Ožujak 2012.

Zašto se umjetnost i kapitalizam ne vole?

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, MANN, Smrt u Veneciji tagged , , u 4:16 pm autora/ice Magičar

Thomas Mann: SMRT U VENECIJI

U sobi visokog stropa s crvenim zastorima na prozorima vjerojatno ću umrijeti. Četiri su sata popodne i kroz otvoren prozor čuje se zvonik s obližnje crkvice. Mjesec je studeni a ja sam došao na more umrijeti. Zadnjih dana bolovi su se pojačali do nesnosnosti. Odlučio sam se spakirati i doći ovdje, u sobu s crvenim zastorima na prozorima. Zašto? Možda zato što sam sanjao da ću u jednoj ovakvoj sobi umrijeti.

Nakon nekoliko dana ispostavilo da sam samo bio iscrpljen. Smrt je samo odgodila svoj dolazak. U mojim je mislima samo postala izvjesnija, neizostavnija, na nju u svakoj prilici moram računati.

I ispod šarenila i blesavoće postmodernog doba u koji je svijet dospio, i dalje se nalazi strah od smrti kao pokretač svih viših stvari čovječanstva. Mi ga možda na prvi pogled nismo svjesni ali on je tu, bdije nad nama, poput Mjeseca.

Obukao sam tamnoplavi pulover i hlače od crnog samta. Okrenuo sam ključ u bravi i nestao iz sobe s visokim stropom i crvenim zastorima na prozorima. Spustio sam se u aulu hotela, ostavio ključ sobe na recepciji i izišao u prohladnu noć.

Sada sam mogao dobro osmotriti crkvicu pored hotela. Bila je dražesna u turističkom smislu, pravi mali religiozni ukras u turističkoj ponudi mjesta. Opet me spopala misao o kapitalizmu. Zašto se umjetnost i kapitalizam ne vole?

Već sasvim uživljen u ulogu Gustava Von Aschenbacha, ali koji je, umjesto u Veneciju, došao ovdje u Opatiju umrijeti, pružio sam svoj korak po prekrasnoj stazici uz more. Noć je bila tamna, bez mjeseca i čuo se samo šum valova uz umjetnu obalu. Poput Gustava Von Aschenbacha sada bih se trebao i zaljubiti, ali možda ipak u kakvu zgodnu usamljenu damu na koju ću sada naići. Možda je i ona odlučila svršiti sa svojim životom. Tim bolje, kratkotrajna ljubav će biti strasnija. Ali vidiš, ne mogu i neću se zaljubiti jer o tome mislim. Mislim kako ću se zaljubiti i kako je to sasvim poželjno. Takvi ljudi se nikad ne zaljubljuju. Na takve ljude Bog baca prokletstvo emocionalne hladnoće. Oh, kako dugo nisam nikoga volio!

U mrklini noći prema moru nazirala su se slaba svjetla udaljena otoka. Prostor koji se pružao između podsjećao je na prazninu koju sam u sebi udomio. Bolest uz odgodu kraja. Neizdrživa noć neizdrživih misli.

Veljača 2012.

Sudbinski besmislena smrt

Posted in Hamlet, KNJIŽEVNOST - DRAMA, SHAKESPEARE tagged , u 12:24 pm autora/ice Magičar

William Shakespeare: HAMLET

Hamlet – obiteljska ali i civilizacijska tragedija na djelu. Tako će svršiti Zapad. Započet će s tim da će Engleska otrovat Njemačku, Francuska usmrtit Španjolsku, a Italija dokrajčit Skandinavske zemlje, osim male Danske koja će se nekako uspjeti izvući i na spavanju ubiti Italiju te prije vlastitog samoubojstva smrtno raniti Francusku a da bi ova, zadnjim svojim snagama, nekako uspjela na drugi svijet poslati Englesku. Zapadni duh će tako nestati s međunarodne scene, osim što će Sjedinjene Američke Države, poput Bizantskog carstva, potrajat još hiljadu godina.

Hamlet kao osvjedočeni mizantrop. Tragedija tragedije je u tome što Hamlet ima pravo. Ljude se ne može voljeti. Hamletov duh dubi do te grozne istine u kojoj nitko ne predstavlja izuzetak pa tako ni sam Hamlet koji Ofelijinu smrt svakako mora nositi na srcu.

Williama Shakespeara nikada nisam doživljavao kao svog magičara, čak ni u ovom trenutku u kojem mu poklanjam ovaj zapis. Ipak, kao jednu od svojih kuća duha oduvijek osjećam duh zapadnoeuropskog mišljenja koji je sa Shakespearom povezan kao krpa i zakrpa, tako neumitno da se čini da će u trenutku propasti zapadne civilizacije nepovratno biti zagubljena i sva djela ovog dramskog pisca…

*
*  *

Najednom nekakav glas se prolomi prostorijom. Tetka pade na pod.
– Podignite ruke visoko u zrak i potom napustite prostoriju. – ponovio je dvaput.
Tetka i ja smo se grozničavo gledali. Nije bilo ničeg strašnog u tom glasu osim što je bio iznimno snažan i glasan. Stakleni zidovi sobe podrhtavali su od njega.
Kad bih znao kuda izići, poslušao bih glas.
– Ne pravite se pametni, podignute ruke visoko u zrak i napustite prostoriju! – ponovio je isti glas.
Odakle je dopirao? Iz neke šupljine mog ili tetkinog uma? Tetka se ustala s poda, popravila minicu i zatim podigla ruke visoko iznad sebe. Pritom, kao nezainteresirano, žvakala je svoju žvaku.
– A ti glupane! Zar ne razumiješ što ti se kaže! – prodera se ponovno glas.
Podignem i ja svoje ruke u zrak.
– Sada napustite prostoriju!

Ne znam kako se dogodilo da sam zatvorio oči, ali kad sam ih ponovno otvorio tetka i ja smo bili okruženi nekakvom skupinom vojnika. Vojnici su bili tu valjda da paze na nas, ali ona je već koketirala s jednim. Momak je već odložio pušku i zadovoljno se prepuštao mislima kako već miluje tetkine obline. Ona mi namignu da pokušam srediti drugu dvojicu koja su stajala sa strane ne radeći ništa. Kako ih srediti?
– Sudbina je neumitna, je li momak? – obrati mi se jedan od te dvojice.
– E, ako je neumitna uskoro ćeš to osjetiti i na svojoj koži – pakosno ustvrdi drugi.
– Ne kažem da je neumitna – kazao sam.
– A što smo onda to čuli, tamo kod vas u onoj čudnoj kući? – upita prvi. Bio je za dlaku promućurniji od drugoga.
– Jeza me prođe svaki put kad moram proći kraj te vaše kuće. Što ste joj učinili? Normalan čovjek je se plaši.
Nisam znao kako odgovoriti pa sam samo šutio. Drugi vojnik pogleda na sat a onda u svog suborca.
– Vrijeme je Antone, 1. je rujna 1939. Moramo u rat.
– Imate sreće, gospodičiću, mi zbog tih vaših ideja moramo sada poginuti i nemamo više vremena se s vama zajebavati, iako mi nekad zna biti žao.
Prvi vojnik doviknu trećeg koji je u tom trenu stigao do toga da je mogao milovati tetkinu kosu.
– Idemo Adrijane!
Adrijan kao najobičniji poslušnik proburazi se odmah u vojnika.

Trojica vojnika objesiše svoje puške na ramena i krenuše. Uskoro nestadoše u magli koja se počela spuštati. Tetka mi priđe ne odvajajući pogleda od puta kojim su se vojnici izgubili. Blagim pokretom ruke dlanovima oblikova nevidljivu kuglu i podiže je u smjeru vojnika. Uskoro smo mogli vidjeti njihovu pogibiju. Kod Staljingrada, sva trojica su izginula od granate koja je nesretno doletjela u njihov rov, 1942. Kakva sudbinski besmislena smrt, pomislim.

Kolovoz 2011.

Majstor toplih i tamnih riječi

Posted in BUKOWSKI, Klaun u mraku, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , u 1:21 pm autora/ice Magičar

Charles Bukowski: KLAUN U MRAKU (dnevnički zapisi)

Charles BukowskiCharlesu Bukowskom su potkraj njegova života govorili da je svojim pisanjem dosegao bitak. Tu, za većinu ljudi, zbunjujuću odliku svijeta i života koja više-manje leži u tami izvan svjetla svakodnevice (i za koju nikad nismo sigurni što zapravo znači), podmetnuli su nam još tamo prije nekih 2500 godina, a tko bi drugi, nego filozofi. Znate Bukowskog, uglavnom vas asocira na književnost koja vrvi pijančevanjima, tučnjavama i seksom. Pa kako ga je baš on, taj „stari pokvarenjak“, uspio doseći, zapitat će se vi, manje nervozni umovi kojima filozofija i filozofsko ne ostaju po strani u ovom zaglupljujućem vremenu. Odgovor se, međutim, ne da izreći. Pročitajte njegove dnevničke zapise potkraj života i bit će vam jasno. Charles Bukowski jedan je od rijetkih pisaca čija kasna književnost zrcali zaboravljeni i u duhu čovječanstva usnuli bitak.

Uglavnom mi govore: „Uspio si prodrijeti u bit.“ Svjestan sam toga što misle – i ja osjećam to isto. Moje su riječi postale jednostavnije, ali toplije, tamnije. Hranim se na novim izvorištima. Biti na korak od smrti jako je stimulirajuće. Imam sve prednosti. Mogu vidjeti i shvatiti stvari koje mladi ljudi jednostavno ne vide. Prešao sam put od mladićke snage do staračke snage. Nema govora o povlačenju…

Za Bukowskog je svaka nova napisana pjesma „štaka kojom se podupire“. Bez obzira na sve, svaki dan nakon vezivanja pertli na cipelama on se upita „A što sad?“. Odmah znam: Bukowski je taj. On i život se nisu milili kao što se ne milim ni ja s njim. Teško je to objasniti. Ključ, ako ne za uspješnu, a ono za tješiteljsku funkciju književnosti.

Ljudi ne vole kada netko u razgovoru ili tekstu koji čitaju često spominje smrt, kao što je to, recimo, slučaj i na ovom blogu. Iako sam u jednom od prethodnih postova nastojao pokazati kako naš odnos prema smrti zapravo otvara put prema najvećoj mogućnosti vođenja života, ljudi za nju ne žele čuti. Zašto većina ljudi nije spremna suočiti se sa smrću, objašnjava majstor „toplih i tamnih riječi“ ujedno razotkrivajući kako je on taj „problem“ riješio:

Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. Ali nikad ne bi trebala biti iznenađenje. Ja nosim smrt u svom lijevom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: „Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Bit ću spreman.“
Plakati zbog smrti isto je što i plakati zbog procvjetalog cvijeta. Ono što me užasava nije sama smrt već životi koje ljudi žive ili, bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastite živote, oni se pišaju po svojim životima. Nevjerojatni glupani. Odviše su opsjednuti jebačinom, filmovima, novcem, zajednicom, jebačinom. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja, oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju razmišljati vlastitom glavom, dopuštaju drugima da misle umjesto njih. Glave su im ispunjene vatom. Izgledaju ružno, razgovaraju ružno, koračaju ružno. Svirajte im sjajnu glazbu stoljeća, ali oni je neće čuti. Smrti većine ljudi obična su varka. U njima nije imalo što umrijeti.

Slijedi jadikovka na „ljude“, jadikovka koja i meni u nekim danima nužno potrebna kako bi zgrnuo sa sebe naslage običnosti i svakodnevice pod kojima iz godinu u godinu lagano nestajem.

Ljudi me čine praznim. Moram se udaljiti od njih kako bih se opet napunio. Sam sebi sam dovoljan, dok sjedim pogrbljen, s čikom u ustima, i promatram riječi na ekranu kompjutora. Rijetko kad čovjek ima sreću sresti iznimnu ili zanimljivu osobu.

Disati riječima. Upravo to činim dok pišem; dišem riječima. Kako uhvatiti igru svemira u mrežu riječi. Vrhunskim piscima to polazi za rukom. Dostojevski, Kafka, naravno i Joyce, u mojem slučaju, a u vašem vjerojatno su i neki drugi pisci i igri. Ah da, zaboravio sam spomenuti i gospodina Houellebecqa. Ali ono što me je poprilično iznenadilo jest da je to uspjelo potkraj života čak i tom „starom pokvarenjaku“ – Bukowskom.

Na koji način ti umovi pišu da u koloplet njihovih riječi bude uhvaćena igra svemira? Najljepše u književnosti je upravo to što na to pitanje nema odgovora. Nema riječi koje bi zarobile druge riječi. S tim u vezi, književna kritika je jedan žalostan besplodan pokušaj da se to ipak učini. A kako će se? Književnost ostaje neuhvatljiva pred svijetom koji se, eto, može zahvatiti književnošću. Međutim, nemojmo se zavaravati, tek dio svijeta i svemira je zahvaćen riječima tih poluludih umova pisaca. Veliki ostatak uglavnom ostaje predisati u besciljnoj praznini, nikad ni ne osvijestivši u sebi mogućnost da bude spoznana ili opjevana.

Dok živimo, svi upadamo u klopke i koprcamo se u njima. Nitko im ne uspijeva umaknuti. Neki čak prožive cijeli život u njima. Bit je u tome da se shvati da je klopka upravo ono što jest: klopka. Ako se nalazite u klopci a toga niste svjesni onda ste gotovi… Neki, pak, govore da je život klopka. Pisanje vas može uvući u klopku. Neki pisci pokušavaju na isti način pisati stvari koje su se ranije svidjele njihovim čitateljima. Onda su gotovi. U većine je pisaca kreativni opseg vrlo kratak. Čuju pohvale i povjeruju u njih. Postoji samo jedan konačan sudac za pisanje, a to je sam pisac. Ako ga pokolebaju i na njega utječu kritičari, urednici, nakladnici, čitatelji, onda je gotov. Naravno, kada dopusti da ga obuzmu slava i sreća, može se baciti u rijeku i otplutati zajedno s drekom.
Svaki novi redak, svaki novi stih, početak je, i nema nikakve veze s ranijim rečenicama ili stihovima… Ako čovjek zbilja želi pisati, onda će to i raditi. Odbijanje i ismijavanje samo će ga očvrsnuti. I što ga više odbijaju, on će biti sve uporniji i sve snažniji, poput nadiruće vode što se diže uz branu.

VARIJACIJE NA PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI (ulomak iz moje nedovršene priče)

2000-te, u malenom skrivenom kafiću Palainovka, na zagrebačkom Gornjem gradu, bio je prizvan sebi. „Budi pisac“, rekao mu je tada neki glas iznutra. Nije bilo prvi put da mu se tako obratio. Ravno deset godina prije, također se oglasio. „Idi za promjenama“ tada je savjetovao. No, svejednako, nastavio je ogrijezati u nedosljednostima. Išao je samo povremeno za promjenama, kao što je i samo povremeno bio pisac… Ali, danas je drugačije. Danas se u njemu možda dovršilo ono što je Carl Gustav Jung nazvao putem individuacije. Drugim riječima, možda je napokon prihvatio sebe onakvim kakav jest. Ruinom života. Ali, groznog li zaključka, „prihvatiti sebe“, nad kojim se zgražao i bard boemsko-šakačke književnosti Charles Bukowski. On se nikada ne bi dao navući na nekakav put individuacije, prihvaćanja sebe i sl. Ali, uskoro je osjetio, ovdje je riječ o drugačijoj vrsti prihvaćanja. Kao da je u sebi zacementirao ishodišnu točku promatranja svijeta i kao da će iz nje tek sada poteći njegova umjetnost kakva je oduvijek trebala biti! Naravno, nije sebe prihvatio kao pisca u tašto-sujetnom smislu na koji se okomljuje i Bukowski već to da je ruina čovjeka, netko kome je neznano kako i neznano gdje u gene upisano to da ne zna kako izići na kraj sa životom i da je najbolje za njega, dok je živ, da se drži umjetnosti.

Međutim, za razliku od Bukowskog bježao je od samog sebe, i mislio kako će jednog dana ipak „početi živjeti“.  Međutim, nije išlo. Svako malo, običan život nije mu bio dostatan. S druge strane, nije mogao odgovarati čak i na neke njegove elementarne zahtjeve. Jednostavno, nije volio zbilju. Međutim, uslijed ustrašenosti od mogućih posljedica, često bi bio prisiljen  praviti kompromise, šćućurio bi se negdje i govorio sebi da nije pisac; na prvi pogled ispadalo bi da ga je život poštedio, ali nakon izvjesnog vremena osjetio bi da je samo još jedan dio sebe izgubio što bi ga bacilo natrag u novu krizu. I tako unedogled.

Ali kad se čovjek pomiri sa svim svojim proturječnostima, depresijama, lijenostima, strahovima i sujetama, onda on može početi živjeti onako kako hoće. Nema dubljeg smisla od živjeti kako hoćeš! Tako je, za neke užasna, sebičnost ugrađena je u najvrjedniju vrijednost svijeta…

Umjetnost, čarobna riječ, oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima otvoriti svoja vrata. Biti druga mogućnost, to je umjetnost, ništa više.

Srpanj 2011.

Filozofirati znači naučiti kako umrijeti

Posted in Eseji, FILOZOFIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA, MONTAIGNE, NIETZSCHE, Rođenje tragedije tagged , , , , , , u 11:20 am autora/ice Magičar

Michel de Montaigne: ESEJI; Friedrich Nietzsche: ROĐENJE TRAGEDIJE

Michel de Montaigne: ESEJIVolim čitati pisce koji otvoreno govore o svom životu. U toj i toj godini svog života osjetio je krizu, zaljubio se u tu i tu ženu, osjećao se tako i tako. Onda bih kao na nekoj laganoj vatri srca sve to dovodio sa svojim životom; i ja sam u nekoj svojoj godini života osjećao krizu ili se zaljubio. Osobito sam volio povlačiti paralele između godina u kojima su započeli s objavljivanjem knjiga nadajući se da meni uvijek ostaje vremena za to. Iako danas više nije tako jer dosada ništa značajnije nisam objavio u sjećanjima mi je preostao taj lijepi osjećaj.

Mojim omiljenim piscima omiljena tema je bila smrt. Pisali su o njoj u svakojakim prigodama, kako je se plaše ili je ne zarezuju, neki su je veličali a neki kudili, ali su na kraju izostavljali da je doista opišu kad su se napokon s njom susreli – licem u lice, možda i na sam njen dan nastupanja. Zbog osobitih okolnosti u kojima nastaje smrt, to je i razumljivo u većini slučajeva nemoguće; pa, ipak. Zar nijedan nije bio svjestan toga da će baš danas umrijeti? Ako je netko temi umiranja posvetio iznimnu pažnju onda je to bio Michel de Montaigne koji kao da se svojim čitavim književnim opusom pripremao za nju. Bilo mu je nevjerojatno stalo do toga da i u praktičnom smislu, dostojanstveno umre. U svojim, u nekim izdanjima i trotomnim (četvrti tom se odnosi na pisma), Esejima, Montaigne, pod naslovom odjeljka Filozofirati znači naučiti kako umrijeti, piše:

Svekolika mudrost i dokazivanje svijeta zapravo vode jednome, a to je poučiti nas kako da se ne plašimo umiranja.

Zadnje dvije godine svog života na dulje vrijeme se povlačio u svoj toranj da bi razmišljao o boli i smrti koja se približavala.

U sadašnjem sam trenutku, hvala budi Bogu, spreman otići kadgod se to Njemu bude svidjelo, ne žaleći ni za čim izuzev za životom samim – ako me njegov gubitak zadesi. Razuzlao sam sve čvorove; sa svime sam se već napol oprostio, osim sa sobom. Nema čovjeka koji se potpunije i nepomućenije pripremio napustiti svijet, cjelovitije se rastao od svega, no što sam ja naumio učiniti.

U pogovoru znamenitih Eseja ostao je kratki zapis o trenutku njegova umiranja.

Smrt je nastupila 13.rujna 1592… Tri posljednja dana uslijed paralize jezika, komunicirao je s ljudima oko sebe samo pismeno. “Naredio je da se služi misa u njegovoj odaji, i kad je svećenik došao do Corpus domini, taj se ubogi čovjek pridigne slabašno kako je mogao na svom krevetu, skrhana tijela, sklopljenih ruku, i tim posljednjim činom prepusti svoju dušu Bogu:”

Opisana stvarnost umiranja, međutim, kao da je opet izostala. Ali drugačije i ne može biti. Teško se odlučujemo na pisanje na sam dan smrti, a kada razmišljamo o njoj to je uvijek s izvjesne vremenske udaljenosti. Tako je bilo i u slučaju Michele de Montaigna. Drugim riječima, problem je u tome da koliko god pisali o smrti ona se, osim u slučaju teške i neizlječive bolesti, čini uvijek bezbrižno dalekom i ne može se osjetiti u svom pravom bitku. Razmišljanje o smrti za čovjeka na životu, tako, ima sasvim drugi cilj.

Život je besmislen – hladno ću sebi dopustiti sumirati duhovni doseg čovječanstva kroz stoljeća a koji se bez većih problema na kraju iščitava u većini njegovih duhovnih dostignuća (najbolje možda u Kritici ciničkog uma Petera Sloterdijka). Pa ipak, kada su upitali velikog Talesa zašto ne umre ako je život besmislen on im je mudro odgovorio: „Zato jer je to svejedno.“ Tako se otkrilo da su već Stari Grci posjedovali ‘pravu’ svijest o prolaznosti i umiranju i još k tomu je nastojali okrenuti u svoju korist, u smjeru jednog velikog opuštanja od težine i očekivanja od života. Starogrčki odnos prema smrti doseže svoj vrhunac u kratkoj anegdoti koju Nietzsche iznosi u Rođenju tragedije:

Priča drevna bajka da je kralj Mida dugo lovio u šumi mudrog Silena, Dionizijeva pratioca, a kad mu je najzad pao šaka kralj ga upita što je za ljude najbolje i najsavršenije. Ukrućen i nepomičan, demon šuti; dok najzad prisiljen kraljevim navaljivanjem uz grohotan smijeh ne prasne ovim riječima:

“O bijedni i kratkovječni rode, slučaja i tegoba porode, zašto me prisiljavaš da ti kažem ono što bi za Tebe bilo najprobitačnije da ne čuješ? Ono najbolje – za Tebe je sasvim nedostižno: NE BITI ROĐEN, ne postojati, biti ništa! A drugo po redu najbolje za Tebe, to je – DA UBRZO UMREŠ!”

Sjećam se, dugo vremena mi je trebalo da se oporavim od rečenice mudrog Silena nakon što sam je prvi put pročitao. Glavom su mi zujale sintagme NE BITI ROĐEN i DA UBRZO UMREŠ kao rojevi pčela. Strahotna mudrost koja vas trenutačno podsjeća na lakoću postojanja kao jedini ‘pravi’ način bivstvovanja. A da bismo uništili svaku daljnju patnju na ovom svijetu prisiljeni smo je duboko upiti u sebe.

Razmišljanje o smrti, tako, ima za cilj čovjeka privesti sebi. U trenutku, on osjeti „nepodnošljivu lakoću“ vlastitog postojanja, ali je odjednom i u stanju izraziti svoj život. Zato smo kao ljudska bića upućeni na umjetnost. Taj trenutak i slučaj pokušao sam opisati u priči „Smrt gospodina Waldingera“ čiji ulomak i donosim u odjavi ovog posta…

Smrt kao da se već ušuljala u našu sobu. Zasjela je u kut ispod prozora strpljivo iščekujući. Preuzeo me je u neku ruku blažen osjećaj da to još nije moja smrt. Bila je riječ o smrti drugoga, smrti gospodina Waldingera. Ipak, nelagoda se nije mogla tek tako otjerati. Počeo sam razmišljati o svom životu. Susret sa smrću drugoga redovito nam to omogući. Tko sam, dakle, ja? Za koji dan oporavit ću se od operacije i opet slobodno šetati ulicama držeći se za ruke sa svojom prijateljicom, pogleda uperenog u oblake. I bit ću očišćen od svih crnih misli kojima sam bio zasuknut ovih dana.

Čovjek sam koji svoj život živi poput sretne okolnosti, bez naboja, gotovo i bez obveza. Svoj život živim na osnovi pogleda u oblake, svjesnosti jednog te istog trenutka i moći oduševljavanja svijetom i životom. Odlučio sam se ne ženiti, i to sam objasnio svojoj prijateljici s čim se složila, ne imati nikakvih obveza doli izjutra razmatrati konstelaciju boja koja se javlja na prijelazu neba i zemlje uz čitanje naglas nekog odlomka jednog od svojih omiljenih pisaca. Moji dani su svi dobri i svi beznačajni. U modernom kapitalističkom društvu lako je osigurati novčana sredstva da biste mogli živjeti jedan ovakav život. On uistinu ne zahtjeva puno. To je ta sretna okolnost mog života. Jedinu ambiciju koju imam jest napisati knjigu, jednu, a ako me krene i više njih. Zapravo, sudbina pisca jedina me još može privesti stvarnom životu u kojem bih onda pronašao svoje mjesto. Ljudi bi me prepoznavali kao pisca i ja bih ostvario legitimitet za život koji vodim. Ovako, smatraju me običnom budalom, nesposobnjakovićem, strašljivcem. Ovako, nada mnom uvijek vlada prijetnja da ću sa svojim beznačajnim životom otplutati na jednom od oblaka koje svako jutro promatram u neznanom smjeru. Ali ne žalim se, život mi je podario toliko uspomena da je dovoljno da se samo krećem u tom krugu bez izlaza, po mjestima koja me podsjećaju na vrijeme u kojem je moja snaga još bila dostatna za nošenje s drugim ljudima, a moja nada gotovo pa djelatna snaga koju je vrijedilo iskoristiti za popravljanje svijeta.

Ali je li svijet popravljiv? Je li moj život u nekom drugom svijetu može dobiti na važnosti, u to gotovo da sam izgubio vjeru da propitujem. Čitao sam neki dan članak u nekim novinama o indigo djeci, neprilagođenoj djeci koja žele popraviti svijet u kojem žive. Shvatio sam da za sebe mogu reći da sam indigo četrdesetogodišnjak samo možda sa zgasnutom vjerom da bilo što mogu učiniti.

Vrijedi napomenuti da u danom ulomku priče ipak prekoračujem granice teme jer se na njegovu kraju tužno, a za ovu filozofsku raspravu začudo pozitivno, pitam je li svijet popravljiv, pronalazeći neočekivano novog igrača u igri kao odgovor na pitanje o smislu života (‘popravljivost svijeta’). To je i stoga što čovjek nikada neće prestati žudjeti za mogućnošću da životu podari težinu iako se ta njegova žudnja u svakom novom pokušaju naplaćuje sve neizdržljivijom patnjom.

%d bloggers like this: