Svibanj 2019.

“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva!

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK tagged , , , u 7:05 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava vrlo sličan nauk uz bitnu korekciju. Uči me razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. … A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? U svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti.

Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.

Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.

Promislite dobro, vi, koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? …

Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:

Život može izgubiti jedino sâm sebe.

Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:

…naš um uvijek hoće više nego što može.

Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan.

Za sam kraj, ponovno Sloterdijk, kao i ovaj tekst, kojim smo nekad davno i započeli ovu pisaniju:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

Svibanj 2019.

Ontologija digitalnog doba

Posted in FILOZOFIJA, PAIĆ, Tehnosfera tagged , , , , u 5:05 pm autora/ice Magičar

ŽARKO PAIĆ: Tehnosfere

Ono što najbolje govori o hrvatskoj filozofiji s početka 21. stoljeća jest činjenica da njen možda najistaknutiji izdanak, takoreći – “sin”, nije zaposlen na nekom od Odjela (ili Odsjeka) pet Filozofskih fakulteta u državi nego svoj “kruh” zarađuje na – u humanističkom kontekstu – neuobičajeno “prizemnom” i od filozofskih tema “udaljenom” – Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Štoviše, to se nije dogodilo poradi nekakve osobite filozofove potrebe za promišljanjem uloge tehnike u našim životima, pa se time htjelo biti na “izvoru problema” (iako i to postaje upitnim s obzirom na pridjev “tekstilni” u nazivu samog fakulteta), nego se radi o tomu da na većini Odsjeka za filozofiju danas praktički i gotovo pa nema filozofa u pravom smislu riječi, odnosno da te katedre uglavnom zauzimaju sveučilišni profesori koji samo predaju filozofiju i kojima kao da nije potreban još jedan koji će k tomu i filozofirati… Stoga se čini opravdanim pomisliti, da se on kao takav, “filozofirajući”, tamo i nije mogao zaposliti… Možda pogađate, a možda i ne pogađate o kome je riječ – ali prema mom mišljenju radi se o jednom od najzapaženijih živućih filozofa s ovih naših prostora – Žarku Paiću.

Da, stječe se dojam da na današnjim Odsjecima na filozofiju doista ne obitavaju više oni ljudi (čast izuzecima!) koji nakon dvije i pol tisuće godina, koliko je otprilike duga tradicija filozofskog mišljenja, i dalje sebi uporno postavljaju ista pitanja: što je život i koji je njegov smisao, što mogu znati i čemu se mogu nadati, naposljetku, što je čovjek? I da nema više ljudi koji u istom ozračju “uzvišene znatiželje” ostaju začuđeni kretanjem svijeta, propitujući ga iz svojih najiskrenijih poriva. Bilo da se pitaju o svijetu ili čovjeku, oni će uvijek ostati na istoj neutralnoj poziciji istinskih propitivača, filozofa, koji to čine ne zbog ostvarivanja vlastite karijere, nego zbog poziva koji dolazi iz dubina njihove nutrine.

Žarko Paić je, nema sumnje, danas najveći živući hrvatski filozof, iako studentima na svom matičnom Tekstilno-tehnološkom fakultetu predaje kolegije vezane uz dizajn. Sjećam se mog iznenađenja kada sam prvi put otkrio tu činjenicu. Kako je to moguće? Ali, ne radi li se i ovdje o tipičnoj hrvatskoj priči? Premala smo država da bismo cijenili svoje prave intelektualce, svoju intelektualnu elitu, kao što je to, recimo, slučaj u Francuskoj. Kod nas će uvijek biti “intelektualnih uhljeba”, ljudi, koji su filozofijom odlučili zarađivati za život i pozicionirati se u društvenoj hijerarhiji, a ne žrtvovati sve svoje vrijeme na umovanje o problemu kako su mogući sintetički sudovi apriori? Zbog toga, jedan od naših najčitanijih duhova Zoran Roško vodi miran život knjižničara, sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević predaje kolegije po drugim Odsjecima, a ne na svom matičnom na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a eto kod nas, najveći živući hrvatski filozof zarađuje za kruh na Tekstilno-tehnološkom fakultetu…

No možda mu je upravo ta činjenica da ne ide svake godine na Cres, na skup koji predstavlja službeno okupljalište svih hrvatskih filozofa (a zapravo sveučilišnih profesora s Odsjeka za filozofiju Filozofskih fakulteta u državi), predstavljala vjetar u leđa vlastitom kreativnom radu. Jer, Žarko Paić nikako nije jedan od onih filozofa koji će oskudijevati u produkciji filozofskih tekstova. Njemu se ne može dogoditi “doba razmišljanja” kao velikom njemačkom filozofu Immanuelu Kantu prije pisanja Kritike čistog uma (koje je potrajalo jedanaest godina!), ili pak “doba sumnji” u vlastitu misao koja se dogodila Martinu Heideggeru prije nego što je spalio drugi dio Bitka i vremena te sačekao svoju “kasnu fazu” koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. Kao da se ta nemogućnost deklariranja biti filozofom u legitimnom akademskom okružju prelila u skribomansku težnju proizvodnje filozofskih tekstova da bi se u tom kontinuitetu pisanja nekako održala, sasvim neupitna, deklaracija bivanja hrvatskim filozofom.

U svakom Europskom glasniku, možda i najznačajnijoj publikaciji u intelektualnom kontekstu u našoj državi, u kojoj Žarko Paić danas obnaša ulogu zamjenika glavnog urednika, još tamo 1990-ih pronaći ćete njegov tekst. Bilo da se piše o društvu spektakla, piscima i pisanju, amerikanizaciji društva ili nečem četvrtom, Žarko Paić ostavit će svoj prepoznatljiv trag, kroz tridesetak stranica dugo i stilistički izuzetno zahtjevno štivo, baudrillardovskog naboja, a koje je pritom i kritički vrlo precizno usmjereno… Tekstovi do kojih sam došao i uglavnom pročitao nose nazive: Uzvišenost pod čizmom i Svijet bez slike (na temu umjetnosti), Za kritiku razlika (na temu postmoderne), Zastave bez stjegonoša (uz kritiku nove američke ideologije), Vladavina užitka: insceniranje života kao društvenoga doživljaja (na temu Homo festivusa), S onu stranu multikulturalizma (Dossier: intelektualci), Bog bez religije (na temu Religija u kontekstu; zanimljivo, nesvjesno sam ovaj naslov preuzeo i za jedan svoj post!), Posthumano stanje. Drugi život i njegove stvari (uz kritiku posthumanizma) i naposljetku, tekst nazvan upravo Tehnosfera, objavljen u Europskom glasniku broj 17, relativno davne 2012. godine…

Napokon, prošle godine u izlozima knjižara pojavila su se prva dva, od pet tomova, Tehnosfere, definitivno, kapitalnog djela novije hrvatske filozofije; najvjerojatnije, radi se o “potomcima” teksta iz Europskog glasnika. Pa iako ovo “petoknjižje” kao kritika društva, tehnologije, kulture, politike, ekonomije itd. u digitalnom dobu predstavlja rekapitulaciju tema o kojima je autor pisao, ono daje i krajnji smisao cijelog poduhvata koji možemo sažeti pitanjem “Što je zadaća filozofa s početka 21. stoljeća?” odnosno “Na koji način možemo promišljati društvenu zbilju u ozračju nesumjerljivog tehnološkog razvoja kojoj je izložena?” U skladu s tim, Žarko Paić je i svjetski filozof koji danas može stajati rame uz rame s jednim Bernardom Stieglerom, a ne samo Jean Baudrillardom.

Na kraju, proberimo po (već!) “ostavštini” Tehnosfere (ili “tehnosfera” kako bismo najradije “tepali” njezinim tomovima) kojom se ovo doba razgolićuje u jednom “post-ideološkom” maniru čak i od strane jednog hrvatskog filozofa!

Ova… sveobuhvatna “ontologija digitalnoga doba” polazi od zadaće mišljenja koja više nema pred sobom nikakvo oslobađajuće poslanstvo promjene svijeta i njegovih vodećih ideja. Razlog leži u tome što je sâm koncept tehnosfere ujedno “nova” paradigma mišljenja, logika tehnogenetske konstrukcije svjetova i neprestane transformacije stanja. Gilbert Simondon ovo naziva metastabilnom ravnotežom u sustavima promjene. Kada se povijest iz horizonta “razvitka” i svih metafizičkih “velikih i malih priča” više ne može razložiti iz svoje unutarnje ili izvanjske smislenosti, nije riječ o tome da je sve postalo bez-smisleno, nego tek da se ono što se događa u doba vladavine tehnosfere odvija kroz pet međusobno preklapajućih područja teorijsko-praktično-poietičkoga djelovanja: od antropologije, kibernetike, umjetnosti, arhitekture do dizajna. Sve je drukčije i različito u svojoj sintetičkoj “drugoj prirodi”. Rezultat je taj da se mišljenje bitka preobražava u mišljenje događaja. Zato filozofija više ne može svojim naslijeđenim jezikom obuhvatiti složenu “novu” stvarnost. Hegelova znamenita definicija kako je filozofija svoje vrijeme shvaćeno u mislima prema kojem je ono umno zbiljsko, a zbiljsko umno nije time postala tek zastarjelom. Problem je u tome što umjesto uma i zbilje imamo posla s umjetnom inteligencijom (A-intelligence) koja… konstruira nove svjetove i ujedno ih reflektira… [dok] …događaji tehnogenetske transformacije “života” stvaraju nove konstrukte i kontekste “umjetnog života” (A-life).

Pa tako dva glavna problema digitalnoga doba su “ubrzavanje nove tehnologije i povećanje umjetnoga pamćenja”…

Sada se može to s punom izvjesnošću reći: prošlo je doba metafizičke slike svijeta prema kojoj postoje neprevladive razlike između bitka i vremena, prirode i kulture, životinje i čovjeka, svijeta i stroja. U pojmu tehnosfere dokinuta je svaka razlika živoga i neživoga, pa je riječ o “imanentnoj transcendenciji” života koji više nije ništa prirodno ni umjetno, već se tehnogenetski stvara kao autopoietički sustav. To znači, nadalje, da u razlikovanju tehnike, tehnologije i tehnosfere ne valja vidjeti više Hegelov spekulativno-dijalektički put svijesti do znanosti apsoluta samoga. Umjesto toga, nalazimo se u stanju koje više nije određeno povijesnom eshatologijom bitka. Na djelu je stvaralački simulakrum i kontingencija događaja koji sjedinjuju kibernetičke pojmove informacije, komunikacije, povratne sprege (feedback) i kontrole.

Nije li sve to, doista, zastrašujuće? Poput kakva stroja u “kibernetičkom stanju svijesti”, u skladu s Paićevim seciranjem naše “digitalnosti”, a u misaonom smislu “postideološkoga” Warkovskog duha, mogu tek najaviti da je preostala objava još samo jednog posta na ovom blogu prije njegova zatvaranja… odnosno zapadanja u dugi, “filozofsko-zimski” san… do nekog drugog “stanja uma” koje će ga biti u stanju probuditi…

Prosinac 2018.

Metafizika patnje

Posted in Biblija, HOUELLEBECQ, NIETZSCHE, Ostati živ, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , , , , , , u 3:55 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
BIBLIJA

Možemo li zamisliti život koji ne živi na račun drugog života (i sveg drugog oko sebe) nego samim svojim postojanjem okolini čini dobro i samo dobro? Možemo li zamisliti život koji za svoj rast traži dopuštenje drugih bića, a zauzvrat dariva one koji mu to omoguće? Napokon, možemo li zamisliti egzistenciju bez inherentnog nasilja koje je upisano u njenu bit, kao i u bit danoga prostorno-vremenskog okvira u kojem se svi mi odreda rađamo i umiremo i nazivamo “svijetom”? Dakako da je možemo zamisliti, ali, čini se, samo to… Kada bi u danom prostorno-vremenskom okviru sva bića bila svjesna i kada bi razmišljala kao mi možda bi se naša zamišljena, nenasilna egzistencija mogla doista pretočiti u djelo. Ali kao što znamo, to nije slučaj. To je (bio i ostao) samo ideal.

No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta, nije li on – sâm život – gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život

Je li stvar u “materijalnosti” svijeta u cjelini, prostoru i vremenu, ili svemu pomalo, no, stječe se dojam da je ovaj svijet svemu što postoji u njemu odista dan kao ‘rasprostrta patnja’. Patnja je bitak postojanja u prostorvremenu. Svijet je ostvaren tako da se u njemu pati, sve što postoji na svijetu pati, jer ono što je rođeno ili stvoreno, rođeno je ili stvoreno kao pojedinačno pored drugoga, rođenog ili stvorenog, pojedinačnog do sebe. I premda jedno drugo u vremenu mogu zavoljeti, najprije moraju patiti, boriti se za svijet koji im je dan. “Rat je otac svih stvari!” – ne zvuči li vam to poznato?

Bili mi i najpravedniji na svijetu, puni ljubavi za sva bića, ovu neugodu svijeta ne možemo otkloniti.

*

*  *

Svijet je rasprostrta patnja. U njegovom ishodištu postoji čvor patnje. Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje.

napisao je i francuski pisac Michel Houellebecq na početku svog eseja Ostati živ koji je presudno oblikovao moj spisateljski duh. No dugo vremena nisam razumio zašto bi patnja bila u ishodištu svega. Zašto u ishodištu svega ne bi kraljevala ugoda a ne neugoda? Zašto postojanje, u svom čistom, neskrivenom obliku, kako bi kazao Heidegger, ne bi moglo biti sretno? Tek kada sam naišao na filmove Larsa von Triera u dvadeset i prvom stoljeću shvatio sam zašto to ne može biti tako.

Postojanje može postati sretno samo ako se čovjek prepusti zaboravu – zaboravu patnje kao osnove života, odajući se varljivim iluzijama svoga Duha koje ga jamačno opčinjavaju na svakom koraku. Nekima od nas, na koncu, teško je to priznati, ali Duh imamo samo kako bismo djelomično ublažili, a u nekim prilikama i u potpunosti otklonili svoje misli od patnje kao osnove postojanja. Tu bih čak na sâm Duh mogao primijeniti one Heideggerove kategorije pravosti i nepravosti i reći da pravi Duh shvaća da jedino što može učiniti je naučiti se s patnjom nositi, dok nepravi Duh vjeruje da se ona ipak može otkloniti (ali uvijek putem ove ili one iluzije)…

K tomu, kad je čovjek mlad, i ako je poput nas, upravo tom porivu traganja za osnovom postojanja nikako neće moći umaći. I zamišljat će sve drugo kao osnovu postojanja samo ne patnju. To je i razumljivo. U tim godinama njegovo tijelo je zdravo, boleštinama je rijetko izložen, kako bi mu onda moglo pasti na pamet da je temelj sveg postojanja, ali i svijeta u cjelini, neugoda, a ne ugoda – patnja, a ne sreća?

Svi inteligentni pojedinci (pa čak i oni koji su u značajnoj mjeri religiozni) kad tad dođu do uvida da je život besmislen s obzirom na svoju krajnju svrhu. Nje, jednostavno, nema. No to je i prva patnja s kojom se suočavaju u duhu. Jedini mogući smisao života onda mora biti sadržan u prostom življenju, reći će sebi, u trajanju bez krajnje svrhe, i to može čak biti i podnošljivo s obzirom na strasti, volju i nagone koje posjeduju… A upravo potonji su ti koji će im najprije odvratiti pogled od grozote stvarnosti jedne egzistencije – patnje… Prepustit će im se u poslovičnom zaboravu i u tom zaboravu uglavnom provesti svoj život. No pitanja Čemu? i Zašto? i dalje će se njihati iznad njihovih glava, i tek povremeno proizvoditi onu nesnosnu “buku besmisla” u njihovim mislima zbog koje će uvijek iznova patiti.

Ali svejedno; i pored svega iznesenog, mi ne možemo znati je li Bog, na kraju krajeva, postoji. Zbog toga nikada nećemo oduzeti dostojanstvo jednom kršćanskom vjerniku koji je uvjeren u njegovo postojanje, kao što ga nećemo oduzeti ni jednom ateisti koji to poriče. Uvijek ćemo ostati stajati pod tom skeptičkom nišom iz koje nas neće moći istjerati. Tako “naša istina” ne može biti istinitija od kršćanske a ni od ateističke istine, ali i obrnuto. Radije ćemo se vladati poput onih Nietzscheovih “filozofa budućnosti” koje on veselo spominje u S onu stranu dobra i zla – koji su puni ljubavi za istine do kojih su sami došli, ali koje upravo zbog toga ljubomorno čuvaju samo za sebe, jer ne žele da one budu istine za svakoga!

*

*  *

Prije samog oblikovanja “moje istine” o patnji kao bitku postojanja, nešto se dogodilo u mom životu… tog osamnaestog studenog dvije tisuće osamnaeste… a što mu je, po svemu sudeći, bilo okidač… Ne mogu reći da je to bio događaj sličan onomu koji je doživio Pascal u svojoj prosvjetiteljskoj noći dvadeset trećega istog mjeseca samo davne tisuću šesto pedeset i četvrte. I nikako ne mogu reći da sam nakon tog događaja kao Pascal postao istinskim kršćanskim vjernikom… Jedino sam u strahovitom proplamsaju uvida shvatio u čemu je sadržana stvarna veličina tog mučenika nad mučenicima iz kršćanske tradicije. I ovaj uvid opalio me kao i svi drugi koje sam imao u životu, iz nekakvog neuhvatljivog središta u meni samom. Ukratko, došapnuo mi je da je prava Kristova veličina sadržana, ne toliko u moći iskupljenja grijeha, koliko u spektakularnome, i potpuno neočekivanom, dobrovoljnom pristanku na patnju… Naime, Isus je među prvima pokazao kako se suočiti i živjeti s patnjom na ovom svijetu. Patnji se, pokazao je On, treba dobrovoljno prepustiti, a ne ju nastojati ublažiti ili otkloniti… Patnja oblikuje čovjeka, nadodat će stoljećima kasnije Nietzsche. Sve što je iz njega dobro i loše izraslo on ima zahvaliti patnji kojoj je izložen

I Buddha je, kao što znamo, spoznao da je patnja osnov svijeta, međutim, samo je Isus osmislio učinkovitu praksu življenja s tim groznim uvidom.

U sakramentu euharistije ili svete pričesti, koji je danas sastavni dio svete mise kršćanske Crkve, sadržana je spomen na ovaj Isusov čin. Ali baš taj najvažniji od svih sakramenata najmanje sam mogao razumjeti. Ideja vjere u Boga u ovom besmislenom svijetu racionalno mi je bila shvatljiva od samog početka, ali konsekracija odnosno misterij pretvorbe običnog kruha u tijelo Kristovo u meni je mogla izazvati samo najveću nevjericu. Osim toga, kako bi “tijelo Kristovo” uopće bilo u stanju iskupiti grijeh vjernika ako ga on pojede?! Na kraju krajeva, čemu uopće tako kompliciran, kanibalistički ritual stran svakom ratiu…? Bio sam dojma da ga ni najdublji teolozi sebi ne mogu racionalno objasniti. No sakrament svete pričesti stoljećima je ugrađen u obred svete mise, i što je najvažnije, kao takav, začuđujuće dobro funkcionira! Zašto bi ga mijenjali, ako je u stanju učiniti da se čovjek nakon njega osjeća iskupljeno i pročišćeno? To što se racionalni osnov vremenom izgubio, to ne treba nikoga plašiti, ionako smo ga naslijedili od svojih predaka, koji su ga pak naslijedili od svojih predaka i tako dalje… Sakrament svete pričesti dio je jedne duge tradicije i zato ga možda i ne treba dovoditi u pitanje. Tako otprilike o euharistijskom slavlju moraju razmišljati današnji kršćanski teolozi.

No, u isto vrijeme, čini se da nisu svjesni da je upravo njegova iracionalnost element koji će odbiti mnoge pojedince današnjeg društva, dovoljno inteligentne da u tom činu, neobjašnjivom za njihov um, vide samo primitivni akt, ravan molitvi, koji upravo dokazuje suprotno – zašto se u Boga ne treba vjerovati. Hej, jedem kruh i trebam misliti da je to tijelo Kristovo! No way, neću to činiti! Pa tako, samo egoistični pojedinci kojima je tek do toga da iskupe svoje osobne, i s ovog stanovišta, beznačajne grijehe, taj čin neće dovoditi u pitanje. Njima nimalo nije važna njegova pozadina, smislena utemeljenost, stalo im je samo do toga da u svojim očima ponovno postanu čisti. Zbog svih tih razloga, tužno je to reći, Crkva je danas više mjesto okupljanja egoističnih pojedinaca, nego istinskih ljudi duha.

I na ovom mjestu više vam ne mogu tajiti; a vjerojatno ste me već i prozreli. Tog osamnaestog studenog nazočio sam svetoj misi u jednoj crkvi. Ja, polubezbožnik, sjedio sam u klupi, i u polulaičkoj i polusvetačkoj šutnji nazočio svetom kršćanskom obredu, mozgajući o prirodi euharistijskog slavlja koji me započeo kopkati odmah nakon što sam dovršio čitanje Pascalovih Misli… A uskoro je red došao i na njega. Tik prije same (ipak to moram reći – samo simboličke) pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, nastupa nesvakidašnji trenutak, crkvom se prolomi zatomljeni zvuk pričesnika koji ničice padaju na svoja koljena, a potom uslijedi neobična tišina za prostor ispunjen ljudima, tišina one “božje prisutnosti”, samo s glasom svećenika u pozadini, koju povremeno prekida mukli zvuk turobnog zvona. Svaki put osjetim tu tišinu, i čini se kao da je u tim trenucima svaki vjernik u Crkvi suspregnuo svoj dah… Žena mi je poslije rekla da su neki svećenici mogli vidjeti pravo tijelo i pravu krv u peharu, ali u to nisam sklon povjerovati. Sudim po razumu, a Pascal me je poučio da se i putem razuma može stići do vjere. Nisam trebao odlaziti do oltara da bih se uvjerio kako se ništa natprirodno nije dogodilo, a to nije bilo ni važno. Simbolički naboj oduvijek mi je bio dovoljan, jer se “čitav” odigrava u duhu. Pozorno sam stao pratiti svećenika dok je prenosio Isusove riječi:

“Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati!”

a zatim:

” Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv, Novoga i Vječnog saveza, koja će se za vas proliti i sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!”

Što bi ove zagonetne riječi mogle značiti? Zašto Isus ne govori o svom duhu, a ne tijelu? Zašto dopušta da se apostoli (svećenici) napiju njegove krvi, a narod najede njegova tijela? Vjerojatno postoje knjige, teološke i ne-teološke provenijencije, u kojima se nadugačko i naširoko raspravlja o ovim riječima koje je Isus izgovorio u odsutnim trenucima Posljednje večere i koje ja, bezbožnik, nisam čitao. Možda već postoji napisano ono što ću sada iznijeti, u to ne ulazim, ali time se ne smatram većim ili manjim laikom u kršćanskom smislu. Patnja, prema mom mišljenju, dolazi prije kršćanstva, prije svake religije, štoviše, ona je njihov povod, a ne posljedica, a iz razloga što je osjećam više nego ikada u životu, uzimam si pravo govoriti samo o Njoj i isticati veličinu Isusa kao čovjeka samo po Njoj, a ne prema biblijskoj činjenici da je on i Božji sin. Stvari kršćanstva ostavljam po strani i neka mi na tome kršćani oproste. S druge strane, to me ne sprečava da same kršćane, kao i vjernike drugih religija, po pitanju njihova odnosa prema patnji ne doživljavam svojom braćom!

*

*  *

I ono što na kraju ovog teksta slijedi postulati su jedne nove metafizike – metafizike patnje. Možda se radi i o postulatima neke “nove religije u rukama filozofa”, koju je u S onu stranu dobra i zla zazivao Nietzsche…? Ipak, ne želimo biti pretenciozni. Neka ovo učenje bude i ostane samo naša istina.

Nitko nije patio kao Isus Krist. Njegova patnja na križu nesumjerljiva s bilo kojim drugim oblikom patnje. Iako se u fizičkom smislu mogu navesti gori oblici patnje od patnje na križu, recimo, komadanje tijela, ili nabijanje na kolac, nećemo cjepidlačiti: Isusova patnja je za sve ljude, ako ništa drugo, a ono barem simbol najveće moguće patnje koju čovjek može iskusiti. I onda, što nam je Isus svojim dobrovoljnim pristankom na Nju, želio poručiti?

Prvo, ako patimo zbog nasilne prirode života samoga (kako smo to pokazali u prvom odjeljku), krivi smo već i samom činjenicom što smo živi. Ta je krivnja istinski “praotački grijeh” koji spominje i Pascal. Stoga da bismo krivnju (samog života) otkupili, patnju moramo dobrovoljno prihvatiti, a ne je izbjegavati.

Drugo, kako patnju izdržati? Na ovom mjestu dolazi do izražaja pravo značenje sakramenta svete pričesti u svom arhetipskom, i rekao bih, potisnutom, a možda i u potpunosti, zaboravljenom obliku. Stavljam ga u vlastitoj interpretaciji u misli ili riječi samog Spasitelja upućene učenicima na Posljednjoj večeri:

“Ako će moje tijelo biti izvrgnuto najvećoj patnji na ovom svijetu i ako sam ja na tu patnju dobrovoljno pristao, neće li svatko, tko se bude sjećao moje muke, u (ipak samo) simboličkom jedenju moga tijela i pijenju moje krvi, osnažiti i svoj duh i svoje tijelo; duh – za odluku da se dobrovoljno prepusti patnji, a tijelo – kako bi tu istu patnju mogao izdržati. Drugim riječima, neće li i mali komadić moga tijela pridodan vašem tijelu, pa i na simboličkoj razini, učiniti vaše tijelo poput moga, te će ono biti u stanju izdržati patnju na koju je vaš duh dobrovoljno pristao. Tu patnju ću ja sutra na križu prvi izdržati, patnju koju prije toga nitko nije bio u stanju izdržati. Iza toga to ćete činiti i vi – meni na spomen!”

I konačno, treće:

“Sjećanjem na moju patnju vaša patnja, kakva god bila, ne može se usporediti s mojom. I to će vam znanje uliti dodatnu snagu da svoju patnju izdržite. Patnja je križ života. A ja pokazujem kako taj križ nositi.

Jasno je po čemu je onda Krist – Spasitelj: po pokazivanju načina kako se treba nositi s patnjom života! U kontekstu izloženih postulata jedne nove i osobite metafizike patnje postavlja se i pitanje uloge Boga u cijeloj priči. Ne ulazeći u druge religiozne aspekte i Božje uloge (stvaratelja i sličnih), uloga Boga u kontekstu metafizike patnje svodi se na ulogu “javnog bilježnika” odnosno jamca istinitosti Isusova nauka. Za obične ljude to je nužno u onom istom smislu koji je spominjao i Pascal govoreći o nužnosti vjerovanja običnih ljudi u pravednost zakona (iako su svi redom oni po sebi nepravedni). Za ljude višeg ukusa ili duha nije nužno da Bog postoji kao jamac Isusova nauka. Isusov nauk vezan uz dobrovoljno prepuštanje patnji, kao takav, samodovoljan je pred razumom. No problem je razuma u tome što do te istine može doći samo zaobilaznim putom, odnosno tek nakon što se otklonio od svih svojih pojmova u koje je bezrezervno vjerovao, poput istine, pravde i sličnih. Tek nakon toga razum ostaje oči u oči samo s jednim pojmom, za koji nije siguran je li ga prvog stvorio, ili je taj “prapojam” stvorio njega – patnjom. Ne bi ga bilo da nema patnje! Ne bi ga čovjek imao da ne pokušava čitavo vrijeme otkloniti patnju iz svoje egzistencije… Ali sada razum tu duboku spoznaju može dohvatiti i… postati religiozan.

Poučeni “učenjima” Larsa Von Triera, Blaise Pascala, Friedricha Nietzschea i konačno, Isusa Krista možemo iscrtati konture nečega čemu smo dali jedan, možda i pomalo pretenciozan naziv – Metafizika Patnje, svojevrsni “patnjizam”. Jer, sve što kažemo, kažemo u Duhu, i dovoljno je daleko od Života i fizike, ali zato blizu Duha i metafizike…

Svijet kao prostorno-vremensko-materijalni okvir, za sva bića koja obitavaju u njemu, rasprostrta je patnja. Patnja je sadržana u samom načinu postojanja upojedinačenog bića u cjelini i ne može se otkloniti. No Duh se rađa kako bi nas poučio kako se s patnjom nositi. Na ovaj način i pomalo neočekivano, on našem životu (i u posljednji tren) ipak uspijeva uliti smisao.

Studeni 2018.

Praznina puna Boga

Posted in FILOZOFIJA, Misli, PASCAL tagged , , u 6:10 pm autora/ice Magičar

Blaise Pascal: MISLI

I ponovno ću započeti post istim riječima. I dalje “…čitam Pascala posvećeno, kako to i dolikuje jednom Duhu u ovu toplu-hladnu jesen. Njegove “misli” su i moje! Njegovo dostojanstvo sadržano u njima je i moje dostojanstvo.” Ali tko bi volio ovu jesen?! Na početku, s toliko zasljepljujućeg sunca i dosadnoga, na momente nepodnošljivoga, južnog vjetra, a na kraju, sa svim tim preranim mokrim snijegom i niskim temperaturama koji me plaše oštrinom nadolazeće zime?! I tko bi znao kakav stav zauzeti prema Pascalu, koji u prvom dijelu svojih Misli na nesumjerljiv način oslikava konture ljudskog bijednog stanja, a u drugom, uporno i bez prestanka trubi o tom svom Bogu kojeg danas, jednostavno, ne mogu osjetiti (kako bi on to htio)…?

Pa to je zato, reći će Pascal, jer je Bog…

…jedan skriveni Bog, i da je on, otkako se priroda iskvarila, ostavio ljude u zaslijepljenosti, iz koje mogu izaći samo pomoću Isusa Krista, izvan koga je uskraćeno svako općenje s Bogom.

Uostalom, dokazi kršćanske religije, prema Pascalu, i “…nisu takve prirode da bi se moglo reći da su savršeno [uvjerljivi].” Štoviše, nama se čine da su više neuvjerljivi nego uvjerljivi! A na jednom mjestu, gotovo izvan svakog razuma, Pascal će napisati:

Uvidite, dakle, istinitost religije iz same njene nejasnosti.

Kako je, onda, uopće došlo do toga da čovjek povjeruje u Boga? I zašto mu je Bog potreban?

Pa iako se u drugom dijelu Misli Pascal silno trudi(o) dati odgovor na to pitanje, upravo će tu zakazati iskazujući svoju najdublju naivnost… Čitati Misli nakon sedmog odjeljka (Moral i doktrina) čisti je gubitak vremena. Njegovi razlozi za vjeru u Boga nedostatni su da u nju uvjere ljude ovog doba… Zbog toga, danas biti bez Boga ne može biti povod ni za pogrdu ni za pohvalu – (nego) samo za duboku nesreću. Zbog toga i ne mogu unaprijed osuđivati ni pohvaljivati one koji nakon razmišljanja o ovim pitanjima odustanu od daljnje potrage. Mnogi, vrlo duboki, duhovi našeg vremena zbog toga prebivaju u onoj, filozofima dobro znanoj, skeptičkoj šutnji “religioznog indiferentizma”, u koju često i sâm zapadam.

Usprkos svemu, Pascal vjeruje da su ljudske misli te koje su u mogućnosti iskupiti ove grozomorne uvide. Mi znamo da smo prolazni, a univerzum o tome ništa ne zna. Mi znamo da u sebi neprestano moramo obuzdavati zlo, a univerzum o tome šuti. I kako toj muci stati na kraj? Opet i opet, pomoću misliDuha. I onda, kako živjeti na ovoj ubogoj planeti sa znanjem o svojoj prolaznosti i zloćudnosti? Ako se složimo s Pascalom da je znati kako živjeti s tim grozomornim znanjem upravo ‘najfilozofskije’ za čovjeka, dobit ćemo i njegov odgovor.

Mi zamišljamo Platona i Aristotela samo u dugim učenjačkim odorama. To su bili društveni ljudi koji su se, kao i drugi, [smijali] sa prijateljima; i kada su se zabavljali pišući svoje Zakone i svoju Politiku, oni su to činili razonodeći se; to je bio najmanje filozofski i najmanje ozbiljan [dio] njihovog života. Najfilozofskiji je bio: živeti prosto i mirno.

Ako su pisali o politici, to je kao da bi zaveli red u jednu ludnicu: a ako su se pravili da o tome govore kao o nekoj krupnoj stvari, to je otud što su znali da [luđaci] kojima govore misle da su kraljevi i carevi. Unosili su se u njihova gledišta da bi sveli njihovu ludost na što je mogućno manju [mjeru].

No “običan čovjek” ne može živjeti “prosto i mirno”. On uvijek dolazi na svijet sa svojim strastima. Zbog toga i Pascal, poput većine slobodnih duhova, dijeli ljude na “obične”, puk, “svjetinu”, i one koji to nisu. “Običnim ljudima” upravlja se putem navike, reći će, a “neobičnima”, “filozofima”, slobodnim duhovima, ili, kako ih je Nietzsche nazivao, “ljudima višeg ukusa” – putem uvida (u istinu). Ničim drugim doli navikom čovječanstvo dolazi do reda u svom postojanju. Što je napredak ako ne “širenje reda”, kazao je i August Comte još u 19. stoljeću. Zahvaljujući tom uvidu, na stranicama Misli koje slijede Pascal će stići do svojih možda najdubljih misli… Poslušajmo kako zbori “najinteligibilniji” Pascal, obasjan tim čudesnim, hladnim svjetlom razuma o temeljnoj crti ljudske prirode:

Može li išta biti šaljivije do to da netko ima prava da me ubije ako stanuje s one strane vode, i ako je njegov vladar u raspravi s mojim, mada ja nisam u nikakvoj raspravi s njim?

Ništa, po samom razumu, nije pravedno po sebi; sve se remeti vremenom. Običaj sačinjava svu pravičnost iz toga jedinog razloga što je usvojen; to je tajanstven osnov njegovog ugleda.

…običaja se treba pridržavati samo zato što je običaj, a ne zato što bi bio razuman i opravdan. Ali puk ga se pridržava samo iz razloga što misli da je opravdan. Da nije tako, on ga se više ne bi pridržavao, makar da je to običaj. Jer ljudi hoće da su podčinjeni samo razumu ili pravdi…

Bilo bi, dakle, dobro da se ljudi pokoravaju zakonima i običajima zato što su zakoni…

Tako im je pokoran; ali je sklon da se pobuni čim mu se pokaže da oni ništa ne [vrijede]; što se može pokazati za svakog od njih, gledajući ga s jedne [izvjesne] strane.

Međutim, baš to pokazivanje “s jedne [izvjesne] strane” da zakoni ništa ne vrijede, može se, na Pascalovu žalost, primijeniti i na sve drugo, pa tako i na pitanje postojanja Boga. Zbog toga nas tako silno čude i njegova dubina i njegova naivnost! Upravo on sâm dao nam je formulu zašto se u Boga vjeruje: zato što nam je to netko nekad davno rekao. U Boga vjerujemo – iz čiste navike! Ali to nikako nije nekakva tričarija, kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Vjerovanje u Boga iz navike je od presudne važnosti, kao i vjerovanje u zakone odnosno u red u svijetu! Vjera u Boga i zakone iz navike, u konačnici, spašava nas propasti, konačnog izumiranja! No kao da je i sama zbilja koja nas okružuje (u startu) “puna Boga”… – ona je za nas “Praznina puna Boga” te nam, kao takva, omogućava preživljavanje. Stoga, nikada nećemo biti sigurni je li naš Bog uistinu postoji ili ne. Ali poimajući Boga u smislu kako su to činili rabini u knjizi Povijest Boga Karen Armstrong kazavši da je Bog takvo biće koje ne mora čak ni postojati, a da bi opet zadržalo svoju najveću nužnost i izvjesnost u svijetu, dolazimo do toga da se tim pitanjem ne moramo čak ni zamarati. Samo se moramo potruditi u oblikovanju te dane nam “praznine pune Boga“, kako bismo stvorili onoga Boga u kojeg ćemo stvarno vjerovati. Razumom je to teško učiniti, ali zahvaljujući Pascalu, znamo da se to može učiniti! Kao što ne možemo lažirati vlastitu strast prema nečemu i nekomu, tako ne možemo lažirati ni moć da u nešto vjerujemo ili ne vjerujemo.

Na ovom mjestu, u Žižekovom maniru – a to ponekad znači i na rubu primjerenosti – ne mogu a da se ne prisjetim crtića Kung-Fu Pande koji sam nekoliko puta pogledao s djecom, svaki put ostajući potresen dubinskom porukom filma. Kada se Zmajski borac napokon domogne Svitka Palače od žada koji je bio namijenjen njemu, otkrit će da on ne krije nikakvu tajnu, štoviše, da je prazan, zrcaleći samo onoga koji ga u tom trenutku gleda, a u crtiću to je bucmasto dobroćudno lice našeg pande – izabranog Zmajskog borca. Pandu će to zbuniti, međutim, kada mu njegov “tata” – iako se radi o ptici koja ga je usvojila te se samo izdaje za njegovog “tatu” – otkrije da njegova juha nema nikakav “tajni sastojak” po kojemu je poznata i cijenjena u cijelom kraju – shvatit će poantu praznog Svitka Palače od žada. Dovoljno je samo reći da nešto vrijedi – a u slučaju Boga – da postoji, i svi će u to povjerovati čudovišnom moći navike koju posjeduje svaki život.

Tako smo na kraju, u isto vrijeme, i dali i oduzeli pravo Pascalu, kao što to znamo učiniti i sa mnogim drugim stvarima…

I Život i Duh su stvarni, i za svoju stvarnost zahvaljuju jedno drugome. Život Duhu što je život priveo u svijest, Duh Životu, jer bez Života Duh ne bi postojao. Čisti Duh, kako je to kazao još Nietzsche – čista je glupost. Život se očituje u nesvjesnom, a Duh u svjesnom, Život živi, a Duh misli… Život se mami moćima, a Duh istinom. Život ako želi preživjeti mora dopustiti Duhu misliti, a Duh ako želi živjeti mora biti položen u Život.

A ti Pascalovi “obični ljudi” koji nam se danas (sve više) čine kao lijepe, oku, ali samo oku, ugodne, životinje, upravo u njima mi vidimo toliko života, koliko malo duha. Snažniji su od nas, strastveniji, opušteniji i lakomisleniji od nas, jedino nisu nimalo skloni razmišljanju poput nas… Naša samoća na ulici nekog grada time je potpuna… Naša samoća – a to sam vam upravo želio reći – postala je ona, Pascalova

Kolovoz 2017.

Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja

Posted in FILOZOFIJA, HEISENBERG, Kontakt, Kontakt, NIETZSCHE, Promjene u osnovama prirodne znanosti, ROBERT ZEMECKIS, SAGAN, UMJETNOST - FILM, Volja za moć, ZNANOST tagged , , , , u 11:00 am autora/ice Magičar

Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI

Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…

U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.

Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.

Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.

Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.

Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…

A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:

Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.

U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.

Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.

Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…

Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.

Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:

…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.

Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂

Veljača 2017.

(Ne)opravdano postojanje (apeiron kao ‘pramaterija’ ili kao moralni fenomen)

Posted in FILOZOFIJA, Filozofija u tragičnom razdoblju Grka, NIETZSCHE tagged , , , , u 11:42 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: FILOZOFIJA U TRAGIČNOM RAZDOBLJU GRKA

anaksimandarDugo sam vremena Heraklita iz Efesa držao za onoga starogrčkog filozofa – predsokratovca – kojemu bi se trebalo diviti i poklanjati svoju pažnju. Danas, u svjetlu onoga što me nosi i brani od tmore svagdašnjeg života, svoj naklon upravljam prema Anaksimandru. Poznato je kako je upravo Anaksimandar bio prvi mislilac koji je predložio misao o (pra)počelu, kroz ideju apeirona, ‘neodređene vrste tvari’, ‘svjetske supstancije’, koja, kroz stoljeća, na još uvijek nerazjašnjen način leži u osnovi sveg svijeta (ili svih drugih stvari). Za Anaksimandra, po Teofrastu, aperion:

 “…nije ni voda [kao što je to mislio Tales] niti što drugo od imenovanih elemenata, nego neka druga beskonačna priroda iz koje nastaju sva nebesa i svjetovi u njima…”
On ne izvodi postanak (stvari) uslijed promjene elemenata, već razdvajanja suprotnosti zbog neprestanog kretanja…

Svoj stav spram predsokratovaca, naravno, izgradih pod snažnim utjecajem Nietzschea. Čitao sam Rođenje tragedije i Filozofiju u tragičnom razdoblju Grka u dobu u kojemu ih je on pisao – između dvadeset pete i dvadeset devete godine života. Zamislite Nietzschea s dvadeset i sedam godina; taj, već u to doba, osebujan, ‘planinski’ ‘(po)tok’ filozofskih ideja s ‘pritokama’ misli starogrčkih mislilaca! (I ne bi li se čitanje mladog Nietzschea, kroz jednu osebujnu metaforu, moglo usporediti s pijenjem probranih vina iz mađarskih vinograda po izboru Belé Hamvasa?)

Na početku Filozofije u tragičnom razdoblju Grka, nakon posvete filozofiji i njenoj ulozi u kulturi jednog naroda (1.poglavlje) i Platonu – “prvom veličanstvenom hibridnom karakteru”, koji je ispremiješao ‘sve i sva’ u svojoj misli od filozofije svojih prethodnika (2. poglavlje), poglavlja su raspoređena tako da vam se čini kako će svako biti posvećeno jednom filozofu. Međutim, kada red dođe na Heraklita, mislioca ‘ne-bića’ i sveg kretanja, Nietzsche mu velikodušno ustupa četiri, Parmenidu, koji slijedi, misliocu ‘bića’ i ‘sveg nekretanja’– pet poglavlja, da bi, na kraju, Anaksagori, misliocu ‘nusa’ odnosno uma, posvetio najviše – šest poglavlja; ali zašto Anaksimandru, baš kao i Talesu, samo jedno? Osim toga, u knjizi nema još one dobro poznate huje na Sokrata, i nema zaključka, osim isticanja veličanstvena Anaksagorina učenja kao onoga u koje se ulijevaju misli svih njegovih prethodnika…

Istodobno, o apeironu se informiram preko knjige sarajevskog profesora filozofije Damira Marića koju je u nakladi sarajevskog Filozofskog fakulteta objavio 2014. O pojmu, o kojemu se i sâm Anaksimandar vrlo malo izjašnjavao, profesor Marić uspio je napisati čak dvadeset i pet stranica, što me je, moram priznati, prilično iznenadilo. Kako čovjek može napisati toliko stranica o nečemu o čemu se, zapravo, i prema njegovu autoru, vrlo malo toga može reći…? Međutim, ubrzo shvaćam da se većina sadržaja tog poglavlja bavi interpretacijama apeirona drugih filozofa… (Aristotela, Teofrasta, Simplicija, Hipolita, Aetija i drugih starogrčkih mislioca, te Kahna, Burneta, Cornforda, Barnsa, Windelbanda i drugih iz suvremene filozofske tradicije…)

Iako me je na početku zahvatila i držala sumnja spram ovog filozofsko-znanstvenog pristupa – jer, nije li Anaksimandar upravo ona vrst filozofa koja namjerno hoda po rubu mističkih učenja propagirajući jednu vrlo ‘neiskustvenu’ ideju  ‘skrivene stvarnosti’ – dakako da se vrijedilo upoznati s glavnim interpretacijama njegova učenja kao i ovoga nedokučivog pojma: jedni su, tako, apeiron držali ‘(pra)počelom svega’, a tu se najčešće misli – (pra)počelom ‘sve materije’ ili ‘svih stvari’ (Platon bi kazao ‘elemenata’), drugi su ga smatrali ‘prvim principom’ (u bilo kojem smislu tog izraza), treći vjerovali da se on odnosi na sâm prostor, a četvrti samo ustvrdili da je on neograničen (pa i beskonačan) i, što je najčešći slučaj, neodređen u kvalitativnom smislu… U filozofski-prihvatljivom obliku, neki su čak izveli zaključak kako je Anaksimandar bio prvi metafizičar, a apeiron prvi metafizički pojam.

Ipak, nismo dužni, poput profesora Marića, baviti se mislima drugih o Anaksimandru; želimo se, baš kao i Nietzsche, baviti Anaksimandrom i njegovom idejom apeirona na svoj način… I zato se najprije vratimo Nietzscheu i njegovu mladalačku djelu…

“Filozofski sistemi su… potpuno istiniti samo za svoje utemeljivače; za sve kasnije filozofe oni su obično jedna velika greška…” piše na početku svoje knjižice drsko-mladalački Nietzsche, navješćujući da će njegova ‘analiza starogrčkih mudraca’ biti drugačije prirode od uobičajene. Po Nietzscheu, svi “…ti sistemi… u sebi sadrže jednu tačku koja je neopovrgljiva, nekakvo lično raspoloženje i boju [mi naglasili]…” te je njegova namjera bila da iz svakog sistema izdvoji “…samo onu tačku koja je deo ličnosti i koja pripada onom neopovrgljivom i neospornom, a što istorija ima da sačuva.” Tu su razotkriva ona, dobro poznata, Nietzscehova sklonost tzv. velikim ljudima koja ga nikada neće napustiti.

Kad započnete s čitanjem te silno nadahnjujuće knjige (Filozofije u tragičnom razdoblju Grka) ubrzo vas obuzme osjećaj, kako su svi oni, starogrčki filozofi koje spominje, doista na neki svoj ‘osobni’, ‘lični’, način u pravu, odnosno, da, više-manje, izriču onu jednu, jedinu istinu, samo na svoj način… Dakako, da je tom osjećaju pridonio uvelike i sâm Nietzsche, čije je štovanje gorostasa starogrčke predsokratovske misli apsolutno neupitno. Rekli bismo, kao da se radi o njegovim drugovima iz djetinjstva, koje je upoznao u igri, ali koja je, u međuvremenu, postala ona krajnja, uzvišena igra, kojoj će, u konačnici, Anaksagora pripisati odgovornost za ‘prvi uzrok’ sveg kretanja… Međutim, i s odmakom, i s godinama, kad ste mladoga, razuzdanoga Nietzschea konačno uspjeli ukrotiti unutar svoje glave, i dalje će vam se činiti kako se sve te oprečne misli, prapočela i principi mogu stopiti ili složiti u jednu, jedinu, grandioznu “filozofsku puzzlu” – ‘istinu po sebi’ cjelokupne starogrčke misli… (iako bi se Nietzsche tome vjerojatno usprotivio).

Što je napisao mladi Nietzsche o Anaksimandru? Najprije, on izražava čuđenje nad jednom njegovom rečenicom:

 “Gdje su stvari nastale, tu se one – shodno nužnosti – moraju također vratiti i nestati; jer one moraju da plate globu i da im se – prema poretku vremena – sudi za njihove nepravednosti.”

“Zagonetna izreko istinskog pesimista, proročanski napisu na graničniku filozofije, kako da te tumačimo?”, pita se Nietzsche. Dakako, na ovu rečenicu nećemo naići u Marićevoj knjizi i predmnijevamo da je to zbog njene ne samo začudnosti nego i kontroverze uslijed religiozno-moralnih konotacija… (uostalom, Marić eksplicite ističe kako “Anaksimandrova stajališta zasigurno nisu ono što bi Grci 6. stoljeća p. n. e. smatrali religijom.”) Shodno tomu, Nietzscheova interpretacija apeirona bitno se razlikuje od svih drugih. Da, apeiron jest nešto što ne može nastati i propasti kao sve drugo, i zato se kaže da je on ‘bez kvaliteta’, bez svojstava, nešto “po sebi neodređeno” što strahovito podsjeća na Kantovu ‘stvar po sebi’… Međutim, po Nietzscheu, apeiron je, možda upravo i zbog ove rečenice  – moralni fenomen. Mi ispaštamo u svom postojanju zbog zagonetne velike nepravde koja mu leži u osnovi…

Mi rado verujemo predanju da je Anaksimandar hodao u posebno dostojanstvenim haljinama [kasnije će nešto slično napisati i za Anaksagoru] i da je u svojim gestovima i životnim navikama pokazivao odista tragičan ponos. Živeo je kao što je pisao; govorio je tako svečano kao što se oblačio; podizao je ruku i spuštao stopalo kao da je ovaj život tragedija i kao da je on rođen da uzme učešća u njoj, igrajući ulogu junaka.

Nakon toga, Nietzsche će rado pretrčati ka Heraklitu, pitajući se: “Zašto sve ono što je postalo nije već odavno propalo, pošto je ipak već protekla čitava večnost?” ne ulazeći više u daljnju analizu ovog mistika-čudaka…

Međutim, na ovom mjestu rasprave, dat ćemo si oduška, i iz sasvim drugog kuta gledanja, pokušati braniti Anaksimandrovu nedorečenu misao o ‘pramateriji’ putem suvremenih teorija 20. stoljeća koje Nietzsche nije imao prilike upoznati. Naime, uvjereni smo da bi se upravo one, a tu u prvom redu mislimo na kvantnu teoriju i pojavu kvantnih fluktuacija u vakuumu, mogle iskoristiti u obranu Anaksimandarove misli o apeironu…

Neobična pojava fluktuiranja virtualnih čestica u vakuumu, koja je eksperimentalno potvrđena u okviru kvantne teorije, tiče se njihovoga neprestanog ‘stvaranja iz ničega’ i ‘nestajanja u ništa’. Međutim, osim eksperimentalnog evidentiranja da se to stvarno događa, kvantna teorija, čini se, nikada nije dala zadovoljavajuće objašnjenje za ovu pojavu. Od kuda ‘dolaze’ i kuda ‘odlaze’ ove virtualne čestice?

Prema našem mišljenju, a u skladu s ‘Anaksimandrovom teorijom’, možda se radi o svojevrsnoj energetskoj granici, konkretno, graničnom potencijalu koji materiji kao takvoj omogućuje da ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’, stvori prostor(vrijeme)… Kada dosegnu tu granicu, čestice ‘pramaterije’ naprosto stvore prostor(vrijeme) oko sebe te se i same pojave u njemu, kao što nestanu, kada njihov ‘energetski potencijal’ padne ispod granice te više nemaju ‘snage’ vlastito prostor(vrijeme) održavati oko sebe. Međutim, postavlja se pitanje kamo, onda, ostatak energije odlazi? Postoji, pa barem mala mogućnost, da ostatak energije završava u onom što bi Kant nazvao ‘stvar po sebi’, a Anaksimandar apeiron… U našem značenju, dakle, apeiron bi bio neka vrst nisko-energetskog staništa odnosno izvorišta sve materije izvan prostora i vremena… drugim riječima, to bi bila (ta) naša i Anaksimandrova ‘skrivena stvarnost’…

U svemu tome, ipak ne želimo koketirati s ovom idejom u religioznom duhu, kao što je to činio Anaksimandar; uostalom, i zbog njezine aprostorno-avremenske prirode to ne možemo učiniti. Uopće, teško je o njoj bilo što suvislo reći, pogotovo putem našega – prostorom i vremenom – uvjetovanog jezika… Možda i odista, iz neke čiste, vlastite ‘neispravnosti’ (Anaksimandar bi kazao neopravdanosti) apeiron stvara materiju iz sebe, ali to ostaje samo nagađanje… Jedino što u ovom trenutku racionalno možemo pretpostaviti je da bi apeiron mogao biti odista ono ‘nešto’ iz čega smo proizišli i u što se vraćamo… I recimo to, jedan Werner Heisenberg bio je na tragu ovakvih razmišljanja te predstavlja fizičara kojemu bismo svakako trebali posvetiti jedan od budućih postova… Dotada, kontemplirajmo nad apeironom u još jednom nadahnjujućem valu čudesnih Anaksimandrovih intuicija…

Prosinac 2016.

Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem (ili o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja)

Posted in FILOZOFIJA, Kapital, MARX tagged , , , , u 12:34 pm autora/ice Magičar

Karl Marx: KAPITAL

Riječ komunizam danas se rabi u dva upadljivo suprotna značenja. Prema izvornomu, Marxovu značenju, komunizam je ideja po kojoj je društveno uređenje moguće zasnovati na društvenom a ne privatnom vlasništvu. U drugom značenju, komunizam se najčešće dovodi u vezu s totalitarnim socijalističkim režimima 20. stoljeća, ponajviše staljinizmom. Nažalost, upravo ovo drugo značenje danas odnosi prevagu na “ideologijskoj pozornici” pred spuštanje zastora.

Naime, iako su se pozivali na izvornu Marxovu ideju, totalitarni socijalistički režimi 20 stoljeća nisu implementirali ni k. od komunizma u njegovu izvornom značenju. Čak je i jedan Lenjin, koji je rusku revoluciju nazivao “ratnim komunizmom” (što je čista besmislica), toga bio malo svjestan. Ponovimo, prema izvornomu, Marksovom učenju, koje se u neoliberalnim društvima u sociologijskim udžbenicima pomalo posprdno naziva i konfliktnom teorijom, komunizam (a danas se pokazuje da bi to trebalo vrijediti i za socijalizam) nikako ne bi trebao izroniti iz čiste, nasilno-revolucionarne prakse proletarijata. On bi se trebao dogoditi općim pristankom svih, a što prije svega uključuje ono neizbježno “evoluiranje svijesti ljudi” koje svako malo upotrebljavamo kad ostanemo bez argumenata u nekoj moralizirajućoj raspravi.

Odatle, revolucionarna praksa Oktobarske revolucije ili čak NOB-a mogli su dovesti jedino do kakvog-takvog, na brzinu sklepanog, socijalizma. I doveli su. Sve zemlje tzv. Istočnog bloka, uključujući među njima i bivšu državu s ovih prostora, smatrale su se socijalističkim. Komunistički epitet prišiven im je tek naknadno, najčešće u pogrdnom smislu, u vremenu nakon što više nisu bile ni socijalističke. Preskočivši jednu etapu klasne borbe prema izvornoj Marksovoj zamisli i nametnuvši socijalizam narodu ‘odozgo’ a ne ‘odozdo’, Oktobarska revolucija našla se u ‘neobranom grožđu’. Ono što se ubrzo dogodilo, stoga, i nije bilo iznenađenje: zlorabljenje bez presedana jedne, utopističke ideje za interese “starog boga” – jednog ili više gramzivih pojedinaca željnih moći. U ideološkom smislu, Staljin je od svih Rusa toga doba najmanje bio komunist. A ono što se još i danas događa u Sjevernoj Koreji, pod geslom jednog tako uglednog imena, graniči već s čistim ludilom a kamoli dobrim ukusom. U tom smislu, držim da na izraz ‘komunistički diktator’ s pravom možemo gledati kao na oksimoron. Ako će se ikad pojaviti, kako je to na jednoj kavi spomenuo jedan moj prijatelj, komunizam će ljudima ‘doći’ odozdo, a ne ‘odozgo’. Neće im biti nametnut, jer po svojoj izvornoj zamisli (definiciji), on to i ne može biti. Na komunizam se jedino može dobrovoljno pristati (u svojoj glavi).

Međutim, u međuvremenu, toliko je toga lošeg vezano uz tu riječ, da vjerojatno ni ovaj post, kad bi se našao u nekom iole posjećenijem digitalnom prostoru, ne bi izbjegao navalu uvreda branitelja kapitalizma i neoliberalizma svih vrsta, uključujući tu razne skupine neofašista, nacionalista i sl. (koje unaprijed upozoravam da nijedan njihov uvredljiv komentar neću objaviti), a pogotovo ne bi mogao izbjeći uvrede još živućih i opravdano ozlojeđenih žrtava tzv. “komunističkih režima”. Nitko, ali baš nitko, u ovom trenutku ne bi im mogao objasniti da njihovu stvarnu muku koju su prošli nitko ne dovodi u pitanje, nego samo to da su njihovi krvnici i tlačitelji vlastiti teror podveli pod ideju koja ne može imati nikakve veze s njima, jer je duboko mirnodopska po sebi. Drugim riječima, nitko im u ovom trenutku ne bi mogao objasniti da se tu radi o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja ikad!

U neka druga vremena ideja komunizma bila je utjeha masama, potlačenoj radnoj klasi koja danas polako iščezava s lica zemlje; prividni paradoks je što je ona to još uvijek, ali u obrnutom smislu. Nijedna druga ideja ljudima danas ne pruža toliku ‘utjehu’ u preuzimanju uloge dežurnog krivca za sve zlo u svijetu kao što je to komunistička ideja. Izgleda da će trebati proći jako puno vremena pa da pravo značenje ove riječi ponovno izbije u prvi plan. I sasvim je moguće da se to neće dogoditi dok smo živi…

Ali zašto je važno da ideja komunizma ipak i napokon izbije u prvi plan? Zato što su se ljudski odnosi u modernom kapitalističkom društvu srozali do neizdrživosti.

Uzmimo za primjer ideju solidarnosti ili uzajamlja (prema još jednoj ‘biser’ hrvatsko-jezičnoj istoznačnici) koju je, kao što znamo, svojedobno zadivljujuće demonstrirao poljski narod. Za ovu ideju slutimo da je izravno proizišla iz jedne druge, ali u jednakoj mjeri, zadivljujuće prakse kršćanske tradicije koja se duboko ukorijenila u habitusu poljskog bića i koja se može izraziti riječima – “ljubi bližnjega svoga”. Međutim, kad danas pogledamo što je ostalo od ideje solidarnosti, vidjet ćemo da ona grca pod nogama neke nove (iako još uvijek katoličke) ksenofobne Poljske.

A zbog ideje solidarnosti, moram priznati, najviše mi se plače. U redu na blagajni, kako je to odlično zamijetio jedan drugi moj prijatelj, blagajnica će svoj prezir nezadovoljstva životom upravljati najprije prema onima koji su poput nje, običnim i beznačajnim ljudima, često obespravljenima i na rubu egzistencije, a ne prema dobro uhranjenim i obučenim kapitalistima za koje i ona zna da su svoj prvobitni kapital, kao po nekom pravilu, najčešće stekli ‘sumnjivim poslovima’. One koji su u istom financijskom rangu s njom, upravo njih će najviše prezirati! Iskazat će anti-solidarnost na djelu, koliko je tu u njenoj moći. Solidarnost je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom, radnička klasa je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom. Zato je tlačenje kapitalista o(p)stalo, jedino što se danas naziva drugim imenom – mobing – svodeći ga na izuzetak, a ne pravilo. Svoje probleme rješavaj sâm, geslo je neoliberalizma, a ako to nisi u stanju povinuj se “presvetoj čizmi kapitalizma”.

Damir Pilić, prema vlastitim riječima “zakašnjeli marksist”, na svom izvrsnom blogu i u jednom intervjuu dotiče se izravno ovih pitanja. Negdje mu je pošlo za rukom iskopati podatak da je altruizam u Hrvatskoj prema jednom istraživanju provedenom 1983. zauzimao visoko 4. mjesto na ljestvici najpoželjnijih ljudskih osobina, da bi samo deset godina nakon toga (ili nakon nekoliko godina života u kapitalizmu), u ponovljenom istraživanju, završio na posljednjem 20. mjestu. To najbolje govori što nam se dogodilo kad smo odlučili prijeći u društvo liberalne demokracije s kapitalizmom kao društvenim uređenjem.

Još jedno obilježje ‘krasi’ današnji kapitalizam, koji ‘od milja’ nazivamo neoliberalizmom; više ne možemo govoriti o otvorenom natjecateljskom ratu, nego o zakučastom, prikrivenom ratu “svih protiv sviju” u kojemu pušku, pa i konkretnu materijalnu i financijsku moć, sve više zamjenjuje uredno potpisan i pečatiran dokument od strane “trenutne vlasti” kojim ona ostvaruje stvarnu moć u društvu. Birokracija je postala nova bojišnica gramzivog čovjeka. Ako će krenuti u rat, onda će on prvo ovladati papirologijom, zakonima, statutima, pravilnicima, propisima kako bi se druge svladalo; dakle, ne više snagom mišića, nego nekim u pravo vrijeme potpisanim i javno obznanjenim dokumentom.

Najbolji argument u obranu kapitalizma koji sam dosada čuo glasi: kapitalizam je u skladu s ljudskom prirodom. Svaki čovjek je u duši egoističan, uvijek će nešto htjeti i uvijek za sebe. Uvećanje moći u bilo kojem smislu, jedini je i pravi smisao života. Nećemo se praviti grbavi te se praviti da ne poznajemo autora ove izjave. Da, to je Nietzsche iz svoje posljednje misaone faze… one, nad kojom smo najviše bili zamišljeni, i koja nam je izazvala najveću turobnost i sjetu…

Jer, pitamo se: što da, onda, radimo mi ovakvi, sa snažnim porivom ili osjećajem da ćemo biti sretni i zadovoljni društvenim životom, životom u bilo kojoj zajednici (poslovnoj, obiteljskoj, crkvenoj) samo ako su u njoj zadovoljni svi, a koji tek danas prepoznajem kao komunistički po sebi? Zašto bih trebao tajiti vezu između svoje altruističnosti, humanosti i solidarnosti s drugima i riječi komunizam zbog njegovog iskrivljenoga drugog značenja koje ga dovodi u vezu s uobičajenim nealtruističnim, nehumanim i nesolidarnim namjerama pojedinaca koji streme k moći? Ne kažem da sam to svaki puta, ali što me to tjera da većinu vremena budem entuzijastičan, a ne pragmatičan; altruističan, a ne mizantropski nastrojen, human, a ne nehuman, i u konačnici, solidaran, a ne ksenofoban (spram drugih)? To komunističko biće u meni, koje je stvarno, jer ga kroz sebe mogu osjetiti, tko ga je odgojio? Je li to bio neuspješan eksperiment jedne države unaprijed osuđene na propast, zbog kojeg me u današnjem neoliberalnom društvu prepoznaju kao nesposobnu, nesnalažljivu, pa čak i psihički bolesnu jedinku (zbog depresije), jer se ne ponašam kao “većina ljudi”, a to znači da se u društvu ne znam ‘izboriti za sebe’, ili je to nešto što će svaki čovjek steći evolucijom vlastite svijesti kad-tad neovisno u kojemu društvenom uređenju danas živi…? U skladu s potonjom mogućnošću, bivša država je u svom kakvom-takvom socijalizmu najdalje dogurala od svih drugih država (ali vjerojatno i ne dalje od Kube)…

Prava kritika komunizma, stoga, mora započeti drugim pitanjem koje glasi: je li stremljenje jednom takvom nepobitno uzvišenom cilju (svrsi) života uvijek mora završiti s tako pogubnim posljedicama? Zlouporabom jednih te istih gramzivih pojedinaca? Je li se ljudske jedinke odnosno njihove pameti doista enormno razlikuju jedna od druge, kao što to tvrdi francuski pisac Michel Houellebecq, da je nemoguće od njih očekivati da ostvare bilo kakav konsenzus u pogledu načina vođenja života koji bi vrijedio za sve. Ideja komunizma ovdje se otkriva kao zavodnička, i suviše utopistička, drugim riječima, nezamisliva s obzirom na stvarnu ljudsku prirodu. Možda je, stoga, opasno stremiti komunizmu? A upravo ovim pitanjem pozabavit ćemo se u sljedećem postu…

Srpanj 2016.

Smanjiti zanimanje za samoga sebe

Posted in FILOZOFIJA, Osvajanje sreće, RUSSELL tagged , , u 3:30 pm autora/ice Magičar

BERTRAND RUSSELL: Osvajanje sreće

Ime Bertranda Russella zasigurno vam je poznato: engleski matematičar i logičar, a u nekim prilikama filozof i povjesničar, u knjigama povijesti filozofije i znanosti najčešće se spominje uz pravac logičkog pozitivizma. Sve to nije ga spriječilo da osmisli jedan od najneobičnijih paradoksa logičkog mišljenja koji je i danas poznat pod njegovim imenom. S druge strane, imao je zdravu namjeru utemeljiti matematiku na logici. U suradnji s Alfredom Northom Whiteheadom napisao je znamenitu Principia Mathematicu, a svakako mu treba odati i priznanje za sazrijevanje mladog Wittgensteina. Turbulentan život vodio ga je kroz četiri braka, pomalo pretjeranog političkog aktivizma, a čak je dobio i Nobelovu nagradu za književnost (što mi i danas zvuči nevjerojatnim, jer, prema vlastitom priznanju, nije bio umjetnik). U svemu tome, ne mogu se oteti dojmu da je bio i pod utjecajem one duhovne prisile koju osjećaju takvi – ‘veliki ljudi’, a koja se ogleda u tome da čovječanstvo pokušaju učiniti sretnim. U tom duhu, napisao je, po mom ukusu, vrlo površnu Povijest Zapadne filozofije, koju danas na svakom buvljaku možete kupiti za 20-30 kuna, ali i meni, vrlo dragu, knjižicu Osvajanje sreće iz koje (u Minervinom izdanju) u nastavku donosim citate. Čini se da je Bertrand Russell pošto-poto htio ukazati na to da je sreća pojedinca, a ne društva, ono čemu treba težiti. Njegova formula izrazito je jednostavna – smanjiti zanimanje za samoga sebe. I ovo što ćete sada pročitati gotovo da ne sliči Bertrandu Russellu:

U mladićkom dobu mrzio sam život i stalno bio na ivici samoubistva i jedino me od toga uzdržala želja za znanjem što više matematike. Sad naprotiv, ja uživam u životu; čak bih smeo da tvrdim da svakom godinom sve više uživam u njemu. Dijelom je to došlo otuda što sam otkrio koje su stvari koje najviše želim i postepeno sam i došao do mnogo njih. Dijelom je to došlo otuda što sam uspješno odbacio predmete svojih želja – kao što je postizanje nepobitnog znanja o ovom ili onom – kao u osnovi neostvarljive. Ali velikim dijelom došlo je to uslijed smanjenja zanimanja za samoga sebe. Kao i drugi koji su dobili puritansko vaspitanje, ja sam imao običaj da razmišljam o svojim grijesima, ludostima i slabostima. U vlastitim očima izgledao sam – bez sumnje s pravom – kao primjer bijednika. Postepeno sam postajao ravnodušan prema sebi i svojim slabostima; svoju pažnju sve više sam usmjeravao na vanjske stvari: stanje svijeta, razne grane znanja, na pojedince prema kojima sam osjetio naklonost. (…) Zanimanje za sebe, naprotiv, ne vodi djelatnosti naprednog karaktera.

Nekad pomislim da je doista pogrešno razmišljati o duhu kao o nečemu ‘opipljivom’, nečemu što stvarno postoji na ovom svijetu. Možda je značenje sintagme ‘biti duhovan’ samo u tome da se misli otklone od Ega i njegovih stremljenja u životu. Biti duhovan, da zapravo znači – biti sposoban promatrati prirodu oko sebe bez upliva interesa svog Ega – samo to. Umjetnik se tako posvećuje svome djelu, filozof – nekom pitanju, znanstvenik – znanstvenom predmetu, a ‘religiozni otac’, više od svih, a čemu drugom doli – obuzdavanju razmišljanja o sebi! A što može više obuzdati jednu egoističnu prirodu, jedan Ego, od misli da na svijetu postoji netko važniji od njega, naime, Bog… Sva duhovnost religija možda leži samo u tome…

Moram priznati i da mi se stil pisanja Bertranda Russella u knjižici Osvajanje sreće nekoć jako dopao. Nepretenciozno, iznenađujuće iskreno, Bertrand Russell piše o fobijama svoje mladosti. I bez obzira što većinu savjeta koje je u njoj udijelio nisam primijenio na svoj život, i danas volim zaviriti u tu knjigu. Najviše pogrešaka u životu učinio sam jer nisam mogao podnijeti dosadu, a što o dosadi kaže ovaj matematičar i filozof?

Izgleda da je dosadno izrazito ljudska emocija. (…) Za moralistu dosada je životno pitanje, jer je barem polovina grijeha čovječanstva izvršena iz straha od nje (ratovi, pogromi i sl). (…) Ima dvije vrste dosade od kojih je jedna plodonosna. Plodonosna nastaje iz odsustva opojnih pića «iliti» uzbuđenja, a zaglupljujuća iz odsustva životne aktivnosti… Život pun uzbuđenja iznuruje i nama su potrebni sve jači poticaji da bi došlo do podrhtavanja koje se smatra osnovnim dijelom zadovoljstva… Za sretan život neophodno je podnijeti izvjesnu mjeru dosade… Ritam života Zemlje je spor…

Koliko god vam trubio o ufanju Duhu a ne Egu, iz svoje kože ne možete izići! Uvijek ćete ‘samo s tom glavom’ promatrati i razmišljati o svijetu koji vas okružuje. Stoga, ne čini se suvišnim ukazati na par savjeta Bertranda Russela o tom aspektu našeg upojedinačenja, pogotovo jer ste još uvijek mladi (ili se barem u duši takvim osjećate) jer…

Za mnoge mlade ljude izuzetnih odlika mlado doba je doba velike nesreće… Pogotovo ako žive u malim mjestima gdje nemaju prilike upoznati zanimljive ljude i voditi srodne razgovore. Inteligentan čovjek koji živi u velikom gradu već je u drugačijoj poziciji… Ako neki čovjek pođe putem prave karijere i u pravoj sredini, on u najviše slučajeva može da izbjegne društveno gonjenje, ali dok je mlad i njegove vrijednosti nisu ispitane, podložan je da bude na milost i nemilosti neznalica koje sebe smatraju pozvanim da donose sud o stvarima o kojima ništa ne znaju, i koje se razbjesne na pomisao da tako mlado lice zna nešto bolje od njih, s tolikim iskustvom. Mnogi koji su konačno izbjegli despotstvo neznanja, preživjeli su tako tešku borbu i toliko dugotrajan pritisak da su na kraju ogorčeni i oslabljeni u svojoj energiji. Postoji podesna teorija da će genije uvijek da se probije i, pozivajući se na tu teoriju, mnogi smatraju da gonjenje mladih talenata ne može da napravi veliku štetu. Nema nikakvog osnova da se prihvati ta teorija… ima ih i koji su propali u mladosti. I tu nije u pitanju samo da se nekako probiju, nego da se probiju bez ogorčenja i s neokrnjenom energijom… Sve više se ukazuje mogućnost da biramo društvo na osnovu srodnosti duša nego prostog susjedstva. Sreća se uvećava druženjem s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.

Ovo mi se čini najvažnijom porukom Bertranda Russella. Kopirao sam je drhtavom rukom, jer se ovaj slučaj, vjerujem, umnogome odnosi i na moju muku. Genij, dakako, nisam, ali da sam nakupio ogorčenja u sebi, jer se u mladosti nisam imao prilike družiti “s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja” – to je i sada moj dojam. Međutim, kad malo dublje zavirim u sebe, vrlo brzo razaberem i razlog koji je doveo do toga i koji mi se neće svidjeti. Sve je to, i opet, zbog mog kukavičluka. Nikada nisam bio spreman otići, napustiti sredinu koja me je gušila i početi živjeti iznova, po svom ukusu. Možda, mi duhovni, nikada nismo u potpunosti spremni prepustiti se životu. I zbog toga nikada u životu ne dolazimo do stvari koje želimo… Ali, iako nam je ‘karta zanimljivija od teritorija’, ne smijemo smetnuti s uma da se u životu i za ‘kartu’ valja boriti…

Listopad 2015.

Beskompromisna kritika suvremenosti (ili kako prevladati kapitalizam?)

Posted in FILOZOFIJA, Život za jednokratnu upotrebu, ŽIŽEK tagged , u 11:22 am autora/ice Magičar

SLAVOJ ŽIŽEK: Život za jednokratnu upotrebu (The Disposable Life)

Za Slavoja Žižeka slobodno se može reći da je uspio u onome čim se bavi, pa čak i po ‘kriterijima’ ovoga današnjega, nekritičkog vremena. Svima vama zainteresiranima za, kako sâm Žižek ironično kaže – ‘usrane knjige’, ovaj suvremeni filozof, k tomu još i ‘brat po mlijeku’ s ovih naših prostora, itekako mora biti poznat. Nitko od današnjih filozofa ne snalazi se tako dobro u javnom prostoru kao on, a da pritom svojom iznimnom pronicivošću nastavlja pogađati bolna mjesta bolesnog tkiva društva. Možda društvo kao društvo i nije bilo, niti će ikada biti zdravo. Ako odista počiva na jednoj tako sumanutoj ideji poput ‘volje za moći’ kako i može biti zdravo? Valja nam jedino naučiti razlikovati ‘bolja’ od ‘gorih’ mjesta u njemu; pa barem to, ako već ništa drugo, promrmljat ćemo poput Žižeka kiselo u bradu i okrenuti se pregledavanju na desetke filmića/klipova s You Tube-a u kojima je glavni akter upravo ovaj bard suvremene europske misli. (Moj prijatelj, s kojim s vremena na vrijeme ‘žižekujem’, kreirao je YouTube channel s odabranim izvacima Žižekovih misli; možete mu pristupiti na ovoj adresi: https://www.youtube.com/channel/UCjOC9XIqPn8iprpieN5pAiA ; zasada, tu je samo jedan filmić, ali, prema obećanju, uskoro bi se trebao početi puniti i drugim ‘izvacima misli’ ovog beskompromisnog kritičara suvremenosti…)

I tako je to, nakon što se pokazalo da su ideologije 20. stoljeća ‘iscurile u prazno’, na koncu konaca, nama današnjima posve je razumljivo da svaka ideologija nužno završava ‘curenjem u prazninu’, tko je još spreman povjerovati u postavku da će nam jednoga dana svima biti dobro? Čovječanstvo će najvjerojatnije svršiti onako kako predviđa Biblija, ali na način, da upotrijebimo nenadmašne riječi Georgesa Bataillea za Hegela u novom kontekstu – ‘nesvjesna koliko je zapravo bila u pravu’; jednostavno, satrt će samo sebe ‘uslijed vlastitih grijeha’ i to će upravo izgledati kao da je Bog, osobno, došao na njihovu naplatu. Dovoljno je spomenuti svrhu/misiju današnje ‘fantomske države’ koja žari i pali Bliskim istokom (kojoj ću izbjeći kazati ime kako na ovaj blog ne bih navukao ljude kojima on stvarno nije namijenjen) i koja se, prema jednom uglednom američkom profesoru, ogleda u tome, pazite – da svijet pripremi za sudnji, završni dan ovoga svijeta – pa da lagano zadrhtite zbog osjećaja da doista živite u Posljednjem dobu čovječanstva… Ali stvari nisu baš tako ochkamovski jednostavne. Na ovom mjestu, možemo se prisjetiti slavnih Hölderlinovih stihova koje je volio Heidegger: „U onom opasnom uvijek raste i ono spasonosno“; u filozofskom smislu, to znači da uvijek postoji mogućnost da u posljednji trenutak čovječanstvo izbjegne svoju propast i igra se nastavi… Kada će čovječanstvo svršiti svoju ‘velevažnu’ misiju na zemlji, tim pitanjima se, zapravo, ne trebamo pretjerano zamarati, a toga je svjestan i Slavoj Žižek. Trebamo samo biti okrenuti sadašnjosti te, u svojstvu filozofa ili pjesnika/književnika, spremno naleći na bolna mjesta društva; ako slijedimo Houellebecqa još ćemo i ‘jako pritisnuti’! A Žižek to radi s takvim manirom da ga čak i u Americi obožavaju! Osim što je vjerojatno najpopularniji filozof na YouTubu, gost je sveučilišta diljem svijeta među kojima, slobodno to možemo reći, prednjače upravo ona američka.

Na ovom mjestu postavlja se pitanje: je li moguće, pa da u Americi (a pod tim terminom u ovom tekstu misli se na Sjedinjene Američke Države) danas odista postoje (mladi) ljudi koji vjeruju da se kapitalizam može prevladati? I zašto se to uopće „moramo zapitati“? Zato što je prevladavanje kapitalizma, kao jedno od gorućih pitanja opstanka čovječanstva u cjelini (premda ne i za one koji u njemu uživaju) u posljednje vrijeme postalo i jedno od ključnih tema Žižekove filozofije. Pored svega toga, on, kao ‘klasificirani komunist’ ili ‘radikalni ljevičar’, kako sâm sebe voli nazivati, ipak je on, k tomu, i jebeni lik s ovih naših, slavenskih prostora, koji kao da su još uvijek u potrazi za društvenim uređenjem koje bi ih preporodilo. Socijalizam to nije učinio, kapitalizam još manje, pa budućnost ostaje otvorena… Ali da se razumijemo, Žižek nikada neće zagovarati nekakav povratak na ‘staro’, na ‘socijalizam’ i ‘komunizam’ koje smo već iskusili… Činjenica je da ni on u ovom trenutku ne vidi rješenje, tu se misli za neko prihvatljivo društveno uređenje, ali zato se u svezi njega neprestano i grozničavo pita… I samo zbog tog nastojanja, Žižek bi nam trebao biti simpatičan.

S druge strane, meni je nepojmljivo da se i (mladi) Amerikanci to isto pitaju! Da su zainteresirani za prevladavanje nečega što je Americi, budimo pošteni, donijelo svu tu silnu ekonomsku moć i epitet svjetske velesile, a usput i ‘iskaznicu’ ‘svjetskog policajca’, ‘pasioniranog borca protiv terorizma’ i sl.? Ako ćemo pravo, Amerika kao Amerika, postoji upravo zahvaljujući tom golemom kolanju kapitala, sveprožimajućem, ubiquitous kapitalizmu, toj, tko zna kojoj po redu reinkarnaciji ideje ‘volje za moći’; stoga, nećemo pogriješiti, i nije nešto novo, ako kažemo da je sama Amerika dijete kapitalizma, odnosno čisti nusprodukt ideje širenja tržišta, iako se, u doba njenog nastanka, stvari nisu nazivale tim imenima. Zbog toga mi je pomalo nemoguće zamisliti da postoji netko u Americi (a tu ne mislim na ‘svježe’ doseljenike iz Europe) tko bi imao ista nastojanja kao Žižek. Čast rijetkim i istinskim anarhistima poput Johna Zerzana koji bi vjerojatno razjebali sve, uključujući tu i neka druga ‘civilizacijska dostignuća’ poput, primjerice, jezika…

Isto tako, priznajem da su mi se nastojanja određenih američkih mislilaca da utječu na ‘stanje svijeta’, a koja su usmjerena prema sveopćem boljitku čovječanstva, oduvijek činila pomalo licemjernima. Vjerojatno je to zato što su svoje stavove izricali s, meni previše naglašene, pozicije pripadnika politički utjecajne nacije, a što Amerika nesumnjivo jest. Naravno da tu svoju nemuštu, pomalo rezigniranu, i po svemu sudeći, neopravdanu strelicu kritike odapinjem na mislioce poput Noama Chomskog koji se, i pored primjesa anarhizma u svojim stavovima, političkim pitanjima bavi s pozicije profesora jednog uglednog, ali ipak, američkog sveučilišta… Uostalom, nešto slično zamjera mu i John Zerzan. U američkom kulturnom miljeu, po tom pitanju puno mi je draži jedan Sean Penn koji zbog svog ‘otvorenosrčanoga’, lijevoga političkog usmjerenja, počinje otvoreno trpjeti i u svom poslu (premda se radi o praznoglavom glumačkom pozivu)… Navodno, za snimanje novih filmova sve manje poziva stiže mu iz američkih filmskih studija…

Slavoj Žižek nema tih problema. Zahvaljujući tomu, on se može baviti problemima koji otvoreno pritišću današnje društvo. I nekako se čini da je posljednjih godina njegova kritika kapitalizma dosegla svoje blistave vrhunce. Uvjerite se i sami! Pred vama je odabrani YouTube filmić/klipić – a kako bi se drugačije Žižek ‘objavio svijetu’ – naziva The Disposable Life (što sam preveo kao ‘Život za jednokratnu uporabu’) u kojem slovenski filozof sa svojim već legendarnim, i čak simpatičnim, a opet neizbježnim, tikom trljanja nosa raspravlja o tome „kako je danas sve postalo ‘potrošna roba’ te kako danas sve mora imati svoju svrhu i korist (trzišnu, kapitalnu) da bi uopće u društvu ‘opstalo i bilo vrijedno’“. Moram naglasiti da sam ovdje samo prenio riječi prijateljice koja mi je proslijedila link na video.

I nemojte misliti da su umjetnička područja izuzeta od ove kritike!

Veljača 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: život u Egolandu (IV. završni dio)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE tagged , , u 3:03 pm autora/ice Magičar

Čitav problem (našeg) današnjeg osjećaja stvarnosti može se objasniti činjenicom da živimo u Egolandu. Nakon propasti ‘stvari duha’ (o kojoj smo sve saznali preko Derride, Lévinasa, Baudrillarda, Loytarda i sličnih), čovjeku je preostao još samo njegov Ego. Zbog toga, kao nikad prije dosad, barem se to odnosi na ljude koji su uvijek držali do ‘stvari duha’, razmišljamo o pozicioniranju na društvenoj ljestvici; jesmo li možda smješteni prenisko i možemo li se uspeti više… Brbljanje, naklapanje, uvijeno pričanje, reprezentiranje, trač, mobing itd., kao sredstva kojima se ostvaruje to uspinjanje (ili pad), vladaju našim javnim prostorom. Besprimjerna retorika zarazila je čak i znanost, dok se vlastiti stavovi započinju nametati čak i u privatnim razgovorima (kako se jednom prilikom izrazila jedna moja ‘mrežna’ prijateljica). U Egolandu sve je podređeno perspektivi, zapravo, osobitoj vjeri u JA. Jedino što je nakon propasti metafizike izvjesno jesam ja sâm… i Drugi kao ja. Svijet pada u drugi plan, a s njim i Duh…

Odatle, važno je lijepo pričati, a pogotovo izgledati. Stvari lijepo predstavljati, premda to nisu, sine qua non je svakog društva Egolanda. Sâm sadržaj o čemu se priča, što se sluša, što se gleda – nije važan. Dobro došli u Egoland, zemlju ogoljenih Ega, u kojoj, nakon propasti ideja – same ‘Ivanove Riječi’ (da ne kažemo Boga), još samo Ego čovjeka opstaje. Ali možda oduvijek živimo u takvoj zemlji, a da toga nismo svjesni? Na jednom drugom mjestu, ukazao sam da su ‘stvari duha’ stvari koje su vjerojatno oduvijek zanimale manje od jedan posto čovječanstva… Pa ipak, ako je i to bio slučaj, ipak su još nekako stizale utjecati na čovječanstvo u cjelini. I običan čovjek zna tko je Mona Lisa, i morao je čuti za teoriju relativnosti… S medijskom ekspanzijom, samo je u prvi plan iznjedrila mogućnost da možemo saznati što je i kako živi običan čovjek… E pa sad znate! Oduvijek je više držao do svog Ega, a ne Duha!

Ovaj zaključak i nije vas mnogo iznenadio. Oduvijek ste ga znali. On je općepoznata činjenica. Pa ipak, imali ste neku vjeru da se on ne tiče ‘stvari duha’… E, u tome ste se prevarili. Odumiranje duha u čovjeku usko je povezano uz ekspanziju vrijednosti običnog čovjeka u javnom prostoru, a koja se u najvećoj mjeri događa putem medija.

Velika većina ljudi koja živi na ovom planetu, uglavnom je okrenuta preživljavanju i vlastitim zadovoljstvima, a Duh uzimaju kao zabavu. Kad pogledaju dobar film ili pročitaju dobru knjigu, to je opet samo film/knjiga, stvarni život je nešto drugo. Ne treba se zavaravati sa stvarima Duha, reći će nam ovi trezveni, odrasli i zreli ljudi te započeti gledanje sapunice ili nogometne utakmice koja upravo počinje na telki. Iako stignu uočiti nepravdu u društvu, smatraju da se tu ništa ne može učiniti. Najvjerojatnije su u pravu. Isto tako, spremni su u svakoj prilici počiniti malu, sitnu zločestoću prema drugome pravdajući to time da su to isto i njima činili. Jednom kad dospijete u ovo stanje duha teško ćete se iz njega iskobeljati. U ovom trenutku, velika većina vas koji čitate ovaj tekst, zasigurno nemate to stanje duha, ali oprez nije naodmet!

I svakako imajte na umu da zbog toga niste ništa bolji od drugih, od svojih roditelja, prijatelja, Moćnika svijeta… Ono po čemu ste posebni, drugačiji od drugih (a to mi napokon sviće) odnosi se na vaš pristanak da, za razliku od drugih, budete, više ili manje, uronjeni u ‘rijeku duha’ ovoga svijeta, jedne mogućnosti pored drugih koja, prema svjedočanstvu autora ovih redaka, ipak predstavlja najvišu mogućnost života, u bilo kojem smislu. Dakle, ne radi se o nekakvom elitizmu; svi mogu, ako hoće, ugaziti u tu rijeku, ali samo rijetki to čine. I to je u redu, privlačniji im je život po Egu nego po Duhu i točka. Ipak, na ovom mjestu razaznaje se da postoje najmanje dva smisla života, a ne jedan: jedan je po Egu, drugi po Duhu. Pa iako govorimo da je sreća poželjan smisao života i za jedan Duh i za jedan Ego, sreća Duha ne može biti sreća Ega.

I to je ta ‘nemoguća’ misao koja se nekima može činiti porazna za nas, ljude Duha: čovjeku je dovoljan samo njegov Ego da u životu zasnuje smisao. Ovo doba na svom primjeru to najbolje potvrđuje. Čovjek može živjeti udovoljavajući samo svom Egu i ostvarit će zadovoljstvo svojim, u pravilu, duhovno ispraznim životom. Naravno, za udovoljavanje svom Egu on mora biti spreman na borbu s drugim ljudima i njihovim Egom. Na ovom mjestu lijepo se uklapa Nietzscheova misao da ‘život živi samo na račun drugog života’, koja u našoj interpretaciji sada glasi da Ego živi na račun drugog Ega. S druge strane, Duh ne može živjeti na račun drugog Duha. Mislim da tu distinkciju i jedan Nietzsche nije do kraja u sebi razlučio; štoviše, često je miješao duh i život, kao što sam to, uostalom, i ja to činio čitavo vrijeme… (sjetite se, primjerice, teksta u kojem sam pisao o tome kako želite utjecati na stvari izvan sebe, a koji mi se danas čini jalovim pokušajem pomirenja Duha i Ega).

‘Imanje viška duha’ ne povlači nužno sa sobom uspjeh. Uspjeh je stvar ‘imanja Ega’ i to također morate razlučiti. Odatle, pogrešno bi bilo izvoditi bilo kakav kriterij uspješnosti, ili nekakav omjer Duha i Ega kojemu bi valjalo stremiti. Nema ga! Na posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, ako se ona uopće još tako može nazivati, zasićenoj Duhom, nema nikakvog etičkog načela, pojmovi Napretka, Dobra, Ljepote, Istine raspadaju se pred nama kao kule od karata. Ako mislite da ga ima, onda ste vjernici koji vjerujete Bogu onkraj ove stvarnosti, zapravo simbolu u vama uz koji vežete stvaran Duh. Ja o takvom Bogu ne mogu ništa reći, ili ipak mogu… poput Wittgensteina u Tractatusu Logico-Philosophicusu:

O čemu se ne može govoriti, ο tome se mora šutjeti.

Zaključak cijele ove pisanije, igre uma, nazovite to kako god hoćete, jest da ne možemo biti samo Duh, kao što ne možemo biti ni samo Ego. Stvoreni smo uvijek u nekom omjeru. Sve je, na zagonetan način, istodobno i Duh i Ego, u nekom omjeru! I to je ta misao koja me posljednjih dana proganja…

Nakon što sam dovršio tekst, utrčao sam u Prostoriju s Kolom, sav zadihan. Neobično svjetlo, napola narančasto, napola zeleno, probijalo je kroz pore Kola pržeći namještaj po Prostoriji. Osobit zalazak ‘umnog sunca’ događao se ‘iza leđa’ ove duhovne mrcine. Tetka je nemoćno ležala u svom krevetu ispred ugašenog televizora s uzdignutom rukom usmjerenom prema Kolu. Zamijetio sam da je u međuvremenu strašno ostarjela. Baš poput Davea Bowmana u završnoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001. držala je svoju staračku ruku u zraku u pravcu Kola Duha Svijeta koje se luđački okretalo… Što se događalo? Cijelog me oblio znoj. Počeo sam prilaziti Kolu u trenutku kad je započelo usporavati… Nekakva čudna glazba dopirala je iz njegove dubine. Nisam bio siguran o kojoj kompoziciji je bila riječ… Kad se napokon zaustavilo, imao sam što i vidjeti! Dotada, za mene, nerazumljivi simboli ispisani po podiocima Kola sada su mi postali razumljivi! Napokon sam mogao iščitati tajnu Kola Duha Svijeta moje Prostorije s Kolom!

Poput satne simbolike, na isti način, po Kolu su se rasporedili i meni sada razumljivi simboli/znakovi Kola Duha svijeta. Riječ je bila o svojevrsnoj skali omjera zastupljenosti Duha i Ega u čovjeku koja se izražavala u postocima. Na lijevoj strani Kola uzdizali su se postoci ‘imanja Duha’, na desnoj ‘imanja Ega’. Šest sati na običnom satu, na Kolu Duha Svijeta značilo je 0 % Duha i 0 % Ega – neobičan znamen Ništavila. U isto vrijeme ista kazaljka (za koju se zato može reći da je, s obzirom na svoju funkciju, podsjećala na kazaljku kompasa, a ne sata) pokazivala je i ‘na 12 sati’ odnosno stopostotni Duh i stopostotni Ego – vjerojatno znamen nedostižnog Boga.

Shvatio sam: kad bi se kazaljka pomakla u lijevu ili desnu stranu, dobio bi se točan omjer Duha/Ega u pojedincu ili Dobu koje bi Kolo u tom trenutku ‘uzelo za zub’. Pa tako, s pomakom kazaljke na lijevu stranu omjer bi iznosio 10/90 – 10 % Duha i 90 % Ega, a na desnu stranu, obrnuto: 90/10 ili 90 % Duha i 10 % Ega. Jasno da je položaj kazaljke na ‘satnih 9 ili 3 sata’ značio omjer 50/50 ili 50 % Duha i 50 % Ega. Čudo se događalo jedino u ‘satnih 6 i 12 sati’. Ako je u ‘6 sati’ omjer bio 0/0, što je značilo 0 % Duha i 0 % Ega – kako je u ’12 sati’, ‘u podne’ (a možda je to ono slavno Nietzscheovo podne?) ili ‘u ponoć’ mogao značiti i 100 % Duha i 100 % Ega? Kako su Bog i Ništavilo mogli biti označeni jednakim položajem kazaljke? Kako su mogli biti jedno te isto?! Premda je neke svoje tajne otkrilo, očigledno, Kolo Duha Svijeta zadalo je i nove…

I sada sam stao u očekivanju da mi pokaže moju istinu, moj omjer imanja Duha/Ega u biću. Započelo se okretati, u prvom trenutku sporo, a onda sve brže i brže. Ponovno mi cijelo tijelo obli znoj… Nekoliko trenutaka kasnije, kazaljka se zaustavila i kodirana suština mog bića, mog omjera Duha/Ega, blenu na mene…

U duhu ovog vremena posvećenom oglašavanju, za kraj ovog posta, samo ću dopisati: informaciju o tome o kojem omjeru se točno radi, pronaći ćete na novoj stranici bloga: Koji omjer Duha/Ega nosite u sebi? 🙂

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: