Lipanj 2012.
Roman Prostora Uma
Scarlett Thomas: KRAJ GOSPODINA T. AJNE
Malo sam umoran i da budem iskren – ne piše mi se. Kad duže vremena ne čitam i ne pišem tako mi uvijek bude. Prepustim se struji života koja me valjda, onda, valja kao i svaku budalu. Ali, eto, dogodilo se da baš u ovom vremenu praznine i nemanja vremena za čitanje i pisanje pronađem srodnu spisateljsku dušu. Napokon, ne moram vas više daviti s ulomcima svog romana već vam toplo preporučiti jedan drugi a koji mom dođe nešto poput brata blizanca.
Scarlett Thomas potpuno je iznenađenje na mom književnom nebu. Napisala je vrlo neobičan roman koji bi, zajedno s mojim prvijencem, mogao postati prvim objavljenim romanom Prostora Uma; ne znam kako bih drugačije mogao nazvati novi žanr koji mi svakodnevno niče pod rukom i koji bi, prema mojem sudu, u godinama što dolaze trebao dati novi vjetar u leđa svjetskoj književnosti.
Preduvjeti da se neki roman proglasi romanom Prostora Uma sažeo sam, neobično kratko, na njegove dvije esencijalne karakteristike: radnja romana Prostora Uma, naravno, odvija se u umu; misli, osjećaji, kompleksi i izbori antropomorfiziraju se, postaju romaneskni likovi od krvi i mesa oko kojih se plete radnja. Pa ipak, što god radili u umu čovjeka, takve romane ne možemo svrstati u žanr znanstvene fantastike. To je njihova druga karakteristika. Roman Prostora Uma vrvjet će i metaforama i simbolima svakakve prirode, u čudnim radnjama pomagat će vam bilo Scarlettin Apolon Smintej, neobično mišje božansko biće, bilo moj Plavi noj, ali tu nema znanstvene fantastike. Likovi nisu arhetipovi koji sa stvarnim svijetom pronalaze bilo kakvu vezu, već su moguće svjesne i nesvjesne misli pojedinca koji ih zaprima. Dakle, mogu i ne moraju biti. Zapravo jesu tek onda kad se misli o njima… A misao nikako ne može biti znanstvena fantastika…
Ipak, čini mi se da Scarlett Thomas, baš kao i ja, u određenom smislu još uvijek ne poštujemo zacrtane granice budućeg žanra. U našim romanima, ono što se događa u umu čovjeka još uvijek značajno utječe na događaje izvan Prostora Uma. Još gore, skrušeno moram priznati da se u onim trenucima u kojima nastupi povezivanje vanjskog i unutarnjeg svijeta, naše pisanije momentalno pretvaraju u obične i već pomalo dosadne romane znanstvene fantastike. Ali tko zna, možda ih nakon nekog vremena poželimo prepraviti i učiniti ih doista istinskim romanima Prostora Uma. Ako to i ne učinimo, svejedno, siguran sam da će to učiniti mnogi drugi pisci iza nas…
Radnju romana spominjem tek uzgred kako bih na konkretnom primjeru pokazao tipičan zaplet jednog romana Prostora Uma: crvenokosi zanimljivi curetak koji se povremeno jebe sa starijim muškarcima iznenada, u svoj posjed, dobije knjigu za kojom je dugo tragao. Knjiga, osim što je prokleta, sadrži zanimljivu ispovijest njegova glavna lika kojem je nekako pošlo za rukom doći u posjed čudotvorna napitka koji ga odvodi u neobično stanje uma – stanovitu Troposferu – u kojem se kao na šahovskoj ploči može skakutati iz uma u um svih živih bića; i to je to.
Ali zašto je Scarlett Thomas prije svega dobar pisac i ujedno pisac po mom ukusu, neovisno o tome hoće li sa svojim romanom utemeljiti ili ne novi žanr (pogotovo još s mojim romanom), uvjerite se sami čitajući ova dva prekrasna ulomka…
Ponekad volim zamišljati da živim s duhovima. Ne s bićima iz svoje prošlosti – ne vjerujem u takve duhove – nego s krhkim djelićima ideja i knjiga koji lebde u zraku poput svilenih lutki. Ponekad mi se čini da mogu vidjeti vlastite ideje, promatrati ih kako lebde uokolo, no to obično ne traje dugo. Moje su ideje više poput vilin-konjica: rađaju se velike i blistave, jedno vrijeme lepršaju okolo, stvaraju buku, a onda, dvadeset četiri sata poslije, padnu na tlo i ugibaju. Ionako nisam pretjerano sigurna jesam li ikad osmislila išta originalno, pa me nije ni briga. Obično smatram da je Derrida ionako već o svemu promislio, što zvuči monumentalno, no Derrida i nije tako težak; samo mu je pismo silno gusto. A sada je i on duh…
Ponekad pokušavam provesti vlastiti misaoni eksperiment koji se sastoji od sljedećeg. Što ako su zapravo svi [ljudi na Zemlji] u pravu? Bi li to imalo ikakvog smisla? No tada se sjetim svoje majke i samoj sebi velim da to jednostavno nije moguće, da ne mogu biti svi u pravu. Parafrazirat ću fizičara Wolfganga Paulija i reći da ona čak nije ni u krivu. Možda se na početku dvadeset i prvog stoljeća čovječanstvo baš tu i nalazi: nije čak ni u krivu… Trenutačno živimo s nesigurnošću principa i nepotpunošću teorema, s filozofima koji govore da je svijet postao simulakrum – kopija bez originalnog predloška. Živimo u svijetu u kojem možda ništa nije stvarno; svijetu sazdanom od bezbroj zatvorenih sustava i čestica koje mogu činiti što god poželimo (ali vjerojatno neće)…
O Duhu i njegovim Moćima 