Veljača 2019.

“Sve što imaš to je strah”

Posted in DAMAR, Damar, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , u 5:32 pm autora/ice Magičar

DAMAR : Damar

“Sve što imaš to je strah” jedan je od najupečatljivijih stihova s albuma Damar (rock skupine istog naziva) koji autorski potpisuje moj prijatelj Emir koji danas živi u Aarhusu u Danskoj, ali je zato nekada živio u “onom Sarajevu”… A kada kažem “onom Sarajevu” mislim na grad koji je nekoć krasila iznimna i nikad prežaljena atmosfera tolerancije i kozmopolitizma, u kojem je djelovala zavidna glazbena, dramska i svaka druga kulturna scena, u kojem se slušao nezaboravni Omladinski program Drugog programa Radija Sarajeva, i u kojem je vladalo to, iz vizure ovog današnjeg doba, gotovo nestvarno bratstvo i jedinstvo ljudi koji su njemu živjeli; dakle, mislim upravo na to, ali danas više nemoguće – prijeratno Sarajevo!

Stoga, mislim da neću pogriješiti ako napišem da je Damar album posvećen svim onim, u ono vrijeme (a tu još uvijek govorim o vremenu prije rata) tankoćutnim mladim ljudima s ovih prostora, a pogotovo iz tog danas “nestvarnog” Sarajeva, koji nisu mogli podnijeti ono što se ovdje dogodilo, sav taj besmisleni rat, pa su, čim im se ukazala prilika – otišli. Odrasli na “Cheovom motoru socijalizma“, odnosno vjeri da je čovjek bolje biće nego što jest, u ratu su mogli vidjeti samo događaj iz zone sumraka, koji jednostavno nisu mogli shvatiti.

Ili kao što stoji u pjesmi Na motoru, bili su voljeni “posve čisto”, ali ratom “izdani su”, pa su “prodali sve” i otišli, a u državama u koje su stigli “upalili mrak” i “zaronili do dna”. Potpuno je krivo misliti da su ti mladi ljudi, za koje Emir kaže: “previše nas ima” – bili kukavice, da su otišli jer nisu imali hrabrosti sudjelovati u ratu. Oni su otišli, jer nisu htjeli, a ni mogli – a što je jednom nacionalističkom umu potpuno neshvatljivo – podići ruku na bližnjega svoga, komšiju, susjeda, na onoga s kojim su do tada dijelili dobro i zlo jednog života, pa makar je on podigao na njih… Naravno, puno je bilo i onih koji nisu mogli otići, i njihova tragedija je tim strašnija.

Što se mene tiče, čini se da me je Emir sa svojim pjesmama pogodio u jedan predio nutrine koji je devedesetih izrastao na strahu od ljudi tog doba. Strah nisam osjećao u tolikoj mjeri zbog rata koliko zbog promjene koju sam vidio da se u ljudima događala. Počeli su mi izgledati kao da su za vrijeme Titove Jugoslavije nosili nekakve prigodne maske, koje su sada odlučili “svečano” strgnuti sa sebe. Pri pogledu na njih, čovjeka je mogla hvatati samo jeza; na njihovim licima više nije bilo tragova altruizma, solidarnosti, a kamoli – bratstva i jedinstva, dakle, svega onog što je ta lica, u očima jednog tinejdžera, krasilo u 1980-im. Sada se mogla iščitati samo vlastita korist. Čini mi se da sam se upravo nje – te besprizorne pragmatičnosti  najviše plašio promatrajući ljude u devedesetim… Sve što sam onda imao bio je samo strah, strah od tih ljudi. U ratu su samo pokazali na što su bili dodatno sposobni.

Damar je album od devet pjesama. Redom to su: Slon, Vrati, Znam, Strah, Mlada, Pičkoometen, spomenuta Na motoru, Mrak i Malo. Mom čuđenju nije bilo kraja kada je na moju sadašnju adresu stigao vinil albuma. Emir je insistirao da mi pošalje album i u tom, za ovo vrijeme, nepojmljivom obliku. Dugo je tražio pjevača, na kraju je odlučio većinu pjesama sâm otpjevati. Tek u Malo, najminucioznijoj stvari s albuma, u refrenu čujemo glas drugog pjevača… kao i u Vrati, glas već legendarnog Dine Šarana iz grupe Letu Štuke. Vrati je pjesma koja bi trebala otključati vrata ukusa mlađe publike i pokušati pronaći svoje mjesto na top-listama. Vrhunska produkcija ove pjesme staje uz bok danas najvećih producentskih uspješnica u svijetu…

Ovo vrijeme hladno linearno.
Sve te šeme, sranje generalno.
Svi bi banalno i nemoralno.
Normalno je samo nenormalno (Vrati, autor Dino Šaran).

Ali s kojim albumima s današnje glazbene scene usporediti Damar? Je li to uopće moguće učiniti? Ako kažem da je Emirova glazba najbliža glazbi jednog Radioheada, kraljeva današnjeg postmodernog artrocka, je li se to čini pretencioznim…? Ne. Damar jest dijelom balkanski Radiohead, otvaranje albuma potpuno je u Radiohead stilu; pjesmu Slon kao da je producirao sâm Nigel Godrich

Ti si slon.
Ti pravednim snom sanjaš me da se davim.
Iznova, a duga je noć (Slon, autor Emir Pašić).

…ali Damar je i nešto drugo, nešto u potpunosti “svoje”… neusporedivo s bilo čim drugim. I doista, ako se poslušaju ostale pjesme s albuma usporedba s Radioheadom nestaje, ali u pozitivnom smislu. Znam i Mrak već zvuče kao što bi možda zvučala Ekatarina Velika u 2010-im…!

Jedino na šta možeš da računaš su drhtaji koji ne prolaze.
Dok te razjareni filantropi šutiraju cipelom pačjeg kljuna.
A ti još uvijek razmišljaš o pobjedi.

Za bijes nemaš snage, bijes je pravo drugih.
Samo su ti psovke glasne a i njih se bojiš.
Pogledaj oko sebe, nikoga ne poznaješ i ni(t)ko te ne poznaje (Strah, autor Emir Pašić).

Strah i mrak najčešće su riječi koje se spominju u stihovima pjesama. “Odakle strah, odakle sad stid plave nas ko plima?!”, “Upalili smo mrak”, “U grlima nam strah”, “Ostao je strah, ostao je mrak.” “Zin’o si na sve, a progut’o si mrak.!” i konačno – “Sve što imaš to je strah”; dovoljno da trajno utisnu mračnu i turobnu atmosferu u sve pjesme s albuma.

Polako počinješ da osjećaš vrijeme
Nataloženo u kostima,
Ni za čim ne žališ više nego za blaženim neznanjem bubuljičavog pubertetlije.
I već se sjećaš svega što si ikada želio kao da si to isto proživio.
Te provalije žude da se zatrpaju lažima ko asfaltom.
Sve ovo liči na čekanje na stanici,
neizbježno gubljenje vremena kojeg sve manje imaš
i koje kurvinjski klizi između prstiju
Zino si na sve, a proguto si mrak (Mrak, autor Emir Pašić).

Damar je mračan album; svjedoči o jednom životu i njegovoj istini, a još od Nietzschea znamo da nijedna istina nije lijepa. Teško da ćete danas, izvan hip-hop scene, poslušati pjesme koje su napisane “krvlju” svoga autora, što je on to uistinu proživio ili proživljava u svom životu… Lako ćete pronaći pjesme koje su stvorene za lajkanje, ali ne i one koje iznose istinu koju danas živimo. Svaka pjesma, danas više nepostojećeg banda, R.E.M. bila je više od pjesme, izražavala je i kritiku i nadu u bolji svijet, današnje pjesme izražavaju samo želju za lajkanjem, egoistične su kao i njihovi autori. Zbog toga se ne trebamo čuditi tom nepodnošljivom egoizmu mladih ljudi koji danas imamo prilike susresti na svakom koraku.

U Mladoj čini mi se da je on upravo i “opjevan”.

Ja sam mlada i bitna (Mlada, autor Emir Pašić)

Ona je “mlada i bitna”, ta pogledajte je kako se samo šepuri ispred kioska, kao da će upravo pozirati za naslovnicu nekog časopisa, a ne da ide u Pepko kupiti neku majicu na sniženju za trideset kuna… U 2010-im grad su preplavile Jennifer Lopez, sestre Kardashian i slične iako u njihovim osobnim iskaznicama piše da se zovu Sare, Dore i Anite. Ako je Emiru i meni preostao samo strah, onda je njima u ovom dobu preostao samo egoizam, vlastita prazna osoba u svojoj nebitnosti. No opasnosti vrebaju na svakom koraku. Ispod privida bitnosti razgolićuje se pravi smisao njihova postojanja. Opravdati bitnost za “mladu” znači zavesti te “pse iz tame” i protiv svoje volje, i zatim dospjeti na više mjesto hijerarhije ljudskih odnosa… Ledenost svijeta kao da je time postala za nijansu veća.

U Pičkoometenu pak nalazimo ispovijed čovjeka za kojeg nas veže osjećaj da smo ga već imali prilike susresti u Houellbecqovim romanima, poglavito u Širenju područja borbe, a donekle i Elementarnim česticama. U bezuspješnoj potrazi za sretnom vezom, on ne traži nego “lovi ljubav” na toj novoj, proširenoj pozornici borbe ljudskih individua. Još je francuski pisac devedesetih pisao da naše vrijeme kronično pati od nedostatka ljubavi. Ljubav je danas nemoguća, napisao je on u jednom svom esejističkom tekstu i zatim stvorio djelo koje to stanje opisuje. Širenje područja borbe oda je iščeznuću ljubavi u odnosima muškarca i žene koja se poput virusa događa u visokorazvijenim kapitalističkim društvima… Čemu još svo to flertovanje i zavođenje koje se događa između pripadnika homo sapiensa različitog (a nekada i istog) spola, osim tomu da vas uzdigne na ljestvici društvenih odnosa? Seks u službi koristoljublja, seks kao zadovoljenje prvenstveno egoističkih pobuda, konačno, seks kao novo proklamirano područje nadmetanja ljudskih jedinki… Kasnije će u Elementarnim česticama Houellbecqov junak samo “evoluirati” konačno se prepuštajući čistoj pornografiji, užitku bez ljubavi, koja završava u čistoj bizarnosti.

Konačno, “Sada sebe znam i zavoljeh se”, taj toliko začudan, intiman stih iz pjesme Znam pomalo mi razdire dušu. “Kako si to sebe sazn’o, Emire?”, pitam se. Možda smo i mi takvi kao ti? Možda i mi  “…žalimo za neznanjem bubuljičavog pubertetlije”? Zašto nam onda ne izgovoriš tu našu istinu, istinu mladih ljudi bivše države koji su odrasli na tom neobično jarkom svjetlu kozmopolitskih osamdesetih a zatim sazrli u neželjenom mraku pragmatičnih i nacionalističkih devedesetih…? Kako glasi? Ali malo-pomalo, dolazim do spoznaje da Emirovi stihovi možda i nemaju tu namjeru. Oni su tu samo kako bi amenovali našu izdvojenost, našu nepripadnost, naše gađenje spram vremena u kojem živimo, konačno, inherentnu beznadnost naše sudbine. Na kraju krajeva, ne možemo ništa učiniti, i kad smo sebe saznali – osim – zavoljet’ se, sebe i svoju izdvojenost, svoju samoću. Hoće li doći doba koje će biti zainteresirano za našu istinu, više nisam siguran… Nisam siguran čak ni hoće li Damar danas itko slušati, moj Emire… Sudbina svake iznesene istine je da se na kraju urušava u samu sebe… Moguće je da sam svim ovim uzaludnim nastojanjima u vezi pisanja svih tih godina i ja spoznao sebe, kao što si ti učinio sa svojim glazbenim pjesmama; u tom slučaju, i meni još jedino preostaje – u svom pisanju zavoljet se…

Bandcamp račun banda na kojemu možete preslušati sve pjesme s albuma nalazi se na adresi: https://damardk.bandcamp.com/album/damar

%d bloggers like this: