Svibanj 2018.
Živjeti automatski, a svijest ostaviti za nešto drugo (ili posveta apstraktnom životu)
ZORAN ROŠKO: Minus Sapiens
WERNER HERZOG: Fitzcarraldo
Dvorana u kojoj se trebalo održati predavanje bila je čisti užas. Zbog stupa smještenog u sredini čak je dobila i nadimak. Jedan od gostiju knjižnice – a ako me sjećanje ne vara, bio je to Kićo Slabinac – nazvao ju je dvoranom ‘na razdjeljak’. Popularni pjevač tamburaške glazbe primijetio je da taj stup direktno diktira razmještaj stolica u dvorani pod tupim kutom, te mu je valjda zbog toga izgledala kao da je ‘počešljana na razdjeljak’.
Ovoga puta gost knjižnice je Zoran Roško, romanopisac i bivši urednik Zareza, Quoruma, Tvrđe i Libra Libere. Čini se da knjižnica napreduje u dobrom smjeru. Zauzevši mjesto za dugačkim, neuglednim stolom, podsjetio me je na Lorena Passerinea, aukcionara iz romana Dražba predmeta br. 49 Thomasa Pynchona koji u završnoj sceni lebdeći “…iznad dvorane poput lutkara, sjajnih očiju, s osmijehom uvježbanim i nemilosrdnim” lamentira prodajne cijene dragocjenog predmeta. Svilenkastim pogledom preko naočala, Zoran Roško dugo vremena posvećuje samo ispitivanju pridošlica. Vidim da se radi o petnaestak dušica od kojih sam neke zasigurno pridobio ingenioznim postom na Facebooku najavljujući predavanje možda najvećega skrivenog intelektualca u Hrvata.
Odmah se dalo primijetiti kako njegovi ‘dobro istrenirani morski konjici koji su znali izvesti neke od najuspješnijih scena iz ranih američkih mjuzikala’ nisu bili nazočni. Ni Gilgame, ni Kinski, pa ni, ako baš hoćete, šatro-roda. Uvrnuti likovi njegovih romana počivali su, pogađate, samo u njegovim romanima.
– Hvala vam na pozivu da održim predavanje u vašoj knjižnici u Noći knjige, nadajući se da za knjigu nije nastupila stvarna noć kako to naslov povoda našem druženju ne sugerira… – kazao je na početku.
Na tu vrhunsku šalu, međutim, nitko nije ni trepnuo osim možda Alternativca-Provincijalca koji ju je, sjedeći na mom mjestu, popratio jedva primjetnim smiješkom. U isto vrijeme, iza sebe sam mogao čuti prvi od tri duboka uzdaha jednog od mojih prijatelja, koje sam nagovorio da dođu na predavanje vjerujući da neće požaliti. Kako sam bio suorganizator predavanja, naravno da mi je bilo u interesu predavanje učiniti što posjećenijim, a pritajeno sam se nadao da ću privući i neke utjecajne intelektualce našeg grada. Osvrnuo sam se oko sebe i sa zadovoljstvom primijetio Veljka Lukića koji je mirno sjedio na prvoj stolici s druge strane ‘razdjeljka’ dvorane. Nažalost, bračnog para Gojković nije bilo, kao ni onog PEN-ovca Schvendemanna, ali što sam mogao? Okrećući se prema naprijed, namignuh ravnateljici knjižnice koja je sjedila pored mene, pripravan da čujem, zasigurno, jedno vrlo zanimljivo izlaganje…
Zoran Roško nema bijelo odijelo, kao Klaus Kinski u Fitzcarraldu, ali uhvatih sebe kako zamišljam da ga ima. Nekako sam uvjeren da ga želi imati, i da nije one, tako prirodne, ali i opterećujuće, želje intelektualca da ne privlači pozornost – zasigurno bi ga obukao. U poznatom filmu Wernera Herzoga jedna scena posebno mi se urezala u sjećanje. U kadru je Fitzcarraldov parobrod koji klizi rijekom i promičuće raslinje južnoameričke prašume; zatim se kamera fokusira na pramac broda na kojemu se nalazi starinski gramofon. Iz gramofona se razliježe glas Fitzcarraldova omiljenoga opernog pjevača Enrica Carusa. Kamera se, zatim, lagano ‘premješta’ dok u kadar ne dospije robusni dimnjak parobroda iz kojega suklja crni dim. Stari gramofon iz kojega se razliježe operna arija – u srcu džungle – i dimnjak iz kojeg suklja crni dim – kao da se Umjetnost i Kapitalizam, ruku pod ruku, kreću kroz svijet. Za sve to vrijeme raznoliko raslinje i dalje promiče pokraj njih i svih stvari na brodu, manifestirajući se ovom ili onom prijetećom ‘pokretnom’ granom, tako da gledatelj na kraju ima dojam da se samo raslinje kreće a ne brodska starudija! Na koncu, kadar se uvećava i ponovno vidimo cijeli brod kako klizi rijekom. No, to ne potraje dugo; malo-pomalo, priroda ‘zaogrće’ parobrod florom sve dok ga na koncu u potpunosti ne prekrije. Slavna scena prenošenja parobroda preko brda na mene nije ostavila toliki dojam kao ova, naizgled banalna, u kojoj se simbolički očituje čovjekov način življenja na ovoj planeti. Iza lijepoga uvijek slijedi ono ružno; iza svake estetike – ljudska korist. U konačnici, razvoj tehnike potakla je korist, a ne umjetnost.
Iz misli vraćam se predavanju. Sukus cijelog izlaganja Zorana Roška u Gradskoj knjižnici te travanjske večeri mogao bi se sažeti u osamnaest riječi: budućnost knjige ne može se predvidjeti, kao što se ne može predvidjeti budućnost bilo koje druge stvari. Recimo, umjetne inteligencije. Čuli ste za ‘umjetnu’, tu ‘ženu koja radi u polju i koja se ponekad dimi iz same sebe’? Ako jednoga dana nastupi, kazao je Roško ili Sebaldova sablast kroz njega, neće to biti umjetna inteligencija koja će nas plašiti kao što nas danas plaše pojedini ljudi na mjestima predsjednika utjecajnih država, koja će udomljavati zlo na isti način na koji je ono uobičajeno udomljeno u ljudima. S njom nećete razgovarati na način da je pitate “Kako se osjeća?” a ona vam odgovori da se radi o jednom sasvim novom iskustvu. Ona će biti notorna ekonomska umjetna inteligencija, koja svoju bit nikada neće pronalaziti izvan sebičnih, ekonomskih interesa njezinih tvoraca.
“Dobro jutro, Zorane! Primijetila sam da vam je deterdžent za pranje posuđa na izmaku. Novi možete kupiti za superpovoljnu cijenu (na akciji!) u marketu X na lokaciji Y.”
Na to će se otprilike svesti naša komunikacija s umjetnom inteligencijom kada jednoga dana položi Turingov test i stvarno zaživi (ako već nije!). No, ovo posljednje nije bila misao Zorana Roška nego pametnog Alternativca-Provincijalca, koji, naravno, nije smatrao da je toliko pametan.
Jednim okom zamijetivši da šatro-roda još uvijek nije stigla, autor romana Minus Sapiens sada se raspričao o kapitalizmu i liberterijancima, kao o ‘malima iz kužine’, koje je vrlo dobro poznavao dok je radio u restoranu svoga djeda. A malo potom – i o nezaobilaznoj virtualnoj stvarnosti.
– Kada se Internet pojavio pomislili smo: evo nam, napokon, žuđenog prostora slobode u kojemu ćemo biti slobodni od kapitalizma, potreba, kontrole… No ta se sloboda pokazala varljivom. Već 2004 svi veliki kapitalistički igrači bili su na internetskoj sceni, uključujući Facebook koji se samo posljednji pojavio… I svi oni sada su htjeli svoj komadić kolača, po starom receptu. Google, Amazon, Microsoft, Facebook… Internet se više nije razlikovao od bilo koje druge vrste tržišta ‘roba i usluga’…
Nakon što je predavanje završilo odlazimo u birtiju u centru grada popiti prigodno piće. Prije nego što ćemo sjesti za stol Zoran maše rukama baš poput pravog Fitzcarralda tražeći da mu objasnimo veličinu središta grada kojim dominira… valjda, secesijska arhitektura? Je li se radi o ovoj ili još jednoj ili dvije ulice koje imaju secesijske građevine? To nam je bilo zabavno, pa smo mu ispričali ono što ne bismo nikome drugome. Drugoga, svakako, to ne bi zanimalo. Pritom, nisam mogao odagnati osjećaj da se prema njemu ponašamo baš kao domoroci prema Klausu Kinskom u Fitzcarraldu. Kad smo napokon sjeli u lokal završili smo na temi Bitcoina, aktualne kriptovalute nekog genijalca čiji identitet nije bilo moguće otkriti.
– Sigurno bi ga ubili kada bi saznali tko je – ustvrdio je netko od nas, ali se više ne sjećam tko.
– Zašto?
– Bitcoin je prijetnja – kako bankama tako i državama. Zamisli da ne plaćaš sam svoje dugove nego i da štancaš novac kojim ćeš to učiniti…!
– John Oliver snimio je sjajnu emisiju na tu temu.
– Pošalješ nam na e-mail?
Zakratko, ponovno zadobih glitch ili samo dojam da nas autor romana, koji je istinski pomaknuo granice mogućnosti ljudskog postojanja, kao i granice samog romana, promatra kao Fitzcarraldo domoroce nastojeći zadobiti sliku prosječnog stanovnika provincijskog gradića ‘slavonske prašume’. Ali mi nismo bili prosječni! Stoga odlučih skrenuti mu pažnju na našu alternativnu crtu, pa sam se raspričao o underground časopisu koji smo objavljivali u mladosti boreći se protiv ustajalog duha provincije. Međutim, nije ostavljao dojam da ga ta priča zanima, kao što nije ostavljao dojam ni da ga zanima bilo što čemu on sam nije poklanjao pažnju, uključujući tu i naše insistiranje na točnom postotku onih znanstvenika koji podržavaju teoriju globalnog zatopljenja…
Na autobusnoj stanici opraštamo se kao veliki prijatelji. Napokon pričamo o vlastitoj književnosti. Navodim ga da priča o tome kako piše, kako mu uspijeva uroniti u taj svoj ‘uvrnuti’, snoviti svijet… Ispravlja li naknadno tekst? Kazao je nešto znakovito, što sam vrlo brzo zaboravio, ali je u meni ostavilo neizbrisiv trag. Znao sam da smo u tih desetak minuta koje smo proveli sami dotakli samu bit… čega, nije bilo važno. Možda je to bilo desetak najvažnijih minuta mog života… Tako sam se barem tada osjećao, u tim trenucima… a u životu nema ništa važnije od trenutka! Na kraju, pružili smo si ruke i Zoran Roško je nestao u tami autobusa za Zagreb. Vratio se u svoj grad, a sve što je ovdje doživio, ubrzo, mislit će da je bio samo san.
Što je Minus Sapiens, ako ne proglas čovjeka posvećenoga apstraktnom životu. Za kraj ovog teksta donosim, po meni, najvažniji dio romana u kojemu se izvodi logika tog, recimo, novoga, nikad prije viđenog, čovjeka koji se čini kao otjelovljenje krajnjeg individualizma:
…ono što sam vidio izgledalo mi je jednako strano poput moje vlastite svijesti. Nisam znao ni što je svijet ni što sam ja, no to nije bila nikakva prepreka, stvari su se događale same od sebe, jednako one oko mene kao i one u meni kao, uostalom, i ja sâm. Kao što se cijeli svijet vrti, iako nitko i ništa u njemu ne zna kako, tako sam i ja, čini se besprijekorno postojao, potpuno neovisno o vlastitom znanju o onome što činim. Mogao sam oko sebe vidjeti milijardu životinjica koje izrastaju iz glava milijarda drugih životinjica, no ako je trebalo uzeti vrč s vinom ili isukati sablju, uzeo bih vrč i isukao sablju te općenito, kao i u svakoj traženoj pojedinosti, učinio točno ono što je bilo potrebno. Što sam ja pritom vidio i čuo, i o svemu tom mislio, kao da nikoga pod milim bogom nije bilo briga.
No zapravo mi se sviđa što ne moram zaista vidjeti to što vidim, sviđa mi se što ne moram obraćati pozornost na to što činim, sviđa mi se što nisam svjestan svega onoga što govorim ljudima, sviđa mi se što uopće ne znam što mislim i osjećam. Sviđa mi se što je sve to autsorsano tako da mogu u miru gledati kako se umnažaju [šatro-rode i] kopije Sebaldovih, ponekad pernatih, ponekad jednookih sablasti koje su poput prethodećeg traga budućeg mrtvaca u meni, zapravo moj najživlji i najintimniji sastojak. Sviđa mi se slušati što one tvrde da čujem i gledati što one tvrde da vidim, i prisjećati se filmova koje sam gledao, ili uživo gledati njihove prerade i varijacije. Sviđa mi se što se ja sam odvijam gotovo automatski, bez potrebe da i u svijesti budem ono što ionako jesam, da zaista činim ono što sam ionako učinio, da vidim ono što ionako vidim. Zar to podvostručavanje ionako nije gubljenje vremena? Jer ako se moj život odvija automatski, ako mu ja sâm, na neki način, i nisam potreban, za to vrijeme ja mogu biti nešto sasvim drugo. Čitav svoj život trošiti na to da budeš svjestan tog života, zar to nije rastrošnost, pijano trošenje resursa, i, što je najvažnije, gubljenje vremena? Zar nije bolje odživjeti život automatski, jer će to ionako biti isti život, bili ga mi svjesni ili ne, a samu svijest sačuvati za nešto drugo, potrošiti je na nešto zaista zanimljivo.
Travanj 2018.
Psi, sapiensi i sileni (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije ii.)
ZORAN ROŠKO: Minus sapiens
Dva psa u polju čine mi se kao Cigani. Jedan je moj, a drugi susjedov, ali o kojem nitko ne brine. Svejedno, kada idemo u šetnju, izgleda kao da su oba moja. I baš taj susjedov pas, kad se onako molećivo prisagne ne bi li izmamio moje sažaljenje, i neki keksić iz moje ruke, upravo u tom trenutku, učini mi se poput romskog svirača koji pruža ruku za svoju napojnicu… Ne znam zašto sam napisao da mi se psi čine kao Cigani u polju, jer, kad bolje razmislim, samo susjedov pas čini se poput Ciganina…
Štoviše, moj pas definitivno ne podsjeća na Ciganina. Jedno oko mu je plavo, a drugo smeđe, pa ljudi odmah pomisle na haskija. Postoji jedna zanimljivost u vezi mog psa. Nekako, oštenio se u vrijeme smrti Davida Bowieja, pa sam jedno vrijeme zamišljao da me kroz to jedno plavo, a jedno smeđe oko gleda reinkarnirana duša tog rock umjetnika… no u slučaju glazbenika radilo se o nečemu sasvim drugom (anizokorija uslijed ozljede oka u tučnjavi u djetinjstvu)… Bilo kako bilo, dominantnu crtu vukao je od majke, vučjaka. S “Ciganinom” se sada počeo hrvati pred mojim očima… Vječita pseća borba, pozicioniranje u psećoj hijerarhiji, ni oni ne mogu bez nje – kao i ljudi. Mora se znati tko je jebeno gore, a tko dolje, tko gospodar, tko rob… Iako znam da se radi o igri, to me vrlo brzo počne živcirati te ih pokušavam razdvojiti. Ono što sam ovoga puta dobio zauzvrat bio je snijeg po licu; da, stigla su me poprskati ta dvojica psećih pretendenata za moju naklonost.
Dižem ruke i bacam pogled u daljinu. Zvonik crkve na Budainci nestvarno se izdiže u nebo, kao kakva ideja u apstraktnom prostoru. Polje prekriveno snijegom drijema u obamrlosti sivih oblaka koji ga pritišću nevidljivom snagom. U jednom trenutku učini mi se da je i priroda samo kulisa, da iza nje postoji puno toga što se ne vidi. Ne bih mogao izdržati bez te misli. Da barem u mislima dočaram sebi vječni, nepostojeći smisao svijeta.
Pod mojim čizmama snijeg škripi. “Ciganin” mi je za petama. Njuši moju ruku u kojoj znam držati keksiće. Gladan je kao vuk, a slobodan…. A ovaj moj sit, ali… neslobodan, po cijele dane zatvoren u boksu… Dovoljno razloga da jedan drugoga prikriveno mrze. Ipak, psi su psi. Kažu da kada dva pseća mužjaka zajedno odrastu, nikada ne mogu postati neprijatelji. U ovu postavku imam silno povjerenje.
Vraćamo se. Sada je vrijeme da im dam pravu hranu. Tu nastaju problemi. Moj pas naskakuje na moju ruku, želi da mu dam sve. “Ciganin” iz prikrajka čeka, zna da neću biti prznica i da ću nešto hrane ostaviti i za njega. Tako je i bilo.
– Kući Jerry, sve si dobio! – vičem na uho “Ciganinu”.
Jerry me tužno gleda. Na koncu, odlazi; on i Ciganin u njemu, dok ja svog, pomalo frustriranog, psa odvodim u boks.
*
* *
To poslijepodne, zavaljen u fotelju ispred kamina, u rukama držim knjigu. Radi se o romanu za koji čovjek ne može povjerovati da je izvorno napisan na hrvatskom jeziku, s obzirom na koji je način napisan – Minus sapiens Zorana Roška. Hipnotičko, nad-postmoderno štivo koje kao da dolazi s kraja postojanja čovječanstva. Rečenice – stilski savršene, samosvojne, duboko dvosmislene, na koncu, kao da doista izriču nešto o ovome besmislenom i onome smislenom, ali nepostojećem svijetu.
U ovom slučaju, pitanje za milijun kuna glasi: o čemu se u romanu radi? Moguće je da roman govori i o temeljitoj ravnodušnosti, pa i o određenoj vrsti beznađa koje je zahvatilo današnjeg čovjeka, njegovu stanju uma koje više nijedna ideologija ne može zavesti, lagano pomirljivog u odnosu na sve ekonomsko i pragmatično koje harači u njegovoj blizini, a u isto vrijeme spremnog za sve uzvišene dosege i pizdarije umjetne inteligencije; na kraju krajeva, možda je to roman koji govori i o čovjekovoj pomirenosti sa smrću, sa svime, pa i vlastitim izumiranjem kao vrste… međutim – to mu sigurno nije bila glavna namjera. Prije se radi, kao što se uvijek radi u slučaju vrhunskih djela, o osobitoj, uzvišenoj umjetničkoj igri, kakvu već znaju, s vremena na vrijeme, igrati s nama ti vehementni harlekini stvarnosti, satirski umjetnici. I kada se kotač ljudskog duhovnog razvoja 2000-ih slomio, oni su nastavili stvarati… Bilo kako bilo, umjetnost je umjetnost; svaki umjetnik zna da je dovoljno istinu izreći na glas – ali na svoj način. A Zoran Roško ju izriče, nekako baš po mom ukusu. Zavirimo, stoga, u prostor uma ovoga Silena, iz skradinskog zaleđa! Vjerujte mi, unutra nas čeka, s ovih prostora rijetko viđena – vrhunska književnost!
Ako neke ljude rađaju djedovi, a ne majke, moj grandiozni djed, najveća operna figura naše obitelji, sigurno bi bio sposoban za takav podvig. Sve je za njega bilo istovremeno uzvišeno i želučano. Dok su drugi ljudi tragali za autentičnom sudbinom, on je svoj život prepisivao od drugih, boljih od sebe, kako je govorio. Bio je avanturist, terorist, ptičar, žigolo, ljubitelj Rilkea, plavih planina, vina, škampa, tučnjava i pištolja, no u svemu je tome bio lažan i uživao je u tome. Plaćeni serijski ubojica i ubojica iz gušta, nije vjerovao u nasilje, mislio je da su strasti i nagoni samo najuporniji izrazi samoljublja, a ubojstva rutinski oblik akumulacije kapitala prečacem…
Iskreno je, poput obožavatelja, vjerovao u profinjene i kompleksne osjećaje pa je uvijek radije oponašao ono što osjećaju drugi ljudi; vlastitim osjećajima nije pridavao važnost jer nije vidio čime bi mogli zaslužiti njegovo poštovanje. Za njih je, kada bi bio baš naročito dobro raspoložen, mogao gajiti tek neku općenitu, lažnu, gotovo kršćanski okrutnu sućut. Ponosio se time što mu se u životu ne događa ništa jedinstveno i što nema nijednu originalnu zamisao, nikakav neusporediv doživljaj; svoju karijeru gradio je na krađi, krivotvorinama, preradama i prilagodbama. Kada slijediš tuđu veliku ideju, nije toliko važno jesi li je u svakoj pojedinosti dostojan, veličina koncepta nadjačava sve tvoje pojedinačne promašaje čak je i tu svoju glavnu životnu misao preuzeo od nekoga drugog. Kada bi “oponašao” ono što mu se činilo da primjerice proživio neki filmski lik, djed bi se ponekad pitao je li krađa osjećaja prava stvar, a odgovor je uvijek bio isti: naravno da jest. On sâm, mislio je, nikada neće doživjeti ne samo ništa bolje, nego čak i ništa donekle gore od toga. Zanositi se, potpuno neosnovano, očekivanjem da bi se i njemu moglo dogoditi nešto zanimljivo posebno, tvrdio je, bio bi, premda lijep, samo ekstremno slijep egoizam…
Nije želio biti izniman i samosvojan, nego duboko i u svakoj pojavnoj pojedinosti određen onime što ga je okruživalo i determiniralo. Granice iskustva drugih ljudi granice su moga svijeta, govorio je. Dok su svi gotovo religijski vjerovali žudnjama, koje su za njih bile valjda suvremeno utjelovljenje anđela, moj ih je djed ismijavao, tvrdeći da su samo seljačka zabava, da su ograničena dosega, monotone, pijane, promiskuitetne, dementne i tragično neinteligentne. Predati se vlastitim žudnjama najbolji je način da se nikada ne makneš iz svog sela, govorio je. No djed svejedno nije htio biti ništa bolji od drugih, a uvid da su drugi idioti nije htio pretvoriti u dokaz svoje nadmoćnosti, nego u još snažniju izliku da i sâm bude još gluplji. Želio je biti savršen promašaj svojega vremena, prema načelu Oslobodi svoj um za tuđa iskustva a guzica će naći opravdanje. Kvragu, jastvo je tumor svijesti, govorio je djed, ne želim biti autor, nego turist svoga života. Kroz život trebaš prošetati i izići, ne misliš valjda u nešto od toga povjerovati.
Prosinac 2012.
Prolegomena za Prostor Uma
Andy & Lana Wachowski: MATRIX
John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE
Od nekoliko filozofskih ideja koje su dojmljivo anticipirane u filmu Matrix, filozofska i ina javnost uglavnom raspravlja o onoj, više-manje metafizičkoj, koja drži da u pozadini naše percepcije stvarnosti, koju naposljetku uvijek oblikuje naš mozak, može stajati i neočekivano bizaran opis tog mozga, ali ovoga puta izvađenog iz tijela i postavljenog u bitno drugačiju okolinu; recimo da je uronjen u bačvu sa specijaliziranom hranjivom tekućinom i priključen na računalo. Podsjetimo, ideja je to Gilberta Harmana iz 1973. koju je izložio i Hilary Putnam u svojoj knjizi Brain in a Vat objavljenoj 1981. a koja se svodi na sljedeći scenarij: nekakav ludi znanstvenik iz susjedne galaksije Alfa Centauri usudio se njima – Gilbertu Harmanu i Hilary Putnamu – ali i nama ostalima, izvaditi mozak, i staviti ga u bačvu s hranjivom otopinom i spojiti ga na računalu. Od sada računalo jadnom Gilbertu i Hilaryju šalje sve osjetilne podražaje a koje oni smatraju da, zapravo, dolaze iz vanjskoga stvarnog svijeta. Ako na takav način vidimo svijet, onda, on nije više nešto stvarno, već podraženo. Pronicljiviji čitatelj uočit će da se na tragu jedne takve revolucionarne zamisli moglo utemeljiti jedno čitavo razdoblje, možda čak i sam postmodernizam. Kako? Prisjetimo se samo Roškove „preintezivnosti zbilje“, Rorthyeve tvrdnje „kultura je jedina stvarnost“ ili, pak, Derridainog potpunog negiranja prirode. U takav scenarij trebali bismo još samo uklopiti i ‘način bivanja’ postmodernog stanja kroz logiku kasnog kapitalizma (Jameson) i dobili bismo sasvim solidnu skicu postmodernog duha vremena.
Matrix je samo poslužio da ta, u korijenu postmodernistička ideja, dopre do širih slojeva društva. I evo je, upakirana u popularni SF celofan, ideja o ‘mozgovima uronjenima u bačve’ zaludila je mnoge. U svojoj srži pesimistična, u postmodernom dobu ona se, štoviše, osjeća kao ugoda. Doba je opuštanja, kako veli Loytard, ne morate se ničim zamarati, čak i strašne filozofske ideje saznajete izvaljeni na trosjed ispred svoga televizora, s kikirikijem pod rukom.
Na ideju ‘podražene stvarnosti’ poziva se i Zoran Roško kada u sjajnom uvodu za knjigu Johna Zerzana (vidi prethodni post) anarhističkoj misli suprotstavlja ideju Simboličnog Matrixa, a koju izvorno pronalazi u diskursu slovenskog filozofa Slavoja Žižeka. Da se razumijemo, tek ta ideja je u svojoj srži – postmodernistička. Tako vam na svijet gledaju postmodernisti – sve se na ovom svijetu može isključivo shvatiti kao jedan lijep i prekrasan simbol i ništa više. Međutim, u postmodernističkoj priči o Matrixu, Roško ide korak dalje te Zerzanovo poželjno življenje primitivnim životom, životom izvan civilizacije, u prirodi, proglašava, ničim drugim doli – još jednim oblikom Matrixa, samo ovoga puta, pojasnit će, radi se o Prirodnom a ne Simboličkom Matrixu. I u jednom i u drugom slučaju, kad bi se zapitali, ne bi mogli negirati ideju Matrixa koja, kao kakva avet, stoji u pozadini svakog poimanja života, nadajući se kao sveopća prima causa. I sveopći je zaključak, stoga, poražavajući za Roška; bilo kako bilo, kaže on, uvijek smo prisiljeni odabrati jedan od ponuđenih Matrixa kao opciju najmanjeg zla. To je jedino što možemo učiniti.
Ono što će nam se učiniti da Roško ne primjećuje, a u skladu s njim vjerojatno i svako drugo postmodernističko mišljenje, jest da je u takav ‘pogled na svijet’ već prejudicirana ideja Matrixa kao nepobitne istine. Stvarnost nam jedino može doći u obliku televizijskog signala, kaže on, posredstvom našeg uma, a što je ‘stvarno izvan nas’ – bog te pitaj. Nekad pomislim, ne bi li na te i takve postmoderniste, zbog takva njihova stava trebalo gledati kao na neokantovce, jer, ne čini li se da u pozadini svog vrhunaravnog ‘matričnog učenja’ ipak vjeruju u nekakvu nedokučivu ‘stvar po sebi’…? Ne, reći će Roško, ne moramo vjerovati u ‘stvar po sebi’, možemo i samo tvrditi da je, neovisno o činjenici postojanja ili nepostojanja stvarnosti kao takve, način našeg bivstvovanja, općenito, uvijek nekako bolećiv – ili psihotičan ili neurotičan, a možda i nešto treće… Bitno da je uman!
No, ono što bi John Zerzan vjerojatno želio jest upravo umaći (sveprisutnoj, postmodernističkoj) umnosti. U prostoru života ne caruju misli već osjećaji, čuvstva. Grubo rečeno, u ‘izvanumnom’ smo prostoru, prostoru stvarnosti bez navodnika, onda, kada osjećamo, čuvstvujemo, a u Prostoru Uma kada mislimo. Prostoru Stvarnosti ne treba neko objašnjenje zašto se tako osjećamo, je li posrijedi nekakav Matrix ili nešto treće. Što je najbolje, ‘izvanumnom prostoru života’ svejedno je što se događa u Prostoru Uma, je li se o njemu domislila kakva nova teorija ili ne. Ili kao što će Zerzan zapisati:
Duboka se istina krije u shvaćanju da ljubavnicima ne trebaju riječi. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa licem u lice, u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju – očaranost.
Zašto bi se svijet morao shvaćati kao Matrix, kad je i Matrix samo jedna od ideja našeg uma koja vjerojatno nema blage veze s ‘arječitim bitkom’, životom kojem nisu potrebne riječi. Svi Matrixi, sve naše misli, metafizike, pogledi na svijet, sve ikad izrečeno, pomišljeno, naslućeno, od sada može zauzeti svoje mjesto u onome što sam nazvao Prostorom Uma. Ako se hrabro složimo sa Spenglerom da je svaka misao prolazna, onda u Prostoru Uma i ne možemo ništa drugo raditi doli igrati se, kako nam, uostalom, savjetuje i ‘posljednji filozof’ koji mu je udario temelje – Jacques Derrida; jezično, misaono, kakogod – vječno se igrati, stvarajući, prepravljajući i zaboravljajući značenja stvorenoga, napisanog. Međutim, onaj ‘dio’ bitka koji je isključivo dostupan osjećaju, i koji svoj dokaz ‘postojanja’ ne pronalazi u ratiu već u povratnom osvjedočenju čula, i koji sam prozvao Prostorom Stvarnosti, o njemu definitivno više nema potrebe govoriti, pa čak ni misliti. U njemu možda nije sve moguće, ali je nadohvat ruke. Tu ni Zerzan ne primjećuje da se govorenjem o njemu samo dodatno zapetljava u mreže Prostora Uma. Stoga sam mišljenja da se o Prostoru Stvarnosti jedino može svjedočiti, ako se uopće može svjedočiti – još samo književnim putem, ponajprije poezijom… Čak je i ovaj tekst o njemu – previše…
Na kraju, vratimo se Matrixu. Ona manje poznata ideja iz filma prikazana je u jednoj od njegovih posljednjih scena u kojoj glavni junak, Neo (Keanu Reeves), nakon što je u potpunosti pronikao, kako u svoju prirodu tako i prirodu svijeta koji ga okružuje, naravno, Matrixa, shvaća da od sada u njemu može činiti što god mu je volja. U Matrixu, najednom postaje sve moguće, mašta se izjednačava sa stvarnošću. Baš kao što je to odsada moguće i u Prostoru Uma. Napose, bez većih problema obračunava se s dosadnim agentom Smithom, koji, premda predstavlja supernapredni kompjutorski program za održavanje reda u virtualnom svijetu, ipak ostaje na razini supernaprednog kompjutorskog programa, pa se prosvijetljenom Neu više nije u stanju suprotstaviti. Ključna stvar, prema gledištu redatelja ovog filma – ekscentričnih, nekada samo braće, a sada sestre i brata Wachovsky, jest spoznaja da izvan nas nema ničega na što ne bismo mogli utjecati, naravno, u umnom, “Matrix smislu”. Znakovita je, pritom, scena u kojoj maleni budist pred začuđenim Neom (koji u tim trenucima još nije doživio prosvjetljenje) naoko samo svojim pogledom savija žlicu. Kad ga Neo upita kako mu to polazi za rukom dječak jednostavno odgovara:
– [Zato što] nema žlice (legendarno There is no spoon).
Spoon boy: Do not try and bend the spoon. That’s impossible. Instead… only try to realize the truth.
Neo: What truth?
Spoon boy: There is no spoon.
Neo: There is no spoon?
Spoon boy: Then you’ll see, that it is not the spoon that bends, it is only yourself.
Drugim riječima, film nam želi poručiti: sve je u našim glavama, ili, sve je u vašem Prostoru Uma…
Rujan 2012.
Preintenzivna stvarnost
Zoran Roško: PARANOIDNIJE OD LJUBAVI, ZABAVNIJE OD ZLA
Zorana Roška doživljavam kao jednog od najnačitanijih duhova u našem društvu. Bivši urednik Zareza (danas Libre Libere) čini se, barem deset sati dnevno, zatvorenim u neki svoj prostor – sobicu, knjižnicu ili samo um – predan uglavnom čitanju, možda i pisanju. Otvorite stranicu jednog od njegovih blogova (primjerice, http://roskofrenija.blogspot.com/) i sve će vam postati jasno.
Osim toga, njegova genijalnost je neupitna. Roškovo stvaralaštvo, koje se uglavnom usredotočuje na britke i snažnih uvide u srži drugih književnih djela (citirani dijelovi odnose se na književno djelo Fernanda Pessoe) i duha vremena u cjelini, zasuknuto je, kako se sâm lijepo izrazio, preintenzivnošću same zbilje:
Svijet je psihička televizija: čovjek, hipnotiziran vlastitim životom, bulji u prazni ekran svojega postojanja, i odjednom, paf, na njemu iskrsavaju neke slike, neki osjećaji, neke misli, neka iskustva. Svaka je pojava demon koji nas progoni i projicira se u oko našeg duha.
Nigdje nisam imao priliku pročitati tako ingeniozan uvid u našu postmodernu prirodu. Gotovo pa da sliči kakvu religioznu uvidu!
Zbilja će biti presnažna, pregusta, preprisutna, preintenzivna da bi je mogla amortizirati samo jedna naša osoba – morat ćemo eksplodirati kako bismo uhvatili korak s eksplozijom same zbilje.
[Stoga će budući] “normalni” čovjek „morati u sebi imati mnoštvo osoba jer će samo tako moći kanalizirati višestrukost same zbilje, njezinu pretjeranu teleprisutnost koja nas bombardira iz svih smjerova.
Znam da zvuči suludo optuživati nekog za pretjeranu načitanost u ovom vremenu sveopće nenačitanosti, ali ukoliko vam je stalo do pisanja ili nekog drugog vida stvaranja, čitanje vremenom može postati prevelik uteg. Francuski filozof Bernard Stiegler lijepo nam savjetuje: “Prijeći na djela!” te u ovom vremenu predlaže odricanje od svake kritike, analize, teorije.
Sjećam se da sam jednom prilikom banuo na neki forum i kad je krenula rasprava, da su mi sa svih strana odjednom počeli pristizati prijedlozi za čitanje. ‘Kad pročitaš tu knjigu bit će ti jasnije što želim reći’. Ali ja sam jedva stizao napisat postove, mislio sam u sebi, a kamoli imao vremena prepustit se čitanju tolikih knjiga. Uvijek sam za opciju ‘meni omiljenih četrdeset pisaca’ čija ću djela za života pročitati možda i više puta, za razliku od tisuću i četrdeset kojima će se, barem velikoj većini, u mom umu vjerojatno vrlo brzo zametnuti svaki trag. Ubrzo sam shvatio da se s takvim čitalačkim duhovima ne mogu nositi te sam se s tog foruma brže bolje povukao.
Zato sada pažljivo baratam s ‘knjiškosti’ Zorana Roška i promatram je isključivo u odnosu na njegovo stvaralaštvo. Kada dođe vrijeme i čovjek je prisiljen otkriti sebe, u jednom kriku uskliknuti svoje poslanje na zemlji, u tim rijetkim trenucima, siguran sam – ne treba čitati. Treba bježati od knjiga, i osluškivati samo svoje srce. Ipak, pozicija Zorana Roška je bitno drugačija od moje. Čovjek se uglavnom bavi književnom i društvenom kritikom. Zbog toga je, dakle, prisiljen toliko čitati. U redu, ali onda ostaje moj osobni žal što jedna takva priroda nije na našoj strani, strani stvaratelja, a ne isključivo kritičara društva. (Istina, najnoviji Roškov roman Ljepota jede ljude iz 2011., koji još nisam stigao uzeti u ruke, možda me u svemu ovdje izrečenom na najbolji način pobija.)
Ako poznajete ‘Zarezovce’ onda bi vam ulomci teksta iz knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla, trebali učiniti kao ‘Zarez na eks’! Međutim, ne čine li se upravo ‘Zarezovci’ već dulje vremena zatvorenima u nekakvom svom bunaru istine, ali iz kojeg više nitko ne pije, da ustrajno, na rubu zadrtosti, ogrezaju u briljantnoj i suptilnoj kritici hrvatskog društva, ali koju svi stupovi istog, gospodski pažljivo, možemo reći i naučeno, s dužnim strahopoštovanjem – ignoriraju? Zarez je ono što jedna tiskovina koja se bavi kulturnim i društvenim zbivanjima danas mora biti, u ovakvu društvu, jer nešto drugo i ne može biti: poligon za iskaljivanje frustriranosti svih duhovnih priroda ove zemlje na neduhovnu i bolesnu stvarnost iste. Ipak, jednog dana umorite se i poželite od svega toga podići ruke. Zoranu Rošku, pretpostavljam, upravo to se dogodilo i otišao je (premda se i danas potpisuje u Zarezu u svojstvu nakladnika). Danas on, u odnosu na naše društvo, stoji na nekoj svojoj ‘vlastitoj udaljenosti’, vlastitoj ‘tele’ što god, i tek tu i tamo promoli svoj nos. Po svojoj genijalnoj prirodi ostaje primjereno neshvaćen i na marginama utjecaja koji bi mogao proizvesti. Takvim duhovima preostaje ili odijeliti se, otići u potpunosti, asimilirati se u neko veće društvo, recimo poput Kundere koji je silom prilika otišao iz Češke u Francusku ali se više nije vraćao kada je to postalo moguće, i tamo se pokušati boriti za poziciju genijalca, čudaka, što god, s likovima poput M. Houellebecqa i sličnih… ili… započeti graditi jednu Prostoriju s Kolom poput moje… za neka buduća vremena.
Nema druge, vjerojatno je, već davnih dana, u svojem umu izgradio jednu Prostoriju s Kolom… Međutim, slutim, ako doista postoji, onda je Prostorija s Kolom Zorana Roška daleko veća od moje, možda čak i s više prostorija a možda čak i… Tetki. U njegovoj Prostoriji s Kolom, osjećam to, likovi razgovaraju na više jezika; općenito, bučnije je i prometnije. Samo Kolo vjerojatno je sastavljeno od više manjih kola i ispisano s više nepoznatih i neobičnih simbola dok su tetke prema gostima ljubaznije i uslužnije; i siguran sam da ne gledaju televiziju. Kada govorimo o Prostoriji s Kolom Zorana Roška možda se radi o čitavim dvoranama, a tetke ne nose minice već se mnogo primjerenije oblače. A možda mu ponekad, a mogu sada i tu misao sebi dopustiti, uspijeva i voditi ljubav s njima?
Drugim riječima, Zorana Roška vrlo lako mogu zamisliti kao glavnog lika nekog svog budućeg romana…
O Duhu i njegovim Moćima 