Srpanj 2012.
Disati riječima
Disati riječima. Upravo to pokušavam dok pišem. Disati riječima. Ali kako uhvatiti igru svemira u mrežu riječi? Čini se da je samo rijetkima to polazilo za rukom. Neki od njih su i moji pisci: Dostojevski, Kafka, Joyce, a potkraj života to je pošlo za rukom čak i onom ‘starom pokvarenjaku’ Bukowskom… Zaboravio sam spomenuti i neke novije pisce, možda Murakamija, i definitivno Houellebecqa. Na koji način pisati da bi riječima uhvatili igru svemira? Najljepše je u književnosti što na to pitanje nema odgovora. Nema riječi koje bi zarobile druge riječi. U skladu s tim, književna kritika samo je jedan žalostan, besplodan pokušaj da se to učini. Književnost ostaje neuhvatljiva za svemir koji se (i)pak može zahvatiti književnošću. Međutim, nemojmo se zavaravati, tek dio svemira, možda i onaj najmanji, zahvaćen je riječima pisaca. Veliki ostatak uglavnom nastavlja prebivati u slatkoj i besciljnoj praznini sa samim sobom.
Umjetnost se tako nadaje kao oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima ona otvoriti vrata, i biti druga mogućnost, ništa više.
Čini mi se da je tako otvorila svoja vrata i autoru STVARI, bloga arhive misli, kojem ne mogu ući u trag osim činjenice da vjerojatno živi u Splitu.
Nekoliko mjeseci nosio sam sat koji ne radi. Osim sentimentalnih razloga, bio mi je drag jer je usporavao vrijeme, a onda sam primijetio da se kazaljke ipak pomalo pomiču; toliko sporo da bi mi život prošao u dvadeset i četiri sata. U tom strahu, prestao sam ga nositi.
Najdublji uvidi u stvari, ne daju se zapisati. Oni se zapisuju u tebe. (Stipi)
Akvarij. Ima li šta više uznemirujuće od toga da prostim okom promatraš granice jednog života.
Baba je legla na kauč da odmori; na TV-u je nogometna utakmica. Ona malo sklapa oči, a malo gleda na TV; pao je gol. Pita me Čiji su ovi šta su dali gol? I jedni i drugi su Škoti, kažem, iz Glasgowa, iz istog su grada. Aha, kaže baba. U tom trenutku sam odlučio da ako prođem šezdesetu, svako jutro ću oblačit odijelo i samo čekati smrt – tako bi volio. Uznemiruje me pomisao da umrem uz utakmicu Glasgowa i Celica. Oni su iz istog grada.
I eto, sasvim slučajno nabasao sam na hrvatskog pisca, koji možda i nije pisac po profesiji, a koji tako dobro piše! Ne znam kako vi, ali meni se nakon STVARI čitava hrvatska književnost čini nekako jako malom.
O Duhu i njegovim Moćima 