Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ

Nešto se mora posjedovati da bi se nešto bilo… mora se htjeti imati više no što se ima, da bi se više postalo – tako naime zvuči nauk što ga svemu što živi propovijeda život: moral razvoja!

UZ KRITIKU RELIGIJE

Najveća čovjekova nesebičnost bila je to što se divio i obožavao, a znao tajiti sebe, što je baš on bio taj koji je stvorio ono čemu se divio.

Grižnja savjesti: znak da karakter nije dorastao činu!

Kajanje: ne volim tu vrstu kukavičluka prema vlastitom činu!

UZ KRITIKU MORALA

Kao “moral” razumijevam sustav vrednovanja koji je u dodiru s životnim uvjetima nekog bića.

Iza morala se kriju tri moći:
1. instinkt stada, protiv jakih i neovisnih
2. instinkt onih koji pate i koji su zakinuti protiv sretnih
3. instinkt osrednjih protiv iznimaka

Veliki zločin psihologije: boli su uzeli nevinost (svekoliko neveselje, nesreća krivotvorena).

“Dobri su ljudi svi slabi: dobri su jer nisu dovoljno jaki da budu zli” – reče latučki poglavica Comorro Bakeru.

O EGOIZMU: Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

UZ KRITIKU FILOZOFIJE

Filozofi su rado protiv: privida, mijene, boli, smrti, tjelesnosti, osjetila, sudbine i neslobode i nesvrhovitoga.

Spoznaja znakova propadanja: velom ludila zastrto snažno djelovanje; kultura izolirana, nepravedna, po tome jaka.

Filozofija ima malo što zajedničko s vrlinom. U Njemačkoj ima toliko puno polubića svake vrsti, koja bi svoju neuspjelost rado sakrila pod jednim tako otmjenim imenom.

O ZNANOSTI: Pravi istraživač mora svući taštinu da afektira neku vrst metode kojoj zapravo još nije vrijeme.

Tko možda vjeruje da su te male slobodne grčke gradove, koji bi se rado bili proždrijeli od bijesa i ljubomora, vodili čovjekoljubivi i pošteni principi? Hoće li tko možda predbacivati Tukididu s njegova govora što ga je stavio u usta atenskim izaslanicima kad su s Meljanima pregovarali hoće li propasti ili se pokoriti?

Sokrat je moment najdublje perverzije u povijesti ljudi: dijalektikom je pobijedio prosti puk. Čini se koga bijesnim i nemoćnim, sam se pak ostaje hladnom, slavodobitnom umnošću – depotencira se inteligencija svoga protivnika…

Zapravo čovjek neće “sreću”… – Slast je osjećaj moći: isključe li se afekti, isključuju se i stanja koja najviše daju osjećaj moći, dakle slast. Najviša je umnost hladno, jasno stanje, koje je daleko od toga da daje osjećaj sreće što ga sobom donosi svaka vrsta opojnosti… Antički filozofi borili su se protiv svega što opaja, što krnji apsolutnu hladnoću i neutralnost svijesti… bili su dosljedni, na temelju njihove krive pretpostavke: da je svijest visoko, vrhunsko stanje, pretpostavka savršenstva – a istina je baš suprotno!

Tri velike naivnosti filozofije:
– spoznaja kao sredstvo za sreću
– spoznaja kao sredstvo za vrlinu
– spoznaja kao sredstvo za “nijekanje života”

Da ima neka “istina” kojoj da bi se nekako moglo približiti! Zablude i neznanje sudbonosni su.

PRINCIP NOVE USPOSTAVE VRIJEDNOSTI

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje, oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Uopće ne posjedujemo kategorija kojima bismo smjeli lučiti “svijet po sebi” od nekog svijeta kao pojave.

Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.

Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek.

Koliko god naš intelekt bio posljedicom uvjeta egzistencije – ne bismo ga imali kad nam ne bi trebao, i ne bismo ga imali takva kad ga takva ne bismo trebali, kad bismo mogli živjeti i drugačije.

Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta.

Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove.

Spoznaja je moguća samo na temelju vjere u bitak.

SVIJEST, u drugotnoj ulozi, gotovo indiferentna, suvišna, određena možda da nestane te da napravi mjesta kakvu savršenu automatizmu.

Silni promašaji:
1. besmisleno precjenjivanje svijesti, iz nje napravljeno neko jedinstvo, napravljeno neko biće: “duh”, “duša”, nešto što osjeća, misli, hoće
2. duh kao uzrok
3. svijest kao najviši dostižni oblik, kao “Bog” itd.

Sva je ljudska spoznaja ili iskustvo ili matematika.

Grci najkrepkijeg doba, koji pred sobom nisu osjećali straha nego su po sebi bili sretni, svoje su bogove približavali svim svojim afektima.

Od kardinalne važnosti je da se dokine istiniti svijet. Veliki je on dvojitelj i onevreditelj svijeta koji smo mi: bio je dosad najopasniji atentat na život.

Pitanje vrijednosti fundamentalnije je no pitanje izvjesnosti: potonje stječe svoju ozbiljnost tek uz pretpostavku da je dan odgovor na pitanje vrijednosti.

Pretpostavka znanstvenog rada: da se ne radi uzalud.

Ovaj perspektivični svijet, ovaj svijet za oko, opip i uho, vrlo je lažan, uspoređen već za kakav tanahniji osjetilni aparat. Ali mu razumljivost, preglednost, ali mu praktikabilnost, ali mu ljepota počinje prestajati istančamo li naša osjetila. Što se dublje zagledavamo, to više nestaje našeg štovanja – približava se beznačajnost! Mi smo stvorili svijet koji ima vrijednost. Spoznavajući to, spoznajemo i da je štovanje istine već posljedica neke iluzije – te da, više no nju, valja cijeniti oblikovnu, pojednostavljujuću, oblikotvornu, izmišljajnu snagu. “Sve je lažno! Sve je dopušteno!”. Tek pri stanovitoj tuposti pogleda, pri nekoj volji za jednostavnost pojavljuje se ono lijepo, “vrijedno”: po sebi je to ne znam što.

Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.

Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos.

U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!

Nije dovoljno da uviđaš u kojem neznanju žive čovjek i životinja; moraš posjedovati i doučiti još i volju za neznanje. Potrebno ti je pojmiti da bi bez te vrsti neznanja sam život bio nemoguć, da je ona uvjet uz koji se živo biće jedino održava i uspijeva: oko tebe mora stajati veliko, čvrsto zvono neznanja.

Vrhunac je zablude bio kada je Schopenhauer naučavao: baš u lišavanju afekata, volje, jedini je pristup onome “istinitom”, spoznaji; intelekt slobodan od volje ne može uopće drugo doli vidjeti istinitu, pravu bit stvari. Ista zabluda in arte: kao da je sve lijepo čim se motri bez volje.

Spoznaja će u više vrsti bića, imati i nove oblike koji sada nisu potrebni.

Da je vrijednost svijeta u našoj interpretaciji (da su možda gdje drugdje moguće i druge interpretacije no puko ljudske), da su dosadašnje interpretacije perspektivične procjene, s pomoću kojih se u životu, t.j. u volji za moć održavamo radi porasta moći, da svako uzvišenje čovjeka sobom donosi prevladavanje užih interpretacija, da svako dosegnuto ojačanje i proširenje moći otvara nove perspektive te poziva na vjerovanje u nove obzore – to se provlači mojim spisima! Svijet koji nas se nešto tiče patvoren je, t.j. nije činjenično stanje nego neki spjev i zaobljenje nad mršavim brojem promatranja, on je u “tijeku”, kao nešto što biva, kao patvorenost koja se uvijek iznova odgađa, koja se nikad ne približava istini jer – “istine” nema.

6 komentara »

  1. […] Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ […]

  2. SNAGA VOJE JE NAJJAČI MIŠIĆ U ČOVJEKU.

  3. Ace A Spade said,

    savršena knjiga za kompleksaše koji misle da je bolje imati nego znati.

  4. sascha ein said,

    I teško baš da Istine nema. Za njom je i potraga.

    Niče je značajan kao i mnogi drugi, kako kome i kako kad.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: