Studeni 2018.

O Duhu i Životu (ničeancije xx.)

Posted in FILOZOFIJA, Misli, PASCAL, RELIGIOZNOST tagged , , , u 9:09 am autora/ice Magičar

124.

Čitam Pascala posvećeno, kako to i dolikuje jednom Duhu u ovu toplu jesen. Njegove misli su i moje! Njegovo dostojanstvo sadržano u njima je i moje dostojanstvo. Kako se ne raznježiti nad jednom ovako odrješitom i dubokom mišlju uz koju prianjam cijelim svojim čeznutljivim bićem:

“Ništa ne ističe više krajnju maloumnost nego ne uviđati kolika je to nesreća kad je čovjek bez Boga…”

No ta krajnja ljudska, duboka misao danas nailazi samo na podsmijeh. “Čitaš Pascala! Da, dobar je, samo pretjeruje s onom svojom religijom…”. Kako danas jednom technomanageru objasniti potrebu imanja Boga u svijetu novca u kojem on živi? Kako danas jednom djetetu objasniti potrebu imanja Boga u svijetu YouTubea i videoigara u kojem on živi? Kako danas bilo kome, učiteljici, doktoru, krovopokrivaču, glazbeniku, objasniti potrebu imanja Boga u svijetu u kojem oni žive?

No, čini se da mom Duhu nedostaje trenutak prosvjetljenja (koji je imao Pascal)… a možda ga, u mom slučaju, i ne može biti. Kao ‘sopstvenost cjeline’ ne mogu osjetiti tog “Pascalovog” Boga kako kroz mene gleda na svijet, gledajući samog sebe…

125.

Bog, kao Cjelina, besmislen je Bog. Bog, kao Cjelina, ne zna da je Bog. A možda je upravo to njegova gorka istina?

126.

Istinu Cjeline, Boga, nemoguće nam je izreći. Izričemo samo iluziju i te činjenice samo najdublji duhovi poput Pascala i Goethea bili su svjesni. Istina je mnogolika; druga riječ za – neizreciva. Nije istina Cjeline “Sve je jedno!” – to je samo smislena, razumljiva iluzija za koju mislimo da je najbliža Istini. Isto tako možemo tvrditi da je Cjelina razlomljena… I što ako je njena istina “Sve je razlomljeno!”? A kad to kažemo, čak se i bolje osjećamo, jer je takva Istina bliža našem iskustvu; no u načelu, Istinu Cjeline ne možemo (sa)znati zbog njene inherentne neizrecivosti.

127.

Istina Cjeline je jedna, ali se može izreći na bezbroj načina… Probajmo ići tim putem! Izricanje istine jedne ‘sopstvenosti cjeline’ – to bi onda bio Duh u čovjeku! Kao što postoje ‘sopstvenosti cjeline’ postoje i ‘sopstvenosti istine’ one jedne – Apsolutne Istine!

128.

Duh uvijek nastoji doprijeti do Apsolutne Istine. Samo Apsolutna Istina zanima naš Duh. Samo nju naš Duh kroz nas želi izreći… Ali Istina koju na kraju izriče samo je subjektivna Istina jednog bijednog Života. Svaki put kada se očituje, naš Duh promaši po Duhu, ali pogodi po Životu, jer stvori Iluziju koja Životu pomaže preživjeti…

129.

Međutim, sâm pojam Apsolutne Istine također mora biti jedna iluzija, jer je umotvorina Duha, premda objektivnost “toga” na što ukazuje ne mora biti opovrgnuta. Zagledani u jednu te istu sliku, u jednom trenutku vidjet ćemo portret mlade žene, a u drugom starice. Međutim, objektivno vidimo samo linije za koje se ne može reći što su po sebi… différance – to je onaj Derridain “trag” po kojem razlikujemo i odgađamo značenje

130.

Apsolutna Istina ne postoji. Ono što postoji je Istina Cjeline, svega danog, i koju bi mogla izreći samo Cjelina – taj naš skriveni, šutljivi Bog. Ali kad bi ju izrekao, to bi opet bila samo njegova subjektivna Istina koja ne bi morala “vrijediti” za nas.

131.

Kako je uopće nastao pojam Istine u Duhu? “Želim vidjeti stvari kakve jesu kako bih izbjegao Neugodu!”, morala je na početku kazati prva iskrica Duha u Životu, u tim trenucima neodvojiva od njega samog. No, vremenom, razvijeni Duh u Životu shvaća da je do Istine nemoguće doprijeti, da je ona njegova umotvorina, iluzija koja je samo trebala pomoći prevladavanju Neugode, odnosno patnje koju Život neprestano osjeća… Međutim, u osnovi Života kao takvog je patnja; patnja koju Život izaziva samim svojim načinom bivstvovanja, svojom prolaznošću i življenjem na račun drugog Života i svega drugog… Stoga se Neugoda ne može ukloniti!

132.

Ali tako smo barem došli do određenja Duha: Život koji misli – to je Duh! Život se samo ne živi, o njemu se (i u njemu) misli! Da je Životu dovoljno samo življenje, Život ne bi mislio, ali ipak misli, u početku samo kako bi prevladao, a kada je shvatio da to nije u stanju, onda barem iskupio patnju jednog Života… Što je logos ako ne druga riječ za Duh – za jednu začuđujuću mogućnost i sposobnost mišljenja o svijetu.

Itekako mogu pojmiti čovjeka bez ruku, nogu, glave. Ali ne mogu pojmiti čovjeka bez mišljenja: to bi bio kamen ili sirova živina.

Veličina čovjeka je u mišljenju.

133.

Ideja Volje za moći najveća je Iluzija Života. Ideja objektivne, Apsolutne Istine najveća je Iluzija Duha. Odatle, Život stremi Iluziji, a Duh Istini. No Život ne zna da je Volja za moć iluzija, dok Duh zna da do Istine ne može doprijeti, a to je ipak velika razlika.

134.

…ne treba da se varamo o sebi samima: mi smo automat [Život] koliko i duh [Duh]… Treba, dakle, uliti vjeru u obadva naša dijela: u duh [Duh] razlozima, koje je dovoljno da smo jednom u životu zapazili; i u automat [Život], navikom, i ne dopuštajući mu da posegne za suprotnu stranu…
(Prema Léonu Brunschvicgu pojam “automata” za Pascala predstavlja Život, pa su Pascalovi problemi i naši problemi!)

Dakle, ne treba se varati oko ljudskog života. Dvije najveće muke njegova Duha su uvid u njegovu prolaznost i uvid u njegovu inherentnu zloćudnost (življenje na račun drugog Života i svega drugog). No kada ljudski život ne bi imao Duha, imao bi samo jednu muku – neugodu odnosno patnju – i bio bi sveden na životinjski.

Siječanj 2013.

Tragična znanost

Posted in FILOZOFIJA, Misli, PASCAL tagged , , , u 2:59 pm autora/ice Magičar

Blaise Pascal: MISLI

Neki dan na Drugom, emitirala se emisija o svemiru. Bez mnogo okolišanja i uz prigodnu ambijentalnu (elektronsku) glazbu, rečeno je da će nakon trilijuna i trilijuna godina u našem svemiru jedino preostati proždrljive crne rupe (koje su prethodno prožderale sve oko sebe). A onda je rečeno da će nakon još trilijuna i trilijuna godina i proždrljive „crne rupe ispariti“ i da u svemiru doslovno više neće biti ničega. Da paradoks bude veći izrečeno je izrekao mladić oksimoronskoga tužno-nasmiješenog lica pred kojim se očito pružala uspješna znanstvena karijera. Barem mi se tako učinio na prvi pogled. Strijela vremena postat će sama vječnost, kazao je. To je taj neumitni kraj kojemu nepovratno klizimo. Nema smisla pričati o bilo kojemu drugom predviđanju osim o toj posljednjoj izvjesnosti o kojoj se, zapravo, nema što suvislo reći.

U tim trenucima, pobojao sam se da će ga to, u konačnici, cijeloga preuzeti. Kad bih se nalazio na njegovom mjestu – i mene bi. Jer, ovdje više nije bila riječ o izricanju obične znanstvene istine, nego jedne krajnje i neumitne eshatologije koja se podjednako tiče kako znanosti tako i religije i filozofije, i koja zbog toga ne može biti ne-tragična. Dakle, želimo pitati, ne radi li se ovdje o nekoj vrsti tragične znanosti, zbog svoje tragične znanstvene spoznaje ugrađene na samome kraju poimanja svijeta oko sebe, a s kojom nam se valja sada dalje nositi u svome postojanju? Izgleda da da.

Što će se dogoditi s mladićem tužnog-nasmijanog lica u godinama koje dolaze? (U međuvremenu, saznao sam da se radi o prof. Brianu Edwardu Coxu kojeg, ispada, da baš i nije primjereno nazivati ‘mladićem’ jer je rođen 1968 :)). Kako će na njega utjecati to što je izgovorio u BBC-evu kameru u nepreglednoj pustoši Zapadne Afrike koja je trebala dočarati ono u što će se naš svemir jednoga dana zapravo pretvoriti? Nije lako imati na grbači misao koja vam, makar i u dalekoj budućnosti, ne ostavlja nikakvu nadu.

Mimo stotina mogućnosti kojima se ona može opovrgnuti (recimo, dovoljno je samo pozvati se na onu teologijsku „A Bog? Što s Bogom?“) ipak, službena znanost čvrsto stoji uz izvjesnost te morbidne činjenice. (Premda, perfidnim mi se čini pozivati se na bilo kakvu ‘izvanznanstvenu mogućnost’ kad je u igri jedan znanstveni dokumentarac). Čak, nije toliko stvar u tome je li se ovdje radi o doista neizbježnom fatumu našega svijeta, odnosno potrazi za odgovorom na pitanje tko je, na kraju krajeva, u prokletu pravu, koliko u činjenici što se ova pogubna spoznaja od sada uvlači u našu spoznajnu paradigmu, u naše umove, tobože, naprednih građana kozmosa; i s kojom od sada prilazimo svemu i sudimo svijet oko sebe. I nije li, u tom slučaju, itekako grozno konstatirati da ćemo, sve u svemu, završiti kao mikrovalno pozadinsko zračenje? Ukoliko jednu takvu misao pustimo u vlastiti prostor uma ona će u njemu kad-tad zasnovati svoje vlastito kraljevstvo s nebrojeno značenja – podanika. Sva sreća, pa imamo Derridu koji nam iz prikrajka dovikuje: značenja se momentalno stvaraju tek kada su izrečena, a ne na osnovi činjenice što stvarno egzistiraju u svijetu. Stoga, nije li mnogo uputnije pobrinuti se oko pravilnoga formuliranja prave premise kojom ćemo obuhvatiti svijet u zbroju najvećeg broja svojih mogućnosti, nego se držati u zarobljeništvu samo jedne? Jednu mogućnost, jednu moguću izvjesnost, može odista predstavljati naš prijatelj Ništavilo, ali samo jednu mogućnost prema, znanstveno procijenjenom, trenutnom raspoloženju i stremljenju našeg golemog stanodavca – svemira. A što je s ostalim mogućnostima?

Ako ništa, nije li barem lijepo vjerovati u svijet beskonačnoga broja mogućnosti spram svijeta u kojem će jednoga dana ispariti crne rupe i ‘svanuti’ vječna tama? Nije li daleko opravdanije (premda sam se na ovaj način opasno približio stavovima mrskih američkih pragmatista) (ali i poštenije) priznati da jednostavno ne znamo što će se dogoditi sa svemirom nego da Kraj svih krajeva izrijekom utjelovimo kao što smo to učinili s Početkom svih početaka (preko teorije Velikog Praska)? Ne činimo li se samima sebi kao oni koji čak i samoga Boga prisiljavaju da utone u san iz kojega se, prema znanstvenim zakonima, više nikada ne bi trebao probuditi? Iskreno, ne bih se iznenadio kada bi jednoga dana otkrili kako naše teorije ne mogu predvidjeti ono što će se dogoditi nakon stravično dugih eona. Prisjetimo se da smo realtivno nedavno otkrili kako jednu te istu teoriju ne možemo primijeniti u vrlo malom i u vrlo velikom prostoru… itd.

Cijela me stvar, stoga, pomalo asocirala na čuvenu opkladu francuskog mislioca Blaise Pascala, koju sam nekoć pročitao u njegovim znamenitim Mislima; jedino, Pascalova opklada ticala se čovjekove vječne dvojbe oko postojanja ili nepostojanja Boga:

Bog postoji ili ne postoji. Ali kojoj strani da se privolimo? Razum tu ništa ne može da odluči: jedan beskonačan [kaos] nas razdvaja. Tamo gdje je kraj tom beskonačnom odstojanju, odigrava se jedna igra [gdje] će pasti glava ili pismo. U [što] ćete vi da se kladite? Po razumu, ne možete reći ni jedno ni drugo; po razumu, ne možete poreći nijedno od to dvoje.

Na ovome mjestu, pažljivijem čitatelju neće promaći da Pascal prilično dogmatski odriče mogućnost egzistencije jedne zdrave skeptičke pozicije koja dvojbu ostavlja nerazriješenom, a evo kako to objašnjava:

… „pravilno je ne kladiti se“ (govori onaj s kojim je Pascal u zamišljenom dijalogu, a on sâm mu odgovara), … ali kladiti se mora; nije to pitanje volje: u kolu ste (jer ste se „navezli“, morate se odlučiti jeste li kršćanin ili nevjernik, komentar u fusnoti M. Ibrovića). Pa [što] ćete izabrati? […] Imate [dvije] stvari da izgubite: istinito i dobro; i [dvije] stvari da založite: svoj razum i svoju volju, svoje saznanje i svoje blaženstvo; a vaša priroda [može] [izbjeći] [dvije] stvari: zabludu i [bijedu]. Svoj razum nimalo više ne [vrijeđate] birajući jedno ili drugo, [jer] neminovno treba izabrati. Tako smo jednu [točku] raspravili. Ali vaše blaženstvo? [Stavimo na vagu] dobitak i gubitak… [procijenimo] ta dva slučaja: ako dobijete, vi [dobivate] sve; ako izgubite, ne gubite ništa. Kladite se, dakle, bez kolebanja, da Bog postoji…

Mišljenja sam da smo, nakon odgledanog depresivnog znanstvenog dokumentarca, također, prisiljeni kladiti se, ali ovoga puta na nešto drugo, na svemir beskonačnoga broja mogućnosti, neovisno od činjenice je li Bog ili netko drugi u njemu egzistira ili ne, a nikako na morbidnu izvjesnost njegova kraja. (U ovome je smislu nevažno je li sâm svemir možda dolazi od Boga ili se javlja kao sâm Bog). Nekome se može činiti da se zamaram prilično nebitnim pitanjima, pitanjima koja će svoju aktualnost zadobiti u nepojmljivo dalekom vremenu, ali taj onda vjerojatno previđa način funkcioniranja psihološke strane našega uma. Naše ‘zadnje’ premise i primisli, mogu uzrokovati kaos u svima prethodnima. Mi gradimo svijet po našim mislima. To je ta religiozna strana naše prirode koja, i unatoč ogromnom broju pokušaja da je se danas zatomi, proglasi primitivnom, zaostalom, atavističkom i što sve ne, i dalje nam se nesebično nudi – našem umu, našim mislima, a još i više našim osjećajima. Naravno, ne prizivam da se religiozna strana naših bića povrati u svijest kao neka nova dogma pored postojećih, nego kao jedan intuitivni, einsteinovski uvid u religioznost svijeta kao takvog.

Poznato je da je Pascal bio i veliki znanstvenik svoga doba koji je u svom umovanju naslućivao raznorazna čuda matematike koja su se uskoro počela događati. Kao dobar primjer za to može poslužiti otkriće infinitezimalnoga računa na kojem mu je sam Leibnitz bio beskrajno zahvalan. U svom mozganju oko dokazivanja postojanja Boga, stoga i nerijetko, on se koristi znanstvenim promišljanjem. Pitam se, što bi se dogodilo da je znanost krenula putovima ovakvih ‘matematičkih’ razmišljanja o najvišem biću:

Mi uviđamo da postoji beskonačnost, a ne znamo joj prirodu: na [primjer], znamo da je [netočno] da su brojevi konačni; istina je, dakle, da postoji beskonačnost broja, ali mi ne znamo [što] je ona. [Netočno] je da je ona parna; jer dodavanjem jedinice [njezina] priroda se ne mijenja. Međutim, ona je broj, a svaki je broj paran ili neparan. Doduše, to se [podrazumijeva] za svaki konačan broj. Tako, lijepo možemo [uvidjeti] da ima Boga a da ne znamo [što] je on.

Drugim riječima, ovo je Pascal kojeg najviše volim, u svojoj najboljoj formi misaonih, makar ponekad i kazuističkih, mogućnosti…

Na kraju, mogu samo ponoviti svoju staru tužbalicu na znanost: za vjerovati je da smo još uvijek daleko bilo kakve krajnje spoznaje, ne zato što bi to onda moglo biti utješno, a za mnoge takav bi skepticizam bio itekako poželjan (recimo, za religiozne prirode), nego stoga što nas svijet daleko nadilazi u bilo čemu. Možda se čak ne radi o svijetu, možda se odista radi o Platonovim idejama ili zrcalu naše duše, pa šta? U svojim mogućnostima svijet nas šije, ne za nekoliko koplja, nego možda i za još jednoga sebe, dakle, za čitavu beskonačnost ili vječnost, kako hoćete, a to onda može značiti samo jedno: da smo tek ‘zagrebli’ o njegovu koru…

Tako bi, prema mojemu mišljenju, trebalo gledati na svijet, čak i sa znanstvenog stajališta…

%d bloggers like this: