Travanj 2012.

Mala začkoljica u vezi ‘božanskoga’

Posted in KNJIŽEVNOST - POEZIJA, T. S. ELIOT tagged , u 12:15 pm autora/ice Magičar

T. S. Eliot: PUSTOPOLJINA

Danas sam imao priliku susresti se s čuvenim stihovima T.S. EliotaTravanj je najokrutniji mjesec…“. I čudim se kako nisam prije. T.S. Eliot bijaše dobar pisac, a u svojoj književnoj izobrazbi, očigledno, nepravedno sam ga zaobišao. Pjesma, zanimljivo, nosi naziv ovog bloga i govori o tome kako je travanj okrutan mjesec jer povuče biljke iz zemlje da ponovno započnu uzaludno rasti. Blagotvorna je zima koja sve drži u svojoj ćudljivoj toplini pod zemljom. Drugim riječima, pjesnik se poigrava idejom nerođenja kao jedinog spasa za čovječanstvo u cjelini. Sumnja na mog Plavog noja i njegovo zabijanje glavice u pijesak više je nego očigledna! 🙂

Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
Sjećanje i želju, mućkajući
Dokone korijene s proljetnom kišom.
Zima nas je grijala, pokrivajući
Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
Malo života sasušenim gomoljima.
(prijevod preuzet s bloga >> poesis scenae)

Gledajući svoga sina kako se vrpolji u kinderbetiću nakon što je pristigao na svijet, prije više od dvije godine, pala mi je i na pamet ta začkoljica u vezi ‘božanskog’. Što ako je i to ‘božansko’ (ateistički izraz kojim se preko volje priznaje religiozna narav svijeta) iznenađeno svojevrsnim dosegom ljudskog bića? Što ako u igri nije bilo nikakvog velikog plana, i da mi oduvijek samo plutamo u nesvjesnom pra-jednom, nesvjesnom po pitanju svega što ono – ‘pra-jedno’ – stvori. Najgore je što prostodušno razmišljanje upravo navodi na to. Nema nikoga. Jednostavno nema nikoga tko bi nadgledao što se to dogodilo s čovjekom. Kako to da je postao svjestan? Što ako smo mi ti prvi i jedini u svemiru kojima se dogodila jedna ovakva avantura ‘biti svjestan’? To sve opet znači samo jedno: ništa ne znamo te i dalje trabunjajmo o svom neznanju!

I sad se lijepo pitam nakon što sam pročitao prethodni odlomak zašto mi uopće treba pisanje o ‘božanskom’? Riječi o njemu nisu one riječi koje to trebaju biti. Božansko je, po stoti put to valja ponoviti, neizrecivo. Eto, nekad i kvari inspiraciju. Nešto se pod svaku cijenu želi reći o ‘božanskom’, ali nam to ne uspijeva. Osjećaj ostaje samo osjećaj. Pitanje je da li i književnost i filozofija, na jednom ovako skliskom polju, znaju baratati riječima. Ali okrutni je travanj nastupio i nemamo izbora, van iz zemlje, van s riječima o tome što nam se događa… Odatle je valjda i nastala ta mala začkoljica u vezi ‘božanskog’…

Za kraj, jedna misao Petera Sloterdijka koju mi je mailom proslijedio Zlatko, također, odmah po dolasku na svijet mog sina. Rađanjem svakog novog vlastitog djeteta čovjek se mijenja, počinje drugačije razmišljati, prelazi na drugu razinu vlastite egzistencije. Što sam, nakon sveg napisanog, mogao zaključiti? Vlastita djeca čuvaju roditelje od samih sebe.

%d bloggers like this: