Marcel Proust: U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM
O crkvi Saint-Hilairea i njenom zvoniku
… ali je on bio tako tanak, tako ružičast, da se činilo kao da je na nebu samo ugreben noktom kome se prohtjelo da tom krajoliku, da toj slici koja prikazuje samo prirodu, ipak dade ovu malu biljegu umjetnosti, ovu osamljenu vijest o čovjeku.
Nema sumnje, crkva se svakim svojim dijelom, koji bi god čovjek pogledao, razlikovala od bilo koje druge građevine nekom vrstom misaonosti kojom je bila prožeta; ali se činilo da tek svojim zvonikom dosiže svijest o samoj sebi i da tek njime potvrđuje svoj individualni i odgovorni bitak.
O roditeljima
No oni su dobro znali (po nagonu ili po iskustvu) da porivi naše osjećajnosti imaju malo vlasti nad slijedom naših čina i nad našim vladanjem u životu, i da poštovanje moralnih obveza, vjernost prijateljima, vršenje svoje dužnosti ili održavanje neke dijete, imaju mnogo sigurniji temelj u slijepoj navici, negoli u trenutnim, žarkim i jalovim zanosima…
Prijatelj Bloch
– Ne mogu vam, gospodine, apsolutno ništa reći o tome da li je padalo. Ja živim tako odlučno izvan svih fizikalnih okolnosti da se moja ćutila uopće ne trude da ih zamijete.
Zatim se Bloch nije svidio ni baki, jer je poslije ručka kad je ona rekla da se baš ne osjeća dobro, prigušio jecaj i obrisao suze…
– Ja nikad ne dopuštam da na mene utječu atmosferski poremećaji, a ni konvencionalna raspodjela vremena. Bez prigovora bih odobrio i u upotrebu uveo pušenje opijuma ili talasasti malajski bodež, ali neću da znam za ta dva neizmjerno opasnija i, uostalom, posve neukusna malograđanska instrumenta, kao što su kišobran i sat…
O Duhu i njegovim Moćima 