Rujan 2015.

‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’ III.

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PERIŠIĆ, Područje bez signala tagged , , , u 12:22 pm autora/ice Magičar

Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA

gradicNAko još niste primijetili, dani su Roberta Perišića na ovom blogu! Ja, pasionirani izbjegavatelj hrvatske književnosti, ‘zaljubio sam se do ušiju’ u novi roman jednog hrvatskog pisca… I naravno, ta je činjenica u meni probudila sjećanja na dane kad sam i sâm u svom mozgu pretumbavao mogućnosti da jednom postanem pravim piscem i započnem se družiti s tipovima poput Roberta Perišića. Ah, ti slatki snovi moje mladosti! Evo kako su izgledali!

U glavi sam zamišljao sliku osobitoga književnog kruga, sastavljenog od  likova poput ‘mojega’ Roberta, poput Sibile Petlevski ili Damira Karakaša, i čak jedno vrijeme, nećete vjerovati, Ante Tomića i Miljenka Jergovića… Bilo je to krajem 1990-ih, Robert Perišić uređivao je časopis Godine Nove, a relativno mladi, Ante i Miljenko u njemu kalili svoja pera… Svaku noć, zamišljao sam, sjedili bi u nekakvoj zagrebačkoj birtiji, družili se i preturali hrvatsku i regionalnu zbilju ‘uzduž i poprijeko’. Držali bi se, naravno, ‘malo iznad’; jer, do vraga, ako bi nekome bilo dopušteno držati se ‘malo iznad’, onda bi to nama, književnicima, trebalo biti dopušteno, tako sam u to vrijeme razmišljao, jer mi smo bili ti koji smo ‘znali s istinom’, pa bi hrvatsko društvo, svaki put kad bi netko od nas trebao objaviti roman, drhturilo puno strepnje … Mi smo trebali biti ti koji bi mu svaki put znali uzeti mjeru na svoj način, i u našim romanima, zamišljao sam, ono bi se moglo ogledati do mile volje, i potom odlučiti kojim smjerom u svom razvoju krenuti… Drugim riječima, u svojim mladalačkim snovima mislio sam da književnost može utjecati na stvarni život. U međuvremenu, osim što sam saznao da je to daleko od istine i da se zapravo nikada i nisu pretjerano cijenili oni koji su ‘znali s istinom’, već isključivo oni koji su ‘znali s ljudima’, a što je posebno došlo do izražaja u ovo današnje vrijeme, raspao sam se i u svom književnom biću, tako da nikada nisam postao piscem u pravom smislu te riječi. Uvidjevši i da nema nikakvog utjecajnog književnog kruga, u onom obimu u kojem sam ga ja zamišljao (pritom, složimo se da je jedan FaK, na kraju krajeva, imao utjecaja tek na pisce i urednike), cijelu situaciju bilo mi je lakše izdržati… Malo pomalo, zahvatio me osjećaj i da nisam ništa propustio. Premda bi, tu i tamo, naišao pokoji ‘incident’ koji bi narušio taj moj spokoj ‘dizanja ruku od književnosti bez grižnje savjesti’, poput, primjerice, romana Vrijeme laži Sibile Petlevski ili zbirke priča Kino Lika Damira Karakaša – a u takve se ‘incidente’ svakako može ubrojiti i Perišićev prvijenac (Naš čovjek na terenu) – sve to nije bilo dovoljno da me se probudi iz mog beznadnog drijemeža opće nezainteresiranosti za događanja na hrvatskoj književnoj sceni…

A onda, sve se promijenilo izlaskom ‘Područja bez signala’… Upravo ovaj roman, a da to još ne mogu jasno razlučiti, kao da posjeduje snagu koju je crpio iz tog mog zamišljenog književnog kruga… snagu da društvu, i onom socijalističkom i ovom kapitalističkom, uzme mjeru na pravi način, tako duboko i odrješito, da se, kad bi se književnost u ovom vremenu još ozbiljno uzimala, zadugo ne bi moglo oporaviti… Još više, počelo me je zanimati odakle je Robert Perišić crpio tu snagu …? S kim se svih ovih godina družio, ako već nije sa mnom? Vjerojatno je nekakav književni krug ipak postojao, ali duboko skriven od očiju javnosti, subverzivan na sebi svojstven, danas još, neopisiv način, sastavljen od pisaca koji ne pišu da bi preživjeli u materijalnom smislu, nego u duhovnom… i koji mi je, eto, nekako promaknuo…

Ali tako mi i treba, tko mi je kriv što zbog vlastite strašljivosti i zabrinutosti za svoj ego, nikada nisam stigao do Zagreba i to ispitao… I recimo, uvjerio se kako je Robert Perišić doista eksperimentirao s lakim drogama u svom pisanju, kako to tvrdi njegov kompanjon Borivoj Radaković (a ako stvarno jest, to se, onda, definitivno odnosi na one fantastične dijelove romana u kojima Nedra, Slavkova kći, postaje njegov autor)

Dok na mrežnim stranicama Sandorfa, izdavačke kuće koja je objavila Perišićev roman, promatram duboke zanesenjačke oči Bekima Sejranovića, prisjećajući se i beskompromisnog Faruka Šehića i njegove izvanredne Knjige o Uni, dolazi mi u glavu da je tih ljudi, koji bi sačinjavali taj moj književni krug iz misli uvijek bilo i da će ih uvijek biti… Sâm sam si kriv što sam potonuo u nevjerovanje i postao tek neka vrst ‘književnika u sebi’ koji se ne otkriva svijetu izvan sebe…

Drugim riječima, gotovo da sam spao na Slavka, još jednog izvanrednog lika iz Područja bez signala, koji uredno šeta svog psa prepušten svom ubitačnom solilokviju. U još jednom izvatku teksta Perišećevog romana koji dajem u nastavku, u duhu izloženog, možete slobodno Sobotku zamijeniti Robertom, a Slavka, koji je njegov ‘autor’, mojom malenkošću i čitati:

Sobotka [Roberte], nema ničega. Ostali su samo brojevi. Koji se zovemo mi. I ja. Ja postoji i ne postoji. Što se mene tiče, ja jedino postoji, ali time i ne postoji… onda kažem naše ja, jer svatko je ja, Sobotka, to je osnova za Boga, jer svi smo ja… znači da smo svi isto biće, samo razbacano, ali isto, isti osjećaj, ista zabluda, ista laž sebe…Moj plan je, Sobotka, bio da iziđem iz ja. To je moj plan, politički. To je moj naum otkako mi je dozlogrdilo, brate, biti ja… Trošenje vremena na doživljaj jezika. Tebe volim jer si pokušao živjeti sa svojim ja, gombati se s njime, s vjerom da postojiš. Mi smo skroz suprotni, Sobotka. Ali između su ovi ostali koji otvoreno lažu. Tebe poštujem, ali ovi koji govore ja, a nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, pa to je, Sobotka, nepodnošljivo…Mene, ko što si shvatio, nije briga za smisao, jer smisao je ja. Ja je to koje stvara priče i hoće se održati. Meni je samo do kozmičkog toka, do slobode, budući da mi ništa drugo nije ostalo.

I baš kao i Slavku, i meni su, na kraju, preostali ti besmisleni ‘kozmički tok’ i ‘sloboda’ kojima sam prepušten na neki svoj način…  zatvoren u samoću svoje vlastite književnosti.

Rujan 2015.

‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’ II.

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PERIŠIĆ, Područje bez signala tagged u 9:23 am autora/ice Magičar

Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA

perisicOno što vam u novom romanu Roberta Perišića odmah mora upasti u oči odnosi se na činjenicu da je većina njegovih likova, stanovnika stanovitog gradića N. prošla kataklizmu vlastite duše, koju je sa sobom donio rat koji je poharao ova područja. To više nisu ti ljudi. Imaju pravo poludjeti, šetati psa, ili samo ćubiti u obližnjoj kavani, u potpunosti zaboravivši svoj prijeratni identitet… Prisilno rastavljeni od svojih žena i muževa, ljubavnica i ljubavnika, nastoje ostvariti sreću s onim što im pružaju okolnosti…

Onih ljudi više nema. Ovaj današnji čovjek više nije iste vrste kao onaj. Onaj čovjek je dobio batine, po glavi i ušima… Odjednom mu padne na pamet ono kad je prvi put čuo za snajperiste… Da netko gađa nepoznate ljude na ulici, nije to mogao pojmiti. Netko je ipak gađao, svinja, a onaj tko mu je dao taj zadatak, pomisli, stvarao je ovog čovjeka danas.

Roman je to sastavljen od kratkih priča, sudbina neobičnih i zavodljivih likova, Sobotke („otvoreno poput Sobotke gledali su još samo poštenjaci i ubojice“), Šejle, Erola…, pored dvojice glavnih ‘faca’: besprizornoga Olega i romantičnog Nikole.

Nikola: Što je romantično u mom životu?
Oleg: Nisam tvrdio da se romantičnost ostvaruje.

Nikola je nama, definitivno, najzanimljiviji lik. Dugo vremena posvećen radu na kvaliteti onoga čime se bavio (nešto vezano uz filmsku produkciju, na tragu zanimanja njegova oca) dosegao je onaj stupanj spoznaje kada se u funkcioniranje slobodnog tržišta jedino još mogao razočarati.

Je li to moja nesposobnost, pitao se, ili je neka greška u karakteru koja mu nije dopuštala da odigra igru kako treba… da bi nakraju otvorio tu svoju firmicu za TV-produkciju na klasičan način, kreditirao se stavivši hipoteku na naslijeđeni stan, onda je još vodeći tu svoju firmicu zanemarivao obavezna ulizivanja, umrežavanja i dilove prema kojima se odnosio s aristokratskim prezirom, zaboravivši da ipak nema grofovski dvorac u pričuvi, nego je mislio na tržištu pobijediti kvalitetom… samo što se tržište u njegovu poslu pokazalo kao iluzija, a priča o kvaliteti koja će sama isplivati – tek još jedna priča o pravednosti.

To, tzv. slobodno tržište, dakle, uvijek je počivalo na ulizivanju i dilovima, a ne nekakvoj kvaliteti onoga što se tamo nudi. Nikada u sklopu slobodnog tržišta, nije uspjevao najkvalitetniji proizvod, pa što god to bilo, nego samo onaj izlobiran raznoraznim legitimnim i nelegitimnim dilovima. Slobodno tržište, kako automobila, tako i umjetničkih djela, bilo je oduvijek uređeno interesnim odnosima…

A da ne spominjemo poslovnu komunikaciju… Ono što se danas ‘poslovno iskomunicira’ u neoliberalnom društvu, definitivno, nije za objavu u udžbenicima Poslovne komunikacije, kolegija koji čak postoji i na mom fakultetu. Nitko vas ne može naučiti poslovno uspjeti, ako to nemate pod vlastitom kožom. Jedino treba znati s ljudima, a besprizorni Oleg, Nikolin bratić, to je znao od samog početka…

Međutim, Olegov slučaj je, premda se čini ‘životno uspješnijim’, puno teži od Nikolinog. On, koji je bio „naopak kao ovaj svijet, a ipak je stvarao neku radost“, zapravo ne zna tko je gradeći baš oko te činjenice svoju upečatljivu besprizornost. To saznajemo u razgovoru s ujakom Martinom (Nikolinim ocem), slavom ovjenčanim filmašem iz doba stare Juge kojeg Olegovi sumnjivi kompanjoni ni najmanje ne zanimaju. Iako nikad nije bio komunist, zbog umjetničke moći zavirivanja u istinu, priljepili su mu etiketu ‘stare komunjare’…

– Daj, ne uživljavaj se… – govorio je Olegu – …nema davno kako si cmoljio ‘tko su bili moji’ (Kozaci), a sad si već nacionalist… Takvi su ti bili i otac i djed, samo da se nekome priključe… U to što si ušao [šverc oružjem] [to te je] život natjerao… Ti se sad držiš kao da si po svojoj volji u to krenuo, ali ti nisi imao izbora, ja to dobro znam. Ej, pa ti si mogao čak bit na drugoj strani, da si ostao u svom gradiću… ti bi se prilagodio jer ne bi imao izbora, a takav si da ćeš se snaći. I tamo bi valjda lupetao da se tako osjećaš… Tebe istina ne zanima, u tome je problem. Stvar je u tome što bi se ti i tamo uživio, i što bi i tamo srao, kao neki glumac koji je zaboravio da je glumac. Vidiš, bez brige za istinu ne može postojati ličnost. Hej, ti si trebao nešto skroz drugo postati, što i sam znaš… [a] ne se uživljavati u ulogu koju su ti redatelji dali. S filmašem starim pričaš. Sve sam ja to vidio.

Svakako pročitajte novi roman Roberta Perišića, bez obzira jeste li se rodili u ovom (pa vas kao ne zanima) ili onom društvu (jer ste naprosto nostalgični). Na neki način, za shvaćanje biti današnjeg društva potreban vam je uvid u bit ondašnjeg, drugim riječima – ‘bit se bitom kuje’, a svojim romanom, Robert Perišić upravo to čini.

Rujan 2015.

‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PERIŠIĆ, Područje bez signala tagged u 11:07 pm autora/ice Magičar

Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA

Robert Perišić napisao je ponovno dobar roman. Ali to više i ne čudi. I ovoga puta, čini se, radio je na njemu godinama. Od njegova zadnjeg romana, i od kritike i od publike hvaljenog prvijenca ‘Naš čovjek na terenu’, prošlo je osam godina.

Bez da ulazim u sam zaplet romana i dajem nekakav zaokružen osvrt, odlučio sam izložiti tek nekoliko njegovih zadivljujućih fragmenata i dati neki svoj komentar.

Naime, zanimalo me je hoće li me i ovoga puta zahvatiti osjećaj da je Robert Perišić u izricanju one poznate ‘umjetničke istine’ nekako stao na pola puta? Ako je u svom prvom romanu (Naš čovjek na terenu), po nekakvom mom sudu ili samo osjećaju, izrekao tek polovičnu istinu o hrvatskim i općenito svjetskim medijima (jer to je za mene, u prvom redu, bio i ostao roman o medijima), sada sam se pitao, hoće li u istom tom omjeru izreći i istinu o društvu bivše države kojeg se posredno dotakao i u svom novom romanu… Odmah na početku lucidno zamijetivši da je na neobičan način odgojila likove s nekakvom urođenom dobrotom u svom karakteru (Nikola), je li propustio reći ono što se stvarno događalo u Jugoslaviji u ono vrijeme njenog već započetog raspada, kada od takve Jugoslavije više nitko ništa nije očekivao?

Podsjetimo, vrijeme je to izvanredne, ničim usporedive, kulturne ekspanzije svih oblika stvaralaštva, počev od, nešto ranije, slikarstva preko književnoga, dramskoga, pa sve do filmskog stvaralaštva koje se na koncu i okitilo slavom tipičnog ‘jugoslavenskog filma’. Jugoslavija je u svojoj posljednjoj dobi postala nenamjerni eksperiment življenja u isključivo kulturnoj državi. Ako se njezina politika još negdje odvijala onda je to bilo u neslavnom ‘dejstvu’ njene ‘bezbednosno-obavještajne službe’ (ime joj nećemo spominjati), i to uglavnom u stranim državama. Ali da se razumijemo, Jugoslavija onog doba, a govorimo o 1980-im, u društvenom smislu gotovo da nije imala više ništa sa svojom političkom idejom. Državni vrh ondašnje države i nije imao namjeru stvoriti kulturnu državu, ona se njima naprosto dogodila. Kad se iz života jugoslavenskog građanina negdje već krajem 1970-ih politika naglo povukla, na sceni je ostala još samo kultura…

Zašto danas ne možemo nazočiti nečemu doista novom u kulturnom smislu, poput slikarskog pokreta Gorgone ili glazbenog Novog Vala? Zašto naši filozofi ne mogu ostvariti utjecaj u društvu ravan onome zagrebačke praksisovačke škole? Zašto više u tolikoj mjeri ne možemo biti ponosni na rad Instituta Ruđer Bošković kojeg je u ondašnje doba utemeljio i vodio neprikosnoveni Ivan Supek? Zato što je i kod nas danas istinsko stvaralaštvo postalo dijelom one iste ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ (podsjetnik na neizbrisive riječi Frederica Jamesona), koja već dulje vrijeme pod jarmom drži kulturni milje Zapada. Ali eto, moj dojam je da u jugoslavenskoj državi tijekom 1980-ih to još nije bio slučaj. Nažalost, kulturna država bila je i ostala samo nusprodukt jednoga pada, pada jedne države, sustava i nikada se zapravo jednom narodu (ili više njih) nije dogodila kao ostvarenje. Jedino što je svaki put iznova bolno ukazivala na jednu te istu činjenicu koja budi neopisivu nadu: kada čovjeku ispred nosa ukloniš politiku, on postaje sretnijim.

I eto, htio sam provjeriti je li tu istinu, koju sam izložio na svoj način, Robert Perišić prikazao na svoj…

Odgovor na svoje pitanje napokon dobio sam u poglavlju u kojem dijalog vode dva relativno sporedna lika, glavni inženjer i bivši direktor tvornice, nekomunist i komunist, o prošlim vremenima… Upravo u riječima bivšeg direktora, ‘golog čovjeka iz bivše epohe’, ‘bez one sjene u pogledu koju je nekad imao, sjene svega onoga što je predstavljao’ nazrijeo sam tu istinu, iako se ona i nije toliko ticala utjecaja kulture, ali to je upravo bila istina o društvu bivše države za kojom sam, duboko u sebi, godinama bjesomučno tragao:

Čovjek bi živio puno drukčije kad bi znao budućnost. Naročito kad bi znao da budućnosti nema. U godinama kad sam imao zašto, nisam se veselio… Ja, zamisli, nekih dvadeset godina nisam ni pio. Ni kapi. Dvadeset godina, ej! Trijezan ko vrag! … Mrk sam bio, zabrinut da stvari ne krenu krivo, ha-ha… kao da ću to ozbiljnim licem spriječiti… Bio sam vojnik života… [A ovo sad] …ah, nije ovo politika, ovo je samo rasulo… Niste imali politiku. Onda je došla nacija i vjera, ali nije… to politika, brate. Kakva je to politika koju rođenjem dobiješ? To ti je biologija…

Mi smo industrijalizirali ovu zemlju, ovo je bila pustara. I opet će biti…

Jebajiga, nismo znali drukčije. Mi smo dali nešto slobode, više nego bilo koji socijalizam, ali imaš pravo, ja ne znam ni danas što je trebalo napraviti, ali nešto je drukčije moralo biti. Ovako, vi ste bili ko djeca naivni. Ko pod staklenim zvonom da ste bili. I onda izađeš van i svakoj barabi povjeruješ. Naguze te ko budalu!

Sve sam dobio u ovim riječima… Ali, to opet nije sve. Robert Perišić, dotakao se i drugih pitanja koja su me, više-manje, mučila svih ovih godina nakon što su na ove prostore ‘došli nacija i vjera’… i koja bi trebala, po mojim kriterijima, mučiti svaku dušicu koja je odrasla pod ‘staklenim zvonom’ socijalizma… Zbog toga ću i neke od narednih postova posvetiti ovom iznimnom romanu u svakom pogledu…

Travanj 2013.

Moć knjige (ili kako živjeti neformalno)

Posted in FILOZOFIJA, HOUELLEBECQ, Lanzarote i drugi tekstovi, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , u 10:19 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV (u LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI)

Imagination by SanuyeOno što me općenito smeta u vezi (u i oko) književnosti (i publicistike) jest opći sud da se u knjigama ne nalazi ništa drugo doli zabave. Knjige se čitaju iz zabave, da se prekrati vrijeme, jer su ništa drugo doli zabavna štiva. U današnjem pojedincu ne postoji svijest da se čitanjem pojedine knjige može promijeniti njegov život. Ne postoji svijest da i knjiga posjeduje svoju moć baš kao što ju posjeduju upravni odbori tvrtki čijem članstvu streme ili notorna burza u cjelini. Moć knjige, napisanoga u njoj, istina, ne može se mjeriti apoenima novčanica, dionicama ili materijalnim dobrima, ali može se mjeriti ‘apoenima’ ljudske sreće, izostanka bolesti i depresije, vedrine i opće raspoloženosti. Krvlju napisana knjiga, kako obično nazivamo stvarno dobre knjige u stanju su pojedinca potpuno preobratiti, sačuvati ga od bolesti, podariti mu ono za čovjeka možda najvrjednije – smisao… Ne bih napisao ni retka a da nisam uvjeren u stvarnu moć riječi kojima se služim, da su u stanju jednoga dana preoblikovati život u cjelini…

Nakon ovoga, poziv piscima treba postati još smjeliji, provokativniji. Stvarajte i unatoč toga što vas ignoriraju. Napišite u čemu to živite, otvoreno, bez dlake na jeziku kao što to savjetuje i Michel Houellebecq u svom kratkom pamfletu Ostati živ; serite po onima koji medije danas koriste kao primarne izvore mediokriteta za trovanje čitatelja/gledatelja/slušatelja, ali konotativno, nikada se ne uzdižući na razinu metajezika (odnosno kritike) u Barthesovom smislu. Prije ili kasnije, polomit ćete zube. Zaobiđite kritiku i stvorite djelo, književno djelo od krvi i mesa u kojima će prikazana stvarnost društva biti u stanju zaboljeti čula. Dakle, prije svega, budite maštoviti. Nemojte stati na pola puta kao što je to učinio Robert Perišić u romanu Naš čovjek na terenu. Razgolitite zatupljujući medijski filtar stvarnosti koji se uselio u naše glave i pokušajte živjeti i doslovno neformalno…

A kada to napišem, živjeti neformalno, tu se i sam doslovno gubim. Na trenutak, kao da mi se otvaraju vrata raja, ali ne onoga ‘predcivilizacijskoga’ u Zerzanovom smislu, čak u igri nije ni ‘De Mellova svjesnost’, već nešto moje/vaše, kao da se odsada svijet isključivo povinuje mojim/vašim željama. Želite li spavati s nekom djevojkom/dečkom? Slobodno to probajte učiniti. Neki će vas odbiti, većina ipak ne, ne stvarajte ‘situaciju’ (‘legendu’ u Coelhovom smislu) oko toga, da ste upravo takvi i takvi i da zato to ne možete ili možete učiniti. ‘Situacija’ ili ‘sudbina’ u praktičnom smislu ne postoje! Kada neformalno živite sve možete! Zamislite da ste poput Nea u završnoj sceni Matrixa. Sve vam je na dohvat ruke, ali čudnovato, više nemate poriv da bilo čime ovladate. Pa i zašto bi ga imali kad vam je sve u svakom trenutku nadohvat ruke! Ali stvaranje vas ovoga puta privlači snažnije nego ikad prije. Na neki uzbudljiv i nerazjašnjen način na stvaranje ste prisiljeni jer ste odabrali živjeti neformalno! Svaki put kada pogledate oko sebe svijet morate stvoriti, a ne ga uključiti u već poznate formalne kategorije.

Dugo sam vremena sa svoga balkona na četvrtom katu promatrao brezu koja je rasla u blizini i u međuvremenu dosegla visinu na kojoj se i moj stan nalazi. Njene grane povijale su se na vjetru, listovi šuštali, nakon ljetnih pljuskova bljeskali na suncu i svaki put kazao bih, eno, breza se povija na vjetru, eno, breza sada bljeska na suncu. A onda sam zamijetio njezino čvrsto stablo koje je izrastalo iz same zemlje, i koje se zbog svoje snage nije povijalo na vjetru, a zbog neposjedovanja lišća nikada ne bi zablistalo na suncu. Kora stabla, bijela kao snijeg, s tamnim mrljama kao uobičajenim životnim iskustvima, nadala mi se kao potpuno novo biće, kao Titan koji je na svojim leđima nosio neki drugi svijet. Više nikada nisam pomislio da sa svog balkona gledam brezu. Svaki put kada svrnem svoj pogled na izraslo konglomeratsko čudo prirode pod svojim prozorom uvijek ga drugačijeg vidim. Sada je bez lišća, utonulo u spokojan mir, dok ga proljetni sokovi koji pristižu iz zemlje i kolaju njime vjerojatno spremaju na buđenje… Pored njega je još jedno čudo prirode, na čudnovat način slično, ali ne isto, nikad ne isto… U prirodi ne postoje dvije iste stvari.

Čim zaključite da gledate brezu i pored nje još jednu brezu, umrtvljujete svoja čula, formalizirate stvarnost.

Dakle, ne morate biti stvaratelji u klasičnom smislu da biste iskusili neformalnu stranu života. Ne morate za života ni retka napisati, ali možete ih na tisuće pročitati, izgraditi svoj božanski ukus i njime se u svakoj prigodnoj prilici počastiti. To vam, recimo, radi moja sestra. Isto tako ne morate komponirati, slikati, fotkati ili bilo što konkretno stvarati. Možete i samo promatrati svijet oko sebe. Promatranje je čudesni stvaralački čin i ovisi o pojedincu. Osim promatranja tu je i mišljenje, možete imati svoju filozofiju života, zašto ne! Možete misliti o stvarima oko sebe, osobama, bilo čemu. Možete, recimo, otkriti kako se vaše misli jedno vrijeme ne usuđuju ići preko neke granice, pa nakon nekog vremena, ipak odlaze. Svijet je čudesan, a tu čudesnost može zahvaliti upravo vama. Način na koji gledate ovaj svijet zapravo ste vi sami. I to vam je opet ona ista volja za moć koju spominje i naš učitelj, taj toliko puta spomenuti lik na ovom blogu, u svom istoimenom djelu:

Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos… U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!

Siječanj 2012.

Najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, POGAČAR tagged , , , u 5:04 pm autora/ice Magičar

MARKO POGAČAR: Poslanice običnim ljudima
–    …
–    Tko da je došao? – ponovim pitanje.
–    Neki malac; želi te vidjeti pod svaku cijenu.
–    I što hoće?
–    Pojma nemam; pitaj ga sam.
Tetka je provirivala kroz ključanicu sobička u koji sam se sklonio ne bih li barem zakratko počinuo. Ovo Kolo mi ne dopušta ni trenutak mira. Duboko uzdahnem i istupim iz sobe. Upitno kimnem tetki, a ona uzvrati identičnim kimanjem samo na drugu stranu, u smjeru doista pristiglog mladića. Koji je tebe vjetar nama nanio, pomislim.

Svakog jutra prethodiš stvarima
Kao što neke druge prethode Tebi

Stajao je i gledao ispred sebe odsutno. Imao je bradu zanesenjačkog tipa, a la Dostojevski, i dječački nevin pogled koji ga je, iz nekog razloga, barem u mojim očima, još više činio sličnim tom fanatičnom Rusu. U rukama je držao tanku knjižicu. Ponudim ga da sjedne, ali odmahnu glavom. Bio je u vidnom šoku kojeg kao da mi je želio prenijeti riječima.
–    Vidite gospodine – počeo je – Ni sam ne znam kako sam dospio ovdje, do vas; sjećam se da sam upravo zapisao dva posljednja stiha pjesme koja me dugo mučila i da se onda dogodilo to – našao sam se ovdje s vama, vašom gospođom i tim nadasve čudesnim Kolom…
Činilo se da nikako nije mogao skriti svoje oduševljenje duhovnom skalamerijom koja se sada ponosno okretala u njegovu prisustvu. Kolo na sve djeluje ili kako bi kazao jedan norveški pisac, a moj dobar znanac: „ i nikog ne ostavlja bez svog traga u sebi“.
–    Dođite, pokazat ću vam ga izbliza. – dobrohotno rekoh i povedoh mladića do Kola – Došli ste ovuda! – te mu pokazah središnji otvor onog manjeg Kola koje se vrtjelo na osovini većeg. To manje Kolo potpuno je zadiralo u sobu, gotovo se moglo tretirati kao dio namještaja, dok se ono veće, puno moćnije, već gubilo u vanjskom prostranstvu čudesnog žutog odsjaja.
–    Ne razumijem… – prošaptao je.
–    Ništa strašno, pjesma je bila povod da vas manje Kolo uzme pod svoje. Naime, vi pripadate sadašnjosti, a u ovom trenutku u kojem teče ovaj naš razgovor, teče i vaš život izvan ove prostorije… Dakle,…  – pritom podignem tanku knjižicu u mladićevim rukama kako bih pročitao ime autora – … Marko, možda se sada krećete jednom od zagrebačkih ulica u susret svojoj dragoj kako biste joj objavili da ste danas imali sreće i napisali jednu duboku pjesmu, a možda idete samo u susret prijateljima kako bi se još jednu noć namrtvo napili…
–    Čekajte! – povikao je Marko – Doista sam se kretao jednom zagrebačkom ulicom i zastao na jednom osvijetljenom mjestu, izvadio notes i zapisao ta posljednja dva stiha, ali nisam išao svojoj dragoj ni svojim prijateljima, išao sam u Booksu… znate, to vam je jedan književni kafić odnosno kafić u kojem se okupljaju književnici… Tamo se, naime, održavala večer poezije, a ja sam bio domaćin-urednik…
Manje Kolo na to zaškripa i na svom ekranu prikaza tu malu pustaru duha s pjesnicima. Pjesnici su svako malo zazivali Markovo ime, ali ne u ulozi vehementnog pjesnika već više u kontekstu organizacije pjesničke večeri. „Marko će to srediti, on je dobar dečko“, „Prepustite to Marku“… čulo se sa svih strana za potrebe osiguravanja dovoljnog broja stolica za publiku, pića i umjerene količine slastica, kako je to već uobičajeno na pjesničkim večerima.
–    Eto, povlače vas na rukav na svakom koraku, kako biste im služili… Vjerojatno vam još uvijek udjeljuju i savjete kako da pišete, je li tako? – podrugljivo se osmjehnem.
–    Gospodine, nemate uopće pravo…
–    Baš ste skroman mladić! – bez mog dopuštenja i tetka se ubaci u razgovor. Na prvu se moglo zamijetiti da je ostala zatečena mladićevom pojavom i da je spremna bacit se na njega upravo ovog trenutka.
–    Hvala, gospođo, ali ja zaista… – zbunio se Marko.
–    Za vas sam tetka, samo tetka – reče Tetka sneno pružajući mu svoju ruku s crveno nelakiranim noktima.
Stvari za trenutak kao da mi počeše izmicati iz ruku. Manje Kolo pojača svoju vrtnju i ja dograbim Tetkina ramena i okrenem ih u smjeru kuhinje.
–    Siguran sam da je naš gost žedan. Đus, grejp ili nešto drugo, mladiću? – upitao sam na brzinu zbunjena mladića.
–    Može sok od jabuke – na kraju je skrušeno zatražio.

Nikog nema na tavanu
znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
tavana.
kuće.
svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
već sam rekao,
nema tavana.
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo.

Ponovno uzeh u ruke mladićevu tanku knjižicu. Naslov je glasio Poslanice običnim ljudima, iznimno duboka i zahtjevna poezija. Iznenađujuća za ovo doba…Možda svi pjesnici tako dobro pišu, ali teško je u to povjerovati, trebalo bi pitati onog Tomicu Bajsića, on to sve prati.
–    Slušajte mladiću, iako izgledam kao da imam godina kao i vi, uzimam si za pravo ocjenjivati vašu poeziju i vaš život kao da mi je dvostruko više. Ona, to jest vaša poezija, iako iznimna, hrvatskom društvu je apsolutno bespotrebna – u ovom obliku. Ono danas počiva na mnogo beskrupuloznijim zasadama kao i mnoga druga tranzicijska društva danas.
–    Jedino mi se francusko čini iznimkom! – povikala je tetka iz kuhinje – Pročitala sam neki dan da su Francuzi najdepresivniji narod od svih! Ti su sigurno ludi za poezijom i romanima!
Naše poglede zakratko okrenute tetki vratismo jedan na drugoga.
–     Ljude ne zanima poezija. Nikad ih i nije zanimala. – nastavio sam – Poezija zanima samo pjesnike, pišeš pjesme isključivo zbog sebe kako bi sebe podržao u svijetu, kako bi uopće preživio. Naravno, te tvoje pjesme mogu zanimati još samo ljude koji isto tako pišu pjesme. S romanima je drugačije. Njih čitaju i ljudi koji nisu pisci. Jedino još romani, kako tako, drže vodu. Drugim riječima, pokušajte napisati roman ukoliko želite otisnuti svoj bitak u prašinu bivanja…
–    Ali, ja ne želim pisati ono što, kako kažete, ljude zanima. Pjesme su u meni i izlaze kad one to hoće…
–    Da, razumijem…još ste mladi. Sve u svoje vrijeme. Nego… jeste li upoznali onog Perišića? – povedem razgovor u drugom smjeru.
–    Da, imao sam ga prilike upoznati, nekoliko puta smo bili na pivi u Gjuri…
–    Noćna ptica, taj Perišić – promrmljam – Za sebe tvrdi da je Velik Igrač ali i dalje nikako da se udostoji napisati jedan pravi i veliki roman…
–    Ali kako se piše ‘veliki roman’, gospodine, ako smijem znati? – mladić je sada postao znatiželjan iako se vidjelo da ne očekuje bog zna kakav odgovor.
–    Zamisli najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš i eto ti velikog romana! – kazao sam bez većeg razmišljanja – Kao primjer mogu ti poslužiti romani onog Šveđanina, Larssona, Stieg Larssona. Za njega danas tvrde da je predvidio pojavu onog ubojice Brevika u skandinavskom društvu, a on je samo zamislio najgori mogući scenarij…
U tom trenutku stiže tetka sa sokom.
–    Evo, mladiću moj – reče tetka i pruži Marku čašu zelena soka popravljajući punđu drugom rukom.
„Dostojevski“ obori oči.
–    Čula sam – poče tetka kao obraćajući se meni – da ti je 50 eura na Silvestrovo kazao da je Brevik učinio nešto epohalno: onaj idealan život u skandinavskim zemljama, o kojem smo svi dosada maštali, da je porušio kao kulu od karata…
Bilo je očigledno da je željela pred mladićem ispast pametnija nego što je to bila. Ali on kao da nije obraćao pažnju na nju. Uperio je svoj dječački pogled prema meni.
–    A što bi mogao biti najgori mogući scenarij društva u kojem živim? – upitao je.
Vratim smiješak na lice kao Toni Soprano pred Christopherom Moltisantijem u čudesnom umjetničkom serijalu.
–    To je na tebi – da ga prepoznaš, uočiš, izmisliš – što god! – kazah nastavljajući oponašati stil televizijske gangsterske zvijezde zakratko hvatajući mladića za ramena.

Ali u tom trenutku prostorija u kojoj smo boravili iz temelja se zatrese; jednom, pa onda još jednom. Netko je bio vani, netko izvan ovih zidova, hodao je ovom zemljom, i bio očito jako velik. Mladić uplašeno pogleda u nas.
–    Je li ovo stvarnost? Je li se ovo uistinu događa? – upita nas uplašeno.
–    Probaj ovo prepričati svojim pjesnicima u Booksi! – podrugljivo kažem – Ne mogu podnijeti misao o kulturi koja nije skopčana sa stvarnošću. Riječi se ispisuju krvlju i moraju moći zaboljeti dok se čitaju, samo ih treba znati moći napisati na pravi način. Evo ti jednog koji upravo tako čini! –pokazah u smjeru prozora odakle je dolazilo sve veće podrhtavanje. Postajalo je sve jasnije da je podrhtavanje dolazilo od koraka koji su se približavali, koraka iznimno velikog bića.
– Inače, ne moraš ništa brinuti, on je samo jedan od Magičara na proputovanju Izgubljenom Zemljom Uma.
Uskoro, ogromno lice francuskog pisca Michela Houellebecqa, nalik licu stare kornjače, proviri kroz jedan od visokih prozora. Natprirodne veličine morao se sagnuti kako bi zavirio u prostoriju, toliko je bio ogroman.
–    Ta nije li i ovo samo jedna od mojih maštarija uma? – prošapta kao za sebe zavirujući nehajno u unutrašnjost prostorije.
Potom se uspravi i uz podrhtavanje tla udalji nastavljajući svoje, po svemu sudeći, beskrajno lutanje…

Studeni 2011.

Priča o kuhanju i pisanju

Posted in Adio kauboju, KNJIŽEVNOST - PROZA, SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ tagged , , u 10:56 am autora/ice Magičar

Olja Savičević Ivančević: ADIO KAUBOJU

Između mene i odgovornih s televizije dogovor je brzo pao. Nitko nije u stanju odbiti tako unosnu ponudu. Od dvije do nevjerojatnih i vrtoglavih dvadeset tisuća kuna na mjesec za tajno snimanje moje žene dok je zaposlena u kuhinji. Snimci bi se iskoristili za neku verziju kuhinjskog Big Brothera, emisiju „Uhode u kuhinji“, u kojoj bi se tajno snimanim aktivnostima žena dodjeljivali bodovi za ovu ili onu kuhinjsku djelatnost. Bodovi su se mogli zaraditi za pripremu zaprške, kao i za ispečen komad teletine. Čak se gledalo i na vrijeme pripreme jela. Ukoliko bi žena kuhala kasno u noć ili rano ujutro dobivala bi dodatne, bonus bodove.

– Kameru smo instalirali točno iznad kuhinje kako bi obuhvaćala njen kompletan tlocrt i davala pregled onoga što se u njoj radi. – objasnio mi je tehničar s televizije srčući voćni jogurt poput prave svinje. Bio je ugojeni tridesetpetogodišnjak s plosnatim brkovima vučjeg izgleda. Na ovaj način lice moje žene ostalo bi skriveno za javnost, ali bi se vrlo dobro vidjelo što radi, koliko je vrijedna.

Bio sam vrlo uzbuđen pristajući na ovaj nesvakidašnji dogovor. Emisija se prikazivala u nekom neuglednom terminu četvrtkom, odmah iza top sapunice. Mala je vjerojatnost da će se do tog doba moja žena zadržati pred televizorom. Na taj način mogao bih pokupiti sve novce koje bi ona eventualno zaradila. Ako bi postala glavni pobjednik, onda joj ne bih mogao tajiti ovu medijsku avanturu u koju sam nas besramno upustio i morao bih joj sve priznati; momci s televizije došli po nju i odveli bi je u studio kako bi završnu emisiju snimili s njom uživo.

Kad je stvar napokon krenula drhtao sam kao prut. U rukama sam nakon duljeg vremena držao knjigu jednog domaćeg autora. ADIO KAUBOJU Olje Savičević Ivančević trebala je utažiti moju neprestanu glad za književnošću. Međutim, od uzbuđenja nisam mogao čitati. U trenutku paljenja ringle na plinskom šporetu kamera će se aktivirati i snimanje započeti. A moja je žena upravo to učinila! Zapalila je ringlu!

Za prvi put, sve je dobro prošlo. Pripremila je jednostavnu salatu s povrćem; naribala kupus, skuhala tijesto, u sve to ubacila kojekakvih sastojaka od ulja, margarina, luka i sl. i sve to zapržila u rerni. Priprema jela nije bila toliko zahtjevna, ali ju je moja žena vrlo revno obavila. Nagrada je ubrzo došla. Prvih 50 bodova u prvoj emisiji.

Ubrzo se pokazalo ono u što sam bio već godinama uvjeren: mojoj ženi nema premca u kuhinjskim poslovima. Svakog četvrtka puštali su barem jedan kratki film iz njenih kućanskih radinosti a u trećoj emisiji kad je neprikosnoveno preuzela vodstvo u ukupnom poretku, prikazali su ih dva. Nije prošla nijedna emisija a da se moja žena nije pojavila u njoj, bilo u trenutku dok je pržila zapršku, mikserom mutila jaja ili sjeckala luk. Sjećam se, u vezi sjeckanja luka, gost u studiju, ugledni kulinarski stručnjak, komentirao je moju suprugu riječima od kojih me i sada podilaze srsi:

– Zamislite, i kad joj krenu suze za oči ona nastavlja sa sjeckanjem. To je prava domaćica! To treba pohvaliti!
– Hoćete reći da se radi o prekaljenoj domaćici koja i kad bi se opekla ili, ne daj ti bože, rasjekla prst, nastavila sa svojim poslom? – neumjesno je upitala atraktivna glupača u liku televizijske voditeljice kakve su danas u modi.
– Ne, ne; hoću reći da ta žena vrlo dobro zna da luk momentalno ugrize za oči i – ako ujed nije snažan, ako se može izdržati – da se više neće ponoviti… Zbog toga je nastavila sa sjeckanjem…

Topio sam se u fotelji pri pomisli na svu tu silnu lovu koju ćemo zaraditi. Gotovo da sam zaboravio na knjigu koju sam kanio čitati dok je moja žena zaposlena u kuhinji. Čudno stoji s tom domaćom književnošću, teško da mogu izdvojiti knjigu i autora koji su po mom ukusu. Prije četiri godine pročitao sam roman Roberta Perišića „Naš čovjek na terenu“ i bio, recimo, relativno zadovoljan; u međuvremenu, pod mojim rukama su se našle i stranice s rečenicama Damira Karakaša, sad čitam Olju, ali tu se priča o susretu moje katkad zabrinjavajuće žestoke potrebe za upijanjem romanesknog pogleda na svijet i hrvatske književnosti i završava. (Više puta sam u prolazu, između polica Profilovog Megastora u Bogovićevoj, uzimao u ruke knjige hrvatskih autora, ali i vrlo brzo ih vraćao na njihovo mjesto. Ako vas nakon nekoliko pročitanih rečenica u bilo kojem dijelu romana/priča ništa ne mami čitati dalje – klonite se te knjige – nije za vas; ubrzo sam tim načinom otkrio da hrvatska književnost uglavnom nije za mene). Čovjek ne može izbjeći osjećaj da s našom književnošću nešto nije u redu, da ima nešto posrano u njoj, u što zasada ne bih ulazio. Dok ste trepnuli okom zaradite prozivanja po medijima, tjeraju vas da se tučete riječima, maltene da opravdavate svoj, godinama pažljivo izgrađivan, književni ukus.

Na istoku je industrijska zona. Istok je velika nasukana olupina. Brodogradilište s visokim zelenim dizalicama, hangari, tvornica cementa i napuštena željezara, a iza te goleme ropotarnice, na rubu poluotoka, olinjali je Staro Naselje s poštom i crkvom i tamnim žitkim muljem u zagađenom portu, smiješno mjestašce ispod udaljenih nebodera koji noću žmirkaju na nas dolje.

S raskošnih i blještavih rečenica Olje Savičević Ivančević pogledom pređem preko zaposlenog i pomalo natmurenog lica moje žene. Upravo je dovršavala pitu s jabukama na koju će tek na moje insistiranje posuti šećer u prahu.
– Šećer ti je već unutra, prase jedno! – podviknula je.
– Znam, ali s njim pita mi je još slađa!
Kakva vrednica, ta moja žena. Ali ne daj bože da joj to kažete.

U pretposljednjoj emisiji „Uhode u kuhinji“, sasvim nenadano, moja je žena izgubila čelnu poziciju. Prikazali su montiran film od više filmskih isječaka u kojem mojoj ženi, ni manje ni više, nego tri puta prekipi mlijeko! Svaki put, nalazila se ni metar od velikog sivog lonca, ali i svaki put se prekasno stizala okrenuti i mlijeko bi joj prekipjelo. Nisam joj smio pomoći, jer, ako bi se druga osoba umiješala, kamera skrivena u svjetiljci na plafonu momentalno bi prestala snimati.

Nazvao sam urednika emisije i požalio se.
– Kako to da se u slučaju kad ti prekipi mlijeko gubi čak 50 bodova? Nije li to malo previše?
Nakašljao se ravno u slušalicu prije nego će mi odgovoriti.
– Nisam pozvan komentirati odluke kulinarskih stručnjaka. Valjda oni imaju dovoljno jake razloge zašto su donijeli takvu odluku. Nego, i s drugim i s trećim mjestom dobivate nešto love koja nije za bacit. Što bi bilo da se nismo pojavili na vašim vratima? Bolje vam je ako uzmete ponuđeno. – zaključio je.

Morao sam se pomiriti sa situacijom. Zamislio sam Olju Savičević Ivančević kako negdje u nekoj otočkoj konobi sjedi, pijucka crno vino i piše svoj novi roman – zahvaljujući stipendiji Ministarstva kulture. Oko novaca se danas sve vrti. Piscima se mora platiti da pišu, inače neće pisati. Čak i ti ‘moji’ domaći pisci, pisci po mom ukusu, Robert Perišić i Olja Savičević Ivančević po medijima pletu istu žalopojku kako se književnost u Hrvata ne cijeni, kako su potplaćeni za svoj posao i ostale slične bedastoće. Dok Robert Perišić smišlja nove modele stipendiranja za pisanje romana (jer očigledno novi neće napisati po starim pravilima), Olja piše članke za internetske portale u kojima proziva valjda i same čitatelje što ne čitaju romane koje hrvatski pisci objavljuju i svesrdno poziva na spas hrvatske književnosti. Pomislim, zašto se oni svi lijepo ne ugledaju na moju ženu? Da li njoj treba slava, pažnja i novac za svoja kulinarska umijeća i iznimna snalaženja po kuhinji? Svaki pisac koji piše kako bi jednog dana postao slavan, ne može na kraju postati dobar pisac, ne može izvući iz sebe ono najbolje. Pisanje treba uzimati kao pripremu hrane, u tome mora biti neke podzemne strasti kojoj nikada nećemo biti u stanju otkriti izvor.

U posljednjoj emisiji „Uhode u kuhinji“ pozvali su pobjednicu, 38-godišnju Čakovčanku valovite, na mjestima čupkaste kose, bljedunjava i ugojena lica da primi nagradu. Slučajno, i moja žena se u toj prilici nađe pokraj televizora.
– Kad mi je muž rekao što je učinio, pozvao sve te ljude, i da su me tajno snimali, mislila sam da ću propasti u zemlju. Sva sreća pa mi je odmah iza toga kazao da sam osvojila nagradu… – prepričavala je sva zajapurena svoje doživljaje Čakovčanka.
– Kakvi idioti… – u slatkom neznanju oglasila se moja žena prije nego li će započeti kuhanje ručka za sutra.

Kolovoz 2011.

Dosada čitanja

Posted in BUKOWSKI, Klaun u mraku, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , , , u 12:57 pm autora/ice Magičar

Charles Bukowski: KLAUN U MRAKU

Razmišljam o dosadi čitanja. Netko ti predloži neku knjigu. „Izvrsna je, vidjet ćeš!“ Kreneš čitati i na trećoj stranici već umireš od dosade. Sve je tu lijepo posloženo, vidi se da pisac zna svoj posao, tekst je bogat metaforama, poredbama i sličnim stilskim figurama. Čak se i spominju riječi smrt i besmisao. Ali sve to ne pomaže mi ukloniti dosadu čitanja njegova djela. Pitam se kako je onda čitateljima mojih djela, mojih tekstova? Ne umiru li i oni od dosade nakon nekoliko stranica? Nije li, općenito, čitanje postalo zamorno? Možda je web u sve to upetljao svoje prste i zarazio čin čitanja načinom kako se on sam konzumira – skeniranjem. Možda smo zbog tog jebivjetra – weba – postali nestrpljivi i u čitanju kao što smo to kod pregledavanja kakve web stranice. Naježim se pri pomisli da će čovječanstvo napustiti tako profinjen način bivanja kao što je to čitanje. U jednom svom prijašnjem postu svečano sam izjavio da mislim da je ovo stoljeće – stoljeće književnosti. Živi bili pa vidjeli! Ili se ugrizao za jezik!

Neke pisce i neka njihova djela uvijek bih mogao čitati. Primjerice, pripovijetku Lanzarote Michaela Houellebecqa. Ni sam ne mogu dokučiti razlog zašto je to tako, što ima toliko privlačno u Houellebecqovom načinu pisanja. „Ocean je bio svjež, prilično nemiran“ čudesna je rečenica o kojoj povremeno meditiram.

S druge strane, nekog od naših pisaca ne mogu čitati dulje od tri poglavlja. Događa mi se čudna stvar. Svakom odlomku koji pročitam ne mogu pronaći nijednu zamjerku, međutim, ne nuka me ponovno ga uzeti u ruke – dosadan je. Zbog takvih djela, eto, iz neotkrivenih razloga, književnost će možda jednog dana propasti. Charles Bukowski još je oštriji prema većini današnjih pisaca:

Kao pisac imam problema u čitanju drugih pisaca. To jednostavno nije namijenjeno meni. Za početak, oni jednostavno ne znaju kako sastaviti rečenicu, jedan običan ulomak. Dovoljno je površno pogledati tekst i već izgleda dosadno. A kad se stvarno udubiš u to, gore je nego dosadno. Nema ritma. Nema nikakve svježine, ničega što bi ti privuklo pažnju, iznenadilo te. Nema igre, nema vatre, nema sočnosti. Što to stvaraju?  Sve to izgleda kao mučan rad. Ne čudi me što mnogi pisci kažu da je pisanje mučenje. Sasvim ih razumijem.

Ne znam što nije u redu. Možda za pisanje ipak treba i nešto patnje. Možda pisac jednostavno ne treba praviti kompromise, možda ne treba težiti da mu bude dobro u životu. Zbog toga jedino Damira Karakaša mogu označiti autentičnim piscem u Hrvata. Ipak, njegovi pokušaji da objavi roman u Francuskoj o njegovom životu u Francuskoj ostaju bezuspješni. Svi drugi pomalo podsjećaju na prodane duše jer pišu po novinskim tabloidima i internet portalima kako bi prema njihovim riječima „mogli preživjeti od pisanja“. Ali zaboravljaju jednu staru uzrečicu kako je „pisanje jedini častan posao od kojeg se ne mora zarađivati“ (vjerojatno Chamfort). Ipak, ne želim ih pretjerano optuživati, znam da im nije lako. Robert Perišić je, po novom, postao njihovim zastupnikom, dokazuje kako se malo ulaže u književnost u ovoj državi. Ali sam vrlo rijetko piše. U pravu je, ali svejedno, kad ćeš objaviti svoj novi roman? Jedan jedini koji je dosada napisao bio je dobar, ali jedan jedini roman za pisca koji je stigao u godine da se bori za prava drugih pisaca, malo je premalo. Ali ni Robertu Perišiću ne mogu zamjeriti, otkrio je i pomogao Damiru Karakašu objaviti svoje prve radove, 1990-ih me svojim časopisom Godine Nove koji je uređivao podgrijavao na tihoj vatri da bih i ja mogao postati etabliranim piscem za čija prava bi se on danas borio. Na sreću ili nesreću u tome nisam uspio. Konačno, možda on puno bolje od mene može objasniti zašto nam je književnost dosadna.

Da, književnost je dosadna. E, te rečenice se pravo bojim. Da netko ustvrdi kako je društvo mog Plavog noja dosadno, da su mu Vjetar i Zrnca Čarobnog Pijeska koja govore dosadni i sl. To ne bih mogao podnijeti. Zato o tome valja prestati razmišljati.

%d bloggers like this: