Srpanj 2012.

Disati riječima

Posted in A. Z., KNJIŽEVNOST - PROZA, Stvari tagged , , , u 12:16 am autora/ice Magičar

STVARI: A. Z. – ov ciklus

Disati riječima. Upravo to pokušavam dok pišem; disati riječima. Kako uhvatiti igru svemira u mrežu riječi? Rijetkima je to polazilo za rukom. Od mojih favorita tu mislim na Dostojevskog, Joyca, a potkraj života čak i na onog pokvarenjaka Bukowskog. Zaboravio sam spomenuti i gospodina Houellebecqa. Naravno, tu su i mnogi drugi pisci koje ovdje nisam spomenuo. Na koji način ti umovi pišu da u koloplet njihovih riječi bude uhvaćena igra svemira? Najljepše u književnosti je upravo to što na to pitanje nema odgovora. Nema riječi koje bi zarobile druge riječi. S tim u vezi, književna kritika samo je jedan žalostan, besplodan pokušaj da se to ipak učini. Književnost ostaje neuhvatljiva pred svijetom koji se, eto, može zahvatiti književnošću. Međutim, nemojmo se zavaravati, tek dio svijeta i svemira zahvaćen je riječima tih poluludih i polustvarnih umova pisaca. Veliki ostatak uglavnom ostaje predisati u slatkoj i besciljnoj praznini, šuteći nad samim sobom.

Umjetnost kao oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima otvoriti svoja vrata, i biti druga mogućnost, ništa više.

Čini mi se da je tako otvorila svoja vrata i autoru STVARI, bloga arhive misli, kojem ne mogu ući u trag osim činjenice da isti vjerojatno živi u Splitu.

Nekoliko mjeseci nosio sam sat koji ne radi. Osim sentimentalnih razloga, bio mi je drag jer je usporavao vrijeme, a onda sam primijetio da se kazaljke ipak pomalo pomiču; toliko sporo da bi mi život prošao u dvadeset i četiri sata. U tom strahu, prestao sam ga nositi.

Najdublji uvidi u stvari, ne daju se zapisati. Oni se zapisuju u tebe. (Stipi)

Akvarij. Ima li šta više uznemirujuće od toga da prostim okom promatraš granice jednog života.

Baba je legla na kauč da odmori; na TV-u je nogometna utakmica. Ona malo sklapa oči, a malo gleda na TV; pao je gol. Pita me Čiji su ovi šta su dali gol? I jedni i drugi su Škoti, kažem, iz Glasgowa, iz istog su grada. Aha, kaže baba. U tom trenutku sam odlučio da ako prođem šezdesetu, svako jutro ću oblačit odijelo i samo čekati smrt – tako bi volio. Uznemiruje me pomisao da umrem uz utakmicu Glasgowa i Celica. Oni su iz istog grada.

I eto, sasvim slučajno nabasao sam na hrvatskog pisca, koji možda nije ni pisac, a da tako dobro piše! Ne znam kako vi, ali meni se nakon STVARI čitava hrvatska književnost čini jako malom….

%d bloggers like this: