Ožujak 2019.
Proći kroz ovaj svijet bez “ogrebotine”
Osho: KNJIGA O SPOZNAJI
Dogodilo se da sam toliko toga pročitao o new ageu a da nisam uočio možda centralnu figuru cijelog pokreta – Bhagwana Shree Rajneesha, karizmatičnoga duhovnog vođu, danas poznatijeg pod imenom Osho, koji se sa svojom “verzijom” new agea revolucionarno istakao u drugoj polovici 20. stoljeća. No, sve čemu je Osho poučavao ljude – osvještavanju našeg postojanja, samospoznaji, truly happiness – već sam (bio) pročitao u knjizi Buđenje svijesti kršćanskog isusovca Anthony de Mella prije nekih desetak godina. Postavlja se pitanje, je li, onda, De Mello bio pod utjecajem Osha ili Osho – De Mella? Osim toga, takvim knjigama dugo vremena sam se žestoko “opirao”. Naime, koji ozbiljan slobodni duh bi čitao o tome kako si pomoći?! Koji ozbiljan duh bi u svom pisanju i čitanju – ako imalo stoji do umjetnosti, filozofije i znanosti, tim “svetim” “igrama Uma” ili “moćima Duha” kako im najčešće tepam na ovom blogu – navodio jedinice selfhelp literature, te prečesto puta besprizorne knjige samopomoći, kako ih uostalom nazivaju i njihovi pobornici? No danas sam manje ohol u svom stavu spram njih. Pa i meni pisanje i čitanje pomažu, kao što to čine i jedinice selfhelp literature milijunima ljudi. I knjige samopomoći su svojevrsne “čarobnice vične liječenju” samo, čini mi se, za manje zahtjevnu i sujetnu populaciju! Možda je razlika samo u “stupnju čistoće”, kako bi kazao Nietzsche; jednostavno, ne mogu se valjati u blatu u kojem se svi valjaju, moram se valjati u nekom svom “blatu”. Eto u čemu je jedina razlika! Drugim riječima, i ja si želim na neki svoj način “pomoći u postojanju”, i to je nit koja nas povezuje.
Na svjestan život koji predlažu i poučavaju i De Mello i Osho, gledam kao na još jedan od načina za izdržavanje patnje ovoga svijeta – pored Isusovog dobrovoljnog prepuštanja patnji ili Lao Tseovog negiranja patnje i sl. Uvjerio sam se da svijesti, putem tzv. “viših”, meditativnih stanja, doista polazi za rukom ignorirati patnju. Uostalom, kako drugačije objasniti spektakularno prelaženje preko žeravice bosih nogu indijskih jogija?! I ne samo to, polazi joj za rukom preobraziti čovjeka. Dovoljno je da neko vrijeme provedete svjesni svega oko sebe i vaše raspoloženje će se podići. Međutim, za samu meditaciju pomoću koje se “duhom dolazi” u ta “viša” stanja svijesti, nikada nisam iskazivao neko posebno zanimanje. Bilo je nekoliko nemuštih pokušaja u mom životu s ležanjem na krevetu i osjećajem težine ruke, njene topline… no ništa posebno nisam doživio u tome, pa sam sve napustio. Nisam tip koji bi se prepustio prostom “nerazmišljanju” i promatranju. Umu ostajem vjeran poput nekog starog, umornog zapadnjaka. No Osho na meditaciju ne gleda kao na nešto što bi trebalo biti zahtjevno običnom umu, za njega meditacija nije nekakvo mističko iskustvo dostupno samo odabranima. Meditacija je naprosto stanje svijesti koje se može prakticirati u svakom životnom trenutku a počinje prostim “pomnim promatranjem” zbilje koja nas okružuje… i ničim više.
Promatrate li nešto pomno, iskusit ćete malo prosvijetljenosti… ne u potpunosti, već samo malo… Promatrate li pomno svoj gnjev, gnjev će nestati… Budite u trenutku. Unesite cijelo svoje biće u trenutak.
Lošim stvarima već čisto promatranje oduzet će snagu a dobrima je podariti.
Sve što ne valja nestaje samo od sebe jer se ne može suprotstaviti svijesti. I sve što je dobro pojavljuje se samo od sebe jer mu je svijest hrana.
Drugim riječima, “pažnja je energija“, kaže Osho, i zbog toga:
Naučite sjediti – postanite ogledalo! Vašu svijest spokoj pretvara u ogledalo i tada funkcionirate iz trenutka u trenutak. Odražavate život. [Svjedočite životu]… To je autentično življenje… Činitelj nestaje, ali radnja se nastavlja!
No iako je “činitelj” nestao, “svijest sebstva” ostaje, jer na drugom mjestu Osho kaže da nikada ne trebate sumnjati u sebe i svoje postojanje, kao što je to, recimo, prvotno činio Descartes (pa naknadno došao do uvida: “Mislim, dakle, jesam!”).
Nema potrebe vjerovati da postojite. Zapravo, čak i ako to želite, ne možete nijekati sebe. I samo nijekanje je dokaz vaše egzistencije. To je jedina stvar koja se ne može zanijekati. Sve se drugo može nijekati. Možda je to samo fatamorgana u pustinji, možda je samo san, možda halucinirate, možda ste hipnotizirani i vidite stvari kojih tu nema. Sve na svijetu se može negirati osim vas. Vi ste najosnovnija stvarnost – neporeciva, nesumnjiva. A njezino pronalaženje je znanstveno iskustvo.
*
S druge strane, ono što me najviše muči u svezi Oshove knjige tiče se njenog naslova. Zašto Knjiga o spoznaji? Je li to znači da je nekakva krajnja spoznaja… ipak moguća? Nikada nisam bio pobornik “krajnje spoznaje”, štoviše, u većini prilika bih je u najvećem luku zaobilazio. Ili ako ću se izraziti Oshovim riječima – nekako znam (a ne da vjerujem!) da krajnja spoznaja ne postoji, odnosno, da je spoznavanje samo jedan od načina čovjekovog bivstvovanja na zemlji; dakako, Nietzsche bi me tu jetko ispravio – radi se o načinu bivstvovanja životinje koja je naučila “kapitalizirati svoje iskustvo”. Ali ne, uvjerava me Osho i poznanik iz “digitalnog svijeta” s kojim sam razmijenio nekoliko mailova i komentara na blogu na ovu temu; radi se, zapravo, o samospoznaji u kojoj svijest zauzima centralno mjesto. Kako je to moguće? Ali na to pitanje ne može se odgovoriti riječima, kaže Osho i moj poznanik: samospoznaja je iskustvo koje je neprenosivo, svaki pojedinac ju mora sâm za sebe doživjeti.
Ja sam savršeno dobro znao razliku u trenutku prije prosvjetljenja i u trenutku nakon toga. Bio sam potpuno siguran, znao sam da se probudilo nešto u mom umu i da je počelo funkcionirati – nešto za što nisam znao ni da postoji… Otada živim bez [ikakvih problema], bez brige, bez bilo kakve napetosti.
A mi bismo dodali – i bez patnje, odnosno, čini nam se da je od tog trenutka naučio ignorirati patnju. Za većinu pitanja koja si je Um stigao postaviti kroz tu čudovišnu, višestoljetnu, filozofsko-znanstvenu tradiciju, Osho kaže da su suvišna. Na mnoga od njih nema odgovora i to treba prihvatiti. Primjerice, pitanje koje možda predstavlja najviše pitanje koje si čovjek može postaviti – što je Život? – također nema odgovora.
Život je misterij. Mogli bismo živjeti bolje, mogli bismo živjeti dulje, mogli bismo živjeti ugodnije – ali ne možemo znati što je život. To pitanje će sve do samog kraja ostati neodgovoreno.
No ovo “do samog kraja” ostalo je “visjeti u zraku”. Znači li to da ćemo na samom kraju ipak dobiti odgovor? Ali ovim smo samo postavili novo pitanje te se nastavljamo vrtjeti u krugu…
A što reći tek za jednu ovakvu, spekulativnu tvrdnju:
Možete uništiti mozak, tada će s umom biti gotovo, ali svijest ne možete uništiti jer ona ne ovisi o mozgu ni moždanom sustavu. Možete uništiti tijelo, možete uništiti mozak, ali ako ste uspjeli i od jednog i od drugog osloboditi svoju svijest, bit ćete netaknuti, ne dirnuti. U vama neće ostati čak ni ogrebotina.
Ovu izjavu pak nekako sam uspio sebi “prevesti” u razumijevanje da i pored sve patnje, patnje tijela, patnje uma, pa čak i one koja se osjeća pred samu smrt – čovjek može biti i samo svjestan. Čak se i vlastitu smrt može samo promatrati. No da će svijest preživjeti i nadživjeti našu smrt, ako je to bilo značenje prethodnog citata, to mi se čini neprihvatljivim. Po meni, oduvijek se radi(lo) samo o životu i njegovim mogućnostima. A biti svjestan života kojeg živiš možda je trenutno njegova najviša mogućnost. Zbog toga, na ovom mjestu, navodim jednu od najljepših Oshovih misli koja se tiče prethodno iznesenog značenja vezanog uz samrtnu postelju:
Cvijet lotosa je simbol Istoka, jer na Istoku kažu da moraš živjeti u svijetu, ali ne dopustiti da utječe na tebe. Trebate ostati u svijetu, ali svijet ne bi trebao ostati u vama. Trebali biste proći kroz ovaj svijet bez ikakva utjecaja, otiska, ogrebotine. Možete li na samrti reći da je vaša svijest jednako čista i nedužna kao i ona s kojom ste došli na ovaj svijet, znači da ste proživjeli religiozni život, duhovni život. Zbog toga je cvijet lotosa simbol duhovnog načina života. Izrasta iz blata, a ipak ostaje neuprljan. On je simbol preobrazbe.
*
Kao pasionirani kritičar svih religija – kršćanske, muslimanske, hinduističke itd. – Osho ne preže ni pred kim/čim. No, ono što on kod drugih religija napada prečesto se odnosi samo na njihov, stoljećima prilagođavan, izvještačen oblik namijenjen masama. I tu kao da previđa činjenicu da se obraća populaciji daleko ispod 1 % ljudi na ovom svijetu koji zapravo jedini duhovno promišljaju svoju egzistenciju na ovoj planeti, a da ne znaju zašto su na to ponukani. Većina ljudi, a tu doista mislim na onih 99% i vjerojatno još nešto više stanovništva, nikada ne razmišlja o tim stvarima. Njima je samo stalo do toga da u postojanju pomognu sebi i donekle svojim bližnjima. Drugim riječima, misle isključivo na svoje dupe, kako je to sjajno opisao imam iz filma Drvo divlje kruške turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylona. Ako nemaš ništa za reći po tom pitanju, duhovno me nikada nećeš utješiti. Tako rezonira običan čovjek i na neki “svoj” način je u pravu.
S druge strane, Život je suviše stvaran, “suviše istinit”, da bi ga bilo što moglo zasjeniti, a tu mislim da spada i sama Svijest. Svijest može Život – i ono što on jest, samo uspješno ignorirati. Svijest može ponuditi i ekskluzivnu pozornicu za ekstatičko promatranje tog istog Života… ekskluzivno “neokrznuto” promatranje, kako veli Osho, ali ga ne može u cijelosti nadomjestiti. Drugim riječima, Život sa sobom (do)nosi i Svijest, ali se ne može svesti na Svijest.
*
Dojmljiv dokumentarac koji sam progutao u pet dana – Wild, wild country – dramatično je svjedočanstvo “primjene” Oshova nauka na ljude. Na početku, sve je divno i krasno. Komuna koja prakticira Oshovo učenje živi u unutarnjem miru, članovi izgrađuju svoje nastambe, meditiraju, plešu, slave život. Na momente podsjećaju na mlade ljude koji su u Jugoslaviji 1960-ih i 1970-ih sudjelovali u radnim akcijama i gradili pruge Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo. Sreća na njihovim licima ostajala je i pri najvećim fizičkim naporima. Pejo, majstor na održavanju s kojim sam nekoć radio u tvornici, u želji da mi dočara atmosferu s tih radnih akcija prepričao mi je jednu scenu s gradilišta.
– Kiša lijeva k’o iz kabla, a jedan viče: “Jel’ pada?” a mi: “Ne pada!” A on će opet: “Jel’ pada?” A mi još glasnije: “Ne pada!”. “Ma, jel’ pada?”, on će najjače, a mi još jače “Ne pada!” i netko započne pjevat a mi mu se pridružimo… Kiša pljušti, ne možemo si vidjeti ni lica, a mi radimo i pjevamo! Nikada nam ništa nije smetalo. Radili smo kao stoka, ali smo iznutra osjećali da radimo za pravu stvar!
Nešto slično događalo se i sa tim ljudima u Rajneeshprumu, u komuni koja je živjela na jednom ranču u Oregonu, na negostoljubivom američkom sjeverozapadu. Na licima im se ocrtavala samo sreća, ništa im nije bilo teško. Bili su duhovno sretne osobe zahvaljujući upravo Oshu. No, nisu bili sami i tu je nastao problem. Lokalno stanovništvo koje je počivalo na jednoj drugoj duhovnoj tradiciji od one koju je poučavao Osho, od samog početka iskazivalo je netrpeljivost. U Sannyasinsima ili “narančastim ljudima” vidjelo je samo opasnost. Nakon niza peripetija – insinuacija, tužbi, pritisaka, naposljetku i bombaškog napada, a malo zatim i unutarnjeg razdora – komuna se raspala. Tužno je bilo gledati Osha, tog dobroćudnog gurua, kako odjednom, putem medijskih sredstava priopćavanja, napada svoje bivše suradnike koji su ga napustili nazivajući ih najpogrdnijim imenima. Što se dogodilo čovjeku koji je zagovarao samo unutarnji mir, ne-osuđivanje, svjesni život koji sâm zna koji je pravi put…? Nije li na njega “udario stvarni život”? Čini se da jest. Svjesni život u borbi s nesvjesnim mora izgubiti.
Kada bismo bili sami na svijetu možda bi se mogli u potpunosti posvetiti Oshovu nauku. Ne bismo se razlikovali od drveta, žabe i vode. No nismo, i teško da ćemo ikada biti sami na ovom svijetu. Okruženi ljudima, različitih duhovnih usmjerenja, afiniteta, potreba, uvijek će nam to teže polaziti za rukom. Drugim riječima, na svijetu će uvijek biti puno religija. No to nije nikakva izlika vama, slobodnim duhovima, kojima se ovdje obraćam, da vlastitu svijest povremeno ipak ne učinite ogledalom vlastita života!
Za kraj donosim još nekoliko Oshovih misli iz Knjige o spoznaji koje potpisujem cijelim svojim – ali ipak samo – Umom…
Ne postoji smisao u životu. Čovjek ga mora stvoriti.
…egzistencija prethodi biti… esenciji… [to je drugi način da se kaže:] ne postoji ljudska priroda. Čovjek sâm stvara ono što jest, stvara samoga sebe.
Neka vaša svijest odluči o vašem načinu života [i smislu vašeg života]. Ne dopustite da to odluči netko drugi [a pogotovo ne vaš um, odnosno vaše razmišljanje].
…kad funkcionira cijeli um, a vi ste izvan njega, onda ste gospodar. Um je najbolji sluga i najgori gospodar na svijetu.
Svatko želi biti neobičan. To je potraga ega: biti netko tko je poseban… To je sasvim obična želja… A kad postanete obični, postajete neobični [jer ste bez obzira na sve – jedinstveni]. Zapravo je svatko jedinstven.
Seks je jedina energija koju imate, [ali najniža vrsta energije koja se može i mora preobraziti u više vrste energije]
Ne možete osjećati da nešto vrijedite ako niste [bili] voljeni… Pokazalo se da djeca koja žive bez ljubavi postaju veoma opasni ljudi.
Svaki pojedinac mora imati veoma kristaliziran ego, jedino će ga tako moći odbaciti, drukčije neće!
Živite opasno. Kad kažem “živite opasno” mislim na to da živite u skladu sa samim sobom, pod svaku cijenu… Kad bježite od problema, bježite i od njegova rješenja. Kad se ne želite suočiti s nekom situacijom, osakaćujete vlastiti život.
Odgovor-nost jednostavno znači spontani odgovor.
Zbog čega ljudi žele moć? Zbog toga što nitko ne poštuje [ne voli] ono što radi.
O Duhu i njegovim Moćima 