Listopad 2014.

‘Sunčano’ i ‘čelično’ štivo japanskog samoubojice

Posted in (čitati) EUROPSKI GLASNIK, HOUELLEBECQ, Karta i teritorij, KNJIŽEVNOST - PROZA, STIL ŽIVOTA U PROSTORU UMA, Sunce i čelik (Mishima) tagged , , u 12:59 pm autora/ice Magičar

Yukio Mishima: SUNCE I ČELIK (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)

Nekad poželim pisati kao što piše Mishima; Yukio Mishima, japanski pisac. Njegov  esej ‘Sunce i čelik‘ ovih dana me umiruje pred spavanje; ako se ležanje u krevetu otvorenih očiju i nemirnih misli, ispresijecanih kratkotrajnim snovima i odlascima na WC, može još tako nazvati. Mishima piše sebi – o sebi, ima tu, neizmjerno ljudsku, potrebu da se ogleda na tom zrcalu riječi bez obzira što će nedugo zatim umrijeti. Umro je davne 1970., u godini u kojoj sam se ja rodio… kako? Počinio je ritualnu, tradicijsku sepuku, prema starom japanskom običaju, nakon što je bezuspješno pokušao izvršiti prevrat u japanskoj vojsci. Razrezao si je trbuh i usprkos tomu što je bio pisac. Murakami mu nije ni do koljena…

Samoubojstvo je počinio u četrdeset i petoj godini života, u dobu koje sam i ja svojim životom dosegao… Trebao bih se sada kiselo osmjehnuti ili zamahnuti zastavicom koju ste mi trenutak prije dali… Prisjetio sam se čudnog osjećaja Michela Houellebecqa kad je navršio četrdeset i sedmi rođendan. To jutro, predao je svome uredniku rukopis romana “Mogućnost otoka” i mislio da će umrijeti. Nije umro, čovjek se nakon četrdesete jednostavno tako osjeća.

Moram reći da sam vrlo začuđen kad gdjegod čujem da je pisac podigao ruku na sebe. To mi se čini kontradiktornim. Molim vas, na koji to dio sebe on je podigao ruku? Nijedan pisac, ako piše iz unutarnje potrebe, ne može imati neko čvrsto jedinstvo, barem mu ne može pridavati toliko značaja, kao što mu ga pridaju drugi ljudi koji ne pišu. Zbog toga nikada nisam bio pobornik Hemingwaya i sličnih jer me njihova samoubojstva podsjećaju na žalosnu, sujetnu presudu povrijeđenih ega. Međutim, malo pažljivije zavirivanje u Mishiminu biografiju otkriva da je vlastitu smrt prikazao u jednom svom književnom ostvarenju. Nisam ga pročitao, ali mi se doista čini šašavim da se netko za života bavi zamišljanjem vlastite smrti… Čudak je bio taj Mishima.

Što god izrekao o Mishimi ostat će u sjeni onoga što je (on) napisao o riječima i praznini, u ovom melankoličnom, sjetnom eseju, izravno ga svrstavajući u Magičare moje vrste, moje kobi.

Jasnije no ikada, shvatio sam u čemu se sastoji djelotvornost riječi. One nadoknađuju prazninu [ja naglasio] u sadašnjem nesvršenom vremenu. Ta uzaludnost nesvršenoga, što može potrajati beskonačno u očekivanju apsoluta koji možda nikada neće doći, istinsko je platno na kojem su naslikane riječi. To je moguće i zato što riječi nepovratno bojaju prazninu [ja naglasio] obilježavajući je, kao što se vesele boje i motivi primaju na juzen-tkanine nakon pranja u čistoj vodi rijeke u Kyotu; tako riječi iz trenutak u trenutak potpuno upijaju prazninu Riječi su završene čim su izgovorene, čim su napisane. [ja naglasio] [Hm, ne podsjeća li vas ovo na Derridu?] Umnažajući te završetke, iz trenutka u trenutak, razbijajući kontinuitet života, riječi stječu određenu moć. U najmanju ruku, ponešto umanjuju veliku zebnju koja vlada u čekaonici prostranih bijelih zidova gdje očekujemo liječnika, to jest apsolut. I da bi nadoknadile što obilježavanjem svakog trenutka neprestano drobe osjećaj stalnosti života, riječi se ponašaju tako da bar naizgled pretvaraju prazninu u neku stvar.

Sada nam mora postati jasno zašto u ovom dobu toliko pišemo; mahnito, iz dana u dan, proizvodimo novi sadržaj. Stvar je to naše beskompromisne borbe s prazninom u kojoj nema pobjednika. Ušutimo li na trenutak, praznina će nadvladati, ali samo taj trenutak. U narednom trenu možemo ponovno progovoriti ili nešto zapisati, odaslati jednu od besmislenih poruka/misli u svijet i praznina će se povući. Zato je ovo doba brbljanja. Mahnitoga, grčevitog brbljanja o bilo čemu, i bilo komu, u kojemu ništa i nikoga ne možemo više uzimati ozbiljno. Čak ni one za koje se prvotno čini da ih je nemoguće tako uzeti – današnje moćnike svijeta. Svoje surove neoliberalističke prakse oni su razvili na osnovi teorije igara. Naravno, sama teorija igara nije nikakva dječja smicalica, međutim, konotacije koje proizlaze iz njezina naziva moj um ne može ‘ne uzeti pod svoje’. Surovost je to na djelu koja zna biti neozbiljna, lakomislena i nadasve neodgovorna u ‘donošenju odluka’, zaigrana poput djeteta, koja živi od danas do sutra… poput Leonarda di Caprija u filmu Vuk s Wall Streeta… formula današnjeg vremena. M. Houellebeck u svom romanu Karta i teritorij, vašom ‘obveznom lektirom’, ovako opisuje osjećaj koji je zadobila sveučilišna profesorica ekonomije, jedan od sporednih likova romana, na kraju svog radnog vijeka u današnjem vremenu prije odlaska u mirovinu:

Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.

I pored sveg napisanog, više nisam siguran da je kapitalizam jedini uzročnik današnjeg stanja društva, današnje praznine, kako sam to napisao u jednom od prošlih tekstova. Sve sam više mišljenja da se on samo uselio u duhom ispražnjeno područje, postavši napokon njegovom sudbinom. Ako više ne vjerujemo u ništa, i dalje nam preostaju moć i novac. Sličnu poruku kao da nam želi prenijeti i Kevin Spacey u seriji Kuća od karata (još jednoj ‘obveznoj lektiri’!) koju gledam svaku noć prije čitanjasunčanog i čeličnogštiva japanskog samoubojiceZamislite… biti sociopatom, koji je iskorijenio svaki oblik empatije… koji ima samo jedan vlastodržački cilj ispred sebe… i svekoliku prazninu oko sebe…

%d bloggers like this: