Kolovoz 2017.

Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja

Posted in FILOZOFIJA, HEISENBERG, Kontakt, Kontakt, NIETZSCHE, Promjene u osnovama prirodne znanosti, ROBERT ZEMECKIS, SAGAN, UMJETNOST - FILM, Volja za moć, ZNANOST tagged , , , , at 11:00 am autora/ice Magičar

Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI

Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…

U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.

Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.

Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.

Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.

Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…

A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:

Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.

U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.

Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.

Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…

Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.

Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:

…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.

Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂

Srpanj 2017.

O sudbini (ničeancije xiii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, S onu stranu dobra i zla tagged at 5:15 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA

77.

U jednom trenutku dođe nam da kažemo: “Ne osjećam se više predodređenim za (n)išta. Ne želim se više ‘popravljati’, niti želim ikoga ‘popraviti’. Želim samo… svjedočiti… opustiti se i svjedočiti… ali zašto ni to ne mogu? Nisam za sve stvari činiti, niti sam ih rad činiti. Svjesno, nikada neću nekome moći učiniti nepravdu. U skladu s tim, izlišno je bilo kakvo razmišljanje o djelovanju, uključujući tu i planiranja svake vrste.”
Za nas takve (ali, nadam se, samo u rijetkim prilikama!) neki će reći da nas je naša sudbina zaobišla…

78.

Što reći za sudbinu čovjeka koji je djetinjstvo proveo kao u ‘staklenoj bašči’, jer je bio učiteljsko dijete koje nitko nije smio dirati; privilegiranog položaja u socijalizmu, pa zatim, ne privilegiranog položaja u kapitalizmu, čovjeka, kojega su tijekom, tih, za njega neobjašnjivo-lijepih, 1980-ih, držala naivna uvjerenja da će se vjera u Boga vremenom ugasiti, da će ratovi u potpunosti iščeznuti, a da će znanost voditi sve većem napretku… I onda, 1990-ih, gorko ostao zatečen događanjima na ovim našim prostorima, ratom, nacionalizmom i vjerskom zadrtošću, a nakon njih, sveopćom pohlepom, duboko ljudskom, koja ga je, na kraju krajeva, navela da se razočara u ono najvrjednije  – u ljude… Što su drugo mogle polučiti sve ove stvari nego da njegova sudbina postanu ‘stvari duha’, da postane čovjek u potpunosti okrenut filozofiji, znanosti, umjetnosti (i, recimo, nekakvoj profinjenoj, diskretnoj religioznosti unutar njega samog, kojoj još nije nadnio ime), i da, zatim  – sklizne iz stvarnosti i nastavi živjeti u nekom svom svijetu…

Ako se niste prepoznali u ovom tekstu – nikom, pa ništa – ali ja jesam!

Na kraju, eto, dogodilo se da sam još samo u ‘stvarima duha’ nalazio onu istu čistoću i uzvišenost kojom su se odlikovala moja naivna uvjerenja iz mladosti. Zato mi je suđeno pisati radove o izviranju prostora iz materije, a vremena iz pukog odnosa materijalnih stvari, osjećati se katkad poput Nietzschea, katkad poput Kafke i pisati ovaj blog; imati potrebu za razmišljanjem o prvim i posljednjim stvarima, kao što današnji čovjek ima potrebu, recimo, za luksuzom; to je moja sudbina, koju, htio-ne htio, moram prigrliti.

79.

Problem onih što čekaju. – Potrebne su srećne prilike i mnogo tog nepredvidljivog, pa da uzvišeniji čovjek, u kome spava rješenje kakvog problema, počne pravovremeno delati – ‘izbijati’, moglo bi se reći. Obično se to ne događa, i u svim kutcima na zemlji sjede ljudi koji čekaju, jedva znajući koliko će čekati, a još manje sluteći da zalud čekaju. Ponekad poziv na buđenje – onaj slučaj koji daje ‘dozvolu’ da se dela – dolazi prekasno, kad su najbolja mladost i snaga za delanje već iskorištene mirnim sjedenjem; s kakvim užasom su mnogi, upravo u trenutku kada su ‘ustajali’, otkrivali da su im udovi umrtvljeni i da im je duh već otežao! “Prekasno je” – govorili bi sebi, izgubivši vjeru u sebe i otad zauvijek [postali] beskorisni.

80.

“Gospodo, mogućnosti ne znaju da su mogućnosti dok ne pojave, ili ne domisle! Na primjer, ne možemo više govoriti kako je sudbina, eto, baš njega odabrala da otkrije električnu struju, koja kao da je već postojala u namisli bogova. Nikako! Danas govorimo da ona ne bi ni postojala, barem ne u onom obliku u kojemu ju je on otkrio, da se On nije pojavio… Pokazalo se kako je narav svih stvari i živih organizama u blizini, kao i samo postojanje oblaka i munja, i sve u svemu općeg odnosa pojedinačnih prostora svih materijalnih tvari, bilo takvo da je njoj – kraljici elektromagnetskih pojava – bilo predodređeno otkrivanje!” – tako bi mogao govoriti znanstvenik 22. stoljeća, na nekom znanstvenom skupu posvećenom zgušnjavanju svjetlosti.

81.

‘Zgušnjavanje’ i ‘razrjeđivanje’ apeirona – prvobitne svjetlosti  – i doslovno može sve! Ako smo u stanju ‘premještati prostor i materiju’ kao što je to u stanju Lord Tenerok, zločesti lik iz obožavanog crtića moga sina, možemo utjecati, pa čak i potpuno izmijeniti narav stvari koje se nalaze u našoj blizini.

82.

Moje vodeće znanstveno-filozofsko načelo  – iznaći prihvatljivo logičko objašnjenje hipoteze da je na (ovom) svijetu sve moguće!

Travanj 2017.

“Ne moramo se više brinuti o meni, nego o stvarima radi kojih sam tu”

Posted in Slučaj Nietzsche (MILIĆ) tagged , , , at 10:25 am autora/ice Magičar

NOVICA MILIĆ: Slučaj Nietzsche

Stali smo kod toga da smo zbilji ‘priznali’ dva ‘lica’, dvije ‘stvarnosti’, dvije ‘nje same’; nazvali smo ih – stvarnost ega i stvarnost duha. A možda se i samo radi o dva temeljna ‘pogleda na zbilju’, ili dvije perspektive… Bilo kako bilo, polako dolazimo do uvida da je čovjekov život (us)postavljen na barem jednoj temeljnoj suprotnosti: on se nikada ne može odlučiti da li da živi kao biće bačeno u svijet ili kao biće koje je dio tog svijeta i kroz koje, zapravo, svijet živi… A još ga silno čudi što su oba izbora ispravna, jer svaki odgovor povlači za sobom i svoju vrstu stvarnosti. Držimo da ne bi bilo nijedne misli, nijedne dvojbe u umu, a možda ni samog vremena, kada stvari ne bi bile tako iskonski postavljene i uređene…

Prijelom u mojemu načinu razmišljanja nastao je onoga trenutka kad sam shvatio da je suprotnost na kojoj je postavljen čovjekov život – trajno nepomirljiva… Žudimo za Jednim (ili Pra-jednim), znanstvenom istinom (ili pak nekom nadređenom istinom znanstvenoj istini), ‘stvari po sebi’, apeironskoj ili nusovskoj potpunosti, na koncu – i za Bogom, ali ih u prostoru i vremenu nikada ne možemo doseći. Prinuđeni smo živjeti u svijetu vječne mijene u kojoj obitavaju – i dušu nam trgaju, iskonska dvojstva – toplo i hladno, veliko i malo, dobro i zlo, materijalno i duhovno. U ‘bogu’, ‘apeironu’, ‘stvari po sebi’, zbilji onkraj ove stvarnosti  – ne postoji ništa takvo. I sve više nas nervira to što je Bog samo stvar vjere i što ga samo posredno svojim simbolima možemo dosegnuti. Pritom, ne mislimo da ‘božja stvarnost’ možda i nije za nas, i da je ona samo izvor, nužan uzrok, a odatle i uvjet, danog vječnog izbora u ‘našoj’ ‘prostornovremenskoj zbilji’… U svakom trenu svog života možemo birati u kojoj stvarnosti želimo živjeti; drugim riječima, stvarnost ega i stvarnost duha, iako nesvodive jedna na drugu, mogu se paralelno živjeti… Štoviše, to je čak i poželjno. Zbog toga smo na jednom drugom mjestu postavili pitanje U kojem omjeru Duh i Ego nosite u sebi?

Sad se postavlja pitanje, je li uistinu tako teško prihvatiti da postoji, za naš ego, nedostižna zbilja koja se nijednim drugim načinom ne može iskusiti osim putem simbola odnosno naše moći zamišljanja / umjetničke djelatnosti per se? Da, teško je, a u Nietzscheovu slučaju, to se možda pokazalo i fatalnim…Drugim riječima, možda je upravo borba između stvarnosti ega i stvarnosti duha u umu filozofa na kraju i uzrokovala njegov duševni slom koji je, kao što je poznato, nastupio početkom 1889… (dakako, ovdje valja napomenuti da mnogi misle kako uzrok njegova duševnog sloma nije vezan uz njegovu filozofiju, ali ovdje nećemo slijediti taj trag…)

Prema nekoj našoj zamisli, Nietzsche se možda slomio u onom trenutku kada je unutar sebe na silu pokušao ujediniti te, čovjeku ponuđene, nesvodive dvije stvarnosti, na način da je jednoj odlučio dati isključivu vlast… Zamišljamo da se dogodilo sljedeće: večer prije ‘potonuća u umu’, 2. siječnja 1889., u njegovom torinskom stančiću, pala je konačna odluka – treba se povinovati volji za moć – onom stremljenju i kretanju iz dubina vlastita bića koje želi ovladati svime… Stvarnost ega, pojedinca, jedinke bačene u svijet, tu noć, postala je jedina stvarnost za Nietzschea. Druga stvarnost, stvarnost duha, Raspetoga, i one jedne od njegovih najvećih, ali u tom smislu nepriznate, misli “da budemo za svijet oranica” – te nesretne siječanjske noći bila je potisnuta i pokopana, filozof je bio uvjeren – zasvagda…  No jutro je donijelo obrat; podigavši se iz dubina njegova uma, iz vlastite pokopanosti, a kako bi uzvratila udarac, stvarnost duha ispoljila se kroz jedan mahnit i nenadan čin, Nietzscheu oduvijek mrskog, suosjećanja… zagrlila je konja… najpotlačeniju životinju na zemlji, narugavši se tek ustoličenom ‘službenom pobjedniku’ (volji za moć) Nietzscheove nutrine u lice… U tom trenu, Nietzscheu nije bilo spasa, njegovo jastvo, i njegov, u tom trenutku, dokrajnjih granica napuhani Ego morali su se slomiti… Dvije stvarnosti, koje su se oduvijek u njemu borile za prevlast, na kraju su ga dokrajčile… Međutim, postoji i jedna mala mogućnost da je Nietzsche nakon sloma započeo život u drugoj stvarnosti – stvarnosti duha, i upravo tu mogućnost, ma koliko bila nemoguća, ovim tekstom želimo istražiti…

U knjizi Novice Milića Slučaj Nietzsche o posljednjim Nietzscheovim danima pred potonuće u umu čitamo sljedeće:

Krajem decembra 1888. kod Ničea je sve moguće. Na njegova vrata je već pokucao jedan gost – zvani ili nezvani, ni to ne možemo pouzdano utvrditi – koji će poneti najraznija imena. Možda još tačnije, biće to gost čija će imena Niče poneti u mahnitim pismima koja piše i šalje na sve adrese, uključujući tu evropske careve i rimskoga Papu.

Jasno je da Novica Milić, sljedeći naputak Učitelja, gaji i ljubav i strast za predmetima Nietzscheovih misli, a ne samo duh i znatiželju, a što će i sam istaknuti kasnije. Osim toga, on na izvanredan način razotkriva zamku koju je Nietzsche pripremio za sve buduće filozofe koji su kanili pisati o njegovim spisima i njegovu životu… Svima njima, uključujući tu ponajviše Heideggera, doista, “nedostaje ljubavi i strasti” prema stvarima o kojima Nietzsche raspravlja premda, u isto vrijeme, svi oni “posjeduju duh i znatiželju” prema istim. Ali očito je da to nije dovoljno. I mi smo se našli u sličnoj situaciji. Nitko ne može biti u pravu u raspravi o Nietzscheu dok ne prođe ovaj test. Svi mi, kako ističe i Novica Milić, možemo stići samo do vlastitog Nietzschea, vlastite interpretacije njegova učenja, dok nam onaj pravi, nedosegnuti Nietzsche i dalje baca svoju sjenku preko naših riječi o njemu…

Na ovom mjestu, ipak, prispodoba u mojim mislima raste do neslućenih granica, i napokon, želi se očitovati. Po njoj, dovoljno je i katkad osjećati se poput Nietzschea… misliti kao on…; biti taman, gord i zamišljen, ‘počivajući nad samim sobom’ i ovom bukom naroda i gluposti vlastitog doba, da bi se do njegove tajne stiglo… Jer, upravo u tomu i jest poanta, njegova istina izriče se našim ustima; to je istina koju sam, sam za sebe, nazvao istinom ili stvarnostima duha i ega, i koju će netko drugi nazvati drugačije… jer, riječi tu ne igraju nikakvu ulogu. Drugim riječima, prostor u kojemu je Učitelj filozofirao potvrđuje svoju stvarnost prije određenim osjećajem nego nekakvim logičkim dokazom. Ako se nikada nismo osjećali poput Nietzschea u svom mišljenju, onda smo samo ‘lovci na istinu’ poput Heideggera te nam istu i nije suđeno ikada uhvatiti…

Tijekom te fatalne 1888., Nietzscheov ego raste do neslućenih granica, poput zvijezde potkraj svog života. Ljeti te iste godine, piše posvetu samome sebi – knjižicu Ecce Homo u kojoj nailazimo na neprimjerene, na granici dobrog ukusa, narcisoidno-egoistične nazive poglavlja: Zašto sam ja tako pametan, zašto sam ja tako mudar… itd. Ipak, ovaj osobit način predstavljanja samoga sebe pravda on željom da ga budući naraštaji ne poistovjete s kakvim prorokom ili, ne daj bože, spasiteljem… Jer, on, ni u najgorem slučaju, ne želi udijeliti spas čovječanstvu. Iz tog kuta gledanja možda je ovaj pretjerani egoizam upravo ona naglašena suprotnost onomu u što će uskoro prijeći, ili utonuti… stvarnosti duha izuzete od svakog ega…

Tijekom burne, ‘epistolarne jeseni’, za vrijeme koje je Nietzsche ponovno u Torinu, započinje obračun unutar njega samoga… Više ne piše knjige nego pisma! Piše ih svima: svojim prijateljima, ponajviše Peteru Gastu i Karlu Fuchsu, majci i sestri, izdavačima, Richardu Wagneru i Lou Salome, pa čak i papi u Rimu…Oko Božića 1888. napetosti u umu filozofa eskaliraju, Nietzsche se u svojim pismima počinje potpisivati različitim imenima, od Raspetog preko Dionisa do Čudovišta; konačno, početkom siječnja 1889, nakon predaje još jedne pošiljke pisama u obližnjoj pošti, slama se zagrlivši konja na torinskom trgu Carla Alberta…

U knjizi Novice Milića, možemo saznati kako je i Georges Bataille zapisao spomen na ‘tragičan udes’ filozofa:

3. januara 1889 … Niče je sišao s uma: na trgu Karla Alberta u Torinu, [objesio] se, jecajući, o vrat jednom pretučenom konju, a zatim se srušio; došavši k sebi povjerova da je DIONIS ili RASPETI.

Bataille, pritom, prilično uznemirujuće dodaje da misli da je Nietzsche poludio umjesto nas…

Neobično je to, koliko su filozofi prošlog stoljeća još uvijek uronjeni u tu stvarnost ega, u vjeru u čovjeka i njegovu posebnost u svemiru. Daj Bože, rekli bismo danas mi, da čovječanstvo poludi na Nietzcheov način, ali naravno, uz neke sitne preinake. One se uglavnom odnose na uklanjanje predrasuda o stanju bez naglašenoga ega kao ludilu… Dakako, nije dobro u potpunosti ne biti svjestan svog ega, svoga ‘ja’, što se, na kraju, vjerojatno i dogodilo Nietzscheu, ali postati svjestan druge stvarnosti, stvarnosti duha… to je ono što nam je u ovom trenutku potrebno… barem nekima od nas.

U pismu Peteru Gastu, negdje oko Božića 1888., Nietzsche svoj prelazak iz jedne u drugu stvarnost opisuje ovim riječima:

„Predrasuda je da sam ja čovek. Ali već sam živeo među ljudima i znam sve što ljudi mogu znati, od najnižeg do najvišeg. Među Indusima bio sam Buda, u Grčkoj Dionis, – Aleksandar i Cezar su moja otelovljenja, kao i pisac Šekspira lord Bekon. Najzad sam bio i Volter i Napoleon, možda i Rihard Vagner… Ali ovaj put dolazim kao pobednički Dionis, da zemlji učinim svečanost… Nemam mnogo vremena… Nebesa se raduju da sam tu… Bio sam okačen i na krst”.

I napose, u pismo stavlja najdojmljiviju rečenicu u kontekstu ovog teksta:

Ne moramo se više brinuti o meni, nego o stvarima radi kojih sam tu.

Napokon, ego se povlači i ‘sadržaj postaje kralj’! Što se događa Nietzscheu teško je objasniti iz prostorno-vremenske perspektive, stvarnosti razdijeljene na materijalne točke; je li on to doista započeo broditi stvarnošću duha bez više bilo kakvih zapreka? Postoji i neobično svjedočanstvo samoga Petera Gasta u pismu Karlu Fuchsu nakon posjeta filozofu u duševnoj bolnici u siječnju 1889. On je Nietzscheovo stanje opisao na sljedeći način:

“…stičem jeziv utisak da se on pretvara da je lud, i da smatra sebe vrlo srećnim što je završio tu gde se našao”.

Bilo kako bilo, u ništa ne možemo biti sigurni, pa ni u to je li Nietzsche odista svoje posljednje desetljeće života proveo izvan stvarnosti ega, materijalne fizičke zbilje, u osobitoj vrsti stvarnosti koju smo ovdje nazvali – stvarnošću duha… Ali uvjeren sam da ćete barem pokušati prionuti učenju: kako te dvije vrste stvarnosti razlikovati i kako znati s kojom stvarnosti trenutno imate posla. Primjerice, kako unutar sebe razlikovati poriv da napišete post o nečemu na blogu, za čim imate stvarnu potrebu (stvarnost duha) i poriv da svako malo idete provjeravati koliko ga je ljudi ‘lajkalo’ (stvarnost ega)… I ne morate žuriti. Tek smo na početku meditacije o njima… 🙂

Ožujak 2017.

O vladavini masa (ili prikrivenoj vladavini autoriteta) (ničeancije xii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , at 1:38 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

71.

S nečim napokon treba svršiti: u umjetnostima – zaista, ali baš zaista – nikada nije postojao nekakav nadređeni ‘objektivni kriterij’ po kojemu bi se umjetnička djela mogla vrednovati, i suditi na način da je jedno umjetničko djelo bolje od drugoga; to je (od)uvijek određivao i uvijek će određivati nekakav autoritet, javni ili prikriveni. Umjetnost u čovjeku oduvijek je nastajala iz potrebe i nikada se nije morala nužno vrednovati. U stvarnosti, umjetnik je taj koji dovršava djelo, i on mu jedini može ‘presuditi’ u vezi njegove konačne forme. U dodatku – ako mu je to baš potrebno – on može odrediti i njegovu vrijednost. Ali i kad je i odredi, ona može biti ‘ispravna’ jedino u njegovu slučaju. Drugima njegovo djelo može biti vrijedno iz nekih drugih razloga, a koje on, kao stvaratelj tog djela, nikako nije mogao predvidjeti…

Vrijednost jednome može biti smisao života, a drugome služiti kao sredstvo manipulacije!

“Mi se razumijemo na nerazumijevanju!” pisao je i Baudelaire, i sasvim je moguće da pored umjetnosti-stvaranja postoji i umjetnost-percipiranja…

Loša umjetnost bila bi samo ona koja se nastoji dopasti drugima ili koja se ponavlja… i to se, u konačnici, uvijek može osjetiti…

72.

Kako se uopće može dokazati / razotkriti da je netko umjetnik…u sebi i po sebi? Samo istrajnim, upornim radom (na svome djelu). Ako to činite godinama, a da niste na to nekim drugim razlogom natjerani, osim onim dobro znanim – “unutarnjim”, umjetnik ste od glave do pete… Kad i nitko ne gleda, vi i dalje bdijete nad svojim djelom, čak i kad se radi o nekoj nejasnoj suptilnoj misli ili zluradom komentaru svakodnevice… (očito je da umjetnost više nikada nećemo shvaćati u strogom smislu)… To je zato, jer se:

…još uvijek… [rađaju takvi] koji bi u ranija vremena pripadali vladajućoj klassi svećenstva, plemstva, mislilaca. Sad promatraju uništenje religije i metafyzike, noblesse i individualnog značenja. To su kasno[rođeni]. Oni sebi moraju značenje dati, cilj postaviti, da se ne bi loše osjećali. Laž i potajno bježanje natrag u Prevladano, daleko im bila služba u mračnim razvalinama hramova! … Oni su promatrači vremena i žive iza [događaja]. Vještuju se da sebe učine slobodnim od vremena i da ga samo razumiju, kao kakav orao koji nad njim leti. Ograničuju se na najveću neovisnost i ne žele biti [građani] i političari i posjednici. Oni iza svih [z]bivanja spremaju individue, odgajaju ih – čovječanstvu će možda biti nužni, kad mine prostački zanos anarhije. Fuj na one koji se sad nametljivo nude masi kao njezini spasitelji! Ili nacijama! Mi smo emigranti …

73.

Ali ne zaboravimo opasnosti Superega; u umjetniku on, otprilike, ovako rezonira: ako danas ne dosegnem slavu i priznanje drugih, svakako ću ih dosegnuti nakon smrti. Glas Superega u sebi većina umjetnika možda nikada neće moći nadvladati; možda je zato dobro da ga, s vremena na vrijeme, pusti da priča… ali i da bude svjestan da su najbolji periodi mišljenja i stvaralaštva pred njim kada on u njemu šuti… Glas Superega svako malo čujemo i kod Nietzschea:

Istina je, mi vodimo porijeklo od vladalaca i svećenika: no upravo stoga veoma poštujemo naše pretke što su… sami sebe prevladali… Što nas dakle tiču vladari i svećenici današnjice, koji moraju i hoće da žive kroz sebeprevaru!

74.

Po pitanju određivanja vrijednosti – poglavito u umjetnostima – dva su doba obilježila ljudsko postojanje na zemlji : doba autoriteta i doba vladavine masa. U doba autoriteta, moćnik, u liku kralja, bio je taj koji se brinuo za narod i propisivao što je za nj ‘dobro’. Ukusom masa upravljalo je svećenstvo, sklono kralju, ali i visokim umjetnostima. Prema svim dostupnim svjedočanstvima, svećenstvo je bilo to koje je u ono vrijeme poznavalo tajnu umjetnosti. Zbog toga smo imali dvorske slikare, orguljaše i kipare; primjer jednog Diega Velázqueza (dvorski slikar na dvoru Kralja Filipa IV.) ili Johanna Sebastiana Bacha (dvorski orguljaš i koncertni majstor na kraljevskom dvoru u Weimaru, kasnije u Köthenu i Leipzigu) najbolja su svjedočenja toga tipa…

75.

Ali što se događa danas…?

Cijela se povid odigrava u sve manje glava. No gubitak vjere osjećaju svi ostali – … [uslijedio je] nestanak straha, autoriteta, povjerenja, živi se za trenutak, za najgrublje ciljeve, za ono što je najočevidnije: priprema se jedan obrnuti pokret… Iskušavanje i experimentiranje, jedan osjećaj neodgovornosti, uživanje u anarhiji!… Jedan prostiji soj ljudi dobiva vlast (umjesto noblesse ili svećenstva): prvo trgovci, potom radnici. Masa nastupa kao vladalac: individum se mora masi ulagati.

Umjetnik je izgubio svoj privilegirani položaj; i zbog toga, prisiljen je osnažiti svoj ego – nerijetko nauštrb svoje umjetnosti – i boriti se s drugim umjetnicima za svoj kruh u svijetu. Što se tiče moćnika, oni i danas podčinjavaju masu sebi, ali na drugačiji način. Prije su je otvoreno tlačili, danas to čine prikriveno. Prije su rabili batinu, a danas mrkvu. Danas masa ima dojam da je na vlasti…servira joj se demokracija, izbori, novi mediji; servira joj se ono što je najviše zanima: nešto korisno i nešto glupo; jer ‘čovjek mase’ José Ortega y Gasseta najčešće je upravo takav – koristoljubiv / pragmatičan i glup.

76.

I što je, onda, po umjetnika postalo tragično u ovom vremenu? To što su ga (moćnici) natjerali da proizvodi ‘korisna’ i ‘glupa’ djela; YouTube filmići, selfhelp literatura, popularna glazba, blockbusteri, trash kultura… Moćnici su postali dovoljno mudri da svoju taštinu više ne prikazuju otvoreno u javnosti. Više im nije potreban umjetnik da ih veliča. Naprotiv, potrebno im je veličanje mase kako bi njome mogli lakše upravljati – i to je današnji ‘poziv umjetnika’. On je, dakle, taj, koji je ‘svojim djelom’ platio cijenu kako bi moćnik mogao nastaviti sebi podčinjavati masu…  Na koncu konaca, to je, u neku ruku, i naše objašnjenje nezapamćenog srozavanja ukusa u umjetnostima kojemu u ovo doba na svakom koraku svjedočimo…

Veljača 2017.

O stvarnom životu (ničeancije xi.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , at 5:19 pm autora/ice Magičar

pabirci_nietzsche65.

Ono što mislimo da je stvarni život najčešće su samo naše misli o njemu. I prečesto se događa da pred stvarnim životom ustuknemo, ne zbog njega samoga, nego zbog našega prokletoga, ustrašenog mišljenja o njemu! Zato čovjek treba postati svjestan vlastitih misli i kazati sebi: to su samo moje misli o stvarnom životu, a ne stvarni život!

66.

Strah od (stvarnog) života postaje izlišan kad čovjek od njega ništa ne očekuje. Utrnimo ambicije i prepustimo se rijeci mogućnosti koju nudi postojanje i nećemo više biti zabrinuti oko pitanja može li nam stvarni život nauditi ili ne.

67.

A kakav je to, onda, stvarni život? On, zaista, može biti težak, pa čak i grozan, ali uglavnom – on je bezličan, svagdašnji. Stvarni život je život koji je hotimice ispunjen sretnim i nesretnim okolnostima; povrh toga, on je bezličan, svagdašnji. Satima ćemo ostati zagledani u susjedov prozor iščekujući da se on ‘u njemu’ pojavi, i on se neće pojavljivati, da bi se, u jednom vrlo kratkom trenutku, ipak pojavio! I nakon toga ponovno nestao! U sličnom odnosu stoji bezličnost, svagdašnjost jednog života spram njegovih sretnih i nesretnih okolnosti; one se u životu pojavljuju vrlo rijetko – gotovo kao susjed u/na prozoru.

68.

Nakon suočavanja s vlastitim mislima o stvarnom životu slijedi i suočavanje s vlastitim mislima o mislima drugih ljudi o našim izgledima u stvarnom životu. To su pitanja našeg ega i naše taštine, katkada i naše sujete… Ali i misli drugih ljudi samo su misli i ne treba ih se plašiti! Stvarni život ne može biti ni misao drugih ljudi! Stvarni život uopće ne može biti misao nego jedino djelovanje, življenje. Jedino što je važno je da čovjek (za)voli ono što radi, da (za)voli ono što živi, a da pritome ne mora zavoljeti i ono što o tome misli…

69.

Vanjski svijet postoji, ali je nijem. Ako se ikako očituje, to čini jedino kroz nas.

Misao je jednako kao i riječ samo jedan znak: o bilo kakvoj kongruenciji misli i zbilje ne može biti govora. Zbilja je nekakvo nagonsko zbivanje… Ono logičko je nagon sâm, koji čini da svijet protječe logično, primjereno našem suđenju… U zbiljnosti se ne pojavljuje ništa što bi logici odgovaralo.

70.

Na koncu, koji to glas dopire iz moje najveće dubine? I ne odnosi li se on na našu najveću istinu? Da mi u stvarnom životu, zapravo, najviše volimo misliti?!

Apstraktno mišljenje za mnoge je jedno mučenje, – za me, u pogodne dane, jedna svetkovina i jedan opoj.

Ah, zbunjujuća rijeko mojih misli! Koga sve nećeš zbuniti, ako zbunjuješ i onoga koji te čitavo vrijeme misli! Ako je tomu tako, onda se već moje mišljenje može uzeti kao moj stvarni život i ne treba ga brkati s mislima koje u međuvremenu samo domisli… sve to ukazuje i dokazuje početnu tezu: da suočavanje svakog slobodnog duha sa stvarnim životom uvijek započinje suočavanjem s njegovim vlastitim mislima… ad infinitum.

Veljača 2017.

(Ne)opravdano postojanje (apeiron kao ‘pramaterija’ ili kao moralni fenomen)

Posted in FILOZOFIJA, Filozofija u tragičnom razdoblju Grka, NIETZSCHE tagged , , , , at 11:42 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: FILOZOFIJA U TRAGIČNOM RAZDOBLJU GRKA

anaksimandarDugo sam vremena Heraklita iz Efesa držao za onoga starogrčkog filozofa – predsokratovca – kojemu bi se trebalo diviti i poklanjati svoju pažnju. Danas, u svjetlu onoga što me nosi i brani od tmore svagdašnjeg života, svoj naklon upravljam prema Anaksimandru. Poznato je kako je upravo Anaksimandar bio prvi mislilac koji je predložio misao o (pra)počelu, kroz ideju apeirona, ‘neodređene vrste tvari’, ‘svjetske supstancije’, koja, kroz stoljeća, na još uvijek nerazjašnjen način leži u osnovi sveg svijeta (ili svih drugih stvari). Za Anaksimandra, po Teofrastu, aperion:

 “…nije ni voda [kao što je to mislio Tales] niti što drugo od imenovanih elemenata, nego neka druga beskonačna priroda iz koje nastaju sva nebesa i svjetovi u njima…”
On ne izvodi postanak (stvari) uslijed promjene elemenata, već razdvajanja suprotnosti zbog neprestanog kretanja…

Svoj stav spram predsokratovaca, naravno, izgradih pod snažnim utjecajem Nietzschea. Čitao sam Rođenje tragedije i Filozofiju u tragičnom razdoblju Grka u dobu u kojemu ih je on pisao – između dvadeset pete i dvadeset devete godine života. Zamislite Nietzschea s dvadeset i sedam godina; taj, već u to doba, osebujan, ‘planinski’ ‘(po)tok’ filozofskih ideja s ‘pritokama’ misli starogrčkih mislilaca! (I ne bi li se čitanje mladog Nietzschea, kroz jednu osebujnu metaforu, moglo usporediti s pijenjem probranih vina iz mađarskih vinograda po izboru Belé Hamvasa?)

Na početku Filozofije u tragičnom razdoblju Grka, nakon posvete filozofiji i njenoj ulozi u kulturi jednog naroda (1.poglavlje) i Platonu – “prvom veličanstvenom hibridnom karakteru”, koji je ispremiješao ‘sve i sva’ u svojoj misli od filozofije svojih prethodnika (2. poglavlje), poglavlja su raspoređena tako da vam se čini kako će svako biti posvećeno jednom filozofu. Međutim, kada red dođe na Heraklita, mislioca ‘ne-bića’ i sveg kretanja, Nietzsche mu velikodušno ustupa četiri, Parmenidu, koji slijedi, misliocu ‘bića’ i ‘sveg nekretanja’– pet poglavlja, da bi, na kraju, Anaksagori, misliocu ‘nusa’ odnosno uma, posvetio najviše – šest poglavlja; ali zašto Anaksimandru, baš kao i Talesu, samo jedno? Osim toga, u knjizi nema još one dobro poznate huje na Sokrata, i nema zaključka, osim isticanja veličanstvena Anaksagorina učenja kao onoga u koje se ulijevaju misli svih njegovih prethodnika…

Istodobno, o apeironu se informiram preko knjige sarajevskog profesora filozofije Damira Marića koju je u nakladi sarajevskog Filozofskog fakulteta objavio 2014. O pojmu, o kojemu se i sâm Anaksimandar vrlo malo izjašnjavao, profesor Marić uspio je napisati čak dvadeset i pet stranica, što me je, moram priznati, prilično iznenadilo. Kako čovjek može napisati toliko stranica o nečemu o čemu se, zapravo, i prema njegovu autoru, vrlo malo toga može reći…? Međutim, ubrzo shvaćam da se većina sadržaja tog poglavlja bavi interpretacijama apeirona drugih filozofa… (Aristotela, Teofrasta, Simplicija, Hipolita, Aetija i drugih starogrčkih mislioca, te Kahna, Burneta, Cornforda, Barnsa, Windelbanda i drugih iz suvremene filozofske tradicije…)

Iako me je na početku zahvatila i držala sumnja spram ovog filozofsko-znanstvenog pristupa – jer, nije li Anaksimandar upravo ona vrst filozofa koja namjerno hoda po rubu mističkih učenja propagirajući jednu vrlo ‘neiskustvenu’ ideju  ‘skrivene stvarnosti’ – dakako da se vrijedilo upoznati s glavnim interpretacijama njegova učenja kao i ovoga nedokučivog pojma: jedni su, tako, apeiron držali ‘(pra)počelom svega’, a tu se najčešće misli – (pra)počelom ‘sve materije’ ili ‘svih stvari’ (Platon bi kazao ‘elemenata’), drugi su ga smatrali ‘prvim principom’ (u bilo kojem smislu tog izraza), treći vjerovali da se on odnosi na sâm prostor, a četvrti samo ustvrdili da je on neograničen (pa i beskonačan) i, što je najčešći slučaj, neodređen u kvalitativnom smislu… U filozofski-prihvatljivom obliku, neki su čak izveli zaključak kako je Anaksimandar bio prvi metafizičar, a apeiron prvi metafizički pojam.

Ipak, nismo dužni, poput profesora Marića, baviti se mislima drugih o Anaksimandru; želimo se, baš kao i Nietzsche, baviti Anaksimandrom i njegovom idejom apeirona na svoj način… I zato se najprije vratimo Nietzscheu i njegovu mladalačku djelu…

“Filozofski sistemi su… potpuno istiniti samo za svoje utemeljivače; za sve kasnije filozofe oni su obično jedna velika greška…” piše na početku svoje knjižice drsko-mladalački Nietzsche, navješćujući da će njegova ‘analiza starogrčkih mudraca’ biti drugačije prirode od uobičajene. Po Nietzscheu, svi “…ti sistemi… u sebi sadrže jednu tačku koja je neopovrgljiva, nekakvo lično raspoloženje i boju [mi naglasili]…” te je njegova namjera bila da iz svakog sistema izdvoji “…samo onu tačku koja je deo ličnosti i koja pripada onom neopovrgljivom i neospornom, a što istorija ima da sačuva.” Tu su razotkriva ona, dobro poznata, Nietzscehova sklonost tzv. velikim ljudima koja ga nikada neće napustiti.

Kad započnete s čitanjem te silno nadahnjujuće knjige (Filozofije u tragičnom razdoblju Grka) ubrzo vas obuzme osjećaj, kako su svi oni, starogrčki filozofi koje spominje, doista na neki svoj ‘osobni’, ‘lični’, način u pravu, odnosno, da, više-manje, izriču onu jednu, jedinu istinu, samo na svoj način… Dakako, da je tom osjećaju pridonio uvelike i sâm Nietzsche, čije je štovanje gorostasa starogrčke predsokratovske misli apsolutno neupitno. Rekli bismo, kao da se radi o njegovim drugovima iz djetinjstva, koje je upoznao u igri, ali koja je, u međuvremenu, postala ona krajnja, uzvišena igra, kojoj će, u konačnici, Anaksagora pripisati odgovornost za ‘prvi uzrok’ sveg kretanja… Međutim, i s odmakom, i s godinama, kad ste mladoga, razuzdanoga Nietzschea konačno uspjeli ukrotiti unutar svoje glave, i dalje će vam se činiti kako se sve te oprečne misli, prapočela i principi mogu stopiti ili složiti u jednu, jedinu, grandioznu “filozofsku puzzlu” – ‘istinu po sebi’ cjelokupne starogrčke misli… (iako bi se Nietzsche tome vjerojatno usprotivio).

Što je napisao mladi Nietzsche o Anaksimandru? Najprije, on izražava čuđenje nad jednom njegovom rečenicom:

 “Gdje su stvari nastale, tu se one – shodno nužnosti – moraju također vratiti i nestati; jer one moraju da plate globu i da im se – prema poretku vremena – sudi za njihove nepravednosti.”

“Zagonetna izreko istinskog pesimista, proročanski napisu na graničniku filozofije, kako da te tumačimo?”, pita se Nietzsche. Dakako, na ovu rečenicu nećemo naići u Marićevoj knjizi i predmnijevamo da je to zbog njene ne samo začudnosti nego i kontroverze uslijed religiozno-moralnih konotacija… (uostalom, Marić eksplicite ističe kako “Anaksimandrova stajališta zasigurno nisu ono što bi Grci 6. stoljeća p. n. e. smatrali religijom.”) Shodno tomu, Nietzscheova interpretacija apeirona bitno se razlikuje od svih drugih. Da, apeiron jest nešto što ne može nastati i propasti kao sve drugo, i zato se kaže da je on ‘bez kvaliteta’, bez svojstava, nešto “po sebi neodređeno” što strahovito podsjeća na Kantovu ‘stvar po sebi’… Međutim, po Nietzscheu, apeiron je, možda upravo i zbog ove rečenice  – moralni fenomen. Mi ispaštamo u svom postojanju zbog zagonetne velike nepravde koja mu leži u osnovi…

Mi rado verujemo predanju da je Anaksimandar hodao u posebno dostojanstvenim haljinama [kasnije će nešto slično napisati i za Anaksagoru] i da je u svojim gestovima i životnim navikama pokazivao odista tragičan ponos. Živeo je kao što je pisao; govorio je tako svečano kao što se oblačio; podizao je ruku i spuštao stopalo kao da je ovaj život tragedija i kao da je on rođen da uzme učešća u njoj, igrajući ulogu junaka.

Nakon toga, Nietzsche će rado pretrčati ka Heraklitu, pitajući se: “Zašto sve ono što je postalo nije već odavno propalo, pošto je ipak već protekla čitava večnost?” ne ulazeći više u daljnju analizu ovog mistika-čudaka…

Međutim, na ovom mjestu rasprave, dat ćemo si oduška, i iz sasvim drugog kuta gledanja, pokušati braniti Anaksimandrovu nedorečenu misao o ‘pramateriji’ putem suvremenih teorija 20. stoljeća koje Nietzsche nije imao prilike upoznati. Naime, uvjereni smo da bi se upravo one, a tu u prvom redu mislimo na kvantnu teoriju i pojavu kvantnih fluktuacija u vakuumu, mogle iskoristiti u obranu Anaksimandarove misli o apeironu…

Neobična pojava fluktuiranja virtualnih čestica u vakuumu, koja je eksperimentalno potvrđena u okviru kvantne teorije, tiče se njihovoga neprestanog ‘stvaranja iz ničega’ i ‘nestajanja u ništa’. Međutim, osim eksperimentalnog evidentiranja da se to stvarno događa, kvantna teorija, čini se, nikada nije dala zadovoljavajuće objašnjenje za ovu pojavu. Od kuda ‘dolaze’ i kuda ‘odlaze’ ove virtualne čestice?

Prema našem mišljenju, a u skladu s ‘Anaksimandrovom teorijom’, možda se radi o svojevrsnoj energetskoj granici, konkretno, graničnom potencijalu koji materiji kao takvoj omogućuje da ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’, stvori prostor(vrijeme)… Kada dosegnu tu granicu, čestice ‘pramaterije’ naprosto stvore prostor(vrijeme) oko sebe te se i same pojave u njemu, kao što nestanu, kada njihov ‘energetski potencijal’ padne ispod granice te više nemaju ‘snage’ vlastito prostor(vrijeme) održavati oko sebe. Međutim, postavlja se pitanje kamo, onda, ostatak energije odlazi? Postoji, pa barem mala mogućnost, da ostatak energije završava u onom što bi Kant nazvao ‘stvar po sebi’, a Anaksimandar apeiron… U našem značenju, dakle, apeiron bi bio neka vrst nisko-energetskog staništa odnosno izvorišta sve materije izvan prostora i vremena… drugim riječima, to bi bila (ta) naša i Anaksimandrova ‘skrivena stvarnost’…

U svemu tome, ipak ne želimo koketirati s ovom idejom u religioznom duhu, kao što je to činio Anaksimandar; uostalom, i zbog njezine aprostorno-avremenske prirode to ne možemo učiniti. Uopće, teško je o njoj bilo što suvislo reći, pogotovo putem našega – prostorom i vremenom – uvjetovanog jezika… Možda i odista, iz neke čiste, vlastite ‘neispravnosti’ (Anaksimandar bi kazao neopravdanosti) apeiron stvara materiju iz sebe, ali to ostaje samo nagađanje… Jedino što u ovom trenutku racionalno možemo pretpostaviti je da bi apeiron mogao biti odista ono ‘nešto’ iz čega smo proizišli i u što se vraćamo… I recimo to, jedan Werner Heisenberg bio je na tragu ovakvih razmišljanja te predstavlja fizičara kojemu bismo svakako trebali posvetiti jedan od budućih postova… Dotada, kontemplirajmo nad apeironom u još jednom nadahnjujućem valu čudesnih Anaksimandrovih intuicija…

Siječanj 2017.

Misliti da je ljudska svijest prolazna je nemoguće! (ili o Nietzscheovoj najreligioznijoj misli)

Posted in FILOZOFIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA, KUNDERA, Nepodnošljiva lakoća postojanja, NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra tagged , , at 12:51 am autora/ice Magičar

Milan Kundera: NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA

Nietzscheova misao o “vječnom vraćanju” jedna je od njegovih najzagonetnijih, a možda i najreligioznijih misli. Kako to, kad znamo da se radi o filozofu koji je svijetu objavio da je Bog mrtav? Evo kako!

Ljudska svijest, što god racionalno o njoj zaključili– u njoj ili putem nje (primjerice, odakle dolazi i kamo ide) – teško prihvaća vlastitu prolaznost. Najmanje što o njoj možemo reći, a da nam se čini da nećemo pogriješiti, odnosi se na naše vjerovanje da je ustrojena tako da sve oko sebe doživljava po smislu… U bilo čemu, ona će ponajprije tražiti i ‘vidjeti smisao’; očiti ili prikriveni, a u mnogim prilikama, čak i onaj izostajući… Pa tako, sâm pojam besmislenosti u ljudskom jeziku odiše jednom zasebnom vrstom smislenosti. Dovoljno je znati što se pod ovim pojmom misli (najčešće je to izostanak smisla), pa da se on tumači kao smislen. Prava besmislenost, koja praktički nema nikakve veze sa smislom, i o kojoj i ne možemo ništa reći, očito, ne nalazi se samo izvan jezika, nego i najvjerojatnije dohvata ljudskog intelekta.

Iz izrečenoga izbija i šire značenje smisla koje želimo ovdje istaknuti; ono se odnosi na mogućnost uspostavljenja bilo kakvih veza između uočenih ‘razlika u svijetu’ (da ne kažemo ‘stvari’). Za našu svijest, apsolutno sve mora posjedovati smisao (ili besmisao, u smislu ‘izostanka smisla’), a to znači da mu u startu prilazimo s predrasudom koja glasi: stvari u svijetu posjeduju mogućnost međusobnog povezivanja. Ali zašto, onda, jedna prolaznost – ovoga sada i ovdje – koja kao takva također posjeduje smisao, za jednu svijest mora postati neodrživa? Zato što nije stvar u tome što mi doista prolazimo i nestajemo, nego u tome što postaje jako teško objasniti, odnosno učiniti smislenim, odgovor na pitanje zašto smo se, onda, uopće pojavili.

Ljudska svijest teško se može nositi s razlogom svog postojanja, ako prihvati vlastitu prolaznost. I nije Nietzsche prvi koji je to shvatio, shvatili su to davno prije njega i utemeljivači velikih religija. Uvijek nam valja igrati na kartu vječnosti. Čak i znanstvenici igraju na nju! Pomislimo samo na pojam beskonačnosti koji se svako malo pojavljuje u izračunima matematike i fizike na njihovim ‘krajevima’… Nietzsche se dosjetio i vječnost vratio na scenu kroz zagonetnu misao o vječnom vraćanju. U nekim svojim pabircima čak ju je pravdao znanstvenim razlozima: ako se svemir sastoji od konstantne količine energije/sile u kretanju – kao što to tvrdi I. zakon termodinamike  – onda se svako stanje te količine energije/sile jednom mora ponoviti… napisao je trezvene, znanstvene glave. Neizbježan je dojam da su ljudi-filozofi poput Nietzschea, putem ovakvog načina rezoniranja, oduvijek pokušavali zaobići vlastitu smrt u pravom smislu te riječi.

Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.

Za Nietzschea je, prema tome, utjeha da se ‘sve vraća’, ali i moralni imperativ. Na osnovi ove misli, on je ubrzo mogao izvesti svoj poznati ‘zakon’ ravnanja volje za moći koji je stavio u usta svog Zarathustre: čini onako kako si oduvijek želio i kako ćeš oduvijek željeti činiti. Nema kajanja, nema osvete! Postavi se u životu onako kako bi ga želio vječno živjeti… Nepostojanje je zapravo nemoguća nemogućnost za jednu svijest. Važan je kozmički ritam i pripadnost Cjelini.

Na misao o vječnom vraćanju nailazim i na početku romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali u sasvim ‘drugom ruhu’. Kundera se ovoj misli opire svim sredstvima, a što je, izgleda, bilo jedino moguće u onim drsko-ateističkim 80-im godinama 20. stoljeća. Naziva ju ‘smušenim mitom’, i za filozofe suviše zbunjujućom… K tomu, sjećam se, stigao me je i samoga zbuniti. Početak njegova romana morao sam pročitati nekoliko puta kako bih shvatio što je htio poručiti; uostalom, donosim ga i u nastavku:

 Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?

Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod milim Bogom ništa.

Kunderine dojmljive, svečarske rečenice, savršene u svojoj književnoj ljepoti, međutim, kao da izriču protuslovlje. Ta mit o vječnom vraćanju ne govori o lakoći postojanja, životu bez težine, nego baš obrnuto! Treba nam neko vrijeme da shvatimo kako je lakoću postojanja, kakva se osjećala u drsko-ateističkim 1980-im i samo tad, Kundera zapravo izveo iz mita o vječnom vraćanju!

Možemo… reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno?

Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.

Očito, Kunderin svijet je svijet bez Boga, bez odgovornosti; u njemu se o ničemu ne može suditi, jer se u njemu ništa pod milim bogom ne ponavlja, ‘ne vraća’. I već zbog te činjenice u Nietzscheovoj misli o vječnom vraćanju valja nam slutiti tu crtu njezine religioznosti.

A sad se poigrajmo! Postoji nekoliko opcija ‘vječnog vraćanja’. Pored Nietzscheove, po kojoj se naš život vraća točno u onom obliku u kakvom je bio proživljen, lako si možemo dočarati i ‘druga vraćanja’; primjerice, ono u kojoj se vraćamo mi kao mi – odnosno naše ‘unutarnje ja’ (a ne ‘uslovljeno ja’ ili-ti ego), ali da se, pritom, naš život uvijek ravna prema nekom drugom scenariju; prema jednom, bili bismo uspješni u onome što volimo raditi, prema drugom nesretni, u jednom životu ostvarili bi većinu svojih želja, a u drugom se od njih razboljeli itd. Ali i dalje, u svim mogućim životima, mi bismo bili mi kao mi, zadržali bismo ono jedno, nepromjenjivo, ‘unutarnje jastvo’… Postoji i pozicija na koju se poziva budizam i po kojoj naše ‘unutarnje jastvo‘ u budućim životima ne mora zadržati ljudsku prirodu. Može prijeći u oblik gusjenice ili stabla, pa čak i kamena obraslog mahovinom pored žuborećeg potoka! Ali i u tim životima odnosno postojanju, na djelu bi bilo vječno vraćanje

Ako budemo te sreće, pred samu smrt, vjerojatno ćemo dobiti priliku pomisliti na naše najbliže, i (na) ono što ostavljamo iza sebe. Ali, isto tako, pomislit ćemo i na tu svetu, nikada do kraja opovrgnutu mogućnost, da se negdje (pa čak i na istom mjestu) ponovno rodimo… Hoće li to biti na Nebu, u ‘budističkom stilu’ reinkarniranom životu na Zemlji ili naprosto u ponovljenom životu u vlastitoj koži, nakon što se beskraj svih mogućnosti svijeta u međuvremenu okrene za puni krug (i sve se bude moralo ponoviti)… svejedno je. Čak i ne tvrdim da se to stvarno događa, samo držim da je čovjek ustrojen upravo tako misliti…

A sada, jednom osobitom mističkom intuicijom, kojom je vjerojatno bio prožet i Nietzsche, probajmo pojmiti kako odvijanje svih drugih mogućnosti u beskraju vremena, dok smo mrtvi, i dok ne postojimo, za našu svijest, zapravo, ne znači ništa. Iz perspektive naše svijesti, čim svršimo s našim starim životom, već u ‘sljedećem trenutku’ probudit ćemo se u novom… To je zato što cijelo to vrijeme dok nismo postojali, nismo bili ni prisutni u vremenu i prostoru, pa nismo ni mogli osjetiti protjecanje vremena. Naš ‘sljedeći trenutak’ u vremenu odnosit će se na prvi trenutak ponovljenog života… Između njega i ‘posljednjeg trenutka’ starog života, naša svijest neće moći ‘staviti’ ništa. Nepostojanje, jednostavno, neće moći osjetiti, a odatle  – ni vlastitu prolaznost. Držim da je to pravi smisao misli o vječnom vraćanju (pa čak i svekolikog Ništavila), ali za koji, naravno, ne tvrdim da je i nužno istinit…

Kao i Kundera, ni ja nisam siguran u postojanje tog ‘unutarnjeg jastva’ čijom spoznajom se diče velike svjetske religije. Više sam sklon vjerovati da je ‘ja’ samo drugi naziv za sadržaj sjećanja. Međutim, ono što sam (ovim tekstom) valjda htio pokazati odnosi se na činjenicu da je ta izvjesnost današnjoj ljudskoj svijesti, dodatno napumpanog ega, jedno izuzetno strano stajalište.

Kunderin doprinos interpretaciji Nietzscheove misli vidim u njegovu majstorskom objašnjenju zašto ju je Nietzsche smatrao ‘najtežim teretom’, ali i u tome što mi je ukazao da ovu misao ‘ugledam’ odnosno prepoznam kao najreligiozniju Nietzscheovu misao. Ako vjerujete u ‘ja’ nužno morate biti skloni ‘pripitomljavanju’ vječnosti, jer ‘ja’ ne može sebe objasniti sebi, ako nešto u cijeloj stvari nije vječno. A odatle, priznajete li vi to ili ne, postajete malo-pomalo i religiozni…

S druge strane, čak kad bi i prihvatili tu ‘nepodnošljivu lakoću’ svekolike prolaznosti (koja se barem u Kunderino vrijeme nije doživljavala tako groznom), u času iznuđene šutnje, naša bi svijest živošću svojih misli nastavila dokazivati da joj nepostojanje nije prirođeno, i da se s njim, u konačnici, nikada neće pomiriti. Na kraju krajeva, ne znam zašto je tako, ali je tako. Dakako, iz mene ovoga puta progovara intuicija, a ne ratio, jača nego ikad, i koju volim dovesti u vezu s intuicijom koja je opsjedala starogrčke filozofe – predsokratovce – Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida i Anaksagoru… (Možda je došlo vrijeme da i njima posvetim koji post!) I valjda baš zbog njenih korijena, i utjecaja, barem u ovom trenutku, ne dopuštam da ono što joj je na umu ikakvi racionalni proturazlozi pobiju.

Prosinac 2016.

Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem (ili o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja)

Posted in FILOZOFIJA, Kapital, MARX tagged , , , , at 12:34 pm autora/ice Magičar

Karl Marx: KAPITAL

Riječ komunizam danas se rabi u dva, upadljivo konfliktna, suprotna značenja. Prema izvornomu, komunizam je ideja po kojoj je društveno uređenje moguće zasnovati na društvenom a ne privatnom vlasništvu i njen tvorac je, kao što znamo, Karl Marx. U drugom značenju komunizam se najčešće dovodi u vezu s totalitarnim socijalističkim režimima 20. stoljeća, ponajviše staljinizmom. Međutim, iako su se pozivali na izvornu Marxovu ideju, ovi režimi gotovo da nisu implementirali ni k. od komunizma u njegovu izvornom značenju. Čak je i jedan Lenjin, koji je rusku revoluciju nazivao “ratnim komunizmom” (što je čista besmislica), toga bio malo svjestan. Ponovimo, prema izvornomu, Marksovom učenju, koje se u neoliberalnim društvima u sociologijskim udžbenicima pomalo posprdno naziva i konfliktnom teorijom, komunizam (a danas se pokazuje da bi to trebalo vrijediti i za socijalizam) nikako ne bi trebao izroniti iz čiste, nasilno-revolucionarne prakse proletarijata. On bi se trebao dogoditi općim pristankom svih, a što prije svega uključuje ono neizbježno “evoluiranje svijesti ljudi” koje svako malo upotrebljavamo kad ostanemo bez argumenata u nekoj moralizirajućoj raspravi.

Odatle, revolucionarna praksa Oktobarske revolucije ili čak NOB-a mogli su dovesti jedino do kakvog-takvog, na brzinu sklepanog, socijalizma. I doveli su. Sve zemlje tzv. Istočnog bloka, uključujući među njima i bivšu državu s ovih prostora, smatrale su se socijalističkim. Komunistički epitet prišiven im je tek naknadno, najčešće u pogrdnom smislu, u vremenu nakon što više nisu bile ni socijalističke. Preskočivši jednu etapu klasne borbe prema originalnoj Marksovoj zamisli i nametnuvši socijalizam narodu ‘odozgo’ a ne ‘odozdo’, Oktobarska revolucija našla se u ‘neobranom grožđu’. Ono što se ubrzo dogodilo, stoga, možda i ne iznenađuje: zlorabljenje bez presedana jedne, utopističke ideje za interese “starog boga” – jednog ili više gramzivih pojedinaca željnih moći. U ideološkom smislu, Staljin je od svih Rusa toga doba najmanje bio komunist. A ono što se još i danas događa u Sjevernoj Koreji, pod geslom jednog tako uglednog imena, graniči već s čistim ludilom a kamoli dobrim ukusom. U tom smislu, držim da na izraz ‘komunistički diktator’ s pravom možemo gledati kao na oksimoron. Ako će se ikad pojaviti, kako je to na jednoj kavi spomenuo jedan moj prijatelj, komunizam će ljudima ‘doći’ odozdo, a ne ‘odozgo’. Neće im biti nametnut, jer po svojoj izvornoj zamisli (definiciji), on to i ne može biti. Na komunizam se jedino može dobrovoljno pristati (u svojoj glavi).

Međutim, u međuvremenu, toliko je toga lošeg vezano uz tu riječ, da vjerojatno ni ovaj post, kad bi se našao u nekom iole posjećenijem digitalnom prostoru, ne bi izbjegao navalu uvreda branitelja kapitalizma i neoliberalizma svih vrsta, uključujući tu razne skupine neofašista, nacionalista i sl. (koje unaprijed upozoravam da nijedan njihov uvrjedljiv komentar neću objaviti), a pogotovo ne bi mogao izbjeći uvrede još živućih i opravdano ozlojeđenih žrtava tzv. “komunističkih režima”. Nitko, ali baš nitko, u ovom trenutku ne bi im mogao objasniti da njihovu stvarnu muku koju su prošli nitko ne dovodi u pitanje, nego samo to da su njihovi krvnici i tlačitelji vlastiti teror podveli pod ideju koja ne može imati nikakve veze s njima, jer je duboko mirnodopska po sebi. Drugim riječima, nitko im u ovom trenutku ne bi mogao objasniti da se tu radi o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja ikad!

U neka druga vremena ideja komunizma bila je utjeha masama, potlačenoj radnoj klasi, koja danas polako iščezava s lica zemlje; prividni paradoks je taj što je ona to još uvijek, ali u obrnutom smislu. Nijedna druga ideja ljudima danas ne pruža toliku ‘utjehu’ u preuzimanju uloge dežurnog krivca za sve zlo u svijetu kao što je to komunistička ideja. Izgleda da će trebati proći jako puno vremena pa da pravo značenje ove riječi ponovno izbije u prvi plan. I sasvim je moguće da se to neće dogoditi za naših života…

Ali zašto je važno da ideja komunizma ipak i napokon izbije u prvi plan? Zato što su se ljudski odnosi u modernom kapitalističkom društvu srozali do neizdrživosti.

Uzmimo za primjer ideju solidarnosti ili uzajamlja (prema još jednoj ‘biser’ hrvatsko-jezičnoj istoznačnici) koju je svojedobno u praksi, kao što znamo, zadivljujuće demonstrirao poljski narod. Za nju slutimo da je izravno proizišla iz jedne druge, ali u jednakoj mjeri, zadivljujuće prakse kršćanske tradicije koja se duboko ukorijenila u habitusu poljskog bića i koja se može izraziti riječima – “ljubi bližnjega svoga”. Međutim, kad pogledamo što je ostalo od ideje solidarnosti, vidjet ćemo da ona danas grca pod nogama neke nove (iako još uvijek katoličke) ksenofobne Poljske.

A zbog ideje solidarnosti, moram priznati, najviše mi se plače. U redu na blagajni, kako je to odlično zamijetio jedan drugi moj prijatelj, blagajnica će svoj prezir nezadovoljstva životom upravljati najprije prema onima koji su poput nje, običnim i beznačajnim ljudima, često obespravljenima i na rubu egzistencije, a ne prema dobro uhranjenim i obučenim kapitalistima za koje i ona zna da su svoj prvobitni kapital, kao po nekom pravilu, najčešće stekli ‘sumnjivim poslovima’. One koji su u istom financijskom rangu s njom, njih će upravo najviše prezirati. Iskazat će anti-solidarnost na djelu, koliko je tu u stanju. Solidarnost je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom, radnička klasa je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom. Zato je tlačenje kapitalista o(p)stalo, jedino što su mu danas ‘priheftali’ ‘profinjeniji’ izraz – mobing – svodeći ga na izuzetak, a ne pravilo. Svoje probleme rješavaj sâm, geslo je neoliberalizma, a ako to nisi u stanju povinuj se “presvetoj čizmi kapitalizma”.

Damir Pilić, prema vlastitim riječima “zakašnjeli marksist”, na svom izvrsnom blogu i u jednom intervjuu dotiče se izravno ovih pitanja. Negdje mu je pošlo za rukom iskopati podatak da je altruizam u Hrvatskoj prema jednom istraživanju provedenom 1983. zauzimao visoko 4. mjesto na ljestvici najpoželjnijih ljudskih osobina, da bi samo deset godina nakon toga (ili nakon nekoliko godina života u kapitalizmu), u ponovljenom istraživanju, završio na posljednjem 20. mjestu. To najbolje govori što nam se dogodilo kad smo odlučili prijeći u društvo liberalne demokracije s kapitalizmom kao društvenim uređenjem.

Još jedno obilježje ‘krasi’ današnji kapitalizam, koji ‘od milja’ nazivamo neoliberalizmom; više ne možemo govoriti o otvorenom natjecateljskom ratu, nego o zakučastom, prikrivenom ratu “svih protiv sviju” u kojemu pušku, pa i konkretnu materijalnu i financijsku moć, sve više zamjenjuje uredno potpisan i pečatiran dokument od strane “trenutne vlasti” kojim ona ostvaruje stvarnu moć u društvu. Birokracija je postala nova bojišnica gramzivog čovjeka. Ako će krenuti u rat, onda će on prvo ovladati papirologijom, zakonima, statutima, pravilnicima, propisima, kako bi se druge svladalo, ne više snagom mišića, nego nekim u pravo vrijeme potpisanim i javno obznanjenim dokumentom.

Najbolji argument u obranu kapitalizma koji sam dosada čuo glasi: kapitalizam je u skladu s ljudskom prirodom. Svaki čovjek je u duši egoističan, uvijek će nešto htjeti i uvijek za sebe. Uvećanje moći u bilo kojem smislu, jedini je i pravi smisao života. Nećemo se praviti grbavi te se praviti da ne poznajemo autora ove izjave. Da, to je Nietzsche iz svoje posljednje misaone faze… one, nad kojom smo najviše bili zamišljeni, i koja nam je izazvala najveću turobnost i sjetu…

Jer, pitamo se: što da, onda, radimo mi ovakvi, sa snažnim porivom ili osjećajem da ćemo biti sretni i zadovoljni društvenim životom, životom u bilo kojoj zajednici (poslovnoj, obiteljskoj, crkvenoj) samo ako su u njoj zadovoljni svi, a koji tek danas prepoznajem kao komunistički po sebi? Zašto bih trebao tajiti vezu između svoje altruističnosti, humanosti i solidarnosti s drugima i riječi komunizam zbog njegovog iskrivljenoga drugog značenja koje ga dovodi u vezu s uobičajenim nealtruističnim, nehumanim i nesolidarnim namjerama pojedinaca koji streme k moći? Ne kažem da sam to svaki puta, ali što me to tjera da većinu vremena budem entuzijastičan, a ne pragmatičan; altruističan, a ne mizantropski nastrojen, human, a ne nehuman, i u konačnici, solidaran, a ne ksenofoban (spram drugih)? To komunističko biće u meni, koje je stvarno, jer ga kroz sebe mogu osjetiti, tko ga je odgojio? Je li to bio neuspješan eksperiment jedne države unaprijed osuđene na propast, zbog kojeg me u današnjem neoliberalnom društvu prepoznaju kao nesposobnu, nesnalažljivu, pa čak i psihički bolesnu jedinku (zbog depresije), jer se ne ponašam kao “većina ljudi”, a to znači da se u društvu ne znam ‘izboriti za sebe’, ili je to nešto što će svaki čovjek steći evolucijom vlastite svijesti kad-tad neovisno u kojemu društvenom uređenju danas živi…? U skladu s potonjom mogućnošću, bivša država je u svom kakvom-takvom socijalizmu najdalje dogurala od svih drugih država (ali vjerojatno ne dalje od Kube)…

Prava kritika komunizma, stoga, mora započeti drugim pitanjem koje glasi: je li stremljenje jednom takvom nepobitno uzvišenom cilju (svrsi) života uvijek mora završiti s tako pogubnim posljedicama? Zlouporabom jednih te istih gramzivih pojedinaca? Je li se ljudske jedinke odnosno njihove pameti doista enormno razlikuju jedna od druge, kao što to tvrdi francuski pisac Michel Houellebecq, da je nemoguće od njih očekivati da ostvare bilo kakav konsenzus u pogledu načina vođenja života koji bi vrijedio za sve. Ideja komunizma se ovdje otkriva kao zavodnička, i suviše utopistička, drugim riječima, nezamisliva s obzirom na stvarnu ljudsku prirodu. Možda je, stoga, opasno stremiti komunizmu? A upravo ovim pitanjem pozabavit ćemo se u sljedećem postu…

Studeni 2016.

‘Dobra samoća’ (uz kratki naputak kako prevladati osjećaj bačenosti u svijet)

Posted in Bitak i vrijeme, Dnevnik, FILOZOFIJA, HEIDEGGER, KAFKA, Knjiga nemira, KNJIŽEVNOST - PROZA, PESSOA tagged , , at 2:00 pm autora/ice Magičar

Franz Kafka: DNEVNIK
Fernando Pessoa: KNJIGA NEMIRA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME

kafka_pessoa‘Dobra samoća’ samoća je čovjeka posvećenog stvarima Duha. U njoj, čovjek nikada nije sâm, iako se neprestano osamljuje. Okružen knjigama, on je u isto vrijeme okružen mislima drugih duhova od kojih su mnogi već odavno završili sa svojim fizičkim postojanjem. Upijajući knjige koje su napisali, njegov Duh postaje pripravan započeti razgovor s njima. A kad ga započne, paradoksalno, počinje se očitovati duhovima od kojih mnogi još nisu ni rođeni. Kako je to moguće?

Potreba duha je očitovati se, zbog koje nikada ne može biti sâm. Ali kako mu polazi za rukom jedne Duhove slušati, a drugima Pisati/Govoriti i kazati da je to dijalog, dakle, jedan uzajaman razgovor? Odgovor na ovo pitanje proizlazi iz mog dubokog uvjerenja da svi duhovi dijele istu srodnost, isto porijeklo, pa odatle, i ista pitanja i iste odgovore, izražene na različite načine, jer nisu pokidali vezu s Cjelinom iz koje su proizišli, kao što je to bolno i nepromišljeno učinilo ‘Ja’.

Stoga mi danas ne predstavlja veći problem poistovjetiti se sa životima jednog Franza Kafke ili Fernanda Pessoe. Upravo njihovi dnevnički zapisi – Kafkini u formalnom (izraženi u Dnevniku), a Pessoini u neformalnom obliku (kroz Knjigu nemira) – dovoljna su mi potvrda da vodim svoj život sličan njihovom, i da vjerojatno nisam jedini u tome. Ima nas mnogo koji vodimo svoj život na način na koji su ga vodila ova dva književnika, ali u prvom redu samo čovjeka sklona Duhu; u tom smislu, važna je naša srodnost s njima, a ne usporedba. Iza mene je na desetke ispisanih džepnih notesa koji se redovito vuku neurednim ladicama u prostorima u kojima sam nekoć živio ili danas živim, nekoliko dnevnika koje sam započinjao u različitim periodima svog života; sve to činio sam samo iz jedne potrebe: da očitujem Duh koji nosim u sebi.

Druga stvar je što sam prema toj radnji često pristupao nepošteno, kukavički, hineći da na papir stavim stvarnu istinu koju je Duh osjećao kroz moje tijelo. Ni sad nisam siguran jesam li stigao dotle da se ne libim prenijeti na papir ono što mi on redovito došaptava, jer to što mi došaptava nekad je suviše mračno, suviše tjeskobno, u svakom slučaju, ‘suviše nešto’ što i nije za objavu… Uostalom, može se i postaviti pitanje, zašto bih baš ‘Ja’ (tijelo i duh koji ga zaprima) morao izreći istinu naglas? Zašto to netko drugi ne učini umjesto ‘mene’? Ali i to ‘moje’ ‘Ja’, danas polako blijedi, nužno blijedi kako se udaljavam od godina mladosti, nestaje u ponoru neudovoljenih želja kao i svako ‘Ja’, držeći se za ruku s bratom Egom, jednoj samo personificiranoj želji za dopadanjem kojoj smo na ovom mjestu, čini mi se, posvetili i previše prostora. Kad njih dvojica u potpunosti nestanu sa scene, tko preostaje? Očigledno, Duh, gordiji nego ikad, odlučan da me natjera da se očitujem pod svaku cijenu i ostatak životne energije posvetim jedino tome poslu!

Napokon, čovjeku postaje jasno da nije važno koliko živi na Zemlji nego kako.

Moguće je da sam to već negdje napisao, ali opet ću, ako ni zbog čeg drugog a ono zbog delikatnosti situacije u kojoj smo se našli: duh ne stremi ničemu. Samo tijelo, ego ima želja! Duh je tu samo kako bi se očitovao, izrekao istinu tog istog tijela. Štoviše, duh je prisiljen očitovati se o svemu, ali pošto nužno rabi znakove za tu zadaću on je uvijek i najprije umjetnički… Zagonetka jednoga Duha: smije li se pozvati na nešto iznad sebe…? Jer, kakva je to sposobnost, kakvo umijeće, koje proizlazi iz samoga sebe, nigdje ne vodi, i k tomu se urušava u sama sebe …

Stoga, na vlastito tijelo, pojavu u prostorvremenu, nikada nisam gledao kao na nešto što ne pripada samoj Prirodi kao takvoj, Pra-Jednom, Bogu. Naš izgled, naše misli, boja naše kože i boja naših misli, “na diku su i sramotu” isključivo tih istih Prirode, Pra-Jednog ili Boga; odnosno onoga tko je inicirao njihovo “buđenje”. Ne možemo se osjećati stranci u onome iz čega smo proizišli, i što nas je oblikovalo. Po meni, to je možda jedini ‘predreligiozan’ osjećaj na kojemu se pošteno mogu podizati religije. A zanimljivo, Martin Heidegger je baš na tom problemu, prema mojemu mišljenju, počinio jednu od svojih najvećih intuitivnih pogrešaka! Kao početnu točku razmatranja uzeo je svijest, dakle, u startu nešto “mislivo po sebi”, a ne razliku između mislivog i nemislivog (odnosno razliku između onoga što misli i onoga ili nečega što ne misli). ‘Onaj koji misli’ u tom smislu ne bi bio poseban u odnosu na ‘nešto što ne misli’ da to jezik neoprezno i zavodnički ne prenaglašava. Nesvjesni jezičnog uplitanja odnosno gramatike, ‘onaj’ će nam se uvijek činiti vrjednijim, posebnijim u odnosu na ‘nešto’. Pritom, zaboravlja se da smo slobodno mogli govoriti ‘onaj koji misli’ i ‘onaj koji ne misli’ ili pak ‘nešto što misli’ i ‘nešto što ne misli’, ali da, eto, nismo, kako bi “gramatobojazni” lektori i korektori pronašli svoj kruh lektorirajući i korigirajući naše tekstove… Drugim riječima, razlika između pojmova ‘onaj’ i ‘onoga’ i ‘nešto’ ili ‘nečega’ samo je stvar naše gramatike.

Na osjećaju vlastite svijesti koja misli, osjeća, pamti, predviđa i šta sve ne, dakle, ‘onoga koje misli’, Martin Heidegger nastojao je izgraditi vlastitu filozofiju, slijedeći u tome svog prethodnika i, usudio bih se reći, prediktora René Descartesa. To ga je, na koncu, odvelo do fenomenologije, a ova napose i do toga pogubnog osjećaja ili ideje o pogubnoj bačenosti u svijet… (Izvedena tjeskoba je nešto drugo i dijelove u Bitku i vremenu posvećene njoj i dalje držim jednim od najljepših filozofskih tekstova uopće!)

Po ovom naputku, a mnogo prije Heideggera, porušili su se i (oni) Zlatni mostovi prema mogućnostima pravoga, istinskog postojanja kojih se s otvorenom empatijom u Scientii Sacri prisjeća Béla Hamvas.

S pozicija poststrukturalizma i nastajućeg postidealizma moga misaonog svijeta, na osjećaj bačenosti u svijet ne gledam drugačije osim kao na još jedan znak u duhu gramatologije našeg francuskog učitelja, pored mnogih. ‘Nešto što misli’ našlo se u okruženju ‘nečega što ne misli’. To je činjenica; ali ona nikako ne može voditi zaključku da je ‘(neš)to što misli’  – protivno svojoj volji, a upravo takav se dojam zadobiva čitanjem izvorna Heideggerova teksta  – bilo bačeno u svijet ‘nečega što ne misli’! Po mom sudu, ono je to moglo tek naknadno domisliti! U suprotnom, to prejudicira da je ‘nešto što misli’ ‘prije’ samog postojanja i nezgodne bačenosti u svijet obitavalo u nekom obliku negdje drugdje, predmnijevamo, u nekoj vrsti limba, što bi nam vjerojatno dobacio kakav teolog u prolazu. Ali to jednostavno ne možemo znati. Zašto, onda, takve stvari izmišljati? Ono, dok nije počelo misliti, bilo je samo ‘ono koje ne misli‘. Ali samim time što je počelo misliti i što sada misli, ne odjeljuje ga nužno i dramatično od svoje nemisleće okoline, a pogotovo ga ne sprječava da ne misli i u ime ‘onoga što ne misli’, odnosno da preuzme odgovornost za svijet u kojemu živi, i postane neka vrst mislećeg zastupnika cjeline koja ga okružuje (ovo je vrlo važno shvatiti zbog ekološke katastrofe koja nam se možebitno, ali ne i nužno, približava). Upravo ovakvo mišljenje, mišljenja sam, njeguje izvorni Duh kroz nas.

‘Ja’ je samo nusprodukt razvoja materije. Izgubljeni osjećaj pripadnosti cjelini iz koje smo proizišli koji vodi lošem ateizmu i cinizmu. Ovim tekstom valjda sam htio pokazati da je ‘Ja’ u nama uzelo toliko maha da su ga morale prigrliti i pod njim, na kraju, pokleknuti i najotmjenije filozofije!

Listopad 2016.

O neoliberalizmu & kapitalizmu (ničeancije x.)

Posted in FILOZOFIJA, FISHER, Kapitalistički realizam tagged , , , , , , at 12:24 pm autora/ice Magičar

Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM

59.

U neoliberalizmu, napokon, i misliocima je smrt postala poželjnija nego život! A kako se prema svim postojećim svjedočanstvima čini, nijednom dobu prije to nije pošlo za rukom u ovakvom obliku. Što je toliko grozno u neoliberalizmu, a što nas jutrom budi i tjera da svaki put izreknemo tu strašnu rečenicu ‘da je bolje da se i nismo rodili’ nego da nam jedan ekonomski sustav kroji raspoloženje?!

60.

Sada je to postalo jasno: u neoliberalizmu dosegnut je najviši stupanj kapitalizma – sloboda je postala roba! Neolibertarijanci ne izgledaju tako gramzivi kako uobičajeno izgledaju (po ovakvim blogovima). Ne kupuju oni novcem materijalna dobra, moć i utjecaj u društvu, nego samo svoju slobodu, kako bi mogli raditi što hoće. I što se događa? Stidna rumen neolibertarijanca izbija na njegovu licu; prisiljen je priznati da iznad njegove ideje slobode kraljuje viša ideja koja u neoliberalizmu svime upravlja – čik pogodi  –  ideja novca…

61.

U neoliberalnom društvu slobodni smo, ali samo u zadanom kontekstu, kako to Žižek napominje. Slobodni smo kupiti što god poželimo; možemo otići u ovaj ili onaj supermarket, oblačiti se po ovoj ili onoj modnoj marci, ali razmišljati o tomu da budemo slobodni od bilo kakvog vida kupovine – e, to ne možemo! Drugim riječima, sloboda od potrošačke egzistencije kao takve u neoliberalnom društvu postaje nezamisliva.

62.

Još 23 godine, 23 dana, 23 sata do kraja svijeta… ili kraja kapitalizma (i s njim ere neoliberalizma)! Tako treba razmišljati; da je održivost kapitalizma samo jedna bajka piše i Mark Fisher u svojoj briljantnoj knjizi Kapitalistički realizam:

… on [kapitalistički realizam] je više nalik prožimajućoj atmosferi , koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere [ja istakao] koja ograničava misao i djelovanje.

Upravo na ovu nevidljivu barijeru, danas sam siguran, mislila je moja prijateljica kad je u jednom trenutku žalobno povikala: “Dođe mi da uzmem nož i razderem stvarnost koja me okružuje!” Ona ju je osjećala… ali i vi je osjećate, nije li tako?

Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova “sustava vrijednosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… uvjerenja prijašnjih kultura objektivno se ironiziraju, transformiraju se u artefakte… a stav ironijskog odmaka… trebao bi nas učiniti imunima na čari fanatizma.

Upravo naša uvjerenja drže nas u šaci, ona koja iskazujemo svojim unutarnjim subjektivnim stavom naspram onih koje iskazujemo u svome ponašanju. Na ovom mjestu i sam Fisher u raspravu uključuje Žižeka:

Sve dok vjerujemo (u svojim srcima) da je kapitalizam loš, slobodni smo nastaviti sudjelovati u kapitalističkoj razmjeni… Mi vjerujemo da je novac samo beznačajan znamen bez ikakve intrinzične vrijednosti, a ipak se ponašamo kao da ima svetu vrijednost.

Evo i  Badioua:

Živimo u proturječju… cjelokupno postojanje procjenjuje [se] samo u odnosu prema novcu… ali pristaše uspostavljenog poretka ne mogu [ovo stanje stvari] nazvati idealnim ili sjajnim. Te su zato umjesto toga odlučili reći da je sve ostalo užasno… naša demokracija nije savršena, ali je bolja od krvavih diktatura. Kapitalizam je nepravedan. Ali nije zločinački kao staljinizam…

Pomoću Badiouva uvida, Fisher na koncu opravdava uporabu uvođenja sintagme ‘kapitalistički realizam’ u vlastiti diskurs:

Realizam je ovdje analogan deflakcijskoj perspektivi depresivca koji vjeruje da je svako pozitivno stanje, svaka nada, opasna iluzija.

63.

Ali probajmo sada malo pročačkati po mogućnosti da se stvarno usprotivimo kapitalizmu. Antikapitalizam, ili pričanje protiv kapitalizma, to zasigurno ne može učiniti; zašto, objašnjava Žižek kroz svoju sjajnu analizu filmskih uradaka suvremene, uglavnom holivudske, kinematografije:

… [zato što se] antikapitalizam… naširoko diseminira u kapitalizmu. Svako malo će se ispostaviti da je negativac u holivudskim filmovima “zla korporacija”. Daleko od toga da bi potkopavao kapitalistički realizam, taj znakoviti antikapitalizam ga pojačava.

Budimo iskreni, i ovaj blog se vrti zahvaljujući kapitalu odnosno novcu jedne od korporacija, stoga, uzdržimo se od licemjera bilo koje vrste. Tekst, priča, čak i prosvjed ne mogu više nauditi kapitalizmu. Kao monetarne vrijednosti u današnjem svijetu, kapitalizam će na njima samo još više zaraditi. Zato probajmo promisliti sljedeće riječi Marka Fishera:

Kapitalistički realizam može jedino biti ugrožen ako ga se prikaže nedosljednim ili neodrživim; ako se, takoreći, pokaže da tobožnji “realizam” kapitalizma nije ništa takvo.

A što bi, onda, bilo to “Realno”, ako uopće o njemu možemo govoriti. Prema Župančič, valja nam razlikovati stvarno Realno od realizma ili realnosti, izraza koji teoretičari samo rabe u raspravama:

Načelo realnosti je samo ideološki posredovano; moglo bi se čak tvrditi da ono uspostavlja najrazvijeniji oblik ideologije, ideologije koja sebe prepoznaje kao empirijsku činjenicu, ili biološku, ekonomsku i svaku drugu nužnost (a koju smo spremni opažati kao neideološku).

A koji bi to, onda, bio primjer stvarno “Realnog”, koji bi mogli iskusiti, a da nije kapitalizam? To nam je otkrio Thom Yorke kroz pjesmu “The Numbers” – “Ekološka je katastrofa jedno takvo Realno“. Na njoj se, evidentnije od sveg drugog, uviđa da kapitalizam, kao društveno uređenje, nije održiv…

64.

Kapitalizam bešavno zauzima obzore onoga što je mislivo.

Na ovu rečenicu trebali bi se naježiti svi filozofiji skloni umovi. Ona je upozorenje. Je li se doista radi o suvremenoj inačici volje za moć koja je, kao takva, neiskorjenjiva iz čovjeka, ili pak čistoj ideologiji koju je samo potrebno raskrinkati, pa da ju čovjek napusti… dakako, vrijeme će pokazati. U tom slučaju moj je prijedlog sljedeći: ili da nadvladamo čovjeka u nama, i pretvorimo se u, ne nužno Nietzscheovu inačicu, Nadčovjeka ili da stvarno ovladamo ideologijama u našem prostoru uma i napokon započnemo živjeti u prvom postideološkom dobu…

U zluradijem raspoloženju od ovoga, možda bih na ovom mjestu, i u kontekstu ovoga što sam napisao u prethodnom odlomku, dopisao iste one riječi koje je svojedobno rudarima u štrajku 1985. uputila bivša britanska premijerka Margaret Thatcher potvrđujući svoju odluku o njihovu otpuštanju, nesvjesno oblikujući najmoćniju krilaticu kapitalističkog realizma.  Čujte, a možda i jesam zluradog raspoloženja! Dakle, “nema alternative”!

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: