaliziran za rock i pop glazbu, na kojem su se preko cijelog dana vrtjeli glazbeni spotovi. U jednom od njih simpatični momak evidentno dobrog glasa pjevao je u očajno prosječnoj pjesmi. Iako se njegovu glasu, motivaciji, i ako baš hoćete, ljubavi spram glazbe nije imalo što prigovoriti, pjesma je bila ispod svake razine. Kako je bilo moguće da on to nije primijetio, zapitao sam se. Još pod utjecajem radio emisije o knjizi Stevena Pinkera, odgovor je stigao u trenu: prosvjetiteljstvo u njemu je ‘zakazalo’! Ako ga je i bilo, utopilo se u sivilo samo još jedne vrste kapitalističkog tržišta. Pod prosvjetiteljstvom u ovom slučaju mislim na razvijenu kvalitativnu prosudbu pojedinca da je nešto dobro ili nije dobro, odnosno da je po njegovu ukusu ili to nije. Vrhunska racionalnost u pojedincu, a onda i u čitavom društvu, osim kroz nezaobilazne kvantitativne pokazatelje, morala bi se očitovati i na kvalitativan način, majku mu staru, recimo, kroz najkvalitetniji svjesni život koji pojedinac u danom trenutku može voditi.

Nakon [posljednje kritike koju prosvjetiteljstvo može izreći] logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život…

U našem primjeru ta “praksa” je život posvećen izvođenju stvarno kvalitetne, a ne šund glazbe, one koja proizlazi iz dubina duše samog glazbenika, a ne koju traži tržište, one koja, na kraju krajeva, ne mora biti čak ni rock glazba! Međutim, ovaj jadni, nadareni glazbenik, kojeg je, kao i sve ostale, odgojio ubitačni logaritam YouTube-a, nije više u stanju razlikovati dobro od lošega u području u kojemu je istinski talentiran. Razlog tomu je, po mišljenju prosvjetiteljstva moga uma, kvalitativno stanje prosvjetiteljstva u njegovu umu, a koje je, za razliku od Pinkerovih statisitičkih pokazatelja kvantitativnih odlika istog, bilo u prilično lošem stanju.

Stoga, čak i na osnovi ovog banalnog primjera, usuđujem se suprotstaviti mišljenju da je prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju. Ako je razorilo religiju i religijsko u čovjeku, kao kolateralna žrtva pala je umjetnost. Ako je neprimjereno u nekoliko posljednjih stoljeća uzdiglo znanost, kao nus-pojava tog uzdizanja javila se neprimjerena degradacija filozofije i tako dalje. (Je li umjetnost danas u dobrom stanju saznali smo prije nekoliko godina također na ovom blogu u tekstu posvećenom eseju Jeana Claira Razmišljanja o stanju umjetnosti).

Tko je, onda, odgovoran za to što je prosvjetiteljstvo u takvom stanju kakvom već jest? Tu se bolno po moj um ocrtavaju konture dva odgovora. Prema jednom, moguće je da je Steven Pinker u pravu, odnosno da se prosvjetiteljstvo prometnulo upravo u ono koje on zagovara, a zahvaljujući spomenutom razaranju religioznog i filozofskog u čovjeku, i da je zbog te činjenice to bio njegov nužan put. U tom slučaju, on, Steven Pinker, danas mu je s pravom postao najvećim zastupnikom. Prosvjetiteljstvo se svelo na čisti znanstveni pogled, bez Nietzscheovih “samoopsjena koje podaruju snagu”, ono je ono koje odsada samo računa, u svojoj srži matematičko, no kao takvo izigralo je svoje vlastite ideale jer je stalo pored čovjeka i više nije u mogućnosti ‘ući’ u njega a kamoli dospjeti do njegova središta.

Drugi odgovor je u jednakoj mjeri poražavajući, no meni puno prihvatljiviji. Prosvjetiteljstvo se, kao i sve drugo, ispeklo na dvadesetprvostoljetnoj vatri kapitalizma i ljudskog egoizma – kapitoegoizma! Drugim riječima, nestalo je u ponoru ponude i potražnje i akcijskih prodaja… Prema ovom odgovoru, Pinkerovi dosezi prosvjetiteljstva danas, stoga, nisu dosezi prosvjetiteljstva nego dosezi kapitoegoizma, koji je u ovom stoljeću ušao u jedan od svojih najprofinjenijih stadija. Iako obojan neoliberalnim bojama, nijedan trenutak ne propušta brinuti se o potrošaču, kupcu, konzumentu i u svim prigodama upravo njega stavljati na prvo mjesto.  A potrošač – tko bi bio taj potrošač u današnjem društvu – pa onaj koji je prije svega brojan, sit, obrazovan i neratoboran. Pinker je jednostavno zamijenio teze. Ljudsko društvo se razvilo u smjeru u kojemu se razvilo zahvaljujući kapitoegoizmu, a ne prosvjetiteljstvu!

Možda se to čini neizvjesnim, ali predviđam da ćemo u najskorije vrijeme ući u doba koje bismo mrtvo-hladno mogli nazvati… kapitalizam s ljudskim licem. To znači da će čak i kapitoegoizam evoluirati nama u prilog, ali samo kao potrošačima…

No ono što najviše plaši je činjenica da je znanstvenika poput Stevena Pinkera danas sve više, trebamo li ih nabrajati…? To su oni koji će bez krzmanja izjavit da su religija i znanost nespojive, a u svojim odgovorima na znanstvena pitanja uvijek navoditi postotke. 10% je turista više nego lani, bruto-proizvod je porastao 2,1%, broj prometnih nesreća se smanjio za 0,5%  itd. Najparadoksalnijim se čini to da se najzagriženiji znanstvenici koji se drže prosvjetiteljima danas najviše oslanjaju na znanstvenu disciplinu koja u svom nazivu i doslovno ima riječ… vjerojatnost.

No, čini se kako nitko od njih nije pročitao, ili možda zapamtio, a možda i razumio, osmu kritiku prosvjetiteljstva koju je u Kritici ciničkog uma naveo suvremeni njemački filozof ( i još jedan moj dobri učitelj) Peter Sloterdijk, onu koja se odnosi na kritiku egoizma odnosno kritiku privatnog prividaUpravo egoizam, i s njim usko povezano jastvo, ono je čega se u posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, prosvjetiteljski um mora otarasiti! Ako postoji nešto čemu sam posvetio svoj život, to je, onda, toj “praksi”, implementaciji Sloterdijkove posljednje osme kritike prosvjetiteljstva u stvarnom životu:

KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof, a za kojeg mi se nažalost čini da je danas pomalo odustao od svojih teza, na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu

Stoga, za razliku od Pinkera, držim da je prosvjetiteljstvo danas u očajnom stanju, ako je uopće na životu. Ne vjerujem da je nasjelo prejarkom “svjetlu razuma” i preko noći postalo statističar. A to mislim zato što do dan danas, prema mom mišljenju, nije ništa poduzelo u svezi kritike ljudskog egoizma koji se danas čini na svom vrhuncu…

U konačnici, zašto mislim da je znanost samo jedna malo ‘posebnija’ vrsta umjetnosti? Zato što znanje, koje gradi i na kojem počiva, prema zbilji stoji u istom odnosu kao umjetničko djelo spram života! Znanje o zbilji nije sama zbilja, ono je njen dodatak. Analogno tomu, umjetničko djelo je uvijek dodatak životu, nikada sâm život. Znanost je odatle, baš kao i umjetnost, ljudska po sebi, ali je u stanju stvoriti objektivno znanje. To je kao da na svijet gledamo kroz naočale određene ‘pojmovne boje’, u ovom slučaju kroz naočale ‘obojane’ ljudskim znanstvenim pojmovima… No zbilja ‘po sebi’, u kantovskom i/ili nekantovskom maniru, ostaje neljudska i izvan jezika.

S druge strane, umjetnost je istinska samo ako govori istinu života… (ili kako bi Heidegger prispodobio: umjetnost je “način kako istina kao neskrivenost biva povijesnom”). Umjetnost nam putem svoji ‘naočala’ (osobitih umjetničkih sredstava, slikarstva, glazbe, književnosti itd.) otkriva kakav život zapravo jest, ali se ne može svesti na sâm život. Tako se i znanje o zbilji ne može svesti na zbilju. To su protivnosti na kojima počiva sve duhovno, sve stvaralačko!

Filozofija nije ništa drugo doli stvarateljica pojmova (Deleuze & Guattari) kojima se znanost služi i dospijeva do objektivnog znanja, dok je religija tu da nas podsjeća da su zbilja i život jedno, dijelovi jedne te iste cjeline… u tim zasadama vidim pravo prosvjetiteljstvo koje uzgajam i poput vrta uređujem u sebi!

Vjerojatno nikada nećemo saznati je li se kapitalizam zasnovao na egoizmu, vjeri u ‘ja’ ili je egoizam prolazna faza kapitalizma. Međutim, sve mi se više čini da kapitalizam možda trebamo ostaviti na miru, a sve snage usmjeriti na borbu protiv ljudskog egoizma… Ako ‘sopstvenosti cjeline’ ‘zavladaju’ svijetom, sasvim je moguće da će se kapitalizam sasušiti sâm od sebe. A kako će se novo društveno uređenje zvati možda u tim trenucima više neće biti važno…

Lipanj 2018.

O jastvu – jesmo li netko ili nitko? (ničeancije xvii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Zora tagged , , u 9:08 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: ZORA (OSVIT)

103.

Jesam li NETKO ili (sam) NITKO? Iza ovih očiju i misli koje razmišljaju o svijetu je li baš mora stajati NETKO? Recimo, u slučaju normalno funkcionirajuće ‘ljudske životinje’ uvijek stoji NETKO. No što ako je riječ o jednoj od najvećih zabluda u svemiru, onoj, životu prirođenoj zabludi, za koju često tvrde da je čak i nužna? Jer, u principu, može se živjeti ne obraćajući pažnju na nju. Može se biti NITKO.

104.

Ali ne možemo tek tako prijeći preko postojanja ‘tog nekog’ u nama koji se na kraju počeo izdavati za JA. Jastvo je, na koncu, nešto što smo putem-i-u svijesti naknadno stvorili. Drugim riječima, neku vrst zagonetne nakupine svjesne oživotvorene energije prozvali smo jastvom ili ‘mislećim JA’. Povrh svega toga, njemu smo i prepustili važno mjesto u društvenim odnosima. Onom čovjeku čiji je smisao života čvrsto vezan uz druge ljude – JA je u tom pogledu sve što ima.

Međutim, osim što je JA i na taj način poseban (u odnosu na druge JA), svaki čovjek je i dio SVIJETA koji ga okružuje, pa se može reći i da je, u neku ruku – njegova posebnost, POSEBNOST SVIJETA. Upravo osjećaj da smo dio svijeta a ne bačeni u njega, a koji je posebice razvijen u umjetnicima, u čovjeku otvara svojevrstan ‘kanal’ koji vodi prema svemu drugome, prema Bogu i svakoj drugoj odjelitoj posebnosti u cjelini. Kada se ta jednostavna činjenica privede u svijest može se reći da smo transcendirali naše postojanje… Transcendencija u ovom smislu, stoga, nije ništa mistično; zapravo, radi se samo o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive gledanja na stvari ovog svijeta, uključujući tu i nas same. Tko više dopusti transcendenciji (novoj perspektivi gledanja na svijet) da naseli njegovu svijest taj je veći umjetnik života! Taj više crpe od života, i opušten je; k tomu, na svoje iznenađenje, otkrit će i kako je postao skloniji praštanju raznoraznih nepodopština jastava drugih ljudi.

105.

Zabluda je misliti da mi imamo primarnu ulogu u bilo čemu, pogotovo, stvaranju umjetničkog djela. Ono, svjetsko, neljudsko, holističko – ‘piše’ roman kroz nas, a ne mi. Potrebno je samo osjetiti svijet u sebi i umjetnost će se (kroz nas) sama od sebe razviti… Tako stoji i sa svim drugim stvarima, uključujući i one, nama osobito mrske, praktične! Ako se netko dovoljno dugo bavi nekim praktičnim poslom – ta, bolje će ga obavljati! Ali ne on – nego ‘svijet te praktikalije’ koji je ušao u njega! On je samo dopustio da konkretna  praktična stvar ovlada njime, a ne, primjerice, neka druga. Ne radi li se ovdje, doista, o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive!? Ali tko će to shvatiti, moji učenici?! Svi će i dalje tvrditi da jastvo čini to što čini, da ono oblikuje prirodu i dovodi je u red, a ne da to čini ‘svijet’, odnosno sâma priroda kroz njega! No, nakon ovakva uvida, mi znamo da bi jastvo trebalo biti to koje iskazuje zahvalnost svijetu u kojemu boravi na mogućnostima koje mu nudi, a ne obrnuto.

106.

Sve “stvari”, na neki način “žive”, su-postoje. Sve “stvari” su u izvornom obliku, zapravo, procesi, jer sve što postoji – postoji u vremenu, i zbog toga kažemo da ima svoj početak i kraj. Međutim, zbog – recimo to tako – presporog protjecanja vremena, “stvari” ne doživljavamo kao procese nego baš kao stvari. Međutim, ako ćemo pravo, stvari mogu biti (jedino) ideje u umu dok o njima razmišljamo kao o stvarima. Kada ideju iz uma poistovjetimo s nekim procesom u stvarnom svijetu, mi ga falsificiramo, i postvarujemo svijet. Učinke bilo kojeg procesa u ‘prirodi’ mi nazivamo stvarima. Vjerujemo da planet Zemlja postoji, a ne postoji, postoji proces koji kao svoj učinak ima nešto što se u vremenu mijenja i što mi u trenutačnom obliku nazivamo planet Zemlja…. Na isti način vjerujemo i da svemir postoji a ne postoji itd.

107.

Ali ako bacimo pogled na oblake na nebu, u jednome eshatološkome, ali dakako, više simboličkom smislu, na najbolji mogući način suočit ćemo se s ‘pravim redom stvari na ovom svijetu’, kako od milja volim nazivati ovaj pogled. Oblaci se, praktički, stvaraju iz ničega, povećavaju i mijenjaju svoj oblik, miješaju s drugim oblacima i konačno nestaju bez traga. Je li, onda, moguće govoriti o jednom oblaku kao o jednoj konkretnoj stvari?

Što više promatramo oblake na nebu to će nam postajati sve jasnije o čemu se tu od iskona radi! Oblaci na nebu na najeklatantniji način demonstriraju prirodu CJELINE. U jednom, kratkom trenutku, doista, možemo govoriti o ovom i onom oblaku, no već u sljedećem oni postaju dijelovi drugih oblaka, kao što drugi oblaci postaju njihovi dijelovi. Ispreplitanje je sâma bit oblaka kao takvih. Moć da razmišljamo o ideji oblaka  – koja se ne mijenja u umu – omogućuje nam da ono što se događa iznad naših glava, jedan iskonski proces, neprestano postvarujemo.

[Zbog ove misli o oblacima u stanju sam u sebi osjetiti jednog Nietzschea, Kafku i Dostojevskog. Oni danas ‘borave’ u meni poput (drugih) oblaka; štoviše, svi drugi pisci mogu ih osjetiti na jednak način. (Pa tako, otkrio sam da se dobar dio ‘oblaka Kafka‘, neznano kako, ponovno povezao, i završio u jednom drugom ‘spisateljskom oblaku’ koji se izdaje pod oznakom i imenom australskog pisca Geralda Murnanea!). Nakon što su završili sa svojim ‘životom’ ‘spisateljskog oblaka’, jedan dio njihovih oblika i manifestacija u svijetu morao je, uvjeren sam, završiti u drugim istim takvim oblacima, a barem jedan, sasvim mali, i u meni – jednoj, također neprestano-mijenjajućoj, sumračnoj ‘spisateljskoj nakupini vodene pare’!]

108.

Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je sve što u ovom trenutku vidimo oko sebe – oblak, kamen, drvo, vlastiti nokat – nastalo spontanim zgušnjavanjem jednostavnog plina u međuzvjezdanom prostoru!

109.

Može li čovjek biti sâm na svijetu? Ako se sjećate, to sam si pitanje postavio prije dvije godine. Ako svome jastvu podari preimućstvo u svojoj posebnosti – ne može; ali ako nauči transcendirati, odnosno održavati transcendenciju u svojoj svijesti i prihvati biti posebnost CJELINE – može! Kada bi ostali sami na svijetu, naša bi svijest u potpunosti transcendirala. Jastvo nam više ne bi trebalo, jer više ne bi bilo drugih ljudi. Jastvo bi se poput oblaka istopilo na suncu i više se ne bismo razlikovali od mora, kamena, neba i zemlje. U tome je sva tajna odolijevanja svih asketa i mudraca po pustinjama… I tajna odolijevanja jednog Nietzschea… Uostalom, zašto se ne bi radilo i o možda najvišoj mogućnosti jedne svijesti…

Mi smo JA samo zbog drugih JA. Kad bismo bili sami na svijetu ne bismo morali biti JA.

110.

Za kraj ovog posta, donosim na ovoj intuiciji položenu misao pretočenu u aforizam iz Nietzscheove knjige Zora (Osvit u crvenkastom izdanju beogradskog Rada iz 1979). U njemu učiteljeva misao transcendira u ovdje naznačenom smislu kroz vrhunski umjetnički izričaj… Dugo mi je trebalo da je provučem kroz svoja nestalna i katkad pretenciozna značenja, ali, čini mi se, da sam napokon u tome uspio… 🙂

U velikom ćutanju. – Tu je more, tu možemo zaboraviti na grad. Istina, upravo sad zvona zvone Ave Maria – to je onaj sumorni i glupi, ali sladak jek na raskršću dana i noći, no potrajaće samo još trenutak! Sada sve ćuti! More se pruža, bledo i sjajno; ono nije kadro da govori. Nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru sa crvenim, žutim i zelenim bojama; ono ne može govoriti. Male stene i hridine što se strovaljuju u more ne bi li našle mesto najveće usamljenosti – sve one nisu kadre da govore. Ta ogromna ćutljivost što nas nenadno obuzima lepa je i jeziva, duša se pri tom nadima. – O pritvorstvo te neme lepote! Kako bi dobro, a i zlo mogla govoriti, kad bi htela! Njen svezani jezik i mučna sreća na licu jeste pakost, kako bi se podsmehnula tvom saosećanju! Pa dobro! – Ne stidim se da budem poruga takvih moći. Ali sažaljevam te, prirodo, jer moraš ćutati, premda je samo tvoja pakost ta što ti veže jezik: da, sažaljevam te zbog tvoje pakosti! – Ah, biva još tiše i još jednom mi se nadima srce: ono strepi od nove istine, ni ono nije kadro da govori, i sâmo se podruguje kad usta uzvikuju nešto prema toj lepoti; ono sâmo uživa u svojoj slatkoj pakosti ćutanja. Govorenje, čak mišljenje biva mi omraženo: zar iza svake reči ne čujem gde se smeju zabluda, uobrazilja i duh iluzije? Ne moram li se rugati svojoj sapatnji? Svojoj poruzi? – O more! O sutonu! Vi ste loši učitelji! Učite čoveka da prestane biti čovek! Treba li on da vam se preda? Treba li da postane onakav kakvi ste sada vi, bled, sjajan, nem, ogroman, počivajući nad samim sobom? Uzvišen nad samim sobom?

Ožujak 2018.

O ‘proračunatom’ i ‘kulturnom’ ‘po sebi’ (ničeancije xv.)

Posted in FILOZOFIJA, Propast zapada, SPENGLER tagged , , u 12:21 pm autora/ice Magičar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

Leaving the island89.

U ona prozirno jasna jutra, na prijelazu zime u proljeće, neke od nas već u buđenju zaskoče pitanja: do vraga sve, ali ja želim znati: je li se čovjek – kao čovjek – ostvaruje kroz kapitalizam (kao što to tvrdi neoliberalna papazjanija), ili je isti samo sredstvo njegova održanja u okrilju prirode? Je li kapitalistički, svjesno proračunat, način razmišljanja prirođen čovjeku do te mjere da se njegov duh može svesti na njega – kao što tvrdi “ratnik duha” Oswald Spengler – ili se pod duhom drži onaj dodatni, i neznano zašto – nužno potreban, odmak od svjesnoga proračunatog mišljenja koji prepoznajemo kroz ničim objašnjivu začuđenost svijetom i životom (koju su nekoć slavili i, na koncu, proslavili Stari Grci) u načelu kulturno-stvaralački način razmišljanja koji svijet doživljava kroz igru pitajući se što je u njemu moguće?

Naposljetku, na koji je način pojava svijesti – događaj u ljudskoj evoluciji bez presedana koji nam i dalje ostaje neuhvatljiv i zagonetan koliko to može biti – takoreći u isto vrijeme dovela i do proračunatog i kulturnog načina mišljenja i djelovanja, i zašto se ova dva pristupa životu, po nama, ne bi smjeli svoditi jedno na drugo? Sve ‘proračunato’ nema nikakve veze s ‘kulturnim’ i obratno; za nas je i pojam kreativnih (kulturnih) industrija samo žalosni oksimoron koji se uvriježio u kapitalističkim društvima nepovratno šteteći izvornoj dihotomiji ljudske prirode.

Nekada doista ne možemo drugačije, nego se odmah po buđenju to pitati, mi, nasljednici Velikog Učitelja u svakom pogledu, i umjesto umivanja, jednu ovakvu opreku drsko izvući ispod tepiha!

90.

Čini se razumnim prihvatiti da svako živo biće, uključujući tu i čovjeka, provodi svoj život na zemlji u zadovoljavanju svojih potreba, mahom onih održanja. Ali potrebe održanja, definitivno, nisu i nikada neće biti jedine potrebe živog bića! Nakon što ih zadovolji, ono i dalje ostaje u ‘zarobljeništvu’ vremena, i u jednom trenutku, činit će se da ništa ne radi, da samo puko (i besmisleno) egzistira; i što je najzanimljivije – da je na to natjerano; sva živa bića kao da su natjerana sâm život, ne samo održati, nego i izdržati… U tim trenucima mi vidimo moment ‘pra-dosade‘ na djelu i tvrdimo da se, u tom smislu, pojavila nova, nesumjerljiva potreba, sui generis, suprotna potrebi održanja – potreba da se svlada dosada, za nas – kolijevka svakog ‘pra-kulturnog’ djelovanja…

91.

Međutim, na koji način su se stvari vezane uz potrebe održanja i potrebe izdržavanja pukog postojanja odvijale u početku, dok na pozornici života još nije zaiskrio prvi žižak svijesti? Odgovor na to pitanje pokušat ćemo iznaći razmatranjem života ‘čiste’ životinje – grabežljive zvijeri – savanskog pirgastog lava (kojega, (ne)namjerno, posudismo iz našega serijala o postanku volje za moći)… Lako je zaključiti, i na osnovi najpovršnijeg uvida, da ga čisti nagon gladi tjera da zadovolji potrebu za održanjem. No nakon što ulovi antilopu, što čini taj ‘kralj svih životinja’? Opruži se po zemlji i ubrzo zaspe ili se samo nastavi izležavati na suncu. Za lava, dakako, još uvijek ne možemo reći da živi proračunato, kao ni da posjeduje kulturu; ipak, čini se, da im je već svojim načinom života stvorio uvjete, jer je svoj život ‘podijelio’ na lov i odmor. Tek s pojavom svjesnog mišljenja odnosno same svijesti proračunato i kulturno djelovanje bude se iz svog drevnog sna…

Ako je govor djelovanje, onda se radi o duhovnom djelovanju uz pomoć osjetila. Njemu više nije potrebna neposredna veza s osjetilnim djelovanjem, jer ono što je od 5. tisućljeća prije Krista novo, jest mišljenje, duh, razum ili kako se god to želi nazvatiČisto duhovno promišljanje, “proračunavanje”… odjednom [se] pojavljuje i mijenja sve…

92.

Što je, onda, svjesno mišljenje donijelo čovjeku? Zamislimo da našega lava zakratko zaokupi svijest (iako znamo da to u njegovu slučaju nije moguće; ipak, ovim primjerom na simplificiran način meditiramo nad mogućnošću koja se na kraju ostvarila kroz čovjeka). Što bi se to stubokom promijenilo u njegovu ponašanju? O čemu bi on to svjesno razmišljao? Možda o ovome:

“Zašto bih danas ulovio samo jednu antilopu, kad ih mogu uloviti više? Ulovom više antilopa zadovoljila bi se višednevna potreba za hranom cijeloga mog čopora. Ne bi mi to predstavljao napor, jer tko zna, možda će sutra padati kiša, a ja ću se, onda, moći izležavati cijeli dan…”

Praskozorje proračunatoga načina mišljenja ovime moglo je nastupiti… Pažljivijem čitatelju zasigurno nije mogla promaći pojava matematike u mišljenju (jedan – više, moć prebrojavanja i sl.), zatim, “osjećaja” za danas i sutra, te, na koncu, i moć razlikovanja između onoga što mora činiti (loviti) i onoga što želi činiti (izležavati se). Kad se ništa ne mora, svjesno biće vrlo brzo pronađe ono što ga veseli.

93.

Isto tako, možda ne odmah, ali definitivno, to postaje uočljivo nakon podrobnijeg razmišljanja, svako proračunato mišljenje nužno za sobom povlači i razvoj tehnike odnosno tehnologije. Stvari koje se proračunato domisle, često, same po sebi, nisu ostvarive u okrilju prirode. Meso se usmrdi ako se ne pojede isti dan. Nešto je s njim potrebno učiniti u tehničkom smislu kako bi se sačuvala jestivost i opravdala primjena proračunatoga načina mišljenja. Odatle, možemo samo zaključiti da proračunat način mišljenja, zapravo, nije prirodan nego umjetan; on je nadodan prirodi; drugim riječima, ni on (kao ni umjetnost u općenitom smislu) nije inherentna karakteristika prirode! Priroda drži do održanja jednog života, ali trenutačno, ne proračunato! (Barem se to odnosi(lo) na prirodu prije pojave svjesnoga mišljenja…)

Vjeveričino skupljanje plodova za zimu, kao primjer proračunatog mišljenja prije pojave svijesti, ipak je, čini se, u suprotnosti s ovdje izloženim. Jer, u ovom slučaju, lako je smetnuti s uma da je vjeverica prisiljena skupljati plodove za zimu kako bi uopće preživjela; u nju je takvo ponašanje prirodno ‘ugrađeno’, naprotiv, lav nije prisiljen ubiti više antilopa isti dan. Proračunati način mišljenja nije nužan da bi živo biće preživjelo, i to je važno naglasiti.

Osim toga, za ovaj pragmatički pogled na zbilju ne može se reći da je samo kolijevka budućeg kapitalističkog načina razmišljanja, ona je kolijevka i same volje za moći! Naime, kada se proračunalo i osiguralo vlastito preživljavanje, na red može doći bavljenje preživljavanjem drugih. A ako odlučujem o preživljavanju drugog, ne stječem li time i ekskluzivnu moć nad njim!?

94.

No svjesno mišljenje čovjeku je donijelo još ‘nešto’…, ‘nešto’ ravno onomu ‘kao kad zvijezda padne u prazan prostor‘ – pogubnu spoznaju o vlastitoj prolaznosti; svijest o neminovnoj smrti koja ga čeka negdje u budućnosti, izvan svake domene proračunatog načina mišljenja. Dakako, ovu misao, ali i činjenicu, prije nas su izrekli mnogi drugi magičari duha… i mi je na ovom mjestu samo ponavljamo na svoj način, jer se čini da je ona ono nešto na što čovjek najprije zaboravi ili je potisne u umu…

I premda ‘obojene svjesnošću’, ove dvije spoznaje, spoznaja o mogućnosti proračunavanja i spoznaja o vlastitoj prolaznosti, suprotna su jedna drugoj koliko to mogu biti. Zamislimo na koji bi način grabežljivo stvorenje razmišljalo o njima u ovom kontekstu:

“Čekaj malo; upravo sam saznao da ću jednoga dana umrijeti, a to znači da ću sve što sam stekao proračunavanjem (za koje sam sada sposoban) izgubiti. Možda, onda, i nije nužno da pretjerano proračunavam u svom životu, možda je nužno da (u)činim nešto drugo kako bih svladao ovaj rastući strah od smrti… Ne bih li mogao ostaviti neki trag o sebi? Nekakvu rezbariju, slikariju, ili zapis? Recimo, na jednom ovakvom kamenu nacrtati kako živim, i kako lovim antilope vrebajući ih iz zasjede visokih trava?”

Ne radi li se tu o sličnim, ako ne istim, ‘mislima-porivima’ koje su i homo sapiense prožele prije 15 000 godina te ih ‘natjerale’ da ostave svoj trag u spiljama Altamire i Lascauxa? I nije li ova diluvijalna dihotomija čovjeku suđena? ‘Proračunato‘ i ‘kulturno‘ odsad će čovjeka vući na njegovu putu stvaranja kultura i civilizacija. S jedne strane, nerazdvojivo vezani istim roditeljem (svijest), a s druge, suprotni koliko to dva pristupa životu mogu biti. Mnogo stoljeća kasnije, ‘proračunato‘ će stvoriti pismo, a ‘kulturno‘ poeziju, ‘proračunato‘ matematiku, a ‘kulturno‘ vjeru u krajnju spoznaju, naposljetku, ‘proračunato‘ države, gradove i civilizacije, a ‘kulturno‘ religiju, umjetnost i čitav duhovni život čovjeka… Uostalom, ta nije li sâm Bog, uobličen kroz konkretnu religiju, u ovom kontekstu, nesumnjivo najveći kulturni artefakt ikad stvoren za svladavanje straha od smrti!?

Od svih praosjećaja svijeta, strah od svijeta [smrti] sigurno je najstvaralačkiji. Njemu čovjek duguje najzrelije i najdublje oblike i stanja ne samo svoga svjesnog unutrašnjeg života, nego i njegovih odraza u bezbrojnim tvorbama izvanjske kulture. Kao potajna melodija, što je ne može svatko čuti, prolazi strah kroz oblikovni jezik svakoga pravog umjetničkog djela, svake unutrašnje filozofije, svakog značajnog djela; one se nalazi, što još može osjetiti samo mali broj ljudi, i u osnovi svih problema svake matematike.

95.

U mnogim ljudima danas gasi se svijest o tome što je umjetnost i koju ulogu zauzima u ljudskom životu. Po mnogima, ona je još samo zabava s kojom proračunati način mišljenja može raditi što hoće. Mnogi umjetnici, ako se neko vrijeme nisu uspjeli probiti na tržištu umjetnosti, po tim notornim, mondenim umjetničkim salonima današnjice, prestaju sa svojim radom… Više ne osjećaju da su ‘kulturne potrebe‘ sadržane u samom stvaranju, i da se tu radi o iskonskoj potrebi jednoga prolaznog života kojom on svladava vlastiti besmisao.

Ipak, nismo i ne moramo biti svi umjetnici. Ali svi u dubini duše imamo potrebu da se naučimo nositi s tom ‘zadanom’ besmislenošću naših prolaznih života. Na koji ste je način vi riješili, glasno pitajte sebe. I budite sigurni, ako ste živi, da ste to pitanje, zasigurno, barem privremeno riješili, iako rješenja možda u ovom trenutku i niste svjesni! Većini je ljudi, kao po nekom automatizmu, dovoljna religija, Bog, da popuni tu, po sebi, više nerazumljivu ‘kulturnu potrebu’; drugima pak u pomoć pristiže – čvrsto ukorijenjena u suvremenom društvu – industrija zabave kojoj služe, redom, sve umjetnosti. Samo još rijetkima dovoljna je čista umjetnost, stvaranje u samoći.

Kao što je od prilagođavanja prirodi (zahvaljujući proračunatom načinu mišljenja) čovjek dospio do toga da prilagođava prirodu sebi i svojim potrebama, tako je od prilagodbe umjetnikovu ukusu, kapitalizam došao do toga da njegov ukus prilagođava sebi i svojemu proračunatom mišljenju.

96.

I premda smo shvatili da su i religija i umjetnost i filozofija, pa čak i jedan dio znanosti (onaj koji vjeruje u krajnju spoznaju) na istoj ‘planini svijesti’ potekli iz izvora potpuno oprečnog izvoru proračunatog načina mišljenja, te da je kapitalizam kao današnji motor proračunatog načina mišljenja samo sredstvo održanja čovjeka, a nikako njegova bit, suština – nemoćni smo zaustaviti pogubno kretanje svijeta…

To što ‘kožu’ proračunatog mišljenja danas ne možemo, s vremena na vrijeme, ipak zamijeniti s ‘kožom’ kulturnog djelovanja koja nas izbavlja iz osjećaja vlastite prolaznosti – to je naš najveći, i umnogome potisnut, problem. Jer, mi, današnji ljudi, vlastitu prolaznost prestali smo osjećati kao problem. Prema vlastitoj smrti, postali smo ravnodušni. Pitanje smrti birokratski smo prepustili religiji i o njoj više ne razmišljamo, a kapitalizmu smo dopustili da nas zabavlja dok ju čekamo. Formula današnjeg kulturnog života. Oswald Spengler tu je pojavu predvidio kao sudbinski tijek svake civilizacije koja se sama približava svojoj smrti… Hoće li ‘proračunato‘ na kraju progutati sve ‘kulturno‘, i je li to ljudska sudbina, ostaje za vidjeti… Ali da je stavilo svoju šapu na nešto što mu u osnovi ne pripada – na to smo barem htjeli ukazati ovim tekstom.

Prosinac 2017.

O pojmu i osjećaju uzvišenoga… i uzvišenom tipu čovjeka

Posted in FILOZOFIJA, KRIVAK, Suvremenost(i) tagged , , , , u 2:40 pm autora/ice Magičar

MARIJAN KRIVAK: Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture)… i filma

Ovih dana, stigao sam se zapitati gdje je nestao onaj Nietzscheov uzvišeni tip čovjeka koji se tako korjenito provlači(o) njegovim spisima? Što se s njim dogodilo? Je li, uopće, živ ili je umro negdje u zakucima suvremenog doba skutren u kutu blještave police još blještavijeg supermarketa koji se otvorio u njegovu susjedstvu….? Općenito, može li današnji čovjek kao potrošač, konzument, pripadnik suvremenog kapitalističkog društva još stići biti i uzvišen…? Očito je da nekim pojmovima u neoliberalizmu strašno opala vrijednost; i to je, nažalost, prema mom sudu, slučaj s pojmom, ali i osjećajem uzvišenoga. Čovjek koji bi ustrajno odbijao živjeti kao što danas živi prosječan pojedinac, a to znači redovito odlaziti u supermarket, držati upaljen televizor, svako malo u rukama preturati mobitel, drugim riječima, koristiti sve pogodnosti koje u materijalnom smislu nudi kapitalizam, i koji bi, dakle, usprkos svemu tomu, nastojao živjeti uzvišeno – po Nietzschevu receptu, a to, pak, uključuje osamljenost, posvećenost kontemplaciji, empatiji i sl. – stigao bi dotle da bude prepoznat kao obična luda, a ne kao uzvišeni tip čovjeka…

Tko u Uzvišenome nije kod kuće, taj Uzvišeno ćuti kao nešto neprijatno i lažno.

poručivao je Nietzsche iz Sils Marie, ali, čini se da je došlo doba u kojemu više nitko nije u Uzvišenome kod kuće… I naposljetku, što je, uopće, uzvišeno? Jesu li današnji predsjednici Amerike i Rusije uzvišeni tipovi ljudi na koje je mislio Nietzsche?! Pritom, podsjetimo kako je Nietzsche samo uzvišenim tipovima ljudi bio spreman podariti vlast nad narodom. Tako je! Onim pojedincima “…koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se”. Podne čovječanstva, kaže Nietzsche, nastupit će u onom trenutku kada uzvišeni tip čovjeka iziđe iz svoje sjene. Mogućno da je to nadčovjek; upravo onaj bezbožnik koji je u isto vrijeme i “smio do neobuzdanosti”. Njegov zadatak je da ubuduće zajedno sa svojim narodom propituje mogućnosti ljudske volje i općenito onoga što je moguće na ovom svijetu. Ali zašto se čini da današnji predsjednik Amerike i predsjednik Rusije ipak ne udovoljavaju slici ‘uzvišenog tipa čovjeka’ kakvu je zamislio Nietzsche? I zašto se čini da su oni jako daleko od utjelovljenja slike onih pojedinaca koje je Nietzsche opjevao svojim najdubljim i najzanosnijim mislima?

Imamo problem. Pojam i osjećaj ‘uzvišenoga’ se otrcao. Čovječanstvo kao da je krenulo drugim smjerom. Više nimalo nije nadahnuto pukim postojanjem. Vođe naroda i dalje se unedogled prepucavaju preko leđa toga istoga, svog naroda i ničim, ali zaista ničim, ne iskazuju želju da ga povedu u područje neistraženih mogućnosti postojanja na ovom svijetu… U ovom dobu, tako je lako zadobiti idiosinkraziju –  onaj mučaljivi dojam da se oni na vrhu ne razlikuju po svojim sklonostima i, recimo to – ‘stupnjem uzvišenosti’, ‘čistoće’, od onih na dnu… Možda se tek razlikuju po stupnju bezobzirnosti… A bezobzirnost, iako graniči s glupošću, danas je itekako poželjna osobina, gotovo sinonim za uspjeh u današnjem društvu…

U svojoj knjizi Suvremenost(i), u sažetom pregledu doba postmoderne, Marijan Krivak se, između ostalog, također (pri)sjetio pojma uzvišenosti o kojemu se u postmodernističkim 1980-im još uvijek ozbiljno razglabalo. Štoviše, pojam uzvišenog, ‘ideolog postmoderne’ – Jean-François Lytorad u to je vrijeme uzdigao na pijedestal postmodernističke ‘relikvije’ dovodeći ga u vezu s pojmom neprikazivoga u umjetnostima. Iz današnje perspektive, međutim, čini se da mu je tim činom samo navukao omču oko vrata:

…Jean-François Lyotard biva autorom koji je stvorio temelje navlastite “postmoderne estetike”. U njoj pojam ‘uzvišenosti’ igra glavnu ulogu…

On [Lyotard ] će reći da pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti. Namjesto njih, sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice. Ambigvitet, agitacija, uznemirenost, kontradikcija… osobine su doživljaja koji dominira postmodernom umjetnošću.

Kakvo je doista ono ‘uzvišeno’?

Radi se specifičnom osjetilnom iskustvu koje je karakterizirano snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi. Tako da svjedočimo stalnoj napetosti  između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano i onog što nužno ostaje neprikazivim. Dakle, prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo! To je paradoks uzvišenog.

Međutim, nakon takva uvida, suvremena umjetnost mogla se samo još više uvući u svoju ljušturu, a običan je čovjek s olakšanjem zasvagda isključiti iz svog ukusa. Preostala je šačica onih koji su je u sebi nastavili baštiniti, dok je na koncu nije u potpunosti pomela ona, nama dobro poznata i u duhovnom smislu ubitačna, ‘praznina početka 21. stoljeća’– oličena ‘dobom pseudomodernizma’ koje je upravo započinjalo… Na početku ‘pseudomodernizma’, pojam ‘uzvišenog’ gotovo u potpunosti iščezava iz diskursa ili se rabi, kao i sve drugo, samo deklarativno… a zatim, njegovo upražnjeno mjesto, čini se, u potpunosti zauzima parodija. Parodija, koja je svoje blistave trenutke već doživjela u postmoderni, i možda ponajviše u filmskim klasicima montyphyjtonovaca, danas se poput ‘slatke pošasti’ širi društvenim mrežama. Sve kulturno na ovom svijetu može se parodirati zato što je samo deklarativno takvo kakvim se prikazuje. Prava pozadina stvari oslonjena je na staru formulu ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ – sve kulturno je tu kako bi se (dobro) prodalo. Kultura, u ovo današnje doba, samo je još jedno ekonomsko dobro.

Međutim, za nas, preostale slobodne duhove, zaostale u nekom drugom, izgubljenom vremenu, ‘uzvišeno’ je još uvijek druga riječ za stapanje s prirodom i ponos životom; ‘uzvišeno’ se odnosi na neprocjenjivi uvid u bezizlaznost sudbine; ono ‘znati istinu’ i trpjeti je – to je uzvišeno. Uzvišeno je i pomiriti se s tim da kapitalizam možda nikada neće proć’, pa opet živjeti kao da ga nema, živjeti to svoje dragocjeno sada i ovdje, kako je u Mojoj borbi napisao Karl Ove Knausgaard, u svom prostoru i vremenu, a koji nam se danas čine dalekim, neuhvatljivim i izmanipuliranim… Uzvišeno je normalno stanje svakog slobodnoga duha, a ne samo predodređenog vođe, kao što je to mislio Nietzsche… Uostalom, nisu li naše vođe, u velikom broju slučajeva, a na što nam je ukazalo ovo naše doba, samo isplivalo smeće na vrhu jednog naroda…?

I što sad? Ono posljednje što se će se u nama ugasiti, po svemu sudeći, bit će osjećaj ‘uzvišenog’… Dok je u nama i mi ćemo biti živi, i slobodni duhovi, a kad ga više ne bude, who cares, ako budemo još uvijek pisali – vjerojatno nas više nećete razlikovati od većine ‘kulturnih djelatnika’ s televizijskih ekrana i kulturnih rubrika danas…

Rujan 2017.

O vjerskom osjećaju (ničeancije xiv.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , u 10:16 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA

83.

Zanimljive misli čovjeku obično padnu na pamet u onim situacijama, za koje on sâm nikada ne bi pomislio da mogu izroditi zanimljivu misao. Nešto slično dogodilo se s još jednom mojom zanimljivom, a usudio bih se reći, i ‘velikom mišlju’: pala mi je na pamet prije neki dan nakon tuširanja, dok sam drhtureći, poput pravog goluždravca, izlazio iz tuš kabine… To je bila misao o Bogu, najvišem i najdubljem biću koje se uopće može zamisliti, pa bi se, slijedom toga, i ta misao morala svrstati u red najviših i najdubljih misli koje čovjeku mogu pasti na pamet u svezi tajne postojanja… Naime, odjednom, i bez ikakva povoda, sinulo mi je tko bi mogao biti taj koji za sebe, prema židovskoj tradiciji, tvrdi da samo jest (ja sam onaj koji jesam!), i kojega, mi blaženi i napaćeni ljudi ovog planeta, stoljećima doživljavamo kao uzrok sve naše sreće i patnje…

Međutim, dati tako jednostavan odgovor na ovo pitanje, dakako, da budi sumnju… jer, koliko je samo ljudi kroz povijest, učenih i neučenih, uključujući tu i velik broj filozofa, znanstvenika i crkvenih velikodostojnika, a da ne spominjemo duhovne askete i pustinjake svih vrsta, provelo vremena po najosamljenijim mjestima na zemaljskoj kugli, kako bi stiglo do njega…? U pravu ste, stoga nemojte ovu misao uzimati kao onu koja bi bila voljna ulaziti u polemike s drugim srodnim mislima postojećih religija, ona je možda samo umjetnička ‘po sebi’, i ako ste vjernik, kako ne biste s njom imali ‘problem’ – zamislite da samo čini srž sinopsisa nekog romana u nastajanju…

Dakle, Bog bi, prema toj osobitoj misli, bio naša krajnja mogućnost postojanja; jednostavno rečeno, to bismo bili mi u času naše smrti. Ona osoba pred kojom je sve ‘iza’, a ništa ‘ispred’, kojoj na dlanu leži naš proživljeni život i koja mu, zahvaljujući tomu, napokon, može uzeti mjeru i sagledati njegov pravi smisao. To bi napokon mogla učiniti, bez one pomalo dosadnjikave ‘sveprisutne’ nade koja svaki življeni život prati u stopu. Ne kaže se uzalud da u času svoje smrti saznamo tko smo zapravo bili… ‘Znanstveni dokaz’ koji bi potkrijepio ovu misao vjerojatno bi se pozivao na  činjenicu da se jedino ta ‘krajnja instanca’ naše osobe, iskliznuvši iz prostora i vremena, može ponovno ‘zalediti’ u apeironu, i na taj način, kao pra-tvar, povezati sa svim drugim stvarima, dušama i mogućnostima, koje apeiron nosi sa sobom, a time možda i s Bogovima velikih religija…

Mistični aspekt ove, nekome zanimljive, a nekome nezanimljive, ‘velike misli’ odnosi se na mogućnost stvarne komunikacije s tom našom ‘krajnjom mogućnošću postojanja’. A što ako ta naša osoba u času naše smrti, putem tajnovitih zavijutaka prostora i vremena, nusa ili apeirona, ipak posjeduje nekakvu moć djelovanja na naš današnji život…? Ne bismo li je mi, upravo zbog te činjenice, putem molitvi, neprestano gnjavili da nam otkrije jesmo li na pravom putu ili ne… Još mističnija mogućnost odnosi se na zamisao da se Bog u obliku naše umiruće osobe iz budućnosti mijenja u ovisnosti od toga što činimo danas… Zamislite, da našu krajnju mogućnost, i doslovno – našega Boga, izgrađujemo našim životnim postupcima! Ne sumnjam da bi apeiron mogao udovoljiti čak i jednom ovakvom ekshibicionističkom zahtjevu našega vjerskog osjećaja… ali zbog kojeg nam, u isto vrijeme, postaje jasnije zašto Bog može biti i čovjek. Bela Hamvas u Scientii Sacri tog je Boga-Čovjeka nazvao Adam Kadmon, eto, ni najmanje ne sluteći da je možda govorio o sebi u času svoje smrti…

84.

Ovim postom, eto, uzeo sam si za pravo da uvelike meditiram nad čovjekovim vjerskim osjećajem, koji strogo razlikujem od, meni puno dražeg, religioznog osjećaja… (Podsjetimo, religiozni osjećaj vezan je uz onu vrstu pra-osjećaja da smo dio ovoga svijeta, a ne pojedinci bačeni u njega). I, onda, što bi to bilo ‘vjersko’ po sebi? Nećete vjerovati, gurajući se s gomilom kršćana katolika u jednu lipanjsku subotu, u jednom od njihovih najvećih svetišta u srednjoj Bosni, a u koji sam bio prisiljen doputovati voljom svoje žene, ničim izazvan, shvatio sam bit ‘vjerskog’. I u tom smislu, kako bi kršćani kazali, doživio otkrivenje ‘iliti’ otkrovenje…

Bitna je vjera, ali ne toliko u nekog konkretnog Boga, koliko vjera da ti nešto ‘vanjsko, ‘izvan tebe’, koje se, na kraju krajeva, može i nazvati Bog, može pomoći u životu. Sâm po sebi, svaki život je težak i čovjeku je svaka pomoć dobrodošla. Ako se upravo Boga moli za pomoć, onda je to suštinski vjerski čin! U tom smislu, uspostavio sam i vlastito razumijevanje koncepata pravovjerja i krivovjerja. Na koji se način treba moliti? Naime, Božju volju nikada ne treba dovoditi u pitanje; zbog ove istine, uostalom, i ‘stoji’ ono čuveno “…i budi volja Tvoja!” u najvećoj kršćanskoj molitvi koju je jadni Job u svom očaju morao bezgranično i uzaludno ponavljati. Upravo Knjiga o Jobu, najveće je biblijsko svjedočanstvo, znamen i pouka, kako se Bogu treba moliti. Bogu se jedino može moliti na način da se od njega moli snaga kako bi se nedaće života odnosno njegova volja mogla izdržati. U tome je sadržana neka vrst mog razumijevanja pravovjerja. S druge strane, ako se Boga moli da nešto izmijeni u našim životima, npr. da neka osoba ozdravi od neke bolesti, onda se tim činom u pitanje dovodi Božja volja i na stvari je, prema ovom osobitom nauku, tipično krivovjerje.

E sad, nekima od vas, možda je ono što ja mislim pod ‘vjerskim’ ono ‘religiozno’ i obrnuto… Dopuštam i takva razmišljanja! Jedino insistiram na njihovu razlikovanju!

85.

Da bi moć vjerskog osjećaja čovjek u sebi oživio potrebno je da uspostavi i oživi svoje simbole, a poglavito se tu misli – da uspostavi svoje vlastito ‘svetište’. Nekome njegovo ‘svetište’ može biti određena crkva, manastir ili džamija, mjesto ukazanja ili planinska koliba; tek u rijetkim prilikama, kao meni, kao ‘svetište’ može poslužiti i jedan čitav otok!

Sred beskrajne i puste vode
Pružio se on – plav
Kao oko njega plavetno more…
…otok Cres!

Stoga, više nikoga ne može čuditi što je upravo otok Cres jedan od ‘junaka’ mog romana i što se ‘pojavljuje’ već u njegovom prvom poglavlju

86.

Za kraj, evo nam i Nietzschea, u pomalo iznenađujućoj obrani kršćanstva, a zapravo ‘vjerskog osjećaja’, na njegov tipičan način; tko je mislio da to nije moguće, očito, prevario se!

Način, na koji se – u cjelini uzev – do današnjeg dana u Europi održava strahopoštovanje prema Bibliji, možda je najbolji primjer discipline i pročišćenosti običaja, primjer za koji Europa ima da zahvali kršćanstvu: takvim knjigama dubine i posljednje značajnosti – za njihovu zaštitu – potrebna je spoljašnja tiranija autoriteta, kako bi stekla ona milenija trajanja, koja su nužna za iscrpljivanje i dokučivanje njihova smisla. Mnogo je postignuto, kad je – najposle – u masama (među plitkoumnicima i brzovarećim crijevima svake vrste) odgojeno osjećanje da se ne mogu svega doticati; da postoje sveti doživljaji pred kojim treba da izuju cipele i da im se ne primiču svojim prljavim rukama – to je bezmalo najviši nivo humanosti, do kojeg su one kadre da se uzdignu. Nasuprot tome, kod obrazovanih ljudi, vernika ‘modernih ideja’, možda ništa nije toliko odvratno kao njihov nedostatak stida, njihova ugodna drskost oka i ruke kojom sve dotiču, glase i opipavaju; mogućno je da se u narodu, njegovim nižim slojevima, još uvijek nađe relativno više otmjenosti u ukusu i takta u strahopoštovanju, nego među obrazovanima i čitačima novina, koji pripadaju polusvetu duha.

87.

Zagonetka ove upojedinačene svijesti ostaje… Što se s njom događa na kraju…? Ako ‘ništa’, to ‘ništa’ najviše i začuđuje… Ali i ako smo ‘samo svjedočanstvo’ tražit ćemo pomoć kako bismo bili u stanju izdržati sve ovo… I stoga, kao dobri vjernici, nećemo se libiti ni molitve, pa makar ona bila upućena i samo našoj ‘krajnjoj mogućnosti postojanja’… Ave Maria!

Kolovoz 2017.

Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja

Posted in FILOZOFIJA, HEISENBERG, Kontakt, Kontakt, NIETZSCHE, Promjene u osnovama prirodne znanosti, ROBERT ZEMECKIS, SAGAN, UMJETNOST - FILM, Volja za moć, ZNANOST tagged , , , , u 11:00 am autora/ice Magičar

Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI

Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…

U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.

Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.

Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.

Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.

Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…

A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:

Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.

U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.

Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.

Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…

Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.

Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:

…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.

Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂

Srpanj 2017.

O sudbini (ničeancije xiii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, S onu stranu dobra i zla tagged u 5:15 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA

77.

U jednom trenutku dođe nam da kažemo: “Ne osjećam se više predodređenim za (n)išta. Ne želim se više ‘popravljati’, niti želim ikoga ‘popraviti’. Želim samo… svjedočiti… opustiti se i svjedočiti… ali zašto ni to ne mogu? Nisam za sve stvari činiti, niti sam ih rad činiti. Svjesno, nikada neću nekome moći učiniti nepravdu. U skladu s tim, izlišno je bilo kakvo razmišljanje o djelovanju, uključujući tu i planiranja svake vrste.”
Za nas takve (ali, nadam se, samo u rijetkim prilikama!) neki će reći da nas je naša sudbina zaobišla…

78.

Što reći za sudbinu čovjeka koji je djetinjstvo proveo kao u ‘staklenoj bašči’, jer je bio učiteljsko dijete koje nitko nije smio dirati; privilegiranog položaja u socijalizmu, pa zatim, ne privilegiranog položaja u kapitalizmu, čovjeka, kojega su tijekom, tih, za njega neobjašnjivo-lijepih, 1980-ih, držala naivna uvjerenja da će se vjera u Boga vremenom ugasiti, da će ratovi u potpunosti iščeznuti, a da će znanost voditi sve većem napretku… I onda, 1990-ih, gorko ostao zatečen događanjima na ovim našim prostorima, ratom, nacionalizmom i vjerskom zadrtošću, a nakon njih, sveopćom pohlepom, duboko ljudskom, koja ga je, na kraju krajeva, navela da se razočara u ono najvrjednije  – u ljude… Što su drugo mogle polučiti sve ove stvari nego da njegova sudbina postanu ‘stvari duha’, da postane čovjek u potpunosti okrenut filozofiji, znanosti, umjetnosti (i, recimo, nekakvoj profinjenoj, diskretnoj religioznosti unutar njega samog, kojoj još nije nadnio ime), i da, zatim  – sklizne iz stvarnosti i nastavi živjeti u nekom svom svijetu…

Ako se niste prepoznali u ovom tekstu – nikom, pa ništa – ali ja jesam!

Na kraju, eto, dogodilo se da sam još samo u ‘stvarima duha’ nalazio onu istu čistoću i uzvišenost kojom su se odlikovala moja naivna uvjerenja iz mladosti. Zato mi je suđeno pisati radove o izviranju prostora iz materije, a vremena iz pukog odnosa materijalnih stvari, osjećati se katkad poput Nietzschea, katkad poput Kafke i pisati ovaj blog; imati potrebu za razmišljanjem o prvim i posljednjim stvarima, kao što današnji čovjek ima potrebu, recimo, za luksuzom; to je moja sudbina, koju, htio-ne htio, moram prigrliti.

79.

Problem onih što čekaju. – Potrebne su srećne prilike i mnogo tog nepredvidljivog, pa da uzvišeniji čovjek, u kome spava rješenje kakvog problema, počne pravovremeno delati – ‘izbijati’, moglo bi se reći. Obično se to ne događa, i u svim kutcima na zemlji sjede ljudi koji čekaju, jedva znajući koliko će čekati, a još manje sluteći da zalud čekaju. Ponekad poziv na buđenje – onaj slučaj koji daje ‘dozvolu’ da se dela – dolazi prekasno, kad su najbolja mladost i snaga za delanje već iskorištene mirnim sjedenjem; s kakvim užasom su mnogi, upravo u trenutku kada su ‘ustajali’, otkrivali da su im udovi umrtvljeni i da im je duh već otežao! “Prekasno je” – govorili bi sebi, izgubivši vjeru u sebe i otad zauvijek [postali] beskorisni.

80.

“Gospodo, mogućnosti ne znaju da su mogućnosti dok ne pojave, ili ne domisle! Na primjer, ne možemo više govoriti kako je sudbina, eto, baš njega odabrala da otkrije električnu struju, koja kao da je već postojala u namisli bogova. Nikako! Danas govorimo da ona ne bi ni postojala, barem ne u onom obliku u kojemu ju je on otkrio, da se On nije pojavio… Pokazalo se kako je narav svih stvari i živih organizama u blizini, kao i samo postojanje oblaka i munja, i sve u svemu općeg odnosa pojedinačnih prostora svih materijalnih tvari, bilo takvo da je njoj – kraljici elektromagnetskih pojava – bilo predodređeno otkrivanje!” – tako bi mogao govoriti znanstvenik 22. stoljeća, na nekom znanstvenom skupu posvećenom zgušnjavanju svjetlosti.

81.

‘Zgušnjavanje’ i ‘razrjeđivanje’ apeirona – prvobitne svjetlosti  – i doslovno može sve! Ako smo u stanju ‘premještati prostor i materiju’ kao što je to u stanju Lord Tenerok, zločesti lik iz obožavanog crtića moga sina, možemo utjecati, pa čak i potpuno izmijeniti narav stvari koje se nalaze u našoj blizini.

82.

Moje vodeće znanstveno-filozofsko načelo  – iznaći prihvatljivo logičko objašnjenje hipoteze da je na (ovom) svijetu sve moguće!

Travanj 2017.

“Ne moramo se više brinuti o meni, nego o stvarima radi kojih sam tu”

Posted in Slučaj Nietzsche (MILIĆ) tagged , , , u 10:25 am autora/ice Magičar

NOVICA MILIĆ: Slučaj Nietzsche

Stali smo kod toga da smo zbilji ‘priznali’ dva ‘lica’, dvije ‘stvarnosti’, dvije ‘nje same’; nazvali smo ih – stvarnost ega i stvarnost duha. A možda se i samo radi o dva temeljna ‘pogleda na zbilju’, ili dvije perspektive… Bilo kako bilo, polako dolazimo do uvida da je čovjekov život (us)postavljen na barem jednoj temeljnoj suprotnosti: on se nikada ne može odlučiti da li da živi kao biće bačeno u svijet ili kao biće koje je dio tog svijeta i kroz koje, zapravo, svijet živi… A još ga silno čudi što su oba izbora ispravna, jer svaki odgovor povlači za sobom i svoju vrstu stvarnosti. Držimo da ne bi bilo nijedne misli, nijedne dvojbe u umu, a možda ni samog vremena, kada stvari ne bi bile tako iskonski postavljene i uređene…

Prijelom u mojemu načinu razmišljanja nastao je onoga trenutka kad sam shvatio da je suprotnost na kojoj je postavljen čovjekov život – trajno nepomirljiva… Žudimo za Jednim (ili Pra-jednim), znanstvenom istinom (ili pak nekom nadređenom istinom znanstvenoj istini), ‘stvari po sebi’, apeironskoj ili nusovskoj potpunosti, na koncu – i za Bogom, ali ih u prostoru i vremenu nikada ne možemo doseći. Prinuđeni smo živjeti u svijetu vječne mijene u kojoj obitavaju – i dušu nam trgaju, iskonska dvojstva – toplo i hladno, veliko i malo, dobro i zlo, materijalno i duhovno. U ‘bogu’, ‘apeironu’, ‘stvari po sebi’, zbilji onkraj ove stvarnosti  – ne postoji ništa takvo. I sve više nas nervira to što je Bog samo stvar vjere i što ga samo posredno svojim simbolima možemo dosegnuti. Pritom, ne mislimo da ‘božja stvarnost’ možda i nije za nas, i da je ona samo izvor, nužan uzrok, a odatle i uvjet, danog vječnog izbora u ‘našoj’ ‘prostornovremenskoj zbilji’… U svakom trenu svog života možemo birati u kojoj stvarnosti želimo živjeti; drugim riječima, stvarnost ega i stvarnost duha, iako nesvodive jedna na drugu, mogu se paralelno živjeti… Štoviše, to je čak i poželjno. Zbog toga smo na jednom drugom mjestu postavili pitanje U kojem omjeru Duh i Ego nosite u sebi?

Sad se postavlja pitanje, je li uistinu tako teško prihvatiti da postoji, za naš ego, nedostižna zbilja koja se nijednim drugim načinom ne može iskusiti osim putem simbola odnosno naše moći zamišljanja / umjetničke djelatnosti per se? Da, teško je, a u Nietzscheovu slučaju, to se možda pokazalo i fatalnim…Drugim riječima, možda je upravo borba između stvarnosti ega i stvarnosti duha u umu filozofa na kraju i uzrokovala njegov duševni slom koji je, kao što je poznato, nastupio početkom 1889… (dakako, ovdje valja napomenuti da mnogi misle kako uzrok njegova duševnog sloma nije vezan uz njegovu filozofiju, ali ovdje nećemo slijediti taj trag…)

Prema nekoj našoj zamisli, Nietzsche se možda slomio u onom trenutku kada je unutar sebe na silu pokušao ujediniti te, čovjeku ponuđene, nesvodive dvije stvarnosti, na način da je jednoj odlučio dati isključivu vlast… Zamišljamo da se dogodilo sljedeće: večer prije ‘potonuća u umu’, 2. siječnja 1889., u njegovom torinskom stančiću, pala je konačna odluka – treba se povinovati volji za moć – onom stremljenju i kretanju iz dubina vlastita bića koje želi ovladati svime… Stvarnost ega, pojedinca, jedinke bačene u svijet, tu noć, postala je jedina stvarnost za Nietzschea. Druga stvarnost, stvarnost duha, Raspetoga, i one jedne od njegovih najvećih, ali u tom smislu nepriznate, misli “da budemo za svijet oranica” – te nesretne siječanjske noći bila je potisnuta i pokopana, filozof je bio uvjeren – zasvagda…  No jutro je donijelo obrat; podigavši se iz dubina njegova uma, iz vlastite pokopanosti, a kako bi uzvratila udarac, stvarnost duha ispoljila se kroz jedan mahnit i nenadan čin, Nietzscheu oduvijek mrskog, suosjećanja… zagrlila je konja… najpotlačeniju životinju na zemlji, narugavši se tek ustoličenom ‘službenom pobjedniku’ (volji za moć) Nietzscheove nutrine u lice… U tom trenu, Nietzscheu nije bilo spasa, njegovo jastvo, i njegov, u tom trenutku, dokrajnjih granica napuhani Ego morali su se slomiti… Dvije stvarnosti, koje su se oduvijek u njemu borile za prevlast, na kraju su ga dokrajčile… Međutim, postoji i jedna mala mogućnost da je Nietzsche nakon sloma započeo život u drugoj stvarnosti – stvarnosti duha, i upravo tu mogućnost, ma koliko bila nemoguća, ovim tekstom želimo istražiti…

U knjizi Novice Milića Slučaj Nietzsche o posljednjim Nietzscheovim danima pred potonuće u umu čitamo sljedeće:

Krajem decembra 1888. kod Ničea je sve moguće. Na njegova vrata je već pokucao jedan gost – zvani ili nezvani, ni to ne možemo pouzdano utvrditi – koji će poneti najraznija imena. Možda još tačnije, biće to gost čija će imena Niče poneti u mahnitim pismima koja piše i šalje na sve adrese, uključujući tu evropske careve i rimskoga Papu.

Jasno je da Novica Milić, sljedeći naputak Učitelja, gaji i ljubav i strast za predmetima Nietzscheovih misli, a ne samo duh i znatiželju, a što će i sam istaknuti kasnije. Osim toga, on na izvanredan način razotkriva zamku koju je Nietzsche pripremio za sve buduće filozofe koji su kanili pisati o njegovim spisima i njegovu životu… Svima njima, uključujući tu ponajviše Heideggera, doista, “nedostaje ljubavi i strasti” prema stvarima o kojima Nietzsche raspravlja premda, u isto vrijeme, svi oni “posjeduju duh i znatiželju” prema istim. Ali očito je da to nije dovoljno. I mi smo se našli u sličnoj situaciji. Nitko ne može biti u pravu u raspravi o Nietzscheu dok ne prođe ovaj test. Svi mi, kako ističe i Novica Milić, možemo stići samo do vlastitog Nietzschea, vlastite interpretacije njegova učenja, dok nam onaj pravi, nedosegnuti Nietzsche i dalje baca svoju sjenku preko naših riječi o njemu…

Na ovom mjestu, ipak, prispodoba u mojim mislima raste do neslućenih granica, i napokon, želi se očitovati. Po njoj, dovoljno je i katkad osjećati se poput Nietzschea… misliti kao on…; biti taman, gord i zamišljen, ‘počivajući nad samim sobom’ i ovom bukom naroda i gluposti vlastitog doba, da bi se do njegove tajne stiglo… Jer, upravo u tomu i jest poanta, njegova istina izriče se našim ustima; to je istina koju sam, sam za sebe, nazvao istinom ili stvarnostima duha i ega, i koju će netko drugi nazvati drugačije… jer, riječi tu ne igraju nikakvu ulogu. Drugim riječima, prostor u kojemu je Učitelj filozofirao potvrđuje svoju stvarnost prije određenim osjećajem nego nekakvim logičkim dokazom. Ako se nikada nismo osjećali poput Nietzschea u svom mišljenju, onda smo samo ‘lovci na istinu’ poput Heideggera te nam istu i nije suđeno ikada uhvatiti…

Tijekom te fatalne 1888., Nietzscheov ego raste do neslućenih granica, poput zvijezde potkraj svog života. Ljeti te iste godine, piše posvetu samome sebi – knjižicu Ecce Homo u kojoj nailazimo na neprimjerene, na granici dobrog ukusa, narcisoidno-egoistične nazive poglavlja: Zašto sam ja tako pametan, zašto sam ja tako mudar… itd. Ipak, ovaj osobit način predstavljanja samoga sebe pravda on željom da ga budući naraštaji ne poistovjete s kakvim prorokom ili, ne daj bože, spasiteljem… Jer, on, ni u najgorem slučaju, ne želi udijeliti spas čovječanstvu. Iz tog kuta gledanja možda je ovaj pretjerani egoizam upravo ona naglašena suprotnost onomu u što će uskoro prijeći, ili utonuti… stvarnosti duha izuzete od svakog ega…

Tijekom burne, ‘epistolarne jeseni’, za vrijeme koje je Nietzsche ponovno u Torinu, započinje obračun unutar njega samoga… Više ne piše knjige nego pisma! Piše ih svima: svojim prijateljima, ponajviše Peteru Gastu i Karlu Fuchsu, majci i sestri, izdavačima, Richardu Wagneru i Lou Salome, pa čak i papi u Rimu…Oko Božića 1888. napetosti u umu filozofa eskaliraju, Nietzsche se u svojim pismima počinje potpisivati različitim imenima, od Raspetog preko Dionisa do Čudovišta; konačno, početkom siječnja 1889, nakon predaje još jedne pošiljke pisama u obližnjoj pošti, slama se zagrlivši konja na torinskom trgu Carla Alberta…

U knjizi Novice Milića, možemo saznati kako je i Georges Bataille zapisao spomen na ‘tragičan udes’ filozofa:

3. januara 1889 … Niče je sišao s uma: na trgu Karla Alberta u Torinu, [objesio] se, jecajući, o vrat jednom pretučenom konju, a zatim se srušio; došavši k sebi povjerova da je DIONIS ili RASPETI.

Bataille, pritom, prilično uznemirujuće dodaje da misli da je Nietzsche poludio umjesto nas…

Neobično je to, koliko su filozofi prošlog stoljeća još uvijek uronjeni u tu stvarnost ega, u vjeru u čovjeka i njegovu posebnost u svemiru. Daj Bože, rekli bismo danas mi, da čovječanstvo poludi na Nietzcheov način, ali naravno, uz neke sitne preinake. One se uglavnom odnose na uklanjanje predrasuda o stanju bez naglašenoga ega kao ludilu… Dakako, nije dobro u potpunosti ne biti svjestan svog ega, svoga ‘ja’, što se, na kraju, vjerojatno i dogodilo Nietzscheu, ali postati svjestan druge stvarnosti, stvarnosti duha… to je ono što nam je u ovom trenutku potrebno… barem nekima od nas.

U pismu Peteru Gastu, negdje oko Božića 1888., Nietzsche svoj prelazak iz jedne u drugu stvarnost opisuje ovim riječima:

„Predrasuda je da sam ja čovek. Ali već sam živeo među ljudima i znam sve što ljudi mogu znati, od najnižeg do najvišeg. Među Indusima bio sam Buda, u Grčkoj Dionis, – Aleksandar i Cezar su moja otelovljenja, kao i pisac Šekspira lord Bekon. Najzad sam bio i Volter i Napoleon, možda i Rihard Vagner… Ali ovaj put dolazim kao pobednički Dionis, da zemlji učinim svečanost… Nemam mnogo vremena… Nebesa se raduju da sam tu… Bio sam okačen i na krst”.

I napose, u pismo stavlja najdojmljiviju rečenicu u kontekstu ovog teksta:

Ne moramo se više brinuti o meni, nego o stvarima radi kojih sam tu.

Napokon, ego se povlači i ‘sadržaj postaje kralj’! Što se događa Nietzscheu teško je objasniti iz prostorno-vremenske perspektive, stvarnosti razdijeljene na materijalne točke; je li on to doista započeo broditi stvarnošću duha bez više bilo kakvih zapreka? Postoji i neobično svjedočanstvo samoga Petera Gasta u pismu Karlu Fuchsu nakon posjeta filozofu u duševnoj bolnici u siječnju 1889. On je Nietzscheovo stanje opisao na sljedeći način:

“…stičem jeziv utisak da se on pretvara da je lud, i da smatra sebe vrlo srećnim što je završio tu gde se našao”.

Bilo kako bilo, u ništa ne možemo biti sigurni, pa ni u to je li Nietzsche odista svoje posljednje desetljeće života proveo izvan stvarnosti ega, materijalne fizičke zbilje, u osobitoj vrsti stvarnosti koju smo ovdje nazvali – stvarnošću duha… Ali uvjeren sam da ćete barem pokušati prionuti učenju: kako te dvije vrste stvarnosti razlikovati i kako znati s kojom stvarnosti trenutno imate posla. Primjerice, kako unutar sebe razlikovati poriv da napišete post o nečemu na blogu, za čim imate stvarnu potrebu (stvarnost duha) i poriv da svako malo idete provjeravati koliko ga je ljudi ‘lajkalo’ (stvarnost ega)… I ne morate žuriti. Tek smo na početku meditacije o njima… 🙂

Ožujak 2017.

O vladavini masa (ili prikrivenoj vladavini autoriteta) (ničeancije xii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , u 1:38 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

71.

S nečim napokon treba svršiti: u umjetnostima – zaista, ali baš zaista – nikada nije postojao nekakav nadređeni ‘objektivni kriterij’ po kojemu bi se umjetnička djela mogla vrednovati, i suditi na način da je jedno umjetničko djelo bolje od drugoga; to je (od)uvijek određivao i uvijek će određivati nekakav autoritet, javni ili prikriveni. Umjetnost u čovjeku oduvijek je nastajala iz potrebe i nikada se nije morala nužno vrednovati. U stvarnosti, umjetnik je taj koji dovršava djelo, i on mu jedini može ‘presuditi’ u vezi njegove konačne forme. U dodatku – ako mu je to baš potrebno – on može odrediti i njegovu vrijednost. Ali i kad je i odredi, ona može biti ‘ispravna’ jedino u njegovu slučaju. Drugima njegovo djelo može biti vrijedno iz nekih drugih razloga, a koje on, kao stvaratelj tog djela, nikako nije mogao predvidjeti…

Vrijednost jednome može biti smisao života, a drugome služiti kao sredstvo manipulacije!

“Mi se razumijemo na nerazumijevanju!” pisao je i Baudelaire, i sasvim je moguće da pored umjetnosti-stvaranja postoji i umjetnost-percipiranja…

Loša umjetnost bila bi samo ona koja se nastoji dopasti drugima ili koja se ponavlja… i to se, u konačnici, uvijek može osjetiti…

72.

Kako se uopće može dokazati / razotkriti da je netko umjetnik…u sebi i po sebi? Samo istrajnim, upornim radom (na svome djelu). Ako to činite godinama, a da niste na to nekim drugim razlogom natjerani, osim onim dobro znanim – “unutarnjim”, umjetnik ste od glave do pete… Kad i nitko ne gleda, vi i dalje bdijete nad svojim djelom, čak i kad se radi o nekoj nejasnoj suptilnoj misli ili zluradom komentaru svakodnevice… (očito je da umjetnost više nikada nećemo shvaćati u strogom smislu)… To je zato, jer se:

…još uvijek… [rađaju takvi] koji bi u ranija vremena pripadali vladajućoj klassi svećenstva, plemstva, mislilaca. Sad promatraju uništenje religije i metafyzike, noblesse i individualnog značenja. To su kasno[rođeni]. Oni sebi moraju značenje dati, cilj postaviti, da se ne bi loše osjećali. Laž i potajno bježanje natrag u Prevladano, daleko im bila služba u mračnim razvalinama hramova! … Oni su promatrači vremena i žive iza [događaja]. Vještuju se da sebe učine slobodnim od vremena i da ga samo razumiju, kao kakav orao koji nad njim leti. Ograničuju se na najveću neovisnost i ne žele biti [građani] i političari i posjednici. Oni iza svih [z]bivanja spremaju individue, odgajaju ih – čovječanstvu će možda biti nužni, kad mine prostački zanos anarhije. Fuj na one koji se sad nametljivo nude masi kao njezini spasitelji! Ili nacijama! Mi smo emigranti …

73.

Ali ne zaboravimo opasnosti Superega; u umjetniku on, otprilike, ovako rezonira: ako danas ne dosegnem slavu i priznanje drugih, svakako ću ih dosegnuti nakon smrti. Glas Superega u sebi većina umjetnika možda nikada neće moći nadvladati; možda je zato dobro da ga, s vremena na vrijeme, pusti da priča… ali i da bude svjestan da su najbolji periodi mišljenja i stvaralaštva pred njim kada on u njemu šuti… Glas Superega svako malo čujemo i kod Nietzschea:

Istina je, mi vodimo porijeklo od vladalaca i svećenika: no upravo stoga veoma poštujemo naše pretke što su… sami sebe prevladali… Što nas dakle tiču vladari i svećenici današnjice, koji moraju i hoće da žive kroz sebeprevaru!

74.

Po pitanju određivanja vrijednosti – poglavito u umjetnostima – dva su doba obilježila ljudsko postojanje na zemlji : doba autoriteta i doba vladavine masa. U doba autoriteta, moćnik, u liku kralja, bio je taj koji se brinuo za narod i propisivao što je za nj ‘dobro’. Ukusom masa upravljalo je svećenstvo, sklono kralju, ali i visokim umjetnostima. Prema svim dostupnim svjedočanstvima, svećenstvo je bilo to koje je u ono vrijeme poznavalo tajnu umjetnosti. Zbog toga smo imali dvorske slikare, orguljaše i kipare; primjer jednog Diega Velázqueza (dvorski slikar na dvoru Kralja Filipa IV.) ili Johanna Sebastiana Bacha (dvorski orguljaš i koncertni majstor na kraljevskom dvoru u Weimaru, kasnije u Köthenu i Leipzigu) najbolja su svjedočenja toga tipa…

75.

Ali što se događa danas…?

Cijela se povid odigrava u sve manje glava. No gubitak vjere osjećaju svi ostali – … [uslijedio je] nestanak straha, autoriteta, povjerenja, živi se za trenutak, za najgrublje ciljeve, za ono što je najočevidnije: priprema se jedan obrnuti pokret… Iskušavanje i experimentiranje, jedan osjećaj neodgovornosti, uživanje u anarhiji!… Jedan prostiji soj ljudi dobiva vlast (umjesto noblesse ili svećenstva): prvo trgovci, potom radnici. Masa nastupa kao vladalac: individum se mora masi ulagati.

Umjetnik je izgubio svoj privilegirani položaj; i zbog toga, prisiljen je osnažiti svoj ego – nerijetko nauštrb svoje umjetnosti – i boriti se s drugim umjetnicima za svoj kruh u svijetu. Što se tiče moćnika, oni i danas podčinjavaju masu sebi, ali na drugačiji način. Prije su je otvoreno tlačili, danas to čine prikriveno. Prije su rabili batinu, a danas mrkvu. Danas masa ima dojam da je na vlasti…servira joj se demokracija, izbori, novi mediji; servira joj se ono što je najviše zanima: nešto korisno i nešto glupo; jer ‘čovjek mase’ José Ortega y Gasseta najčešće je upravo takav – koristoljubiv / pragmatičan i glup.

76.

I što je, onda, po umjetnika postalo tragično u ovom vremenu? To što su ga (moćnici) natjerali da proizvodi ‘korisna’ i ‘glupa’ djela; YouTube filmići, selfhelp literatura, popularna glazba, blockbusteri, trash kultura… Moćnici su postali dovoljno mudri da svoju taštinu više ne prikazuju otvoreno u javnosti. Više im nije potreban umjetnik da ih veliča. Naprotiv, potrebno im je veličanje mase kako bi njome mogli lakše upravljati – i to je današnji ‘poziv umjetnika’. On je, dakle, taj, koji je ‘svojim djelom’ platio cijenu kako bi moćnik mogao nastaviti sebi podčinjavati masu…  Na koncu konaca, to je, u neku ruku, i naše objašnjenje nezapamćenog srozavanja ukusa u umjetnostima kojemu u ovo doba na svakom koraku svjedočimo…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: